Programiranje u programu C++
SVEUČILIŠTE/UNIVERZITET VITEZ U TRAVNIKU
FAKULTET POSLOVNE EKONOMIJE U TRAVNIKU
TRAVNIK
TRAVNIK, 2011
SVEUČILIŠTE/UNIVERZITET VITEZ U TRAVNIKU
FAKULTET POSLOVNE EKONOMIJE U TRAVNIKU
TRAVNIK
PROGRAMIRANJE U PROGRAMU C++
SEMINARSKI RAD
Predmet:
Mentor:
Student:
Broj indeksa:
Odsjek:
Travnik, decembar 2011.
2

1. UVOD
Računar može rješavati različite zadatke uz pomoć programske podrške. Programska
podrška je skup svih programa koji se mogu izvršavati na računaru. Dio programa
korisnik obično kupuje pri nabavi sklopovlja, a ostale nabavlja ovisno o svojim
potrebama. Računalo može riješiti postavljeni zadatak samo ako dobije uputstvo (niz
naredbi) kako to učiniti. Kombinacijom naredbi nastaje program. Programer pišući
program niže naredbe u smislenom redoslijedu. Naredbe moraju biti u obliku u kojem će
ih računalo razumjeti.
U današnje doba, život nam postaje skoro nezamisliv bez računara. Svjedoci smo
ogromnom tehnološkom napretku. Velik trud se ulaze u tehnološki napredak, no pritom
se zaboravlja na moć koju on donosi, te potrebnu pripadajuću mu sigurnost. Ovim
kratkim tekstom zagreba ti ću površinu računalne sigurnosti, odnosno pokušat ću vam
objasniti kako pristupiti izradi programa sa sigurnošću na pameti.
Da bismo napisali program, neophodna su nam dva specijalizovana programa: jedan koji
koristimo da napišemo izvornu datoteku, i drugi (kompajler) sa kojim dobijamo izvršnu
datoteku. Danas se ova dva prgrama najčešće kombinuju u jedinstven paket – razvojno
okruženje. Najpoznatije C++ okruženje predstavlja Microsoftov proizvod Visual C+
+.NET. Međutim, većina ovakvih programa je komercijalna i nije dostupna svim
korisnicima. Ipak, moguće je naći veliki broj besplatnih C++ okruženja. Jedno od takvih
okruženja je i Dev-C++. Java i C predstavljaju pokušaj da se naprave nešto jednostavniji
jezici od C++. To je samo dijelom ispunjeno, jer je uz upoznavanje jezika potrebno
upoznati i neophodne programske biblioteke. U tom slučaju ovi jezici nisu bitno lakši za
učenje od C++ jezika.
2. STRUKTURA PROGRAMA
Programski jezik ‘’C ‘’ je stvorio Denis M. Ritchie. Pomenuti programski jezik je
jezik velikih mogućnosti, bez određene namjene pa se ta manjena može deklarisati kao
opšta. U principu je neovisan o računaru na kojem se izvodi. Svoj velik uspjeh je
postigao jer su u istom programskom jeziku pisani i razvijani različiti operacijski
sistemi, kao i namjenski program. Programski jezik C je rađen sa 32 ključne
riječi.programski jezik C se svrstava u modularne jezike, jer ima mogućnost podjele
programskog zadatka na manje cjeline. Te cjeline se mogu nezavisno rješavati i
provjeravati, a po odrađenom zadatku ugraditi u glavni program. Obzirom da je računar
mašina, te da nemože samovoljno donositi odluke, određene zadatke računar može
izvršiti samo ako dobije upute od korisnika. Takve se upute nazivaju algoritmom, a to je
spisak radnji unutar programa, koje treba izvršiti određenim redoslijedom da bi se dobilo
rješenje postavljenog zadatka. Ukoliko dođe do promjene poretka unutar algoritma,
vjerovatnoća da će doći do neželjenog rezultata je neminovna. Tako da bi se s ciljem
pozitivnog rješenja problema algoritam mora izvršiti tačno prema postavlejnom
uputstvu.
Na navedenoj shemi je predstavljen redosljed rješenja nekog problema, gdje se pod
ulazom smatraju podaci koje unosi korisnik, pod obradom algoritam i pod izlazom
rezultat odnosno rješenej problema.
ULAZ
OBRADA
IZLAZ
2

Nastanak programa može se podijeliti na:
pisanje izvornog koda,
prevođenje izvornog koda,
povezivanje u izvršni kod,
provjeravanje programa.
Kombinacijom naredbi programskog jezika nastaje izvorni kod (engl.
source code
).
Izvorni je kod moguće pisati u bilo kojem programu za uređivanje teksta (engl.
text
editor
).
U svakom se složenijem programu mogu izdvojiti nizovi naredbi koji čine logičke
cjeline a obavljaju određene radnje. Kada se neka od takvih radnji želi ponoviti sa
drugim vrijednostima, niz naredbi treba ponovno zapisati. Kako bi se izbjeglo ponovno
zapisivanje niza naredbi, taj se niz naredbi može izdvojiti, imenovati i sačuvati. Takav se
izdvojeni niz naredbi koje čine logičku cjelinu naziva funkcija.
Kada se u programu javi potreba za izvršenjem radnje koju može obaviti neka funkcija,
funkciju treba pozvati. Funkcija se poziva navođenjem njenog naziva i potrebnih
parametara. Funkcije se ponašaju kao posebne cjeline pa korisnik ne mora brinuti o tome
kako one rade već mora znati što one rade.
Definicija funkcije je skup naredbi koje određuju što i kako funkcija radi. Skup naredbi
od kojih je sačinjena funkcija čini tijelo funkcije. Tijelo funkcije započinje nakon
otvorene vitičaste zagrade, a završava zatvorenom vitičastom zagradom. Tijelo funkcije
se zbog preglednosti redovito piše uvučeno u odnosu na ostali izvorni kod. Svaka
funkcija završava ključnom riječi
return.
Uz return je podatak kojeg funkcija kao
rezultat vraća pozivatelju.
Sve što prevoditelj nađe nakon znaka tačka-zarez (;) smatra se sljedećom naredbom.
Naredbe se mogu protezati i kroz nekoliko redaka, važno je samo da na kraju bude
znak ;. Više naredbi može se zapisati u jednom retku ali svaka od njih mora završiti s ;.
C++
program se sastoji od jedne ili više cjelina za prevođenje, pri čemu ove cjeline
predstavljaju dio programa koji treba kompajlirati odvojeno od drugih cjelina. Tačnije,
cjelina za prevođenje je rezultat primjene preliminarne faze kompajliranja na izvornu
datoteku (eng.
source file
). Ova faza se naziva i predprocesiranje.
4
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti