Psihologija
SVEUČILIŠTE U ZADRU
ODJEL ZA NASTAVNIČKE STUDIJE U GOSPIĆU
EMOCIJE
Seminar iz kolegija
Uvod u razvojnu psihologiju
Ime i prezime studenta: Sandra Stilinović
Matični broj studenta: 24 – 1 – 0326 – 2016
Studijski program: Integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni učiteljski studij
Ime i prezime nastavnika: dr. sc. Anela Nikčević-Milković, v. pred.
Gospić, 25. siječanj 2017.
SADRŽAJ:
3.2 Emocije su socijalno – psihološki konstrukt
................................................................................10
4.OD KOJIH SE KOMPONENTI SASTOJI EMOCIJA?
....................................................................11
4.1 Fiziološka komponenta emocija
4.2 Ponašajna komponenta emocija
4.3 Doživljajna komponenta emocija
.................................................................................................12
5.1 Emocije su signalni sustav
Emocije nam omogućuju fleksibilno ponašanje
...........................................................................13
7.1 Osnovne, urođene ili primarne emocije
........................................................................................17

9.2.5 Učenje govora o emocijama
..................................................................................................25
9.2.6 Različito reagiranje na različite emocije
...............................................................................25
9.2.7 Emocionalne sheme; mostovi od ranijih do kasnijih odnosa
4
1. SAŽETAK
Emocije ili čuvstva su uzbuđenost uma, strasti ili osjećaja te svako žestoko ili uzbuđeno
mentalno stanje. Emocije su izazvane svjesnim ili nesvjesnim vrednovanjem određene
situacije koja nam je bitna da bismo ostvarili neki cilj, kada je cilj ostvaren stvara se pozitivna
emocija, a kada je ono spriječeno emocija će biti negativna. William James je tvrdio da
tjelesne promjene koje se u nama događaju zapravo slijede percepciju događaja i da su
emocije zapravo naše osjećanje tjelesnih promjena dok se one događaju - James – Langeova
teorija. Emocija nije sinonim za osjećaj, kao što to često ljudi misle. Osjećaj je jedna od
komponenti emocija, a ostale komponente su sklopovi neurofizioloških reakcija i motorička
ekspresija. Socijalni psiholozi ove tri komponente emocija još zovu trijada emocionalne
reakcije. Drugi dio emocija koji je također bitan, je sklonost da se djeluje koji je rezultat
evaluacije događaja. Svaka emocija se sastoji od tri osnovne komponente: fiziološka
komponenta (fiziološke promjene u organizmu), ponašajna komponenta (izražavanje emocija;
smijeh, plač), doživljajna komponenta (naši osobni doživljaji pojedinih emocija). Emocije
nam služe kao signali sustav u komunikaciji s drugim ljudima, a također nam omogućuju da
se adaptiramo u neke određene situacije. Svaki čovjek svaku situaciju emocionalno doživljava
drukčije. Schachter je rekao da je za pobuđivanje emocija dovoljna simpatička aktivacija, tj.
uzbuđeno stanje središnjeg živčanog sustava. Prema Schachteru su za pobuđivanje emocije
kao osjećaja potrebna dva faktora: 1. Percepcija povišenog simpatičkog uzbuđenja, 2.
Spoznaje koje se odnose na interpretiranje situacije prema nekom prošlom iskustvu. Više
osoba istu emociju mogu doživjeti na različite načine, odnosno svaka osoba pojedini događaj
doživljava procesom vrednovanja zasnovanog prema nizu kriterija koji su specifični za tu
osobu. Lazarus je nakon toga iznio teoriju da se tu radi o procesu procjenjivanja s ponovnim
procjenama, a tu se često događa da se prvi dojmovi ispravljaju i mijenjaju te se tako
promijeni i emocija koja bi proizašla iz događaja. Lazarusov model se još zove i
„transakcijski“ što znači da za pojedinca važnost situacije nije određena samo prirodom
pojedinca nego i njegovim potrebama, mogućnostima i ciljevima – teorije procjene. Emocije
možemo razvrstati u dvije kategorije: Osnovne, urođene ili primarne emocije i stečene ili
sekundarne emocije. Osnovne emocije su strah, ljutnja, tuga i radost. Osnovne emocije
odgovaraju nekim kriterijima: urođene su, dakle ne mogu se stječi tokom života ili naučiti

6
različite emocije (Kako dijete odrasta tako i roditelji mijenjanju načine na koje reagiraju na
djetetove emocije. Roditeljima ciljevi prestaju biti samo utjeha ili zaštita prema djetetu,
osobito kod starije djece. Dva su činitelja koja uvelike utječu na načine na koje roditelji
reagiraju na ponašanje svoje djece, a to su: načini na koje su se roditelji suočavali s
emocionalnim pitanjima u svojemu životu te to što oni podučavaju emocionalne stilove koji
su njima samima prihvatljivi), emocionalne sheme; mostovi od ranih do kasnijih odnosa u
životu (Komunikacijom s ljudima u našoj obitelji i izvan nje, počinjemo učiti koje su emocije
prikladne za određene situacije, a koje nisu. Spoznat ćemo da će nam neke emocije pomoći da
ostvarimo svoje ciljeve, a da će druge možda više odmoći nego pomoći). Emocionalnim
učenjem se potiče na akademski uspjeh mladih ljudi, smanjuje se rizik loše prilagodbe među
nove ljude, smanjuje se rizik od zloupotrebe droga i slično.
Greenberg je napravio sažeti popis programa emocionalnog učenja i njihovih kratkih opisa:
1. Programi za promociju mentalnog zdravlja – ovo su preventivni programi za djecu u dobi
od 5 do 18 godina koji identificiraju intervencije za koje je dokazano da smanjuju simptome
agresije, depresije, anksioznosti i slično.
2. Programi za prevenciju korištenja psihoaktivnih supstanci – ovi su programi podijeljeni uz
dva dijela. Prvi dio čine neinteraktivni programi, odnosno pristupi koji su usmjereni samo na
znanje ili samo na afekt ili samo na odluke ili vrijednosti. Drugi dio čine interaktivni pristupi
koji uključuju sve socijalne utjecaje i životne vještine. Interaktivni programi povećavaju
osobne vještine učenika pa imaju veći efekt, a efekt je jako vidljiv ako se uključi i šira
socijalna zajednica i obitelj.
3. Programi za prevenciju asocijalnog ponašanja, izostajanja iz škole i korištenja droga –
intervencije ovakvog tipa mogu biti individualne (savjetovanja, samokontrola, mentorstvo) ili
mogu biti usmjerene na okolinu (upravljanje disciplinom, uspostavljanje pravila ponašanja).
U smanjivanju izostanaka iz škole i korištenja droga, dobrima su se pokazali programi
samokontrole, a intervencije koje su usmjerene na okolinu su bile efikasne u smanjivanju
delikventnog ponašanja.
4. Programi za promicanje akademskog uspjeha i učenja – čimbenici koji utječu na učenje su
klima u razredu, motiviranje sebe za rad, upravljanje stresom i emocijama, donošenje odluka i
slično. Kod učenika treba razvijati osobne vještine koje bi im pomogle u unaprjeđivanju
navika učenja, a trebalo bi se poticati i nove metode poučavanja kao što je kooperativno
učenje.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti