PARLAMENTARIZAM U BIH

 

Kandidat:                                                                                                                               Mentor:

 

background image

2. PARLAMENTARIZAM U BiH

Karakter državnog parlamentarizma u Bosni i Hercegovini ili državne zakonodavne vlasti 

mora se posmatrati u smislu tzv. konsocijativnog “društvenog ugovora” kojim se uspostavila 

aktuelna politička paradigma po potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma. U društvenim 

zajednicama podijeljenim po religijskom, lingvističkom, tradicijskom ili etničkom osnovu – kao 

što je bosanskohercegovačka zajednica, konsocijativni model demokracije ukazuje na potrebu da 

se   društveni   fragmenti   usaglase   i   organizuju   vlast   bez   narušavanja   stabilnosti   poretka,   što 

označava jedan tranzitni model demokracije, jer je cilj prevazići ili zaustaviti fragmentizaciju 

društvenih interesa u cilju izgradnje stabilnog društva. 

U tom smislu, Dejtonski mirovni sporazum bi predstavljao “ugovor nametnut izvana” 

(koji nije izraz autonomne volje bh. građana, odnosno naroda), a koji postaje izvor legitimiteta za 

novonastalu   državu   po   okončanju   oružanih   sukoba   1992–1995.   Dejtonskim   sporazumom   je 

međunarodno priznata Republika Bosna i Hercegovina interno podijeljena na tri subteritorijalne 

jedinice   (dva   entiteta   i   Brčko   distrikt   BiH)   s   različitim   političkim   uređenjima,   a   državna 

(supraentitetska   vlast)   ustrojila   se   po   principu   triparitetne   zastupljenosti   i   jednakosti 

konstitutivnih naroda Bošnjaka, Srba i Hrvata. Etnička fragmentizacija je tako uslovila nastanak 

etničke pluralizacije, i konstaliranje političkih partija oko etničkog principa tri glavne nacionalne 

zajednice u Bosni i Hercegovini. 

1

Naime, sui generis priroda političkog sistema u Bosni i Hercegovini, koji ima obilježja 

federalnog,   semiparlamentarnog   i   polupredsjedničkog   uređenja,   implicira   i   jednu   specifičnu 

korelaciju i strukturu formalnih državnih nositelja zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Bh. 

semiparlamentarni sistem specifičan je u odnosu na klasične parlamentarne modele u kojima 

parlamentarna većina formira vladu, odnosno, postavlja premijera i većinu kabineta, a što se ne 

može primijeniti na odnos između zakonodavne vlasti, tj. Parlamentarne skupštine BiH (PS BiH) 

i Vijeća ministara BiH (VM BiH), koje je nosilac izvršne vlasti zajedno s Predsjedništvom BiH. 

Vijeće   ministara   se   konstituira   na   partnerskoj   osnovi   i   principu   teritorijalne   zastupljenosti   i 

jednakosti konstitutivnih naroda, a ne na osnovu usaglašenih programskih platformi izbornih 

koalicija. 

1

 Saša Gavrić, Damir Banović, Parlamentarizma u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2012.,str. 48.

4

Problem   uspostave   odgovarajućih   korelacija   između   parlamentarne   većine   i   članova 

kabineta (koji se biraju prevashodno prema etničkim kriterijumima) predstavlja ograničenje u 

funkcionisanju državne vlasti. Iako je VM BiH predlagač najvećeg broja zakona koji se usvoje u 

PS BiH, indikativno je da je VM BiH predlagač i većeg broja zakona koji se odbiju u PS BiH, 

što je bio slučaj u prošlom sazivu 2006–2010. (CCI 2012: 30) Neusvajanje većeg broja zakona u 

PS BiH koje predloži VM BiH ukazuje na slabu funkcionalnost sistema i koordinaciju vladajućih 

struktura vlasti. Princip ravnoteže (kontrole i balansa) između zakonodavne i izvršne vlasti ne 

može se pravilno uspostaviti i održati u bh. modelu, zbog institucionalnih mehanizama koji 

vještački održavaju kontinuitet političkog sistema.

2

 

Naime, u politički razvijenim demokratskim društvima kada nastupi parlamentarna kriza 

traži   se   disolucija   (raspuštanje)   parlamenta   ili   parlamentarna   većina   izglasa   nepovjerenje 

aktuelnoj vladi, nakon čega dolazi do smjene struktura vlasti i do uspostave nove političke 

paradigme. Iako bh. parlament može izglasati nepovjerenje vladi, od 1996. do danas nije bilo 

takvih   slučajeva.   S   druge   strane,   ne   postoji   formalna   odredba   kojom   se   može   raspustiti 

Predstavnički dom PS BiH, što ukazuje na želju tvoraca Dejtonskog ustava da spriječe političku 

nestabilnost i blokadu u radu državne vlasti i osiguraju kontinuitet političkog sistema.

Između PS BiH i Vijeća ministara BiH naglašena je kontrolna uloga koju vrši PS BiH 

(kroz interpelaciju i mogućnost izglasavanja nepovjerenja vladi). S druge strane, uloga Vijeća 

ministara BiH kao inicijatora i predlagača zakona u odnosu na ulogu samih poslanika i delegata 

je neusporedivo veća. U zadnja dva saziva PS BiH evidentirano je značajnije učešće članova 

Vijeća ministara na sjednicama PS BiH, iako predsjedavajući Vijeća ministara uglavnom nije 

sudjelovao u plenarnim sjednicama PS BiH. Jedan od problema koji se ovdje javlja jeste da je 

uspostavljena loša praksa da zastupnici čekaju jako dugo na odgovore na poslanička pitanja, 

ponekad i preko tri mjeseca, što usporava rad komisija i generalno otežava poslaničke rasprave 

oko pojedinih zakona. (CCI 2010: 6) U slučajevima kada VM BiH pokrene hitnu proceduru za 

usvajanje određenih zakona (koji su najčešće „evropski zakoni“) ovakve inicijative se često 

odbijaju u PS BiH, čime se dalje usporava napredak države u ostvarivanju reformskih procesa. 

Funkciju   šefa   države   u   BiH   vrši   tročlano   Predsjedništvo   BiH,   koje   imenuje 

predsjedavajućeg   Vijeća   ministara   BiH   (vlade)   za   čiju   investituru   je   potrebno   odobrenje 

Predstavničkog doma PS BiH. U okviru svojih formalnih ovlaštenja, Predsjedništvo BiH može 

2

 

Ibid

,str. 54.

5

Želiš da pročitaš svih 15 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti