Posljednja desetljeća obilježena su kontinuiranim porastom dostupnosti različite hrane, što
neminovno dovodi do promjene prehrambenih navika. Suvremen način života i sve manja
tjelesna aktivnost u kombinaciji s neadekvatnom prehranom rezultiraju porastom učestalosti
pojave kroničnih nezaraznih bolesti koje poprimaju razmjere epidemije. Istodobno,
mnogobrojna istraživanja potvrđuju vezu prehrane i bolesti. Posljedično, pristup prehrani
mijenja se prema novom konceptu u okviru kojega je uloga hrane pomaknuta prema
unapređenju zdravlja, poboljšanju fizičke i psihičke dobrobiti organizma te smanjenju rizika
od razvoja bolesti. Osim porasta znanstvenih dokaza blagotvornih učinaka hrane na zdravlje,
dodatni poticaji za razvoj takva koncepta prehrane u okviru zapadnjačkog načina života jesu
rastući troškovi zdravstvene zaštite, produljenje životnog vijeka, osviještenost ljudi u vezi
prehrane i zdravlja te želja za unapređenje kvalitete života. Funkcionalna hrana danas je
najrašireniji trend u proizvodnji i konzumaciji hrane, a u budućnosti mu se predviđa
intenzivno širenje (Sloan, 2008.).
POVIJESNI RAZVOJ I DEFINICIJA KONCEPTA FUNKCIONALNE HRANE
Prva sustavna istraživanja koncepta funkcionalne hrane počela su u Japanu 80-ih godina 20.
stoljeća kroz istraživačke programe koje je financirala japanska vlada. Navedeni programi bili
su usmjereni prema ispitivanju mogućnosti da hrana utječe na pojedine fiziološke funkcije
organizma. Kao rezultat tih istraživanja pojavio se 1991. godine pojam Hrana za posebnu
zdravstvenu upotrebu ( FOSHU- Foods for Specified Health Use). Takva hrana dobila je
dozvolu da bude obilježena oznakom koja implicira njezin pozitivan učinak na zdravlje.
Temeljene značajke hrane u okviru novog koncepta bile su (Krešić, 2012.):
Pokazuje zdravstvene ili fiziološke učinke,
Uoblikuje uobičajene hrane (nije u obliku kapsula ili tableta),
Konzumira se u okviru uobičajenih načina prehrane.
U drugoj polovici 90-ih godina 20. Stoljeća Europska komisija pokreće aktivnosti s ciljem
uspostavljanja znanstveno utemeljenog pristupa izučavanju i definiranju funkcionalne hrane.
Nastali koncept : Funkcionalne znanosti o hrani u Europi ( engl. FUFOSE – Functional Food
Science in Europe) predstavlja široko prihvaćenu bazu za diskusiju i definiranje funkcionalne
hrane. Prema definiciji FUFOSE-a hrana se može smatrati funkcionalnom ako je potvrđeno da
osim odgovarajuće prehrambene vrijednosti pozitivno utječe na jednu ili više funkcija u
organizmu, i to na način koji ili napređuje zdravlje i dobrobit organizma ili smanjuje rizike
nastanka bolesti (Krešić, 2012.).
Iako još uvijek ne postoji jedinstvena definicija, zajedničko je svim radnim definicijama da se
funkcionalna hrana ne smatra posebnom skupinom hrane, već se govori o konceptu
funkcionalne hrane. Posljedično, ne postoji jedinstveno zakonodavstvo vezano uz
funkcionalnu hranu, već se označavanje takve hrane regulira na nacionalnoj razini (Krešić,
2012.).
TIPOVI FUNKCIONALNE HRANE
Tablica 1.
Definicija pojedinih tipova funkcionalnih proizvoda
Funkcionalni proizvodi nisu homogeno distribuirani u svim granama prehrambene industrije.
Najveći broj proizvoda razvijen je unutar skupina mliječnih proizvoda, bezalkoholnih
napitaka, žitarica i pekarskih proizvoda, hrane životinjskog podrijetla te dječje hrane
(Kotilainen i sur., 2006.).
PONUDA PROIZVODA NA TRŽIŠTU
Među prvim razvijenim proizvodima iz skupine funkcionalne hrane bili su proizvodi
obogaćeni vitaminima i/ili mineralima. Obogaćivanje se vršilo vitaminom C, vitaminom E,
folnom kiselinom, željezom, cinkom i kalcijem (Krešić, 2012.).
Postupno se fokus interesa znanosti i potrošača pomaknuo prema hrani obogaćenoj s n-3
masnim kiselinama, fitosterolima i prehrambenim vlaknima. Danas je u trendu funkcionalna
hrana obogaćena s više bioaktivnih komponenata koja pojedinačno ima i višestruko pozitivno
djelovanje na zdravlje (Krešić, 2012.).
Funkcionalna hrana može se razviti gotovo u svakoj skupini prehrambenih proizvoda
uključivanjem funkcionalnog svojstva na različite načine (Krešić, 2012.).
