M. Ajduković, J. Ogresta, I. Rimac: Značaj kvalitetnih podataka za kreiranje politika za prevenciju...
članci
413
Pregledni članak
Primljeno: studeni, 2012.
Prihvaćeno: prosinac, 2012.
UDK 179.2: 303.5
Marina Ajduković
1
Jelena Ogresta
2
Ivan Rimac
3
Studijski centar socijalnog rada
Pravni fakultet Sveučilišta u
Zagrebu
Ključne riječi:
nasilje nad djecom u obitelji,
indikatori dobrobiti djece,
sustav prikupljanja i praćenja
podataka, praksa utemeljena
na dokazima.
ZNAČAJ KVALITETNIH
PODATAKA ZA KREIRANJE
POLITIKA ZA PREVENCIJU
NASILJA NAD DJECOM U
OBITELJI
∗
SAŽETAK
Za unapređenje prevencije i zaštite djece od nasilja u obitelji
nužan je dobar sustav evidentiranja i praćenja podataka o opsegu
i obilježjima nasilja nad djecom te poduzimanim intervencijama. U
radu su prikazana, kao primjeri dobre prakse sustavnog prikupljanja
i praćenja podataka o nasilju nad djecom u obitelji, iskustva iz Sjedin-
jenih Američkih Država i Kanade. Kritički je prikazan postojeći sustav
prikupljanja i praćenja podataka o djeci izloženoj nasilju u obitelji
u Hrvatskoj s posebni osvrtom na sustav socijalne skrbi. Temeljem
Smjernica za prikupljanje i sustava praćenja zlostavljanja djece (Chil-
dONEurope, 2009.) i drugih relevantnih izvora ponuđene su preporuke
kako uspostaviti djelotvoran sustav prikupljanja i praćenja podataka
o djeci izloženoj nasilju u obitelji u Hrvatskoj koji će biti okosnica
1
Prof. dr. sc. Marina Ajduković, psihologinja, e-mail: [email protected]
2
Jelena Ogresta, socijalna radnica, e-mail: [email protected]
3
Prof. dr. sc. Ivan Rimac, psiholog, e-mail: [email protected]
∗
Ovaj rad izrađen je kao dio BECAN projekta koji fi nancira EU-FP7 (ID:
23478/HEALTH/CALL 2007-B). Projekt je koordinirao Institute of Child Health
(GR), a sudjelovale su sljedeće institucije: Children’s Human Rights Centre of
Albania (AL), South-West University »N. Rilski« (BG), University of Sarajevo (BH),
University of Zagreb (HR), University of Skopje (MK), Babes-Bolyai University
(RO), University of Belgrade (RS), Provincial Health Directorate of Izmir (TK) i
Istituto degli Innocenti (IT).
Ljetopis socijalnog rada 2012., 19 (3), 413-437 str.
414
članci
nacionalnih politika i praćenja djelotvornosti prevencije i tretmanskih intervencija. Istaknut je
značaj defi niranja indikatora dobrobiti djece pri kreiranju baza za prikupljanje i praćenje podataka
o djeci. Posebna pozornost posvećena je različitim izvorima podataka o nasilju nad djecom te
nužnosti njihovog uzajamnog nadopunjavanja. Istaknut je i značaj motiviranja stručnjaka koji
prikupljaju ove podatke.
UVOD
Ratifi kacijom Konvencije o pravima djeteta (u daljnjem tekstu Konvencija), Republika
Hrvatska preuzela je odgovornost i obvezu sveobuhvatne zaštite prava djece. Konvencija
o pravima djeteta kao međunarodni pravni dokument, ne samo da defi nira različita prava
djece, već regulira i obveze koje države potpisnice moraju ispunjavati prema svakom djetetu.
Te obveze država može ispunjavati izravno npr. osiguravanjem prava na obrazovanje orga-
nizacijom sustava obrazovanja (članak 28.), osiguravanjem socijalne sigurnosti kroz sustav
socijalne skrbi (članak 26.) ili osiguravanjem zdravlja kroz razvoj primarne zdravstvene skrbi
(članak 24.). No može osiguravati prava djeteta i neizravno kroz pružanje podrške roditelji-
ma/skrbnicima npr. u području postizanja životnog standarda primjerenog djetetovom
razvoju (članak 27.) ili kroz stvaranje socijalnih programa čiji je cilj sprečavanje nasilja nad
djetetom (članak 19.).
Iako se u Konvenciji zagovara da su sva prava djeteta temeljna, nedjeljiva, međusobno
ovisna i jednako važna, često se posebno ističe zaštita djeteta od svakog oblika tjelesnog ili
duševnog nasilja ili zloupotreba, zanemarivanja i zapuštenosti, zlostavljanja ili iskorištavanja,
uključujući i spolno zlostavljanje dok o djetetu brinu roditelji, zakonski skrbnik ili druga oso-
ba kojoj je skrb djeteta povjerena (članak 19.). Usmjerenost na zaštitu djece od svih oblika
nasilja i zanemarivanja rezultat je brojnih istraživanja koja nedvojbeno ukazuju na težinu i
dugoročnost njihovih posljedica na razvoj djeteta (Begić, 2011.: 366-367.; Bilić, Buljan Flander
i Hrpka, 2012.: 106-114, 133-138.).
Polazeći od članka 19. Konvencije, u kojem se kao nadređeni pojam za različite oblike
ugrožavanja djece koristi pojam »nasilje«, u ovom tekstu koristit ćemo pojam »nasilje« kao
krovni pojam za široki raspon neprihvatljivog postupanja roditelja/skrbnika prema djeci od
tjelesnog kažnjavanja, tjelesnog i psihičkog pa do seksualnog zlostavljanja
4
.
Korištenje pojma »nasilje« kao nadređenog pojma korespondira i s određenjima koja su
prisutna u relevantnom hrvatskom zakonodavstvu, u kojem se ovisno o težini djela i poslje-
dica koriste i pojmovi nasilje i zlostavljanje. Tako se npr. u Obiteljskom zakonu (2003.) navodi
da »roditelji i ostali članovi obitelji ne smiju dijete podvrgavati ponižavajućim postupcima,
duševnom ni tjelesnom nasilju, odnosno zlostavljanju«. U dosadašnjem Kaznenom zakonu
4
Više o zakonskoj regulativi o nasilju i zlostavljanju djece te o terminološkim preklapanjima i poteškoćama
defi niranja može se naći u tekstu Ajduković i sur. (2010.).
Ljetopis socijalnog rada 2012., 19 (3), 413-437 str.
416
članci
OBILJEŽJA PRAĆENJA DOBROBITI I PRAVA DJECE U RH
Praćenje obilježja nasilja nad djecom i poduzimanih intervencija nužno je sagledati u
širem kontekstu dokumentiranja dobrobiti i ostvarivanja prava djeteta. Najrecentniji domaći
dokument koji nam u tome može pomoći je Analiza stanja prava djece i žena u Hrvatskoj
(Brajša-Žganec i sur., 2011.). U ovom dokumentu objedinjen je niz značajnih pokazatelja
ostvarivanja prava djeteta, no u njemu između ostalog nedostaje i nekoliko vrlo značajnih
tema:
1. Osvrt na djecu kod koje su istodobno ugrožena različita prava npr. djecu koja odra-
staju u siromaštvu, istodobno su izložena nasilju, pripadnici su manjina ili/i ne odra-
staju u svojim obiteljima. Naime, znanstveno je utvrđeno da povećanje broja rizičnih
čimbenika ima progresivni negativni učinak na neposrednu dobrobit i dugoročni
razvoj djece te je potrebno upravo tu djecu prepoznati i pružiti im odgovarajuću
podršku i pomoć
6
.
2. Osvrt na činjenicu da ne postoje pouzdani podaci o broju stručnjaka koji neposredno
rade s djecom u sustavima značajnim za djecu kao što je npr. zdravstvo, obrazovanje,
socijalna skrb, niti kako se mijenja njihov broj u funkciji povećanih potreba djece.
Ne postoje podaci o ulaganju u usavršavanje stručnjaka koji rade s djecom, iako je
dobro poznato da je cjeloživotno usavršavanje u ovom području nužno.
3. Područje koje se odnosi na mentalno zdravlje te mentalne rizike i s njima povezane
probleme djece i adolescenata (npr. depresija, samoubojstvo, samoozljeđivanje i
sl.).
4. Jasan prikaz usluga i intervencija namijenjenih djeci i njihovim obiteljima koje su u
funkciji ostvarivanja prava djece iz Konvencije te njihove dostupnosti.
S obzirom da se radi o kvalitetnom dokumentu koji dobro oslikava situaciju u Hrva-
tskoj, smatramo da su ovi nedostaci prvenstveno odraz sustavnih nedostataka u praćenju
dobrobiti djece. Kao prvo, u Hrvatskoj do sada nisu bili jasno i konkretno defi nirani indikatori
dobrobiti djece kao strateški ishodi provođenja Konvencije. Uz to, nedostaje suvremeni i
pouzdan sustav prikupljanja i praćenja statističkih podataka usmjeren i »osjetljiv« na dijete.
Podaci o djeci koji se vode unutar pojedinih sustava, vrlo često su u bazama koje nemaju u
fokusu dijete već neku pojavu ili djelatnost pojedinog sustava kao takvog (npr. pravosuđe
je usmjereno primarno na počinitelje, a podaci o žrtvama se sustavno ne vode). Postojeće
baze podataka ne omogućuju njihovo povezivanje niti unutar pojedinog sustava, a kamoli
među sustavima, što bi omogućilo složenije praćenje različitih pojava. To je posljedica toga
što dijete nije »jedinica« statističke analize, već se koriste sumarni podaci koji se kasnije ne
mogu raščlaniti niti za jednostavnije analize kojima bi se provjeravala npr. povezanost tipa
6
O tome govori niz istraživanja provedenih u okviru poznatog istraživanja Adverse Childhood Experiences
Study
(Edwards i sur., 2003.; Dube i sur., 2003.; Chapman i sur., 2004.).
M. Ajduković, J. Ogresta, I. Rimac: Značaj kvalitetnih podataka za kreiranje politika za prevenciju...
članci
417
doživljenog nasilja sa socio-demografskim podacima o obitelji ili razvojnim rizicima koje
pokazuje dijete. Uz to, pojave koje se prate pod »krovnim pojmom«
»nasilje« nad djecom
nisu uvijek, niti u svim sustavima, jasno i jednoznačno defi nirane.
Kao što je već spomenuto, u Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, podaci o
djeci koja su izložena nasilju vode se i u sustavima policije, pravosuđa
7
i zdravstva
8
. U svakom
nacionalnom sustavu praćenja jedan od tih sustava ima središnju ulogu za objedinjavanje
podataka značajnih za nasilje nad djecom. U međunarodnom kontekstu, to je najčešće sustav
socijalne skrbi (AlEissa i sur., 2009.), a u Europi pravosuđa i socijalne skrbi (ChildONEurope,
2007.). To ne čudi jer je upravo sustav socijalne skrbi najviše usmjeren na cjelovitu zaštitu
djeteta i omogućuje kako intervencije usmjerene prema djetetu tako i prema njegovoj
obitelji.
PRAĆENJE NASILJA PREMA DJECI U SUSTAVU SOCIJALNE SKRBI
Podaci o nasilju nad djecom u sustavu socijalne skrbi, tj. nadležnom ministarstvu
prate se u dvije baze podataka. U ministarstvu nadležnom za poslove socijalne skrbi (sada
Ministarstvu socijalne politike i mladih) tradicionalno se prati primjena odredbi Obiteljskog
zakona iz nadležnosti CZSS-a koja uključuje i nasilje nad djecom. Od 2007./2008. godine u
istom ministarstvu vode se i sumarni podaci o nasilju u obitelji temeljem Zakona o zaštiti od
nasilja u obitelji. Baza podataka uključuje sve dobne skupine, a pokazatelji su prilagođeni
odraslim osobama, tj. osobama u dobi od 19 do 65 godina kao što su npr. podaci o vlasništvu
kuće/stana. Na ovaj način gubimo podatke o specifi čnostima nasilja prema pojedinim dob-
nim skupinama što ima za posljedicu da nasilje nad djecom nije dobro statistički opisano.
Stoga treba dovesti u pitanje opravdanost ovakvog generaliziranog načina prikazivanja
podataka.
7
Primjer podataka koji se vode o ovoj temi u sustavu pravosuđa su navedeni u analizi Državnog zavoda
za statistiku RH »Nasilje u obitelji: pravni okvir i pojavni oblici 2007.-2010.« (Rogić-Hadžalići i Kos, 2012.). Radi
se o kvalitetnoj analizi s jasno defi niranim kriterijima prikupljanja podataka usmjerenoj na počinitelje.
8
U sustavu zdravstva polazeći od međunarodne klasifi kaciji bolesti (ICD-10 http://apps.who.int/cla-
ssifi cations/icd10/browse/2010/en#/X85-Y09), vode se podaci o neslučajnim ozljedama koje su najbliže
određenju nasilja nad djecom. Polazeći od tih podataka, u RH je iz tih razloga 2010. umrlo, odnosno ubijeno,
petero djece u dobi od 0 do 9 godina te jedno dijete u dobi od 10 do19 godina (Statistički ljetopis Republike
Hrvatske, 2011.: 115). Što se tiče podataka o pobolu za 2010. godinu, evidentirani su podaci po prijavama iz
opće (obiteljske) medicine, pedijatrije i hitne medicinske pomoći. U dobnoj skupini od 0 do 6 godina postoji 28
prijava obiteljske medicine, 16 pedijatrije i 123 hitne medicinske pomoći, a u skupini od 7 do 19 godina 477
prijava obiteljske medicine, 18 pedijatrije i 1 029 hitne medicinske pomoći (Hrvatski zdravstveno-statistički
ljetopis za 2010. godinu, 2011.). Po hrvatskim zakonima, sve te prijave upućene su i policiji. U Ljetopisu nema
podataka o hospitalizaciji pod tom dijagnozom. Za one koji žele znati više o upotrebi ICD kodova u istraživanju
ugrožavanja djece preporučamo članak Scotta i sur. (2009.).
M. Ajduković, J. Ogresta, I. Rimac: Značaj kvalitetnih podataka za kreiranje politika za prevenciju...
članci
419
INDIKATORI DOBROBITI DJECE
Općenito, socijalni indikatori su statistički ili drugi podaci (npr. rezultati istraživanja)
koji imaju obilježja dokaza koji omogućuju da se procijeni gdje se društvo nalazi i kamo
ide s obzirom na defi nirane vrijednosti i ciljeve (Ben-Arieh, 2008.). Indikatori mogu pokazati
trendove i promjene koje se tijekom vremena događaju u promatranoj pojavi i njezinim
korelatima, a te promjene mogu se iskoristiti za potrebne izmjene u politikama i prioriteti-
ma djelovanja. Ukoliko želimo bolje pratiti ostvarivanje prava i dobrobiti djeteta te kreirati
i voditi djelotvornije politike u tom području, nužno je defi nirati indikatore dobrobiti djece
i sustavno ih pratiti.
U Hrvatskoj, u dosadašnjim nacionalnim dokumentima, indikatori su bili isključivo
vezani uz ostvarivanje aktivnosti (npr. Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece od
2006. do 2012. godine, 2006.). Suvremeni pristup pravima djece pretpostavlja bitno drugačiji
pristup u kojem su indikatori »markeri« temeljem kojih se procjenjuje stanje i potreba djece i
ostvarivanje politika ostvarivanja prava djece. Drugim riječima, nužan je pomak od indikatora
provedbe aktivnosti na indikatore dobrobiti djece.
Što su indikatori dobrobiti djece? Radi se o višedimenzionalnom pojmu koji se odnosi na
optimalno funkcioniranje i iskustvo djeteta. Polazeći od perspektive prava djeteta, dobrobit
može biti defi nirana kao ostvarivanje prava i mogućnosti cjelovitog i usklađenog razvoja
potencijala svakog djeteta. Razina ostvarenja može se mjeriti u terminima pozitivnih, ali i
negativnih ishoda po dijete. Iako se dobrobit djece ne razlikuje suštinski od dobrobiti ljudi
općenito, djeca su puno više ovisna o vanjskim utjecajima (npr. poticajnom okruženju), pa
siromaštvo i drugi oblici deprivacije u djetinjstvu mogu ostaviti posljedice na cijeli život.
Naime, djetinjstvo je jednokratni »prozor« u razvoj mogućnosti i učenja te se propuštene
mogućnosti često teško nadoknađuju.
Iako pri dokumentiranju i praćenju dobrobiti djece uvijek treba polaziti od djeteta
i njegove neposredne dobrobiti, bitno je brinuti i o kontekstu u kojem ono živi. Polazeći
od nekih dobrih postignuća u tom području, smatra se da je potrebno razdvojeno pratiti:
(1) indikatore djetetove dobrobiti kao što su npr. tjelesno i mentalno zdravlje, sigurnost i
zaštita od nasilja, (2) indikatore konteksta kao što su npr. struktura obitelji, visina prihoda,
obilježja susjedstva, kvaliteta škole, dostupnost usluge u zajednici i (3) indikatore značajnih
odnosa za dijete koji se odnose na bliskost, način komunikacije, podršku i ostale resurse
koji se dobivaju u interakciji sa značajnim osobama (Moore, Brown i Scarupa, 2003.; Moore
i sur., 2008.; Lippman, Moor i McIntosh, 2009.). Iako nisu mjera djetetove dobrobiti
per se
,
indikatori kontekstualnih varijabli iznimno su značajni jer reprezentiraju kritične čimbenike
ulaganja u razvoj i dobrobit djece.
Poseban izazov je razvijanje kompozitnih indikatora koji bi omogućili prepoznavanje
najugroženije djece, koja ne ostvaruju veći broj svojih prava i čija je dobrobit ugrožena. To
je posebno značajno kod djece koja su izložena nasilju u obitelji s obzirom da su mnoga
