1
Josip Talanga,
Uvod u političku filozofiju
2
Politička filozofija
Središnja je tema političke filozofije
pojam države
. Taj pojam implicira načelna pitanja
pravne i pravedne države odnosno njezinih institucija.
Za razliku od političke znanosti
politička filozofija ne izučava empirijsku građu
, nego
samo posredno
ispituje na kojim načelima počiva dobar i pravedan državni poredak.
Politička je filozofija dakle
normativna znanost
iako poput primijenjene etike uvijek ostaje u
dilemi između normativne idealnosti i svakodnevne stvarnosti. Nikada naime ne može i ne
smije izbjegavati izravan odgovor da li je neka konkretna politička stvarnost stvarno
pravedna.
Sljedeće
teme
čine okosnicu uvoda u političku filozofiju:
1. Legitimitet države
1.1.Na čemu počiva legitimitet države? / Politička antropologija
1.2.Teorijski tipovi opravdavanja države
1.3.Antiteze u opravdavanju
2. Osnovna struktura pravedne države
2.1. Ciljevi i granice djelovanja države
2.2. Pojam prava i zakona / Ustav
2.3. Državni suverenitet i autoritet
2.4. Granice državne moći / Parlamenti i skupštine
2.5. Neki uvjeti svake pravedne države / Upravni sistem i administracija
2.6. Funkcija većinskoga principa / Zastupništvo / Izbori
2.7. Političke stranke
3. Država i sustav javnih institucija
3.1. Legitimiranje državne vlasti / Što je to politika?
3.2. Posebnost državne zajednice / Tipovi državnih zajednica
3.3. Doseg državne vlasti / Politički menagement
3.4. O naravi državnih institucija
3.5. Država i građanske udruge / Interesne skupine i pokreti / Politička kultura
4. Model ustavne zastupničke demokracije
4.1. Normativni karakter demokracije
4.2. Posebnost atenske demokracije
4.3. Tradicija liberalizma i republikanizma / Moderne teorije demokracije
4.4. Suvremena ustavna demokracija
4.5. Metapolitičke pretpostavke demokracije
4.6. Univerzalni karakter ustavne zastupničke demkracije
4.7. Pojava totalitarizma
4
Strauss
, Leo:
Natural right and history
, Chicago 1950 (
Prirodno pravo i istorija
, Sarajevo
1971)
Christman
, John:
Social and political philosophy. A contemporary introduction
, London & New York 2002
[Routledge contemporary introductions to philosophy].
Wolff
, Jonathan:
An introduction to political philosophy
, Oxford 1996.
Horn
, Christoph:
Einführung in die Politische Philosophie
, Darmstadt 2003 [Einführungen Philosophie].
Klasična djela
Platon
,
Politeia
;
Politikos
;
Nomoi
Aristotel
,
Politica
;
Res publ. Athen
.
Ciceron
:
De re publica
;
De legibus
Thomas
Hobbes
(15881679):
Leviathan
(1651)
John
Locke
(16321704):
Second treatise of civil government
(1690)
Jean-Jacques
Rousseau
(17121778):
Du contrat social
(1762)
Immanuel
Kant
(17241804):
Metaphysische Anfangsgründe der Rechtslehre
(1797)
John Stuart
Mill
(1806-1873):
On liberty
(1859)
Isaiah
Berlin
(1909-1997):
Two concepts of liberty
(1958)
John
Rawls
(1921-2002):
A theory of justice
(1971)
Political liberalism
(1993).
Aristotel
,
Politika
, 1.2, 1253a2 & 25:
Ð ¥nqrwpoj fÚsei politikÕn zùon
“Čovjek je po naravi političko biće.”
[usp. “Čovjek je razumno biće.”]
¹ pÒlij fÚsei prÒteron À ›kastoj
“Polis je po naravi prvotniji od pojedinca.”
5
Odvajanje političkoga života
od života u kući, obitelji (o
„k…a
)
:
koinwn…a politik»
grad-država
javnost
opće-nitost obrazo-vanje
o„konom…a
obitelj-kuća
privat-nost
poseb-nost proiz-vodnja
Ciceron
,
De re publica
, 3.22.33:
Est quidem vera lex recta ratio
(tj.
ÑrqÕj
lÒgoj
)
, naturae congruens, diffusa in
omnis, constans, sempiterna, quae vocet
ad officium iubendo, vetando a fraude
deterreat, quae tamen neque probos
frustra iubet aut vetat, nec improbos
iubendo aut vetando movet. huic legi nec
obrogari fas est, neque derogari aliquid
ex hac licet, neque tota abrogari potest,
nec vero aut per senatum aut per
populum solvi hac lege possumus, neque
est quae-rendus explanator aut inter-pres
Sextus Aelius, nec erit alia lex Romae,
alia Athenis, alia nunc, alia posthac, sed
et omnes gentes et omni tem-pore una lex
et sempiterna et inmutabilis continebit,
unus-que erit communis quasi ma-gister
et imperator omnium deus: ille legis
huius inven-tor, disceptator, lator; cui
qui non parebit, ipse se fugiet, ac
naturam hominis aspernatus hoc ipso luet
ma-ximas
poenas,
etiamsi
cetera
supplicia quae putantur effugerit.
"Istinski je zakon ispravan um, usklađen s
prirodom, razliven među sve, stalan,
vječan, koji nalažući poziva na obavljanje
dužnosti i zabranjujući odvraća od pri-
jevare, a ipak niti dobrima nalaže ili
zabranjuje uzalud, niti nalaganjem ili
zabranji-vanjem djeluje na loše. Tom je
zakonu nedopustivo doni-jeti protivan,
niti se smije ukinuti jedan njegov dio ili
ga opozvati; ni senat ni narod ne mogu
nas osloboditi tog zakona, i ne trebamo
tražiti Sexta Aelija da ga objasni i
protumači. Zakon neće biti drugačiji u
Rimu nego u Atheni, drugačiji sada nego
poslije, nego će taj jedan zakon, vječan i
nepromjenjiv, obvezivati sve ljude u
svako vrijeme, a bog će biti poput jedinog
i zajedničkog učitelja i zapovjednika
svih: on je taj zakon izmislio, predložio
do-nio; tko mu se ne pokori, taj će bježati
od samoga sebe, a ako prezre ljudsku
prirodu, samim time će pretrpjeti kaz-nu,
makar i izbjegao ono što smatra kaznom."
Toma Akvinski
,
Summa theologiae
1 – 2, q.71, a.2c:
Quod est contra ordinem rationis,
proprie est contra naturam hominis
inquantum est homo; quod autem est se-
cundum
rationem,
est
secun-dum
naturam hominis in-quantum est homo.
Bonum autem hominis est secundum
rationem esse, et malum hominis praeter
rationem esse, ut Dionysius dicit 4 cap.
De div. nom
. Unde vir-tus humana, quae
hominem facit bonum, et opus ipsius
"Što je protiv reda uma, navlastito je
protiv naravi čovjeka kao čovjeka; što je
pak u skladu s umom, u skladu je s
čovjekom kao čovjekom. No dobro za
čov-jeka je biti u skladu s umom, a zlo za
čovjeka biti mimo uma, kako kaže
Dionizije u 4. pogl. svojega djela
O Bo-
žanskim imenima
. Na temelju toga
ljudska vrlina, koja čov-jeka čini dobrim,
a tako i njegovo djelo, utoliko jest u
7
Ključni termini u tradiciji političke fiozofije:
Antičko doba
Srednji vijek
Novi vijek
pÒlij
politikÒj
pol…thj
polite…a
regnum
res publica
civitas
imperium
dominium
lo Stato
the State
l’État
der Staat
Niccolò
Machiavelli
(1459-1528):
Il principe
(1531)
Utjecao je da se talijanski izraz
lo Stato
[od srednjovjek. lat.
status
‘stalež’] uspio nametnuti
nasuprot antičkim i srednjovjekovnim izrazima.
Politički problemi paradigmatski vezani uz određene povijesne epohe:
Antičko doba
vladati ili biti podložan vlasti
Srednji vijek
odnos crkve i države
Početak novoga vijeka
polemika između apsolutizma i ustavom
ograničenoga državnog autoriteta
19. st.
pitanje socijalne pravednosti
[vezane uz nagli razvoj industrije]
Konac 20. st.
sadržajno određenje osnovnih građanskih prava
i uspostava međunarodnih pravno-političkih institucija
Zatvorenička dilema [Prisoners' Dilemma]
Dva se zatvorenika nalaze u odvojenim prostorijama i nemaju mogućnost međusobnog
dogovaranja. Optuženi su za težak zločin koji im se zasada ne može dokazati. Tužiteljstvo im
može dokazati samo manji prijestup. Zatvorenici mogu biti osuđeni samo ako im se zločin
može dokazati.
Zatvorenici se odvojeno ispituju i nudi im se sljedeće:
Tko ne prizna zločin, čeka ga kazna od deset godina za težak zločin i dvije godine za
manji prijestup.
Tko prizna, bit će osuđen na pet godina zatvora za težak zločin i jednu godinu za
manji prijestup.
Tko prizna i svjedoči protiv drugoga sudionika, bit će kao pokajnik osuđan samo za
manji prijestup i dobit će godinu dana zatvora.
Koja se rješenja nude zatvorenicima iz njihove perspektive?
