5
1. Subjekti prava
Društvo nužno stvara društvena pravila ponašanja ljudi. Nema društva bez svjesnog, slobodnog
i celishodnog ponašanja čoveka, nema ni društva bez normi. Norme su pravila ponašanja koje se
obraćaju na čovjekovu svjest. Svaka pravna norma poseduje dva djela: dispoziciju i sankciju.
Dispozicija predstavlja pravila ponašanja. Međutim, ne primjenjuju se oba elementa pravne
norme zajedno. Oni su alternativno postavljeni elementi. Primena jednog isključuje drugo. Nije
moguće da se primenjuju u konkretnom slučaju oba. Prekršaj pravne norme povlači za sobom
primjenu sankcije. Postoje dvije vrste sredstava koje poseduje sankcija. To su pozitivna i
negativna sredstva. Najčešće se koriste negativna sredstva.
Ona su u obliku prijetnje nanošenjem zla i veoma su efikasno sredstvo da se čovjek natjera da
poštuje pravila ponašanja (norme). Oba elementa iz kojih se sastoji svaka pravna norma mogu
biti primjenjena samo kada su se stekli uslovi za njihovu primjenu. Ti uslovi su takođe propisani
pravnim normama. Dio pravne norme koji opisuje upotrebu pravne norme naziva se
pretpostavka. Otuda se može govoriti i o dodatna dva elementa pravne norme, a to su
pretpostavka dispozicije i pretpostavka sankcije. Društvo stvara različite vrste normi radi
ostvarenja različitih ciljeva.
Pravnu normu ne treba pomješati sa članovima ili paragrafima zakona ili drugih pravnih akata.
Ona se rijetko u potpunosti poklapa s jednim takvim članom. Početni zadatak svake pravne
teorije sastoji se u tome da se izdvoje i konstituišu pravne norme. Pravne norme se donose u
društvu da bi se regulisalo ponašanje ljudi te iz toga proizilazi da su subjekti prava, odnosno
subjekti pravnih odnosa ljudi. Subjekti prava su glavni elementi pravnog odnosa.
Zbog njih ti odnosi i postoje, da bi se zadovoljio interes jednog od njih ili interesi i jednoga i
drugoga. Subjekti prava su ljudi – fizička lica i društvene tvorevine – pravna lica koji imaju
pravne obaveze i ovlašćenja s obzirom na neke objekte prava. U svakom pravnom odnosu
postoje najmanje dva pravna subjekta. Nije moguće biti u pravnom odnosu sa samim sobom.
Dakle, subjekti prava mogu biti fizičke osobe ili pravne osobe. Statusno pravo je skup pravnih
pravila koja se bave pitanjima subjekata prava, posebno njihova nastanka, prestanka, pravnog
položaja te pravne i radne sposobnosti. Subjekti prava mogu biti fizčka ili pravna lica.
6
2. Fizičko lice
Fizičko lice ili osoba je je izraz koji u pravu označava individualno, samostalno ljudsko biće.U
pravnoj nauci, fizičko lice je samosvesno ljudsko biće podložno fizičkim zakonima, za razliku
od patvornog, pravnog lica. Dakle, ljudi postaju fizički subjekti samim svojim rođenjem i takvi
ostaju do svoje smrti. Pod fizičkim licima u pravu podrazumevaju se ljudi koji rođenjem postaju
pravni subjekti i kao takvi ostaju sve do smrti. Pored toga u pravu je zaštićeno i začeto dijete
koje još nije rođeno u pogledu prava nasleđivanja pod uslovom da se rodi živo i u ljudskom
obliku. U određenim situacijama postoji pravni interes da se pojedina fizička lica koja su nestala
proglase umrlim. Ovakva rješenja o proglašenju nestalog lica za umrlo, sadrži samo
predpostavku o smrti umrlog i proizvodi svoje dejstvo dok se ne dokaže suprotno.
Osnovni atributi fizičkih lica su:
a) Lično ime fizičkog lica je oznaka pomoću koje se jedno lice razlikuje od drugog. Ono se
sastoji od imena i prezimena. Lično ime je pravo građanina ali i dužnost jer je svako
dužan da se služi svojim ličnim imenom. Građaninu je po zakonu dato pravo da može da
promjeni svoje lično ime. Evidencija statusnih podataka za fizička lica vodi se u
matičnim knjigama.
b) Prebivalište i boravište- Svako fizičko lice mora da bude vezano za jedno mesto gdje je
stalno nastanjeno.
c) Državljanstvo- predstavlja pripadnost određenoj državnoj zajednici.
Lično ime je naziv fizičkog lica na osnovu koga se ono bliže konkretizuje. Uređeno je
odredbama Porodičnog zakona. Pravo na lično ime je lično, neimovinsko i subjektivno.
Načelno, lično ime je neprenosivo.
Izuzetno, imalac ličnog imena može i uz naknadu dati pristanak za upotrebu svog ličnog imena
ili djela imena u dopuštene svrhe. Za upotrebu prezimena potreban je pristanak i drugih lica na
koje se imaočevo prezime odnosi (supružnik, dijete, roditelj i dr.) ako bi upotrebom bilo
povrijeđeno pravo tih lica. Lično ime se stiče upisom u matične knjige rođenih i djeluje prema
trećim licima. Lično ime se sastoji od imena i prezimena. Lično ime djeteta određuju roditelji.
Roditelji imaju pravo da se ime djeteta upiše u matičnu knjigu rođenih i na maternjem jeziku i
pismu jednog ili oba roditelja. Roditelji imaju pravo da slobodno izaberu ime djeteta, ali ne
mogu odrediti pogrdno ime, ime kojim se vrijeđa moral ili ime koje je u suprotnosti sa
običajima.
