autizam. Gotovo je sigurno da je autizam uvijek postojao. U skoro svakoj kulturi se mogu
pronaći narodne priče čiji su junaci naivni i „jednostavni“ pojedinci koji se ponašaju čudno i
sa upečatljivim nedostatkom zdravog razuma, i ti pojedinci su uglavnom muškarci.
Jedna od takvih priča dolazi iz Kine:
“Nekada davno Sheikh Chilli je bio veoma zaljubljen u neku djevojku i onda je pitao svoju
majku: 'Koji je najbolji način da se djevojka zaljubi u mladića?' Majka je odgovorila:
'Najbolje je sjesti iznad bunara i kada djevojka dođe na bunar po vodu, baciti pijesak na nju i
nasmijati se.' Sheikh je otišao na bunar, a kada se pojavila djevojka, on se bacio velikim
kamenom na nju i razbio joj glavu. Ljudi su ga osuđivali i željeli mu smrt, no kada je objasnio
zašto je to uradio, svi su se složili da je Sheikh najveća budala na svijetu.
(From Folktales of
India, Kang & Kang 1988; prema Happe, 1994).
Uistinu, trebalo je dugo vremena da se ti „čudni pojedinci“ počnu istraživati i da autizam
dobije svoje ime. Međutim, on i dalje ostaje vrlo složen i zbunjujući, i pri dijagnosticiranju i
pri dogovoru o definiciji i najboljim tretmanima liječenja, ali pobuđuje veliki interes kliničara
i istraživača (Feinstein, 2010).
Ono što je i do danas ostalo nepoznato jeste etiologija, iako
vrlo rani početak autizma i sakupljeni neurološki i genetski podaci upućuju na biološku
osnovu ovog zagonetnog poremećaja. U Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne
poremećaje (DSM-IV), autistični poremećaj je samo jedan od pervazivnih razvojnih
poremećaja koji počinje u ranom djetinjstvu i može biti vidljiv već u prvim sedmicama života
(Delfos, 2005).
Autistični poremećaj se javlja relativno rijetko u populaciji, češće kod
muškaraca nego kod žena (Bujas Petković, 2000). Postoji mnogo indikatora autizma, a
rezultati jednog istraživanja pokazuju da su najčešća ponašanja, koja navode roditelji kao rane
indikatore autizma, zakašnjeli razvoj govora (58.7%) i loša socijalna interakcija (44.1%), i to
u drugoj godini života
(Milačić-Vidojević, 2007).
Ono što bismo željeli istaći u ovom radu jeste da autizam nužno ne definira osobu, već da
je osoba sa autizmom i osoba sa mislima, idejama, osjećanjima, sposobnostima i talentima, a
ne samo „autistična“, isto kao što ni pretili ljudi nisu samo „pretili“, a kratkovidi samo
„kratkovidi“ (Matson, 2009).
U ovom radu pokušati ćemo odgovoriti na sljedeća pitanja:
1. Kako se kroz historiju gledalo na autistični poremećaj?
2. Koji su najučestaliji simptomi koji pomažu pri dijagnosticiranju autističnog
poremećaja?
3. Koji su to karakteristični obrasci ponašanja autistične djece i njihovi načini interakcije
sa okolinom?
3
2. POJAM I HISTORIJSKI OSVRT
Početkom 19. stoljeća izolirani su pojedini slučajevi vrlo male djece s teškim mentalnim
poremećajima koji su uključivali i znatne poremećaje u razvoju. Psihijatar H. Maudsley bio je
prvi koji je 1867. ozbiljno skrenuo pažnju na ovo pitanje. Tek nakog toga, slični su se
slučajevi počeli prihvaćati kao dječja psihijatrijska stanja. U početku su se kliničke zamisli i
terminologija direktno prenosili iz psihijatrije odraslih, što je označavalo razdoblje
„adultomorfnog pristupa“ dječjoj psihijatriji (Nikolić, 2000). Dakle, „čudnu djecu“ su
opisivali različiti istraživači, a neki autori su smatrali da se ova djeca mogu svrstati zajedno u
okviru jednog stanja, prije svega u dječje psihoze, koje su smatrane ranom varijantom
shizofrenije kod odraslih osoba, no pojam autizam razvio je švicarski psihijatar Eugen Bleuler
(1911). Njime je opisao jedan od osnovnih simptoma shizofrenije. Bleuler je tim pojmom
označio ponašanje shizofrenih bolesnika koji se misaono povlače u vlastiti svijet, postupno
smanjuju socijalne interakcije sa ljudima u okruženju i prepuštaju se fantastičnim mislima i
zatvaraju od svijeta (Benaron, 2009).
Prihvaćajući taj pojam, gotovo istovremeno su austro-američki psihijatar Leo Kanner
(1943) i austrijski pedijatar Hans Asperger (1944) opisali autistični poremećaj kod djece.
Kanner je opisao sindrom sa specifičnim karakteristikama kojem je dao naziv infantilni
autizam, a Asperger je objavio sličan opis mentalnog poremećaja kojeg je nazvao autistična
psihopatija. Budući da se autistična djeca ne povlače aktivno u svijet fantazija, već ponajprije
(od rođenja) uopće ne uspostavljaju ili samo ograničeno mogu uspostavljati socijalne
kontakte, opis koji je izvorno dao Bleuler za njih nije prikladan. No, različiti autori odlučili su
zadržati taj pojam jer je u međuvremenu usvojen u cijelom svijetu (Weber, 1985; prema
Remschmidt, 2005).
Dvije godine prije početka Drugog svjetskog rata, švicarski liječnik Lutz (1937) je opisao
posebna dječja psihotička stanja, nazvavši ih dječjom shizofrenijom, a to je na drugom
kontinentu, u SAD-u, preuzela psihoanalitičarka Lauretta Bander (1947). Banderova je počela
pisati o dječjoj shizofreniji u odnosu na vrlo široku i slabo definiranu grupu psihofizičkih
poremećaja u djetinjstvu. Earl 1934. godine govori o „primitivnoj katatonoj psihozi idiotije“
kod adolescenata i odraslih osoba koji funkcionišu u okviru teže i duboke intelektualne
ometenosti, indiferentni su u odnosu na druge osobe i zaokupljeni stereotipnim i repetitivnim
pokretima. Pariški dječji psihijatar Serge Lebovici (1949) otkrio je da se kod starije djece i
odraslih, koji su do tada smatrani teško retardiranom populacijom, zapravo radilo o
zapuštenim slučajevima infantilnog autizma. Nedugo nakon toga, simbiotsku psihozu opisuju
4
