1.POJAM

Pedagogija je društvena nauka koja ima jasno definisan predmet proučavanja (vaspitanje), 

dostignuti   razvojni   nivo   (teorijska   osnova,   pravila,   naučni   jezik)   i   razvijenu   metodologiju   za 
istraživanje svoje oblasti. 

Reč pedagogija nastala je od dve grčke reči: ago, agein – voditi; pais, paidos – dečak; 

paidagogus – onaj ko vodi dete. Termin pedagog u Antičko doba označavao je roba koji se brinuo o 
bezbednosti dečaka, a u starom Rimu terminom pedagog označavao se zarobljen Grk koji je bio 
domaći učitelj. Kasnije pojam pedagog označava čoveka koji se na bilo koji način (profesionalno ili 
neprofesionalno) bavi vaspitanjem deteta. 

Početkom XVII veka Jan Amos Komenski stvorio je sveobuhvatno delo „Velika didaktika“ 

čime je postavio kamen temljac pedagogije kao samostalne nauke, a početkom XIX veka Johan 
Herbart uveo je pedagogiju u red univrzitetskih disciplina i smatra se jednim od prvih sistematizatora 
pedagoške nauke. 

Nauka   je   sistematizovan   i   argumentovan   skup   saznanja   o   objektivnoj   stvarnosti   u 

određenom istorijskom periodu do kojih se došlo primenom objektivnih metoda istraživanja.

Bakovljev tvrdi da najveći broj savremenih pedagoga pojam pedagogije određuju definicijom 

da je pedagogija nauka o vaspitanju. Vaspitanje je proces formiranja čoveka kao ljudskog bića sa 
svim fizičkim, inteluktualnim, moralnim i radnim kvalitetima.

PREDMET

* Iz definicije da je pedagogija nauka o vaspitanju proizilazi da je predmet njenog proučavanja 
vaspitanje u najširem značenju tog termina (vaspitanje, obrazovanje, nastava). 

*Pedagogija   je   nauka   koja   proučava   zakonitosti   vaspitno   obrazovnog   procesa.
Pedagoški   zakoni   čine   nerazdvojno   jedinstvo   suštinske   relacije   (veza   i   odnosa)   i   jezičkog 
(simboličkog) izraza nekog zakonskog odnosa u vaspitno – obrazovnom procesu.

*Pedagoške zakonitosti su nužne veze i odnosi u i između pedagoških pojava:
- Sveopšta povezanost
- Razvojnost
- Strukturno – sistematske veze
- Funkcionalne veze 
- Jedinstvo opšteg, posebnog i pojedinačnog
- Kauzalne veze
- Korelacione veze i odnosi

ZADACI PEDAGOGIJE

Pedagogija kao posebna naučna disciplina koja proučava zakonitosti vaspitno obrazovnog procesa 
ima više zadataka:
1. Pedgagoija proučava i istražuje vaspitne pojave, otkriva pedagoške zakonitosti, formira
pedagoške zakone i klasifikuje ih u poseban pedagoški sistim.
2. Bitan zadatak pedagogije je da na osnovu otkrivenih zakonitosti i formulisanih zakona
potpomaže razvijanje, unapređivanje i usavršavanje vaspitno obrazovne prakse.
3. Pedagogija naučno prati i kritički vrednuje rezultate u pedagoškoj teoriji i vasipitno
obrazovnoj praksi. 
4. Zadatak pedagogije je da razvija i usavršava specifičnu metodologiju naučnog istraživanja
vaspitno obrazovnih fenomena.
5. Zadatak pedagogije je da koristi rezultate naučnih saznanja do kojih su došle druge
nauke i naučne discipline , i da ta saznanja povezuje u jedan funkcionalno uređen sistem.

Pedagogija je i teorijska i normativna nauka, jer vaspitanje i proučava (otkriva njegove
zakone) i normira. Njena naučnost i njen značaj dobijaju time što se u njoj ostvaruje povezivanje 
teorije s praksom, odnosno što se teorijska dostignuća koriste u praksi.

2. SISTEM PEDAGOŠKIH SAZNANJA

1. Pedagoški naučni zakoni – izražavaju najopštije i najbitnije veze i odnose među pedagoškim 
pojmovima. 
Najpoznatiji pedagoški zakoni su:
- Zakon o društvenoj uslovljenosti vaspitanja (nema društva bez vaspitanja)
- Zakon o kalsno-politčkoj uslovljenosti vaspitanja
- Zakon o intencionalnosti vaspitanja (namera)
- Zakon skladnog delovanja različitih faktora vaspitanja
- Zakon aktivnog usvajanja obrazovno-vaspitnh vrednosti (aktivan učesnik)

2. Pedagoški principi ili načela (didaktika)
- izražavaju niži nivo opštosti pedagoških zakonitosti (imaju karakter posebnih zakonitosti)
- prema njima se organizuje, usmerava i izvodi vaspitno obrazovni process.
- Odnose se na određena područja vaspitanja.

3. Pedagoška pravila (metode) - najniži oblik ispoljavanja pedagoških zakonitosti, direktno 
primenljiva u nastavnoj i vaspitnoj praksi. 
Najpoznatija pravila su:
- od bližeg ka daljem
- od jednostavnog ka složenom
- od lakšeg ka težem
- od poznatog ka nepoznatom
- od konkretnog ka apstraktnom

3. SISTEM PEDAGOŠKIH DISCIPLINA

Predmet proučavanja pedagogije je veoma širok i kompleksan pa je pedagogija razgranata 

nauka. Ona se sastoji od velikog broja pedagoških disciplina. Pod pojmom pedagoška disciplina 
podrazumevaju se uža naučno teorijska područja ili jedan od aspekata vaspitanja.

Osnovnu   pedagošku   disciplinu   predstavlja  

opšta   pedagogija

  koja   se   bavi   opštim 

zakonitostima vaspitanja (svim onim što je zajedničko svakom vaspitanju), zato je ona osnov svih 
drugih disciplina i smatra se uvodnom pedagoškom disciplinom.

Istorija pedagogije – proučava razvoj prakse i teorije vaspitanja.
Predškolska pedagogija – proučava i normira vaspitanje dece predškolskog uzrasta.
Školska pedagogija – njen predmet je školsko vaspitanje, vasp. koje se ostvaruje u školi.
Didaktika – nauka o opštim zakonitostima nastave, bavi se onim problemima i zakonitostima 
koji se tiču svake nastave. 
Metodika – bavi se posebnim, specifičnim problemima nastave pojedinih nastavnih 
predmeta. 
Andragogija – proučava i normira vaspitanje odraslih.

Postoji još mnogo drugih pedagoških disciplina, neke od njih su tek u procesu konstituisanja, 

to su npr. pedagogija porodičnog vaspitanja, pedagogija slobodnog vremena, domska pedagogija 
itd. Sistem pedagoških disciplina nije konačan niti definitivan. 

background image

5. OSNOVNI POJMOVI PEDAGOGIJE

1. VASPITANJE

 – je ukupnost intencionalnih uticaja na razvoj ličnosti, vaspitanje je najširi

pojam i proces u pedagogiji i jedan od faktora u razvoju ličnosti.
Proces se odnosi na:
- proces sticanja znanja, veština i navika
- proces razvoja psiho-motornih snaga i sposobnosti
- proces formiranja pozitivnih ljudskih osobina, formiranja stavova i uverenja (to je zapravo 
vaspitanje u užem smislu).
Vaspitanje je:
- u izvesnoj meri određeno genetskim nasleđem
- isključivo društvena kategorija
- odlikuje ga SVESNOST i INTENCIJA
- društveno-istorijska kategorija
- društveno-generacijska pojava
- pedagoška kategorija 
Vaspitanje se može posmatrati i proučavati kao: pojam, pojava, process, delatnost i rezultat 
delovanja, a najviši stupanj je dostizanje sposobnosti za SAMOVASPITANJE. 
Vaspitanje kao pojava i proces, ima:
- društveno-istorijski i generacijski aspekt 
- individualni aspekt 
- interakcijsko-komunikacijski aspekt 

2. OBRAZOVANJE

- pedagoški proces u funkciji obogaćivanja ljudskog saznanja 
- obrazovati nekoga znači omogućiti mu i pomagati da stiče određena znanja, umenja i navike.
- temelj razvitka saznajnih (umnih) snaga i sposobnosti, podstiče razvoj mišljenja, mašte, 
pamćenja… 
- osnova za razvoj i oblikovanje naučnog pogleda na svet. Vaspitači moraju planski uticati na
vaspitanike kako bi iz saznatih naučnih podataka izvalačili zaključke i koristili ih na planu 
svakodnevnog života.
Neki pedagozi pojam intencionalnog uticanja na razvoj psiho-fizičkih sposobnosti i formiranje 
pogleda
na svet nazivaju vaspitanje u užem smislu. 
Odnos između obrazovanja i vaspitanja u užem smislu – vaspitanje ima dve osnovne 
komponente: obrazovnu i vaspitnu u užem smislu, prva se stiče sticanjem znanja, umenja i 
navika, a druga razvijanjem psiho-fizičkoh sposobnosti i formiranja pogleda na svet. Razvijanje 
sposobnosti i formiranje pogleda na svet zasnivaju se na sticanju odgovarajućih znanja i umenja, 
tj. na izvesnom obrazovnom procesu, što znači da nema vaspitanja (u užem smislu) bez 
obrazovanja, ne može se vaspitati, a da se istovremeno ne obrazuje. 
Obrazovanje se može posmatrati i proučavati kao:
- pojam 
- pojava 
- proces 
- delatnost 
- rezultat delovanja
Obrazovanje kao proces obavlja se najčešće u školama, pod vođstvom nastavnika, a najviši 
stupanj je dostizanje sposobnosti samoobrazovanja. 

3. NASTAVA

- kontinuiran, planski i organizovan vaspitno-obrazovni proces 
- temeljni deo školskog rada, u kojem se planski i organizovano sprovodi vaspitanje i 
obrazovanje
učenika prema propisanim nastavnim planovima i programima, uz pomoć nastavnika (voditelja, 
vaspitača, učitelja)
- učenje uz nastavnikovu pomoć ostvaruje se i van škola, ali je uobičajeno da se nastavom 
smatra ono učenje uz nastavnikovu pomoć koje se realizuje u školama i drugim njima sličnim 
ustanovama.
- u nastavi se i obrazuje i vaspitava (u užem smislu) tj. od nastavnika se zahteva ne samo da 
učenicima omogući sticanje propisanih znanja, umenja i navika već i da doprinese razvijanju 
njihovih sposobnosti i formiranju pogleda na svet.
- u nastavi su obuhvaćena tri glavna faktora (didaktički trougao): nastavni sadržaji, učenik, 
nastavnik 
- u savremenim koncepcijama obrazovanja ovaj trougao se proširuje i 4 faktorom, a to je: 
obrazovna tehnologija, (didaktički četvorougao).

6. DRUGI, NAJVAŽNIJI PEDAGOŠKI POJMOVI

1. SAMOVASPITANJE

 - je proces svesne i organizovane pedagoške delatnosti vaspitanika na 

razvoju vlastite ličnosti.
Ako vaspitanik aktivno radi na vaspitavanju samoga sebe, on će:
- biti više aktivan i uspešan u nastavnom i školskom radu 
- aktivan u vannastavnim aktivnostima 
- imaće razvijenu kulturu ponašanja 
- visok stepen samodiscipline i samokontrole 
- bolju sliku o samome sebi 
Samovaspitanje počiva na unutrašnjoj motivaciji i ima velikog udela u procesu prevaspitavanja.

2. SAMOOBRAZOVANJE

 - je vid (oblik) procesa obrazovanja 

- obavlja je pojedinac sam ili uz pomoć obrazovno-vaspitne i druge institucije (nastavnika)
- sprovodi se radi usavršavanja i dopunjavanja znanja i razvijanja sopstvenih sposobnosti
- pozitivne strane sastoje se u velikom interesu i zalaganju, predanom radu i marljivosti onoga 
koji učii, a slabosti su: lutanje, gubljenje vremena i sanage, praznine u obrazovanju itd.
- za uspešno samobrazovanje važno je savladati tehniku učinja, postoje tzv. školske radionice 
za učenje učenja. 
- razlika između samoobrazovanja i obrazovanja je u stepenu napredovanja onog ko uči. 
Postoje dva osnovna oblika samoobrazovanja:
- potpuni samostalni obrazovni rad (čisto samoobrazovanje) i
- vođeno ili usmeravano samoobrazovanje
Veliku ulogu u samoobrazovanju ima motivacija, namera, jasni ciljevi pojedinca, a pre svega 
želja. 

3. PERMANENTNO OBRAZOVANJE 

- je proces kontinuiranog, stalnog sticanja znanja, veština i navika (obrazovanja)
- mogućnost sticanja znanja tokom čitavog života, u školama, ali i izvan njih
- koristi se i termin doživotno obrazovanje 
- zasniva se na pravu svih ljudi na obrazovanje u svim uzrasnim dobima života i uverenju da je 
škola jedna od najvažnijih institucija za obrazovanje. 

background image

istoriji razvoja društva i društva.
Društvena uslovljenost vaspitanja, najbolje se može uočiti kroz posmatranje vaspitanja tokom 
ljudske
istorije, tj. kroz razvoj vaspitanja.
U tom razvoju postoji 5 etapa:
- vaspitanje u prvobitnoj ljudskoj zajednici
- antičko vaspitanje (stari vek)
- srednjovekovno vaspitanje (srednji vek)
- novovekovno vaspitanje (novi vek)
- vaspitanje i obrazovanje XIX i XX veka

10. VASPITANJE U PRVOBITNOJ ZAJEDNICI

Rodovsko društvo je prva socijalno-ekonomska formacija u ljudskom društvu, postojala pre 

više stotina hiljada godina i zasnivala se na rodovskim , krvnim zajednicama,(grupne porodice). 

Bračne grupe formirane su po generacijama, u okviru plemena ili roda, u kojima je postojala 

sloboda polnog života u okviru plemena, to je bila tzv. rodovska porodica i to je doba matrijarhata 
(Matrijarhat će, u fazi raspada prvobitne zajednice smeniti patrijarhat i monogamna porodica). 

Rodovsko društvo ima besklasni karakter(zajednička svojina sredstava za proizvodnju), a 

podela rada zavisi samo od pola i uzrasta.  Vaspitanje je postojalo, iako ono još  uvek nije bilo 
izdvojeno u posebnu društvenu delatnost, nego je u to doba bilo sastavni deo celokupnog rada i 
života jedne takve zajednice.

O vaspitanju u prvobitnoj ljudskoj zajednici nema pisanih dokumenata, pa se o tom stadijumu 

razvoja čoveka, prosuđuje na osnovu etnografskih i etnoloških nalaza o narodima koji su bili na 
najnižem   stupnju   društvenog   razvoja   (Papuanci,   Indijanci,   stari   Indusi...).   Vaspitanje   je   imalo 
beskalsni karakter.

Vaspitanje se sastojalo u PRENOŠENJU ISKUSTVA starijih članova zajednice na mlađe. 

Iskustvo, mlađi članovi roda sticali su kroz život i rad, u borbi za život i opstanak. Vaspitanje, u to 
doba, nije posebna društvena delatnost, nego obuka, tj. priprema za život. Mladi uče oponašajući 
starije.

Čak i onda kada su deca pripremana za život putem raznih igara, plesova, rituala, to nije bilo 

specijalno organizovano u cilju njihovog vaspitanja, nego je to bio sastavni deo života. U to doba još 
uvek se nije razvila pismenost, tako da se ne može govoriti o školama, niti bilo kakvim oblicima 
obrazovanja.

Otkrićem vatre i usvršavanjem sredstava rada, počinje polako da se stvara slobodno vreme 

za   starije   članove   roda.   Oni   su   okupljali   mlade   i   pričali   im   o   iskustvima   iz   lova,   verovanjima, 
običajima, bogovima, pa bi se to moglo nazvati začetkom vaspitnog rada.

Vremenom vaspitanje je bilo zadatak i obaveza svih odraslih članova zajednice. Kasnije je ta 

uloga poverena iskusnim starcima, jer su oni imali najviše iskustva, a nisu više mogli učestvovati u 
nekom   težem   radu,   pa   su   vaspitavali   decu.   Vaspitanje   je   bilo   namenjeno   svoj   deci.   Dečaci   su 
osposobljavani za muške, a devojčice za ženske poslove. 

Pojavom privatne svojine i nastajanjem društvenih razlika, prvobitno vaspitanje gubi karakter 

društvene   jednakosti,   a   sa   počecima   klasnog   društva   javljaju   se   i   počeci   klasnog   vaspitanja. 
Razvojem   društva,   napretkom   sredstava   rada   i   pojavom   viška   rada   –   dolazi   do   klasne   podele 
društva i raslojavanja na klase. To će dovesti do raspada prvobitne zajednice i počeće robovlasnički 
period, 1. klasno društvo.

Želiš da pročitaš svih 51 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti