UNIVERZITET ZA POSLOVNE STUDIJE
FAKULTET ZA INFORMACIONE TEHNOLOGIJE I DIZAJN
Grafički dizajn
Seminiarski rad iz predmeta:
DIZAJN INŽINJERING
Tema:
Računar
Predmetni profesor:
Student:
Prof. Dr.Latinović Branko
Nagradić Miroslav
Banja Luka, januar 2013. godine
4
OSNOVNI PRINCIPI
Rad računara može biti zasnovan na kretanju mehaničkih
dijelova, elektrona, fotona, kvantnih čestica ili neke druge fizičke pojave. Iako se računari
mogu izgraditi na mnogim postojećim tehnologijama, gotovo svi današnji modeli sadrže
u sebi elektroničke komponente.
Kod većine današnjih računara zadati problemi se u biti rješavaju pretvaranjem svih
relevantnih informacija u matematičke relacije korištenjem binarnog sistema (nula i
jedan). (Međutim, računari ne mogu riješiti sve matematičke probleme.)
Nakon što računar izvrši izračunavanje zadatog problema, rezultat se prikazuje na
korisniku
(čovjeku)
pristupačan
način;
preko
signalnih
lampi, LED displeja, monitora, štampača i dr.
Početnici u radu sa računarima, naročito djeca, često ne mogu shvatiti činjenicu da su
računari samo uređaji i da ne mogu "misliti" odnosno "razumjeti", čak ni ono što prikažu
kao rezultat svog "rada". Slike, boje, riječi i dr. koje vidimo na ekranu računarskog
monitora su samo programirani prikazi koje ljudski mozak prepoznaje i daje im značenje
i smisao. Računar prosto manipulira tokovima elektrona kojima, na svojoj osnovnoj
razini funkcionisanja - tranzistoru, dodjeljuje logičke vrijednosti nula ili jedan, odnosno,
stanju "nema napona" ili "ima napona". Do sada nam nije poznat način kojim bi se
uspješno imitiralo ljudsko razmišljanje ili samosvjesnost.
Neke od bitnih odrednica za konstruktivna rješenja
Binarni ili decimalni?
Važan korak naprijed u razvoju digitalnog računarstva bilo je uvođenje binarnog sistema
za unutrašnje numeričke procese. Ovim je prestala potreba za kompleksnim izvršnim
mehanizmima koje su računari zasnovani na drugim numeričkim sistemima,
npr. decimalnom ili heksadecimalnom, zahtijevali. Usvajanje binarnog sistema rezultiralo
je pojednostavljenjem konstruktivnih rješenja kod implementacije aritmetičkih funkcija
i logičkih operacija, znači, i pojednostavljenjem sklopova i komponenata samog
računara.
Mogućnost programiranja
Mogućnost da se računar programira, tj. opremi nizom izvršnih instrukcija bez potrebe za
fizičko-konstruktivnim izmjenama, osnovna je funkcionalna karakteristika većine
računara. Ova osobina je značajno unaprijeđena njihovim razvojem do stepena na kojem
su bili sposobni kontrolirati redoslijed izvršavanja instrukcija na osnovu podataka
5
dobijenih tokom samog vršenja određenog programa. Ovo konstruktivno unaprijeđenje je
još više pojednostavljeno uvođenjem binarne aritmetike kojom se mogu predstaviti
različite logičke operacije.
Pohrana podataka
Tokom računskih operacija često je potrebno pohraniti među-vrijednosti ("dva pišem a
jedan pamtim") koje će se upotrijebiti u daljem računanju. Performanse nekog računara
su najčešće ograničene brzinom kojom se vrijednosti čitaju/zapisuju iz/u memoriju i
njenim kapacitetom. Prvobitno je zamišljeno da se memorija koristi samo za pomenute
među-vrijednosti, međutim, ubrzo su se i sami programi počeli pohranjivati na ovaj način
i to se uveliko primjenjuje kod današnjih kompjutera.
Rad računara
Iako se tehnologija izrade računara značajno izmijenila od vremena prvih elektroničkih
modela sagrađenih u četrdesetim godinama XX vijeka, još uvijek je većina današnjih
rješenja zasnovano na von Neumannovoj arhitekturi. Ta arhitektura podrazumijeva
računar kao sklop sastavljen od četiri glavna dijela: ALU (Arithmetic and Logic Unit)
Aritmetičko-logička jedinica, kontrolna jedinica, memorija i I/O (Input and output) ulazni
i izlazni sklopovi. Ovi dijelovi su međusobno povezani mnoštvom žica - "bus";
magistrala/sabirnica. Svi su obično pogonjeni vremenskim uređajem (tajmer,
sat, generator takta), mada i drugi "događaji" mogu pogoniti kontrolne sklopove.
Memorija
Ovdje se podrazumijeva da je memorija niz obrojčenih/numerisanih ćelija, od kojih svaka
sadrži djelić informacije. Informacija može biti instrukcija kojom se računaru zadaje neki
zadatak. Ćelija može sadržavati i podatak koji je potreban računaru da bi izvršio neku
instrukciju. U svakom slučaju, bilo koja od ćelija može sadržavati djelić informacije koji
u datom trenutku može predstavljati podatak a već u slijedećem - instrukciju. Znači,
sadržaj memorijskih ćelija se neprestano mijenja.
