MEĐUNARODNI ODNOSI-

Međunarodni odnosi, odnosno međunarodni život je sastavni dio života svakog društva.
Nauka o međunarodnim odnosima je, prije svega, deskriptivnog karaktera. Ona donekle
pripada vrsti savremene historije naroda i kao takva, ona obuhvata sve oblasti, kao što su
ekonomija, trgovina, razmjena proizvodnje, dobara, novca, kao i oblasti politike i kulture.
Q. Wright navodi 8 disciplina koji imaju značaj za nauku o međunarodnim odnosima:
međunarodno   pravo,   međunarodni   ekonomski   odnosi,   diplomatska   historija,   vojna
historija,   međunarodna   politika,   međunarodne   organizacije,   kolonijalna   vladavina   i
vođenje spoljnih poslova. Mnogi autori dodaju: Ratnu vještinu, diplomaciju, političku
geografiju,   demografiju   i   dr.   Međunarodni   odnosi   jesu   politički   odnosi,   ali   su   i
ekonomski, komunikacijski, vojni, kulturni i svi ostali odnosi.
Zadatak znanosti o međunarodnim odnosima je jedino utvrđivanje činjenice da stanovita
aktivnost izaziva stanovite posljedice, a izbor odgovarajućih mjera i procjena njihova
eFEkta   ostavlja   se   političarima   koji   bi   trebali   samostalno   odlučivati.   U   savremenim
teorijama međunarodnih odnosa smatra se da predmet nauke o međunarodnim odnosima
primarno   obuvata   prirodu   i   elemente   moći   država   i   drugih   aktera   u   međunarodnim
odnosima, a posebice «ravnotežu snaga», «kolektivnu bezbjednost», vođenje i sistem
odlučivanja   o   spoljnjoj   politici,   te   činioce   koji   djeluju   na   osnovna   kretanja   u
međunarodnim   odnosima.   S   razvojem   bihejviorizma   i   funkcionalizma,   predmet
proučavanja   je   ponašanje   država   u   međunarodnim   odnosima   ili   postojanje   i
funkcionisanje sistema u ovim odnosima.
Bez obzira na različite teorije, bitni ciljevi su očuvanje, opstanak i jačanje moći države.
Ekonomska moć je samo jedan od elemenata onoga što čini ukupnu silu, a uz nju se po
pravilu veže vojna, politička, ideološka moć, a zadnjih decenija i ono što se zove kulturna
hegemonija   i   akulturalizacija.   Jednostavno,   globalizam   poiman   na   način
neoimperijalizam i svekolike amerikanizacije svijeta.

Osnovni faktori međunarodne politke su sljdeći:

a) Unutrašnji ili domaći faktori su:

1. politički sistem i državni oblik,
2. ekonomski sitem i ekonomski potencijal,
3. vojna moć,
4. kulturna i komunikacijska premoć,
5. supremacija u procesu globalizacije,
6. socijalni sistem i njemu primjereni elementi nadgradnje.

b) Vanjski faktori su:

1. međunarodni sistem ili oficijelno uspostavljen sistem relevantnih međunarodnih

faktora,

2. vojna moć u kontekstu raspodjele snaga i diktata koji vrši jedna strana (SAD i

NATO), nasuprot teorijama o «bipolarnosti» i «ravnoteži snaga»,

3. međunarodna saradnja i sve izraženija konfliktnost,
4. stanje i potencijal međunarodne ekonomije (deset najrazvijenijih zemalja svijeta)

labavih isntitucija prava i moral (nevladine organizacije, humanitarne
organizaicje, transnacionalne vjerske i političke organizaicje itd.)

H. Morgenthau kaže da međunarodne odnose kao praktičnu teoriju sačinjavaju upravo
najpreća politička pitanja vremena. Takva praktična teorija prema njemu počivala je na
tri temeljne pretpostavke:
1. Države-nacije, odnosno oni koji donose političke odluke u tim državama, predstavljaju
najvažnije katere za razumijevanje međunarodnih odnosa;
2. Postoji oštra razlika između domaće politike i međunarodne politike;
3. Međunarodni odnosi predstavljaju borbu za moć imir. Razumijevanje kako se i na koji
način takva borba odvija te sugeriranje modusa za reguliranje tog procesa predstavlja
smisao ove discipline – sva istraživanja koja u najmanju ruku nisu indirektno vezana za
tu svrhu su trivijalnog karaktera.
Bitan   zadatak   međunarodnih   odnosa   jeste   da   se   u   turbulentnoj   dinamici   svjetskih
kretanja,   koja   su   po   prirodi   brza,   često   iznenađujuća,   kritički   osmisle   sve   osnovne
kategorije,   zakonitosti   i   tendencije,   koje   teorijski   i   pragmatski   politički   usmjeravaju
ukupni društveni razvoj, jasno definiraju osnovne činioce uz koje se taj razvoj ostvaruje
(subjekti međunarodnih odnosa).

TEORIJE I PRISTUPI IZUČAVANJU MEĐUNARODNIH ODNOSA

Antički mislioci

– Platon i Aristotel u svojim raspravama o ratu i miru unose etičke i

vrijednosne kriterijume, prvenstveno kriterijum pravednosti i pravde. Pri tome, pored
prirode čovjeka, odnosno vladajuće grupe, oni posebno ukazuju na činjenicu da na
spoljne odnose država u velikoj mjeri utiče priroda političkog sistema i socijalna
struktura.

Machiavelli

je u svom dijelu «Vladalac» zastupao mišljenje da je za uspješno

funkcioniranje države potrebno da vladar «ne bude dobar», odnosno da ima potrebne
osobine «lisice i lava» koje su neophodne za jaku državu i vladarevo održavanje na vlasti.

H. Mackinder i T. Mahan

nastojali da stvore teorijske pretpostavke koje se odnose na

utjecaj   geografskih   faktora   na   nacionalnu   i   međunarodnu   politiku,   čime   utemeljuju
faktički   novu   disciplinu   –   «političku   geografiju»,   koja   se   sve   do   danas   održava   kao
značajan   pristup   svjetskoj   politici.   Tu   se   geopolitika   određuje   kao   odnos   između
geografije i politike i njihovih posljedica po nacionalne interese i relativnu moć država.

Liberalni pogled na svijet

– početak klasičnog liberalizma vezuje se za A. Toucquevilla,

koji u svom poznatom dijelu

Demokracija u Americi

ističe da «demokratske nacije su

prirodno naklonjene miru što proizilazi iz njihovih interesa i sklonosti». Tocquevill to
povezuje sa pojavom novih građanskih sloboda i nove građanske svijesti.

Kegley i Witcopf

ističu da je u suštini liberalizma naglasak na utjecaju ideja na ponašanje,

jednakost, dostojanstvo i slobodu pojedinca, kao i potreba zaštite ljudi od pretjerane
državne regulative. U tom smislu, liberalizam posmatra pojedinca kao skup moralnih
vrijednosti i vrlina, postavkom da ljudska bića treba posmatrati kao cilj umjesto kao
sredstvo. Time liberalizam naglašava moralni princip prije nego težnju za vlašću i
institucije prije nego sposobnosti kao sile koje oblikuju odnose između država, a politiku
na međunarodno nivou ne definira kao borbu za moć i prestiž, nego prije kao borbu za
saglasnost.

važe bez obzira na mjesto i vrijeme. Prema bihejvioristima, nauka je primarna aktivnost
generaliziranja. Oni potenciraju korištenje komparativnih međunarodnih analiza, umjesto
proučavanja pojedinačnih slučajeva «određenih zemalja u određenom vremenu».
Naglašavaju potrebu za egzaktnim empirijskim podacima o karakteristikama zemalja i
kako se one ponašaju jedna prema drugoj. Osnovna parola bihejviorista je: «Neka govore
podaci, a ne kabinetski teoretičari!» i «Tražite dokaze, ali im ne vjerujte.»

Funkcionalizam, neoliberalizam i teorija međuzavisnosti

– Prve razrađenije ideje

neoliberalizma vezane su za funkcionalističe ideje: D. Mitranya, Haasa, D. Eastona, T.
Parsonsa itd. Doprinos ove teroije razvoju teorije međunarodnih odnosa, je uočavanje
nastajanja sistema međunarodnih odnosa unutar kojih nastaju svojevrsne pravilnosti, po
kojima se odnosi u ovakvim sistemima odvijaju. Funkcionalisti su uspješno ukazali na
značaj ovih sistema za međunarodne odnose, njihov utjecaj na politiku subjekta, kao i
uzajamno djelovanje aktera i sistema.
Osnovna slabost funkcionalzima u međunarodnim odnosima je upravo u tome što u svom
sistemu nije u stanju da izvoji ono što jeste proces od značaja za međunarodne odnose od
svih ostalih pojava, tako da se «zaglušuje» činjenicama, te je prinuđen na arbitrarnost.
Ova arbitrarnost je utoliko veća zato što zanemaruje historijske i društvene osobenosti
ovih procesa i ne prodire u suštinu međunarodnih odnosa kao specifičnu vrstu društvenih
odnosa.

Marksistički pristup međunarodnim odnosima

– Kako je to i primjereno marksističkoj

doktrini, glavno je polazište da međunarodni odnosi nastaju s pojavom klasnih društava,
odnosno da unutrašnja politika određuje vanjsku politiku, a društveno-ekonomski sistem
je   bitan   faktor   u   profiliranju   te   politike.   Utjecaj   društveno-ekonomskog   sistema   na
vanjsku   politiku   ispoljava   se   kao   projekcija   društvenih   interesa,   odnosno   primarno
klasnih   interesa   u   međunarodnim   odnosima.   V.   I.   Lenjin   je   u   svom   djelu

Država i

revolucija

tvrdio da će nakon raspodjele tržišta nužno doći do rata između kapitalističkih

zemalja. Marksisitički pogled preuveličava ulogu društvenih klasa, a zanemaruje utjecaj
društvene osnove, odnosno ukupne društvene nadgradnje. Moderna država se danas ne
može objasniti klasnim borbama, već prije svega ekonomskim, nacionalnim, vojnim,
kulturnim, političkim i ideološkim i komunikacijskim činiocima.

MEĐUNARODNI ODNOSI U SVJETLU VERSAJSKOG MIRA I

NOVOG EVROPSKOG PORETKA

Poslije ujedinjenja 1871. godine Njemačka već početkom 20. stoljeća postaje snažna
industrijska, ekonomska i vojna sila. Veoma brzi uspon Njemačke radikalno pomjera i

ravnotežu sile

i to tako da sve veća snaga Njemačke i globalne aspiracije Njemačke i

njenih saveznika mijenjaju ukupnu geopolitičku situaciju. Teorija ravnoteže seila se
zasnivala na hipotezi da će se mir i stabilnost održati u situaciji kada je vojna sila
raspoređena tako da nijedna sila ili blok ne mogu dominirati drugima.
Godine 1882. zaključen je trojni savez Njemačke, Austro-Ugarske i Italije, a obnovljen je
1902. godine. Isto tako, 1904. godine stvoren je Entente Cordiale (Srdačni sporazum)
između Velike Britanije i Francuske (kasnije poznat kao Antanta). Početkom 20. vijeka
naglo je ojačala i Rusija, koja je kontinuirano širila svoje granice i bila teritorijalno

daleko najveća država na svijetu, čimje je objektivno postala velika prijetnja Njemačkoj i
njegim naglo poraslim apetitima.
Atentatom na nadvojvodu i austrougarsko prestolonasljednika Ferdinanda, koji je izvršen
u Sarajevu 28. juna 1914. godine, počeo je Prvi svjetski rat. Ovaj događaj je bio dobar
povod, ali ne i uzrok, za austrougarski napad na Srbiju, odnosno za realizaciju ratnih
planova Trojnog saveza koji su mnogo prije skrojeni. Francuska, Velika Britanija i Rusija
su   se   udružile   protiv   zemalja   Trojnog   saveza,   a   u   aprilu   1917.   silama   Antante   se
pridružuju i SAD čime je po prvi put u historiji jedan rat poprimio svjetske razmjere.
Prvi svjetski rat radikalno je promijenio geopolitčku kartu Evrope. Njegovim završetkom
(decembra   1918.)   propala   su   četiri   carstva:   Njemačko,   Austrougarsko,   Rusko   i
Osmansko.   Na   razvalinama   tih   carstava   formirane   su   nezavisne   države:   Poljska,
Čehoslovačka i Kraljevina SHS, Mađarska i Austrija. Pored toga stvorene su i nove
države: Finska, Estonija, Letonija i Litvanija.
Poslijeratni međunarodni poredak počinje da se kreira početkom 1919. godine, kada su se
predstavnici sila pobjednica sastali u Parizu da bi ugovorili mirovni sporazum, poznatiji
kao

Versajski sporazum

(28. juna 1919. godine). Ranih dvadesetih godina izgledalo je

kao da se međunaroni sistem stabilizovao i na istoku i na zapadu – a da sa preostalim
teškoćama može da izađe Društvo naroda (Liga naroda), koje se redovno sastajalo u
Ženevi uprkos iznenađujućem dezertiranju SAD (za formiranje Lige naroda najviše se
zalagao ameirčki predsjednik Vilson, ali ono nikada nije ratificirano u američkom
Kongresu, jer su demokrate izgubili izbore 1919. godine)..

3.)

LIGA NARODA

Osnivači Lige su bile države koje su učestvovale u ratu protiv Njemačke, a tako isto i
novostvorene (Hedžas, Poljska, Čehoslovačka). Drugu grupu sačinjavale su zemlje koje
su pozvane da odmah uđu u Ligu naroda: Argentina, Venecuela, Danska, Španija,
Kolumbija, Holandija, Norveška, Paragvaj, Persija, Salvador, Čile, Švicarska i Švedska.
U novembru 1920. godine sve su one i ušle u Ligu naroda. Treću grupu su činile sve
ostale države svijeta za čije primanje u članstvo Lige je traženo dvije trećine glasova
Skupštine Lige naroda i jednoglasna odluka Savjeta.



Pakt

Lige naroda

potpisan je 26.lipnja 1919.god. Njen temeljni cilj je bio

osiguranje međunarodnog mira i sigurnosti i unapređenje suradnje između država.
Imala je svoje organe među kojim je najznačajnija bila Generalna Skupština i
Vijeće.



ORGANI LIGE NARODA - Liga je imala tri glavna organa: Sekretarijat (koju je
predvodio Generalni sekretar sa sjedištem u (Ženevi), Savjet i Skupštinu, i veći
broj komisija i agencija. Ovlašćenje za bilo kakvu akciju je zahtjevalo anonimno
glasanje od strane Savjeta i većinu glasova u Skupštini.

Savjet Lige naroda je imao nadležnost za bavljenje svim problemima koji utiču nasvjetski
mir. Savjet je počeo sa radom uz četiri stalne članice (Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska,
Italija, Japan) i četiri izabrane članice na svake tri godine od strane Skupštine. Prve četiri
izabrane članice su bile Belgija, Brazil, Grčka i Španija. Sjedinjene Države su trebale da
budu peta stalna članica, ali pošto je SAD Kongres glasao 19. marta, 1920 protiv
ratifikacije Versajskog sporazuma, tako da je peti stalni član savjeta postala Republika
Kina. Sastav i broj članova Savjeta je vremenom rastao, tako što se broj izabranih članica
prvo povećao na šest 22. septembra 1922. godine, a kasnije na devet 8. septembra 1926.

Hitler je 1. septembra 1939. godine napao Poljsku, a Velika Britanija i Francuska su,
poštujući svoje ugovorne obaveze, samo dva dana poslije njemačkog napada na Poljsku
objavile rat Njemačkoj i tako je počeo Drugi svjetski rat.

ČINIOCI U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA

Svjetsko tržište

– Osnovna definicija svakog tržišta jeste da je to odnos ponude i tražnje u

datom društvu – državi, a svjetsko tržište bi se ponajprije moglo definirati kao rezultanta
ponude   i   tražnje   u   svjetskim   (međunarodnim)   relacijama.   Preko   svjetskog   tržišta   se
najbolje   izražava   međunarodna   podjela   rada,   koja   je   bitna   osnova   ekonomske
međuzavisnosti. Svjetsko tržište nije samo izraz ekonomske međuzavisnosti država, već
se   kroz   njega   na   specifičan   način   prelamaju   mnoga   druga   kretanja   u   međunarodnim
odnosima uopće.
Na svjetskom tržištu ne važe samo zakoni ponude i tražnje. Metodi carinske zaštite,
embarga, bojkota, monopola, regionalizma, uvoznih kvota i taksi, posebnih standarda,
prelevmana, stand by kredita, pa sve do intervencija država, u velikoj mjeri modificiraju
pa i anuliraju ekonomske zakone. To sve potvrđuje tezu da na svjetskom tržištu djeluje i
niz drugih činilaca, posebno političkih, vojnih, ideoloških itd.
Karakteristike svjetskog tržišta:

perfect competition

(savršena konkurencija, jeste stanje na tržištu u kojem

se podrazumijeva da postoji veliki broj kupaca i prodavaca, tako da niko
svojim pojedinačnim odlukama ne može uticati na cijene koje se formiraju
na tržištu.

balance of payments

(platni bilans, bilans plaćanja), jeste sofisticirani

oblik eksploatacije, posebno nerazvijenih zemalja. Taj balance u osnovi je
sistematizirana prezentacija svih privrednih transakcija sa inozemstvom.

interest aqualizing tax

(porez na izjednačavanje kamata), naročito

primjeren američkom tržištu, porez od 15% na kamatu primljenu od
stranih pozajmljivača.

lender of last resort

(zajmodavac u velikoj nuždi), pri čemu je funkcija

centralne banke ključna, jer ona drugim bankama pozajmljuje novac d bi
mogle premostiti trenutnu nelikvidnost.

invisible hand theorem

(teorem nevidljive ruke), pojam ili metafora koja

podrazumijeva da javni interes djeluje nevidljivo, i da je on funkcionalan
primarno putem zadovoljavanja privatnih interesa.