Moralni relativizam
1
UNIVERZITET U BEOGRADU
FAKULTET POLITIČKIH NAUKA
SEMINARSKI RAD
TEMA:
Moralni relativizam
Mentor: Student:
Prof. dr Čedomir Čupić Sanja Milošević 292/07
Beograd, 2010.
2
SADRŽAJ:
1.UVOD...............................................................................................................................2
2. POJAM I VRSTE MORALNOG RELATIVIZMA........................................................4
3. POTEŠKOĆE KONCEPTA............................................................................................7
4.PODSTIČE LI MORALNI RELATIVIZAM TOLERANCIJU.....................................14
5. ZAKLJUČAK................................................................................................................20
6.LITERATURA...............................................................................................................21
UVOD

4
U toj tačci relativizam nas ostavlja bez sredstava da osudimo najužasnije događaje
sadašnjice. „Ako je moralni relativizam istinit, ne postoje apsolutni moralni standardi u ime kojih
bismo mogli osuditi nacistički holokaust, trgovinu robljem ili španjolsku inkviziciju; ako je tako,
naši pokušaji da se izvrši pritisak na svjetske vlade da primjene moralne standarde slične našima,
nisu opravdani. Ako je relativizam istinit, sve je prihvatljivo (odnosno to je ono čega se plaše
njegovi protivnici).“
U političkom kontekstu govori se o „pitanjima raskola“, pitanjima koja dijele izborno
tijelo, poput prava na abortus, kontrole nošenja oružja, prava homoseksualaca i slično. Ako ta
pitanja dijele glasače razlog je što se uz njih javljaju suprotstavljena moralna gledišta.
Globalizacija bitno otvara ovaj diskurs i traži odgovore. Ako je moralni relativizam
ispravan, s ljudima valja postupati u skladu sa standardima njihove kulture.
Mnoge države zarad većeg profita sele svoje fabrike iz matične zemlje u one u kojima su
poreski uslovi bolji a radna snaga jeftinija. Takva praksa postavlja pitanja koja su relevantna za
moralni relativizam, poput da li je moralno ispravno davati manje plate radniku u drugoj državi
od one koju bi imao radnik u zemlji matici te fabrike? Ili da li je to pitanje kulture zemlje iz koje
preduzetnik dolazi ili one u kojoj radnik ima bitno različita primanja? Da li etički primjerenu
platu određuju kulturni standardi?
U neku ruku relativizam nam pomaže da se oslobodimo etnocentrizma, neutemeljenog
vjerovanja da smo superiorni u odnosu na sve ostale i uči nas da poštujemo druge načine
življenja. Ali u širem smislu relativizam može dati pokriće najstrašnijim zlodjelima. Mihael
Novak kaže da je „najveća opasnost za slobodno društvo danas otrovna i kvariteljska kultura
relativizma“
Neil Levi, „Moralni relativizam“, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2004. str.26
isto, str.11
isto, str.16
5
POJAM I VRSTE MORALNOG RELATIVIZMA
Još je Herodot pisao o kulturnim razlikama između Grka i naroda Bliskog Istoka
promišljajući slično kao moralni relativisti danas. On je pisao kako je persijski kralj Darije pitao
Grke šta traže za uzvrat ako pojedu mrtva tijela svojih roditelja na što su mu odgovorili da nema
tog blaga za koje bi to učinili. Kasnije je pitao neke Indijce iz plemena Kalaćana, koji jedu mrtva
tijela svojih roditelja, šta bi tražili ako bi ta tijela spalili. Oni su na to s krikom užasnuli.
Ljudi vrlo strastveno brane svoje običaje. Svi mi usvajamo određeni skup normi i u vezi s
njima reagujemo kao da su činjenice. A nisu. Iz navike smatramo da su naši običaji ujedno i
objektivno najbolji. Herodot zaključuje da je Pindar bio u pravu kad je običaj proglasio vladarem
svega.
U 16.vijeku Mišel de Montenj reagovao je na priču o raširenom hanibalizmu upravo sa
polazišta moralnog relativizma: „Držim da u tom narodu nema ništa barbarskog i divljačkog,
prema onome što sam čuo, osim toga što svaki čovjek barbarstvom naziva sve običaje koji se
razlikuju od njegovih vlastitih, jer doista se čini da istinitost i razumnost možemo testirati samo
primjerom i obrascem stavova i običaja zemlje u kojoj živimo.“
Neil Levi definiše moralni relativizam kao spoj dvije teze;
a) Moralne tvrdnje su istinite samo u odnosu na neki standard ili okvir a
b) sam taj okvir nije isključivo opravdan.
Okvir, pri tom, za ovog autora znači kultura koju dijeli neka grupa ljudi.
Mogu postojati dvije vrste standarda: subjektivni osjećaji i stavovi ili pojedina kultura.
Tako razlikujemo i dvije pozicije: subjektivizam i kulturni relativizam. U oba slučaja standardi
na osnovu kojih se prosuđuje su mnogobrojni. Nijedan od tih standarda ako se držimo
relativističkog pristupa ne može se smatrati apsolutnim ili boljim, prihvatljivijim od drugih.
Potpuni relativizam je upravo u nedostatku ikakvog načina da se odlučimo za neki od tih
standarda.
isto, str.18

7
ako je utemeljen na osnovnim moralnim načelima koja prihvata grupa (društvo) kojoj taj
pojedinac pripada. Ovaj drugi oblik je jedan od najpopularnijih oblika moralnog relativizma.
Ričard Brent sagleda dvije situacije, kada je riječ o normativnom relativizmu:
a) Ako pojedinac misli da je ispravno da postupi na način A, onda je ispravno za njega
da tako postupi.
Iako je ovaj stav rasprostranjen danas, djeluje pomalo apsurdno. Između ostalog i zato što
onda s tim pojedincem nema svrhe raspravljati što je dobro za njega osim ako on sam nije u
nedoumici.
b) Ako moralni principi koji su prihvaćeni u društvu kojem osoba X pripada
nagovještavaju da je pogrešno da on postupi na način A u određenim okolnostima C,
onda je za X pogrešno da postupi po A u slučaju C.
Pojedinac se mora ponašati u skladu sa moralom svoje grupe.
Metaetički relativizam
jeste relativistička teorija moralnosti. Metaetički relativisti tvrde
da moralni sudovi nisu ni apsolutno istiniti niti apsolutno neistiniti i da različiti pojedinci i
različita društva mogu imati sasvim suprotna moralna stajališta a da pri tom ni jedni ni drugi
nužno ne griješe.
Paul K.Moser&Thomas L. Carson, Moral relativism; a reader, Oxford University Press, New York-
Oxford,2001.str.28
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti