UVOD

U   današnje   vrijeme   brzih   i   stalnih   promjena,   pred  menadžere  se   svakodnevno   postavlja 
bezbroj poslovnih izazova

.

 Od njih se očekuje da dobro vladaju strukom 

 

kojom se bave, da 

poznaju   tržište  i   položaj   proizvoda   o   kojima   se   brinu,   da  organiziraju  odjel   (ili   čitavu 
organizaciju) i sl. Međutim, neupitno je i višestruko dokazano da su zaposleni  glavni kapital 
svake organizacije te da je  glavna uloga  svakog  rukovoditelja

 

upravo

 

briga o njima. Znati 

kako voditi svoje ljude, kako ih motivirati da na poslu izraze sve svoje potencijale, te reagirati 
prije

 

nego

 

problem uopće nastane, odlike su vrhunskih menadžera

Rukovođenje ljudima nije jednostavan ni lagan

 

posao

.

 Svaka osoba

 

je jedinstvena i potrebno 

je pronaći prave načine kao ju  potaknuti

 

da  pokaže sva svoja znanja i umijeća. Poznavanje 

motiva koji pokreću osobu i koji čine da posao obavlja  s

 

entuzijazmom i žarom

 

te se u 

potpunosti posveti

 

zadatku, najbolji je put ka ostvarenju željenih ciljeva. 

Cilj   ovog   rada   je   da   objasni   pohvalu   kao   stil   rukovođenja,   pohvalu   kao   efikasan

 

model 

međusobne konstruktivne razjmene između različitih nivoa rukovođenja, između zaposlenih i 
menadžera   i   unutar   radnih   timova;   metod   kojim   se   otvara   kanal   komunikacije   tokom 
poslovnih pregovora i kao jedan od načina komunikacije sa poslovnim partnerima; 

Prvi  dio ovog rada objašnjava pojam rukovođenja, pristupe rukovođenju te tipove odnosno 
stilove rukovođenja gdje razlikujemo autokratsko, demokratsko i laissez-faire rukovođenje. U 
posljednje vrijeme razmatra se i tzv. distribuirano liderstvo.

U   drugom   dijelu   ovog   rada   pažnja   je   usmjerena   na   motivaciju   kao   faktor   uspješnog 
rukovođenja, na pohvalu kao stil rukovođenja, karakteristike pohvale i razloge za primjenu u 
savremenim preduzećima.

1

1. Pojam rukovođenja

Rukovođenje je funkcija operativnog upravljanja i 
vođenja   poslova   preduzeća.   Osnovni   zadatak 
rukovođenja je pretvaranje upravljačkih odluka u 
konkretne radne zadatke (grupne ili pojedinačne) i 
koordinacija   pojedinačnih   poslova   i   zadataka   u 
jedinstveni sistem rada i poslovanja preduzeća. Šire 
posmatrano,  rukovođenje predstavlja usklađivanje 
raznovrsnih   poslova   i   aktivnosti   radi   vršenja  
djelatnosti   i   ostvarivanja   ciljeva   preduzeća.  Sa 
aspekta   konkretnog   preduzeća,   rukovođenje 
obezbjeđuje optimalno usklađivanje svih funkcija i 
poslova u okviru postavljene i ustrojene organizacije.  Rukovođenje zahtjeva uspostavljanje 
određene hijerarhije u preduzeću, koja je uslovljena zahtjevima i principima tehničke podjele 
rada.  Osnovu sadržaja rukovođenja čine poslovi planiranja, koordinacije i kontrolisanja.  U 
okviru tih poslova rukovodioci različitih nivoa u preduzeću konkretizuju i sprovode utvrđenu 
poslovnu   politiku.   Oni   daju   zadatke   i   izdaju   naloge   za   izvršavanje   poslova,   koordiniraju 
pojedinačne radne zadatke, vremenski i kvalitativno i kontrolišu rezultate izvršenih aktivnosti. 
Kontrola   se   vrši   upoređivanjem   ostvarenih   rezultata   sa   zadatim   i   propisanim   normama   i 
standardima

1

.

Pristupi rukovođenju daju odgovor na pitanje zašto su neki rukovodioci uspješni a zašto neki 
nisu. Razlikuju se tri pristupa rukovođenju: 

pristup sa stanovišta ličnosti,

bihevioralni pristup,

situacioni pristup. 

Pristup   sa   stanovišta   ličnosti   se   odnosi   na   izučavanje   specifičnih   osobina   ličnosti   vođe. 
Bihevioralni pristup polazi od toga da vođu ne čine njegove lične osobine, već određeni oblici 
ponašanja. Treći pristup nastoji da iznađe određene kombinacije ponašanja vođe i tipova 
situacija koji bi mogli rezultovati u uspješnom vođenju. Pristup sa stanovišta ličnih osobina je 
stanovište koje se odnosi na osobine koje posjeduje uspešan rukovodilac a koje ne posjeduje 
neuspješan rukovodilac. Spiskove osobina uspješnih rukovodioca su sastavljali različiti autori. 
To   su:   visoka   inteligencija   ali   ne   i   previsoka,   adaptivnost,   agresivnost,   introvertnost, 
energičnost, prijatna spoljašnjost, visoko obrazovanje, popularnost, adekvatno obrazovanje, 
specijalističko obrazovanje

2

.

1

 Preuzeto s 

http://www.knowledge-bank1.org/ekonomika_poslovanja_fpsvs_1_svi_05/lekcije/lekcija3.htm

 ,    

pristupljeno 22.03.2010.

2

 Rakić D.(2008) Etika i moral kod menadžera (u biznisu) u 21. vijeku; seminarski rad; Banjaluka; pp 6;

2

background image

                            2.1.  Autokratski tip rukovođenja

Autokratski lider je  usmjeren na zadatak, odnosno njima je najvažniji rezultat rada. Odluke 
donose sami, određuju tehniku i postupak rada, sami i obavljaju podjelu radnih zadataka 
određujući tko će s kime raditi. Smatraju da podređeni trebaju raditi ono što im se kaže bez 
dodatnih pitanja i objašnjenja, ali i bez osobne odgovornosti za zajednički uradak. Jako im je 
stalo do položaja vođe, a često smatraju da je plaća najbolji motiv za rad. Nemaju povjerenja 
u članove tima i sve nastoje držati pod svojim nadzorom. Zagovornici su stroge discipline, u 
komunikaciji   su   distancirani   i   suzdržani   i   ne   dopuštaju   različitost   ideja.   Skupine   vođene 
autoritarnim   stilom   postižu   dobre   rezultate.   Autoritarni   stil   je   pogodan   u   nepovoljnim 
(kriznim) ili izrazito povoljnim uvjetima s obzirom da autoritarni vođe zanemaruju probleme 
u   međuljudskim   odnosima   i   usredotočuju   se   na   zadatak   te   u   situacijama   koje   ne 
pretpostavljaju sudjelovanje svih članova u donošenju odluka, primjerice u vojsci, mornarici, 
ratnim uvjetima, kod problematičnih ili lijenih zaposlenika

3

2.2. Demokratski tip rukovođenja

  Demokratski   lider   je   usmjeren   na   međuljudske   odnose   (iako   im   zadatak   nipošto   nije 
nevažan). Oni vode skupinu u pravom smislu riječi i aktivno sudjeluju u njezinom radu. 
Nastoje motivirati članove skupine i uključiti ih u raspravu i donošenje odluka, pri čemu su 
nove   ideje   i   promjene   dobrodošle,   a   odgovornost   se   dijeli   na   vođu   i   sve   članove   tima. 
Demokratski vođa je uspješan u rješavanju konfliktnih situacija, objektivan kad je riječ o 
procjeni radnog učinka pojedinca - argumentirano hvali ili kritizira. Nastoji stvoriti ozračje 
međusobnog povjerenja, otvorenosti i podrške u skupini, a kad članovi od njega traže savjet, 
on im nastoji ponuditi više rješenja i mogućnost da sami odaberu ono koje smatraju najboljim. 
Rezultati koje postižu timovi rukovođeni ovim tipom su nešto slabiji od rezultata timova 
vođenih   autoritarnim   stipom,   ali   samo   u   količinskom   smislu.   Skupine   rukovođene 
demokratskim   tipom   rade   kvalitetnije.   Radni   učinak   se   ne   mijenja   čak   ni   ako   vođa   nije 
prisutan. Među članovima ovakve skupine razvija se osjećaj odgovornosti i zadovoljstva, 
skupina   se   osjeća   uspješnom,   pa   ljudi   najviše   vole   ovaj   stil   upravljanja.
Demokratski   stil   rukovođenja   daje   najbolje   rezultate   u   umjereno   povoljnim/nepovoljnim 
uvjetima. U ekstremnim situacijama nije se pokazao baš najboljim vjerojatno zato što se troši 
previše snage na unaprjeđivanje međuljudskih odnosa, a na štetu radnog učinka

4

2.3. Laissez-faire kao tip rukovođenja

Kod Laissez-faire rukovođenja, lider prepušta članovima tima donošenje odluka i postavljanje 
ciljeva pri čemu im se daje potpunu slobodu. Nastoji što manje usmjeravati posao ili utjecati 
na   njega,   a   njegovo   sudjelovanje   u   zajedničkim   raspravama   je   minimalno.   Značajan   dio 
njegove uloge svodi se na pribavljanje informacija i sredstava za rad ostalim članovima tima. 
Važni su mu dobri međuljudski odnosi. Takvom stilu rukovođenja se nerijetko priklanjaju 
osobe koje sumnjaju u svoje sposobnosti rukovođenja, kojima je važno što članovi tima misle 
o njima (da budu omiljeni), ali im sama uloga vođe nije toliko bitna. 

3

 Preuzeto s: 

http://www.portalalfa.com

 ; pristupljeno 23.03.2010g;

4

 Preuzeto s: 

http://www.portalalfa.com

 ; pristupljeno 23.03.2010g;

4

2.4. Distribuirano liderstvo

Distribuirano liderstvo  podrazumijeva podjelu liderskih dužnosti na saradnike ili na grupu. 
Konkretno, lider koji pribjegava ovom tipu rukovođenja naći će načina da imenuje ili zaduži 
saradnike koji  će voditi manje grupe ili cijeli kolektiv u pojedinim aktivnostima. Jedna od 
kvaliteta dobrog lidera jeste da je on veliki onoliko koliko su veliki njegovi saradnici, ljudi na 
koje može prenijeti svoje liderske dužnosti. Prednosti ovog modela su višestruke:

firmu ili instituciju vodi više ljudi,

udružene moći više ljudi uvijek su veće nego samo jednog lidera,

firma ili institucija radi nesmetano i u odsustvu direktora,

više lidera animira više ljudi

5

.

Istraživanja su pokazala da se distribuirano liderstvo prepoznaje kao najefikasnije u odnosu na 
druge modele liderstva.

3. Rukovođenje i motivacija zaposlenih

Rukovođenje ljudima je umijeće koje u velikoj mjeri zavisi od toga koliko dobro umijemo da 
motivišemo ljude. Interes za motivaciju u osnovi ima tri razloga: poboljšanje proizvodnosti, 
efikasnosti i kreativnosti rada, poboljšanje kvalitete radnog života u organizacijama, jačanje 
konkurentske sposobnosti i uspješnosti poduzeća. Motivacija se mora temeljiti na onome što 
se želi postići, znači treba nagrađivati ono čega želimo da bude više, odnosno poticati one 
oblike   ponašanja   koji   vode   ostvarivanju   ciljeva   organizacije.  Uzrok   određenog   ponašanja 
čovjeka jesu unutarnji psihološki pokretači koji ga tjeraju na neku aktivnost, pa učinak nekog 
pojedinca   ne   ovisi   samo   o   njegovoj   sposobnosti   već   i   o   motivaciji.   Zadatak   (obveza) 
menedžera je da shvate ljudsku složenost i osobnost, motivacijske teorije te da u zavisnosti od 
specifičnih   okolnosti   u   kojima   poduzeće   posluje   izaberu   i   primjenjuju   materijalne   i 
nematerijalne motivacijske tehnike

6

.

Neke ljude motiviše njihovo sopstveno interesovanje za posao. Druge motivacije su želja ili 
potreba za novcem, nagradama, statusom, boljim uslovima rada, mogućnošću unapređenja, 
priznanjem za dobro obavljen posao i drugo. Sasvim je normalno što svi volimo da nas 
pohvale i odaju nam priznanje kad dobro obavimo svoj posao. To je najbolji mogući motiv. 
Imajmo na umu da nije moguće motivisati baš sve, neke ljude jednostavno ne možemo da 
motivišemo. Kada je riječ o nezadovoljnim radnicima, počnimo tako što ćemo im precizno 
objasniti šta očekujemo od njih. Zatim im pružimo obilje prilika da poboljšaju svoj učinak. 
Ukoliko odbiju da se povinuju, zamijenimo ih dobrim radnicima. Ima previše odličnih ljudi 
koji čekaju zaposlene da bi kompanije trošile vrijeme i novac na neradnike. Takvi samo 
demotivišu sve oko sebe

7

.

5

 Suzić, N. (2006). Poslovna kultura (drugo izdanje). Banja Luka: XBS, pp 125;

6

 Eminović J.(2005); Motivacija zaposlenih; Fakultet za poslovne studije Banjaluka; pp 2;

7

 Manojlović B. (2006); Poslovna kultura; Fakultet za poslovne studije Banjaluka; pp 6;

5

Želiš da pročitaš svih 16 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti