Metodika nastave prirode i društva
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za pedagogiju
Metodika nastavnog rada
Metodika nastave prirode i društva
Predmetni nastavnik: prof. dr. Hašim Muminović Studentica: Ajla Hasković
Predmetni saradnik: mr. Sandra Bjelan
Sarajevo, 31. januar 2017
Sadržaj

2
zadacima. Odgovorit čemo na pitanje zašto je važan predmet priroda i društvo i kako se
pripremiti za ovaj predmet.
Definiranje metodike i metodike prirode i društva
Prije nego što počnemo razmatrati metodiku prirode i društva, bit će korisno da pokušamo
sasvim ukratko odrediti pojam metodike uopće, a na temelju toga i pojam metodike nastave
prirode i društva.
Po svom predmetu metodika spada u red pedagoških disciplina jer je i njezin predmet odgoj i
obrazovanje u najširem smislu riječi, kao i svih drugih pedagoških disciplina. Međutim, ona
se razlikuje od ostalih pedagoških disciplina time što se bavi proučavanjem odgoja
obrazovanja samo u okviru jednog nastavnog predmeta. Dakle, odgojno-obrazovni sadržaji
koji služe za ostavarivanje odgojnih zadataka razmjerno su uski i sasvim određeni (jedan
Prema tome, možemo reći da je metodika pedagoška disciplina koja proučava zakonitosti
odgoja i obrazovanja putem jednog nastavnog predmeta. Iz toga možemo zaključiti da ima
toliko metodika koliko i nastavnih predmeta, pa čak i više. Moglo bi se , na primjer, govoriti o
metodici nastave geografije u osnovnoj školi, o metodici nastave geografije u školi drugoga
stupnja i o metodici nastave geogragje i visokim školama.
Na temelju te opće definicije metodike može se izvesti i posebna definicija metodike nastave
prirode i društva.
Dakle, metodika nastave prirode i društva jest pedagoška disciplina koja proučava zakonitosti
odgoja i obrazovanja putem prirode i društva u osnovnoj školi.
Čini se da je ta definicija sasvim prihvatljiva, bez obzira na neke njezine logičke slabosti.
Sigurno je da ona nije posve adekvatna, ali na ovom mjestu te pogreške nećemo razmatrati. S
problemima adekvatnog definiranja manje-više susreću se sve društvene znanosti. Njih je
veoma teško adekvatno definirati jer su društveno uvjetoane. Ta je definicija prihvatljiva jer
prilično dobro određuje metodiku natave prirode i društva. U njoj su sadržani bitni elementi
općeg pojma metodike. Sadržani su elementi koji su zajednički svim pedagoškim
5
Bezić, K. (1973), Metodika nastave prirode i društva, Školska knjiga, Zagreb
6
Isto.
3
disciplinama, a istaknuti su i specifični elementi koji metodiku odvajaju od drugih pedagoških
disciplina i po kojima se ona razlikuje od njih.
Povijeni razvoj metodike nastave prirode i društva
Nastava prirode i društva kao predmet koji se uči u osnovnoj školi nema tako dugu i bogatu
prošlost kao što je imaju nastava matematike ili nastava materinskog jezika. Taj se predmet
prvi put pojavljuje u nastavnom planu i programu osnovne škole 1954/55 školske godine.
Međutim, dio gradiva prirode i društva učio se u skopu nastave prirodopisa, povijesti i
zemljopisa, čija je tradicija mnogo duža.
Pokušaji da se srodni sadržaji međusobno povežu sežu još u 17. stoljeće. Naime, već je j. A.
Komenskom bilo jasno da se predmetna podijeljenost na elementarnom stupnju školovanja
sukobljava s dječijim doživljajem svijeta, pa je zahtijevao da se uči „sve vezano što je po sebi
vezano“. Tu ideju Komenski je razradio u svom djelu Orbis pictus (Svijet u slikama), težeći
tome da u jednu cjelinu poveže nastavu riječi, jezika i stvari, odnosno kuću, školu i život.
Zato gradivo u tom priručniku treba obuhvatiti cijeli svijet prema prirodnim i zaokruženim
cjelinama.Ideju o povezivanju sadržaja prihvatili su Nijemac F. Rochow (1734-1805) i
glasoviti švicarski pedagog H. Pestalozzi (1746-1827).
Rochow zahtijeva da nastava bude prirodan ai laka učenicima. Cilj je takve nastave razvijanje
mišljenja, a do toga se cilja dolazi ako nastava počne upoznavanjem sa stvarima, i to putem
razgovora. Tu nastavu Rochow je nazvao stvarnom. U slopu stvarne nastave učenici usvajaju
znanja iz područja prirode i područja društva.
Heinrich Pestalozzi je također smatrao da su promatranje stvari i razgovor o njima početak
nastave. Na temelju toga formiraju se jasni zorovi. Zato se ta nastava, prema njemu, treba
zvati zorna nastava. Vježbanje u promatranju treba započeti razgovorm o čovjeku i njegovu
tijelu, a zatim o predmetima koji okružuju dijete te, konačno, o ljudima i njihovu radu.
Pestalozzi je, međutim, smatrao da zadatak zorne nastave nije toliko u upoznavanju sa
stvarima, nego više u vježbanju govora.Tako je, zapravo, započela stoljeće i pol duga rasprava
o ciljevima i zadacima stvarne nastave. To je primjetno i po nazivu predmeta koji se često
mijenjao ne samo u različitih, nego i u istih autora.Franjo Klaić je, naprimjer, naziva
Pletenac, V. (1991), Osnove metodike nastave prirode i društva, Školska knjiga, Zagreb
Isto.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti