Kreditni rizik
POJAM I POJAVNI OBLICI KREDITNOG RIZIKA
U svom poslovanju menadzment u bankama svakodnevno pravi kompromise, između veličine
rizika i veličine prihodnih stopa. Kreditni rizik je najbitniji u bankarstvu. Rizik gubitka nastaje
uslijed mogućnosti da plasirana sredstva ne budu vraćena kroz amortizaciju kredita. Gubitak može
biti kompletan, a može biti i djelimičan ukoliko se dio sredstava ipak amortizuje. Kreditni rizik
takođe uključuje detoraciju kreditnog rejtinga preduzeća, što podrazumijeva pad pozicije preduzeća
na rejting listi. Međutim, pad rejtinga ne podrazumijeva i gubitak sredstava, mada implicira
povećanje mogućnosti gubitka. Takođe pomjeranje faktora rizika u pravcu njegovog rasta, povećava
i očekivani tržišni prihod, što je bitan parametar kod sekjuritizacije kredita i kreditnih derivata.
Bankarski portfolio
Kreditni rizik je posebno kritičan kada dođe do gubitaka sredstava u kreditnim plasmanima ka
bitnim klijentima. Postoje različiti oblici gubitaka: kašnjenje u amortizaciji sredstava,
restruktuiranje uslova zaduženja, bankrot. Jednostavni incidenti u amortizaciji kredita kao što su
manja kašnjenja, sama po sebi ne predstavljaju gubitak. U praksi period tolerancije po pitanju
kašnjenja u realizaciji anuiteta iznosi 3 mjeseca. Ukoliko ipak, klijent nije spreman na duži rok da
realizuje svoje obaveze banka ima alternative, ili da ide u pravcu konsolidacije klijenta i
reprogramiranja kreditnih obaveza, ili da učestvuje u procesu likvidacije subjekata, odnosno
njegove akvizacije ili pripajanja drugom nekom subjektu. U ovim procesima gubitak banke je
izvjestan. Prema tome, može se zaključiti da gubitak nestaje u situacijama ozbiljnijim od običnog
incidenta u plaćanju.
Nije lako kvantifikovati kreditni rizik, i pored činjeniće da je iz vremenskih serija moguće derivirati
mogućnost neizvršenja obaveza i štopu pokrića uslijed gubitka, koja zavisi od situacije samog
subjekta. Takođe je tesko utvrditi korelaciju, međuzavisnost gubitaka ostvarenih u
diverzifikovanom portfoliju banke, odnosno utvrditi faktore koji utiču na detoraciju ukupnog
portfolija.
Transakcioni –trgovinski portfolio
Tržište kapitala vrijednuje kreditni rizik emitenata u zajmotrazioca. Kreditni rizik utrživih zajmova
je takođe predmet posmatranja rejtinga agencije. Kreditni rizik je ovdje vidljiv kroz „credit spread“,
razliku očekivanog prihoda od „sigurnog“ plasmana, odnosno od prihoda plasmana u obvezniće
preduzeća.
Mogućnost transakcionog portfolia, jeste njegova prodaja prije nego hartije od vrijednosti dospiju u
gubitak. Ukoliko kreditni rejting dužnika se pogorša, hartije od vrijednosti se mogu prodati po nižoj
cijeni. U slučaju neočekivanog gubitka pojavljuje se razlika izmedju cijene hartija od vrijednosti
prije i poslije objavljivanja gubitka dužnika po datoj hatriji, budući da je cijena prije gubitka znatno
veća. Prodana cijena svakako zavisi od likvidnosti tržišta, ali svakako jedan od faktora koji utiće na
cijenu je i kreditni rizik. Kreditni rizik kod transakcionih instrumenata otvara mnogobrojna pitanja.
Koja je veličina potencijalnog gubitka pojedinačnog instrumenta i cjelokupnog portfolija u
budućnosti? Da li je tržišna cijena instrumenta adekvatna tržišnom riziku? Koja će biti cijena
instrumenta ako se rizik realno ostvari?
Parametri kreditnog rizika
Glavne komponente kreditnog rizika su izloženost kreditnom riziku, vjerovatnoća gubitka,
detoracija kreditnog rejtinga i proćenat pokrića gubitka. Rangiranje je tradicionalno utvrđivanje
kreditnog rejtinga zajmotražioca. Najpoznatije rejting agencije su Standard and Poor i Fitch. Rejting
agencije radije ocjenjuju konkretan dužnicki odnos, nego zajmotražioca, budući da se rizičnost
svakog kreditnog plasmana mijenja zavisno od stepena zaduženosti zajmotražioca, kolaterala, kao i
od nivoa prioritetnosti konkretnog duga.
Banke koriste proćeduru internog rangiranja preduzeća, pošto vecina preduzeća nema javni kreditni
rejting publikovan od strane agencija. Interno rangiranje vrši se shodno zahtjevima i standardima
banke. U obzir se uzima kako rizik samog zajmotražioca tako i rizik garancije odnosno stope
pokrića.
Rangiranje takođe obuhvata i tzv. Country risk koji podrazumijeva politicki rizik poslovanja u
jednoj zemlji. Zatim, lokalne monete se uzimaju u obzir tokom rangiranja. Rangiranje se fokusira
na rizik individualne kreditne linije odnosno zajmotražiocadužnika. Bankama je jako bitan ukupni
rizik portfolija kreditnih plasmana. Od broja dužnika, njihovih djelatnosti, obima plasiranih
sredstava u pojedine djelatnosti, grupe dužnika, odnosno različite zemlje, direktno zavisi rizičnost
portfolija. Portfolio kreditni rizik je kritičan parametar sa stanovista mogućeg rizika, pa je bitno
utvrditi veličinu kapitala za pokrivanje ovog rizika.

moraju biti. Odluka o limitu se zasniva na dva odvojena dijela informacija jedna je analitička studija
country rizika, a druga marketinški plan izrađen od sluzbenika bake zaduženog za operacije u
zemlji koja je predmet razmatranja. Dakle, iznad country limita se ne dozvoljava izlaganje riziku.
Pokazatelji country rizika. Osim pokazatelja country rizika, kao sto su deficit kao procenat od
nominalnog društvenog proizvoda i korelacija između sistema kontrolisanog deviznog kursa (koji je
u skladu sa precijenjenom domaćom valutom- ekvivalent je oporezivanje izvoza i subvencionisanje
uvoza- i koji dopusta ekonomiji malo fleksibilnosti da odgovori na promjenu relativnih cijena),
stepen gubitka inherentnog ekonomiji, koristi se standardna mjera rizika povezana sa teretom
nacionalnog duga, tj.odnos (ratio) pokrića (coverage ratio): odnos izvoza prema servisiranju duga.
Takođe je bitan varijabilitet razlike između prihoda od izvoza (Pi) i troškova uvoza (Tu), u odnosu
na obavezno servisiranje duga:
Kv{(Pi – Tu) / S},
gdje je Kv koeficijent varijacije, a S obavezno servisiranje duga. Treba napomenuti da je kod ove
mjere obim izvoza vjerovatno pozitivno, a obim uvoza vjerovatno negativno korelisan sa cijenom,
kao i da su troškovi obično pozitivni u odnosu na izvozne prihode.
STUBOVI KREDITNOG RIZIKA I RIZIK POJEDINAČNE TRANSAKCIJE-
(„stand-alone risk“)
Dva najbitnija segmenta ili bloka za praćenje kreditnog rizika jesu rizik individualne transakcije,
odnosno „standalone“ rizik i portfolio kreditni rizik. Na toj bazi je i struktuiran prikaz blokova, koji
zapravo izrazavaju različite aspekte kreditnig rizika.
Stub I: Rizik pojedinacne transakcije
Ovaj stub se bavi faktorima rizika, izloženosti riziku, kao i evaluaciji rizika. Faktori povlače rizik,
bilo u pravcu detoracije kreditnog rejtinga, bilo u pravcu gubitka. Vjerovatnoća neizvršenja obaveza
i detoracija kreditnog rejtinga su osnovni inputi za utvđivanje rizika. Kod implementacije portfolio
modela, neophodno je kvantifikovati izloženost, pokriće (odnosno default gubitak- „loss given
default“ ) i vjerovatnoću neizvršenja obaveza, odnosno detoraciju rejtinga. Ovo je oblast u kojoj već
dugo poznati skor modeli i modeli rangiranja, omogućavaju rangiranje firmi od strane „rejting“
agencija, na temelju dostupnih podataka.
Ovi modeli uz korišćenje novih tehnika i modela nove generacije omogućavaju kvantifikovanje
faktora rizika što je zahtjev i Bazel II standarda. Rangiranjem se utvrđuje kreditni rizik
zajmotražioca. Kod rangiranja postoji više aspekata rizika koje treba utvrditi. Prvi je rizik samog
dužnika- zajmotražioca, koji se tiče njegove sposobnosti da zajam otplati u roku. Ovim rangiranje
spada u domen spoljnjeg rangiranja, koje sprovode rejting agencije. Drugi aspekt se tiče kolaterala,
garancije i neformalne podrška nekog trećeg subjekta samom zajmotražiocu. Ovi faktori se uzimaju
u obzir tokom internog rangiranja koje predstavlhja unutrašnju procjenu u banci od strane
analitičara rizika. Obuhvatna šema rangiranja treba da utvrdi rizičnost zajmotražioca uzimajuci u
obzir garancije i kolateral. Ukoliko se evaluacija zajmotražioca vrši sa stanovišta različitih zahtjeva
za zajam, rejting može biti drugačiji, zavisno od ranga seniornosti
obezbjeđenja. Potreba za rangiranjem zajmotražioca je bitna, s obzirom da je vjerovatnoća gubitka
bitan input kao i pokriće zajma.
Interno rangiranje predstavlja, kao što je rečeno, unutrašnju evaluaciju vjerovatnoće gubitka i
kolaterala. Ovo rangiranje je poznato kao Internal Rating-Based, odnosno pristup ocjenjivanja
rizika zahtjevan od strane Basel II standarda. Interno rangiranje uzima u obzir externo rangiranje, a
zatim se za obije vrste rangiranja utvrđuje frekvencija gubitaka, na temelju podataka iz prošlosti.
Pored rangiranja, do vjerovatnoće gubitka stiže se uz korišćenje modela gubitaka. Modeli direktno
utvrđuju vjerovatnoću gubitka, i na temelju te vjerovatnoće vrši se rangiranje preduzeća. Razlike
između ovih načina mogu se izložiti kao:
Mogućnost gubitka jeste objektivna, dok je rangiranje rezultat procjene.
odeli direktno utvrđuju vjerovatnoću gubitaka, bez potrebe statisticke derivacije gubitaka.
Modeli koji utvrđuju mogućnost gubitka, daju neophodan input, za razvijanje modela
portfolio rizaka.
Modeli gubitka, zahtijevaju baze podataka o gubicima, kako bi parametri modela bili
precizniji.
Tehnike rangiranja i kvantifikovanja vjerovatnoće gubitka. Različite tehnike se primjenjuju za
modeliranje rangiranja i utvrđivanje vjerovatnoće gubitka, za neke se već može reći i da su
prevaziđene.
Metod kreditnog skora je jedna od najstarijih, razvijena od stane Altmana 1968.godine.
Tehnika se koristi i za utvrđivanje rejtinga i vjerovatnoće gubitka. Ova tehnika je i dalje
primjenjiva i posebno je adekvatna upotrebu kao potrošačkih kredita. Skor predstavlja
funkciju finansijskih rizika i varijabli. Tehnika kreditnog skora diferencira rizične od
2 Seniornost predstavlja nivo prioriteta u naplati potraživanja za slučaj ukoliko bi došlo do situacije da zajmotražilac
više nije sposoban da izvršava obaveze u datom roku.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti