SVEUČILIŠTE U ZAGREBU – HRVATSKI STUDIJI
FILOZOFSKI FAKULTET DRUŽBE ISUSOVE U ZAGREBU
Andreja Križmarić i Kristina Rendulić
Renesansne utopije
Komparativna analiza utopijskih djela renesansnih mislilaca Morea,
Petrića i Campanelle
Zagreb, 2015. godine
Ovaj rad izrađen je na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove Sveučilišta u Zagrebu –
Hrvatski studiji, pod vodstvom prof. dr. sc. Erne Banić-Pajnić te je predan na natječaj za
dodjelu Rektorove nagrade u akademskoj godini 2014./2015.
Sadržaj rad
„Bio je to najveći progresivni prevrat, što ga je čovječanstvo do tada doživjelo, vrijeme kojem
su trebali divovi i koje ih je rađalo – divovi po snazi mišljenja, po strasti i karakteru, po
svestranosti i učenosti“.
1
1
Filipović, Vladimir:
Filozofija renesanse
, Filozofska hrestomatija III, Matica Hrvatska, Zagreb, 1956., 9.
1
1. Uvod
Cilj ovog rada bio je dobiti osnovni uvid u utopijsku filozofiju renesanse, u to što taj
pojam podrazumijeva i obuhvaća te kakva je suvremena percepcija utopijske filozofije
renesanse.
Temelj ovog seminarskog rada su tri najvažnija utopijska djela renesanse: Thomas More
„Utopija“
(
De optimo rei publicae Statu deque nova insula Utopia
,
1516.), Frane Petrić
„Sretan grad“
(
La città felice,
1551.) i Tommaso Campanella
„Grad sunca“
(
La città del
Sole,
1662.). Osnovno pitanje čovjeka i čovječanstva uopće je pitanje dobra pojedinca i
društva: individualizam nasuprot kolektivizmu. I dok je prema socijalno-etičkom
individualizmu samo pojedinac onaj koji ima određena prava, društvo se smatra nevažnim.
Teorija etičkog individualizma ranjava naše uvide u moralne vrijednosti, stoga mora biti na
neki način pogrešna.
2
U suprotnosti s ovim jest socijalno – etički kolektivizam, koji često vodi
u totalitarizam, u kojem je čovjek u biti uzet kao sredstvo, dok je dobro društva jedini cilj. Što
je cilj, a što sredstvo - cjelina ili individuum?
3
Ova aktualna pitanja nameću nam se i danas te
utopistička djela obrađenih renesansnih autora tematiziraju ova pitanja. Promjena slike svijeta
temelj je promjene renesansne koncepcije društva u kojem je očita povijesna izmjena starog i
novog društvenog života. Stoga se u razdoblju renesanse javlja sociološki problem
potkrijepljen nezadovoljstvom svakog čovjeka onog vremena. Na taj sociološki problem
reagiraju mislioci utopisti. Fokusirajući se na teške fantazijske, utopističke konstrukcije,
utopistički autori najveću pažnju posvećuju idealnom državnom uređenju, odnosno
organizaciji društva. Jasno je da pojedini čovjek mora imati i osobna prava, međutim u
utopijama ta prava najčešće ima pojedinac, vladar. Odnosi su upravo ono dinamičko i
zajedničko dobro, a toj harmoniji odnosa ljudi trebaju težiti. Čovjek je socijalno biće i
ostvaruje se kroz društvo. Politika je ta kojoj upravo ostvarenje čovjeka treba biti cilj u
društvenom djelovanju, ne zanemarujući, naravno, njegova prava i potrebe, ali i obveze.
Rad je koncipiran tako da sadrži nekoliko cjelina: u prvom dijelu ukratko je predstavljena
renesansa u Europi s njenim bitnim karakteristikama, s naglaskom na predmet našeg interesa
– renesansni utopizam te je dana opširnija interpretacija djela Morea, Petrića i Campanelle.
2
Usp. Bochenski, J.M.,
Uvod u filozofsko mišljenje
, Verbum, Split, 2001, 106.
3
Usp. Isto, 108.
3
2. Problem društva u renesansi
2.1. Renesansa kao europski fenomen
Renesansa je kulturno-znanstveni te društveno-politički pokret 15. i 16. stoljeća koji je
neodvojivo vezan uz humanizam, a započeo je u Italiji te svoje duhovne učinke imao po
čitavoj Europi, kao svojevrsni europski fenomen.
4
Renesansa je početak novog vijeka, koji je
do vrhunca doveo sadržaje promovirane u humanizmu. U razdoblju renesanse javlja se niz
filozofskih usmjerenja: platonizam, aristotelizam, stoicizam, epikureizam i filozofija prirode,
čiji se utjecaj vrlo jasno očituje i u obrađenim djelima. Renesansa je učinila radikalan obrat od
srednjovjekovnog načina mišljenja, vraćajući se antičkoj kulturi. Taj radikalan obrat najprije
se temeljio na rušenju tisućljetne tradicije i stvaranju novog odnosa čovjeka prema svijetu i
životu. „Renesansa je svakako jedno od najznačajnijih stvaralačkih razdoblja, koje ostvaruje
jednu novu filozofsku sliku svijeta i čovjeka, sliku, koja se izgrađuje u suprotnosti sa starom
teološkom slikom, koju negirajući hoće da zamijeni.“
5
Oživljavanjem antičke kulture
prevladan je autoritet univerzalne skolastičko-crkvene misli srednjovjekovlja, a oslobođenje
od autoriteta daje mogućnost novog stvaralaštva. Antika kao uzor i vječna vrijednost postaje
antiteza crkvi, kao dotada jedinom naučnom autoritetu.
6
U skladu s tim, renesansni čovjek
odmiče se od teološko-autoritativne podčinjenosti i u potrazi za novim smislom života razvija
kritičku svijest o tadašnjem prevladavajućem stanju, što ga dovodi do autonomne pozicije
jedne posve nove filozofije, koja obuhvaća novi svjetonazor, oblik života i jedan specifičan
preporod tog renesansnog čovjeka. U tom prožimanju antičke i renesansne kulture bitnu je
ulogu imao upravo humanizam, taj dinamični pokret s naglaskom odgoja i obrazovanja
društva. Ta težnja realizirala se u
studia humanitatis
temeljenih na obnovi grčke i rimske
antičke tradicije, koja je pružila mogućnost odgoja cjelokupnog društva, koje će od sada
voditi politiku, upravu i kulturu Europe, ne podčinjavajući se teološko-crkvenim autoritetima.
Preuzimajući autore antike, koje renesansa postavlja za autoritete Bernard iz Chartresa
metaforički kaže da su divovi: „Mi smo poput patuljaka koji su se popeli na ramena divova.
Tako možemo vidjeti više i dalje od njih, ne zato što smo oštrijeg vida ili viši rastom, nego
zato što nas oni nose uvis i uzdižu nas svojom divovskom visinom.“
7
Humanistički čovjek na
obnovljenoj antici stvara idealne norme ljudskog života, novi smisao i novo određenje
4
Usp. Šestak, Ivan:
Prilozi filozofiji o čovjeku
, Filozofski niz, Zagreb, 2011., 31.
5
Filipović:
Filozofija renesanse
, 11.
6
Usp. Isto, 33
.
7
Le Goff, Jacques:
Intelektualci srednjeg vijeka
, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1982., 23.
