SKTl 

_y 

1. POJAM OBLIGACIJE 

Obligacija je pravni odnos izmedu dve određene strane na osnovu koga je jedna strana 
(poverilacj ovlašćena da zahteva od druge strane (dužnik) određeno davanje, činjenje ili 

uzdržavanje od nečega što bi inače imala pravo da čini, a druga strana je dužna da to 
ispuni. Npr. kod posluge knjige pedrnet obligacije nije sama knjiga već davanje, odnosno 

vraćanje knjige. Obligacija je pravni odnos između poverioca i dužnika. Sa stanovišta 

poverioca, obligacija je potraživanje (otuda u navedenom primeru posiugodavac je ovlašćen 

da zahteva vraćanje knjige) a sa stanovišta dužnika obligacija je dug {dužnik ima obavezu 
da vrati knjigu i time ispuni poveriočevo potraživanje). Treba imati u vidu da u jedtnoj 
obligaciji potraživanje i dug ne egzistiraju izo.lovano, već su oni u simbiozi i zato su 

potražrvanje i dug u korelativnom odnosu. 

O pojmu obligacije postoje razllćita shvatanja ali su sva ona reprodukovanje tradicionalne 

klasične formule poznate nam još iz rimskog prava. Prema Paulusu, suština obligacije nije 
da se neka stvar učini našom već da se drugi obaveže prema nama na neko davanje, 
činjenje ili nečinjenje. Justinijanove Institucije objašnjavaju obligaciju kao pravnu vezu koja . 

nas obavezuje da nešto. isplatimo. Prema tome, obligacija je pravna veza izmedu dva 
određena lica od kojih jedno ima pravo a drugo obavezu da nešto učini ili ne učini

 [dare, 

facere, non facere).

 Postoje različita shvatanja o pojmu ove pravne veze: 

1. Dualističko polazi od stava da se u obligaciji kriju dva odnosa: primarni, koji se sastoji 

u ostvarivanju prava poverioca odnosno u izvršenju obaveze dužnika i sekundarni koji 
se ogleda se u dužnikovoj odgovornosti za ispunjenje obaveze. Po ovom shvatanju i 

- ostvarivanje prava, odnosno izvršenje obaveze i odgovornost su elementi pojma 

obligacije.Ovo shvatanje potiče još iz rimskog prava, a zastupljeno je u nemačkoj 

pravnoj teoriji. • * 

2. Monističko polazi od toga da je obligacija jedinstven. pravni odnos između. poverioca i 

dužnika. Taj pravni odnos je ispunjen pravima poverioca da zahteva od dužnika da 

nešto preda, učini ili ne učini. odnosno obavezom dužnika da to ispuni.. Odgovornost 
nije element pojma..obligacije. već. posledica povrede prava.. Drugim rečima, sankcija za 

neizvršenje obaveze dužnika. 

Monističko stanovište je prihvatijivije. Obligacija je skup

:

 prava poverioca i obaveza 

dužnika. Iz. tog odnosa ovlašćeno lice ima pravo na tužbu.za ostvarivanje. svojih. prava.. 

Dužnik koji nije izvršio svoju obavezu. snosi odgovornost prema poveriocu; ali: to nije 
nikakav drugi, paralelni odnos u. obligaciji nego imovinska sankcija za neizvršenje iii 

neuredno izvršenje obaveze dužnika. Ona se svodi na nafcnadu žtete ili drugu^ posledicu 
neizvršenja obaveze-. I za monističko i za dualističko shvatanje, zajedničkoj'e-da^dbligacija 
kao pravni odnos obezbeduje poveriocu~određeno subjektivno pravo koje on ostvaruje 
prema svom dužniku

 [inter partes),

 a ne i prema svim lieima

 (erga omnes)

 što je 

karakteristika stvarnJh 1 drugih apsoiutnih prava. Subjektivno pravo poverioca je relativno 

j e r se odnosi samo na dužnika iz određenog obligacionog odnosa. 

Bilo je međutim i teorijskih pokušaja da se objasni pojam obligacije. Tako je npr. Digijeva 
teorija socijalnih funkcija negirala postojanje subjektivnog prava dok Salej nije. negirao da 

je obligacija subjektivno pravo." ali je primat u pojmu obligacrje dao njenom 'preUrrietu, 

svodeći obligaciju pre.svega na vrednost (za poverioca aJktivnu,/a za dužnika pasivnu 
vednostS. Bilo je ideja da se obligacija definiše kao odnos između imovina a ne između 

lica. One su

:

 vodiie apsurdima kao što su npr. ugovori sa sarnim sobom. Svi ovi pokušaji 

definisanja obligacije nisu imali većeg značaja. Klasićna definicija obligacije je nadživela sve 
nove ideje, pa je stoga i danas aktueina ZOO ne daje defihiciju obligacije. 

2. PRAVNE OSOBINE OBLIGACIJA •

 ' 

Obligacija

 v

kao_ imovinsko—pravni odnos - Obligacija  j e pravni odnos koji omogućuje 

povefi'oću da od dužriika zahteva davanje, činjenje iii nečinjenje, koje je praćeno pravnom 
sankcijom 'za slučaj neispunjenja zahteva. Sankcija se ogleda u. naknadi štete. ili 
uspostavljanju predašnjeg stanja. Ostvarivanja potraživanja su praćena imovmskim. 
interesom poverioca. On se izraiava kao određena novčana vrednost koja je najčešće 

odgovarajuća aii može biti i neodgovarajuća, kao npr. kod afekcione vrednosti iii naknade 
neimoviriske štete. 

background image

izraz obligacija često zamenjuje izrazom obaveza. Ta reč se inaČe koristi i u upravnom. 
radnom, krivićnom i prekršajnom pravu. 

4. ODSTUPANJA OD RELATFVNOSTI OBLIGACIONIH ODNOSA 
Postoje i neki izuzeci od pravila da su obligaeiona prava relativna. Postoji 5 grupa 
izuzetaka: 1) slučajevi kada je neko obligaciono pravo upisano u javne registre i zemljišne 

knjige (npr. pravo zakupa nepokretne stvari) kada obligaciono pravo deluje

 erga omnes;

 2} 

slučajevi kada se ugovori pravo otkupa (uz vraćanje cene) do odredenog roka, -povrede" pa 
se stvar otuđi trečem licu pre isteka roka; tada titular prava otkupa može pobijati ugovor 
o otuđenju; tu pravo otkupa deluje na trećeg; 3) Paulijanska tužba, kojoni se pobija pravni 

posao dužnika zbog ošteeenja poverioca: 4) ugovor u korist trećih lica, gde dva lica 
ugovaraju korist za treće lice koje je van ugovora; 5) kolektivni ugovori koje zaključuju 
sindikati radnika.i udruženja poslodavaca, a odnose se na sve radnike 1 sve poslodavce, 
kako sadašnje tako i buduće 

. ■ ' 5. SADRŽINA I PREDMET OBLIGACIONOG,ODNOSA 

''.

;i

- ( pitanje obuhvata samo stavku "obligacioni odnos ima određenu sadržinu" iz pitanja broj 

2) 

6. OBLIGACIONO PRAVO (POJAM, PREDMET REGULISANJA, ME.STO . U SISTEMU 

PRAVA) .

 <:

*. 

' Pojam - Obligaciono pravo je skup pravnih norrni kojima se regulišu obligacioni oclnosi. 

fjbligacioni odnosi imaju različitu sadržinu jer izviru Iz ugovora, prouzrokovanja štete, 

neosnovanog obogaćenja, mezvanog vršenja tudih poslova. Ali kod svih vrsta obligacionih 
odnosa-prava i obaveze stranaka tiču se davanja, činjenja i nećinjenja,, što .predstavlja 
predmet obligacija. 
Predmet _regulls_anja_ - Obligaciono pravo je posvećeno pravnom regulisanju prometa 

vrediiasti, a ne regulisanju stečenih vrednosti. Zato onb spada u dinamiku građanskog 
prava za razliku od stvarnog prava koje spada u statiku gradanskog prava. Obligaciono 
pravo prati prelaz određenih stvari. dobara ili usluga iz imovine jednog u imovinu drugog 

, lica. Taj prelaz. dobara, stvari 1 usluga, najčešće je- produkt ekvivalentne razmene. 

fkupoprodajartrarnpa, zakup) ali ona  m o ž e b i t i i produkt dobročme-razmene-lpoklon); U-
oba slučaja promet dobara, stvari i usluga je u funkciji ekonomskih odnosa-

^

est

_o

 u  s l s t e m u

 prava - Obligaclono pravo je deo građanskog prava ah je ono i deo 

pravnog sistema u ceiini'. .U okviru Građanskog prava„ obligaciono- i- stvarno pravo- se 
razlikuju po sledećim odlikama: 1) subjekt stvarnog prava je u odnosu prema svim licima, 
dok je subjekt obligacionog prava u odnosu prema drugom određenom licur 2) stvarno 

pravo je apsolutno i deluje

 erga oumes,

 a obiigaciono je. relativno .1 deluje-

 hter partes;

 3) 

predmet stvaraog prava. je stvar, a obligacionog davanje, činjenje i nečrnjenje; 4) stvarna 
prava ne .zastarevaju, a. obligaciona zastarevaju; 5) stvarno pravo reguliše- stečene' 

vrednpsti,. a obligaciono promet vrednosti. U sistemu Prava uopšte,. obligaciono .pravo je 

:

'-

4 f

>.;/ "•■» :»tesno

-

povezano-sa.%1:) •naslednim pravom (bavi se regulisanjem imovtaskih. odnosa. za. slučaj 

:■ smrti jedhog Uca, dok se obllgaciono pravo bavi poslovima među živima

 [inter-'vivos})

 i 2) 

privrednim (trgovačkim) pravom.fkoje je u stvari obligaciono-pravo- privrednih subjekata; 
ono se bavi prometom dobara stvari i usluga u okviru .privredriih odnosa - prevoz, 

špedicija.bankarski. poslovi) 

7. DRUŠTVENA OSNOVA OBLIGACIONTH ODNOSA

 £ ■ ; 

Obligaciono pravo je posvećeno regulisanju prometa vrednosti za razliku od stvarnog prava 

■ koje.se

 bavi regulisanjem steČenih vrednosti. Obzirom na to društvena osnova. obligacionih. 

odnosa su ekonomski odnosi u oblasti prometa dobara, stvari i usluga. Otuda karakter 
normi obligacionog' prava zavisi od stepena razvoja ekonomsMh odnosa. u domenm 

- prometa dobara, stvari i usluga. To  j e . domen tržišnih odnosa jedne zajedniceš'-

 ns.: 

unutrašnjem i spoljnom tržištu. Obligaciono pravo je nastalo sa robnonovčanim odnosima. 
odnosno sa pojavom tržišta. Zato je i bilo razvijeno u rirnskom pravu koje je te odnose 
reguhsalo. Sputanost tržišnih odnosa u feudalizmu je uticala i na obligaciono pravo koje je 

u toj epohi vegetiralo, da bi se probudilo tek sa pojavom kapitalističkih elemenata u 

feudainim odnosima. Obligaciono pravo doživljava procvat u kapitaiizmu jer ovaj društveni 

sistem odlikuju vrlo razvijeni tržišni odnosi. U socijalizmu državnog tipa, obligaciono 
pravo stagnira zbog nerazvijenosti tržišnih odnosa. Socijalizam samoupravnog tipa je 
otvarao nešto šire mogućnosti za razvoj obligacionog prava jer su tržišni odnosi bili nešto 

razvijeniji, aii ni to nije bilo dovoljno za optimalne mogućnosti razvoja ove grane prava. 

8. RAZVOJ (EVOLUCIJA) OBLIGACIONOG PRAVA 

Obligaciono pravo spada u red najstarijih pravnih disciplina. Od samih početaka u starom 
veku pa do današnjih daiia ono prati i reguliše promet dobara, stvari i usluga. Za razvoj 
obligacionog prava izuzetan značaj imaju dostignuća rimskog prava. Od primitivne 
koncepcije obligacije

 {naatm manus inectio}x

 Justinijanovo doba^rimsko pravo je stvorilo 

kodifikaciju koja je postala riznica pravila obligacionog prava od kojih su mnoga i danas u 
upotrebi. Posle propasti rimske države, ekonomski odnosi se vračaju naturalnoj privredi 
ranog feudaiizma, koja je značila stagnaciju obiigacionog prava.^Qn©r>;š'e

;

:

t>udi

,

 u kasnom 

feudalizmu, a ulazi u period snažnog razvoja u doba francuske buržoaske 'revolucije sa 
pojavom robne privrede i slobodnog tržišta. To je imaio za posledicu pojavu moderriih 
kodifikacijaf(npr. francuski Code Civil, Austrijski građanski zakonik itd.). Pošto se mnogi 
instituti db'ligacionog prava uz izvesne modifikacije i danas primenjuju, može se stvoriti 

privid da je obllgaciono pravo statično. Ono to nije jer se stalno prilagodava tržišnim 

"odnosima, ali ono zadržava istu logiku. Pre se može govoriti o večitoj mladosti 

obligacionog prava. Ono je i stabilno i promenljivo. Stabilno je jer se mnogi instituti čija se 

starost meri vekovima p'a i miienijumima primenjuje i danas. Promenljivo je jer se večiti . 
instituti obogaćuju novim kao npr. konsensuaiizam, autonomija volje, kolektivni'ugovor; 
objektivna odgovornost za štetu, osiguranje. * 

9. ZNAČAJ OBLIGACIONOG PRAVA 
Obligaciono pravo je deo građanskog prava koji je posvećen pravnom regulisanju prometa 

vrednosti. Ono prati preiaz određenih dobara, stvari i usluga iz imovine jednog u imovinu 

. drugog

:

 llca:. .Drugimv; rečima; ono* se bavr robnonovčanim'.,odnosima, na=-.-.unutrašnjenr-i. 

spoljnom tržištu.. Značaj obiigacionog prava u tesnoj je vezi sa- stepenom razvoja 

ekonomskih odnosa u jednoj zajednici. U rimskom. pravu imaio je izuzetan značaj, 

naročito u periodu procvata ekonomije rimske države. Taj.

:

. razvoj -je krunisan 

Justinijanovirn institucijama. U feudalizmu je stagniralo j'er -"u toj epohi dominira naturama 
zatvorena privreda, 'sve do pred kraj te- epohe kada tržište ponovo oživljava. U kapitalizmu 
značaj obligacionog prava ponovo raste, zajedno sa razvojem tržišnih odnosa. Pošto je 

suština. tržišta ista u svim epohama, mnogi instituti. rimskog prava, su ostali u principu 
isti. UtoliJkio,' j,e obligaciono pravo i stabilno.. Ali mnogi instituti su i "hovi kao npr. 
objektivna';Mgovornost za šfcetu, konsensualizam, kolektivni ugovori, osiguranje- itd. i 

utoliko je dbligaciono pravo promenijivo. Na menjanje obligacionog prava- utiču i moralna. 
shvatanja,' filozofske ideje, politički odnosi i drugo.

 ''' ■■'■■■■

 ;.;--;i.- <«•,

 >■•, 

10. IZVORI OBLIGACIONOG PRAVA 

Izvori obiigacionog prava podležu opštim znanjima o izvorima prava. Zato i te izvore-
možemo podeliti na materijalne (podrazumevamo društvene snage tj. uzroke koji izazivaju 

srvaranje prava) i formalne (koji podrazumevaju obiik u kome se ijavljaju 
obiigacionopravne norme; dele se na pisane i nepisane). 
Pisani izvori - Najznačajniji pisani izvor je zakon ali tu spadaju i podzakonski akti i 

međunarodne konvencije. Zakon jeste najvažniji pisani izvor. Zakonske norme 

obiigacionog prava ,mogu se javiti kao deo

 kodifi

kacije gradanskog. prava iii u sklopu 

posebnpg zakona koji reguliše samo obligacione odnose. Kodiflkacija  j e veliki zakon kojim. 

se uređuje celina društvenih odnosa. Njihova pojava je znak visokog stepena razvoja prava. 
u kome su se iskristalisaia i učvrstila odredena pravtla ponašanja. Takav nivo razvoja 

prava ukazuje na stabiinost društvenih odnosa u jednom dužem periodu. Ali, kodifikacija 
ne sme da bude prepreka u daljem razvoju prava. .Zato ona mora da zadovolji dve naizgied 

background image

prometu nepokretnosti. Neki obligaciorti pravni instituti bili su regulisani i Zakonom o 
stambenim odnosima (ugovor o korišćenju stana, zakup poslovnih prostorija), Zakonom o 
nasledivanju (ugovor o doživotnom izdržavanju),. Zakon o odnosima roditelja i dece 
(izdržavanje) itd. U tom periodu velki značaj su imale i Opšte uzanse za promet robom iz 

1954 koje je usvojio Plenum glavne državne arbitraže. One su regulisale obligacione 

odnose privrednih subjekata, ali su imale i široku primenu iako su bile kvazinorme, 
budući da ih nije doneo zakonodavni već sudski organ. Kodifikacija obligacionog prava 

kod nas je izvršena donošenjem Zakona o obligacionim odnosima 1978. god. koji je 

donela federacija. Ovaj zakon sadrži opšti deo (koji obrađuje opšte institute) i posebni deo 
(koji obrađuje pojedine obligacione.ugovore). 

12. ZAKON O OBLIGACIONIM ODNOSIMA/(RAD NA DONOŠENJU, STRUKTURA I OKVIR 

REGULISANJA) 

Ideja da se donese zakon koji bi regulisao obligacione odnose se javila u sklopu ideje o 
kodifikaciji imovinskog prava uopšte. Već 1951. god. izrađen je nacrt Zakona o naknadi 
štete, koji  j e trebao da uđe u sastav kodifikacije. ,To se viiije

:

 os,ty|rilo.. ..Međutini ideja je 

ostala i sve je više dobijala na značaju. 1960. nadležni organi 'poverilr su prof. dr. 
Konstantinoviću dužnost da pripremi tekst budućeg Zakona o obligacijama. Devet godina 

■ kasnije Pravhi fakultet je publikovao skicu za Zakonik o obligacijama i ugovorima.. Ona Je 

izazvala veliku pažnju javnosti, pogotovu pravničke, koja je obavila prvo široku javnu 
raspravu,  a p o t o m su sudovi i rhnoge druge institucije, počele da se u svom radu oslanjaju 

na Skicu, respektujući je. Iste 1960. god. Savezna skupština je obrazovala Zajedničku 
komisiju svih Veća za civilni kodeks. U okviru nje foimirana je podkomisija za obligacione 
odnose, koja je i otpočela> rad na osnovu Skice prof. Konstantinovića. Posle ustavnih. 
amanclmana iz 1971. god. podkomisija za Zakon o obllgacijama,. nastavila je: da. radi. u. 
okviru komisije Savezne skupštine o udruženom radu. Kornisija je pripremila predlog za 
donošenje ZOO, kome su prethodile dve radne verzije nacrta. Usvajanjem Ustava 1974. 

god. formirana-je komisija za pripremu zakona.iz oblasti udruženog rada, koja-je dobila 

zadatak da u posebnoj podkomisiji pripremi ZOO. Ova komisija je pripremila radni tekst 
nacrta 1975.. god. i nacrt Zakona o obligacijama i ugovorima 1976. Pošto je obavljena 

široka javna^diskusija.rSavezno^.veće Skupštine- SFRJ  j e 1977'.. utvrdilo predlog-:-Zakona>-a 

1978. godine usvojilo i sam ZOO. On je objavljen u Sl.Listu SFRJ 29-78. Zakon .je 

noveliran 1985. i 1989. Osnov donošenja ovog zakona bio je sadržan u čl. 281. st. 1 tač.4. 
Ustava

-

 SFRJ iz: 19-74.. god. po kom je- federacija bila nadležna.- da- uređuje osnove 

obligacionih odnosa (opšti deo obligacija) i ugovorne i druge obligacione odnose u. oblasti 
prometa roba i usluga. 

Struktura. zakona je sledeća. ZOO obuhvata široku oblast obligacija. Njegovih 1109 članova 
su sistematizovani u dva dela. Prvi deo je posvećen osnovama obligacionih^odnosa (opšti 
deo) i on sadrži odredbe o osnovnim načelima, izvorima, dejstvu, prestanku i vrstama 
obligacija  i - p r o m e n a m a subjekata u obligacionom odnosu. Drugi deo je posvećen 

ugovorima u

:

 oblasti prometa roba i usluga (posebni deo). Qn reguliše tipične ugovore koji 

spadaju u kategoriju imenovanih ugovora. Tu spadaju.vMasičxu..ugovqriy(prodaja, razmena, • 
zajam, zakup,- ugovor o delu, ostava, nalog, zaloga i jemstvb), „ privredni' ugovori 
(uskladištenje, komision, trgovinsko zastupanje, špedicija, posredovanje, prevoz, lieenca, 
osiguranje, turistički ugovori, asignacija, poravnanje), bankarski poslovi (novčaoi depozit, 
deponovanje hartija od vrednosti, tekući račun, sef, kredit akreditiv, nalog za štednju,. 

bankarska garancija). Zakon je pisan jasnim i dobrim jezikom. Nastojalo se da se^svaka 
odredba izrazi u jednoj rečenici i da se izbegne upućivanje na druge propise. On Je obiman. 
(veći je od odgovarajućih Zakona drugih. zemalja), jer reguliše i ugovore-građana i ugovore 

privrednih •subjekata. Okvir reguhsanja. obligacionih odnosa ZOO je bio uslovljen 
zakonodavnlm ovlašćenjima federacije. Prema članu 281.  s t a v . l . tačka 4. Ustava SFRJ 

1974.' federacija je biia nadležna. da ureduje osnove obligacionih.

!

odnosa i ugovorne i druge 

obligacione odnose u oblasti prometa roba i .usluga. Ovakav Ustavni odnos je omogućio da 
federacija uredi opšta pitanja obligacionih odnosa (načeia, izvori, dejstva, prestanak, vrste 
obligacija i promene subjekata), kao i odredene ugovore uoblasti prometa roba i usluga. 
Ono što nije obuhvaćeno ZOO spada u zakonodavnu nadležnost republika. Republiei je 

Želiš da pročitaš svih 174 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti