Versailleski mir (1919)

Uoči mirovne konferencije

Njemačko ucjenjivanje prije sklapanja mira

U toku primirja između

Antante

njemačkog

bloka

, koje je bilo sklopljeno na 36

dana, Njemačka je pet puta tražila da sklopi preliminarni mir. Antanta nije pristala. Njen
neslužbeni odgovor bio je:

''Čekamo Wilsona''.

Međutim, stvar je bila u tome da se još

nisu uspjeli dogovoriti o uslovima mira. U svim velikim metropolama 27 zemalja, koje su
učestvovale u borbi protiv Njemačke, vršio se pripremni rad o pojedinim pitanjima.
Mnoge su tačke budućeg mirovnog ugovora izazivale nesuglasice, jer su na površinu
izlazili mnogi

tajni ugovori

koji su mijenjali prilike. Pariz i London su neprekidno

vijećali. U Londonu su se sastajali premijeri i ministri vanjskih poslova Francuske i
Italije. Rumunija je nastojala postaviti jedinstvenu liniju sa Čehoslovačkom,
Jugoslavijom i Grčkom. Englesku i Francusku je uznemiravalo pitanje nasljeđa Turske,
uređeno

sporazumom Sykes-Picot

iz 1916. godine. Italija je bila uznemirena tim tajnim

sporazumom. 1917. godine,

Lloyd George,

kome je trebala pomoć Italijana na Bliskom

Istoku, predložio je da im se ustupi Smirna i dio drugih turskih teritorija, na šta su
Englezi i Francuzi pristali. Međutim, ovi se nisu zadovoljili time, te su tražili još područja
koja su naseljena Grcima i Turcima. Pregovori su se zategli i odlučeno je da će ovaj
sporazum stupiti na snagu jedino pristankom Rusije. Ali,

Privremena vlada u Rusiji

bila svrgnuta, tako da su se pregovori odužili još za godinu dana i obnovili nakon poraza
Njemačke. 1918. god.

Clemenceau

odlazi u London da izradi ukidanje

sporazuma u

Saint- Jean de Maurienne

i da postavi zahtjev da se Francuskoj prepusti Cilicija i Sirija,

koje je zaposjela engleska vojska.

Lloyd George

je za uzvrat, za Englesku, tražio Mosul i

Palestinu. Time se položaj sve više zaplitao. Držanje Njemačke je nepravilno
ocjenjivanjo, te je ona prikazivana kao

''nesretna žrtva versaileskog diktata''.

1918. god.

vrhovnoj komandi Njemačke je pošlo za rukom da povuče vojsku iza Rajne. Niti jedna
njena jedinica nije pala u zarobljeništvo. Dio vojske je stajao pred Berlinom,  gdje su se
dizali valovi revolucije. Vlada je zahtijevala da se vojska razoruža prije nego što će ući u
Berlin, ali je vrhovna komanda tražila da se razoružaju radnici. Njemačku je prekrila
mreža različitih dobrovoljačkih formacija iz kojih su kasnije proizašle fašističke stranke.
Te su se formacije spremale ugušiti revoluciju  u  Njemačkoj.  Potajno  se  pripremajući
da   unište   narodni   pokret,   njemački   su   imperijalisti   spekulirali   revolucijom,   prijeteći
zemljama

Antante

da se pokret može prebaciti i k njima. Sabotirali su ispunjavanje

primirja sklopljenog u Compiegneu. Zadržavali su povratak francuskih zarobljenika, nisu
vraćali nagrabljene dragocjenosti, na sve su načine sprečavali predaju podmornica i
bojnih brodova.

Produženje primirja

Kako je rok primirja istekao,

Antanta

je zatražila da se pošalju opunomoćenici za

produženje primirja.

Nota

je bila upravljena vrhovnoj komandi Njemačke. Na

prethodnom vijećanju s njemačkom delegacijom

Hindenburg

je predložio da se kod

produženja primirja zatraži uništenje mostobrana i neutralna zona na desnoj obali Rajne;
granica prolazi tokom Rajne, okupaciona vojska treba biti smanjena, a blokada ukinuta.

12. i 13. decembra njemačka je delegacija vodila u Trieru pregovore s

Fochom

Erzberger

je izjavio da je dati rok bio prekratak, te je upozorio na opasnost od revolucije,

jer se vojska i zemlja nalaze u stanju opasnog vrijenja.

Sporazumom u Trieru

primirje je

produženo još na mjesec dana. Kao sredstvo nove garancije saveznici su pridržali sebi
pravo da zaposjednu neutralnu zonu na desnoj obali Rajne. Saveznici su, takođe, stekli
slobodan prolaz kroz  Gdansk i rijekom Vislom. U Gdansk su namjeravali poslati poljsku
armiju koja se formirala u Francuskoj. Saveznici su pripremali uporište za borbu Poljaka
s boljševicima, ali Njemci su to htjeli sami preuzeti; potajno od saveznika oni su sami
pregovarali   s   Poljacima.   Produženje   primirja   za   mjesec   dana   pokazalo   se   opet
nedovoljnim. Primirje se moralo opet produžiti,   tim više,   što se u Njemačkoj širio
revolucionarni     pokret.   Januara   1919.   vladina     se   delegacija   sastala     u   Kasselu   s
njemačkom   vrhovnom komandom. Vijećali su o liniji koju treba držati. Odlučili su
predložiti   saveznicima   zajednički   front   protiv   boljševika   u   zamjenu   za   ustupke   na
Zapadu. Nijemci su bili pripravni da puste vojsku

Antante

u Berlin, ako tamo pobijedi

proleterska revolucija.

Za vrijeme pregovora o produženju primirja

Foch

je zatražio, u ime kazne, da

Njemačka,   zbog   toga   što   nije   predala   lokomotive   i   vagone,   pošalje   58   hiljada
poljoprivrednih strojeva. Zatim, da se ruski ratni zarobljenici u Njemačkoj podvrgnu
komisiji   saveznika,   da   se   smjesta   vrati   imetak   koji   su   Njemci   odnijeli   iz   Sjeverne
Francuske   i   Belgije,   te   da   se   saveznicima   stavi   na   raspolaganje   njemačka   trgovačka
mornarica radi dopreme hrane Njemačkoj i ostalim evropskim zemljama. Njemcima je
dat rok od 24 sata za odgovor.

Erzberger

se usprotivio svim tačkama. Istovremeno, iz

Njemačke su stigle vijesti da je vojska ušla u Berlin i počela razoružavati radnike. Čim je

Erzberger

dobio vijest da su ubijeni

Karl Liebknecht

Rosa Luxemburg,

on je to saopštio

svojim   protivnicima,   te   da   je   nemoguće   u   tako   kratkom   roku   izručiti   poljoprivredni
materijal,   jer   bi   upropastilo   njemačku   poljoprivredu   i   onemogućilo   buduću   žetvu.
Primirje je opet produženo za mjesec dana.

Fochovi

zahtjevi su prihvaćeni: Njemci su

pristali da stave čitavu svoju trgovačku mornaricu na raspolaganje saveznicima radi
osiguranja Njemačke hranom.

Program država na mirovnoj konferenciji

Uslovi primirja su odredili i uslove mira. Francuski su imperijalisti sanjali o tome

kako da raskomadaju Njemačku. Najagresivniji elementi u Francuskoj zahtijevali su
Njemačku po uzoru

Westfalskog

mira

iz 1648. godine.

Kakve su bile istinske namjere

Francuske, može se zaključiti po

tajnom sporazumu

koji je Francuska sklopila s carskom

Rusijom u februaru 1917, upravo uoči pada carizma. Rusija je pristala na francuski plan o
njemačkim granicama, pod uslovom da Francuska ispuni zahtjev carske Rusije da dobije
Carigrad i tjesnace i da prizna Rusiji potpuno slobodnu u određivanju njenih zapadnih
granica. Po tom je

tajnom sporazumu

Francuska dobivala Alzaciju i Lorenu i bazen

ugljena u dolini rijeke Saar. Granica bi Njemačke išla duž Rajne. Njemačka područja na
lijevoj obali Rajne odcijepila bi se od Njemačke i činila autonomne i neutralne države.
Francuska bi držala svoju vojsku u tim državama dotle, dok Njemačka konačno ne
udovolji svim uslovima i garancijama koje će biti unijete u mirovni ugovor. To bi gotovo
bila vječita okupacija, jer se uvijek mogao naći dokaz da Njemačka nije udovoljila svim
uslovima. Kad su boljševici u svoje vrijeme objelodanili ovaj tajni sporazum, on je u

2. Apsolutna sloboda trgovačke pomorske plovidbe za vrijeme rata i vrijeme mira.
3. Otklanjanje prepreka za međunarodnu trgovinu.
4. Pravedne garancije da će nacionalna naoružanja biti svedena na najmanju
mjeru, koja je u skladu sa državnom bezbednošću.
5. Slobodno, iskreno i apslolutno nepristrasno rješenje svih kolonijalnih sporova,
zasnovano na strogom poštovanju načela da prilikom rješenja svih pitanja, koja
se tiču suvereniteta, interesi stanivništva moraju biti od iste važnosti, kao i
opravdani zahtjevi one vlade čija prava treba da se utvrde.
6. Njemačka ima da oslobodi cjelokupnu rusku teritoriju. Regulisanje ''ruskog
pitanja'' koje Rusiji garantuje ''najpotpuniju i najslobodniju saradnju od strane
drugih nacija u dobijanju potpune i neometane mogućnosti da donese nezavisnu
odluku o svom sopstvenom političkom razvoju i o svojoj nacionalnoj politici, kao
i obezbjeđenje srdačnog prijema Rusije u društvo slobodnih nacija sa onakvim
načinom vladavine kakav ona sama za sebe odabere''.
7. Oslobađanje i vaspostavljanje Belgije.
8. Vraćanje Francuskoj Alzas-Lorena; evakuacija i obnova okupiranih francuskih
oblasti.
9. Granice Italije se moraju ispraviti na osnovu jasno određenih nacionalnih
granica.
10. Autonomija naroda koji ulaze u sastav Austro-Ugarske.
11. Evakuacija njemačkih trupa iz Rumunije, Srbije i Crne Gore, obezbjeđenje
slobodnog i sigurnog izlaza na more za Srbiju.
12. Autonomija naroda koji naseljavaju Tursku; otvaranje Dardanela za brodove
svih zemalja.
13. Stvaranje nezavisne Poljske s izlazom na more i prisajedinjenje Poljskoj
teritoriji naseljenih Poljacima.
14. Treba da se obrazuje opšte udruženje nacija na bazi posebnih statuta, u cilju
stvaranja uzajamne garancije političke nezavisnosti i teritorijalnog integriteta
kako velikih, tako i malih država.

Među

Wilsonove

diplomatske uspjehe treba ubrojiti

sklapanje primirja

na temelju

14 tačaka, unošenje pakta

Lige naroda

mirovni ugovor

i odricanje Italije od njenih

pretenzija. Ali je predsjednikova diplomacija imala i svoje slabe strane. Prije svega,

Wilson

nije imao većine u Kongresu, pa je neprestano morao računati na sukobe sa

opozicijom. Drugo, njegova ranjiva strana bila je ne dopusti potpuni poraz Njemačke, a
to je značilo sačuvati za nju ekonomske i političke mogućnosti da se spremi za nov rat.
Konačno, najslabija je tačka

Wilsonove

diplomacije

bio odnos prema Sovjetskoj Rusiji.

6. tački

svojih 14 mirovnih uslova

Wilson

je zahtijevao takvo rješenje pitanja, koja

se tiču Rusije, da joj bude zajamčena ''potpuna i neograničena mogućnost da stvori
nezavisnu odluku o vlastitom političkom razvitku i svojoj nacionalnoj politici''. Ali kad je

Wilson

prešao od te deklamacije na praktična pitanja, ta se tačka pretvorila u program

komadanja Rusije.

Iako se Italija na mirovnoj konferenciji ubrojala među velevlastima, niko je nakon

poraza kod

Kobarida

nije takvom smatrao. Ona se čitavo vrijeme zalagala za intervenciju

protiv Sovjetske Rusije. Japan su zastupali delegati, koji su rijetko nastupali. U spornim
pitanjima, koja su se ticala Evrope i Afrike, podupirali su Englesku i SAD, nadajući se

odgovarajućim   kompenzacijama   u   pitanjima   Tihog   okeana.   Držeći   se   po   strani   u
američko-evropskom   konfliktu   i   produbljujući   ga,   japanski   su   diplomati   postigli   da
zahvate   azijsko   kopno.   Što   se   tiče   ostalih   zemalja,   koje   su   učestvovale   na   mirovnoj
konferenciji, one su bile u ulozi klijenata velevlasti.

PARIŠKA KONFERENCIJA (18. januara – 28. juna 1919)

Organizacija konferencije

Na konferenciji je učestvovalo preko hiljadu delegata sa ogromnim brojem

saradnika, naučnih stručnjaka, kao što su historičari, pravnici, statističari, ekonomisti,
geografi, zatim prevodioci, sekretari, pa i vojnici.

Wilson

je doveo i tjelohranitelje iz

Amerike, kao i

Lloyd George

iz Londona. Osim službenih delegata, na mirovnu

konferenciju   su   došli   i   predstavnici   niza   kolonijalnih   zemalja,   malih   zemalja,
novoosnovanih  država,    i sl.  12.  januara  održan  je  prvi radni sastanak  ministara  pet
glavnih država. Predsjedajući je bio francuski ministar vanjskih poslova

Pichon

. Prva

nesuglasica je izbila u vezi sa

jezikom konferencije.

Nakon niza nesuglasica, službenim

jezicima priznati su

engleski

francuski

Zatim se prešlo na raspravu o

poslovniku

konferencije

Clemenceau

je uporno tražio da se u prvom redu uzimaju u obzir mišljenja

velevlasti, a da drugorazredna pitanja, do zasjedanja konferencije, budu prepuštena
komisijama i komitetima. S druge strane, engleski

dominioni

tražili su da ih smatraju

kao samostalne države.

Wilson

se protivio da se pitanja pretresaju u uskom krugu.

Engleska je tražila da se pruži mogućnost i malim narodima da učestvuju u radu
konferencije. Nakon dugog raspravljanja primljen je

francuski projekt.

Sve zemlje,

zastupane na konferenciji, bile su podijeljene na četiri kategorije.

Prvoj

su pripadale

zaraćene države koje su imale interese opšteg karaktera - SAD, Britanski imperij,
Francuska, Italija i Japan. Te će zemlje učestvovati na svim sastancima i komisijama.

Drugoj

su pripadale zaraćene države koje imaju interese pojedinačnog karaktera (Belgija,

Brazilija, britanski domnioni i Indija, Grčka, Guatemala, Haiti, Hedžas, Honduras, Kina,
Kuba, Liberija, Nicaragua, Panama, Poljska, Portugal, Rumunjska, Srbija, Sijam,
Čehoslovačka republika). One će učestvovati u raspravama pitanja koja se tiču njih.

Trećoj

kategoriji su pripadale države koje su se nalazile u stanju prekida diplomatskih

odnosa s njemačkim blokom (Ecuador, Peru, Bolivija i Urugvaj). Njihove delegacije
učestvuju u zasijedanjima, ukoliko će se raspravljati pitanja koja se tiču njih.

Četvrtu

kategoriju čine neutralne države, kao i države u stanju formiranja. U poslovniku nisu
spomenute ni Njemačka, ni njeni saveznici. U historiji diplomacije nije bilo tako
neuredne konferencije kao što je bila Pariška. Najvažnija vijećanja su ostala bez ikakvog
zapisnika i bilježaka.

Dioba zemalja po kategorijama i podjela mandata po zemljama već su unaprijed

odredili karakter rada konferencije. U početku, sve je bilo koncentrisano u

Vijeću

desetorice

koje se sastojalo od ministara predsjednika i ministara vanjskih poslova pet

velevlasti. To su bili: u ime SAD — predsjednik

Wilson

i državni sekretar

Lansing

Francuske — ministar predsjednik

Clenoenceau

i ministar vanjskih poslova