N . A . M a š k i n
POVIJEST
STAROG RIMA
1
P R V I D I O
IZVORI I HISTORIOGRAFIJA STAROG RIMA
G l a v a I .
IZVORI ZA RIMSKU POVIJEST
Književni spomenici iz rimskog doba, koji su nam sačuvani većim dijelom u
srednjovjekovnim rukopisima, glavni su izvori za povijest starog Rima. U novo i najnovije
vrijeme pozornost je usmjerena na ispitivanje arheoloških podataka, kao i natpisa, novca i
papirusa. Proučavanje izvora za rimsku povijest, koje daje klasifikaciju izvora za rimsku povijest
i koje sebi stavlja u zadatak da sistematizira metode za njihovu interpretaciju, predstavlja posebnu
disciplinu, bez čijeg poznavanja nije moguće znanstveno proučavati povijest starog Rima.
Osobit značaj imaju za nas djela antičkih povjesničara, koja nam daju povezan prikaz
događaja čitave rimske povijesti. Nisu sva njena razdoblja podjednako jasno osvijetljena u
izvorima, niti su svi podaci antičkih povjesničara vjerodostojni. Najveće teškoće pruža
proučavanje najstarijih razdoblja rimske povijesti. Izvora iz toga vremena gotovo da i nemamo.
Od djela koja govore o dalekim vremenima rimske povijesti sačuvana su nam samo ona koja su
nastala u I. st. pr. K. Njihovi pisci nisu proučavali neposredne izvore, već su izlagali rimsku
historijsku tradiciju koja je nastala znatno prije njih, pri čemu su se oslanjali na djela svojih
prethodnika. Pitanje o tome kako se formirala ta tradicija jedno je od najsloženijih pitanja u
modernoj historiografiji.
Prvobitni rimski ljetopisi
Prva historijska djela koja govore o dalekoj prošlosti Rima nisu napisali Rimljani, već Grci.
Među Grcima su i nastale predaje koje su osnivanje rimske države vezivale za legendarne
događaje iz grčke povijesti – za trojanski rat. U samom Rimu zanimanje za domaću
historiografiju javlja se nešto kasnije. U IV. st. pr. K. padaju tek prvi počeci rimske
historiografije, dok se prvi rad iz rimske povijesti pojavio tek tridesetih godina III. st. pr. K.
2
pjesnikova vremena. Njegove "Ljetopise", prožete patriotizmom, Rimljani su visoko cijenili.
Spjevovi Nevija i Enija nisu nam sačuvani. Sačuvani su samo fragmenti kod kasnijih pisaca.
Prvo prozno djelo posvećeno rimskoj prošlosti napisao je na grčkom jeziku rimski aristokrat,
konzular i pontifik K v i n t F a b i j e P i k t o r ( kraj III. st. pr.K.). Njegovo djelo nazivano je
"Ljetopisi", jer je u njemu bio usvojen red izlaganja događaja po godinama.
Povijest Fabija Piktora počinjala je sa pričom o pojavi Eneje u Italiji, a završavala sa
izlaganjem tijeka događaja Drugoga punskog rata. Fabije Piktor dobro je poznavao grčke izvore,
a obratio je veliku pažnju i na latinske izvore. On je iz fastâ uzeo godine upravljanja konzula i po
njima izlagao događaje. Mnogo štošta uzeo je iz još neobjavljenih ljetopisa pontifikâ. Fabije
Piktor udario je temelje rimskoj analistici. Sam on i njegovi neposredni nastavljači obično se
nazivaju starijim analistima. Njihova djela bila su namijenjena uskom krugu Helena koji su se
zanimali za rimsku prošlost i rimskih državnika koji su znali grčki jezik.
Djela starijih analista temeljila su se na proučavanju neposrednih izvora i odlikovala se
vjerodostojnošću u pogledu događaja koji su im bili bliski po vremenu; kod opisivanja pak daleke
prošlosti oni su u svoja djela unosili legendarni materijal koji su crpli iz djela grčkih pisaca i
usmenog kazivanja. Kod ovog posljednjeg veliku ulogu igrali su takozvani e t i o l o š k i
m i t o v i
,
koji su stvarni radi objašnjenja nerazumljivih starih naziva, običaja i građevina ( npr.
legende o Romulu postale su, očigledno, da bi se objasnila riječ Rim). Grčka povijesna djela
utjecala su na obrađivanje ovih ili onih povijesnih izvješća, i neki događaji iz rimske povijesti
izlagani su po analogiji sa epizodama iz grčke povijesti (potpuno je moguće da je priča o
desetogodišnjoj borbi sa etruščanski gradom Vejom nastala po analogiji sa desetogodišnjom
opsadom Troje).
Stariji analisti dosljedno su provodili rimsko gledište. Uspjesi Rimljana su preuveličavani, a
njihovi neuspjesi su umanjivani. Rimu je gotovo od samog njegovog postanka pripisivan onaj
politički značaj koji je imao u III. st. pr. K. Dakle, pjesnici i stariji analisti sistematizirali su i
zapisali razne podatke o rimskoj prošlosti. U njihovom kazivanju ima pored istinitih izvještaja i
dosta legendarnog i izmišljenog. Od njihovih djela sačuvani su nam samo neznatni fragmenti.
Jedan od posljednjih pisaca koji spadaju u starije analistie bio je M a r k o P o r c i j e K a t o n
S t a r i j i (234.-149. pr. K.). On je prvi izložio rimsku povijest u latinskoj prozi ( prije njega
analisti su pisali na grčkom jeziku). Katonovi
"Počeci"
( Origines )
izlagali su povijest Rima od
njegovog osnivanja. Za razliku od svojih prethodnika, Katon nije govorio samo o Rimu, nego i o
drugim italskim gradovima. Katonovo povijesno djelo nije sačuvano; do nas je u cijelosti došla
jedino njegova rasprava
"O poljoprivredi"
, koja ima veliku važnost za proučavanje rimske
agrarne povijesti.
Polibije
U II. st. pr. K. stvoreno je na grčkom jeziku istaknuto povijesno djelo, koje ima izvanredan
značaj i za helenističku i rimsku historiju. Pisac toga djela – Polibije, rodio se je u Arkadiji, oko
200. pr. K.. Sudjelovao je u političkom životu Grčke i bio jedan od rukovoditelja Ahejskog
4
saveza. Poslije Trećeg makedonskog rata Polibije je poslan u Rim kao talac. Upoznavanje s
Rimom i zbližavanje s predstavnicima rimske aristokracije utjecali su na Polibijeva politička
uvjerenja: od protivnika Rimljana on se pretvorio u pobornika rimske vlasti u Grčkoj. 150. g. pr.
K., poslije šesnaestogodišnjeg boravka u Rimu, dobio je pravo da se vrati u domovinu, ali
Polibije nije dugo ostao u Grčkoj. On je krenuo na putovanja i često se vraćao u Rim. Zajedno sa
Scipionom Emilijanom bio je u Africi kada su Rimljani srušili Kartagu. Poslije propasti Korinta
(146.g. pr. K.) Polibije je uspio da od Rimljana – pobjednika dobije neke ustupke u korist
pobijeđenih, zbog čega su ga slavili u mnogim grčkim gradovima. Umro je oko 120. g. pr. K.
Polibijeva
"Opća povijest"
obuhvaćala je razdoblje od 264. do 146. g. pr. K. i predstavljala
prvu svjetsku povijest. Polibije smatra da se, počevši od određenog vremena,
"događaji u Italiji i
Libiji isprepleću sa azijskim i grčkim i da svi teže jednom kraju"
a pod tim krajem
podrazumijeva se potpadanje svih naroda bazena Sredozemnog mora pod vlast Rimljana. To je
glavna ideja Polibijevog djela, u kome je on htio pokazati da su uspjesi Rimljana neizbježni i
ujedno blagotvorni za druge narode.
U središtu Polibijeve pozornosti nalazi se politička povijest (pitanja socijalnog i gospodarskog
života dodiruje on samo uzgred ). Veliki značaj pridaje on političkom uređenju raznih zemalja.
Polibije daje prednost takvoj upravi kod koje se razumno kombiniraju različiti politički oblici.
Takvom idealno obliku uprave, po njegovom, mišljenju, približava se rimsko državno uređenje,
kod koga su razumno spojeni monarhistička, aristokratska i demokratska načela. U tom leži
zaključuje Polibije, jamstvo rimskih uspjeha.
Polibije se može nazvati jednim od prvih predstavnika takozvane teorije organskog razvoja
društva: svaka se država, po Polibiju, razvija u skladu s
"poretkom u prirodi";
oblici uprave se
mijenjaju, iznova rađaju i vraćaju iskonskom početku. To se događa kako zbog vanjskih utjecaja,
tako i zbog
"unutarnjeg kvarenja".
Polibije ne krije svoja aristokratska uvjerenja; ona osobito jasno dolaze do izražaja kod
ocjenjivanja demokracije, koja, po njegovom mišljenju, može prelaziti u anarhiju i tiraniju bez
zakona. Unutrašnje raspadanje grčkih gradova predstavlja, po Polibijevom mišljenju, uzrok
uspjeha Rimljana u Grčkoj. Njihove pobjede on ne smatra samo neizbježnim, nego i
"najljepšim i
ujedno najkorisnijim dijelom sudbine"
. Razlikujući uzroke i povode događaja, Polibije nastoji
povijesne pojave promatrati u njihovoj uzajamnoj povezanosti. Polibije se kritički odnosi prema
raznolikim izvorima, nastojeći svoje izlaganje obrazloži podacima iz dokumenata. On nije uvijek
vjerovao ni očevidcima, govoreći da su
"oči vjerniji svjedoci od ušiju"
. Najveći značaj pridavao je
Polibije vlastitom iskustvu, ističući da se pred povjesničara moraju postavljati veliki zahtjevi: on
mora poznavati ljude, predmet o kome piše, biti iskusan u vojnim i političkim stvarima,
posjećivati razne zemlje. Uz izvjesne ograde priznavao je Polibije ulogu Sudbine, ali je smatrao
da povjesničar mora nalaziti prave uzroke pojavama, a ne objašnjavati ih voljom bogova. Veliki
značaj pridavao je Polibije i ulozi ličnosti u povijesti. Scipion Stariji, Hanibal, Flaminije, Perzej
određivali su, po njegovom mišljenju, tijek političkih događaja. Kada su Rimljani zauzimali
Sirakuzu, oni su računali da će brzo osvojiti grad, jer su imali mnogo radnih ruku,
"ali nisu uzeli
u obzir Arhimedovu moć, niti predvidjeli da ponekad jedan um može više postići nego masa
5
odgovara programu braće Grakha, a patricij Apije Klaudije ( V. st. pr. K. ) navodi iste argumente
koje su obično navodili konzervativci s kraja I. i početka I. st. pr. K. Djela mlađih analista nisu
sačuvana. Njihov sadržaj poznat nam je samo po pisanju kasnijih pisaca.
Ciceron i Cezar
Djela M a r k a T u l i j a C i c e r o n a (106 - 43 g. pr. K. ) imaju veliko značenje za povijest I.
st. pr. K. Ciceron nije uspio napisati povijesno djelo, ali on u svojim mnogobrojnim radovima
donosi značajan broj povijesnih podataka. U Ciceronovo vrijeme njegova djela su imala
izvanrednu važnost. Ciceron je bio snažna politička ličnost, istaknuti govornik, jedan od
najobrazovanijih ljudi svoga vremena. Njegova se djela obično dijele na tri grupe: 1) na govore,
2) pisma i 3) rasprave. Naročito obiman materijal za političku, socijalnu i kulturnu povijest sadrže
govori i pisma. Značaj Ciceronovih pisama sastoji se još i u tome što nam ona omogućuju točno
datiranje nekih događaja. Međutim, moramo istovremeno voditi računa o subjektivnom karakteru
Ciceronovih sudova, jer je on sudjelovao u najvažnijim političkim događajima, često je
precjenjivao svoju ulogu i u više mahova mijenjao svoju političku orijentaciju. Mnogobrojne
Ciceronove rasprave važne su za proučavanje povijesti kulture. U njima Ciceron obrađuje
najraznovrsnija ideološka pitanja ( pitanja filozofije, religije, prava, etike i politike ).
Od memoarske literature, koja je bila raširena pred kraj Republike, sačuvana su djela G a j a
J u l i j a C e z a r a (100 – 44 g. pr. K. ). Njemu pripadaju
"Bilješke o Galskom ratu"
i
"Bilješke o
građanskom ratu"
. Prvo Cezarovo djelo ima tendenciju opravdavanja akcije u Galiji tj. napad na
Gale i njihovo podčinjavanje Rimu. U "Bilješkama o građanskom ratu" Cezar dokazuje da je
njegov raskid sa Pompejem nastao krivnjom njegovih protivnika, koji su izazvali rat, ali su se
pokazali nesposobnim da ga vode.
Cezarova djela nastavio je njemu bliski vojskovođa Aul Hircije, koji je napisao posljednju
(osmu) knjigu o Galskom ratu i posebno djelo o Aleksandrijskom ratu. Nama nepoznati sudionik
u Cezarovim pohodima opisao je Afrički rati i rat u Španjolskoj.
Salustije
Pred kraj republikanskog razdoblja napisana su povijesna djela Gaja Salustija Krispa (86 – 34
g. pr. K.). Porijeklom iz italskog grada Amiterna, Salustije je bio narodni tribun i istupao je protiv
senatorske oligarhije. Godine 50. pr. K. isključen je iz popisa senatora, ali ga je Cezar vratio u
Senat. Kasnije je Salustije sudjelovao u građanskim ratovima, boreći se na strani Cezara. 46. g.
Cezar ga je imenovao prokonzulom Numidije. Tu je Salustije putem iznuđivanja stekao ogroman
imetak, koji mu je omogućio da proslavi svoje ime podizanjem veličanstvenog parka u Rimu.
Poslije Cezarove smrti Salustije se povukao iz političkog života i bavio isključivo književnošću.
Ugledajući se na Tukidida i Polibija, Salustije je za predmet svojih studija izabrao povijest. Nama
su u cijelosti sačuvana samo dva njegova djela:
"O Katilininoj uroti"
i
"Jugurtin rat"
. Treće
7
