Inovativnost i kreativnost u nastavi
Inovacije – zahtjev vremena
Živimo u vremenu u kome svakog trenutka, u svakoj oblasti života, dolazi do otkrića novih
ideja te naučnih i tehničkih otkrića. Pratiti ih sve, a kamoli i sam dati doprinos razvoju,
čovjeka stavlja u poziciju unaprijed izgubljene bitke. Inovativnost tako postaje zahtjev
vremena, ali je istovremeno relativizirana, jer ono što je inovativno danas sutra već nije. Ono
je u jednom društvenom miljeu odavno napušteno, a u drugom je još uvijek novo, u trećem
tek postalo aktuelno. Mudar čovjek zato , da bi ostao u trci, izgrađuje sopstveni stav, misao i
stil. On može biti rigidan, te se držati oprobanog što i nije loše koliko nam izgleda, ako se
pokazalo i ako odolijeva zahtjevima vremena. Može se i upustiti u bespoštednu trku praćenja
inovacija i izabrati najcjelishodnije za svoj cilj, što je savremenom čovjeku jedino moguće.
Inovativnost u nastavi
Inovativnost u nastavi javlja se također kao zahtjev vremena da bi škola uopće mogla
pripremiti učenika za život u kome se neprestano i svim sferama života dešavaju promjene.
Škola kao insitucija, po svojoj prirodi, podrazumijeva izvjestan zastoj i distancu od apsolutnih
inovacija, eksperimenata i ogleda zato što radi s mladima, što je osjetljiv teren. Pored toga
prema novinama ima sumnjičav stav sve dok se one ne pokažu provjereno dobrim i
efikasnim. Zapravo, najveću distancu od inovacija nameće sama nastavna etika, koja ne
dozvoljava da bez mehanizma provjere i preispitivanja primjenjujemo novine.
Postavlja se pitanje – šta je zadatak savremenog nastavnika, koji radi u instituciji nesklonoj
inovacijama, a živi u vremenu u kome su inovacije stvarnost i zahtjev?! Zadatak škole ne
može biti da prati sve inovacije i opterećuje novim i novim informacijama i saznanjima ionako
informacijama preopterećeno čovječanstvo. Sam pojam inovacija krije, osim osnovnog
značenja – novina, i drugo značenje – promjena. Promjena, za razliku od inovacije, upućuje
na opreznost i proces. Taj proces, opet, podrazumijeva da se promjena neće desiti čisto da bi
se nešto mijenjalo, nego će prethodno ona biti usklađena sa kontekstom – mogućnostima
škole, interesovanjima učenika, sposobnostima nastavnika, zadatim planovima i programima
i sl. Kada kažemo da je promjena proces onda ne mislimo samo na vremenski kontinuitet u
kom se neka promjena dešava, niti na promjenu kao trajnu posljedicu jednog jedinog
nastojanja, nego i na činjenicu da promjena u jednom elementu nastave utiče i na ostale
elemente nastavnog procesa. Tako se inovacije ( promjene ) odnose na sve elemente
nastavnog procesa:
-
definisanje ciljeva
-
temu
-
planiranje i pripremanje nastave
-
organizaciju nastave
-
nastavnu metodologiju
-
nastavna sredstva i izvore znanja i
-
evaluaciju i praćenje efekata.
Konkretno, ako se nastavnik umjesto da obrađuje temu, opredijelio da učenici rješavaju
problem ( oblast izbora tema preko kojih se postižu nastavni ciljevi), desiće se promjene i u
svim drugim elementima. Nastavnik će, zasigurno, drugačijim oblicima, metodama i
tehnikama rada pristupiti problemu (problemski, heuristički metod, projektna nastava,
terenski rad i dr.). Samom planiranju i pripremi posvetiti će više vremena, uključiti saradnike
u školi, možda i van škole, drugačije će organizovati nastavu jer će morati računati i na druge
časove, druge tzv.vannastavne aktivnosti pa i učenikovo i svoje slobodno vrijeme – mnogo
istraživačkog rada van časova, rad u specijalističkim grupama, pomjerena vremenska
dinamika itd. Prevagnuti će funkcionalni ciljevi u odnosu na obrazovne (učenje učenja,
saradnički odnosi, podjela poslova, samostalno traganje, kritički odnos su nužan preduslov),
učenike će uputiti na izvore znanja kakvih nema u udžbeniku i konačno, ako nastavnik ne
pribjegava promjeni samo radi promjene ili stepena zadovoljstva učenika, on će, prirodno,
željeti da prati efekte svojih postupaka, koje neće dobiti ni testovima ni kvizovima znanja, ni
usmenim odgovorima učenika, ni evalucionim listićima, nego će morati pratiti samu
promjenu u učenicima: u njihovoj percepciji, odnosu prema gupi, kritičkom odnosu prema
saznatom, motivaciji za dalji i dublji rad i sl.
Tehnološke inovacije ne vode nužno do promjena u obrazovanju
Prva asocijacija na riječ inovacija – napredak jeste tehnologija. Zaista, u ovoj oblasti su
inovacije najveće i revolucionarne. Stoga, neki nastavnici smatraju da, ako počnu da koriste
neki od tehnoloških izuma, samim tim unose inovaciju u nastavu. Najstrožije gledano
tehnološke inovacije u klasičnoj nastavi ( razredno – časovni sistem ) su samo inovacije u
oblasti nastavnih sredstava. Ako koristimo neki obrazovni softver na času taki što ga putem
računara i projektora prikazujemo učenicima i komentarišemo, osim samog sredstva nismo
ništa novo promijenili. Učenik i dalje sjedi i posmatra. Zbog upečatljivih slika ili video-zapisa,
možda će nešto više zapamtiti, nego fa to isto gleda u udžbeniku, ali ne možemo govoriti o
promjeni sve dok neka tehnološka inovacija ne doprinese promjenama u pristupu nastavi,
drugačijim metodama, drugačijoj ulozi i angažmanu učenika. Tome u prilog govore i škole
koje su za naše uslove prilično dobro opremljene, ali promjene izostaju jer se ne dešavaju
nigdje, osim u oblasti nastavnih sredstava.
Zbog toga inovacije – promjene u obrazovnoj tehnologiji moraju pratiti i promjene – inovacije
u ostalim elementima nastave, prije svega u oblicima, metodama i tehnikama rada. Ukoliko
učenicima, kojima smo prikazali neki obrazovni softver, zadamo i istraživačke zadatke
povodom onog što prate, već smo napravili još jednu promjenu. Ako su ti zadaci namjenjeni
radu u grupama ili individualizirani prema njihovima sposobnostima, multiplikovali smo
promjenu. Ako smo učenicima zadali istraživačke zadatke, prirodno je da će svoje rezultate
morati i izložiti, što već utiče na sasvim drugačiju organizaciju časa. Akcenat takvog časa neće
biti na posmatranju i nastavničkim komentarima, nego na učenikovom radu, njegovom
odnosu prema znanju koje usvaja i produktima njegovog rada. Kad imamo takvu viziju časa,
vjerovatno ćemo odustati od prvobitne namjere da učenici frontalno prate i proučavaju
obrazovni softver, nego ćete taj čas organizirati u računarskom kabinetu, školskoj biblioteci /
infoteci gdje će svaka grupa učenika samostalno proučavati softver za zasebnim računarom.
