ERNEST GELLNER
NACIJE
I
NACIONALIZAM
1
. ŠTO JE NACIONALIZAM? S KOJIM JE TIPOM POLITIČKIH SUKOBA
POVEZANA POJAVA NACIONALIZMA?
Nacionalizam
je prije svega političko načelo koje tvrdi da politička i nacionalna jedinica
trebaju biti istovjetne. Međutim
sukobi
nastaju jer političke granice neke države mogu ne
obuhvaćati sve pripadnike odgovarajuće nacije; ili ih mogu obuhvaćati sve, ali i neke strance;
ili pak mogu zakazati oba ta načina odjednom – ne uključivati sve pripadnike vlastite nacije,
a uključivati neke nesunarodnjake. Ili pak jedna nacija može živjeti nepomiješana sa
strancima u više država tako da nijedna od država ne može tvrditi da je
baš ona
prava
nacionalna država.
No, postoji jedna poseban oblik kršenja nacionalističkog načela na koji je nacionalni osjećaj
posebno osjetljiv : ako pripadnici vladajuće klase političke jedinice pripadaju naciji različitoj
od nacije većine podložnika, to za nacionaliste znači izrazito nepodnošljivo narušavanje
političkih pravilnosti. Do toga može doći uključivanjem nacionalnog teritorija u veće carstvo
ili dominacijom skupine stranaca nad likalnim stanovništvom. Ukratko, nacionalizam je
teorija političke legitimnosti koja zahtjeva da etničke granice ne presijecaju političke te,
posebice, da etničke granice unutar određene države – mogućnost već formalno isključena
općom formulacijom načela – ne dijele vlastodršce od ostalih.
2
. ŠTO JE NACIJA?
Definiranje
nacije
zadaje ozbiljne teškoće, no :
1. Dva čovjeka pripadaju istoj naciji ako i
samo
ako dijele istu kulturu, pri čemu kultura sa
svoje strane označava sustav ideja, znakova, povezivanja i načina ponašanja i komuniciranja.
(kulturna definicija)
2. Dva čovjeka pripadaju istoj naciji ako i
samo
ako jedan drugog
priznaju
kao pripadnike iste
nacije. Drugim riječima,
čovjek stvara nacije
; nacije su artefakti ljudskih uvjerenja, odanosti i
solidarnosti. Puka skupina osoba (primjerice stanovnika određenog teritorija ili pripadnika
određenog govornog područja) postaje nacijom ako i kada pripadnici skupine međusobno
čvrsto jedni drugima priznaju određena zajednička prava i dužnosti na temelju njihove
zajedničke pripadnosti. U naciju ih pretvara njihovo uzajamno priznanje za drugoga te vrste, a
ne ostala zajednička svojstva koja odvajaju tu kategoriju od nepripadnika, ma koja to svojstva
bila. (voluntaristička definicija)
3
. NAVEDITE OBILJEŽJA KULTURE U AGRARNOM PODRUČJU
Tijek
agrarnog razdoblja
ljudske povijesti dolazi do razvoja koji se po važnosti može
usporediti s pojavom same države : pojava pismenosti i specijalizirane duhovničke klase ili
staleža, duhovništva. No pismenost ne postižu sva agrarna društva, već ona pripada samo
nekima. Neka je društva imaju i unutar tih društava zaista čitati uvijek znaju samo neki,
nikada svi.
Čini se da pisana riječ ulazi u povijest s pojavom računovođa i poreznika : čini se da je povod
najstarijim primjenama pisanog znaka često bilo vođenje pisanog zapisa. No, kad je jednom
razvijena, pisana riječ dobiva i ostale, pravne, ugovorne i upravne primjene. U agrarnim
društvima pismenost iznosi na vidjelo veliki jaz između velikih i malih tradicija (ili kultova).
koji samo vode svoje poslove, uz prilično visok omjer političke participacije te samo s
umjerenom nejednakosti; na drugoj su strni veliki teritoriji nadzirani koncentracijom sile u
jednoj točki. Vrlo je karakterističan politički poredak, dakako, onaj u kojem se ta dva načela
spajaju : dominantna središnja vlast koegzistira s polu-autonomnim lokalnim jedinicama.
Pitanje koje nas zanima jest ima li u tom svijetu s takvim jedinicama, sila koje pridonose
onom stapanju
kulture i poretka
, koje je bit nacionalizma. Odgovor mora biti
ne
. Lokalne
zajednice, da bi funkcionirale, uvelike ovise o osobnom kontaktu i ne mogu se radikalno
povećati, a da se ne izmjene do neprepoznatljivosti. Stoga te participacijske zajednice rijetko
iscrpe kulturu čiji su dio : mogu imati svoj lokalni naglasak i običaje , no to su obično inačice
šire interkomunikacijske kulture koja sadrži mnogo drugih sličnih zajednica.
5
. KOJI TIPOVI VLADAJUĆEG SOCIJALNOG STRATUMA POSTOJE U
AGRARNOM DRUŠTVU?
Velika većina pismene agrarne zajednice
poljoprivredni
su
proizvođači
koji žive u
zajednicama okrenutima prema unutra i nad kojima vlada manjina čije su glavne razlikovne
značajke upravljanje nasiljem, održavanje reda i nadzor nad službenom mudrosti društva, koja
se nerijetko čuva u pisanom obliku. Ta
vladajuća klasa ratnika i pisara
može se uklopiti u
okvirnu tipologiju kroz slijedeći niz opreka :
1.
centralizirana – decentralizirana,
2.
uškopljena – plodna,
3.
zatvorena – otvorena,
4.
stopljena – specijalizirana.
1.
I duhovništvo i vojnička klasa mogu biti centralizirane ili decentralizirane.
Srednjovjekovna Katolička crkva divan je primjer učinkovito centraliziranog duhovništva
koje može vladati nad moralnim ozračjem civilizacije. Islamski
uleme
postigli su jednako
toliko, ali gotovo bez ikakve centralizirane organizacije i unutarnje hijerarhije, i teoretski su
bili otvorena klasa.
2.
S točke gledišta središnje države, glavna opasnost koju je Platon prepoznao još tako davno,
jest stjecanje ili zadržavanje veza njezinih vojnih ili vjerskih dužnosnika s određenim
rodbinskim skupinama čiji ih interesi zbog toga mogu skrenuti s nepokolebljivog puta
dužnosti i čija im podrška istodobno u kakvoj prilici može donijeti previše moći. Strategije
usvojene za suprotstavljanje toj prožimajućoj opasnosti razlikuju se u pojedinostima, no mogu
se općenito označiti kao
škopljenje.
Cilj im je razbiti rodbinske veze tako da se nastajućim
vojnicima/činovnicima/svećenicima uskrate preci, potomstvo ili oboje.
3.
Ima nekih prednosti kada su duhovničke, činovničke i vojne klase
otvorene
, kao što ih ima i
kada su
zatvorene
.
4.
Konačno, vladajuća klasa može ili
stopiti
vojne i svećeničke funkcije (a možda i neke
druge) ili ih pažljivo razdvojiti po specijaliziranim skupinama.
Nama je, međutim, važno nešto što su sve varijante sklone prihvatiti kao zajedničko.
Vlastodršci su uhvaćeni u svojevrsnom polju napetosti između lokalnih zajednica
podnacionalnog razmjera i vodoravnog staleža ili društvene klase koja je iznad nacije. Oni su
odani sloju koji daleko više zanima razlikovanje sebe od nižih slojeva negoli prenošenje
vlastite kulture na njih, sloju koji prilično često širi svoje granice izvan lokalne zajednice i
koji je transpolitički i u rivalstvu s državom. Tek su se rijetko njegove granice poklapale s
državnima.
Jedini sloj za koji se uopće može reći da ima kulturnu politiku jest duhovništvo. Duhovništvo
pokušava osnažiti svoj položaj tako da sebe učini neizostavnim, a time što sebi i
svjetovnjaštvu pripisuje komplementarne uloge, umjesto da promiče vlastitu univerzalizaciju,
formalnu ju isključuje. Unatoč činjenici da zahtijeva monopol vlasti nad vjerskim obredima,
ne želi da se drugi u nj ugledaju. Nije mu odveć stalo do najiskrenijih oblika laskanja i
oponašanja, iako upravo to izaziva.
6
. KOJA SU IMANENTNA OGRANIČENJA KULTURE I POLITIČKE VLASTI U
AGRARNOM DRUŠTVU?
Dakle, zbog vrlo dubokih, snažnih i nesavladivih
razloga
, duhovništva u pismenim agrarnim
društvima ne mogu valjano zavladati i prožeti cijelo društvo. Katkada im to zabranjuju
njihova vlastita pravila, a katkada to onemogućuju vanjske zapreke; no potonje bi u svakom
slučaju činilo dovoljnu i stvarnu teškoću, čak i da pravila uvijek odobravaju tu težnju.
7
. NAVEDITE GLAVNE INTELEKTUALNE I ORGANIZACIJSKE SASTOJKE
RACIONALIZMA U INDUSTRIJSKOM DRUŠTVU.
U Weberovu, a i u svakom vjerodostojnom prikazu novog duha pojam
racionalnosti
mora
biti središnji i važan. Dva su elementa jasno prisutna u Weberovoj predodžbi racionalnosti.
Jedan je koherentnost ili dosljednost, sličan postupak za slične slučajeve, pravilnost, što bi se
moglo nazvati samom dušom ili čašću dobrog birokrata. Drugi je učinkovitost, hladni
racionalni odabir najboljih raspoloživih sredstava za postizanje određenih, jasnio formuliranih
i izdvojenih ciljeva; drugim rječima, duh idealnog poduzetnika. Red i učinkovitost doista se
mogu promatrati kao birokratski i poduzetnički element u općem duhu racionalnosti.
8
. KOJE SU PRETPOSTAVKE I POSLJEDICE NEPREKIDNOG EKONOMSKOG
RASTA U INDUSTRIJSKOM DRUŠTVU?
Ako je pretpostavka spoznajnog
rasta
da nijedan element nije neraskidivo
a priori
povezan s
drugim i da je sve otvoreno za ponovna promišljanja, tada ekonomski i proizvodni rast upravo
to isto zahtijeva od ljudskih aktivnosti i, prema toma, od uloga ljudi. Uloge postaju izbornima
i instrumentalnima. Stara stabilnost strukture društvenih uloga jednostavno je nespojiva s
razvitkom i uvođenjem novosti. Uvoditi novosti znači raditi nove stvari čije granice ne mogu
biti jednake granicama djelatnosti koje nadomještaju.
Visoka produktivnost zahtjeva složenu i profinjenu podjelu rada. Neprestano rastuća
produktivnost zahtijeva da ta podjela ne bude samo složena, već i da se neprestano, nerijetko
rapidnom brzinom, mijenj. To rapidno brzo i neprekidno mijenjanje i samog sustava
ekonomskih uloga i zaposjedanje položaja u njemu ima određene neposredne i iznimno važne
posljedice. Ljudi unutar njega općenito ne mogu cijelog života mirovati na istim mjestim i
samo rijetko mogu na njima ostati tako reći generacijama. Položaji (zbog ovoga i drugih
razloga) rijetko prenose s oca na sina.
