Mobilni sukob zakona
Fakultet za poslovne studije i prava
Međunarodno privatno pravo
Tema seminarskog rada:
Mobilni sukob zakona
Profesor: Student:
Smer:
Pravo-Bolonja
201/1. god.
SADRŽAJ:
1.1. Rešenja mobilnog sukoba zakona
................................................................................3
1.2. Rešenje mobilnog sukoba zakona primenom pravila o rešenju tranzitornog
sukoba zakona
1.3. Rešenje mobilnog sukoba zakona na osnovu teorije stečenih prava
1.4. Rešenje mobilnog sukoba zakona putem tumačenja kolizione norme
2.1. Glavno i prethodno pitanje
..........................................................................................7
2.2.Prethodno pitanje u materiji sukoba zakona
..............................................................8
2.3. Pretpostavke za nastanak problema prethodnog pitanja
..........................................9
2.4. Povodom istog glavnog pitanja može se pojaviti i više prethodnih pitanja
2.5. Rešenja problema prethodnog pitanja
......................................................................11
.........................................................................................14
..........................................................................................15
3.3. Specijalne klauzule odstupanja
..................................................................................17
3.4. Načelo najbliže veze i popunjavanje pravnih praznina (deklarativne odredbe o
najbližoj vezi)
4. PROMENE U DOMAĆEM KOLIZIONOM ZAKONODAVSTVU.......................................18
4.1. Prelazne odredbe sadržane u zakonu o međunarodnom privatnom pravu
4.2. Prelazne odredbe sadržane u zakonu koji prvenstveno uređuje odnose bez
inostranog elementa
5. PROCESNA PRAVILA O UTVRĐIVANJU STRANOG MERODAVNOG PRAVA............19
5.1. Obaveza suda i drugog nadležnog organa
................................................................19
5.2. Načini utvrđivanja sadržine stranog prava
..............................................................21
2

odredaba (jer ih je smatrao pravom koje važi u našoj zemlji u pogledu spornog pitanja) i
konačno primenio njemačko pravo.
Jedini izuzetak postojao bi u slučaju da je i naša država ugovornica datog ugovora i da
on isključuje primenu ustanove gepuoj
.
U slučaju preupućivanja, ukoliko se radi o konvenciji
koja isključuje getoi
njeno preupućivalje trebalo bi smatrati konačnim (supstancijalnim).
Sa svoje strane, doktrina je učinila određene predloge za rešenje mobilnog sukoba
zakona, dok su zakonodavci, uz dva izuzetka (Austrija i Turska), pristupili samo delimičnom
regulisanju problema, prepuštajući sudovima ostali deo zadatka.
U doktrini postoji nekoliko predloga za rešenje mobilnog sukoba zakona. Prema
prvom, treba primeniti ista rešenja kao u slučaju tranzitornog sukoba zakona, prema drugom,
oslonac treba tražiti u teoriji stečenih prava, dok se prema trećem, radi o problemu tumačenja
kolizione norme.
1.2. Rešenje mobilnog sukoba zakona primenom pravila o rešenju
tranzitornog sukoba zakona
Autori koji zastupaju ovaj prijedlog smatraju da se i kod mobilnog i kod tranzitornog
sukoba zakona radi se o mogućoj primeni dva zakona koja sukcesivno slede i da u oba slučaja
treba utvrditi u kojoj se meri na posledice početne situacije mogu primeniti pravila novog
zakona. Prema tome, i na mobilni sukob zakona treba primeniti osnovna pravila tranzitornog
prava: najpre, pravilo o neposrednoj primeni novog zakona na sadašnja i buduća dejstva
odnosa koji su u toku, osim ako je reč o ugovorima, i zatim, pravilo o primeni ranijeg zakona
na ocenu uslova punovažnosti i već nastalih dejstava tih odnosa. Takvim rešenjem mobilnog
sukoba zakona, kako se smatra, u materiji statusnih i porodičnih odnosa vodi se računa o
efektivnoj situaciji lica u pitanju, jer se omogućava primena prava države novog
državljanstva (prebivališta ili redovnog boravišta), a u materiji stvarno pravnih odnosa čiji su
predmet pokretnosti obezbeđuje se pravna sigurnost trećih lica.
Ovom rešenju, međutim, upućuju se i određene zamerke. Iako je očigled no da je reč
o bliskim ustanovama, rešenja unutrašnjeg tranzitornog sukoba zakona ne mogu uvek
poslužiti kao analogni model za rešenje mobilnog sukoba zakona. Pravilo o superiornosti
novog zakona nad starim, koje je u centru rešavanja tranzitornog sukoba, ne može uvek dati
Jezdić dr Mihajlo: Međunarodno privatno pravo II, Beograd, 1976., str. 29
4
dobre rezultate i na području mobilnog sukoba zakona. Na taj način, zanemaruje se
međunarodni karakter mobilnog sukoba zakona. Naime, sličnost između mobilnog i
tranzitornog sukoba zakona zaista se sastoji u tome što u oba slučaja tokom vremena dolazi
do kontakata sa dva zakona - starim i novim i što se usled toga postavlja isto osnovno pitanje
kako urediti odnose dva zakona u vremenu. Međutim, njih dele i značajne razlike: kod
tranzitornog sukoba reč je o odnosu zakona koji pripadaju istoj državi, pri čemu stari zakon
prestaje da važi, a novi stupa na snagu, dok je kod mobilnog sukoba reč o zakonima koji
istovremeno važe u državama iz kojih potiču. Pored toga, tranzitorni sukob zakona zasniva se
na volji zakonodavca koji vrši promene u svom pravnom sistemu, dok se u osnovi mobilnog
sukoba zakona nalazi volja fizičkih ili pravnih lica, učesnika u odnosu, koji menjaju činjenice
na kojima počiva tačka vezivanja sadržana u kolizionoj normi. Te razlike, konačno,
predstavljaju prepreku za njihovo jedinstveno regulisanje.
1.3. Rešenje mobilnog sukoba zakona na osnovu teorije stečenih prava
Teorija stečenih prava, nasuprot prethodnom predlogu, rešenje mobilnog sukoba
zakona zasniva na primeni ranijeg prava. Prema ovoj teoriji, svako pravo koje je valjano
stečeno u nekoj državi mora da bude poštovano i u drugim državama dakle, ako je na nekoj
pokretnoj stvari u vreme dok se nalazila u određenoj državi konstituisano obezbeđenje, ono
će, nakon njenog premeštanja u drugu državu, zadržati svoja dejstva čak i ako pravo novog
mesta nalaženja traži da se ispune dodatni uslovi za sticanje takvog obezbeđenja; ili, ukoliko
su supružnici zaključili brak u državi koja ne poznaje ustanovu razvoda, kao što je to slučaj
sa čileanskim državljanima iz našeg primera, oni se neće moći razvesti ni poslije sticanja
našeg državljanstva, iako pravo naše države poznaje ustanovu razvoda braka i sl. Ovim
rešenjem se, kako ističu njegove pristalice, obezbeđuje stabilnost prava, odnosno ustanova u
međunarodnom poretku. Međutim, ovom rešenju se prigovara da zamrzava činjenični
odnos,podvrgavajući ga pravu sa kojim su u međuvremenu prestale iole značajnije veze; u
materiji statusnih i porodičnih odnosa ono ne vodi računa o okolnosti da je protekom
vremena ranije pravo praktično izgubilo osnov da bude primjenjeno, dok u pogledu stvarnih
prava na pokretnostima interese titulara stavlja iznad interesa trećih lica. Zato je teško
pretpostaviti da bi se takvo rešenje moglo dovesti u sklad sa postulatom o sigurnosti pravnog
prometa.
5

za razvod braka određuje da treba primeniti pravo države čiji su državljani oba bračna druga
u vreme podnošenja tužbe; član 41. za priznavanje, utvrđivanje ili osporavanje očinstva ili
materinstva relevantnim momentom za određivanje državljanstva smatra vreme rođenja
deteta; član 45. u pogledu dejstva usvojenja govori o državljanstvu u vreme zasnivanja
usvojenja. Pored toga, stav 2. člana 36. (lični i zakonski imovinski odiosi supružnika) i stav 2.
člana 40 (odnosi između roditelja i djece) odgovarajućom formulacijom nagoveštavaju
rešenje mobilnog sukoba zakona: ako su supružnici (odnosno, roditelji i deca) državljani
različitih država, merodavno je pravo države u kojoj svi oni imaju prebivalište, što, dakle, u
slučaju promene, implicira primenu prava novog prebivališta. Najzad, stav 3. člana 36.
ukazuje na primenu prava države posljednjeg zajedničkog prebivališta bračnih drugova, čime
se takođe eliminiše problem mobilnog sukoba zakona. Ipak, naš zakonodavac ova vremenska
preciziranja nije unio u sve kolizione norme koje prihvataju kao tačku vezivanja
državljanstvo, prebivalište ili mesto nalaženja pokretne stvari. Problem je ostao, na primer, u
pogledu člana 14 (pravna i poslovna sposobnost fizičkih lica i lišenja i ograničenje poslovne
sposobnosti), člana 15 (starateljstvo), člana 18 (svojinskopravni odnosi i druga prava na
pokretnoj stvari), člana 26 (jednostrani pravni posao), člana 39 (imovinski odnosi u
vanbračnoj zajednici), člana 43 (pozakonjenje), člana 44 (uslovi zasnivanja i prestanka
usvojenja) ZRSZ. U ovim slučajevima, mobilni sukob zakona treba rešavati kao pitanje
tumačenja konkretne kolizione norme
2. PROBLEM PRETHODNOG PITANJA
2.1. Glavno i prethodno pitanje
Prilikom odlučivanja o zahtevu u ovoj pravnoj stvari, sudija donosi rešenje o
glavnoj stvari (na primer, na nasljeđe, razvod, naknadu štete i slično. ). Međutim, ponekad
rešenje od glavnih pitanja zavisi od prethodne odluke drugog pravnog pitanja koja određuje
postojanje nekog prava ili pravnog odnosa. U gore navedenim primerima, na primer, kada se
raspravlja o nasleđe može sumnjati validnost usvajanja u slučaju usvojio dete koje se odnose
na nasleđem ostalih takmičara koji stavili da imovinskom sporu; tokom razvoda, takođe, o
valjanosti ranijih brakova može zavise od toga da li naknadni brak da se razvedeni ili
poništen; kada je u pitanju naknade štete, štetočina može tužilaštva osporaviti imovinska
vlasnici oštećenih stvari i tako dalje . Svaki put, onda, tu je prethodno pitanje koje treba prvo
Bartoš dr Milan, dr Borko Nikolajević: Pravni položaj stranaca, Beograd, 1951., str. 32
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti