Javni prihodi
Sadržaj
1.7.1. Efekti prije oporezivanja (signalna djejstva poreza - evazija poreza)......................12
1
Uvod
Istorijski razvoj državnih ili javnih prihoda je vezan za razvoj svake države. Pojam i
suština javnih prihoda se može objasniti njihovim mjestom i ulogom u funkcionisanju države
i njenih organa. Uspostavljanjem sistema tržišne ekonomije privredni subjekti na tržištu imaju
punu samostalnost, uz neznatan uticaj države. Samo prihode u državama tzv. novčanom
privredom, možemo definisati kao primanja u gotovom novcu u toku jedne godine, koje
država troši za podmirenje javnih potreba. Porezi su osnovni oblik ili instrument formiranja
javnih prihoda, pokrića budžetskih rashoda i zadovoljavanja javnih potreba. Danas mnogi
finansijski teoretičari savremenu državu nazivaju „poreskom državom“ jer žele naglasiti
kakav značaj za nju imaju porezi. Sadržaj poreza se mijenjao paralelno s promjenama
političkih, društveno-ekonomskih i drugih odnosa. Oni su direktan refleks tih odnosa,
odnosno sistema. Brojni su autori koji su pokušavali da definišu poreze, ali ne postoji
jedinstven stav u vezi definicije poreza.
Svakoj državi za zadovoljenje zajedničkih potreba bilo da su opšte ili kolektivne
potrebna su odgovarajuća materijalna sredstva.
Ova sredstva mogu se pribavljati na različite načine i mogu se crpjeti iz različitih
izvora. Kao osnovni i najznačajniji izvor prihoda u skoro svakoj zemlji javljaju se porezi.
Moderna država je u suštini poreska država, koja preko poreza preraspodeljuje veliki
dio nacionalnog dohodtka i na osnovu raznovrsnih efekata oporezivanja, ostvaruje ciljeve
fiskalne, socijalne, ekonomske i razvojne politike.
Porez je obaveza koju poreski obveznici placaju državi bez ikakve neposredne
nadoknade. To je dio dohodka koji zajednica oduzima na osnovu svog državnog odnosno
finansijskog suvereniteta. Država to čini u cilju prikupljanja sredstava za podmirivanje
kolektivnih potreba.
Poreska obaveza ne može se izbjeći, jer je plaćanje poreza opšta obaveza koja ne
zavisi od dobre volje građana, nego se zasniva na zakonskoj snazi, jer ako poreski obveznik
neplati porez izvršiće se prinudna naplata.
Osnovne karakteristike poreza kao najvažnijeg oblika janih prihoda su : prinudnost
davanja, davanje bez direktne protivnaknade, davanje iz dohodka, ređe iz imovine, naplata u
novcu.
Poreska obaveza proističe iz pripadnosti jednoj državi, jer porez pod određenim
uslovima plaćaju i strani državljani, izuzev diplomatskih predstavnika na bazi reciprociteta.
Prinudno davanje je prva karakteristika poreza jer porez uvodi država na osnovu svog
finansijskog suvereniteta.
Poreski obveznici po zakonskim propisima moraju izvršiti svoje obaveze u određenom
roku. Davanje bez direktne protivnaknade je druga karakteristika poreza.
U savremenoj državi svi poreski prihodi slivaju se u zajednicki budžet i koriste za
podmirenje kolektivnih potreba. Sredstva prikupljena iz pojedinih vrsta poreza nemaju
namjenski karakter, pa moderna država nije obavezna da objašnjava poreskom obvezniku u
koju će svrhu da koristi porez.
U toku istorijskog razvitka društva ciljevi oporezivanja su se mijenjali. U raznim
društveno-ekonomskim formacijama za objašnjavanje ciljeva oporezivanja uzimali su se razni
elementi i služili su različiti kriterijumi.
Dugo vremena se smatralo da je oporezivanje jedan od glavnih instrumenata pomoću
koga javna vlast obezbjeđuje svoje prihode. Prema tome cilj oporezivanja bio bi obezbjeđenje
finansijskih sredstava državi i drugim javnim tijelima za finansiranje njihovih funkcija.
2

mijenjani i porezi, na kojim osnovama su i razvijane razne teorije o opravdanosti poreza, koje
možemo svrstati u nekoliko glavnih:
a) teorija sile, b) teorija cijene, c) teorija reprodukcije poreza, d) organska teorija, e)
socijalistička teorija.
a) Teorija sile je jedna od najstarih teorija kojom se pokušavalo opravdati
oporezivanje. Ona se, inače, u literaturi naziva teorijom jačega, jer porez opravdava pravom
jačega da uvodi porez nad slabijim, odnosno pravom pobjedioca nad pobijeđenim, čime se i
kroz tu obavezu održava potčinjenost. Teorija sile bila je vladajuća u starom vijeku, a donekle
i u srednjem vijeku, kada je vladalo shvatanje da Država pobjedilac ima pravo da pokorenim
narodima kao i neslobodnom i poluslobodnom stanovništvu nameće obavezu plaćanja
dažbina.
b) Teorija cijene (ekvivalencije). Prema ovoj teoriji porezi su cijena iza usluge koje
država čini poreskim obveznicima. Samim tim odnos države i poreskog obveznika je
privatnopravne prirode, jer, po shvatanju predstavnika ove teorije iznos poreza treba da bude
određen visinom troškova što ih država ima kada pruža uslugu poreskom obvezniku. Ova
teorija je bila dominantna u vrijeme liberalnog kapitalizma, pa je njena suština bila u direktnoj
vezi sa tadašnjim shvatanjem uloge države uopšte. Naime, država, kao i svaki drugi subjekt na
tržištu, nudi određene usluge koje su potrebne širokom krugu poreskih obveznika, te ovi za te
usluge plaćaju naknadu.
Teorija cijene javlja se u više varijanti, od kojih su najpoznatije: 1) teorija osiguranja i
2) teorija uživanja.
Teorija osiguranja posmatra poreze kao cijenu (premiju) koju poreski obveznici
plaćaju državi za svoju ličnu i materijalnu bezbjednost što im obezbjeđuje država. Poreska
obaveza se uvodi zato jer poreski obveznici uživaju zaštitu države. Iznos poreza se javlja kao
naknada za lično osiguranje imovine, a visina te nadoknade zavisi od veličine imovine i od
broja izdržavanih članova domaćinstava.
Teorija uživanja opravdava porez time što država štiteći svoje granice i uređujući
unutrašnji poredak (sudstvo, policija, državna uprava), omogućava poreskim obveznicima da
nesmetano uživaju svoju imovinu i dohodak koji stiču. Pošto svi građani nemaju iste koristi
od države, predstavnici ove teorije smatraju da oni koji imaju veće koristi, treba više i da plate
za izdržavanje države. Kako zahtjevi za državnim uslugama stoje u izvjesnoj srazmjeri sa
bogatstvom onih koji ih traže, to pristalice ove teorije smatraju da oni treba da se jače
oporezuju.
c) Teorija reprodukcije poreza se zasniva na stanovištu da porez podstiče razvoj
proizvodnih snaga jer stvara preduslove za neprekidan proces proizvodnje. Predstavnici ove
teorije uočavaju da se društveno-ekonomski razvoj kapitalizma kreće u pravcu jačanja države
i njene intervencije, pa opravdanje poreza traže u njihovoj upotrebi. Naime, po njima,
opravdano je samo ono oporezivanje kada se upotrebom sredstava od poreza i njihovim
trošenjem utiče na jačanje poreske snage poreskih obveznika. Da bi oporezivanje pozitivno
uticalo na porast nacionalnog dohodka i porast ekonomske snage (poreske snage) poreskih
obveznika, potrebno je da se sredstva ubrana oporezivanjem utroše u produktivne svrhe, čime
se obezbjeđuje i dalja reprodukcija poreza.
d) Organska teorija se zasniva na shvatanju o organskoj povezanosti države i njenih
građana. Država se javlja kao neophodno potrebna institucija bez koje bi bila ugrožena
egzistencija društva. Zato se ona javlja kao proizvod zajedničkog života. Građani plaćanjem
poreza omogućavaju i osiguravaju da se taj zajednički život ljudi u određenoj državi nastavi.
Predstavnici ove teorije državu upoređuju sa čovjekovim organizmom, a građane kao djelove
tog organizma. Da bi se taj složeni mehanizam mogao kretati, da bi mogao funkcionisati,
potrebno je da mu kroz krvotok struji dovoljna količina krvi, što u ovom slučaju treba
obezbijediti putem poreza. Zbog toga plaćanje poreza je ne samo dužnost, već i interes svakog
4
pojedinca, s obzirom da se samo na taj način obezbjeđuje opstanak i funkcionisanje države,
kao neophodno potrebne i korisne društvene institucije bez koje bi bila ugrožena egzistencija
poreskih obveznika.
e) Socijalistička teorija opravdanje poreza nalazi u ispunjavanju građanskih dužnosti
svakog pojedinca. Svaki pojedinac prema svojim ekonomskim mogućnostima učestvuje u
podmirivanju društvenih rashoda. U socijalističkim državama porezima se ostvaruju
raznovrsni zadaci od opšteg interesa: finansijski, socijalni, ekonomski i dr. u okviru čega se,
uglavnom, i kreću teoretska razmatranja o opravdanosti poreza.
f) Teorija suvjereniteta zasniva se na tezi da je ovlašćenje države da ustanovljava i
naplaćuje poreze (poreska jurisdikcija, subjektivno poresko pravo države) atribut njene
suverenosti. Subjektivno poresko pravo izvire iz političke veze koja postoji između državljana
i države. Plaćanje poreza omogućava da se zajednički život ljudi u određenoj državi
nesmetano odvija. Zbog toga, u porezima ne treba gledati cijenu za usluge, nego obavezu
plaćanja nastalu zbog pripadnosti državnoj zajednici.
1.3. Ciljevi oporezivanja
U toku istorije porezi, njihovo mjesto i uloga u društveno-ekonomskom životu su se
mijenjali, s obzirom da se i preko poreza odražavaju promjene do kojih dolazi u društveno-
ekonomskom i političkom sistemu država. Upravo time su i determinisani ciljevi
oporezivanja.
Prikupljanje prihoda radi finansiranja funkcija države bio je osnovni i jedini motiv za
pojavu poreza, i cilj koji se obezbjeđivao porezima imao je isključivo fiskalni karakter.
Zadržavajući fiskalni karakter, porezi su, saglasno promjenama u društveno-ekonomskom
sistemu, sve više razvijali i druge elemente putem kojih se nastojalo doprinositi razrješavanju
protivurječnosti u društvu. Vremenom se došlo do saznanja da prikupljanje prihoda putem
poreza može da posluži postizanju i drugih ciljeva osim onih koji imaju za zadatak da
obezbijede državi prihode za ostvarivanje njenih funkcija. Korišćenje poreza u svrhe van onih
što znače ostvarenje za državu potrebnih sredstava, u finansijskoj teoriji se naziva „upotreba
poreza u vanfiskalne ciljeve".
Savremeni ekonomski i socijalni teoretičari stoje na gledištu da se porezi mogu
koristiti kao značajno sredstvo za postizanje ne samo fiskalnih ciljeva. U tom pogledu, danas
veliki uticaj vrše pristalice moderne Fiscal Policy, po kojoj porezi, kao i budžet i javni kredit,
treba da služe privrednim i drugim ciljevima društva. I stvarno, i ako porezima ne može da se
ospori njihov fiskalni karakter, oni mogu da izazovu ekonomske, socijalne, demografske,
političke i druge posledice. Zato i kažemo da se putem poreza mogu, osim fiskalnih, postizati
ekonomski, socijalni, politički i drugi ciljevi.
Naravno, može biti značajan uticaj poreza na ekonomskom planu. Tako porezi mogu
biti efikasan instrument politike cijena, odnosno instrument usklađivanje ponude i tražnje.
Takođe, porezi se mogu koristiti kao sredstvo usmjeravanja investicija i njihovog obima.
Porezima se mogu zasnivati odnosno ublažiti neke nepovoljne tendencije u privredi (opadanje
produktivnosti rada, opadanje efikasnosti privređivanja, smanjenje izvoza i sl.) Tako npr. ako
imamo bitno poremećene odnose na tržištu na kojem je globalna potražnja veća od globalne
ponude, mjerama poreske politike može se uticati na ublažavanje tog raskoraka odnosno na
smanjenje potražnje i to putem povećanja poreskih tereta, bilo uvođenjem novog poreza ili
povećanjem stopa postojećih poreza. U tom slučaju govorimo o restriktivnoj poreskoj politici.
Međutim, kad je globalna ponuda veća od globalne potražnje, preduzimaju se mjere za
uspostavljanje narušene ravnoteže, kako bi se ostvarila stabilizacija u privredi, i to putem
mjera poreske politike kojima se podstiče potrošnja (smanjenjem poreskog opterećenja).
Takvu poresku politiku koja je usmjerena na povećanje kupovne snage poreskih obveznika
nazivamo ekspanzivnom poreskom politikom. Ipak, moramo naglasiti da porezi mogu
5
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti