SVEU

ILIŠTE U RIJECI

GRA

EVINSKI FAKULTET

Dr.sc.

edomir Benac, red.prof.

ZAŠTITA OKOLIŠA

ZA STUDENTE STRU

NOG STUDIJA GRA

EVINARSTVA

Rijeka, 2008.

SADRŽAJ

1. UVOD ........................................................................................................................4

1.1. ZAŠTITA OKOLIŠA I EKOLOGIJA

1.2. GLOBALNI EKOLOŠKI SUSTAV

2. GEOKEMIJSKE SFERE ZEMLJE .........................................................................10

2.1. GEOKEMIJSKI SUSTAV ZEMLJINE KORE................................................ 10

2.2. GEOKEMIJSKI SUSTAV HIDROSFERE ...................................................... 11

2.2.1. Struktura i bitna svojstva vode

2.2.2. Globalni kružni tok vode

2.2.3. Geokemijski sustav površinskih i podzemnih voda

2.2.4. Geokemijski sustav mora i oceana

2.3. GEOKEMIJSKI SUSTAV ATMOSFERE ....................................................... 18

2.3.1. Gra

a i sastav atmosfere

2.3.2. Geokemijski procesi u atmosferi

3. BIOSFERA ..............................................................................................................21

3.1. EKOLOŠKI

IMBENICI……………………………………………………..21

3.1.1. Abioti

imbenici

3.1.2. Bioti

imbenici

3.2. EKOSUSTAV ................................................................................................... 28

3.2.1. Vrste ekosustava

3.2.2. Energija i bioproizvodnja ekosustava

3.3. BIOGEOKEMIJSKI CIKLUSI U EKOSUSTAVU…………………………………..33

3.3.1. Kruženje biogenih elemenata
3.3.2. Djelovanje otrova

4. UZROCI ONE

IŠ

ENJA OKOLIŠA ....................................................................37

4.1. PRIRODNI UZRO

NICI ................................................................................. 39

4.1.1. Endogenetski uzor

nici

4.1.2. Egzogenetski uzro

nici

4.1.3. Klimatske promjene
4.1.4. Promjene morske razine

4.2. ANTROPOGENI UZRO

NICI........................................................................ 60

4.2.1. Eksplozivan rast stanovništva i urbanizacija

4.2.2. Razvoj industrije i energetike

4.2.3. Pove

anje otpada

4.2.4. Razvoj prometa

4.2.5. Razvoj poljoprivrede

5. ZAŠTITA PRIRODE...............................................................................................67

5.1. ZAŠTITA PRIRODE U REPUBLICI HRVATSKOJ ...................................... 68

1. UVOD

1.1. ZAŠTITA OKOLIŠA I EKOLOGIJA

Industrijska revolucija otvorila je novu stranicu ljudske povijesti. Do tada je

odnos

ovjeka prema prirodi imao održiva obilježja. Pojavom industrijskog društva

stanje se dramati

no mijenja pa stanje poprima neodržive zna

ajke. Naime, industrijska

i tehnološka revolucija sve više prijeti razaranjem prirodne ravnoteže i uništenjem
pojedinih ekosustava. S druge strane, štete izazvane u biosferi prijete zaustavljanjem
razvoja.

Zaštita

okoliša

je stoga zna

ajno stru

no pitanje u kojem sudjeluju mnoge

struke: biolozi/ekolozi, kemi

ari, geolozi i pedolozi, sociolozi (jer je zaštita okoliša i

društveno pa i filozofsko pitanje), prostorni planeri (gra

evinari, urbanisti, arhitekti,

geografi) i lije

nici. Zaštita okoliša je zato interdisciplinarno stru

no pitanje.

Koji su osnovni problemi u okolišu nastali pod utjecajem

ovjeka? Prvi i

osnovni problem je eksplozivni porast stanovništva na Zemlji u posljednjih stotinjak
godina iz kojeg slijede ostali problemi. To su:

promjena klime (efekt staklenika tj. zagrijavanje zbog povišenja koncentracije
stakleni

kih plinova);

deforestacija i desertifikacija i pove

anje erozije, odnosno smanjenje šumskih

površina, pove

anje pustinjskih predjela i degradacija obradivog tla zbog

erozije;

smanjivanje koncentracije ozona u atmosferi (zbog pove

anja CFC i metana);

smanjenje biodiverziteta zbog izumiranje vrsta;

one

iš

enje i zaga

ivanje tla, podzemnih voda, površinskih voda, mora i zraka;

odlaganje i zbrinjavanje sve ve

e koli

ine otpada.

Zašto je poznavanje osnovnih principa zaštite okoliša važno za gra

evinske

inženjere? Graditeljstvo je jedna od temeljnih djelatnosti na kojima po

iva razvoj

ljudske zajednice. Tijekom gra

enja i eksploatacije gra

evine neminovne su štete

prouzro

ene na okolišu. Me

utim, poznavanjem problema one mogu biti

minimalizirane, a ignoriranjem problema te štete mogu biti nerazumno velike. Prilikom
prostornog planiranja, gdje uz urbanisti

ku struku, zna

ajno sudjeluje i graditeljska,

pažljivim planiranjem razvoja mogu se, ne samo izbje

i zna

ajne štete, nego

ak i

poboljšati stanje okoliša, prouzro

eno prethodnim nepažljivim djelovanjem.

Potrebno je naglasiti da promjene okoliša prouzro

ene prirodnim promjenama

mogu prouzro

iti zna

ajne, a ponekad i katastrofalne štete na ekosustavima. Zato je u

zaštiti okoliša važno poznavati

prirodne opasnosti

(eng. natural hazards), kao što su

poplave, suše i oluje, a me

u njima zna

ajno mjesto zauzimaju

geološke opasnosti

(eng. geological hazard). Tri su prirodne opasnosti geološkog tipa. To su potresi,
vulkanske erupcije te klizišta i odroni. Zato je za prognoziranje, pra

enje i procjena

rizika i tehni

ko savjetovanje i kontrolu, neophodno poznavanje geoznanosti.

Približan broj ljudi koji su pogo

eni prirodnim katastrofama od 1980. do 1990.

(bez poginulih) je bio 28.4 x10

od potresa, 3.2 x10

od klizišta i 0.6 x10

od vulkana.

Mnogo ve

i broj ljudi pogodile su druge prirodne katastrofe: 952.2 x10

suše, 524.6

x10

poplava i 150.3 x10

oluja. Zajedni

ka je osobina ovih šest prirodnih opasnosti

brzina kojom se opasnost pretvara u katastrofu

Još je jedna prirodna opasnost u kojoj je opasnost kumulativna i ne mora se

primijetiti prije nego nastupi katastrofa. Ta je opasnost po prirodi geokemijska. Jer,
suprotno ljudskim o

ekivanjima, Zemljina površina u svom prirodnom kemijskom

obliku nije bezopasna. Primjerice,

teške kovine

ili

radioaktivni elementi

nejednoliko

su raspore

eni u prirodi uzrokuju

i mogu

nost pojave u otrovnim koncentracijama ili

hranidbenim nedostatnostima (eng. nutritional deficiencies) u vodi ili tlu nekog
podru

ja. Iako djelovanje

ovjeka može prouzro

iti neke lokalne kemijske perturbacije,

"prirodne koncentracije" kod lokalnih geokemijskih anomalija tako

er moraju biti uzete

u obzir.

Zaštita okoliša postaje profitabilna djelatnost. Mnoge velike korporacije o

ekuju

velike profite u prodavanju zelenih tehnologija. Recikliranje otpada tako

er je

profitabilno. Primjer profitabilnosti je pla

anje odnosno komunalna naknada za

odlaganje (zbrinjavanje) otpada. Gra

evinska struka aktivno sudjeluje u projektiranju i

osnivanju odlagališta otpada, pa to sve više postaje jedna od zna

ajnijih graditeljskih

djelatnosti.

U Hrvatskoj danas ne postoji zelena politi

ka stranka, ali zato postoji zeleni

pokret s pedesetak aktivnih organizacija i skupina. Na

elno svi imaju vrlo plemeniti

cilj, a to je život i razvoj u skladu s postavkama

održivog razvoja.

To zna

i da

resursima (neobnovljivim izvorima) treba upravljati tako da se ne umanji mogu

nost

budu

im generacijama da zadovolje svoje potrebe.

Okoliš

(eng. environment) je pojam za cjelokupnost prirodne i po

ovjeku stvorene

(antropogene) okoline, tj. skup biotskih faktora (živa priroda) i abiotskih faktora (neživa
priroda: stijene, tlo, voda, zrak) te njihov odnos. Iz toga slijedi pojam

zaštita okoliša

(dio toga je i

zaštita prirode

), koja je stru

no pitanje ali i masovni pokret (ekološki

pokret), a u posljednje vrijeme i vrlo profitabilna djelatnost.

Globalni okoliš

(eng. Global environment) je planetarni prostor u kojem se zbivaju

utjecaji izme

u prirode i svjetskog stanovništva, kao cjelokupnost svih njihovih

usobnih prostorno-vremenskih utjecaja.

Ekosustav

(eng. Ecosystem) je dio okoliša potreban za održavanje života i životnih

zajednica.

esto se izraz upotrebljava u obliku

globalni ekosustav

ime se misli na

cjelokupnost života na Zemlji.

Geofiziologija

je pojam za novu znanstvenu disciplinu koja se bavi sveukupnoš

fizikalnih, kemijskih i bioloških procesa na Zemlji. Povezana je s teorijom o Geji, kao
hipotezom da je biosfera samoprilago

avaju

e bi

e, koje nadzire fizikalne i kemijske

procese, održava zdravlje našeg planeta.

One

iš

enje

(eng. Pollution) je unos neke tvari ili energije u okoliš, ali u koncentraciji

koja ne uzrokuje štetu, dok je

one

iš

iva

postrojenje ili osoba koja svojom djelatnoš

uzrokuje one

iš

enje.

Zaga

ivanje

(eng. Contamination) je šteta nanesena okolišu, ili jednom od njegovih

dijelova, nekom tvari ili energijom (toplina, radioaktivnost) koja prelazi maksimalno
dozvoljene granice neškodljivih koncentracija.

Zaga

ivalo

je tvar koja uzrokuje

zaga

enje, a

zaga

iva

je postrojenje ili osoba koja uzrokuje zaga

enje.

Kapacitet prihvata (

eng. Environmental capacity

)

je pojam u upotrebi kao naznaka da

okoliš može prihvatiti neku razinu djelatnosti, broj ljudi ili neku koli

inu one

iš

enja,

bez posljedica po stanje tog segmenta okoliša. Potrebno je napomenuti da se u
Europskoj uniji koristi ISO 14000 sustav standarda kvalitete, koji se mahom odnosi na

Slika 1.1. Ekosfera kao globalni sustav i njene sastavnice (iz Springer, 2001)

Ekosferu, odnosno površinski, živim bi

ima protkani plašt planeta Zemlje,

izgra

uju šest razli

itih oblika materije. To su:

anorganske tvari,

fosilne biogene tvari (organski sedimenti, treset, ugljen i dr.),

mrtve, biogene tvari, koje sudjeluju ili mogu sudjelovati u kružnim
tokovima materije,

žive organske tvari, bio masa,

slobodne molekule i raštrkani atomi,

meteoriti i me

uplanetarna prašina (dnevno u atmosferu unesene molekule,

atomi i subatomske

estice).

Njihova je površinska raspodjela podvrgnuta neprekidnim promjenama i

znatno preustrojena pojavom živih bi

a, njihovim evolutivnim razvojem i prostornom

rasprostranjenoš

u. Kroz njih je primjerice oboga

ena biosfera s kisikom, ugljikom,

vodikom, dušikom, kalcijem i drugim bioelementima. Isto tako znamo da su u toku
njihovog povijesnog razvoja znatno promijenjene koncentracije atmosferskih plinova
(O

, CO

i dr.), i time uvjetovan daljnji tok evolucije. I na kraju, biokemijskim

procesima, zna

ajnim za pojedine vrste ili grupe organizama, stvoreno je nepojmljivo

bogatstvo organskih spojeva. Danas se ra

una sa oko 40.000 anorganskih i desetak

milijuna, što prirodnih, što sintetiziranih organskih (ugljikovih) spojeva.

Slika 1.2. Sastav atmosfera planeta (iz: Lovelock, 1999)

Sastav atmosfere posljedica je prisutnosti života. Životinje one

iš

uju zrak s

, a biljke s O

. Ono što je otpad jednima, hrana je drugima. Bez života sastav

atmosfere Zemlje bio bi sli

an sastavu atmosfere Venere i Marsa: 90 % CO

, 1.9 % N,

0 % O

, površinska temperatura 240-340

C, tlak na površini 60 bara.

(Sl. 1.2)

Živa bi

a i njihov okoliš

ine predstavljaju nedjeljivu cjelinu. Život nekog

organizma mogu

je naime samo onda kada je on dovoljno opskrbljen energijom.

Njegovu gra

u i životne funkcije može održati samo kontinuirani protok energije,

energije koja biva primana iz okoliša, koja u organizmu obavlja odre

ene radnje, i

koja biva prije ili kasnije, na ovaj ili onaj na

in, opet odaslana u okoliš. Druga

ije

eno, unutarnji biokemijski i vanjski geokemijski procesi najuže su povezivani u

prostoru i vremenu.

Znanost raš

lanjuje prirodu u sustave koji su kao takvi predmet

prirodoznanstvenih istraživanja.

Sustav

(gr

ki: sistem) ili sklop naj

eš

e se definira

kao ukupnost me

usobno povezanih sastojaka koji tvore neku svrsishodnu cjelinu, ili

kao skupina sastojaka, predmeta, svojstava, odnosa i razvojnih tijekova koji djeluju
kao cjelina. Takva se cjelina promatra u prirodnim znanostima, neovisno o njezinoj
veli

ini i gra

i, kao uop

eni apstraktan model, kao isje

ak prirode koji je upravo

predmet znanstvenog istraživanja, kao koncepcijska jedinica znanstvene raš

lambe.

On je istovremeno dio i cjelina, neovisno o njegovom položaju u hijerarhiji. Što je
sustav, a što podsustav ovisi o na

inu promatranja, o predmetu istraživanja. nadalje,

sustavi se danas sve

eš

e opisuju matemati

kim modelima, njihovi se dijelovi

prikazuju simbolima, a njihovi odnosi jednadžbama.

Okosnicu te hijerarhije, s gledišta ekologije, predstavlja

ekosustav

ili

biogeocenoza

. Za razliku od ostalih ekosustava možemo njegovu središnju ulogu

posebno istaknuti nazivom ekosistem (eng. ecosystem). Ekosistem je osnovna
organizacijska jedinica prirode, u kojoj su živa bi

a i njihov neživ okoliš prostorno i

vremenski integrirani protokom energije i kružnim tokovima tvari, te koja posjeduje
za nju svojstvene informacijske sadržaje, sposobnost samoorganizacije, samoobnove i
samoodržanja. To je jedinstvo životne zajednice (biocenoze) i njenog neživog okoliša
(biotopa ili ekotopa) s osebujnim i kroz to prepoznatljivim strukturnim i
funkcionalnim obilježjima.

Zna

ajni geološki doga

aji u geološkoj povijesti Zemlje tijekom posljednih 245

Ma ( mezozojska i i kenozojska era):

2. GEOKEMIJSKE SFERE ZEMLJE

Geokemijske sfere ili geokemijski krajolik je pojam koji obuhva

a istraživanja

kumulativnog efekta kemijskih elemenata u okolišu koji je pod utjecajem

ovjeka.

Geokemijske sfere Zemlje su:

atmosfera (plinoviti omota

, ali tako

er plinovi u hidrosferi i litosferi);

hidrosfera (vodeni omota

) i kriosfera (ledeni pokrov);

litosfera (pretežito silikatna Zemljina kora zajedno sa stjenovitim dijelom
plašta) i pedosfera;

halkosfera (oksidno-sulfidni dio plašta);

siderosfera (nikalno-željezna jezgra).

biosfera (sfera u kojoj postoji život zajedno sa svojim okolišem);
Geoekemijske sfere Zemlje ne egzistiraju zasebno ve

djeluju jedna na drugu.

Biosfera obuhva

a dijelove atmosfere, gotovo cijelu hidrosferu i dio litosfere.

Geokemijski procesi koji se u njoj zbivaju rezultat su djelovanja abioti

kih i bioti

kih

imbenika.

2.1. GEOKEMIJSKI SUSTAV ZEMLJINE KORE

Zemlja je izgra

ena gotovo u cijelosti od samo 15 kemijskih elemenata, dok je

udio ostalih manji od 0.1 %. Svi elementi prisutni na Zemlji mogu se svrstati u

etiri

grupe:

siderofilni elementi

: su ve

inom plemeniti metali s niskim elektrodnim

potencijalom, koji se pretežito vežu za željezo i nikal pa su stoga koncentrirani
u Zemljinoj jezgri;

halkofilni elementi

: sa srednjim elektrodnim potencijalom, koji se pretežito

vežu za sulfide pa se nalaze u sulfidnim ležištima;

litofilni elementi

: sa srednjim elektrodnim potencijalom, koji se pojavljuju u

silikatima, dakle glavnoj grupi petrogenih minerala;

atmofilni elementi

: koji su prisutni uglavnom u plinovitom stanju u atmosferi.

Pedosfera je tanki površinski sloj Zemljine kore i sastavni dio biosfere.

Površinski dio pedosfere,

esto se naziva tlo, a sastoji se od anorganskog

(mineralnog) i organskog dijela (humus). U tom dijelu se nalaze raznovrsna živa bi

od kojih su najmnogobrojnije bakterije, gljive, alge, korijenje višeg bilja te gljivice,
kukci, krtice i rov

ice koji imaju veliko zna

enje za geokemijske procese u tlu.

Anorganski dio tla

ini više od 90 % volumena. Važna komponenta tala je koli

ina

vode i zraka, nužnih za održavanje bioloških procesa. Klimatski

imbenici (padaline,

temperatura), litološki sastav stijena te biološki procesi, vrijeme i mjestimi

no utjecaj

ovjeka presudno utje

u na nastanak tla odre

enog tipa. Zbog toga možemo

razlikovati na stotine tipova tala razli

itog mineraloškog sastava i fiziografskih

zna

ajki.

Tlo (eng. soil) je tanki sloj nekonsolidiranog materijala koji se mjestimice

nalazi na površini zemlje, a nastao je u procesu trošenja

vrstih stijena te erozijom i

transportom raspadnutog materijala. U genetskom smislu razlikuju se slijede

i tipovi

tala: rezidualna, aluvijalna, koluvijalna, taluvijalna, glacijalna, organska, eolska i
praporna, vulkanska, evaporitna i nasuta tla.

U pedološkom smislu razlikuju se tri horizonta idu

i od površine: A, B, C

horizont. A-horizont (eng. topsoil) je biološki aktivan, B-horizont (eng. subsoil) je
biloški neaktivan, dok je C-horizont osnovna stijena (eng. bedrock)

(Sl. 2.1)

Fizikalno-mehani

ke zna

ajke tla tako

er prou

ava mehanika tla koja je grana

geotehnike. Prema geotehni

koj klasifikaciji tla se dijele u više skupina.

etiri

osnovne skupine prema veli

ini zrna su: šljunak (60-2 mm), pijesak (2-0.06 mm),

prah (0.06-0.002 mm) i glina (< 0.002 mm). Šljunak i pijesak su krupnozrnasta tla,
naj

eš

e bez kohezije, dok su prah i glina sitnozrnasta koherenta tla.

estice ve

e od

60 mm su valutice. Posebna skupina tala su organska tla.

Slika 2.1. Horizonti tla (iz:

Springer, 1998)

U tlima u slobodnoj prirodi uravnoteženo je kolanje anorganskih i organskih

sastojaka. U intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji, najve

i dio ugra

enih tvari ulazi

u biomasu uzgojne kulture koja se odvozi. Tako se osiromašuje tlo, koje se mora
prihranjivati dodavanjem potrošenih tvari, odnosno prirodnim ili umjetnim
gnojenjem.

2.2. GEOKEMIJSKI SUSTAV HIDROSFERE

2.2.1. Struktura i bitna svojstva vode

Voda je najmanje tipi

na teku

ina u prirodi i jedna od najneobi

nijih tvari u

svemiru. Voda je esencijalna tvar za život na Zemlji. Biološki zna

aj vode izražava se

u procesu fotosinteze, kao transportni medij hranjivih soli i glavni sastojak ljudskog
tijela. Voda se javlja u sva tri agregatna stanja: u obliku leda, teku

ine i pare.

Uobi

ajeno je da je neka tvar u teku

oj fazi manje gusta nego u krutoj, ali ne i voda,

pa led pliva na vodi. Da nije tako, oceani bi bili ispunjeni ledom, pa život na Zemlji
vjerojatno ne bi bio mogu

u današnjim oblicima.

Neobi

na svojstva vode proizlaze iz njene molekularne strukture, s dva

vodikova i jednim kisikovim atomom na vrhu, pa je cijela molekula polarna. Njena
struktura nije do kraja razjašnjena. Ta bipolarnost omogu

uje stvaranje vodikovih

veza izme

u molekula vode

(Sl. 2.2)

. Osnovna struktura vode je tetraedarska

prostorna rešetka, koja se poput sa

a kombinira u heksaedarske kanale, pa led zato

ima manju gusto

u od vode, koja ima najve

u gusto

u kod +3.98

mnoge geokemijske sustave. Kre

i se u hidrološkom ciklusu, voda sudjeluje i u

kemijskim reakcijama s atmosferskim plinovima, stijenama, biljkama i drugim
tvarima. Rezultat tih doga

anja su promjene kemijskog sastava vode, ali i promjene

tvari s kojom reagira. Te promjene, zajedno s neakvati

kim promjenama u atmosferi,

uspostavljaju ukupne kemijske uvjete na površini Zemlje. Globalni geokemijski
ciklus glavnih kemijskih elemenata (Na, K, Ca, Mg, Si, C, N, S, P, Cl, O i H) je usko
povezan s hidrološkim ciklusom.

Globalni hidrološki ciklus pokre

u tri glavne vrste procesa:

evaporacija i evapotranspiracija pokre

u vodu od površine Zemlje prema

atmosferi;

precipitacija pokre

e vodu iz atmosfere do površine Zemlje;

kretanje zra

nih masa raspore

uje vodu unutar atmosfere.

Slika 2.3. Globalni hidrološki ciklus (iz: Prohi

, 1998)

Temeljna struktura globalnog kruženja vode je jednostavna. Voda se evaporira

u atmosferu iz oceana, jezera, rijeka i vegetacijom pokrivenih dijelova kopna. Zra

struje raspodjeljuju vodenu paru na cijeli prostor Zemlje. Kondenzacijom se stvaraju
oblaci i padaline kojima se voda vra

a na površinu gdje prodire u tlo ili izravno

rijekama te

e do mora i oceana. Najve

i dio padalina pada izravno na površinu

oceana,

ime se preska

e jedna faza u hidrološkom ciklusu. Ukupni volumen vode

uklju

en u globalni kružni tok je 1.3 do 1.5 x 10

(Sl. 2.3)

Najve

i dio vode sadrže mora i oceani, dok je slatke vode tek oko 4 %, a koja se

inom nalazi u polarnim ledenim kapama i ledenjacima

(Sl. 2.4; 2.5)

Slika 2.4. Raspodjela vode na površini Zemlje (iz: Prohi

, 1998)

Slika 2.5. Raspodjela slatke vode na Zemlji (iz: Prohi

, 1998)

Voda se zadržava u razli

itim spremištima vrlo razli

ito vrijeme. Oceani, ledene kape

i stijene su dugotrajna spremišta vode, gdje se voda zadržava tisu

ama godina. Rijeke

i atmosfera su kratkotrajna spremišta, gdje se voda zadržava nekoliko dana ili tjedana

(Sl. 2.6)

povla

enja niskomineralizirane podzemne vode putem korijenja, pa podzemne vode

postaju sve više mineralizirane. Na terenima koji se navodnjavaju, zbog tih efekata i
male koli

ine padalina, tlo može biti zaslanjeno. Koncentracija soli u tlu zna

ajno

ovisi o ionskim izmjenama

estica tla, vode i sredstava za zaštitu bilja. Glinovito tlo

ima ulogu polupropusne membrane, koja

e zadržavati teške metale i posebice velike

molekule organskih spojeva.

Za sastav podzemne vode primaran je mineralni sastav vodonosnika. Minerali

u stijenama variraju od lako topivih do gotovo netopivih, što ovisi o litološkom
sastavu i temperaturi vodonosnika. Podzemne vode u eruptivnim i metamorfnim
stijenama silikatnog mineralnog sastava su niske mineralizacije (do 100 mg/l), blago
su kisele i s prevadavaju

im Si i Mg kationima. Podzemne vode u škriljavcima

tako

er su blago kisele, ali imaju visoki sadržaj Fe i SO

iona. Podzemne vode u

karbonatnim stijenama su blago alkalne, a imaju višu mineralizaciju u odnosu na
silikatne stijene, s dominantnim Ca i Mg kationima i HCO

anionom. Podzemne vode

u aluvijalnim naslagama imaju nisku mineralizaciju, dok prevladavaju

i ioni ovise o

podrijetlu voda.

Sve podzemne vode,

ija je ukupna mineralizacija manja od 1000 mg/l

smatraju se pitkima. Iznad te vrijednosti vode su mineralizirane, a primjerice morska
voda ima naj

eš

e mineralizaciju 32.000-37.000 mg/l.

2.2.4. Geokemijski sustav mora i oceana

U vodama mora i oceana u sastavu dominira šest glavnih elemenata (Na, Mg,

K, Cl i S),

ije su koli

ine u odnosu jedna na drugu gotovo konstantne i odlu

uju

e za

salinitet morske vode koji varira od 3,2 do 3,7 %

(Sl. 2.8)

. To su

konzervativni

sastojci

. Koli

ina

nekonzervativnih sastojaka

zna

ajno varira, ovisno o lokalnim

prilikama.

Slika 2.7. Prikaz koncentracije glavnih soli u morskoj vodi (iz Prohi

, 1998)

Nutritijenti

ili elementi povezani s prehranom (P, N, C) su

biolimitiraju

sastojci

morske vode, jer njihovo siromaštvo ograni

ava biomasu površinskih voda

oceana. Sastav morske vode nije se bitnije mijenjao tijekom fanerozoika dakle
najmanje posljednjih 600 milijuna godina, odnosno geokemijski sustav oceana se
može smatrati stabilnim. Donos svake konzervativne tvari mora biti uravnotežen s

procesom njezina odstranjivanja. Postoji nekoliko modela koji tuma

e ravnotežno

stanje morske vode.

Za mora i oceane zna

ajna je vertikalna promjena temperature i saliniteta.

Sun

evo svjetlo zna

ajno zagrijava površinu oceana, na preko 20

C, što zavisi od

geografske širine. Zbog struja i vjetrova, izmjena topline s dubokom vodom je
ograni

ena, pa se ispod površinske zone nalazi

termoklina

ispod koje se temperatura

vode naglo smanjuje na oko 5

C, a na dnu može dose

i svega 1

C. Gusto

a morske

vode zavisi o temperaturi, salinitetu i tlaku. Budu

i da je topla voda op

enito manje

gusta od hladne vode, zadržava se na površini. U ekvatorijalnim i umjerenim
podru

jima postoji plitki površinski sloj niske gusto

e ispod koga gusto

a naglo raste,

ta prelazna zona zove se

piknoklina

. U blizini polova evaporacija je smanjena, a zbog

stvaranja morskog leda nastaje hladna i gusta slana voda, koja tone na oceansko dno.
Zbog globalne cirkulacije, velike koli

ine hladne pridnene vode iz polarnih predjela

dolazi do umjerenih širina, gdje zamjenjuju tamo prisutne pridnene vode i tako
prouzrokuju laganu vertikalnu cirkulaciju.

U rubnim marinskim okolišima salinitet je razli

it od otvorenog mora ili

oceana. Posebice su zanimljivi estuariji, gdje se rije

na voda sastaje s morskom.

Posljedica su procesi koji uzrokuju zna

ajne geokemijske cikluse elemenata. Budu

da morska voda ima daleko ve

i salinitet od rije

ne, ve

ina glavnih otopljenih

elemenata ima ve

e koncentracije u morskoj vodi. Me

utim metali kao što su Fe, Al,

Mn, Zn, Cu, Co i nutritijenti kao što su P, N i Si, kao i otopljena organska materija
imaju ve

u koncentraciju u rije

noj vodi.

Zatvorena i plitka mora mogu imati druga

iji raspored temperature i gusto

vode. Takav je primjer Jadransko more gdje morske struje uz hrvatsku obalu donose
topliju i slaniju vodu iz isto

nog Mediterana, a hladnija i manje slana voda vra

a se uz

talijansku obalu. Pridnena cirkulacija može imati druga

iji smjer. Glavni uzroci

strujanja vode u kanalskom podru

ju su morske mijene i vjetar. Dosadašnja

istraživanja hidrodinamike vodene mase ukazuju na velike sezonske i višegodišnje
razlike u smjeru i brzini strujanja vode. Mjerenja su pokazala da je strujanje vode u
pridnenom sloju nekoliko puta manje zbog trenja o dno.

Mnogobrojni povremeni vodotoci te priobalni izvori i vrulje donose u Jadran

velike koli

ine slatke vode. Utjecaj dotoka slatke vode najizraženiji je u sjevernom

Jadranu i uz obalu. Veliki dotok slatke vode i sezonske klimatske oscilacije izazivaju
znatne promjene saliniteta te raslojavanje vodenog stupca. U pridnenim slojevima
mora varijacije saliniteta su zna

ajno niže.

Površinska temperatura Jadranskog mora kre

e u rasponu 10

C zimi do 27

ljeti, dok se u dubini ve

oj od 20 m temperatura cijele godine kre

e izme

u 12 i 14

I u najdubljem dijelu Jadrana (južnojadranska depresija) temperatura je oko 12

C. U

prolje

e i jesen primjetna je izotermija vodenog stupca. Površinska temperatura mora

u Rije

kom zaljevu je na svom minimumu u velja

i/ožujku, a maksimum se postiže u

kolovozu. Zagrijavanje dubljih slojeva, koji su od površinskih odvojeni piknoklinskim
slojem, zapo

inje sa zakašnjenjem (srpanj/kolovoz), da bi se maksimum dogodio u

listopadu.

Stratifikacija vodenog stupca mora razvija se u sjevernom Jadranu u travnju,

maksimum stabilnosti dostiže u kolovozu, nakon

ega slijedi proces postupnog

miješanja u listopadu, kao rezultat konvekcijskog miješanja i utjecaja vjetra. Zimi i u
jesen, stratifikacija se uspostavlja samo povremeno i ograni

ena je na površinske

slojeve. U tim periodima, na stratifikaciju dominantno utje

e dotok slatke vode u

akvatorij.

Slika 2.8. Vertikalna gra

a atmosfere (iz: Prohi

, 1998)

Za život organizama posebno je važan prizemni dio atmosfere:

troposfera

koja je dobro izmiješana zbog snažnih strujanja. Troposfera je podru

je u kojemu se

odvijaju vremenske promjene, pojavljuju oblaci i oborine. Miješanja zraka zbivaju se
zbog zagrijavanja Zemljine površine sun

evim zrakama, kao i zbog rotacije Zemlje.

Za život na Zemlji važne su klimatske prilike, na koje bitno utje

u strujanja u

atmosferi, odnosno u donjem dijelu troposfere. Klimatske prilike na Zemlji su vrlo
razli

ite, pa uvelike odre

uju raspored ekosustava. Zbog svoje ograni

ene veli

ine taj

prostor je potencijalno vrlo osjetljiv na zaga

enje. Ve

vrlo male koli

ine unesenih

tvari mogu izazvati zna

ajne promjene u ponašanju atmosfere. Procesi miješanja tvari

u atmosferi vrlo su brzi, pa se tvari unesene u atmosferu kao posljedica vulkanskih
aktivnosti ili nesre

a vrlo brzo rasprostiru po cijelom planetu. To miješanje, iako

prenosi zaga

iva

e na veliku udaljenost, ujedno vrši i funkciju razrje

enja. Širenje

štetnih tvari u morima i oceanima je mnogo sporije, a posebice je sporo u geosferi.

2.3.2. Geokemijski procesi u atmosferi

Dušik je najzastupljeniji plin atmosfere, i op

enito se smatra inertnim plinom.

To je samo djelomi

no to

no, jer je odre

ena, ali u stvari vrlo mala koli

ina N

direktno vezana mikroorganizmima i uklju

ena u rast biljaka. To zna

i da se najve

dio dušika u ciklusu hranjivih soli u oceanu ili na kopnu obnavlja unutar biosfere
(vidi: ciklus dušika).

Kisik i uglji

ni dioksid neophodni su za održavanje života na Zemlji. Današnji

sadržaj kisika O

i uglji

nog dioksida CO

u atmosferi posljedica je primarne

produkcije biljaka ili fotosinteze, kao i trošenja kisika u životnom ciklusu životinja.
Njihovi geokemijski ciklusi su nedjeljivi (vidi: ciklus ugljika). Uloga CO

je da on

jako apsorbira infracrveno zra

enje sa Zemlje i reemitira je natrag, pa tako pomaže

održavanju temperature na površini (vidi: efekt staklenika).

Atmosfera se može globalno promatrati kao stabilan sustav koji ima svoje

izvore. Ako to nije slu

aj, ravnoteža

e se pomaknuti i stabilnost ugroziti.

Najpoznatiji takav slu

aj je pove

anje koncentracije antropogenog CO

Izvori kemijskih sastojaka u atmosferi koji se nalaze u tragovima mogu se

podijeliti u tri skupine:

geokemijski izvori;

biološki izvori;

antropogeni izvori.

Geokemijski izvori su plinovi oslobo

eni vulkanskim erupcijama, ali i plinovi

oslobo

eni radioaktivnim raspadanjem teških metala. Tu spadaju i

estice ili aerosoli,

koji mogu biti kontinentalni, a najve

im su dijelom mješavina topivih i netopivih

sastojaka, te marinski koji su ve

inom topivi, a po sastavu su smjesa morske soli i

sulfata podrijetlom iz reduciranih sumpornih plinova oceana. Najve

i dio aerosola

uklanja se iz atmosfere padalinama, kod

ega dolazi do njihovog razdvajanja po

topivosti i veli

ini.

Tijekom geološke prošlosti Zemlje (oko 4600 Ma), sastav atmosfere bitno se

mijenjao. Evolucija atmosfere može se promatrati u odnosu na, sastav praatmosfere,
dodatke i gubitke tijekom geološke prošlosti. Dodaci tijekom geološke prošlosti bili
su plinovi oslobo

eni kristalizacijom magmi, kisik nastao fotokemijskom

razgradnjom vodene pare, kisik nastao procesom fotosinteze, te helij i argon kao
posljedica radioaktivnog raspadanja

(Sl. 2.9)

Slika 2.9. Model evolucije hidrosfere i atmosfere (iz: Prohi

, 1998)

Slika 3.1. Abioti

ki i bioti

imbenici ekosustava (iz: Springer, 2001)

Ekološki

imbenici mogu djelovati razli

itim intenzitetom. Najmanji intenzitet

nekog

imbenika koji uzrokuje neku posljedicu na jedinke jest

ekološki minimum

, a

najve

i intenzitet nekog

imbenika koji može neka jedinka podnijeti jest

ekološki

maksimum

. Izme

u tih rubnih vrijednosti postoji za skupine jedinki:

ekološki

optimum

(uvjeti u kojima se neka skupina najbolje razvija). Razmak izme

ekološkog minimuma i maksimuma u okviru kojeg je mogu

život pojedinog

organizma nazivamo

ekološkom valencijom

(Sl. 3.2).

Slika 3.2. Ekološka

valencija:

a) intenzitet djelovanja

b) organizmi šire i uže

valencije

c) termovalencija kod

ptica (iz: Springer, 1998)

Abioti

ki ekološki

imbenici okoliša djeluju na organizam. Nedostatak jednog

od životnih uvjeta može prouzro

iti smrt organizma. Npr. ako u izobilju ima sun

eve

svjetlosti, a nema dovoljno vlage, biljka ne

e normalno rasti niti se razvijati, odnosno

ako potraje sušno razdoblje biljka

e se posušiti.

Djelovanje pojedinog ekološkog

imbenika ovisi osim o intenzitetu i o

vremenu trajanja (ekspoziciji) i kakvo

i njegova djelovanja.

esto djeluju

istovremeno dva ili više ekoloških

imbenika (npr. toplina i duljina dana ili toplina,

vlažnost i duljina dana).

Ekološka je valencija razli

ita za svaki ekološki

imbenik i u pravilu je

razli

ita za pojedinu jedinku pa tako i za vrstu koja se sastoji od jedinki. Tako

er se

valencija mijenja s dobi i razvojnim stupnjem u vrijeme ekspozicije nekom
ekološkom

imbeniku. Tako je npr. osjetljivost vodozemaca razli

ita na manjak vode

u razvojnom stupnju (punoglavac) i kod odrasle jedinke.

Ima vrsta koje imaju vrlo široku ekološku valenciju, te imaju široko

prostiranje. To su

euritopne (eurivalentne) vrste

(npr. biljna vrsta masla

ak). Takve

vrste nazivamo

kozmopolitima

. Suprotno kozmopolitskim vrstama postoje vrste uske

ekološke valencije tj.

stenotropne (stenovalentne) vrste

. Tako npr. grebenski koralji

žive isklju

ivo u toplim morima visoke prozirnosti i odre

enog saliniteta.

O ekološkoj valenciji za pojedine ekološke

imbenike ovisi koje

e vrste

biljaka i životinja živjeti u nekom kraju. Treba spomenuti da se ekološki

imbenici u

nekom podru

ju stalno mijenjaju (npr. klimatske promjene, bilo globalne ili lokalne).

Važni ekološki

imbenici su

ograni

avaju

imbenici,

jer je bez njihova

sudjelovanja u ekosustavu život otežan ili nemogu

3.1.1. Abioti

imbenici

Slika 3.3. Raspodjela klimazonalnih pojaseva vegetacije (iz: Springer, 1998)

Najzna

ajniji abioti

imbenici su klimatski (temperatura, padaline i vlažnost,

svjetlost i vjetar), edafski (kemijski sastav i fizi

ka struktura tla, voda u tlu), orografski

(nadmorska visina, nagib terena i izloženost) i kemizam okoliša (zdravog i one

iš

enog)

(Sl. 3.3).

Temperatura

Za tijek razli

itih životnih procesa potrebna je

optimalna temperatura

. Na

Zemlji temperatura varira od hladnih polarnih podru

ja pa do ekstremno vru

pustinjskih podru

ja. Granice unutar kojih je mogu

e održavanje životnih funkcija

kre

u se ve

inom u rasponu od 0

do 50

C, premda na rubovima vulkana i u vru

ovisnosti živih organizama o okolišu u kojem žive. Bioti

imbenici su: priogeni,

virogeni, bakteriogeni, fitogeni, zoogeni i antropogeni.

Biljke daju životinjama potrebnu hranu koju koriste brojni nizovi

biljojeda

(

herbivora

). Prisutnost ili manjak biljne hrane

esto odre

uje rasprostranjenost

životinjskih vrsta. Na prvobitne nizove biljojeda nadovezuju se nizovi

mesojeda

(

karnivora

) koji se prehranjuju biljojednim organizmima. To su ve

i ili manji

grabežljivci. Na kraju hranidbenog lanca ili niza obi

no je ve

a životinjska vrsta. Isto

se tako na biljojede nadovezuju nizovi

kukcojeda

(

insektivora

). Dio organizama

uzima biljnu i životinjsku hranu. To su

raznojedi

(

omnivori

Slika 3.4. Sumarni prikaz djelovanja abioti

kih i bioti

kih

imbenika okoliša (iz:

Springer, 2001)

Sve životinje koje sudjeluju u hranidbenim lancima uginu. Njihove ostatke

razgra

uju razlaga

i – mikroorganizmi ili se njima hrane lešinari. Na kraju preostanu

anorganske tvari, kao što su duši

ni spojevi i CO

pa ponovno ulaze u veliko kruženje

tvari u prirodi. Od tih tvari biljke ponovno proizvode organske spojeve procesima
fotosinteze, a te tvari su po

etna hrana biljojedima

(Sl. 3.4)

Odnosi me

u jedinkama

Jedinke iste vrste me

usobno su povezane brojnim i razli

itim odnosima.

Najvažniji je reprodukcijski odnos, tj. razmnožavanje. Priraštaj jedinki u populaciji
nazivamo

natalitetom

. Natalitet je prema tome

imbenik rasta i pove

anja brojnosti,

mortalitet

(smrtnost)

imbenik nazatka svake populacije. Uravnoteženim odnosom

nataliteta i mortaliteta održava se brojnost populacije stalnom (

stagnacija

). Broj

jedinki neke vrste na nekom prostoru mjerilo je gusto

e populacije.

Potrebno je naglasiti da se rastom broja jedinki smanjuje kapacitet okoliša

zbog konkurentskih (kompeticijskih) odnosa me

u prekobrojnim pripadnicima

doti

ne vrste u smislu konkurencije za hranom, životnim skloništem ili/i spolnim

partnerom. Kompeticija je najja

i bioti

imbenik unutar jedinki iste vrste

(intraspecijski

imbenik).

Kompeticija, nadmetanja ili kompetitivno isklju

enje temelji se na

injenici da

su dvije vrste u suparništvu u istom okolišu za npr. istu hranu. Jedna vrsta

e potisnuti

drugu. Kompeticija može biti, kao što smo ve

naveli, me

u pripadnicima istih vrsta

(

intraspecijska kompeticija

) ili me

u jedinkama razli

itih vrsta (

interspecijska

kompeticija

Kompeticija radi jednog uvjeta u okolišu može postati snažan suparnik kada se

ubaci u populaciju doma

ih autohtonih vrsta unesena alohtona vrsta (npr. alohtona

sjevernoameri

ka pastrva je iz naših vodotokova potisnula autohtonu poto

pastrvu). Kod parazitizma

paraziti

(nametnici) žive na ra

un doma

ina:

domadara

Brojni su primjeri

simbioze

(potpomaganja) me

u razli

itim vrstama. ako obje

vrste imaju od zajednice koristi a da ne štete jedni drugima, govorimo o mutalizmu
(npr. rak samac i moruzgva). Ako jedna vrsta ima koristi a druga vrsta niti trpi štetu
niti ima koristi govorimo o

komenzalizmu

(npr. bršljan, slak).

Uskla

ivanje brojnosti populacije

Skupine jedinki iste vrste koje istovremeno žive zajedno na istom staništu i

usobno se razmnožavaju tvore

populaciju

te vrste. Zna

ajni za populaciju su:

natalitet, mortalitet, reproduktivni potencijal, rast populacije, dobna struktura, gusto

i raspored jedinki u prostoru.

Natalitet je stupanj rodnosti neke populacije, a definira se kao broj

novoro

enih u jedinici vremena prema sveukupnom broju jedinki u populaciji.

Mortalitet je stupanj smanjivanja brojnosti populacije zbog umiranja jedinki.
Reproduktivni potencijal definiramo kao brzinu reprodukcijskog ciklusa i brojnost
potomaka. O odnosu reproduktivnog potencijala odnosno nataliteta s jedne strane i
mortaliteta s druge strane ovisi rast populacije. Ako su uvjeti okoliša optimalni za rast
populacije, populacija

e se pove

avati ili održavati na stalnom broju.

Uskla

ivanje brojnosti pojedinih jedinki i veli

ine populacije temelji se na

odnosu reproduktivnog potencijala vrste i zapremine okoliša. S porastom broja jedinki
u zadanom prostoru smanjuje se zapremina okoliša u kojem se populacija razvija. U
tim uvjetima okoliš ne može zadovoljiti potrebe svih jedinki za hranom, uvjetima
reprodukcije i preživljavanja. Javljaju se odnosi nadmetanja (kompeticije) što je jedan
od glavnih samoreguliraju

ih mehanizama koji ograni

ava mogu

nost pretjeranog

rasta populacije.

Ako se organizmi množe brže od mogu

nosti obnavljanja uvjeta okoliša, tada

e uvjeti okoliša postati ograni

avaju

imbenikom održavanja brojnosti unutar

populacije (npr. nedostatak paše). Brojnost jedinki ovisi o razli

itim prilikama u

okolišu kao što su izvori hrane i vode, svjetlost i toplina. Stoga u razli

itim godinama

varira brojnost jedinki unutar populacije pa govorimo o

fluktuaciji populacije

U pojedinim povoljnim uvjetima javlja se povremeno prekomjerni ekspanzivni

rast populacije (npr. invazija skakavaca u Africi). Isto tako u nepovoljnim uvjetima
(npr. jaka hladno

a, suša, djelovanje otrova iz okoliša) može dovesti do redukcije

broja jedinki u populaciji ili do potpunog lokalnog izumiranja populacije.

Hranidbeni lanci

Unutar nekog ekosustava isprepli

u se interesi svih potroša

a hrane, koji su

uklju

eni u takozvane

hranidbene lance

ili hranidbene piramide

(Sl. 3.5; 3.6)

Osnovu svakog hranidbenog lanca

ine

primarni proizvo

, koji od sun

eve

energije koja dospijeva na Zemlju iskoriste dio za aktiviranje fotosintetskih reakcija i
za stvaranje primarne organske tvari iz CO

, vode i mineralnih tvari. Stvorene

Protok organske tvari u hranidbenom lancu prati i protok energije. Životna

zajednica u ekosustavu može se normalno razvijati i održavati samo onda ako je
odnos izme

u proizvodnje tvari (

asimilacije

) i razgradnje tvari (

disimilacije

)

uravnotežen. Poreme

aj u odnosu asimilacije i disimilacije može onemogu

iti

normalni razvoj ekosustava ili dovesti do njegova propadanja.

U svakoj biocenozi postoji velik broj najrazli

itijih hranidbenih lanaca. Oni su

esto me

uzavisni, jer od iste vrste proizvo

a kre

u posebni hranidbeni lanci. Isto

tako ve

ina se potroša

a hrani razli

itim vrstama plijena, pa sudjeluju u brojnim

hranidbenim lancima.

U hranidbenim lancima su organizmi me

usobno poredani. Životinje jedne

karike potroša

a, hrana su životinjama slijede

e karike potroša

a. Uz to do izražaja

dolazi i brojnost populacije unutar tog niza potroša

a. U stabilnom ekosustavu

održava se ravnoteža ili

homeostaza

sama od sebe. U ekosustavu može do

i do

prirodnih poreme

aja, ali i do poreme

aja uzrokovanih djelovanjem

ovjeka –

antropogeno djelovanje. Zaga

ivanje okoliša ili uništavanje pojedinih populacija

organizama glavni su

imbenici nestabilnosti ekosustava odnosno narušavanja

ravnotežnih (homeostatskih) odnosa. Osnovni štetni

imbenici koji remete homestazu

u ekosustavu su: fizikalni, kemijski, biološki i društveno-gospodarski

(Sl. 3.7)

Protok organske tvari u hranidbenom nizu prati protok energije. Životna

zajednica u ekosustavu može se normalo razvijati i održavati samo onda, ako je odnos
izme

u proizvodnje hrane (asimilacije) i razgradnje tvari (disimilacije) uravnotežen,

odnosno ako vlada

homeostaza

. Poreme

aj u odnosu asimilacije i disimilacije može

onemogu

iti normalan razvoj ekosustava ili

ak uzrokovati njegovo propadanje.

Slika 3.7. (iz: Springer, 2001)

3.2. EKOSUSTAV

Ekosustav

je dio okoliša potreban za održavanje života i životnih zajednica.

esto se izraz upotrebljava u obliku

globalni ekosustav

ime se misli na cjelokupnost

života na Zemlji.

Biotop i biocenoza

U okviru naseljenog prostora biosfere mogu

e je izdvojiti prostorno

ograni

ena podru

ja koja obilježavaju pojedine kombinacije ekoloških

imbenika.

Takve osnovne topografske jedinice nazivamo

biotop

i one su

životna staništa

organskih vrsta. Time se pojedini biotopi me

usobno razlikuju. Oni se tako

razlikuju po posebnim kombinacijama mikroorganizama, biljnih i životinjskih vrsta,
dakle životnoj zajednici kojoj odgovaraju uvjeti u biotopu

(Sl. 3.8; 3.9).

Biotop je npr. mo

vara, jezero, livada, šuma, more, pustinja, gdje žive u istim

uvjetima razli

iti organizmi tj. biocenoza.

Biocenoza

je skupina jedinki (životna zajednica) razli

itih populacija koje

žive u odre

enom staništu (biotopu), a usko su povezane razli

itim me

uodnosima,

posebno me

uodnosima u hranidbenom lancu. Biocenozu

ine mikroorganizmi –

mikrobiocenoza

, biljke –

fitocenoza

, životinje –

zoocenoza

i ostali predstavnici

carstava organizama.

Biom

je skupina raznolikih ekosustava, kojima je zajedni

ka karakteristika

istozna

nost klimatskog podru

ja. Biomi su stoga pravilno raspore

eni i odgovaraju

klimatskim regijama (npr. biom tundre, biom bjelogori

ne šume, biom tropske kišne

šume i sl.), a imaju dominantnu klimazonalnu vegetaciju. Biomi mogu biti
raspore

eni i na temelju nadmorske visine ili dubine voda i mora, a to je vertikalna

raspodjela bioma.

Ekološka niša

je mjesto i funkcionalni položaj koji pojedina vrsta zauzima u

spletu me

usobnih odnosa.

Areal

je ukupni prostor u kome je rasprostranjena

pojedina vrsta. Rasprostranjenost biljaka i životinja nije uzrokovana samo ekološkim
prilikama nekog podru

ja, ve

može biti i posljedica promjene geografskih i

klimatskih prilika tijekom bliže geološke prošlosti. Široko rasprostranjene biljne ili
životinjske vrste nazivamo

kozmopoliti

. Nasuprot tomu, vrste koje žive na užem

lokalitetu nazivamo

endemi

. Živa bi

a, preostala iz predhodnih razdoblja druga

ijih

klimatskih prilika (npr. iz glacijala) nazivamo

relikti.

Slika 3.8. Shematski prikaz ekosustava,

biotopa i biocenoze (iz: Springer, 1998)

Slika 3.9. Shematski prikaz sastavnica

biocenoze: 1) jedinka 2) populacija 3)

zoocenoza 4) biocenoza 5) ekosustav (iz:

Springer, 1998)

3.2.1. Vrste ekosustava

Ekosustavi koji ulaze u sastav biosfere, razli

iti po svom sastavu i veli

ini,

grade mozaik na površini Zemlje. Ekosustave svrstavamo prema razli

itim kriterijima

od kojih važniju ulogu imaju:

klimatski

imbenici (toplina, vlažnost, svjetlost),

priroda biotopa (vodene-akvati

ke i kopnene-teresti

ke),

sastav staništa (npr. tla),

sastav vegetacije (npr. zajednica smrekove šume).

Prema geogafskom rasporedu svi ekosustavi se dijele na ekosustave kopna

(akvati

ki i teresti

ki) i mora

(Sl. 3.10)

Akvati

ki ekosustavi

na kopnu mogu biti

ekosustavi teku

ica

(potoci i

rijeke) i

ekosustavi staja

ica

(bare, mo

vare, jezera). Mjera kolanja energije u

vodenim ekosustavima je

bioproizvodnost

, tj. stvaranje organskih spojeva. Prema

intenzitetu proizvodnje vodeni ekosustavi su:

oligotrofni

(slabo proizvodni);

eutrofni

(dobro proizvodni);

distrofni

(odumiru

i).

Slika 3.10. Hranidbeni niz i energija u ekosustavu (iz: Springer, 1998)

Teresti

ki ekosustavi kopna

su tropska kišna šuma, miješana šuma, tajga,

tundra, savana, stepa i pustinja. Njihov raspored izravno ovisi o klimatskim prilikama.

Ekosustav mora je najve

i i najstariji životni okoliš. Organizmi žive u moru u

svim njegovim slojevima i u razli

itim dubinama. Biljke i životinje površinskog sloja

slobodnih mora i njegove pu

ine, tj. pelagijala, lebde u moru, pa ih raznose valovi i

struje. Nazivamo ih

planktonom

ili planktonskim organizmima. Razlikuju se biljni

organizmi ili

fitoplankton

od životinja ili

zooplankton

. Samo manji broj pu

inskih

životinja ima snažnije organe za kretanje pa mogu aktivno plivati vlastitom snagom.
To su plivaju

e ili nektonske životinje ili

nekton

. Na morskom dnu žive brojni

organizmi koje nazivamo bentoski organizmi ili

bentos

3.2.2. Energija i bioproizvodnja ekosustava

Planet Zemlja je zatvoren sustav. Koli

ina tvari je stalna, ona samo prelazi iz

jednoga u drugi oblik. Tok tvari u biosferi zbiva se u zatvorenim biogeokemijskim
ciklusima kod kojih u sklopu zamršenih procesa mineralizacije i sinteze organskih
spojeva odlu

uju

u ulogu imaju organizmi.

U okviru slijeda tih reakcija omogu

eno je vezanje Sun

eve energije u

kemijsku energiju biomase što je osnovni preduvjet postojanja biosfere. Svjetlost koja
stigne do fotosintetskog organizma pretvara se u kemijsku energiju, a ta se dalje
pretvara u razli

ite kemijske spojeve, koji nose u sebi pohranjenu energiju (npr.

celuloza, škrob, še

er, bjelan

evine, masti).

Svaki organizam treba energiju za život.

Fotosintetski

(fototrofni) organizmi

(neki mikroorganizmi i biljke) su

autotrofni

organizmi. Kod autotrofnih organizama

imamo primarnu bioproizvodnju.

Heterotrofni

organizmi ili potroša

i su gljive,

ina bakterija, životinje i ljudi i ovise o hrani koju proizvode drugi autotrofni

organizmi. Kod heterotrofnih organizama sintetiziraju se iz osnovnih hranidbenih
supstrata koje su stvorili autrofni organizmi novi organski spojevi, dakle imamo
sekundarnu bioproizvodnju

(Sl. 3.11)

Slika 3.11. Hranidbeni niz i energija u ekosustavu (iz: Springer, 1998)

Tijekom primarne fotosinteze i kemosinteze biljke troše manji dio proizvedene

energije za svoje potrebe. To iznosi od 10 do 40 % ukupne (bruto) stvorene energije.
Višak energije (od 60 do 90 %) pohranjuje se u novu biomasu (npr. u drvnu masu,
sjemenje u žitarica, u plodove vo

a i sl.). Taj dio stvorene biomase na raspolaganju je

heterotrofnim organizmima, odnosno služi za prehranu životinja i ljudi.

Organski spojevi koje proizvode biljke služe za prehranu potroša

ima (npr.

govedu). U procesima probave razlažu celulozu i druge spojeve na jednostavnije
spojeve kojima se služe za svoje anaboli

ne i kataboli

ne reakcije. Izlu

evine i

odumrli organizmi te biljni ostaci služe kao izvor energije razlaga

ima (npr.

bakterijama i gljivicama). Nastaju anorganske tvari, voda, uglji

ni dioksid, amonijak,

metan i dr. Tako se zatvara krug: organska tvar se razložila u anorganske spojeve, a
dio energije koju je organizam iskoristio za svoj metabolizam uz proizvodnju topline
omogu

ava mu život (rast, razvoj, reprodukciju, rad i sl.).

ciklus ugljika.

Svako odstupanje od normalnih vrijednosti bilo kojeg biogenog elementa i

njegova kruženja u biosferi narušava razvitak i normalno funkcioniranje pojedinog
ekosustava. Nedostatak ili manjak nekog biogenog elementa djeluje kao
ograni

avaju

imbenik normalnog razvoja pojedine jedinke, populacije, životne

zajednice odnosno biocenoze. I višak pojedinih elemenata u ekosustavu može biti
ograni

avaju

imbenikom. A višak i nenormalno nakupljanje nekih biogenih

elemenata, njihovih spojeva ili nekih drugih tvari, nastalih uglavnom djelovanjem

ovjeka, može onemogu

iti funkcioniranje i opstanak pojedinog ekosustava.

3.3.2. Djelovanje otrova

Ksenobioticima nazivamo tvari koje nemaju niti gradbene uloge u nekom

organizmu, a ne mogu se iskoristiti niti za dobivanje energije. Deseci tisu

a kemijski i

strukturno vrlo razli

itih ksenobiotika su

prisutni u okolišu. Me

u ksenobioticima

ima kemijskih tvari koje ovisno o
kvaliteti, koli

ini i koncentraciji unešene

u tijelo, djeluju štetno na normalne
fiziološke procese i uzrokuju druga
ošte

enja. Takve tvari nazivamo:

otrov ili

toksikant

Toksini su otrovi živih

organizama, a mogu biti bakterijskog
(

bakteriotoksini

), gljivi

nog

(

mitotoksini

), životinjskog (

zootoksini

) i

biljnog (

fitotoksini

) porijekla.

Otrovnost ili toksi

nost

neke

kemijske tvari je njena osobina da može
izazvati štetne toksi

ne u

inke u

organizmu.

Toksicitet ili stupanj otrovnosti

ozna

ava se kao koli

ina otrova koja

ubija 50 % otrovanih jedinki. To je tzv.
50 % letalna doza odnosno kra

e LD

Kod trovanja pojedinog organizma treba
voditi brigu ne samo o koli

ini,

koncentraciji i otrovnosti, ve

i o

vremenu izloženosti (ekspozicije) otrovu.
Dugu ekspoziciju otrovu nazivamo

kroni

nim trovanjem

, dok je naglo

izlaganje tijela otrovu –

akutno trovanje

Kroni

no trovanje nekim otrovima može

uslijediti i kod relativno niskih tzv.
subtoksi

nih doza, ako djeluju dulje i ako

se u organizmu nakupljaju.

Slika 3.12. Naj

eš

i kemijski

one

iš

iva

i okoliša (iz: Springer, 1998)

Najvažniji toksini teški metali

odnosno kovine su:

-Cd kadmij,
-Hg živa,
-Pb olovo,
-Mo molibden,
-As arsen,
-Co kobalt,
-Ni nikal,
-Cu bakar,
-Cr krom,
-Zn cink.

Za otrove koji se nalaze u okolišu vrlo je važna njegova postojanost ili, tj.

njegova sposobnost na razgradnju (degradaciju) u manje toksi

ne i netoksi

produkte tzv. detoksikacija. Otrovi se mogu razgraditi djelovanjem ultraljubi

astih

zraka sun

eve svjetlosti (fotoliti

ki), vodom (hidroliti

ki), toplinom (termoliti

ki) i

djelovanjem mikroorganizama. Vrijeme potrebno da se koncentracija odre

ene

otrovne tvari prisutne u okolišu smanji za 50 % nazivamo poluživotom. Pojedini
otrovi imaju naro

ito izraženu sklonost nakupljanja (bioakumulacija) u pojedinim

tkivima i organima živih organizama, koji su ušli bilo zbog njegove neposredne
izloženosti tim tvarima ili posredno, konzumacijom hrane

(Sl. 3.12)

Djelovanje otrova i zra

enja na okoliš

Jasno je da su od velike važnosti u

inci one

iš

enja okoliša koje opažamo u

ljudi odnosno na biljkama i životinjama koje su od gospodarstvenog i drugog
zna

enja

ovjeku. Me

utim, ništa manje nisu važne promjene koje nastaju u

pojedinim dijelovima prirode odnosno u biosferi. Posljednjih godina posebno se
spominje štetnost tributil kositra kao iznimno toksi

nog spoja koji ima i mutagena

svojstva, za razliku od kositra koji kao kovina nije štetan. Ovaj spoj se koristi u
bojama za premazivanje podvodnih dijelova trupa, ne samo trgova

kih i ratnih

brodova, ve

i ribarskih i sportskih plovila.

Zra

enja

su poseban problem one

iš

enje biosfere, osobito nakon primjene

atomskih bombi krajem 2. svjetskog rata kao i u vrijeme hladnoga rata pri izvo

enju

brojnih pokusnih atomskih eksplozija. Procesima nuklearne fisije

ovjek je uspio

dobiti oko 200 radioaktivnih izotopa, od kojih se neki nisu nalazili u biosferi.
Radioaktivnoš

u, koja se javlja raspadanjem jezgara nekih kemijskih elemenata,

nastaju drugi elementi uz emisiju

estica kod alfa-zra

enja i beta-zra

enja ili

elektromagnetskih zraka kod gama-zra

enja.

Ubrzano one

iš

enje okoliša preopteretilo je prirodni okoliš brojnim

kemijskim spojevima. Primarna mjesta one

iš

enja u biosferi su zrak, voda i tlo.

Biljke i životinje žive u sve više zaga

enijem okolišu. Te tvari dospijevaju iz okoliša

u biljni ili životinjski organizam. Biljke koje rastu na one

iš

enom tlu i same postaju

one

iš

enima. Korijenskim sustavom odnosno liš

em biljke apsorbiraju štetne tvari.

Naj

eš

e su to sredstva za zaštitu bilja, tj. pesticidi. Mnogi od pesticida ne ošte

uju

selektivno samo ciljanu vrstu, npr. krumpirovu zlaticu ili korov, nego djeluju na cijelu
biljku i na njezine dijelove. Biljke se truju i ve

im koli

inama teških kovina – olova,

kadmija, žive, bakra na primjer, ali i otrovnim plinovima iz atmosfere.

Putovi i na

in one

iš

enja (kontaminacije) životinja iz okoliša u principu su

sli

ni kao i u biljaka. Životinje ili

ovjek mogu se zatrovati primitkom otrova preko

4. UZROCI ONE

IŠ

ENJA OKOLIŠA

Razvoj ljudskog društva glavni je uzrok promjena i globalne devastacije

okoliša. Stanovništvo ima zna

ajan utjecaj na društveno-gospodarski razvoj, posebice

na stanje okoliša pri

emu gusto

a naseljenosti uvjetuje "gusto

u" ljudskih aktivnost.

To izaziva potrebu korištenja prirodnih dobara, stvara one

iš

enje, odnosno

ini

pritisak na okoliš. 20. stolje

e je donijelo dramati

ne promjene u pogledu veli

ine i

vrste djelovanja na okoliš. Uzrok tome su dva temeljna

imbenika:

nagli rast stanovništva i razli

iti problemi koje je taj rast izazvao,

nagli razvoj industrije.

Osim ljudske aktivnosti koja djeluje na one

iš

enje okoliša (antropogeni

uzro

nici), i prirodne pojave mogu bitno utjecati na one

iš

enje okoliša. Pri tome je

nužno istražiti da li su te pojave prouzrokovane aktivnoš

u ljudi ili su dio evolucije

Zemlje

(Sl. 4.1)

Slika 4.1. Utjecaj

ovjeka na kopnene ekosustave (iz: Glava

, 2001)

Suvremeno

ovje

anstvo susre

e se s dva temeljna problema okoliša. To su:

one

iš

enje;

prekomjerno iskorištavanje prirodnih dobara.

Pod pojmom one

iš

enje okoliša razumijevamo kvalitativnu i kvantitativnu

promjenu fizikalnih, kemijskih i bioloških karakteristika osnovnih komponenata
okoliša (voda, zrak, tlo, bioraznolikost), što dovodi do narušavanja ekosustava,
temeljenih na mehanizmima samoregulacije. Te promjene djeluju danas, ali i

ubudu

e, na pogoršanje zdravstvenih, gospodarstvenih i drugih uvjeta života. Problem

štetnih

imbenika u okolišu sve više optere

uje suvremeno

ovje

anstvo. Porastom

proizvodnje u posljednjih 100 godina množina raznolikih štetnih tvari nadmašila je
množinu tih tvari nastalih u proteklih nekoliko tisu

a godina.

Nekad je prevladavalo pretežito biološko one

iš

enje, a danas uglavnom

kemijsko i fizi

ko. Suvremena industrijska proizvodnja, razvijen promet (kopnom,

vodom, zrakom) te agrokemijske i agrotehni

ke metode dovode do univerzalnog i

dugotrajnog one

iš

enja. Ono je ja

e izraženo u industrijski razvijenim zemljama,

koje proizvode ve

e koli

ine raznih one

iš

iva

a, ali se u tim zemljama poduzimaju i

izvjesne (relativno skupe) mjere zaštite. Usprkos tome, suvremeno one

iš

enje

okoliša po opsegu i trajnosti prelazi lokalne okvire i postaje svjetskim problemom.
Globalni i univerzalni oblici one

iš

enja vidljivi su u op

em one

iš

enju naše

atmosfere, rijeka, jezera i mora te tla i hrane. One

iš

enje ne poznaje državne granice.

Štetne i otrovne tvari rasprostiru se strujanjem zraka, vodotocima i hranidbenim
lancima s jednog mjesta na drugo. Takve tvari otpuštene u jednom mjestu nerijetko
djeluju štetno daleko od izvorišta one

iš

enja. Stoga danas u svim akcijama zaštite

okoliša treba djelovati globalno.

Ugroženost okoliša prirodnim pojavama možemo definirati pojmom

prirodni

hazard

(eng. natural hazard). Definicija prirodnog hazarda prema UNESCO-u (United

Nations Educational, Scientific and Cultural Organisation) je doga

anje potencijalno

štetnih fenomena unutar odre

enog vremena i u odre

enom prostoru. Osim prirodnog

hazarda postoji i

antropogeni hazard

(eng. men-made hazard) koji je

eš

i u gusto

naseljenim podru

jima.

Postoji više razli

itih podjela one

iš

iva

a, pri

emu se rabe razli

iti kriteriji

kao što su kemijska priroda, svojstva, izvori, mjesta djelovanja, u

inci i dr.

Primarno mjesto one

iš

enja

VODA, ZRAK, TLO, HRANA

Priroda one

iš

enja:

KEMIJSKA (anorganska i organska)
FIZI

KA (plinovita, teku

a, kruta, radioaktivna)

BIOLOŠKA (mikroorganizmi, gljivice, toksini)

Izvori one

iš

enja

PROIZVODI IZGARANJA GORIVA
INDUSTRIJSKI PROIZVODI
KOMUNALNI OTPAD
POLJOPRIVREDNI PROIZVODI
PROIZVODI MIKROORGANIZAMA
DJELOVANJE RATNE TEHNIKE

inci one

iš

enja:

NA ATMOSFERSKE PROCESE
NA PROCESE U VODI
NA KOROZIJU METALA
NA MIKROORGANIZME
NA BILJKE
NA ŽIVOTINJE

4.1.1. Endogenetski uzor

nici

Endogenetske sile

, kao što je seizmi

ka aktivnost i erupcija vulkana, mogu

imati izrazito velik negativan utjecaj na okoliš, a tako

er prouzro

iti velike štete na

gra

evinama i ljudske žrtve. Me

utim, treba naglasiti da endogenetski procesi

iniciraju promjenu intenziteta djelovanja

egzogenetskih sila

Seizmi

nost

Potresi

su jedna od najve

ih endogenetskih opasnosti u kojima ginu brojni

ljudi i stradavaju materijalna dobra. Me

utim, ve

ina potresa se zbiva na rubovima

litosfernih plo

a. Kod toga se ve

ina ili 80 % potresa zbiva u cirkupacifi

kom pojasu,

a oko 15 % u mediternasko-transazijskom podru

ju(15 %)

(Sl. 4.2)

Sl. 4.2. Epicentri registriranih potresa od 1963. do 1998. godine (Wikipedia)

Od polovice 18. stolje

a bilo zbilo se niz potresa od kojih su neki imali

katastrofalne posljedice s brojnim ljudskim žrtvama.

1755. Lisabon (Portugal)

1811. i 1812. New Madrid (USA)

1902. San Francisco (USA)

1908. Mesina (Italija)

1920. Pokrajine Kansu i Šansi (Kina)

1923. Tokio i Jokohama (Japan)

1950. Assam (Indija)

1960. Agadir (Maroko)

1960. Obala

ilea

1964. JZ Aljaska (USA)

1976. Guatemala

1976. Tangshan (Kina)

1976. Furlanija (Italija)

1985. Mexico City (Meksiko)

1988 Erevan (Armenija):

1995. Kobe (Japan)

1998. Afganistan

1999. SZ Turska

2001. Gujarat (Indija)

2003. Bam (Iran)

2004. Sumatra (Indonezija)

Potresi

e oslobo

ene energije u hipocentru izazivaju ve

e rušila

ke efekte

na površini. Potresi intenziteta preko VI

MCS ljestvice u ve

uzrokuju štete na

objektima, dok oni od XII

uzrokujeu posvemašna rušenja i mijenjanje reljefa

(Sl.

4.3).

Sl. 4.3. Gruba usporedba intenziteta i magnitude potresa (Wikipedia)

S obzirom da je predvi

anje potresa još uvijek vrlo nepouzdano, važna je

prevencija, tj. gradnja objekata mora biti u skladu s o

ekivanim magnitudama potresa.

One se dobivaju tako da se analiziraju postoje

i podaci (historijski i mjereni) o

prethodnim zabilježenim potresima u nekom podru

ju. Na temelju toga radi se

seizmi

ko zoniranje (mikrozoniranje) podru

ja. Seizmi

ka podru

ja su naravno

vezana uz tektonski aktivna podru

ja. Nevezane stijene (šljunci, pijesci), ali i visoka

razina podzemne vode uvjetuju ja

u manifestaciju potresa.

Likvefakcija

je pojava

potpunog gubitka

vrsto

e sitnozrnastih pjeskovitih sedimenata tako da oni u jednom

trenutku prelaze u teku

e stanje. Ta pojava može uzrokovati istiskivanje takvog

materijala i veliko ukupno i diferencijalno slijeganje pa stoga tonjenje i rušenje
gra

evina na takvim lokacijama.

Problem predvi

anja (prognoziranja) potresa tako

er je posebno pitanje na

kojem se intenzivno radi. Za pouzdanu prognozu potresa potrebno je to

no znati tri

parametra: vrijeme pojave, mjesto (epicentar) pojave i intenzitet pojave.

Temelj modernog seizmi

kog projektiranja je uklju

ivanje o

ekivanih

parametara, odnosno akceleracije prouzro

ene seizmi

kim silama u prora

dinami

ke stabilnosti konstrukcije neke gra

evine. Nadalje, projektni seizmi

parametri danas se ra

unaju za o

ekivane maksimalne potrese

ije se zna

ajke

procjenjuju ra

unskim metodama, a ne samo na temelju potresa koji su se dogodili na

nekom podru

ju. Posebnost takve metode je povezivanje seizmi

ke i neotektonske

aktivnosti, kao presudnih

imbenika za procjenu mogu

ih maksimalnih veli

ina

seizmi

kih sila. Zbog toga se polazi od stajališta koncepcije seizmi

kog rizika, gdje je

osnovni zadatak definiranje takvih metoda projektiranja i gradnje u seizmi

Vulkanizam je druga endogenetska opasnost. Za razliku od potresa, štetno

djelovanje vulkana naj

eš

e je lokalizirano (600.000 ljudi pogo

enih djelovanjem

vulkana u razdoblju od 10 godina). Lava može

initi direktnu štetu, ali u na

elu nije

glavna vulkanska opasnost. Piroklastiti (fragmenti vru

ih stijena i lave) su

eš

opasniji od tokova lave. Piroklastiti eruptiraju iznenada eksplozivno i razlije

u se

dalje i brže. VS obzirom na prirodu vulkana, erupcije mogu biti razli

ite opasnosti: od

onih relativno mirnih kada lava istje

e iz kratera (npr. Mauna Loa na Havajima) do

ogromne eksplozije i izbacivanja pepela u stratosferu (Karakatau kod Sumatre).
Veliki volumen vulkanskog pepela može tako

er imati vrlo nepovoljne posljedice

(Sl.

4.5).

Sl. 4.5. Klasifikacija vulkanskih erupcija prema stupnju opasnosti (iz: Kovach &

McGuire, 2003)

Slika 4.6. Karta hazarda od vulkanskih plinova, planina Dieng, otok Java, Indonezija (iz: Bell,
1998)

Vulkanske erupcije zabilježene tijekom povijesti

esto se ponavljaju. One

pokazuju koliko naša civilizacija ovisi o stabilnim klimatskim prilikama, a tako

pokazuju da velike vulkanske eksplozije na jednom kraju svijeta mogu izazvati
promjene klime na drugom dijelu svijeta. Najve

e vulkanske erupcije mogu utjecati

na promjene globalne klime u relativno kratkom vremenu.

utim, ukoliko velike koli

ine pepela dospiju u troposferu mogu pove

ati

albedo Zemlje i uzrokovati globalne klimatske promjene (npr. erupcija Tambora 1815.
g., erupcija vulkana Krakatau 1883. godine). Tijekom velike erupcija vulkana Pinatubo
na Filipinima 1991. g. izba

eno je u atmosferu oko 15 x 10

tona SO

. Zbog toga

smanjenja prosje

ne temperature na površini Zemlje za oko 0.6

C tijekom 15 mjeseci.

Zanimljiv slu

aj je zabilježen i opisan na jugoisto

nom dijelu Islanda, gdje se

nalazi jedna od vru

ih to

aka na oceanskom hrptu. Od lipnja 1783. do ožujka 1784.

blizu Mount Laki došlo je do otvaranja pukotine i stvaranja eksplozijskih kratera u
dužini od 25 km. Prethodila im je jaka seizmi

ka aktivnost. Unutar samo nekoliko

mjeseci na površinu se izlilo oko 12 km

bazaltne lave što je najve

a erupcija tog tipa

u povijesnom vremenu. Oslobo

eni plinovi CO

i posebice SO

uništili su vegetaciju

što je prouzro

ilo najve

u glad na Islandu ikad zabilježenu. Istovremeno je došlo do

zna

ajne promjene klime u Europi, ali i na cijeloj sjevernoj polutki. Posebna je bila

boja neba u zoru i sumrak, neobi

na stalna izmaglica, a ljeto 1783. bilo je neobi

toplo. Me

utim, zima 1783/84. bila je posebno oštra u Europi. Benjamin Franklin,

tada ambasador u Parizu,

uvši za vulkanske erupcije na Islandu sugerirao je da bi

vulkanizam mogao imati utjecaja na klimu.

Poseban problem može napraviti smjesa vulkanskog pepela i vode, stvaraju

vulkanski tok mulja (lahar) koji može uništavati sve pred sobom. Još jedan, opasniji,
oblik piroklasti

nog toka može biti stvaranje smjese vru

ih i otrovnih plinova

temperature do 1000

C i sitnog pepela poznat pod imenom užareni oblak koji se može

spuštati niz vulkansku padinu brzinom i do 100 km/h. Tako je erupcija Vezuva 79. g.
n.e. uništila gradove Pompeje i Herkulaneum.

Eksplozija vulkana na otoku Santorini u Egejskom moru vjerojatno je

prouzro

ila uništenje Minojske kulture pred oko 3600 godina. Prema tragovima u

sedimentima morskog dna, vulkanskim pepelom je bio pokriven zna

ajan dio isto

nog

Mediterana. Smatra se da je tijekom eksplozije nastao iznimno visok vodeni val koji je
razorio naselja na okolnim obalama.

U novije vrijeme, najpoznatiji je primjer erupcija vulkana Mont Pelee' na

karipskom otoku Martinique kada je 8. svibnja 1902. godine u samo tri minute stradalo
izme

u 25.000 i 40.000 ljudi u gradu St. Pierre i njegovoj luci. Takav je piroklasti

tok nastao i prilikom glavne erupcije vulkana Mt. St. Helens 1980 g. i Mt. Pinatubo
1991. godine. Tijekom devedesetih godina neprekidne erupcije vulkana na karipskom
otoku Monserat izbacivale su toliko pepela da je život na ve

em dijelu otoka postao

nemogu

Smatra se da bi erupcija i kolaps vulkana na otoku Gran Kanaria u Kanarskom

arhipelagu mogao pokrenuti iznimno veliki val koji može prouzro

iti katastrofalne štete

na obje obale sjevernog Atlantika. Erupcija mega vulkana na podru

ju nacionalnog

parka Yosemity u SZ dijelu USA mogao bi, ovisno o smjeru vjetrova pokriti debelim
slojem vulkanskog pepela velike prostore i uzrokovati globalno zahla

enje.

Kako se možemo braniti od vulkanskih opasnosti? Naravno, nemogu

e je

kontrolirati snažne vulkanske fenomene. No, može se procjenjivati njihov potencijalni
obuhvat i vrijeme erupcije te omogu

iti privremenu ili trajnu evakuaciju podru

ja koje

može biti znatno pogo

eno. Tokove lave može se, doduše s razli

itim uspjehom skretati,

ili

ak privremeno zaustavljati. Prepreke se mogu graditi npr. od vulkanskog pepela, ili

betona ili pak hla

enjem

ela ili boka toka lave ( vodom). Takav slu

aj je bio na otoku

Heymaneyna Island 1973. g. Nije sigurno koliko je polijevanje vodom doprinijelo
zaustavljanju toka lave prema ribarskom naselju. Naime, može se i aktivni otvor
vulkana zatvoriti, a otvoriti neki pomo

ni odakle

e lava te

i u podru

je na kojem nema

objekata koje treba zaštiti. Na padinama vulkana Mauna Loa na otoku Havaji, izvršeno
je 1935. i 1942. g. bombardiranje da lava ne te

e prema gradi

u Hilo. Zaustavljanje je

posljednjih godina u

injeno na padinama Etne na Siciliji. Sli

no se može napraviti i na

pretpostavljenim tokovima lahara, a spre

avanje stvaranja lahara može se izvesti npr.

isušivanjem kraterskih jezera.

Slika 4.6. Pojave nestabilnosti na padinama u dolini Rje

ine (Benac et al., 2006)

Na padinama su ve

krajem 19. stolje

a uo

ene pojave nestabilnosti.

1885.

registrirano je klizište na SI strani doline. 1893. uo

eni pomaci na JZ strani doline kod

ondašnjeg naselja Grohovo. 1898. razorena je brana približno na lokaciji današnje
brane Vali

i. Prema arhivskim zapisima, kamena lavina približnog volumena od

1.350.000 m3, 1908. godine zatrpala ondašnje naselje Grohovo prouzro

ivši pritom i

ljudske žrtve. 1979. godini kamena lavina prouzro

ena nepažljivim iskopom je

zatrpala dio regionalne ceste. U prosincu 1996. godine pokrenuto je oko 850.000 m3
materijala na SI padini. Tada je gotovo zatrpano korito Rje

ine. Zbog novih pokreta

masa na obje padine oko toka rje

ine može se dogoditi zatrpavanje ceste na JZ strani,

pregra

ivanje korita Rje

ine i stvaranje jezera, rušenje prirodne brane i pokret

vodenog vala prema centru Rijeke.

Geološki rad površinskih voda
Erozija

Erozija padina može biti izražena u obliku pluvijalnog (kišnog) ogoljivanja uz

ravnomjerno (površinsko) ispiranje tla, kao i u obliku linijskog ispiranja uz stvaranje
žljebova. To je preduvjet za stvaranje vododerina i jaruga te plavina na njihovim
krajevima. Erozija padina je uvijek selektivna, što ovisi o svojstvima stijena, nagibu,
odnosno energiji reljefa. Erozija padina može biti brzi proces pove

an uništenjem

pedološkog sloja i vegetacije, bilo prirodnim ili antropogenim uzrocima. Nastaje
potpuno neplodan teren ili tzv. «badlands».

Slika 4.7. Podru

je intenzivne erozije u Vinodolskoj dolini (Benac et al., 2005)

Drasti

an primjer kombiniranog djelovanja erozije s prate

im pojavama klizanja je

podru

je sliva Slanog potoka i Male Dubra

ine u središnjem dijelu Vinodolske

doline. Zahva

ena površina je veli

ine oko 3 km

pa su ugrožena okolna naselja

Belgrad, Bareti

i, Grižane i Kamenjak, kao i regionalna cesta. Žarište ove pojave,

zahva

eno ekscesivnom erozijom ima dimenzije 600 m po osi i 250 m po širini.

Mati

na flišna stijena sastavljena je od siltita i siltnih lapora s rijetkim proslojcima

pješ

enjaka. Obilježje materijala u žarištu je disperznost zbog sadržaja

estica

nanometarskih dimenzija i minerala sklonih bubrenju što je razlog pove

anoj

erodibilnosti. Popratne pojave oko žarišta erozije i u njemu samom su brojna klizišta
koja su posljedica trošenja mati

ne stijene flišnog kompleksa i pretvaranja stijene u

U srednjem toku rijeke Misisipi dogodila se velika poplava u travnju 1993.

godine pri

emu je poplavljeno 5,46 x 10

ha zemljišta i evakuirano 50.000

stanovnika. U kolovozu 2002. godine poplave su pogole porje

ja gornje i srednjek

toka Dunava i Labe, pri

emu je evakuirano 320.000 stanovnika iz dijelova Austrije,

Njema

ke, eškei Slova

ke.

Katastrofalne poplave mogu se dogoditi i na niskim i zaravnjenim rije

nim

uš

ima zbog uzajamnog djelovanja rije

nog toka i porasta razine mora. Katastrofalne

poplave su pogodile više puta obalno podru

je Bangladeša. U listopadu 1998. godine je

poginulo oko 1.500 stanovnika, a bez domova ostalo njih 5 milijuna. U kolovozu 2004.
godine uslijed djelovanja uragana, poplavljeno je podru

je uš

a Misisipija kod

ega je

poplavljena gotovo cijela zona New Orleansa, a bez domova je ostalo preko 240.000
stanovnika.

Veliku rušila

ku snagu imaju poplave nastale kao posljedica rušenja brana.

Najve

a stradanja prouzro

ila su rušenje brane Johnstown u isto

noj Pensilvaniji 1889.

godine i brana Vaiont u Italiji 1963. godine.

Transport sedimenata i taloženje

Transport i taloženje sedimenata tako

er imaju znatan utjecaj na okoliš.

estice,

pogotovo one sitnije, mogu biti nosilac razli

itih toksi

nih tvari, pesticida, herbicida,

teških metala koji se talože na poplavnim ravnicama, a na kraju se talože u more ili u
zatvorena jezera. Zatrpavanje rije

nih uš

a ponekad je vrlo intenzivno, što zahtijeva

velike gra

evinske radove uz velike troškove (npr. održavanje dubine luka i plovnih

putova, bilo rije

nih ili morskih).

Ustanovljeno je da se uš

e rijeke Raše pomaklo za oko 4 km tijekom

posljednjih 250 godina. Sedimentacija na današnjem uš

u je 5-10 cm godišnje

(Sl.

4.8)

Posebice je zna

ajno opli

avanje dna na kraju Plominskog zaljeva.

Prokopavanjem kanala, radi isušivanja nekadašnjeg jezera na

epi

kom polju, u

zaljevu se taloži velika koli

ina mulja. Morsko dno ispred pristaništa u Plominu tako

je plitko da se u vrijeme oseke more posve povu

e. Na fotografijama snimljenim

etkom 20.stolje

a jasno je vidljivo da su uz istu obalu pristajali ve

i teretni

brodovi.

Slika 4.8. Morfološka evolucija estuarija rijeke Raše (Benac et al., 1991)

Geološki rad podzemnih voda

To su: korozija, sufozija i zamrzavanje tla

Korozija

je kemijski rad podzemne vode.

Okršavanje (karstifikacija)

javlja

se u lakotopivim stijenama kao što su karbonatne stijene. Posljedica površinskog
okršavanja je snižavanje reljefa, a posljedica podzemnog okršavanja je proširivanje
pukotina te stvaranje speleoloških pojava: kaverni, ponora i špilja. Ponegdje može
do

i do urušavanja svodova podzemnih prostora u kršu i do ošte

enja, pa

ak i rušenja

gra

evina na tim lokacijama.

Sufozija

je filtracijsko razaranje poluvezanih do nevezanih stijena. Tok

podzemne vode uzrokuje ispiranje sitnih

estica (mehani

ka sufozija) ili iznošenje

otopljenih tvari (kemijska sufozija). Mehani

ki tip sufozije slabije je izražen u

koherentnom tlu (gline), a ja

e u nekoherentnom tlu (sitni pijesci).

Posljedica je slijeganje terena i stvaranje sufoznih uleknu

a. Sufozija zavisi o:

hidrauli

kom gradijentu i brzini toka.

esta sufozna udubljenja pojavljuju se uz obale

rijeka i jezera (pogotovo umjetnih akumulacija i retencija) zbog nagle promjene

(prapora) u hladnim klimatskim razdobljima pleistocena, stvorene su danas vrlo
plodna tla u isto

nom dijelu Hrvatske.

Marinska erozija

je prouzro

ena hidrauli

kim radom valova, što uzokuje

otkidanje i lomljenje stijena obale, habanje podloge pokrenutim

esticama, raspadanje

stijena obale zbog vlaženja i sušenja, otapanje zbog korozije morske vode i bioeroziju
zbog rada organizama.

U ciklusu marinske erozije postoje

etiri faze. U inicijalnoj fazi obala nije

izmijenjena radom mora. U ranoj fazi po

inju se stvarati klifovi i marinske terase

ispod njih. U zreloj fazi na obali su dugi potezi žala i široke marinske terase. Stvaraju
se i tombola. U kasnoj (zreloj) fazi obala je gotovo zaravnjena. Nagle lokalne
promjene razine mora, prouzro

ene tektonskim pomacima ili pak klimatskim

promjenama, redovito dovode do poreme

aja u marinskom erozijskom ciklusu, koji

biva prekinut.

Razli

iti su okolišni problemi vezani uz obale. Djelovanje valova na obale,

uzrokuje odnošenje materijala te pomicanje obalne crte. S druge strane, na uš

ima rijeka

zbiva se obrnut proces, zbog intenzivne sedimentacije. Posebno su osjetljive na marinsku
eroziju obale gra

ene od mekanih stijena (lapori, šejlovi, pješ

enjaci) a izložene jakom

djelovanju valova gdje se onda stvaraju klifovi koji se postupno razaraju (brzinama od
nekoliko cm do m godišnje).

esta je erozija žala zbog uzdužobalnog transporta, u slu

aju da prestane donos

novog gradbenog materijala (npr. gradnja hidroakumulacija na rijekama, va

enje šljunka

i pijeska u rijekama). Tako prouzro

ena erozija obale nastoji se smanjiti (sprije

iti)

gradnjom popre

nih prepreka (pera, prepona, groins). Niski dijelovi obale

(akumulacijske terase) ispred klifova u mekim stijenama, uz to se brane nasipavanjem
novog pijeska koji se vadi ili na kopnu ili na moru. Takvo održavanje obala vrlo je skupo,
ali se na mnogo mjesta u svijetu intenzivno provodi (dijelovi obale u Velikoj Britaniji,
SAD, Italiji i sl.)

Za isto

nu, hrvatsku obalu Jadrana zna

ajniji su neki drugi izazovi. Relativno

je niska valna energija u Jadranskom moru, posebno u kanalskom podru

ju. Uz to

obale i otoci izgra

eni su pretežito od relativno rezistentnih karbonatnih stijena. Zato

su klifovi, i žali ispod njih, relativno rijetki, odnosno zauzimaju samo manje dijelove
obale. Me

utim, treba ipak istaknuti da postoje problemi potkopavanja (npr.

dubrova

kih zidina). Svakako, ve

i problem za hrvatsku obalu Jadrana je antropogeni

utjecaj, odnosno uzurpacija obala zbog urbanizacije. Procjene su (da se) da je od
rimskog doba do 1960. uzurpirano (betonirano – napravljen antropogeni tip obale) u
duljini od 300 km, a isto toliko u posljednjih 40 godina. U upravljanju obalama važno
je istaknuti da je

esto prisutan sukob interesa, pa onda upravljane zahtijeva

balansirati i promatrati što je u posebnom interesu održivog razvitka.

4.1.3. Klimatske promjene

Potrebno je razlikovati vrijeme (momentalno stanje atmosfere na odre

enom

mjestu) od klime (prosje

no stanje atmosfere nad odre

enim mjestom u odre

enom

razdoblju, uzimaju

i u obzir prosje

na i ekstremna odstupanja). Vremenske prilike bitno

utje

u na okoliš, primjerice na lokalni i globalni ciklus vode u prirodi. Klimatske prilike,

bitno odre

uju neki ekosustav i stoga rasprostranjenost odre

enih životnih vrsta. Osim

toga, ekstremne vremenske prilike, kao što su tropska tornada, razdoblja dugotrajnih

kiša ili suša, neuobi

ajeno hladna ili topla razdoblja neobi

no snažno utje

u na zbivanja

u okolišu, iniciraju

i promjene.

Kao i sve u prirodi i klima se neprekidno mijenja. Op

a je karakteristika

klimatskih srednjaka velika promjenjivost iz godine u godinu

(me

ugodišnja

varijacija)

. U instrumentalnom razdoblju mjerenja, dakle od kraja 19. stolje

a, jasno se

opaža trend porasta temperature na sjevernoj hemisferi (gdje imamo i najviše podataka),
ali i smjene kratkih hladnijih s toplijim razdobljima. Osobito je zapažen nagli porast
temperature u zadnjem desetlje

u 20. stolje

a. S tim u svezi, primje

uje se porast

padalina u jugoisto

noj Aziji, te njihov pad u suptropskim dijelovima Afrike i USA. Za

podru

je Hrvatske se predvi

a da se koli

ina padalina ne

e zna

ajno mijenjati, ali se

može o

ekivati njihova zna

ajnija raspodjela tokom godine.

Klima se zna

ajno mijenjala i u historijsko vrijeme. Nakon završetka

posljednjeg ledenog doba, vladalo je vrlo dugo povoljno klimatsko razdoblje (tzv.
atlantski klimatski optimum) izme

u 7500 i 5200 g. p.n.e. Temperatura na sjevernoj

hemisferi bila je 2-4

C viša nego danas, a snježna granica oko 300 m viša od

današnje. To je bilo i vlažno razdoblje (subpluvijal) pa je ve

i dio Sahare bio pokriven

travnjacima i naseljen. Oko 3000 g. p.n.e. po

inje pove

anje aridnosti Sahare. Od

2000. g. p.n.e. do 5. stolje

a n.e. op

enito je bilo razdoblje globalnog pogoršanja

klime, a najteže se smatra rano željezno doba od 900 do 450 g. p.n.e. To je vjerojatno
pokrenulo ondašnje seobe naroda (npr. dolazak Ahajaca iz Panonske nizine u Gr

ku).

U anti

kom razdoblju mediteransko podru

je bilo je u cjelini vlažnije nego danas.

Razdoblje izme

u 400 i 1200 g. n.e. bilo je u cjelini vrlo povoljno, pa se može

govoriti o sekundarnom klimatskom optimumu. Zato su Vikinzi mogli doploviti do
Islanda, Grenlanda i obala Sjeverne Amerike. Temperatura na južnom Grenlandu bila
je 2 do 4

C viša nego danas. U zapadnoj i srednjoj Europi vinogradi su se proširili 4

do 5

geografske širine sjevernije nego danas (npr. u južnu Englesku gdje se danas ne

gaji vinova loza). Razdoblje izme

u 1200 i 1400 g. bilo je period izrazite labilnosti

klime u Europi, kada su se izmjenjivala razdoblja poplava i suša, vrlo hladnih ili
blagih zima. To je ujedno i razdoblje postupnog pogoršanja klime. Razdoblje izme

1400. i 1850. godine, bilo je u Europi klimatski osobito nepovoljno, a najhladnije
izme

u 1450. i 1700. (tzv. Malo ledeno doba). Ledenjaci u Alpama, koji su se

povla

ili sve do tada, zatrpali su neke prijevoje. Na Arktiku se znatno proširila

površina zale

enog mora. Temperatura vode sjevernog Atlantika bila je 1-3

C niža

nego danas. Tijekom 20. stolje

a bilježi se porast prosje

ne temperature, a klima u

zadnjoj dekadi stolje

a bila je najtoplija od kada se obavljaju temperaturna mjerenja

(Sl. 4.9)

u istom su vremenskom razdoblju porasle koncentracije stakleni

kih plinova;

estalost vremenskih nepogoda nije doduše u porastu, ali je njihova žestina sve

globalna razina mora povisila se u dvadesetom stolje

u za oko 15 cm (10 do 25

cm);

alpski gle

eri smanjili su svoju površinu u posljednjih 150 godina oko 50%. Isto

tako ustanovljeno je stanjivanje ledenog pokriva

a na Grenlandu.

Kako se ocjenjuje razvoj vremenskih prilika u ovom stolje

u i što predvi

aju

klimatske prognoze za sljede

e stolje

e? Stojimo li doista pred promjenom klime koju

je prouzro

ovjek, koja je ve

a, brža i opasnija nego sve one koje su se odigrale u

posljednjih 10.000 godina? Odgovor na ova pitanja mogao bi glasiti ovako:
1.

ina znanstvenika zastupa mišljenje da je

ovjek pridonio globalnim

klimatskim promjenama u 20. stolje

Izme

u postupnog porasta stakleni

kih plinova i postupnog porasta temperature u

prizemnim dijelovima atmosfere u 20. stolje

u postoji korelacija, koja je

statisti

ki dokazana s vjerojatnoš

u od 95%;

Više klimatologa još uvijek zastupa mišljenje da je dosadašnje zatopljenje još
uvijek unutar prirodnih klimatskih oscilacija i da je takvih, relativno naglih,
promjena ve

bilo u povijesti Zemlje. Oni sumnjaju u ispravnost prognoza

današnjih kompjutorskih modela. Me

utim i oni nisu sigurni jesu li njihove

ocjene ispravne i oprezni su u svojoj kritici. S druge strane nije isklju

eno da

stakleni

kii plinovi prouzrokuju nagle klimatske promjene i u tijeku jednog

desetlje

a. Nadalje, kako je ve

naglašeno, nije još razjašnjena uloga aerosola u

procesu globalnoga zatopljenja, ali ne mijenjaju osnovni trend;

Po vrlo opreznim kompjutorskim prognozama povisit

e se prosje

na globalna

temperatura do godine 2100. za 2 (+/- 1)

C, što bi bio najviši porast temperature

u posljednjih 10.000 godina. Me

utim, sve se više ra

una i s povišenjem

prosje

ne globalne temperature za punih 5.8

Više temperature uvjetuju ja

e isparavanje vodenih površina, što zna

i ukupni

porast godišnjih koli

ina padalina. U nekim

e klimatskim podru

jima opskrba

vodom biti ve

a, u drugima manja, što zna

i da

e pri novoj oborinskoj

preraspodjeli biti regionalnih dobitnika i gubitnika;

Po isto tako opreznim kompjutorskim modelima razina mora i oceana narasti

do godine 2100. za oko 35 cm (procjene variraju izme

u 20 do 86 cm);

Promjena klime i razine mora prouzro

iti

e do kraja 21. stolje

a, ako se ne

poduzmu radikalne mjere za zaštitu okoliša, ogromne promjene u biosferi i
snažno

e utjecati na dalji razvoj politi

kih, gospodarskih i društvenih prilika.

Predvi

a se premještanje dosadašnjih klimatskih pojaseva od juga na sjever koje

ekosustavi ne

e mo

i tako brzo slijediti, zaslanjivanje tala u nizinskim priobalnim

podru

jima i uš

ima rijeka, nedostatak pitke vode, nedostatak hrane, širenje

zaraznih bolesti, migracije stanovništva, neizdržive vru

ine u gradovima.

Zagrijavanje atmosfere od posljednjega ledenog doba do danas od 4 do 5

C, koje

je trajalo 5000 godina, u razdoblju od stotinjak godina.

Mnogi smatraju da se posljedice globalnih klimatskih promjena naziru, ako ne

u sve

eš

im, onda u sve žeš

im vremenskim nepogodama. Najpoznatiji je

primjer klimatski fenomen kojeg su peruanski ribari nazvali «El Nino» (dje

(odnosno El Nino / Southern Oscillation-Phenomenon), zato što se u tropskim
dijelovima Pacifika periodi

no javlja oko Boži

a. Hladna Humboldtova morska

dubinska struja u obalnim podru

jima Južne Amerike, bogata hranjivima i velikim

jatima riba, zamijeni toplijom strujom siromašnom ribama, naj

eš

e svake tre

e ili

etvrte godine. Gornji slojevi tropskog Pacifika zatople na ogromnim površinama.

Umjesto snažnih isto

nih pasatnih vjetrova i s njima povezanih morskih struja koje

teku od Perua prema Indoneziji, u takvim se godinama doga

a upravo obratno.

Zapadni vjetrovi zamjenjuju isto

ne i tjeraju tople vodene mase od Indonezije prema

obali Perua. Neobi

na atmosferska konstelacija izaziva globalne vremenske nepogode

od kojih jedino podru

je Europe nije primjetno zahva

eno. U Australiji, Novoj

Gvineji, Africi, Indoneziji, Indiji i Sri Lanki vladaju suše i požari. U Meksiku i
južnim dijelovima SAD-a pušu orkanski vjetrovi, javljaju se obilne kiše i poplave.
Posebice budu izražene padaline u sušnim podru

jima Južne Amerike. Nakon

fenomena «El Nino»

esto nastupaju i ekstremne vremenske prilike u obratnom

smislu. Krajevi gdje su u prolje

e i rano ljeto trajale dugotrajne suše u kasno su ljeto

pogo

eni dugotrajnim visokim padalinama koje prouzrokuju velike poplave. Taj

fenomen prouzro

en pojavom posebno hladne morske struje u tropskim dijelovima

Pacifika, nazvali su meteorolozi «La Nina» (djevoj

ica) ili «El Viejo» (starac).

U svezi suvremenih klimatskih promjena najizraženija su dva procesa:

rast morske razine;

suša i smanjenje šumskih površina.

Vrlo je neizvjesno koliki je stvarni opseg porasta temperature. Razlog je te

neizvjesnosti u tome što klimu nadziru dva vrlo složena sustava: atmosfera i oceani
koji su i me

usobno povezani. Danas se ve

ina klimatologa slaže da se pove

anje

globalne srednje temperature površine Zemlje može o

ekivati u slijede

ih nekoliko

stotina godina, ako se emisije plinova staklenika, uzrokovane ljudskim aktivnostima,
ne smanje i ne kontroliraju.

Pove

anje temperature Zemljine atmosfere ima mnoge potencijalne štetne

inke, ali može donijeti i neke koristi (u

inci u poljoprivredi). Zagrijavanje

atmosfere dovest

e do promjene vodenih resursa, a relativno mala promjena klime

može uzrokovati velike probleme zaliha vode u podru

jima koja su sklona suši. Zbog

rasta srednje razine mora u

itavom bi svijetu bila ugrožena niska obalna podru

ja.

Opasnost od poplava u tim podru

jima mogla bi biti vrlo velika, ako nakon rasta

razine uslijede

esti udari olujnih valova. Milijuni "ekoloških izbjeglica" bili bi

prisiljeni seliti se iz osjetljivih ("ranjivih") podru

ja, što bi moglo izazvati zna

ajne

demografske promjene.

Glavna zna

ajka problema promjene klime i tranzicijskog stanja koje bi ta

promjena mogla izazvati jest razina neizvjesnosti koja prati taj problem, osobito zbog
brzine i veli

ine klimatskih promjena. Bez obzira na to da li bi topliji svijet bio bolji

ili gori, brza klimatizacijska promjena mogla bi izazvati velike poreme

aje u

društveno-gospodarskim i u ekološkim sustavima. Kad bi se promijenio ekosustav,
neke bi vrste mogle imati koristi, ali bi drugima prijetilo izumiranje. Štetni utjecaji
vjerojatno bi bili najizrazitiji u podru

jima u kojima ve

postoje ekološki pritisci. Ona

su zbog toga vrlo osjetljiva. Njima bi prijetile prirodne opasnosti od morskih i rije

nih

poplava, erozije tla, jakih suša, oluja i sl.

inak staklenika

Još prije nekoliko desetlje

a bio je zrak za nas slobodan prostor. Puštalo se

svašta u atmosferu u nadi da

e to vjetar "ve

nekamo odnijeti". Ali ubrzo se spoznalo

da zrak ne može neograni

eno primati plinoviti otpad sa Zemlje. Istraživanja su

pokazala da kolanje, tj. kružni tok tvari izme

u Zemlje i atmosfere, mora biti

uravnoteženo. To zna

i: ista koli

ina tvari koja u jednoj godini dospije u atmosferu,

mora u istom razdoblju opet dospjeti na Zemlju, ina

e bi koncentracije tih tvari u

atmosferi stalno rasla. To se upravo i zbiva s CO

. Naime, godišnja proizvodnja CO

ledenog pokrova (glacio-eustasy), rast vulkana (vulcano-isostasy), konsolidacija
sedimenata (sediment-isostasy), i pove

anje volumena vode u oceanima (hydro-

isostasy). Promjena gusto

e morske vode zbog promjene temperature i saliniteta (eng.

steric efect) tako

er utje

e na promjenu morske razine. Npr. pove

anje temperature

stupca vode do dubine od 4000 m za 1

C izaziva rast morske razine za 60 cm. Isti

efekt izaziva promjena saliniteta za 0.4 %.

Pretpostavlja se da je tijekom mla

eg pleistocena razina Jadranskog mora

varirala i do 150 m, što je prouzrokovalo barem nekoliko regresija i transgresija.

Na vrhuncu ris-virmskog interglacijala, pred oko 135.000 do 120.000 godina,

globalna razina mora bila je sli

na današnjoj ili viša do 5 m. Nakon toga slijedi

postupan trend spuštanja razine do pred 30.000 godina. Dakle u relativno dugom
razdoblju od 90.000 godina, u skladu s klimatskim oscilacijama i razina mora
fluktuira s amplitudama od 20 do 30 m spuštaju

i se u barem u dva navrata do dubina

-50 i -60 m, u odnosu na današnju morsku razinu.

Pred oko 19.000 do 18.000 godina, u skladu s globalnim zatopljavanjem

inje naglo podizanje razine mora

(Sl. 4.7)

Slika 4.11. Rast morske razine tijekom posljednje odledbe (iz: Pirazzoli, 2000)

Pred oko 19.000 do 18.000 godina, u skladu s globalnim zatopljavanjem,

inje naglo podizanje razine mora. Zbog otapanja ledenja

kih pokrova morska

razina se naglo po

ela podizati pred 17.000 godina. Prosje

an rast morske razine bio

je oko 37 mm/god. do pred 14.000 god., a zatim izme

u 14.000 i 11.000 god., brzina

rasta bila je oko 10 mm/god. Posljednjih 6.000 god. porast morske razine znatno je
usporen, a unato

atlantskom klimatskom optimumu, tijekom holocena globalna

morska razina nije nikada bila viša od današnje.

Recentni rast morske razine je globalni proces, ali brzina nije svugdje ista, zbog

opisanih izostatskih pokreta. To se doga

a zbog smanjenja optere

enja prouzro

enog

otapanjem ogromnih ledenih kapa oko polova, što je posebice izraženo na sjevernoj
hemisferi, zbog termalne ekspanzije morske vode kao i dodatnog hidrostatskog
optere

enja prouzro

enog punjenjem oceanskih bazena. Promjene morske razine

tijekom tog razdoblja bile su u pojedinim zonama Zemlje vrlo razli

ite

(Sl. 4.8)

Slika 4.12. Globalne zone razli

ite eustati

ke promjene morske razine tijekom

posljednjih 6.000 godina (iz: Pirazzoli, 2000)

Tako se u subpolarnim predjelima zamje

uje relativan pad morske razine zbog

izostatskog podizanja kopna koji je negdje bio brži od globalnog rasta morske razine.

Smatra se da se globalna razina mora podigla oko 2 m tijekom posljednjih

1000 do 1500 god. O tome svjedo

e potopljene anti

ke obale, ili pak nekoliko razina

trgova u starim anti

kim gradovima. Istovremeno tektonski pokreti prouzro

eni

seizmi

kom aktivnoš

u (eng. coseimic) mogu prouzro

iti suprotne efekte. Npr. 361

godine zapadna obala otoka Krete podigla se u kratko vrijeme za 9 m.

Od 1891. do 1950. godine razina Sredozemnog mora se podigla za 91 mm, ili

prosje

no 1.5 mm/god. Na temelju mjerenja mareografa prosje

an rast mora na

europskim obalama je 1.26 mm/god. Prema nekim ranijim prognozama, razina
sjevernog Jadrana mogla podizati 3 do 10 mm/god. zbog klimatskih promjena do
kraja 21. stolje

a. Današnje prognoze govore o globalnom rastu od svega 0.3 do 0.9

mm/god.

Posljedice rast morske razine posebice mogu biti izražene u nekim priobalnim

dijelovima svijeta. Npr. u Nizozemskoj je ve

napravljen efikasan sustav obrane od

poplavljivanja morem. Nasuprot tomu, zna

ajan dio Bangladeša, koji se nalazi u delti

rijeke Bengal, izložen je plavljenju morem tijekom tropskih tajfuna.

Problem visoke vode (acqua alta) posebice je izražen u Veneciji. Tri su uzroka toj

pojavi:

tonjenje podru

ja delte zbog izostazije i slijeganja;

kompakcija sedimenata zbog dodatnog optere

enja novih gra

evina;

crpljenje podzemne vode (od 1920. do 1970. godine).

U Veneciji se slegnuo teren za 22 cm u 80 god. (od 1908. do 1988.), od toga zbog

eustatskog dizanja mora 9 cm, konsolidacije sedimenata za 3 cm, a antropogenog utjecaja
10 cm (crpljenje plina i podzemne vode). Prema tomu, ukupni porast morske razine nije

je ta stopa rasta iznosila 3.23 %. Stanovništvo koje raste po prosje

noj godišnjoj stopi

od 0.5 % se udvostru

uje svakih 138 godina; ako raste po godišnjoj stopi od 1 %

udvostru

uje se svakih 70 godina, a ako broj stanovnika raste po godišnjoj stopi od 2

% udvostru

uje se svakih 35 godina

(Sl. 4.14)

Slika 4.14. Projekcija porasta broja stanovnika (iz:

rnjar, 2002)

Kakav pritisak na okoliš izaziva takva "eksplozija" stanovništva, može

ilustrirati

injenica da se po

etkom 20. stolje

a nije gotovo ni govorilo o ekološkim

problemima, a danas se govori o ekološkoj krizi globalnih razmjera.

Rast broja stanovnika u Republici Hrvatskoj bitno se razlikuje od ostalih

zemalja u razvoju i po svojim je zna

ajkama bliži razvijenim zemljama. Od prvog

popisa stanovništva koji je u Hrvatskoj proveden 1857. godine, do popisa
stanovništva u 1991. godini, stope rasta broja stanovništva nisu bile visoke, tako da je
stanovništvo Hrvatske od 1900. godine do 1991. godine poraslo za 1.598.888
stanovnika ili za 66 %, dok je u istom razdoblju svjetsko stanovništvo poraslo za oko
339 %. Popisom stanovnika 2001. godine utvr

eno je da Hrvatska ima 4.381.352

stanovnika, ili 5 % manje nego 1981. godine.

Urbanizacija kao proces koji se ubrzano razvija i prije 2. svjetskog rata u

zapadnim zemljama, a poslije i u nerazvijenima, stvara dodatne probleme razvijenim i
nerazvijenim zemljama. Veliki gradovi (megalopolisi) stvaraju komunalne, ekološke,
psihološke i druge probleme. U nerazvijenim zemljama stvara se "prigradska
sirotinja" koja, me

u ostalim, ugrožava okoliš, a one

iš

eni okoliš ugrožava njihov

život.

injenica je da je po

etkom 20. stolje

a na Zemlji bilo 11 milijunskih

gradova, da bi ih 1975. godine bilo 190, a po

etkom 21. stolje

a više od 200. Gradovi

su vrlo osjetljivi ekološki sustavi i u pravilu traže uvoz hrane, energije, vode itd. Zbog
toga je stihijski nastanak i širenje gradova vrlo osjetljiv ekološki, gospodarski i
društveni problem današnjice, posebno u siromašnim i nerazvijenim zemljama. Danas
u razvijenim državama 70-80 % stanovništva živi u urbanim sredinama. Bez obzira na
navedeno, procjene ukazuju da

e se gradovi i u budu

nosti razvijati ubrzano,

posebno u zemljama u razvoju, i to do zastrašuju

ih dimenzija.

4.2.2. Razvoj industrije i energetike

Energija je "krvotok" gospodarstva i glavni pokreta

razvoja ljudske

civilizacije i presudna je za op

i napredak

ovje

anstva. Uporaba energije u pravilu

uzrokuje globalno, regionalno i lokalno one

iš

enje, a cijene energije rijetko

obuhva

aju ekološke troškove. Iako je svaku etapu u dosadašnjem razvoju ljudske

civilizacije obilježavao odre

eni izvor energije koji je prevladavao u tom vremenu,

potrošnja energije ovisila je o dostignutom stupnju razvoja stanovništva.

Tako je po

etkom 20. stolje

a ukupna potrošnja energije iznosila 1.293 x 10

tona ekvivalenta ugljena pri

emu se ugljen i drvo sudjelovali s više od 90 %. Godine

1995. ukupna potrošnja energije iznosi 10.671 x 10

tona ekvivalenta ugljena, a ugljen

i drvo sudjeluju ispod 30 % u ukupnoj potrošnji primarnih izvora energije. Danas je
nafta glavni izvor energije i sudjeluje u ukupnoj potrošnji svjetske energije s oko 35
%. Njezine su rezerve znatno manje od rezervi ugljena a pretpostavlja se da bi mogle
trajati još oko 35 godina uz današnji tempo rasta potrošnje.

Na svjetskoj razini raste potrošnja fosilnih goriva i

init

e oko 60 % primarne

potrošnje energije. Rast ekološki

istih energenata je zna

ajan, ali u ukupnoj potrošnji

sudjeluju relativno malo

(Sl. 4.15)

Slika 4.15. Struktura potrošnje primarne energije (iz:

rnjar, 2002)

U Hrvatskoj se i dalje pretežito rabe teku

a goriva koja u ukupnoj potrošnji

sudjeluju s oko 43 %, a u Primorsko-goranskoj županiji

ak 60 %. Sve to ukazuje da

Hrvatska nije znatnije mijenjala strukturu energetske potrošnje od naftne krize 1973.
godine i da najviše troši najskuplji energent. Razvoj svjetske energetike bit

e i dalje

pod snažnim utjecajem politi

kih i gospodarskih promjena te prestrukturiranja

gospodarstva. Na Zemlji

e energetska potrošnja biti ve

a i brže

e rasti nego u

industrijaliziranim zemljama jer je to temelj bržeg gospodarskog razvoja što

e imati i

odre

enog negativnog utjecaja na okoliš.

Komunalni otpad zbrinjava se na dva osnovna na

ina:

odlaganjem,

termi

kom obradom (spaljivanjem).

Kruti gradski otpad sadrži namirnice, životinjske i biljne ostatke te otpatke

koji nisu otrovni (plastika, papiri, limenke itd.). Ti su se materijali 80-ih godina
nasumce bacali naj

eš

e u prirodne udoline, i nakon toga pokrivali niskim slojem

zemlje. U takvim se odlagalištima kemijskim procesima stvara plin koji se nije
sustavno odvodio, pa su mnoga stara odlagališta eksplodirala. Prolazom voda kroz
odloženo sme

e u mnogo se slu

ajeva one

iš

uju podzemne pitke vode ili priobalno

more.

lanice Europske unije (EU) proizvode od 400 do 500 kilograma komunalnog

otpada godišnje. Oko 58 % ukupne koli

ine komunalnog otpada u zemljama Europske

unije odlaže na odlagališta, a oko 21 % spaljuje pri

emu je ukupna koli

ina otpada

oko 2 milijarde tona godišnje

(Sl. 4.16).

Slika 4.16. Struktura zbrinjavanja komunalnog otpada u Europskoj uniji

(iz:

rnjar, 2002)

I u zemljama EU, kao i u mnogim drugim razvijenim zemljama, posebice

SAD, poseban problem

ini takozvani tehnološki otpad koji je po koli

ini znatno ve

a njegovo zbrinjavanje traži složenije postupke.

Za Hrvatsku se procjenjuje da je do sada odloženo oko 5.3 x10

t komunalnog

otpada, a 1994. godine skupljeno je i odloženo 610.000 tona. U ukupnim koli

inama

komunalnog otpada u Hrvatskoj, Zagreba

ka županija sudjeluje s 30 %, Splitsko-

dalmatinska s oko 12 % i Primorsko-goranska s oko 11 %, a sve ostale županije s oko
47 %. Pozitivni pomaci su u

injeni sustavnim skupljanjem plasti

ne i staklene

ambalaže. Prema procjenama, koli

ina komunalnog otpada je na taj na

in smanjena

za oko 40 %.

Koli

ine tehnološkog otpada koje se proizvode u Hrvatskoj iznosile su 1994.

godine oko 1230 x10

tona, bez otpada iz poljoprivrede i šumarstva, odnosno oko

4700 x10

t uklju

ivo i navedeni otpad. Prema tome, može se zaklju

iti da se u

Hrvatskoj proizvede i organizirano zbrine oko 5.5 x10

tona komunalnog i

tehnološkog otpada.

4.2.4. Razvoj prometa

Promet je dio ljudskog okoliša i bitno utje

e na njegovu kvalitetu; oplemenjuje

i oboga

uje okoliš, ali istodobno uzrokuje i mnoge loše ekološke posljedice. Štetne

ekološke posljedice prometa razli

itog su obilježja i na

ina djelovanja. Suvremeno

društvo želi držati pod nadzorom štetne posljedice prometa i smanjuje ih regulativnim
mjerama.

Kako je u proteklih pedesetak godina motorizacija, ali i mobilnost prometa

znatno porasla, to je i negativan utjecaj prometa na okoliša znatno premašio kapacitet
okoliša i na nekim prostorima izravno ugrozio ekološku održivost i ekološku
ravnotežu.

Danas na cestama našeg planeta ima više od 500 x10

vozila koja troše jednu

tre

inu ukupne energije pri

emu se koli

ina energije koja se koristi za promet sve

više pove

ava. Predvi

a se da

e do 2030. godine na Zemlji prometovati oko jedna

milijarda cestovnih vozila, pa i uz

injenicu da je potrošnja goriva po vozilu sve

manja, ipak najve

i dio potrošnje nafte otpada na cestovna vozila.

Zabrinjava

injenica da i dalje raste koli

ina štetnih plinova u prometu, te da

je u protekla dva desetlje

a emisija CO

porasla za 76 %, a NO

za 68 %.

Promet izaziva i mnoge druge nepovoljne u

inke. Jedna je od takvih i buka

koja u blizini glavnih prometnica, križanja i terminala

esto dostiže ja

inu koja prelazi

prihvatljive standarde. Procjenjuje se da je oko 110 x10

ljudi u industrijskim

zemljama izvrgnuto buci cestovnog prometa ve

oj od 65 decibela, što se smatra

neprihvatljivim stanjem. Smatra se da buka od 60 decibela nema štetnog utjecanja na
zdravlje ljudi, a buka od 60 do 90 decibela naglo pove

ava zamor, slabi koncentraciju

i u osjetljivih ljudi ostavlja trajne posljedice ako druže traje. Procjena štete od buke
provodi se pretežito zbog ljudskog zdravlja, ali i zbog posljedica na zgrade jer buku
prate i vibracije.

4.2.5. Razvoj poljoprivrede

Od ranih 60-ih godina razvoj svjetske poljoprivrede zna

ajno je napredovao u

proizvodnji i u potrošnji hrane. Klju

imbenik koji je omogu

io da naraslo

stanovništvo bude bolje uhranjeno, bila je preobrazba poljoprivrede u razvijenim
tržišnim ekonomijama. Rastom proizvodnje hrane u zemljama u razvoju koje su
slijedile tzv. zelenu revoluciju, polja riže su porasla za 42 % izme

u 1969. i 1971.

godine, a sredinom 1980. godine i pšeni

na polja za 84 %. Rast proizvodnje hrane

iznosio je prosje

no oko 3.2 % godišnje u tim zemljama. U afri

kim zemljama rast

proizvodnje hrane u 70-im godinama je usporen i otežan da bi prerastao u pravu
katastrofu s obzirom na stope rasta pu

anstva.

Što zbog manje proizvodnje hrane u pojedinim zemljama, a posebice zbog

naglog rasta svjetskog stanovništva i stanovništva pojedinih zemalja svijeta, stopa
proizvodnje hrane po stanovništvu po

ela je 80-ih godina opadati i ponovno se javlja

problem gladi i siromaštva. Tako je u 90-im godinama pretežito 1.1 x10

ljudi živjela

neuhranjeno.

Poljoprivreda je rastu

e potrebe za hranom morala zadovoljavati uglavnom

pove

anjem produktivnosti jer je ve

i dio najboljeg svjetskog tla za proizvodnju hrane

u uporabi. Da bi pove

ala svoju produktivnost, poljoprivreda je nužno trebala

iskoristiti brojne agrotehni

ke mjere. Budu

i da poljoprivrednom zemljištu

esto

nedostaje nekih hranjivih sastojaka, kako bi se osigurala maksimalna produktivnost,
primijenjena su razna umjetna gnojiva bazirana na dušiku (N), fosforu (P) i kaliju (K).

5. ZAŠTITA PRIRODE

Zaštita prirode imala je u svijetu tri faze:

1. Faza seže u prvoj polovici 19. stolje

a, kada se uo

ilo da pojedine životinjske ili

biljne vrste nestaju. Tada se odredbama zakona po

inju štititi pojedine vrste i njihove

populacije.
2. Faza ima cilj zaštitu pojedinog podru

ja, dakle i ekosustava, a ne samo vrste. Tako

je u SAD osnovan 1872. prvi nacionali park (Yellowstone national park).
3. Faza zaštite ima cilj zaštititi Zemljinu biosferu u cijelosti, s obzirom da se negativni
utjecaju na okoliš ne mogu zaustaviti na administrativnim granicama.

1948. godine osnovana je

unarodna unija za zaštiti prirode IUCN.

Sjedište je u Glandu (Švicarska). IUCN se bavi strategijom i planiranjem za
obrazovanje i komunikacije, za zakonodavstvo o okolišu, za nacionalne parkove i
zašti

ena podru

ja, za preživljavanje vrsta i za gospodarenje ekosustavima.

1972. godine održana je u Stockholmu Konferencija o ljudskom okolišu, kao

prvi globalni skup te vrste. 1992. održana je u Rio de Janeiru (Brazil) Konferencija
Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju. Tada je donesen i operativni plan AGENDA
21 o principima održivog razvoja. 1997. godine održana je u Kyotu (Japan) Okvirna
konferencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime.

Konvencija o bioraznolikosti

(Rio de Janeiro, 1999) osigurava globalni

mehanizam o

uvanja i održivog korištenja bioraznolikosti za današnje i budu

generacije.

Biološka raznolikost ili biodiverzitet je naziv za razli

itost vrsta u nekom

prostoru. Bioraznolikost obuhva

a sav živi svijet, sve organizme na Zemlji,

itavu

biosferu u

ijoj je osnovi geneti

ka struktura razmnožavanja. Bioraznolikost je

neraskidivo povezana s neživim svijetom, odnosno biotopom. Prema novijim
procjenama na Zemlji živi izme

u 12.5 do 30 milijuna vrsta. Svake se godine otkrije

i broj novih vrsta (npr. izme

u 1979. i 1988. godišnje se opisivalo oko 11000

novih vrsta).

Zaštita bioraznolikosti tradicionalno je usmjerena na vrste i gene. Razvoj

poljoprivrede i antropogeni utjecaj op

enito utjecali su na smanjenje bioiverziteta

zbog izumiranja vrsta i širenja genetski uniformnih poljoprivrednih kultura. Danas
neki znanstvenici smatraju da je genetsku degradaciju i iš

eznu

e vrste mogu

sprije

iti samo reprodukcijom unutar populacije od barem 10000 jedinki, a ne kako

se ranije smatralo unutar 100 jedinki.

Poznato je, da su tijekom geološke prošlosti, zbog prirodnih katastrofa

lokalnih i globalnih razmjera, izumrle mnogobrojne vrste, ali su zbog genetske
raznolikosti, nastale i proširile se brojne druge. Opseg suvremenog izumiranja vrsta
može se procijeniti samo na temelju primjera iz geološke prošlosti. Smatra se da

zbog nepovoljnih antropogenih utjecaja na okoliš, u slijede

ih 25 godina stopa

izumiranja premašiti za više od 1000 puta stopu prirodnog izumiranja vrsta.

Smatra se da je na oko ¾ površine Zemlje ekosustav narušen ljudskim

aktivnostima.

Koristi koje proizlaze iz o

uvanja biološke raznolikosti mogu se podijeliti u

slijede

e grupe:

- koristi od ekosustava;
- koristi od bioloških resursa;
- socijalne dobiti.

Prema prora

unima ameri

kih ekologa vrijednost svjetskog ekosustava

procjenjuje se na 33 trilijuna USA dolara godišnje. Tako

er se procjenjuje da bi

troškovi o

uvanja planetarne bioraznolikosti mogli iznositi manje od ¼ iznosa koje

vlade sada troše na potpore djelatnostima koja štete okolišu.

5.1. ZAŠTITA PRIRODE U REPUBLICI HRVATSKOJ

Priroda predstavlja temeljnu vrijednost i jedan od najzna

ajnijih resursa

Republike Hrvatske te uživa posebnu zaštitu.

Ciljevi i zada

e zaštite prirode su:

– o

uvati i obnoviti postoje

u biološku i krajobraznu raznolikost u stanju prirodne

ravnoteže i uskla

enih odnosa s ljudskim djelovanjem,

– utvrditi stanje prirode i osigurati pra

enje stanja,

– osigurati sustav zaštite prirodnih vrijednosti radi trajnoga o

uvanja njihovih

svojstava na temelju kojih se proglašavaju zašti

enima,

– osigurati održivo korištenje prirodnih dobara na dobrobit sadašnjih i budu

naraštaja bez bitnog ošte

ivanja dijelova prirode i uz što manje narušavanja ravnoteže

njenih sastavnica,
– pridonijeti o

uvanju prirodnosti tla, o

uvanju kakvo

e, koli

ine i dostupnosti vode,

održavanju atmosfere i proizvodnji kisika, te održavanju klime,
– sprije

iti štetne zahvate ljudi i poreme

aje u prirodi kao posljedice tehnološkog

razvoja i obavljanja djelatnosti,
– osigurati pravo gra

ana na zdrav okoliš, odmor i razonodu u prirodi.

-provedbom prostornih planova, odnosno mjera zaštite zašti

enih dijelova prirode.

Danas je u Republici Hrvatskoj zaštitom obuhva

eno oko 8.2% površine

kopna, a u zakonskom postupku proglašenja zaštite je nekoliko lokacija Sveukupnom
zaštitom u Hrvatskoj je obuhva

eno 321 ve

e ili manje prostorno podru

je i objekt

ukupne površine 4401 km

Zaštita prirode temelji se na na

elima:

– svatko se mora ponašati tako da pridonosi o

uvanju biološke i krajobrazne

raznolikosti, zaštiti prirodnih vrijednosti i o

uvanju op

ekorisne uloge prirode,

– neobnovljiva prirodna dobra treba koristiti racionalno, a obnovljiva prirodna dobra
održivo,
– u korištenju prirodnih dobara i ure

enju prostora obvezno je primjenjivati na

ela,

mjere i uvjete zaštite prirode,
– zaštita prirode pravo je i obveza svake fizi

ke i pravne osobe, te su u tom cilju dužni

sura

ivati radi izbjegavanja i sprje

avanja opasnih radnji i nastanka šteta, uklanjanja i

sanacije posljedica nastale štete, te obnove prirodnih uvjeta koji su postojali prije
nastanka štete,
– javnost ima pravo na slobodan pristup informacijama o stanju prirode, pravo na
pravodobno obavješ

ivanje o štetama u prirodi i o poduzetim mjerama za njihovo

uklanjanje, te pravo na mogu

nost sudjelovanja u odlu

ivanju o prirodi.

Temeljni zakon Republike Hrvatske kojim je obuhva

ena zaštita prirode je

Zakon o

zaštiti prirode

(NN 70/05). Prema tom zakonu, u Hrvatskoj se zaštita prirode provodi

uvanjem biološke i krajobrazne raznolikosti, te zaštitom prirodnih vrijednosti.

Temeljni dokumenti zaštite prirode su

Strategija i akcijski plan zaštite biološke i

krajobrazne raznolikosti Republike Hrvatske

koju donosi Sabor i programi zaštite

Da bi se u

inkovitije zaštitila biološka i krajobrazna raznolikost Republike

Hrvatske, navedena su osnovna na

ela od kojih polazi

Nacionalna strategija i

akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti

, a to su op

i strateški

ciljevi:

provesti inventarizaciju dijelova biološke i krajobrazne raznolikosti,

prikazati ih kartografski procijeniti stanje njihove ugroženosti,

izraditi akcijske planove zaštite,

provesti akcijske planove zaštite,

nadgledati promjene (monitoring),

razviti mehanizme provedbe.

Nacionalnom strategijom predvi

ena je izrada županijskih strategija i akcijskih

planova. Na takav

e se na

in osigurati odgovaraju

a zaštita i briga za dijelova biološke i

krajobrazne raznolikosti koje su od lokalne važnosti, te provedbu brojnih nacionalnih ciljeva
na lokalnoj razini.

Zahvati u prirodu planiraju se na na

in da se izbjegnu ili na najmanju mjeru

svedu ošte

enja prirode. Tijekom izvo

enja zahvata izvo

je dužan djelovati tako

da u najmanjoj mjeri ošte

uje prirodu, a po završetku zahvata dužan je u zoni utjecaja

zahvata uspostaviti ili približiti stanje u prirodi onom stanju koje je bilo prije zahvata.

U planiranju i ure

enju prostora te u planiranju i korištenju prirodnih dobara

treba osigurati o

uvanje zna

ajnih i karakteristi

nih obilježja krajobraza te održavanje

bioloških, geoloških i kulturnih vrijednosti koje odre

uju njegov zna

aj i estetski

doživljaj.

Zaštita ekoloških sustava ostvaruje se provo

enjem mjera o

uvanja biološke

raznolikosti u korištenju prirodnih dobara i ure

enju prostora, te zaštitom stanišnih

tipova. Nadležno ministarstvo vodi katastar ekoloških sustava te zajedno s tijelom
državne uprave nadležnim za gospodarenje prirodnim dobrom prati stanje
(monitoring) osobitih i ugroženih ekoloških sustava, odnosno stanišnih tipova.

Krški ekološki sustavi predstavljaju bogatstvo globalne razine vrijednosti i

prirodne su vrijednosti. Speleološki objekti predstavljaju prirodne vrijednosti i ovim
zakonom je zabranjeno ošte

ivati, uništavati i odnositi špiljski nakit i živi svijet

speleoloških objekata.

Zabranjeno je graditi gra

evine ili gospodarski koristiti prirodna dobra oko

prirodnih izvora, uz obale prirodnih vodotoka te vlažnih podru

ja, uz obale prirodnih

ili umjetnih jezera, ili u poplavnim ravnicama vodotoka, te uz morsku obalu, a osobito
uz obale morskih uvala, osim ako to nije dopušteno posebnim propisom ili
dokumentima prostornog ure

enja.

Ekološki zna

ajna podru

ja za Republiku Hrvatsku su:

– podru

ja koja su biološki iznimno raznovrsna ili dobro o

uvana, a koja su

unarodno zna

ajna po mjerilima me

unarodnih ugovora,

– podru

ja koja bitno doprinose o

uvanju biološke i krajobrazne raznolikosti,

– podru

ja stanišnih tipova koji su ugroženi na svjetskoj, europskoj ili državnoj razini,

– staništa vrsta koje su ugrožene na svjetskoj, europskoj ili državnoj razini,
– staništa endemi

nih svojti,

– podru

ja koja bitno pridonose genskoj povezanosti populacija bioloških vrsta

(ekološki koridori),
– selidbeni putovi životinja,
– o

uvane šumske cjeline.

Sustav me

usobno povezanih ili prostorno bliskih ekološki zna

ajnih

podru

ja, koja uravnoteženom biogeografskom raspore

enoš

u zna

ajno pridonose

uvanju prirodne ravnoteže i biološke raznolikosti,

ini ekološku mrežu. Unutar

ekološke mreže njezini dijelovi povezuju se prirodnim ili umjetnim ekološkim
koridorima.

Minerali i fosili vlasništvo su Republike Hrvatske. Zakonom o zaštiiti priorde

zabranjeno je bez valjana razloga uništavati minerale i fosile te ošte

ivati njihova

nalazišta. Minerali i fosili koji su zna

ajni radi svoje rijetkosti, izuzetne veli

ine ili

izgleda ili izvanrednog i univerzalnog obrazovnog i znanstvenog zna

enja,

predstavljaju zašti

ene prirodne vrijednosti.

Zašti

ene prirodne vrijednosti

prema Zakonu o zaštiti prirode su:

1. zašti

ena podru

ja:

– strogi rezervat,
– nacionalni park,
– posebni rezervat,
– park prirode,
– regionalni park,
– spomenik prirode,
– zna

ajni krajobraz,

– park šuma,
– spomenik parkovne arhitekture,

2. zašti

ene svojte:

– strogo zašti

ena i zašti

ena divlja svojta,

– zašti

ena zavi

ajna udoma

ena svojta,

3. zašti

eni mineral i fosil.

Zašti

eni dijelovi prirode raspore

uju se u razrede:

- me

unarodnog zna

enja,

- državnog zna

enja,

- lokalnog zna

enja.

Tako su Nacionalni park Plitvi

ka jezera i Velebit (u cijelosti kao rezervat

biosfere) uvršteni i UNESCO registar svjetske prirodne baštine.

Strogi rezervat

je podru

je kopna i/ili mora s neizmijenjenom ili neznatno

izmijenjenom sveukupnom prirodom, a namijenjen je isklju

ivo o

uvanju izvorne

prirode, znanstvenom istraživanju kojim se ne mijenja biološka raznolikost, pra

enju

stanja prirode, te obrazovanju koje ne ugrožava slobodno odvijanje prirodnih procesa.
Za istraživanje i posje

ivanje strogog rezervata u cilju obrazovanja potrebno je

ishoditi dopuštenje Ministarstva. U strogom rezervatu zabranjene su gospodarske i
druge djelatnosti.

Nacionalni park

je prostrano, pretežno neizmijenjeno podru

je kopna i/ili

mora iznimnih i višestrukih prirodnih vrijednosti, obuhva

a jedan ili više sa

uvanih ili

neznatno izmijenjenih ekoloških sustava, a prvenstveno je namijenjen o

uvanju

izvornih prirodnih vrijednosti. Nacionalni park ima znanstvenu, kulturnu, odgojno-
obrazovnu i rekreativnu namjenu. U nacionalnom parku su dopuštene radnje i
djelatnosti kojima se ne ugrožava izvornost prirode. U nacionalnom parku je
zabranjena gospodarska uporaba prirodnih dobara. U nacionalnom parku dopušteno je

stilsku, umjetni

ku, kulturno-povijesnu, ekološku ili znanstvenu vrijednost. Na

spomeniku parkovne arhitekture i prostoru u njegovoj neposrednoj blizini koji

ini

sastavni dio zašti

enog podru

ja nisu dopušteni zahvati ni radnje kojima bi se mogle

promijeniti ili narušiti vrijednosti zbog kojih je zašti

en.

Divlje svojte

koje su ugrožene ili rijetke, zašti

ene su kao strogo zašti

ene

svojte i zašti

ene svojte.

Zašti

ene zavi

ajne udoma

ene svojte

su one biljke i životinje koje su se

razvile kao posljedica tradicijskog uzgoja i

ine dio hrvatske kulturne baštine.

Minerali i fosili

koji su rijetki, izuzetne veli

ine ili izgleda, ili izvanrednoga

znanstvenog zna

aja, predstavljaju zašti

ene prirodne vrijednosti.

Nacionalni park i park prirode proglašava Hrvatski sabor posebnim zakonom.

U Republici Hrvatskoj do sada je proglašeno 8 nacionalnih parkova. To su:

- Brijunsko oto

je;

- Risnjak
- Sjeverni Velebit;
- Paklenica;
- Plitvi

ka jezera;

- Krka;
- Kornati;
- Mljet.
Stroge i posebne rezervate, te zašti

ene prirodne vrijednosti koje se prostiru na

podru

ju dvije ili više županija, proglašava Vlada uredbom na prijedlog Ministarstva.

Regionalni park, zna

ajni krajobraz i park-šumu proglašava županijska skupština uz

suglasnost Ministarstva. Spomenik prirode i spomenik parkovne arhitekture
proglašava županijska skupština uz suglasnost Ministarstva.

Zašti

ene divlje svojte i zašti

ene zavi

ajne udoma

ene svojte i zašti

ene

minerale i fosile proglašava ministar u

ijoj je nadležnosti zaštita prirode.

Zašti

ena podru

ja, zašti

ene svojte te zašti

eni minerali i fosili upisuju se u

Upisnik zašti

enih prirodnih vrijednosti

. Za teritorij Republike Hrvatske izra

ene

Crvena knjiga biljnih vrsta

Republike Hrvatske

Crvena knjiga životinjskih

svojti

Republike Hrvatske

u kojima su evidentirane sve izumrle ili ugrožene biljne i

životinjske vrste.

Zašti

enim podru

jima upravljaju javne ustanove. Javne ustanove za

upravljanje nacionalnim parkom i parkom prirode osniva Vlada. Javne ustanove za
upravljanje ostalim zašti

enim podru

jima i drugim zašti

enim prirodnim

vrijednostima osnivaju županijske skupštine.

Zaštita prirode u Primorsko-goranskoj županiji

Uslijed osobitog zemljopisnog položaja, Primorsko-goranska županija u

“malom” ocrtava ono što je priroda Hrvatske za Europu; tu se na malom prostoru
isprepli

u tipi

na staništa srednje Europe, Alpa, krša Dinarida, te zapadnog i isto

nog

Sredozemlja. Gotovo svi elementi ovih staništa i njihovih biljnih i životinjskih
zajednica, susre

u se na relativno malenom prostoru Županije. Na prostoru ove

Županije je prema paleontološkim nalazima bilo pribježište europske flore i faune za

zadnjeg ledenog doba, od kojih je danas ostao

itav niz endema karakteristi

nih za

hrvatsku obalu Jadrana. Uz U

ku, masiv Obru

a, Snježnika i Risnjaka, te pojedine

gore Velike Kapele, endemima su posebno bogati otoci Krk, Cres i Rab. Cres ima 10
endemi

nih svojti kralješnjaka i 3 endemi

ne biljke, Krk 5 kralješnjaka i 7 biljaka, a

Rab 4 kralješnjaka i 5 biljaka.

Biološko bogatstvo i raznolikost faune najbolje je izraženo po broju vrsta

životinja. Od životinja koje su najviše prou

ene, a to su kopneni kralješnjaci, u

Županiji živi izme

u 70 do 90% vrsta iz

itave Hrvatske! Od otoka po biološkoj

raznolikosti isti

u se, u razmjerima

itavog Sredozemlja, osobito Krk, Cres i Rab.

Tako je npr. otok Krk s 30 autohtonih vrsta vodozemaca i gmazova, otok je s
najve

im brojem vrsta herpetofaune (zmija) u

itavom Mediteranu! Naravno da je tu i

proporcionalno visok postotak onih vrsta koje su u Europi ugrožene; tako je od 114 u
Europi ugroženih vrsta ptica u Županiji zabilježeno njih 83. Na podru

ju Županije

primorsko-goranske, koja zauzima tek oko 6.3 % površine Hrvatske obitava 73%
vrsta vodozemaca i oko 87 % gmazova, odnosno oko 81% sveukupne herpetofaune
Hrvatske. Na ovom podru

ju obitava 81 vrsta sisavaca, što iznosi gotovo 75 % od

ukupno poznatog broja sisavaca u Hrvatskoj, a posebna je zna

ajka obitavanje na

malom prostoru svih triju najve

ih europskih predatora: medvjeda, vuka i risa.

Flora Županije broji preko 2.700 vrsta, odnosno sveukupno oko 3.000 biljnih

taksona, što Primorsko-goransku uvrš

uje u floristi

ki najbogatije dijelove Hrvatske.

Kako je za

itavu našu državu poznato oko 4.300 biljnih taksona, proizlazi da na

podru

ju Županije dolazi 70% hrvatskih biljaka. Otoci Krk, Cres i Lošinj brojem od

preko 1.300 biljnih vrsta prelaze sveukupan broj vrsta biljaka nekih europskih država,
a Primorsko-goranska ima biljnih vrsta kao

itava Austrija, gdje je na površini od

83.000 km

poznato 2.900 biljnih vrsta.

Od 226 rijetkih, ugroženih i osjetljivih vrsta biljaka koliko ih navodi Crvena

knjiga biljnih vrsta Republike Hrvatske na podru

ju Županije obitavaju 122! Na podru

Županije raste i 28 vrsta koje su zakonski zašti

ene, dok su u Hrvatskoj zakonski

zašti

ene 44 vrste.

Od ukupnog kopnenog teritorija Županije na šume otpada 67 % površine. S

obzirom na reljefne i klimatske zna

ajke nalaze se u tri biljno-geografske šumske

zone, što je jasan pokazatelj razli

itosti klime. Godišnji prirast drvne mase je nizak,

odnosno ispod mogu

nosti šumskih staništa. To je posljedica niskog drvnog fonda

kao i degradiranosti šuma. Zdravstveno stanje šumske vegetacije na podru

Županije nije zadovoljavaju

e: primjetan je trend sušenja gotovo svih vrsta drve

a, a

poglavito jele.

Svojom raznolikoš

u i bogatstvom oblika u moru i podmorju Županije

primorsko-goranske postoje mnoge izuzetno vrijedne zajednice i podru

ja njihovog

pojavljivanja, koje je neophodno o

uvati. Izdvajaju se izuzetno dobro o

uvani

koraligenski facijes, livade morskih cvjetnica, naro

ito vrste

Posidonia oceanica

podmorske špilje, te podru

ja stalnog zadržavanja i obitavanja populacije od 150-200

dupina. Na podru

ju vanjskih otoka Županije redovita su godišnja okupljanja ve

eg broja

morskih kornja

itavo podru

je Primorsko-goranske županije ima u odnosu na Europu, dakle

u kontinentalnim razmjerima, izuzetno visoku biološku raznolikost. U nacionalnim
razmjerima, Primorsko-goranska županija je po stanju živog svijeta jedno od
najvrednijih podru

ja, odnosno jedna od najbogatijih i prirodom najbolje o

uvanih

županija. To prirodno bogatstvo vrijedi zaštititi, u prvom redu da bi se moglo
dugoro

no, na održiv na

in koristiti na dobrobit ljudi koji ovdje žive.

Na podru

ju Županije ima više lokaliteta koji uživaju odre

eni stupanj zaštite.

6. ZAŠTITA OKOLIŠA

Europska unija, prema Ugovoru iz Maastrichta (1993.), koji su prihvatile sve

ondašnje zemlje

lanice, slijedi ove ciljeve u pogledu zaštite okoliša:

uvanje i zaštitu okoliša i poboljšanje njegove kakvo

zaštitu ljudskoga zdravlja,

pažljivo i razumno iskorištavanje prirodnih resursa,

unapre

enju mjera za rješavanje regionalnih i globalnih ekoloških

problema.

Ustav Republike Hrvatske utvr

uje pravo na «zdrav život i zdrav okoliš kao

dobro od interesa za RH i obavezu svih subjekata da osobitu skrb posve

uju zaštiti

prirode i okoliša».

Zakon o zaštiti okoliša

(NN 110/07) je temelji zakonski propis

koji nalaže slijede

- Okoliš je dobro od interesa za državu, i ima njezinu osobitu zaštitu.
- Zahvatima u okoliš ne smije se utjecati na kakvo

u življenja, na zdravlje ljudi i

održivi razvoj prirode.

Osnovni ciljevi zaštite okoliša, u ostvarivanju uvjeta za održivi razvoj jesu:

- trajno o

uvanje izvornosti, biološke raznolikosti prirodnih zajednica i o

uvanje

ekološke stabilnosti,
- o

uvanje kakvo

e žive i nežive prirode i racionalno korištenje prirode i njenih

dobara,
- o

uvanje i obnavljanje kulturnih i estetskih vrijednosti krajolika,

- unaprje

enje stanja okoliša i osiguravanje boljih uvjeta života.

Osnovni ciljevi zaštite okoliša postižu se:

- predvi

anjem, pra

enjem, spre

avanjem, ograni

avanjem i uklanjanjem nepovoljnih

utjecaja na okoliš,
- zaštitom i ure

enjem izuzetno vrijednih dijelova okoliša,

- spre

avanjem rizika i opasnosti po okoliš,

- poticanjem korištenja obnovljivih prirodnih izvora i energije,
- poticanjem upotrebe proizvoda i korištenja proizvodnih postupaka najpovoljnijih za
okoliš,
- ujedna

enim odnosom zaštite okoliša i gospodarskog razvoja,

- sprje

avanjem zahvata koji ugrožavaju okoliš,

- sanacijom ošte

enih dijelova okoliša,

- razvijanjem svijesti o potrebi zaštite okoliša u odgojnom i obrazovnom procesu i
promicanjem zaštite okoliša,
- donošenjem pravnih propisa o zaštiti okoliša,
- obavještavanjem javnosti o stanju okoliša i njenim sudjelovanjem u zaštiti okoliša,
- povezivanjem sustava i institucija zaštite okoliša Republike Hrvatske s
me

unarodnim institucijama.

Nacionalna strategija zaštite okoliša

izra

ena je 2001. godine Ovaj je

dokument izra

en na temelju odredbe u Zakonu o zaštiti okoliša, ali i u skladu s

ekivanjima me

unarodnih institucija.

6.1. ONE

IŠ

ENJE I ZAŠTITA ZRAKA

ovjek je svojim djelovanjem po

eo ozbiljno ugrožavati atmosferu. U okoliš

otpuštamo znatne koli

ine razli

itih plinova koji bitno mijenjaju kemizam atmosfere.

Kapacitet okoliša jest sposobnost okoliša da primi odre

enu koli

inu nekog

one

ista

a u odre

enom razdoblju bez štete za ekosustav. Kapacitet okoliša za unos

one

iš

enja zraka može se vrlo teško jednozna

no odrediti, pogotovu stoga što se

mogu

i štetni u

inci manifestiraju

esto s velikim vremenskim pomakom.

One

iš

eni zrak je onaj zrak u kojem se nalaze tvari koje su strane njezinu

prirodnom sustavu. Danas, u stanju lokalnog i globalnog one

iš

enja, teško se može

i zrak koji nije druk

ijega kemijskog sastava od prirodnoga. Stoga se sve više rabi

druga definicija za one

iš

eni zrak. Zrak se smatra one

iš

enim ako sadržava tvari u

koncentracijama koje izazivaju štetne posljedice po zdravlje ljudi, životinja i biljaka i
nanose štetu okolišu i gospodarstvu.

Promjene kemizma atmosfere mogu imati posljedice na mikroklimatske

promjene nekog podru

ja, ali mogu uzrokovati i op

u promjenu globalne klime na

Zemlji.

6.1.1. Uzroci i posljedice one

iš

enja atmosfere

One

iš

iva

zraka

(

aeropolutant

) je bilo koji plin ili

estica koji u dovoljno

visokoj koncentraciji može biti opasan za život živa bi

a ili imovinu, a može pote

i iz

prirodnih ili antropogenih izvora ili iz oba izvora.

One

iš

iva

i zraka svrstavaju se u dvije skupine. Prvu skupinu

ine

primarni

one

iš

iva

koji nastaju iz poznatih izvora one

iš

enja i otpuštaju se izravno u

atmosferu. Drugu skupinu

ine

sekundarni one

iš

iva

koji nastaju u atmosferi

interakcijama primarnih one

iš

iva

a ili njihove interakcije s normalnim sastojcima

atmosfere. Valja napomenuti da postoji stalna tendencija porasta koncentracije
emitiranih plinova iz antropogenih izvora.

Primarni one

iš

iva

i zraka

mogu se svrstati u pet skupina:

Uglji

ni monoksid (CO) – vrlo je otrovan plin bez mirisa i boje. Glavni je

proizvod nedovršenog izgaranja fosilnih goriva. gori plavkastim plamenom i tada
prelazi u uglji

ni dioksid (CO

). Udisanjem se veže za hemoglobin u krvi i

izaziva trovanje. U atmosferi brzo oksidira u CO

Ugljikovodici (HC) ili nepostojani organski ugljici (VOC) su organski spojevi
koji sadrže ugljik i vodik. Nastaju prirodnim raspadanjem organskih tvari,
izgaranjem fosilnih goriva i isparavanjem benzina. Naj

eš

i ugljikovodik u

atmosferi je plin metan (CH

) koji može biti kancerogen. Taj je plin glavni

sastojak zemnog plina i eksplozivan u smjesi sa zrakom.

Duši

ni oksid (NO) bezbojan je plin koji u dodiru sa zrakom prelazi u duši

dioksid (NO

) koji je karakteristi

nog mirisa, teži je od zraka i otrovan je.

Proizvod je izgaranja goriva u automobilima. Dušikovi oksidi tako

er pridonose

stvaranju "kiselih kiša" je se vezuju s vodom i stvaraju duši

nu kiselinu.

Sumporni dioksid (SO

) emitira se izgaranjem fosilnih goriva (67 %) u

rafinerijama, tvornicama i individualnim ložištima. Djeluje štetno na organe za
disanje. Polagano se oksidira u sumporni trioksid (SO

) koji s kapljicama vode

dalje sumpornu kiselinu (H

Odre

ene tvari, u koje se ubrajaju krute

estice ili kapljice, dovoljno su sitne da

bi ostale u zraku. U te tvari se ubrajaju

a, dim, prašina, azbestna vlakna,

pesticidi itd. U

inci

estica u zraku su razli

iti. One mogu u atmosferi utjecati na

bolesti dišnih putova i smanjivati vidljivost.

globalno zagrijavanje Zemljine atmosfere ("efekt staklenika");

nestajanje ozonskog omota

a i poja

anje ultraljubi

astih zra

enja;

gubitak sposobnosti samopro

iš

avanja.

Disperzija otrovnih kemijskih tvari i nastanak kiselih kiša

Od vremena po

etka industrijalizacije razvijeno je mnoštvo razli

itih

kemijskih spojeva od kojih ima najviše podataka o štetnom djelovanju teških metala i
postojanih organskih spojeva.

Emisija teških metala i postojanih organskih spojeva kontrolira se uz pomo

filtera kojima se odstranjuju

estice iz otpadnih plinova. Emisija plinovitih toksi

nih

tvari iz ložišta i spalionica regulira se pažljivim vo

enjem procesa izgaranja, na vrlo

visokoj temperaturi, a po potrebi dodatno se postavljaju ure

aji za apsorpciju ili za

naknadnu destrukciju štetnih tvari.

Koliko se god trudili nikad ne možemo u potpunosti sprije

iti emisiju štetnih

tvari stoga danas djeluje znatan broj svjetskih organizacija koje svojim radom teže ka
što racionalnijem one

iš

enju.

Emisija otrovnih plinova u atmosferu uzrokuje ne samo one

iš

ivanje zraka

koji koriste biljke, životinje i ljudi ve

se stvaraju uz vodene pare i kisele kiše. One

nastaju od sumpornog dioksida i dušikovih oksida te klorovodika. Ti plinovi otapaju
se u vodi kiša i ostalih oborina te se pod utjecajem sun

eva svjetla i atmosferskoga

kisika pretvaraju u smjesu u kojoj je otopljena sumporna, duši

na i klorovodi

kiselina. Kad tako zakiseljene kiše ili snijeg (npr. pH < 5.6) dospiju u jezera i rijeke,
njihove vode tako

er postaju s vremenom kisele (npr. pH=5.0). Danas ve

mnoga

jezera imaju pH od samo 4.5 do 4, a prije dvadesetak godina imala su pH izme

u 7 i

8! Padom pH-vrijednosti slabe, a potom i ugibaju brojne vodene životinje i biljke. Na
zakiseljavanje voda osjetljivi su neki rakovi, puževi, lososi, šarani, pastrve i drugi.

Kisele kiše djeluju štetno na biljke na dva na

ina: izvana i preko zakiseljenog

tla, tj. preko korjenova sustava. Na liš

u i iglicama pojavljuju se ošte

enja kutikule i

drugih organa liš

a, što dovodi do pove

anog isparavanja vode u liš

u i do postupnog

sušenja i opadanja liš

a odnosno iglica. Pove

ana kiselost tla uzrokuje osloba

anje

otrovnih teških kovina i promjene u biološkoj aktivnosti tla. Naj

eš

e stradaju

osjetljive dla

ice korjena. Zbog toga je biljci smanjen dovod vode i hranjivih tvari

(Ca, Mg, K) pa joj je usporen rast. Takve su biljke osjetljivije na mraz, visoke
temperature, na razli

ite uzro

nike bolesti i biljka propada. Osobito su ugrožene

šume, koje su pojedinim podru

jima u fazi propadanja sa više od 40 % jedinki.

Smanjenje ozona u atmosferi

Ozon (O

) je plin bijeloplave boje sastavljen od tri atoma kisika u molekuli.

Prirodno se stvara u gornjim slojevima atmosfere – u stratosferi uz pomo

ultraljubi

astog zra

enja Sunca. Zra

enje razvija molekule kisika otpuštaju

i slobodne

atome od kojih se neki vežu s drugim molekulama kisika i stvaraju ozon. Ozon je
nestabilna molekula tako da ga zra

enje Sunca ne samo stvara ve

i razgra

uje

stvaraju

i molekularne kisike i slobodne atome kisika. Zbog toga

e koncentracija

ozona u stratosferi ovisiti o ravnoteži tog prirodnog procesa na koji utje

antropogeno ispuštanje plinova popularno nazvanih freoni klorofluorugljici (npr.
CFCl

, CF

i dr.). Kemijske reakcije nastanu pod UV-B zra

enjem Sunca i

osloba

aju iznimno reaktivne atome klora ili broma koji reagiraju na ozon na na

in da

mu "oduzimaju" jedan atom kisika i pretvaraju ozon (O

) u kisik (O

), a sami stvaraju

klorov monoksid (ClO) ili bromov monoksid. Molekule tog kemijskog spoja reagiraju
na slobodni atom kisika tako da mu "dodaju svoj ukradeni atom kisika" i stvaraju

molekulu kisika sa dva atoma kisika. Pri tomu se ponovno oslobodio atom klora ili
broma i zapo

eo ponovno kemijski proces "kra

e" atoma kisika od ozona. Tako mala

koli

ina CFC može uništiti veliku koli

inu ozona

Slika 6.1. Kemijske reakcije ozona i CFC plinova (iz:

rnjar, 2002)

Problem ozona može djelomi

no zbunjivati. Ozon se, naime, pojavljuje na

dvije razine u atmosferi: u stratosferi i troposferi. Ozon je plin koji nastaje prirodnim
putem, a u stratosferi se skuplja kao ozonski omota

i nalik je tankom pojasu oko

Zemlje. Tu je koncentracija ozona pozitivna jer štiti Zemlju od ultraljubi

astog (UV-

B) zra

enja sa Sunca, tako da apsorbira oko 77 % zra

enja. Istodobno, ozon koji se

taloži u nižoj atmosferskoj razini, u troposferi, može štetno utjecati na zdravlje,
vegetaciju itd., a uklju

en je u op

i proces nastajanja kiselih kiša. Iako je i stvaranje

ozona u troposferi prirodno, ono može biti poja

ano i me

usobnim djelovanjem

dušikovih oksida (NO, NO

), kisika (O

) i isparivih organskih spojeva. Na taj na

velika razina koli

ine ozona u troposferi nije dobra, za razliku od velikih

koncentracija ozona u stratosferi.

Smanjenje ozonske ovojnice nije poželjno jer se time pove

ava UV-B zra

enje

koje može izazvati mnogobrojne kemijske i biološke procese koji su štetni za ljudski
organizam. U

ovjeka može povišeno UV-B zra

enje uzrokovati razne bolesti kao što

su rak kože, mrenu o

iju, opekotine, ubrzano starenje kože i smanjenje otpornosti

imunološkog sustava ovisno o osjetljivosti organizma na ultraljubi

asto zra

enje.

Zabilježeno je da se najve

e stanjenje ozonske ovojnice pojavljuje na Antartici. Tvari

koje utje

u na ošte

enje ozonske ovojnice jesu: klorofluorougljikovodici (CFC),

uglji

ni tetraklorid, metil kloroform, haloni, hidrofluor ugljikovodici (HCFC),

hidrobromofluor ugljikovodici (HBFC) i metil-bronid. U tu skupinu ubrajamo tvari
koje služe kao otapala, rashladna sredstva za proizvodnju pjenastih masa,

Hrvatska emitira godišnje. U Hrvatskoj emisije "stakleni

kih plinova" (CO

metan, dušikovi oksidi) iznose oko 28 milijuna tona godišnje. Cestovni promet
emitira oko 60 % ukupnog one

iš

enja zraka

(Sl. 6.3)

Slika 6.3. Emisija glavnih one

iš

uju

ih tvari u atmosferi Hrvatske u 1999.

godini (iz: Springer, 2001)

Problemi prekograni

nog transporta one

iš

enja u atmosferi za Hrvatsku

postaju sve ve

i, jer izra

uni taloženja sumpora i nitrata prekora

uju dopuštene

vrijednosti i ugrožavaju šumske sustave. Prema predvi

anjima, 2010. godine taloženje

u Hrvatskoj bit

e gotovo najve

e u Europi, a posebno je osjetljivo podru

je Gorskog

kotara. U Primorsko-goranskoj županiji šumski se fond u razdoblju od 1970. do 1990.
godine pove

ao za 7%, ali su se i ukupne štete na šumama pove

ale za 5 puta što

iznosi gotovo oko 13 milijuna eura. Štete i nepovoljni u

inci one

iš

enja zraka mogu

se pratiti, mjeriti i izraziti u naturalnim jedinicama, a poslije toga i procjenjivati u
nov

anim jedinicama. Pri tome se glavne štete od one

iš

enja zraka mogu podijeliti u

5 skupina:

štetni utjecaji na ljudsko zdravlje

štetni utjecaji na biljni i životinjski svijet

štetni utjecaji na materijale

štetni utjecaji na kulturno blago

smanjenje vidljivosti.

Ekonomske štete od atmosferskog one

iš

enja materijala obuhva

aju:

pogoršanje odnosno smanjenje vrijednosti materijala,

troškove zaštite materijala,

troškove

iš

enja,

troškove prijevremene zamjene materijala

estetske gubitke.

Slika 6.4. Referentne vrijednosti kakvo

e zraka prema Svjetskoj zdravstvenoj

organizaciji (iz: Springer, 2001)

Mjere za zaštitu zraka od one

iš

enja

Da bi se uspješno moglo upravljati zaštitom zraka, nužno je utvrditi strateške

ciljeve zaštite zraka (npr. smanjenje stakleni

kih plinova ili SO

do 2015. godine ili

smanjenje plinova iz prometa itd.), te mjere kojima

e se posti

i zacrtani ciljevi (npr.

zakonodavne mjere, ekonomski poticaji, ekološka edukacija itd.).

Da bi se smanjile štete od one

iš

enja zraka, poduzimaju se razne mjere i

aktivnosti u sklopu politike zaštite okoliša na svjetskom i nacionalnom planu. Mjere
za zaštitu zraka od one

iš

enja mogu se podijeliti u dvije osnovne skupine:

1. Mjere za spre

avanje one

iš

enja,

2.Mjere za sanaciju one

iš

enja.

Prvoj skupini

mjera ponajprije pripadaju one koje se trebaju provoditi u sustavu

planiranja:
1.Odabiranjem pogodnih lokacija za izgradnju pogona koji one

iš

uje zrak, s

obzirom na zna

enje pogona,

2.Odre

ivanjem udaljenosti od pogona do ostalih sadržaja, prije svega stambenih

naselja, dje

jih ustanova i bolnica,

3.Ispravnim planiranjem prometnica i regulacijom prometa u naseljima i sl.
Toj skupini pripadaju i mjere kojima se pri izgradnji novih pogona osigurava odabir
tehnologije koja

e minimalno one

iš

avati zrak.

Druga skupina

su mjere sanacije koje se mogu podijeliti u dvije podskupine:

1.Mjere kojima se rješava problem koji uzrokuje neki odre

eni one

iš

iva

(ako je

taj one

iš

iva

jedini izvor one

iš

enja),

2.Mjere kojima se rješava stanje one

iš

enja kao posljedica više razli

itih izvora.

Prije poduzimanja zaštitnih mjera, potrebno je: izraditi katastar izvora one

iš

enja

zraka, izraditi katastar stanja one

iš

enja zraka, utvrditi meteorološke uvjete za

prora

un širenja emisije, izraditi planove sanacije podru

ja s ugroženom kvalitetom

zraka, i izraditi tehnoekonomski modul za prognoziranje emisija.

U pravnom sustavu Republike Hrvatske osigurana je zaštita zraka od

one

iš

enja i zaga

enja slijede

im zakonskim propisima i uredbama:

Slika 6.6. Koli

ina godišnje potrošene vode po kontinentima (iz: Glava

, 2001)

6.2.1. Uzroci i posljedice one

iš

enja površinskih i podzemnih voda

Ako se uspore

uje kakvo

a podzemnih voda, posebice dubokih podzemnih

voda, s kvalitetom površinskih voda, može se op

enito zaklju

iti da su podzemne

vode

iš

e. Pa ipak treba re

i da su i same podzemne vode izložene cikli

kim

promjenama kakvo

e, a u svezi s dubinom, filtracijskim karakteristikama i litološkim

sastavom vodonosnika, te posebno mogu

noš

u akcedentnih zaga

ivanja.

Naj

eš

e je one

iš

enje i zaga

ivanje podzemnih voda uzrokovano

infiltracijom s površine iz razli

itih životinjskih farmi, obra

enih poljoprivrednih

površina, otpadnih voda industrije, neispravnih kanalizacijskih sistema, prometnica,
odlagališta komunalnog i posebnog otpada, zaga

enih rijeka i sl. Sasvim je jasno da

su zaga

ivanju s površine posebno izloženi plitki vodonosnici s tankom krovinom,

odnosno prostori izravnog prihranjivanja vodonosnika kao što je podru

je krša. Treba

naglasiti da zbog relativno sporog pronosa zaga

enja u podzemlju, zaga

ivalo može

biti opaženo tek nakon niza godina. Za to vrijeme ve

i dio vodonosnika može biti do

te mjere zaga

en, da eksploatacija podzemne vode mora biti prekinuta.

U ve

ini urbanih sredina postoji velika potencijalna opasnost procje

ivanja

otpadnih voda doma

instava i industrijskih postrojenja u podzemlje. Veliki broj

naselja u svijetu pa i kod nas nema ure

aje za pro

iš

avanje otpadnih voda.

Zaga

ivanje s cesta nije samo potencijalna mogu

nost zbog akcidenata, pri

emu razna zaga

ivala mogu s cesta dospjeti u podzemlje, ve

i zbog

injenice da se u

mnogim zemljama gdje vladaju niske temperature, ceste zimi redovito posipavaju
razli

itim solima. Problem zaga

ivanja s prometnica jako je prisutan u urbanim

sredinama.

Razlozi one

iš

enja i zaga

ivanja podzemnih voda mogu biti razli

iti. To su:

fizi

ko;

mikrobiološko;

kemijsko i radiološko.

Zanimljivo je da su se uzroci zaga

enja površinskih i podzemnih voda tijekom

posljednja dva stolje

a zna

ajno mijenjali, usporedno s industrijskim razvojem. U

predindustrijsko vrijeme do 1850. godine, prevladavalo je bakteriološko zaga

enje,

dok je danas vrlo rašireno zakiseljavanje voda (sl. 6.7).

Slika 6.7.

Vremenski slijed

imbenika koji su

uzrokovali

one

iš

enje

slatkih voda u

industrijskim
zemljama (iz:
Glava

, 2001)

Fizi

ko zaga

enje

Fizi

ko zaga

enje o

ituje se u promjeni boje, mirisa, okusa, mutno

e i

temperature podzemne vode. Boja, miris i okus mogu biti rezultat i nekih drugih
kemijskih procesa u vodonosniku. Mutno

a podzemne vode u stijenama me

uzrnske

poroznosti zna

i da sam vodozahvatna gra

evina nije dobro projektiran, odnosno

izveden. U stijenama s pukotinskim, a posebno krškim tipom poroznosti, mutež je

esto prisutan bez obzira na to da li je kaptiran izvor ili je podzemna voda zahva

ena

zdencima.

Voda se može smatrati pitkom temperature do 16

C. Temperatura podzemne

vode je u pravilu stabilna, a njezine su vrijednosti oko srednje godišnje temperature
lokacije na površini. Svako zna

ajnije temperaturno odstupanje zna

i da su u

podzemlju prisutni neki biološki ili kemijski procesi. To tako

er može zna

iti da je

vodonosnik pod utjecajem termalnih podzemnih voda iz dubljih geoloških struktura,
što je u prirodi puno

eš

i slu

aj.

Eksploatacija relativno plitkih vodonosnika uz rije

ni tok, može imati za

posljedicu zna

ajne oscilacije temperature podzemne vode u tijeku godine. Tako su

primjerice dugogodišnja istraživanja na crpilištu Gaza uz Koranu pokazala da
temperatura podzemne vode varira izme

u 7 i 23

C zbog inducirane infiltracije vode

rijeke Korane. S obzirom na to, ovo povišenje temperature u ljetnom periodu može se
smatrati termi

kim zaga

enjem podzemne vode.

Mikrobiološko zaga

enje

Mikrobiološko zaga

enje vode uzrokovano je prisutnoš

u patogenih

mikroorganizama koje nisu autohtoni u vodonosniku, a u vodonosnik su dospjeli kao
otpadne tvari ljudi odnosno životinja. Filtriranjem kroz stijene me

uzrnske

poroznosti, velik

e dio mikroorganizama zbog Van der Waals-ovih sila ostati na

površini

estice stijene, a samo manji dio

e biti pronesen do mjesta korištenja.

Naime, što su

estice manje to su ja

e elektri

ne i Van der Waals-ove sile izme

estica vodonosnika i

estica vode. To prakti

no zna

i da

e neznatne koli

ine praha i

glina u vodonosniku imati zna

ajna purifikacijska svojstva

vrstog dijela

vodonosnika.

Iz prethodnih se poglavlja moglo zaklju

iti da je prisutnost mikroorganizama

uvjetovana i promjenjivim hidrokemijskim odnosima u podzemlju. Pa

e primjerice

zbog promjene vrijednosti pH do

i ne samo do ve

e mobilnosti teških metala, nego i

vodenom ekosustavu. Prirodna eutrofikacija uzrokuje postupno "umiranje" jezera,
pretvaraju

i ga u mo

varu.

Antropogena eutrofikacija

ili eutrofikacija uzrokovana djelovanjem

ovjeka

temelji se na uklju

ivanju dodatnih koli

ina kemijskih elemenata (npr. mineralnih

gnojiva - dušik, detergencije - fosfor) u biološke cikluse kolanja tvari i energije u
vodenom ekosustavu. Remeti se uravnotežena stabilnost ekosustava i ubrzavaju
postupci samoone

iš

enja, porasta izvorne (autohtone) biljne mase i organskog

materijala što dovodi do destrukcije tj. do ubrzane eutrofikacije. Primjer antropogene
eutrofizacije je "cvjetanje jezera" uz pojavu prekomjerne množine npr. modrozelenih
algi.

Na temelju sadržaja fosfora, klorofila, srednje dubinske vidljivosti i sadržaja

kisika razlikuje se 5 stupnjeva eutrofikacije površinskih voda

Slika 6.8. Stupnjevi eutrofikacije površinskih voda (iz: Glava

, 2001)

To su:

ultra-oligotrofno,

oligotrofno,

mezotrofno,

eutrofno,

hipertrofno.

Prirodni na

ini smanjenja zaga

enja podzemnih voda

Do smanjenja koncentracije zaga

ivala koje je jednom dospjelo u vodonosnik

može do

i zbog

etiri osnovna procesa.To su:

1.Biološki procesi jer tlo ima snažna purifikaciona svojstva zbog prisutnosti raznih
bakterija i gljiva, koje

e napadati patogene mikroorganizme i reagirati s odre

enim

štetnim supstancijama.
2.Fizi

ki procesi, jer procje

ivanje podzemne vode kroz relativno sitnozrne stijene

omogu

uje filtraciju suspendiranih ne

isto

a u podzemnoj vodi.

3.Kemijski procesi, jer neke supstancije reagiraju s mineralima u stijeni ili tlu, mogu
biti oksidirane i precipitirane iz vode, procesi adsorbcije naro

ito su snažni u

organskim materijalima.

Autopurifikacijske zna

ajke, odnosno mogu

nost samopro

iš

avanja

vodonosnika ovise o fizi

koj i kemijskoj formi zaga

ivala, o litološkom sastavu

vodonosnika te njegove neposredne podine i krovine, te o na

inu na koji je zaga

ivalo

prodrlo u podzemlje.

Vrsta zaga

ivala je važan faktor njegovog uklanjanja iz podzemne vode.

Topiva zaga

ivala, kao što su umjetna gnojiva i neki industrijski otpadni efluenti,

e biti uklonjena filtracijom. Prisutnost nekih metala ovisit

e o biološkim

procesima u podzemlju (željezne i manganske bakterije). S druge strane,

vrste

estice biti eliminirane iz podzemnih voda u sitnozrnim sedimentima, no ne

e biti

filtrirane u stijenama pukotinskog, a pogotovo krškog tipa poroznosti.

enito se koli

ina zaga

ivala smanjuje s pronosom kroz vodonosnik.

Otvoreni vodonosnici odnosno vodonosnici u

ijoj se krovini nalaze tanke pokrovne

naslage ili ih nema, kao što je podru

je krša, bit

e u zoni prihranjivanja tako

izloženi mogu

nosti zaga

ivanja. Duboki vodonosnici, koji su zašti

eni debelim

slojevima vodonepropusnih stijena u krovini, relativno su sigurni od naj

eš

zaga

ivanja površine.

Opasnost zaga

ivanja je znatno ve

a ako je zaga

ivalo direktno uneseno u

vodonosnik, a to zna

i da su izostali uvijek prisutni intenzivni purifikacijski procesi u

površinskom tlu. Posebno je opasno direktno unašanja zaga

ivala u saturiranu zonu

vodonosnika klasti

nih stijena, jer je horizontalna komponenta propusnosti (osom

kod prapora ili lesa) znatno ve

a od vertikalne.

6.2.2. Zaštita voda

Vode su one

iš

enjem i zaga

ivanjem vrlo ugroženi mediji. Gospodarenje

vodama zahtijeva integralni pristup, koji uskla

uje djelatnosti vodoopskrbe, kontrole

vodotokova, zaštite površinskih i podzemnih voda od zaga

ivanja s privrednim i

razvojnim djelatnostima u zaštititi, poljoprivredi, industriji, energetici i urbanim
sredinama.

Da bi se voda djelatno štitila od one

iš

enja, potrebno je upravljati kvalitetom

voda, odnosno potrebno je nadzirati one

iš

enje voda i u

init brojne druge aktivnosti

u istraživanju, planiranju i otklanjanju uzro

nika one

iš

enja voda.

Osim prihva

enih me

unarodnih konvencija i protokola koji obvezuju

Republiku Hrvatsku da vodi brigu o zaštiti vodnih sustava, postoji i relativno
kvalitetno nacionalno zakonodavstvo. Vode su op

e dobro koje zbog svojih prirodnih

svojstava ne mogu biti ni u

ijem vlasništvu. Vode kao op

e dobro imaju osobitu

zaštitu Republike Hrvatske. Stoga u pravnom sustavu Republike Hrvatske osigurana
je zaštita voda od one

iš

enja i zaga

enja slijede

im zakonskim propisima i

uredbama:

Zakon o zaštiti okoliša

(NN 110/07)

Zakon o vodama

(NN 150/05)

Zaštita površinskih i podzemnih tako

er se spominje i u:

Zakonu o rudarstvu

(NN 190/03)

Zakon o vodama

je temeljni zakon koji ure

uje gospodarenje i zaštitu površinskih i

podzemnih voda na kopnu ali i mora.

Korištenjem voda, prema ovom Zakonu, smatra se:

- zahva

anje, crpljenje i uporaba površinskih i podzemnih voda za razli

ite namjene

(opskrba vodom za pi

e, sanitarne i tehnološke potrebe, navodnjavanje i dr.) ,

- korištenje vodnih snaga za proizvodnju elektri

ne energije i druge pogonske

namjene,
- korištenje voda za uzgoj riba,
- korištenje voda za plovidbu,
- korištenje voda za šport, kupanje, rekreaciju i druge sli

ne namjene,

Iz Zakona o vodama proizlaze slijede

e uredbe i pravilnici:

Uredba o kategorizaciji vodotoka

(15/81)

I zona strogog režima

je ustvari ogra

eno podru

je oko vodozahvata bez

mogu

nosti pristupa;

II zona strogog ograni

enja

je granica izra

unatog podru

ja napajanja

(zabrana gra

enja i eksploatacije mineralnih sirovina);

III zona ograni

enja i kontrole

(zabrana ispuštanja nepro

iš

enih otpadnih

voda, deponiranja otpada i gra

enje kemijskih industrijskih postrojenja);

Zbog specifi

nog toka vode i slabe mogu

nost samopro

iš

avanja, u krškim

podru

jima se odre

uje i IV zona zaštite. Prema potrebi mogu se odrediti i

hidrogeološki rezervati, kao glavne zone prikupljanja podzemnih voda.

Republika Hrvatska potpisnik je

Konvencije o zaštiti i uporabi

prekograni

nih vodotoka i me

unarodnih jezera

zaklju

ena u Helsinkiju 1992.

godine. Stranke Konvencija obvezuju se spre

avati, nadzirati i smanjivati svaki štetni

prekograni

ni utjecaj. U tu se svrhu one obvezuju sprje

avati i nadzirati one

iš

enje

na samom izvoru te osigurati razumnu i pravi

nu uporabu vodotoka.

6.2.3. Uzroci i posljedice one

iš

enja mora

More je najve

i i jedinstveni spremnik slane vode koji povezuje izdignute

dijelove kopna. U tako golemom prostoru mogu se na

i vrlo maleni organizmi, kao

što su bakterije i jednostani

ne alge, pa sve do najve

eg živog organizma na našoj

Zemlji – plavetnog kita. S obzirom na povezanost životnih zajednica, more tvori
jedinstvenu cjelinu premda je geografski vrlo raznoliko.

More ima veliko nenadomjestivo i neprocjenjivo ekološko zna

enje i zada

Što bi bilo od atmosfere da nema fitoplanktona koji iz nje uzima goleme koli

ine

, ne može se danas sa sigurnoš

u predvidjeti. Gdje leži gornja granica ekološke

izdržljivosti morskog ekosustav, teško je tako

er odrediti.

More ima svojstva samopro

iš

avanja, odnosno autopurifikacije, ali do

odre

ene granice. Obalna mora najbolji su pokazatelji stanja. Na obalama postoje

tragovi raznih one

iš

iva

a, kao što je nafta i obilje krutog otpada (naj

eš

e od tvari

koje se vrlo teško i sporo razgra

uju).

esti udesi tankera pri prijevozu nafte,

pohranjivanje radioaktivnog otpada, sve ve

i broj turista, pove

an promet na moru i

drugi

imbenici utje

u na one

iš

enje, tj. na kvalitetu mora.

Glavni oblici iskorištavanja mora su:

iskorištavanje morskih organizama za hranu i druge svrhe,

upotreba mora za odlaganje otpadaka,

pretvaranje plitkog morskog podru

ja u gra

evine i itd.

Mora su veliki proizvo

i hrane: procjenjuje se da bi se iz mora moglo

iskoristiti 200 x10

tona za ljudsku prehranu godišnje, dok se danas koristi oko 85

x10

tona.

Oceani su postali najve

i i najjeftiniji prijevozni putovi, pa im je u drugoj

polovini 20. stolje

a prijetila nova ekološka opasnost – one

iš

enje naftom.

Procjenjuje se da prosje

no godišnje u ocean dotje

e od 1.7 do 8.8 x10

tona nafte i

zbog toga godišnje ugiba od 500.000 do 2.500.000 morskih ptica. Naftne bušotine iz
podmorja stvaraju 11 % ukupnog one

iš

enja mora, a najve

a su opasnost tankeri.

Havarije brodova nisu jedini oblik one

iš

enja mora. Brodovi koji prevoze naftu u

jednom pravcu moraju krcati balastnu vodu radi sigurnosti plovidbe.

Usporedbe radi, procjenjuje se da

vrsta postrojenja (obalne rafinerije,

terminali, itd.) ispustiti u more oko 180.000 tona nafte godišnje, a ostali izvori
(gradski kanalizacijski sustavi, industrija, rijeke, atmosferske padaline) oko 1630 x10

tona godišnje, prijevoz (uklju

ivo nesre

e), oko 500.000 tona, te prirodni unosi oko

250.000 tona. To sve zajedno

ini oko 2.4 x10

tona godišnje bez prirodnog

one

iš

enja s ugljikovodicima putem atmosferskih padalina i putem planktona što

iznosi oko 30 milijuna tona ugljikohidrata."

Uslijed sve više uznapredovanog procesa litoralizacije, odnosno koncentracije

stanovništva te gospodarskih djelatnosti u priobalju, nažalost je i sve ja

one

iš

ivanje priobalnog morskog pojasa. Do nedavno se u praksi, ako ne i u teoriji

smatralo da su mora i oceani neograni

eno podru

je koje može primiti otpatke

ovje

anstva i gdje se sve od automobilskih olupina do radioaktivnog otpada može

odbaciti i zaboraviti. No niti u globalnim razmjerima to više nije tako, nakon stupanja
na snagu Konvencije o pravu mora. Posebno to ne vrijedi za obalna podru

ja, jer su

ona pod najve

im optere

enjem. Najve

i dio one

iš

enja stiže u more s kopna, bilo

rijekama, kanalizacijskim ispustima, te bacanjem komunalnog i tehnološkog otpada
kao i zrakom. Ta one

iš

enja mogu biti biološka (bakterije, virusi), organske i

anorganske tvari (teške kovine - Cd, Hg, Pb, pesticidi, poliklorirani bifenili - PCB,
nafta), radioaktivne tvari, pa

ak i toplina. Osim toga i nutrijenti (hranjive soli)

ukoliko ih ima u suvišku mogu dovesti do teških i neželjenih posljedica.

Sredozemnim se morem svake godine preveze oko 400 x10

tona nafte. Svake

se godine u Sredozemno more ulije oko 60.000 tona deterdženata, 12.000 tona fenola,
320.000 tona fosfata, 800.000 tona nitrata, 130 tona žive, 12.000 tona nafte koju
ispuste brodovi i više od milijardu m

otpadne nepro

iš

ene vode. Ako se hitno ne

poduzmu opsežne ekološke mjere, Sredozemno može postati oko 2025. godine
biološki mrtvo.

Jadransko more ima površinu od 139.000 km

. Sa Sredozemnim morem je

more povezano relativno uskim Otrantskim vratima širine 70 km. Vode Jadranskog
mora izmijene se za 5-10 godina za razliku od voda Sredozemnog mora, za

iju je

jednokratnu izmjenu potrebno 70-100 godina. S obzirom na relativnu zatvorenost,
cijeli je jadranski bazen vrlo osjetljiv na mogu

a one

iš

enja. Sjeverni Jadran je vrlo

plitak. Taj dio ograni

en linijom rt Kamenjak na jugu Istre do Riminija ima dubinu do

40m, 12% ukupne površine, i svega 1.5% ukupnog volumena voda Jadrana. U sjeverni
dio Jadranskog mora dospijevaju velike koli

ine slatke vode (3000 m

/s ), od

ega

najve

i dio rijekom Po. Postoje procjene da rijekama u Sjeverni Jadran godišnje stiže

oko 330.000 t dušika u obliku nitrata, nitrita, amonija, 28.000 t fosfora u obliku fosfata.

Jadransko je more tipi

no oligotrofno more, odnosno more u kojem su malene

koncentracije hranjivih tvari. Zbog toga su njegove vode uglavnom bistre i prozirne i
daju mu osobitu plavu boju po kojoj je poznato. Me

utim, upravo zato što ima niske

koncentracije hranjivih soli, svako njihovo pove

anje može ubrzati prirodne procese

produkcije što se manifestira poja

anim "cvjetanjem" mora.

Po stupnju eutrofikacije razlikuju se:

- oligotrofno more,

- mezotrofno more,

- eutrofno more,

- hipertrofno more.

Južni Jadran je uglavnom oligotrofan, dok se dio sjevernog Jadrana, osobito

podru

je izme

u Venecije i Trsta, može smatrati eutrofnim. Pojava želatinoznih masa je

prirodan proces bilježen od srednjeg vijeka u sjevernom Jadranu, ali je intenzitet i
zahva

ena površina pove

ana. Sjeverni Jadran postupno je postao eutrofan. U

razdobljima kad je smanjen dotok hranjivih soli uslijed klimatskih faktora, dolazi znatnog
izlu

ivanja sluzi kao odgovor sustava.

Osim u Zakonu o zaštiti okoliša i Zakonu o zaštiti prirode, kao i Zakonu o

vodama, zaštita mora u Republici Hrvatskoj regulirana je slijede

im najvažnijim

zakonima. To su:

Pomorski zakonik

(NN 181/04; 76/07)

Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama

(NN 158/03; 141/06)

Regionalni ugovori o zaštiti morskog okoliša doneseni su pretežito pod

okriljem UNEP-a (Plan UN-a za zaštitu okoliša). Regionalne aktivnosti UNEP-a na
zaštiti morskog okoliša, tj. ostvarivanje njegova Programa za regionalna mora,
zapo

ele su 1975. godine zemlje u Sredozemlju.

6.3. ONE

IŠ

ENJE I ZAŠTITA TLA

Tlo je temelj za proizvodnju hrane, organskih tvari, spremište za hranjiva za

biljke i oborinsku vodu. Ono djeluje kao filtar, obnavlja i

isti podzemnu pitku vodu.

Tlo je dio kopnenih ekosustava i važna je komponenta

ovjekova okoliša. Poznavanje

stupnja one

iš

enja i zaga

enja tla važno je zbog slijede

eg:

1.Narušavanje (pogoršavanje) ekosustava kao cjeline dovodi do manjeg ili

eg ošte

enja i samog tla, a u grani

nim slu

ajevima i do njegova potpunog

uništenja.

2.Tlo je u pravilu neobnovljiv prirodni resurs. Mnoge posljedice narušenog i

ošte

enog okoliša mogu se sanirati. Na primjer, ako se obustave izvori one

iš

enja

rijeka, život

e se u njima obnoviti; ako se obustavi emisija štetnih plinova, ošte

ene

biocenoze

e se regenerirati, ali jednom one

iš

eno tlo izgubljeno je za mnoge

naraštaje.

3.Ošte

enje i uništavanje tla uzrokuje poreme

aje u hidrološkom režimu

okoliša. Povezanost tla i hidroloških uvjeta širih podru

ini da se negativni procesi

u jednom tlu mogu odražavati i na okolnu prirodu. Tako se tlo osim izloženosti
štetnim utjecajima i samo javlja kao

initelj narušavanja okolne prirode.

u ekološki zna

ajnim svojstvima tla je njegova sposobnost da veže

odnosno zadržava tvari s kojima dolazi u dodir. Ta fizikalno-kemijska sposobnost
ovisit

e o kapacitetu kationa koji se nalazi u tlu. Druga važna ekološka zna

ajka tla

je kiselost tla koja se mjeri u pH vrijednostima. Ako je pH vrijednost manja od 7 tlo je
kiselo, a ako je pH vrijednost ve

a od 7 tlo je alkalno ili lužnato. Neutralna tla imaju

pH vrijednost od 6 do 8.

6.3.1. Uzroci i posljedice one

iš

enja i degradacije tala

Utjecaji na tlo i one

iš

enje tla po

inje intenzivnije ve

u mla

e kameno doba,

ovjek prestaje biti skuplja

i lovac i po

inje se baviti poljoprivredom.

One

iš

enim tlima smatramo ona tla u kojima se nalaze tvari koje su strane

normalnom prirodnom, kemijskom, fizikalnom i biološkom sastavu tla, što ima
neželjene posljedice po sve što živi na ili u tlima, po ekosustav u cjelini, a
pojedina

no po zdravlje

ovjeka kao i po gospodarstvo.

Glavni uzro

nici degradacije i one

iš

enja tla su:

- neplansko širenje naselja,
- neplansko širenje industrijskih postrojenja,

- gradnja prometnica,
- poljoprivreda koja koristi sve više umjetnih gnojiva, pesticida i drugih
agrotehni

kih mjera,

- industrija koja ispuštanjem otpadnih voda i odlaganjem krutog otpada
ugrožava postoje

e prostore i zauzima nove,

- površinski iskopi mineralnih sirovina,
- prekomjerna sje

a šuma.

Više od 70 % kopnene površine Zemlje manje je pogodno za proizvodnju

hrane, a godišnji gubici kvalitetnog tla u svijetu procjenjuju se na 6-7 milijuna ha.
Zbog te

injenice, kao i rasta stanovništva, poljoprivredne površine smanjuju od 0.4

ha na 0.2 ha po stanovniku.

One

iš

enje tla može biti lokalno i globalno. Lokalno one

iš

enje tala vezano

je s jedne strane za gradove i ve

a industrijska podru

ja, a s druge strane na

poljoprivredna podru

ja koja su u novije vrijeme sve ve

i problem. Globalno

one

iš

enje tala vezano je

esto uz druge izvore one

iš

enja. Tla se one

iš

uju

oborinama, dakle iz atmosfere, ili dotokom razli

itih tvari iz one

iš

enih vodotokova.

Glavni izvori one

iš

enja tala mogu biti erupcije vulkana i djelovanje

ovjeka.

Vulkani u vrijeme erupcije izbace u tlo oko vulkana velike koli

ine pepela. Vulkanski

pepeo, ovisno o koli

ini, mijenja kemijski sastav zraka, a plinovi otopljeni u

oborinskoj vodi mijenjaju sastav tla na koje pada. Sastav tla bitno mogu promijeniti i
požari. Na sastav tla i njegovu plodnost mogu djelovati i prekomjerne ili dugotrajne
oborine, poplave i suše.

Djelovanje

ovjeka ima sve ve

e posljedice na sastav tla. Naj

eš

i su izvori

one

iš

enja tla u urbanim sredinama industrijska postrojenja i promet, a u agrarnim

podru

jima glavni izvor one

iš

enja tla je intenzivno ili ekstenzivno poljodjelstvo

Mnoga tla su osiromašena, nedostaju im pojedini kemijski elementi (npr. kalij, fosfor,
dušik i dr.) pa se stalnom gnojidbom mineralnim gnojivima nadokna

uje taj

nedostatak.

esto se nadokna

uje koli

inama ve

ima od potrebnih, pa nastaje

promjena u kemijskom sastavu tla, a posljedice toga osje

aju se i na njegovu

biološkom sastavu. Mijenjaju se sastav važnih mikroorganizama u tlu i kiselost tla.
Višak nekih minerala i dušikovih spojeva ispire se oborinama te oni prelaze u
vodotokove pa rijeke i jezera postaju preoptere

ena tim tvarima. Mjerenjima je

dokazan i porast koncentracije umjetnih gnojiva i pesticida u morskim zaljevima u
koje se ulijevaju velike rijeke iz poljoprivrednih podru

ja (npr. slijev rijeka Po u

sjeverni Jadran). Procjenjuje se da te kemijske promjene mora mogu biti jednim od
uzroka "cvjetanja mora".

Posebnu štetu tlu pa i cjelokupnom ekosustavu nanose brojni i raznoliki

pesticidi, tj. preparati za zaštitu kojima se u poljoprivrednoj proizvodnji uništavaju
nametnici i štetnici, tj. uzro

nici razli

itih bolesti, korov i drugo.

Na temelju navedenih osobitosti tla u sustavu okoliša, s pravom se smatra "da

je tlo izvor prirodnih resursa", a zaštita tla je jedno od klju

nih pitanja zaštite

ovjekova okoliša.

Utjecaj poljoprivrede

mla

em kamenom dobu (oko 7000 god. p.n.e.) po

inju paljenje i ispaša,

razvijaju se poljoprivreda i sto

arstvo i osnivaju se stalna naselja. U željeznom dobu

(1100 god. p.n.e.), pove

avaju se poljoprivredne površine, uvode se plugovi i sve je

e kr

enje šuma.

To se u Europi do 800 god. n.e. pravilu ne gnoji, nego se polja upotrebljavaju

izmjeni

tj. neka se ostavljaju na ugaru. U Frana

koj se uvodi trogodišnji ciklus

koli

ine mineralnih gnojiva pa se ostatak s

procijednom vodom

ispire u podzemnu

vodu. Naro

ito intenzivno ispiru se nitrati, koji se slabo ili nikako ne vežu na

estice

tla. Neka fosfatna gnojiva sadrže i znatne koli

ine kadmija (2-3 g Cd na 70 kg/ha).

Organska gnojiva poput stajskoga gnoja i gnojnice tako

er ne djeluje uvijek povoljno.

Gnoj od svinja

esto sadržava ve

e koli

ine bakra, a gove

e gnojivo djeluje na

gujavice otrovno. Stajsko gnojivo može pogodovati i razvoju gljivi

nih bolesti

biljaka.

Zelena gnojidba

i zaoravanje biljnih ostataka mogu djelovati povoljno.

Kompost je najpovoljniji za obnavljanje plodnosti tla. Mulj iz pro

iš

avanih voda

problemati

an je zbog toga što

esto sadržava velike koli

ine teških metala npr.

olova. Sredstva za zaštitu bilja

(pesticidi)

primjenjuju se u koli

inama 1-3 kg/ha na

godinu. Oni se apsorbiraju na

estice tla, ulaze u organizme u tlu, kemijski ili biološki

se razgra

uju ili se ispiru vodom koja se procje

uje do

podzemne vode. Samo malo

pesticida djeluje strogo selektivno na ciljanu skupinu biljaka ili životinja.

Melioracije:

da bi se opsežna podru

koja su zbog prekomjerne vlažnosti

nepogodna za poljoprivredu

privela kulturi, provode se

esto opsežne melioracije.

Posljedica toga stalni je trend snižavanja podzemnih voda, isušivanje mnogih vlažnih
staništa i nestajanje prirodnih zajednica i vrsta vezanih za takva staništa.

Utjecaj

urbanizacije

Pove

anjem brojnosti gradskog stanovništva raste broj i veli

ina velikih

gradova. Time se pove

ava i njihova aktivnost pa utjecaji na tlo postaju tako

er vrlo

zna

ajni. U gradovima i oko njih raste urbani i industrijski promet. Tu sve ve

površine se asfaltiraju, zbija se tlo, rastu emisije lokalnih izvora one

iš

enja zbog

dobivanja energije i odlaganja otpada. Osim toga u velikim gradovima i oko njih
pojavljuju se sve ve

e površine namijenjene sportu i rekreaciji - šetališta, parkirališta,

igrališta: tu je još ja

e gaženje, vožnja vozilima, one

iš

enje organskim i drugim

otpadcima. Gaženje i vožnja vozilima uzrokuje vertikalno zbijanje (kompresiju) tla ili
horizontalno premještanje (translokaciju). Nisu pošte

ena ni podru

ja koja su

udaljena od velikih gradova, pa ni ona u visokim planinama. Tamo se velike površine
upotrebljavaju kao skijališta. Na njima se grade i upotrebljavaju vu

nice, ži

are,

obavlja se mehani

ka priprema skijališta te se ošte

uje tlo kod plitkog snijega. Snijeg

se na tim stazama sporije topi i dulje zadržava.
Izgradnjom

naselja

esto se gubi vrijedno tlo pogodno za druge namjene.

Osim naselja, i izgradnja prometnica, osobito autocesta, uzrokuje gubitak tla. Tako
jedan kilometar

etverostazne autoceste pokriva 4.6 ha, u

brdima 6.6 ha, dodatni

sadržaji odnose 3.6 ha. Autoceste

esto zahtijevaju soljenje zimi, što uzrokuje

ispiranje hranjivih iona kalcija, magnezija i kalija iz tla.

Utjecaj rudarstva

Podru

ja na kojima se nalazi više rudnika i površinskih kopova trpe zbog toga

znatne posljedice. Na površinskim kopovima uklanja se tlo i ta su podru

ja izgubljena

za svaki drugi na

in upotrebe. Okoliš je u tome slu

aju optere

en potrebom

preseljenja ljudi, ošte

enja od lokalnih potresa, prašine i buke. U podru

jima s

podzemnim kopovima znatno se snižava razina podzemnih voda. Na sre

u, u

Hrvatskoj prakti

no nema takvih podru

ja osim kamenoloma, a oni ipak ne zauzimaju

velika podru

ja.

Utjecaj

industrije

One

iš

enje putem oborinama

dospijeva u tlo iz one

iš

ene atmosfere. Mnoge

grane industrije intenzivno ispuštaju one

iš

enje u okoliš. Najintenzivnije emisije

one

iš

enja su u kemijskoj industriji, preradi nafte,

eli

anama, pogonima

galvanizacije, proizvodnji baterija, preradi kamena, papirnoj industriji i industriji
celuloze, elektranama na ugljen i mazut, industriji koksa, cementa. Industrija stvara
one

iš

enje u redovitom pogonu a zabilježeni su i brojni slu

ajevi akcidentnog

ispuštanja one

iš

enja s lokalno teškim posljedicama. Najve

a koli

ina one

iš

enja

ispušta se u

atmosferu, manji dio dolazi izravno u tlo ili u podzemne vode. I

one

iš

enje atmosfere završi prije ili poslije s oborinama u tlu. Ono može potjecati iz

lokalnih, ali udaljenih izvora. Najve

i one

iš

iva

i tla su kiseline, osobito spojevi

sumpora (SO

, i SO

) koji nastaju iz SO

. Ti spojevi zakiseljuju tlo a promjena

aciditeta ovisi o koli

ini unesenih kiselina kao i o puferskoj sposobnosti tla. Ve

otpornost na zakiseljavanje imaju tla bogata kalcijem. Zakiseljavanje ima kao
posljedicu promjene pH vrijednosti (ponegdje je zabilježeno sniženje i za 1 pH
jedinicu), ispiranje hranjivih tvari i smetnje u rastu biljaka zbog osloba

anja toksi

nih

spojeva aluminija i nekih teških metala. Osim kiselina u tlo se unose i teški metali.
Najviše se unosi olovo i arsen, nešto manje kadmij i cink. U Hrvatskoj je u podru

Gorskoga kotara, daleko od ve

ih izvora one

iš

enja, izmjereno ve

e one

iš

enje tla

teškim metalima nego u urbano-industrijskim podru

jima. Ono je tamo dospjelo

im dijelom daljinskim transportom iz sjeverne Italije, a manjim dijelom iz

podru

ja Rijeke.

Djelovanje erozije na tlo

Tlo je, uz zrak i vodu, jedan od najvažnijih i najvrijednijih

prirodnih resursa

(izvora, sirovina) za život

ovjeka na Zemlji. Zato je u zaštiti okoliša, izrazito važan

utjecaj erozije na koli

ninu i kakvo

u tala.

Erozija tla je prirodni proces star koliko i Zemlja. To je proces koji izazivaju

razli

iti prirodni uvjeti, ali i ljudska aktivnost. Kao i kod nekih drugih prirodnih

procesa,

ovjek je svojom aktivnoš

u ubrzao i taj proces. Erozija zemljišta postala je

svjetski problem jer zahva

a velika podru

ja i nanosi nenadoknadive štete.

ovjek promjenom upotrebe površina zna

ajno mijenja stupanj erozije

Nažalost ubrzana erozija tala je važan i skup problem na sve ve

em broju lokacija

budu

i da se

ovjekovim aktivnostima remete odnosi na sve ve

em podru

ju.

Prvenstveno je to važno na poljoprivrednim podru

jima na padinama gdje je iskr

ena

šuma, a neodgovaraju

im (popre

nim) oranjem erozija se može znatno ubrzati. Vršni

dio tla s višom koncentracijom organske tvari i nutrijenata je posebno hranjiv i važan
za poljoprivredu, a to je ujedno i sloj koji je prvi izložen eroziji.

Npr. postoje procjene da bi se o

uvanjem nutrijenata koji se danas gube zbog

erozije tla moglo samo u USA sa

uvati 20 milijardi dolara godišnje koji se koriste za

prihranjivanje tla.

Drugi važan konkretni problem pove

ane erozije je ubrzano zatrpavanje

vodotoka i akumulacija. U tom je slu

aju suspendirani materijal zaga

ivalo. Dodatni

problem je i otpuštanje eventualnih toksi

nih materijala (herbicidi, pesticidi, kovine)

iz tog sedimenta.

Padina pokrivena travom erodira se 100 puta brže od pošumljene padine, koju

stabiliziraju biljke s dubokim korijenjem. Stoga proizlazi da

deforestacijom

dolazi do

ubrzanja erozije tla. Tipi

an primjer je erodiranje crvenice na kršu Mediterana, zbog

sje

e šuma i intenzivne poljoprivrede

(Sl. 6.9)

po dio podru

ja na kojem se gradi), ili pravilnim upravljanjem otvorenim kopovima

(otvaranje, eksploatacija, sanacija manjih podru

ja), ili ograni

avanjem podru

ja za

off-road vozila, može se znatno smanjiti erozija. Tako

er, gradnjom retencija na

podru

jima gradnje ili u poljoprivrednim podru

jima može se zna

ajno smanjiti

odnošenje materijala.

Ošte

eno tlo može se klasificirati u tri skupine:

1. Tlo na kojem trajno prestaje proizvodnja,
2. Tlo u kojem privremeno prestaje proizvodnja,
3. Tlo koje

e, ovisno o one

iš

enju, u budu

nosti pripasti u neku od navedenih

skupine.

Svake godine milijuni hektara tla gube svoju biološku raznolikost zbog

antropogenog utjecaja koji su ubrzali procese preseljenja vegetacije i eroziju tla. Dvije
petine afri

kog tla, jedna tre

ina Azije i jedna petina Latinske Amerike mogu biti

pretvoreni u pustinju.

Pad plodnosti zemlje, ili

ak potpuni gubitak plodnosti potrebne za

poljoprivredni uzgoj,

esta su pojava u mnogim dijelovima svijeta. Erozija tla koji

uzrokuje vjetar i voda, vrlo je štetna pojava u neplodnom dijelu Sjeverne Amerike i
Srednjeg Istoka, dijelovima Južne Azije i Južne Amerike. Problem je velikom mjerom
uzrokovan neodgovaraju

im na

inom iskorištavanja zemlje i modelima sjetve.

Zamjena tradicionalne mješovite sjetve jednom poljoprivrednom kulturom, te slabo
upravljanje zemljom i vodom, izazvali su zna

ajnu eroziju tla i druge oblike slabljenja

tla. Zaslanjivanje tla utje

e na ekstenzivna zemljišta mnogih zemalja sjeverne Afrike,

Srednjeg Istoka i Azije. Sustav navodnjavanja uvelike je poboljšao proizvodnost
oranica u podru

jima nestalnih i nedovoljnih padalina i izazvao prilagodbu

visokoprofitnih vrsta u mnogim zemljama u razvoju. Ipak, nepravilan sustav
navodnjavanja nepotrebno troši vodu, one

iš

uje podzemne vode i uništava

proizvodnost milijuna hektara tla. Korištenje umjetnih gnojiva u poljoprivredi,
pretežito dušika, fosfora i kalija izaziva kako mogu

a one

iš

enja tla tako i

one

iš

enja površinskih i podzemnih voda. Procjene ukazuju da je u Europi oko 66 %

tla one

iš

eno ili zahva

eno erozijom.

Poreme

aji u ekološkom sustavu smanjile su infiltraciju kišnice, pove

ale

otjecanje površinskog sloja zemlje, smanjile razinu vode, uzrokovale isušivanje
površinskih voda, te gubitak hranjivih sastojaka u tlu. Uz te uvjete, klimatski
poreme

aji i dugotrajnija sušna razdoblja u nekim predjelima, ubrzali su smanjenje

uroda. Me

utim, pove

anje stanovništva i uvriježen na

in nepoželjnog korištenja

zemlje, uzgoj rentabilnih vrsta usjeva na neodgovaraju

im zemljištima, prisililo je

sto

are i njihova stada na odlazak na grani

na zemljišta, ubrzavaju

i tako slabljenje

zemlje i njeno pretvaranje u pustinju.

Da bi se mogle mjeriti štete koje izaziva one

iš

enje tla, trebalo bi temeljito

poznavati ekološke sustave i njihov razvoj jer za mjerenje šteta treba odrediti
ekonomsku vrijednost elemenata prirodnog bogatstva (npr. nacionalnog parka).

Ekološka poljoprivreda

Rješenja za smanjenje nepovoljnog utjecaja industrije traže se u

primjeni

tehnologija koje osloba

aju manje štetnih tvari i koje zahtijevaju manje energije.

Osim toga nastoji se u postoje

im proizvodnim tehnologijama smanjiti nekontrolirane

emisije primjenom razli

itih ure

aja reducirati podru

je na kojem se one

iš

enja

mogu proširiti.

100

Rješenja za smanjenje nepovoljnog utjecaj obrade zemljišta na tlo je

ekstenziviranje proizvodnje i socijalnom ugaru. Pod ekstenziviranjem se razumijeva
smanjenje utjecaja proizvodnih faktora. Pritom se o

ekuje smanjenje prinosa, ali se s

druge strane ostvaruju ekološki ciljevi, npr. staništa bogatija vrstama, bolja zaštita
biljnih i životinjskih vrsta. Primjeri mjera koje vode k ekstenziviranju jesu npr.
uvo

enje u proizvodnju vrsta i sorti koje zahtijevaju manje intenzivne zahvate, daju

možda manje prinose ali daju i zdraviju i kvalitetniju hranu. Tada gubitak od
smanjenja prinosa može biti i manji od troškova za poja

anu zaštitu koju bi tražile

visokorodne sorte. Ekstenziviranje poljoprivrede s ostavljanjem nekih površina na
ugaru i za ekološke svrhe (zaštita prirode, pribježišta za životinje i biljke i dr.) mogu
dovesti do razvoja tzv.

ekološki upravljanoga krajolika

Iz svega toga proizlazi

alternativna poljoprivreda

koja pretvara jednostranu energetski, kapitalno i

intenzivnu poljoprivredu u sveobuhvatno ekološku poljoprivredu. Takva ekološka
(biološka) poljoprivreda nastoji proizvesti zdravu i kvalitetniju hranu i odbaciti
sinteti

ne biocide. Uvodi biološke proizvode i postupke za štetnike, bolesti i korove.

Ona djeluje protiv smanjenja broja vrsta i ja

a sposobnost samoregulacije u

ekosustavima.

6.3.2. Zaštita tla

U Republici Hrvatskoj otpada 0.45 ha obradivog tla po stanovniku, što je

relativno povoljan odnos za prehranu stanovništva.

Da bi se tlo zaštitilo, potrebno je prije svega u

initi slijede

1. Voditi sustavnu prostornu i zemljišnu politiku s obzirom na prirodne

osobitosti tla, kao i o potrebama današnjih i budu

ih naraštaja za kvalitetnim tlom;

2. U poljoprivredi i šumarstvu razviti nove na

ine obrade agrotehni

kim

mjerama koje

uvaju kvalitetu tla;

3. Smanjiti potrošnju kvalitetnog tla u nepoljoprivredne svrhe;
4. Prilikom definiranja gra

evnih podru

ja provoditi ekološke i ekonomske

analize korištenja i zaštite zemljišta.

Da bi se zaštitilo tlo, potrebno je posebnu pozornost posvetiti lokacijama

novih naselja, industrijskih zona, trasama prometnica, površinskim kopovima
mineralnih sirovina, odlagalištima otpada i umjetnim akumulacijama vode.

Hrvatska se treba skrbiti u zaštiti tla, me

u ostalim i zbog toga što je Europski

parlament ve

1972. godine donio Europski dokument o tlu kojim se tlo razmatra

"kao najdragocjenije i ograni

eno dobro

ovje

anstva." Stoga stavlja u zadatak i svim

europskim vladama da "moraju bogatstvo tla iskorištavati razumno i planski."

U tom smislu može se re

i da je i u Hrvatskoj tlo jedno od najve

ih prirodnih

bogatstava i da se mora pravilno o

uvati i održavati za proizvodnju hrane. Tlo treba

uvati, za poljoprivredu, ali i od poljoprivrede.

Politikom zaštite okoliša uz brojnu zakonodavnu regulativu svjesno se želi

upravljati sustavom kvalitete okoliša. Zaštitom tla bavi se više zakona i propisa
Republike Hrvatske. To su:

Zakon o zaštiti okoliša

(NN 110/07)

Zakon o zaštiti prirode

(70/05)

Zakon o prostornom ure

enju i gradnji

(NN 76/07)

Zakon o rudarstvu

(190/03)

Zakon o poljoprivrednom zemljištu

(NN 66/01; 87/02; 48/05; 90/05)

Zakon o šumama

(NN 140/05; 82/06)

101

7. OTPAD

Tlo

ovjek i industrija one

iš

uju ne samo kemijskim toksi

nim tvarima nego

i odlaganjem velikih koli

ina glomaznog otpada – od ambalaže do glomaznoga

komunalnog otpada: starih hladionika, televizora, strojeva za pranje rublja,
automobila, automobilskih guma, limenih konzervi, plasti

nih vre

ica, boca i tome

sli

no. Sporom razgradnjom taj otpad ostaje u ljudskom okolišu dugotrajno, a sve

e nove koli

ine otpada smanjuju raspoložive površine tla. Kao sinonim za otpad

esto se rabi izraz sme

e, kojim se ina

e ozna

uje i pomiješani otpad iz ku

anstva,

industrije itd.

U lai

kom se smislu pod pojmom otpad razumijeva sve ono što se u odre

enoj

aktivnosti pojavljuje kao bezvrijedni nusproizvod. U stru

no-administrativnom smislu

pod pojmom otpad razumijeva se kruti otpad koji nastaje u ku

anstvima i industriji.

Teku

i otpad (otpadne vode i muljevi) te radioaktivni otpad pripadaju u vrste otpada

koje se zbog svojih svojstava, na

ina uklanjanja ili zbog pove

ane potencijalne

opasnosti u pravilu zbrinjavaju na poseban na

in i pojmovno ne pripadaju u grupu

krutog otpada iz ku

anstava i sli

nog otpada koji nastaje u industriji. Njima se, za

razliku od pojma otpad, pod kojim se razumijevaju pojedina

no, ili u smjesi sve vrste

krutog otpada koji nastaje u ku

anstvu i industriji (papir, staklo, metal, krpe, drvo,

mineralne i organske tvari, razne druge tvari) dodaje atribut kojim se to

no odre

uje

vrsta: otpadna voda, otpadni mulj, radioaktivni otpad itd.

Prema

Zakonu o otpadu

(NN 178/04; 153/05; 111/06), otpadom se smatraju

predmeti i stvari koje je fizi

ka ili pravna osoba odbacila, namjerava ili ih mora

odbaciti. Ta definicija nije cjelovita i trebala bi se promijeniti tako da se odnosi samo
na tvari i/ili predmete, koji su to

no klasificirani u posebnom katalogu otpada. To je

potrebno u prvom redu zbog toga što moderno zakonodavstvo temelji podru

je otpada

na istim zakonitostima koje vrijede i za slobodan protok robe i usluga, pa treba
precizno odrediti što otpad jest, a što nije. To zna

i da se s otpadom mora postupati,

uz obveznu brigu o okolišu, što prema propisanim tehni

kim standardima koji

uklju

uju i postupanje u ekonomski najpovoljnijim uvjetima. To pak posebno

stimulira industriju da pronalazi (tehni

ki i organizacijski) najbolja rješenja: sli

kao što to zbog konkurentnosti na tržištu radi u proizvodnom procesu.

Koli

ina i sastav komunalnog otpada, po stanovniku ovise o ekonomskom

stupnju razvoja društva. Što je jedna zemlja razvijenija, to je koli

ina otpada po

stanovniku ve

a. S obzirom na sastav, prevladavaju materijali od ambalaže, otpad je

rastresitiji i ima ve

u ogrjevnu mo

. Ekonomski najrazvijeniji stvaraju izme

u 0.8 i

2.2 kg otpada po stanovniku na dan, a manje razvijeni izme

u 0.3 i 1.0

kg/stanovnik/dan. Sedmina stanovnika u razvijenijim zemljama stvara tre

inu

ukupnog komunalnog otpada u svijetu. Unato

nastojanju da se komunalni otpad

smanji, njegova koli

ina po stanovniku raste i u razvijenijim zemljama i u zemljama u

razvoju. Godišnja stopa rasta iznosi više od 3 %.

Razlike u koli

inama tehnološkog otpada višestruko su ve

e u korist

industrijski razvijenih zemalja. Godišnja koli

ina industrijskog otpada u razvijenijim

zemljama iznosi i do nekoliko stotina tona po stanovniku, a u nerazvijenima mogu biti

ak i manje od koli

ina komunalnog otpada

(Sl. 7.1)

103

Slika 7.1. Prikaz koli

ine komunalnog otpada u zemljama razli

itog stupnja

ekonomskog razvoja (iz: Springer, 2001)

7.1. VRSTE OTPADA

Prema mjestu nastanka razlikuju se:

- komunalni otpad

: koji nastaje u ku

anstvu (sli

an nastaje u gospodarstvu i

ustanovama) i

iš

enjem javnih površina;

- tehnološki otpad

: koji nastaje u proizvodnim procesima, a po sastavu i

svojstvima se razlikuje od komunalnog otpada.
Prema svojstvima otpad može biti:

- opasni otpad

: koji ima svojstva: eksplozivnost, reaktivnost, zapaljivost,

nagrizanje, nadražljivost, štetnost, toksi

nost, infektivnost, kancerogenost,

mutagenost i svojstvo otpuštanja otrovnih plinova. Opasnim otpadom smatra se
svaki otpad koji sadrži više od 0.1 % kancerogene ili više od 1 % toksi

komponente;

- inertni otpad

: koji gotovo uop

e ne sadrži tvari koje podliježu fizikalnoj,

kemijskoj i biološkoj razgradnji pa ne ugrožavaju okoliš.

Otpad može biti

koristan otpad

iz kojega pridobivamo

sekundarne sirovine

koje možemo reciklirati i ponovno upotrijebiti ( npr. metali, plastika, staklo, papir.
Organske ostatke možemo

humificirati

(reciklirati u gnojivo) te gorivu tvar možemo

spaljivati

. Suprotno od toga je

nekorisni otpad

. Njega u svakom slu

aju

ine otpaci

koji se ne koriste, a

esto je to zbog izostanka obrade i selekcije sav otpad. Dio

industrijskog pa i bolni

kog otpada nažalost tako

er završava na komunalnim

odlagalištima. Stoga i taj otpad može biti opasan.

Suvremeni ljudska civilizacija sve više je suo

ena s problemima uskladištenja

glomaznog krutog otpada. Kruti otpaci nastaju razli

itim procesima industrijske

prerade i gra

evinarstva, ali se danas proizvo

i trude da se dio industrijskog otpada

im dijelom vrati u proizvodnju, dakle da se reciklira. No posebne poteško

e zadaje

množina komunalnog

vrstog otpada, osobito u velikim gradovima.

Najviše komunalnog otpada ili oko 75 %,

ine gorivi otpaci iz ku

anstva:

hrana, papir i plastika. Preostalih 25 % su negorivi i teško razgradivi metali, staklo,
keramika i pepeo

(Sl. 7.2).

104

prirodi. Otpadno i lomljivo staklo može ponovno u

i u proizvodnju novih boca.

Stakleni tucanik se ponegdje rabi za izgradnju podloge asfaltnih cesta.

Olupine automobila

Olupine starih ili uništenih automobila zadaju posebne probleme, poglavito

stoga što su automobili gra

eni od razli

itih materijala (

elik, plastika, staklo, tekstil i

sl.) te se prilikom reciklaže treba prvo snažnim magnetima odvojiti

elik, a ostali se

materijali odvajaju razli

itim,

esto skupim, postupcima. Dio materijala se spaljuje

bez pro

iva

a na dimnjacima, što uzrokuje one

iš

enje zraka ukoliko nisu ugra

eni

sustavi za pro

iš

avanje otpadnih plinova.

Automobilske gume

Automobilske gume gomilaju se u okolišu. Izra

unano je da se primjerice u

SAD-u svake godine odbaci više od 120 milijuna automobilskih guma! Guma je u
prirodi relativno postojana odnosno teško razgradiva. Spaljivanjem guma osloba

aju

se i silne koli

ine razli

itih otrovnih plinova i

e u atmosferu. Novim postupcima

mogu se dobiti teku

a ulja i prirodni plinove od odba

enih automobilskih guma u

zatvorenim kotlovima izgaranjem na temperaturi od oko 500

C. Opisani postupak

reciklaže odba

enih automobilskih guma relativno je skup. U nekim zemljama melju

se stare automobilske gume te se dodaje u asfaltnu podlogu cesta.

7.2. GOSPODARENJE OTPADOM

Problemi vezani uz otpad nisu novi. Oni su samo s razvojem velikih naselja

industrijalizacijom postali ve

i i teže rješivi.

ovjek je otpad prakti

ki po

eo stvarati

od prvih dana svog razvoja. Vrlo rano je uo

ena opasnost od nekontroliranog

odlaganja otpada za ljudsko zdravlje. U Ateni je oko 500. godine p.n.e. donesena prva
poznata odredba o zabrani bacanja otpadaka na ulicu, a postojala su i odlagališta
sme

a, koja su morala biti udaljena najmanje oko 2 km od gradskih zidina.

U srednjem vijeku odnos prema sme

u bio je mnogo neodgovorniji i otpad je

završavao jednostavno na ulici. Tek s po

etkom industrijske ere, s pojavom sve ve

koli

ina otpada, koji je osim toga i po sastavu postajao sve zahtjevniji glede

zbrinjavanja, gradske uprave su se po

ele brinuti o otpadu. Na

in zbrinjavanja otpada

kakav je danas poznat po

eo se uvoditi u velikim europskim metropolama tek u prvim

desetlje

ima prošlog stolje

a, a npr. prvo napla

ivanje odvoza otpada u Be

u od

gra

ana, kao proizvo

a otpada, uvedeno je tek u tridesetim godinama prošlog

stolje

Suo

ene sa sve ve

om koli

inom otpada, ali i svjesne materijalnih i

energetskih svojstava pojedinih vrsta otpada, unatrag 20 do 30 godina po

ele su

gradske vlasti uvoditi sustave za gospodarenje otpadom. Pod tim se pojmom
razumijeva ekonomski i po okoliš razumno upravljanje cjelokupnim životnim
vijekom/ciklusom otpada, od njegova nastanka, skupljanja, prijevoza, iskorištavanja,
obra

ivanja i odlaganja, u skladu sa zakonskim obvezama i s odgovornosti. Sinonim

za pojam gospodarenje otpadom jest zbrinjavanje otpada, iako neki autori nalaze
suštinsku razliku izme

u ta dva pojma.

Organizirano skupljanje otpada je prvi korak gospodarenja otpadom. U

razvijenim je zemljama organiziranim skupljanjem komunalnog otpada obuhva

eno

više od 90 % ukupne populacije (

este su najrazvijenije zemlje gdje je organiziranim

skupljanjem obuhva

ena gotovo cijela populacija), a u zemljama u razvoju u prosjeku

106

jedva tre

ina. Neskupljeni otpad završava doslovno svagdje u okolišu. Samo malo

zemalja je do sada, radi što racionalnijeg iskorištavanja pojedinih vrsta otpada,
organiziralo odvojeno skupljanje pojedinih vrsta otpada ve

na mjestu nastanka - u

anstvima. Naj

eš

e se radi o sustavu odvojenih spremnika (kontejnera) za papir,

staklo, plastiku i organski dio otpada, koji se nalaze u svakom ku

anstvu ili zajedni

za pojedine ku

e odnosno sklopove ku

a. Dio komunalnog otpada odvojeno se

skuplja i na principu donošenja otpada na tzv. "eko otoke» ili reciklažne centre. U njih
gra

ani mogu donijeti i druge vrste otpada: razli

ita neiskorištena kemijska sredstva

koja se upotrebljavaju u ku

anstvu, stare baterije, metal, stare lijekove.

Prije industrijske upotrebe ovako skupljeni materijali moraju se sortirati, jer je

ina

e teško posti

i da se u pojedinom spremniku ne na

e i nešto što se ne bi smjelo u

njemu na

i. Udio izdvojenih otpadnih materijala ovisi o organiziranosti u društvu i o

kulturi življenja. U Austriji, Nizozemskoj i Danskoj na taj na

in se smanji koli

ina

otpada koji treba kasnije obraditi i/ili odložiti za više od 50 %. Odvojeno skupljanje
pojedinih vrsta otpada u pravilu je skuplje od skupljanja mješovitih vrsta otpada
(posebni spremnici, logisti

ki složeniji i skuplji na

in skupljanja zbog svojstava

pojedinih materijala i sl.).

U zbrinjavanju/preradi pojedinih vrsta otpada troškovi mogu biti niži (papir,

staklo, metal), ali i znatno viši (plastika) od troškova klasi

nog odlaganja (bez

prethodne obrade ili proizvodnje istog materijala od recikliranog materijala, osobito
plastike)

(Sl. 7.3, 7.4).

Slika 7.3. Usporedba potrošenih koli

ina sirovina upotrebom prirodnih i

sekundarnih sirovina (iz: Springer, 2001)

107

Recycling

: reciklaža je postupak koji se zasniva na ponovnoj uporabi

ambalaže ili materijala uz prethodnu pripremu, a razlikuje se od prethodnog postupka
jer nema izravne ponovne primjene;

Recovery

: regeneracija materijala i energije je postupak koji se zasniva na

toplinskoj, kemijskoj ili fizikalnoj pretvorbi materijala kako bi se ponovno proizveo
materijal ili energija.

7.3. ZBRINJAVANJE OTPADA

Postupanje s otpadom podrazumijeva skupljanje, skladištenje, obra

ivanje,

odlaganje, uvoz, izvoz i provoz otpada, zatvaranje i saniranje gra

evina namijenjenih

odlaganju otpada i otpadom one

iš

enih površina. Skladištenje otpada je privremeno

odlaganje otpada, dok je odlaganje otpada trajno odlaganje otpada.

Osnovni ciljevi postupanja s otpadom su:

izbjegavanje i smanjivanje nastajanja otpada i smanjivanje njegovih
opasnih svojstava;

spre

avanje postupanja s otpadom bez nadzora;

iskorištavanje vrijednih svojstava i njegovo obra

ivanje prije odlaganja;

odlaganje otpada na odlagališta saniranje otpadom one

iš

enih površina.

Napredni sustavi zbrinjavanja otpada u pravilu predvi

aju razli

ite tehnologije

iskorištavanja svojstava otpada (sirovinska, biološka, energetska), a u funkciji
smanjenja koli

ina koje se moraju odložiti i/ili smanjenja negativnih u

inaka otpada

koji se treba odložiti (emisije deponijskog plina, procjedne vode). O

ekivana

primjena nove zakonske obveze u državama EU-a, po kojoj udio organskog ugljika u
odloženom otpadu ne bi smio biti ve

i od 5 %, bitno

e pove

ati predobradu otpada

prije odlaganja.

Kod toga se razlikuju slijede

e tehnologije:

mehani

ka obrada(izdvajanje korisnog dijela otpada),

biološka obrada (biološka razgradnja organskog dijela otpada),

termi

ka obrada (ukupnog dijela otpada ili samo jednog dijela, koji prije

toga može biti obra

en drugim postupcima.

Visokorazvijene zemlje imaju koncept integralnog zbrinjavanja otpada i

zakonske propise za izgradnju sanitarnih deponija i za sanaciju postoje

ih. Kona

ni je cilj

zaštita ljudskog zdravlja ali i okoliša, a o inženjerima, znanju i iskustvu ovisi izbor na

ina

i tehnika kojima se cilj nastoji posti

7.3.1. Mehani

ko-biološka obrada

Na tržištu postoje razli

ite izvedbe ove tehnologije. Osnovni princip sastoji se

u izdvajanju pojedinih vrsta otpada koji se mogu sirovinski iskoristiti kasnijom
biološkom obradom organskog dijela otpada, pri

emu se razgra

uju lakorazgradivi

dijelovi. Tako se smanjuje i potreban deponijski volumen i neželjene pojave vezane
uz odlaganje neobra

enog otpada (stvaranje deponijskog plina i procjednih voda).

Primjenom mehani

ko-bioloških postupaka može se posti

i veliko smanjenje

volumena obra

enoga komunalnog otpada:

esto od 50 do 70 %.

Kao biološki postupci razgradnje u obzir dolazi kompostiranje (naj

eš

e) i

fermentacija (rijetko). Kompostiranje otpada je primjer aerobnog postupka biološke

109

obrade (postupak razgradnje uz prisutnost zraka/kisika), pri

emu se kao proizvod

dobiva kompost, a fermentacija je anaerobni postupak (bez prisutnosti kisika), pri

emu se kao proizvod dobiva bioplin. Proizvedeni kompost u mehani

ko-biološkom

postupku, zbog ne

isto

a se ne upotrebljava u poljoprivredi, nego se odlaže odnosno

upotrebljava za prekrivanje deponija. Samo ako je ulazni organski materijal

ist (prije

svega

isto

a glede teških metala i teško razgradivih organskih tvari) nastali kompost

se može rabiti za proizvodnju hrane.

Oba postupka mogu se provesti ekološki prihvatljivo glede utjecaja na širi

okoliš. Glavni problem pri kompostiranju mogu biti neugodni mirisi, te je poželjno
pogone locirati bilo dalje od urbanih cjelina, bilo provesti dodatne mjere zaštite (izbor
tehnologije, provo

enje tih mjera u zatvorenim prostorima i biofiltriranje procesnog

zraka).

Kompostiranje

Aerobna biološka obrada ili kompostiranje obavlja se u slobodno nasutim

hrpama organskog otpada koji se prevr

e, rastresa i prema potrebi vlaži. Proces

biorazgradnje traje od 10-ak tjedana pa i do nekoliko mjeseci.

Ubrzano kompostiranje ve

usitnjenog i navlaženog organskog otpada postiže

se raznim vrstama ure

aja i tehnoloških postupaka u kojima se stalno održavaju

optimalni životni uvjeti (

esto) posebnih kultura mikroorganizama (temperatura,

vlaga, kisik i pH). Otpad se može miješati s razli

itim dodacima, npr. s

kanalizacijskim muljem.

Kompostiranjem miješanoga komunalnog otpada (kada se ne radi o

istom,

samobiorazgradivom dijelu) proces razgradnje traje naj

eš

e dulje, teže se kontrolira,

a kona

ni proizvod kompost je slabije kakvo

e i s primjesom ve

e koli

ine otpadnog

materijala, koji naknadno treba izdvojiti.

Kompostiranje se smatra svrsishodnom, kada ne postoje sofisticirane

tehnologije zbrinjavanja otpada odnosno obrada dijela organskog otpada
(kompostiranje), prije svega zelenog odreza, otpada s tržnice i groblja te drugog
organskog otpada koji nastaje u ve

im koli

inama. Sporo kompostiranje, u slobodno

nasutim hrpama, koje se prevr

u odnosno rastresaju i eventualno vlaže, može se

provesti gotovo bez posebne opreme.

Da bi se smanjila koli

ina otpada preporu

uje se potaknuti i pou

iti gra

ane

da sami kompostiraju vlastiti dio organskog otpada. Tako mogu proizvesti vlastiti
kvalitetan kompost, bez zna

ajnijeg ulaganja u opremu, s minimalnim vlastitim

radom.

Fermentacija

Anaerobna biološka obrada otpada ili fermentacija po

ela se primjenjivati 80-

ih godina 20. stolje

a. Rje

e se primjenjuje u obradi krutog otpada, a

eš

e u obradi

muljeva iz ure

aja za pro

iš

avanje otpadnih voda i nekih drugih vrsta industrijskih

otpada. Bioplin, kao glavni produkt fermentacije, ima oko 60 % ogrjevne mo

prirodnog plina, a sastoji se od 55 do 70 vol. % CH

, 44-27 % CO

, manje od 1 % H,

a ovisno o ulaznom materijalu i do 3 % H

7.3.2.

Termi

ka obrada

Termi

ka obrada je djelotvoran, ali i relativno skuplji na

in obrade

komunalnog otpada. Prvi kontrolirani na

in spaljivanja ku

nog otpada testiran je

1874. godine u Nottinghamu u Engleskoj. Udio termi

ke obrade u ukupnoj obradi

110

Zahtjevnost se, glede tehni

kih mjera, odre

uje na osnovi sastava eluata.

Odlagalište mora imati osigurano brtvljenje s donje i gornje strane, prihvat i
pro

iš

avanje procjednih voda i osiguran sustav otplinjavanja s mogu

nosti upotrebe

deponijskog plina (do sada nije bio uvjet).

Sve ve

i tehni

ko-tehnološki zahtjevi za izvedbu odlagališta kako bi se

sprije

ilo dugoro

no one

iš

enje okoliša, stalno pove

avaju troškove odlaganja, a

istodobno sve manja gusto

a neobra

enoga komunalnog otpada (sve ve

i udio

ambalažnog materijala) zahtijeva sve ve

e površine zemljišta za odlaganje.

Kako

e odlaganje otpada i dalje ostati neizbježan posljednji segment u

sustavu gospodarenja otpadom, nastoji se na odlagalište odlagati samo doista nužne
koli

ine otpada sa što manjim negativnim potencijalom na okoliš.

Sanacija (ure

enje) odlagališta

Kad je rije

o neure

enim odlagalištima otpada postoje dvije tehni

mogu

nosti rješenja problema:

-osiguranje i ure

enje odlagališta, bez obrade odloženog otpada, pri

emu se štetni

utjecaj postupno smanjuje u duljem razdoblju;
-sanacija odlagališta, koja obuhva

a obradu i iskorištavanje materijala i energije

odloženog otpada, pri

emu se utjecaj smanjuje i potpuno uklanja u relativno kratkom

razdoblju. Kod toga se nude rješenja »in-situ« (na mjestu) i »ex-situ« (izvan mjesta).

Rješenje

»in-situ«

podrazumijeva iskopavanje otpada,

iš

enje stare lokacije i

odlaganje na novoure

enu lokaciju/plohu, s mogu

nosti zatvaranja odlagališta uz

provo

enje nadzora.

Rješenje

»ex-situ«

podrazumijeva prijevoz otpada do postrojenja za obradu

(naj

eš

e termi

ku) ili djelomi

nu obradu (neki od mehani

ko-bioloških postupaka) te

odlaganja na neku drugu lokaciju.

Na tržištu se prije nekoliku godina pojavila tehnologija pod nazivom

»biopuster«: u tijelo neure

enog deponija pod pritiskom se udarno upuhuje smjesa

zraka oboga

ena kisikom. U tijelu deponija anaerobni procesi prevode se u aerobne

ubrzanim postupkom razgradnje organske tvari. Tako se bez iskopavanja odlagališta
odloženi otpad može «inertizirati».

Indikativan je primjer Nizozemske u kojoj se pokušalo do

i do

integralnog

rješavanja problema otpada

. Na temelju procjene rizika zbrinjavanja ukupnog otpada

(oko 50 x 10

t/1990 god) u okviru Nacionalnog plana upravljanja okolišem pokazalo se

da je potrebno štititi ukupni okoliš (zrak, tlo i vode) i rješavati se otpada na najmanje loši
na

in. Danas su u Nizozemskoj od 6 milijuna t komunalnog otpada 15% se reciklira,

35% spaljuje i 50% odlaže neprera

eno. Ukoliko se spaljuje cjelokupni otpad (bez

prethodne separacije) dolazi do suviše velike emisije

dioksina

(klorirani ugljikovi

spojevi nastali nepotpunom oksidacijom kloriranih uglikovodika - plastike) koji su
izuzetno otrovni. Zbog pove

ane koncentracije dioksina u travi mlijeku i siru u okolici

nekih spalionica, 4 od 12 postoje

ih spalionica u Nizozemskoj su zatvorene. Tako

šljaka i pepeo

koji ostaju nakon spaljivanja nisu podobni za upotrebu u gra

evinarstvu

jer imaju povišene koncentracije izluživih tvari (teških metala i organskih
mikrozaga

ivala), a prema Zakonu o zaštiti tla ne bi se smjeli niti odlagati u odlagališta.

Metodom

humifikacije otpada

(ukoliko nije prethodno separiran) tako

er se dobiva

kompost koji nije standardan (ima suviše teških metala cinka, olova, kadmija žive).

112

7.4. ZBRINJAVANJE OTPADA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Ukupna koli

ina novonastalog otpada u Republici Hrvatskoj

procjenjuje se na

9 milijuna tona na godinu ili oko 2 tone po stanovniku na godinu). Za Hrvatsku je
godišnja koli

ina komunalnog otpada u godini 1998. procijenjena na oko 1,200.000

tona ili na oko 253 kg po stanovniku. Organiziranim skupljanjem komunalnoga
otpada obuhva

eno je samo od 55 do 60 % stanovništva u Hrvatskoj.

Procjenjuje se da

e koli

ina otpada po stanovniku rasti po stopi od 2 % na

godinu, a broj stanovnika obuhva

enih skupljanjem i odvozom otpada na odobrena

odlagališta trebao bi rasti po godišnjoj stopi 4 %. Komunalni otpad

ini oko 13 %

ukupnog otpada.

U Hrvatskoj se otpad organizirano odvodi od 55-60 % stanovništva. Struktura

komunalnog otpada je slijede

Papir 20

Organski otpad

24 %

Plastika 9

Staklo 6

Tekstil 4

Kovine

3 %

Sitno (<30 mm)

34 %

U komunalnom otpadu ima do 45 % korisnog otpada. Prikupljanje, skladištenje i
odlaganje otpada postaje profitabilna djelatnost, no ima puno prigovora na na

njihova rada.

Procjena koli

ina opasnoga otpada u Republici Hrvatskoj iznosi oko 0.2

milijuna tona na godinu odnosno oko 2.2 posto ukupne koli

ine otpada. Koli

ina

staroga otpada akumulirana diljem Hrvatske na nekoliko tisu

a odlagališta (od

ega

na oko 120 službenih) procjenjuje se na oko 29 milijuna tona. Nije poznata koli

ina

otpada koji je odba

en u šume, polja, rijeke, jezera i u more.

Tri

etvrtine ukupnog otpada

ini tehnološki otpad (6.8 milijuna tona /god.).

Struktura tehnološkog otpada je sljede

gra

evni otpad

2.500.000 t

poljoprivredni i šumarski otpad

1.500.000 t

industrijski otpad

2.000.000 t

rudarski otpad

800.000 t

Analiza stanja odlagališta

otpada pokazuje daje danas na oko 160 velikih

odlagališta (29% svih registriranih odlagališta) odloženo oko 39 milijuna m

otpada,

što

ini

ak 98 %ukupno odloženog otpada.

Najviše velikih odlagališta registrirano je u ovim županijama:

Osje

ko-baranjska

Primorsko-goranska 13

Sisa

ko-moslava

O velikim odlagalištima mogu

e je op

enito re

i sljede

-zauzimaju ukupnu površinu od oko 8.3 km

;

-njihov ukupan raspoloživi kapacitet (obujam) iznosi oko 97 milijuna m

;

-u prosjeku popunjena otpadom na razini od 40 % svoga kapaciteta;
-opasni otpad pohranjen je na 80 velikih odlagališta;

113

znatnoga smanjivanja industrijske proizvodnje i proizvodnja tehnološkog otpada
najvjerojatnije

e slijediti silazni trend industrijske proizvodnje.

Samo dva odlagališta u Republici Hrvatskoj imaju radne dozvole za odlaganje

industrijskog otpada. Ni jedno odlagalište za tehnološki otpad nije opremljeno
sustavom za skupljanje i obradbu procjedne vode, a samo manji broj odlagališta ima
osnovne mogu

nosti za vizualni nadzor nad ulazom i fizi

ku zaštitu (ograda,

uvari,

protupožarna zaštita).

Do sada u Republici Hrvatskoj nije sagra

eno ni jedno odlagalište za opasni

otpad, a prema najnovijim procjenama danas se samo oko 10 % ukupnih koli

ina

opasnoga otpada zbrinjava redovito i na prikladan na

in.

Klini

ki otpad

(zarazni i medicinski) ne zbrinjava se na odgovaraju

i na

in.

Neke vrste toga otpada spaljuju se u pokretnom ure

aju za spaljivanje u Zagrebu.

Samo neke bolnice u Zagrebu i u nekim velikim gradovima imaju interne ure

aje za

spaljivanje. Neupotrebljiva farmaceutska sredstva tako

er su veliki problem.

Isto tako nedostaju i strvodernice (kafilerije). U Hrvatskoj postoji samo jedna,

u Sesvetskome Kraljevcu, a i ta nema odgovaraju

e zaštitne mjere. Problem

klaoni

kih i drugih organskih (animalnih) ostataka jedan je od prioriteta posebno za

isto

nu Slavoniju.

Odvojeno skupljanje tehnološkog otpada ima tradiciju i nastoji se pove

ati

njegovo iskorištavanje. Iako je ve

prije mnogo godina postojala organizirana mreža,

ipak je u današnje vrijeme odvojeno skupljanje korisnog dijela komunalnog otpada
(papir, staklo) vrlo skromno. Nema pouzdanih podataka o koli

inama sekundarnih

sirovina izdvojenih iz industrijskog otpada. Procjenjuje se da je godine 1998. bilo
skupljeno oko 1.000.000 tona sekundarnih sirovina, pri

emu su najve

u koli

inu

inile neke vrste industrijskog otpada.

Cjelovitije gospodarenje otpadom (koje je na tragu integralnog gospodarenja)

za sada se u odre

enoj mjeri provodi samo u Zagrebu. Primarna recik1aža i izdvajanje

štetnih tvari iz ku

anstava po

eli su davati relativno dobre rezultate.

Pravilnikom o postupanju s ambalažnim otpadom odre

ene su uloga i obveze

proizvo

a robe, distributera ambalaže, proizvo

a ambalaže te potroša

a u

postupanju s otpadnom ambalažom. Me

utim, u Hrvatskoj postoje ograni

eni

kapaciteti za preradbu pojedinih vrsta otpadne ambalaže. Velike teško

e stvaraju vrlo

niske cijene odlaganja, relativno slabo zašti

eno hrvatsko tržište otpadnih tvari od

uvoza jeftinih sekundarnih sirovina i nedostatno djelotvorna organizacija uporabe
otpada. Radi unaprje

ivanja postoje

ega stanja,

Kao prioritet na podru

ju zbrinjavanja otpada pojavljuje se i potreba da se

hitno uspostavi skupljanje i iskorištavanje pojedinih vrsta otpada za koje ve

postoje

ekonomske i okolišne opravdanosti. Uz papir i staklo, za koje postoje prera

iva

kapaciteti, a materijali se uvoze kao sekundarne sirovine, postoji opravdana potreba
da se poja

a skupljanje uljnih i zauljenih vrsta otpada (i nadzor nad njime) te starih

guma, za koje ve

postoji mogu

nost energetske valorizacije u cementarama.

7.5. SANITARNO ODLAGALIŠTE KOMUNALNOG OTPADA

Odlagalište treba biti locirano blizu centra proizvodnje otpada, dostupno

prijevozu, mogu

nost korištenja nakon zatvaranja odlagališta (npr. park, rekreacijska

zona). Mora biti dovoljno materijala za dnevno prekrivanje. Prostor mora biti
dovoljno velik za prihvat otpada u predvi

enom roku. Tako

er treba predvidjeti

prostor za mogu

u reciklažu.

115

Prilikom analize mogu

ih lokacija odlagališta komunalnog otpada, treba uzeti

u obzir morfološke zna

ajke reljefa (dolina ili padina), geološku gra

u (preferiraju se

vodonepropusne stijene) te seizmi

nost podru

ja. Tako

er treba paziti da odlagalište

ne bude locirano na poplavnom podru

ju, a ne smije bit locirano u I, II i III zoni

zaštite izvorišta pitke vode.

U odlagalištu se odvijaju fizi

ki, kemijski i biološki procesi zbog kojih nastaje

bioplin i procjedna voda. Po

etak reakcije je aeroban a nastavak anaeroban (po

inje

acetatnom fazom a nastavlja se s metanogenom fazom). Sastav bioplina i procjedne
vode mijenja se s vremenom. Stvaranje plina završi tijekom 5-10 godina, a procjedne
vode se stvaraju i do 100 godina.

U procjednoj vodi najopasnija su organska zaga

ivala, klorirani ugljikovodici,

a od anorganskih arsen, kadmij, olovo, krom, nikal.

Ure

eno odlagalište komunalnog otpada trena zadovoljiti slijede

e uvjete:

1. Mora imati vodonepropusnu podlogu (sloj gline i/ili plasti

ne folije, asfalta,

bitumena i sl.);
2. Mora imati sustav drenaže i sakupljanja procjedne vode (eluat - filtrat) s njenim
naknadnim tretmanom ili rasprskavanjem po odlagalištu (radi isparavanja vode);
3. Otpad se mora slojevito slagati i pri tomu i kompaktirati;
4. Na vrhu odlagališta treba ugraditi zaštitni pokrov i zelenilo.

Nakon osnivanja i puštanja u rad odlagališta, potrebno je uspostaviti sustav

pra

enja/monitoringa kvalitete podzemne vode i kvalitete odvodne vode.

Na izradbi metodologije za izbor mjerila za nova odlagališta i saniranje

one

iš

enih podru

ja u Republici Hrvatskoj radi se tek nekoliko godina. Prihva

ena je

koncepcija racionalnoga gospodarenja prostorom u smislu optimalizacije broja
lokacija za odlagališta, koja se temelji na na

elu izbjegavanja otvaranja novih lokacija

gdje god je to mogu

e. Novi ustroj uklju

en je u Program prostornog ure

enja

Republike Hrvatske (1999.), prema kojemu ukupan broj objekata za zbrinjavanje
otpada vjerojatno ne bi bitno premašivao 100 lokacija, a oslanjao bi se na koncepciju
100 (prikupljališta) + 20 (skladišta) + 4 (odlagališta). U taj broj od oko 100 do 120
objekata za zbrinjavanje cjelokupnog otpada nisu uklju

ena prikupljališta i

(privremena) skladišta komunalnog otpada,

ije

e se lociranje na odgovaraju

mjestima provesti u skladu sa stvarnim potrebama lokalnih zajednica. Naime,
zbrinjavanje komunalnog otpada pripada u ingerencije lokalne uprave, pa prije svega
treba stvoriti poticajne mjere kako bi predložene koncepcije mogle imati uspjeha.

Posebna pozornost morat

e se posvetiti zbrinjavanju otpada s jadranskih

otoka. Taj problem nije ispravno riješen ni na jednome od naseljenih otoka. Upitno je
mogu li otoci uop

e postati mjesto za kona

no zbrinjavanja vlastitog otpada ili taj

problem valja rješavati na kopnu. Zbog toga se kao jedna od prioritetnih aktivnosti
predlaže izradba pilot-projekta na kojemu bi se preispitale sve okolišne, tehni

ke i

ekonomske mogu

nosti.

Tehni

ki propisi u Bavarskoj razlikuju 4 vrste odlagališta:

Odlagališta I vrste

: su odlagališta inertnih tvari, gdje se bez prethodne obrade

može odlagati otpad s vrlo malog sadržaja štetnih tvari ili otpad koji je poprimio
gra

u sli

nu zemlji (npr. gra

evinski otpad, šljunak, iskop tla i stijenja, jalovina iz

kamenoloma).

Odlagališta II vrste

: to su odlagališta komunalnog otpada (ku

nog sme

a),

koje

e se zbog visokog sadržaja organskih tvari morati u budu

nosti prethodno

116

8. GRADITELJSTVO I OKOLIŠ

Graditeljstvo je jedna od temeljnih djelatnosti na kojima po

iva razvoj ljudske

zajednice. Tijekom gra

enja i eksploatacije gra

evine neminovne su štete prouzro

ene

na okolišu. Me

utim, poznavanjem problema one mogu biti minimalizirane, a

ignoriranjem problema te štete mogu biti nerazumno velike. Prilikom prostornog
planiranja, gdje uz urbanisti

ku struku, zna

ajno sudjeluje i graditeljska, pažljivim

planiranjem razvoja mogu se, ne samo izbje

i zna

ajne štete, nego

ak i poboljšati

stanje okoliša, prouzro

eno prethodnim nepažljivim djelovanjem.

8.1. PROSTORNO PLANIRANJE I ZAŠTITA OKOLIŠA

Politikom zaštite okoliša uz brojnu zakonodavnu regulativu svjesno se želi

upravljati sustavom kvalitete okoliša. Zaštitom tla bavi se više zakona i propisa
Republike Hrvatske. To su:

Zakon o zaštiti okoliša

(NN 110/07)

Zakon o zaštiti prirode

(70/05)

Zakon o prostornom ure

enju i gradnji

(NN 76/07)

Zakon o rudarstvu

(190/03)

Zakon o poljoprivrednom zemljištu

(NN 66/01; 87/02; 48/05; 90/05)

Zakon o šumama

(NN 140/05; 82/06)

Zakon o prostornom ure

enju i gradnji

kojim se ure

uje: gospodarenje,

zaštita i upravljanje prostorom, te na

in i uvjeti uz koje se mogu graditi objekti u

prostoru. Zakon definira tehni

ka svojstva bitna za gra

evine, te propisuje osmišljeno

gospodarenje tlom i prostorom i njihovu zaštitu pri

emu postoji još

itav niz zakona i

propisa koji se nadovezuju na taj zakon.

Zakon o poljoprivrednom zemljištu

regulira korištenje poljoprivrednog

zemljišta, njegovu zaštitu, promjenu namjene i nadzor. Utvr

uje na

in valorizacije

zemljišta, na

ine korištenja zemljišta, razli

ite bonitetne klase te obaveze vlasnika

poljoprivrednog zemljišta da ga održavaju za poljoprivrednu proizvodnju.

U poljoprivrednim podru

jima smanjenje erozije je mogu

e ili smanjenjem

brzine agensa koji erodira (voda ili vjetar) ili zaštitom tla od u

inaka erozije ili

uzgojem zaštitnog biljnog pokrova izme

u sezona, pa korijenje, ali i liš

uva tlo od

djelovanja vjetra i vode). Djelovanje vjetra se može smanjiti stvaranjem umjetnih ili
biljnih vjetrobrana. Površinsko otjecanje može se smanjiti uzdužnim (po izohipsi)
oranjem, ili izgradnjom terasa na padinama. U nepoljoprivrednim podru

jima,

pravilnom organizacijom gradilišta (da se ogoljuje dio po dio podru

ja na kojem se

gradi), ili pravilnim upravljanjem otvorenim kopovima (otvaranje, eksploatacija,
sanacija manjih podru

ja), ili ograni

avanjem podru

ja za kretanje vozila izvan

prometnica, može se znatno smanjiti erozija. Tako

er, gradnjom retencija na

podru

jima gradnje ili u poljoprivrednim podru

jima može se zna

ajno smanjiti

odnošenje materijala.

Zakon o zaštiti prirode

zabranjuje korištenje prirodnih dobara na na

in koji

uzrokuje dugoro

no ošte

enje tla i gubitak njegove prirodne plodnosti. Prema Zakonu

o zaštiti prirode, u Hrvatskoj se zaštita prirode provodi o

uvanjem biološke i

krajobrazne raznolikosti, te zaštitom prirodnih vrijednosti. Zašti

ena podru

ja prema

tom zakonu su:

118

– strogi rezervat,
– nacionalni park,
– posebni rezervat,
– park prirode,
– regionalni park,
– spomenik prirode,
– zna

ajni krajobraz,

– park šuma,
– spomenik parkovne arhitekture,
A prema svom zna

enju raspore

uju se u razrede:

- me

unarodnog zna

enja,

- državnog zna

enja,

- lokalnog zna

enja.

- spomenike prirodne baštine.

strogom rezervatu

zabranjene su gospodarske i druge djelatnosti.

nacionalnom parku

dopušteno je obavljanje ugostiteljsko-turisti

kih i

rekreacijskih djelatnosti koje su u ulozi posje

ivanja i razgledavanja, te bavljenje

poljoprivredom, ribarstvom i obrtom na tradicionalan na

in, te gospodarskih

djelatnosti koje su se obavljale u nacionalnom parku do njegova proglašenja.

posebnom rezervatu

dopušteni su zahvati, radnje i djelatnosti kojima se

održavaju ili poboljšavaju uvjeti važni za o

uvanje svojstava zbog kojih je proglašen

rezervatom. Posje

ivanje i razgledavanje posebnog rezervata može se zabraniti ili

ograni

iti mjerama zaštite.
U

parku prirode

dopuštene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje kojima

se ne ugrožavaju njegove bitne zna

ajke i uloga.Na

in obavljanja gospodarskih

djelatnosti i korištenje prirodnih dobara u parku prirode utvr

uje se uvjetima zaštite

prirode.

regionalnom parku

dopuštene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje

kojima se ne ugrožavaju njegove bitne zna

ajke i uloga. Na

in obavljanja

gospodarskih djelatnosti i korištenje prirodnih dobara u regionalnom parku utvr

uje

se uvjetima zaštite prirode.

spomeniku prirode

i prostoru u njegovoj neposrednoj blizini koji

ini

sastavni dio zašti

enog podru

ja nisu dopuštene radnje koje ugrožavaju njegova

obilježja i vrijednosti.

zna

ajnom krajobrazu

nisu dopušteni zahvati i radnje koje narušavaju

obilježja zbog kojih je proglašen.

park-šumi

su dopuštene samo oni zahvati i radnje

ija je svrha njeno

održavanje ili ure

enje.

spomeniku parkovne arhitekture

i prostoru u njegovoj neposrednoj

blizini koji

ini sastavni dio zašti

enog podru

ja nisu dopušteni zahvati ni radnje

kojima bi se mogle promijeniti ili narušiti vrijednosti zbog kojih je zašti

en.

Prema Zakonu o vodama i Pravilniku o utvr

ivanju zona sanitarne

zaštite izvorišta

(55/02) zone zaštite su:

I zona strogog režima

je ustvari ogra

eno podru

je oko vodozahvata bez

mogu

nosti pristupa;

II zona strogog ograni

enja

je granica izra

unatog podru

ja napajanja

(zabrana gra

enja i eksploatacije mineralnih sirovina);

119

prostornog ure

enja, stambeno-komunalne poslove, graditeljstva i zaštite okoliša

provodi procjenu utjecaja na okoliš za zahvate na slijede

em:

PROIZVODNE GRAÐEVINE:
a) betonare i asfaltne baze,
b) slatkovodne ribnjake:
-za ciprinide površine ve

e od 100 ha

c) za proizvodnju hrane za životinje uz primjenu sastojaka animalnog porijekla u
koli

ini od 200 t/god i više,

d) za uzgoj peradi kapaciteta 5000 kom. i više u proizvodnom ciklusu,
GRAÐEVINE ZA POSTUPANJE S OTPADOM:
a) gra

evine za obradu gra

evinskog otpada kapaciteta ve

eg od 25.000 m3 godišnje,

GRAÐEVINSKE CJELINE:
a) trgova

ki centri površine ve

e od 5 ha,

b) groblja za potrebe naselja ve

eg od 40.000 stanovnika,

EKSPLOATACIJOM MINERALNIH SIROVINA:
a) arhitektonski kamen kapaciteta ve

eg od 1000 t/god.,

b) tehni

ki gra

evni kamen s ukupnim rezervama od 100.000 m3 do 300.000 m3,

odnosno godišnjim kapacitetom od 20.000 m3/god. do 60.000 m3/god.,
c) rude nemetala s ukupnim rezervama od 250.000 t do 600.000 t, odnosno godišnjim
kapacitetom od 50.000 t/god. do 120.000 t/god.,
d) šljunak, pijesak, glina s ukupnim rezervama od 500.000 m3 do 800.000 m3,
odnosno kapacitetom od 100.000 m3/god. do 160.000 m3/god.

Prihva

anje studije za navedene gra

evine je uvjet za dobivanje gra

evinske

dozvole u skladu s

Zakonom o prostornom ure

enju i gradnji

(NN 76/07). U

studiji se propisuju mjere i aktivnosti tijekom gra

enja i nakon po

etka eksploatacije

gra

evine.

8.3. ZAŠTITA OD ŠTETNOG DJELOVANJA BUKE

Buka štetna po zdravlje je svaki zvuk koji prekora

uje najviše dopuštene

razine utvr

ene provedbenim propisom s obzirom na vrijeme i mjesto nastanka u

sredini u kojoj ljudi rade i borave.

Dokumenti prostornog ure

enja svih razina i akti za njegovo provo

enje

moraju sadržavati odgovaraju

e mjere za zaštitu od buke. Prilikom izdavanja

lokacijske i gra

evinske dozvole (za rekonstrukciju ili izgradnju objekata) utvr

uju se

posebni uvjeti radi zaštite od buke. Prilikom otvaranja gradilišta, izvo

radova je

dužan da u planu ure

enja gradilišta, predvidi i primjeni mjere za sprje

avanje širenja

buke s radilišta koje mogu premašiti grani

ne razine. Nakon završetka gradnje objekta

koji je izvor buke ili se nalazi u sredini gdje buka prekora

uje najviše dopuštene

vrijednosti, uz zahtjev za izdavanje uporabne dozvole, potrebno je priložiti nalaz i
mišljenje ovlaštene eksperte ustanove, da buka ne prekora

uje propisane najviše

dopuštene vrijednosti.

Buka je jedan od oblika ugrožavanja i narušavanja zdravog okoliša. Ocjena o

postojanju buke najprije je subjektivna, ovisno o ja

ini, trajanju, vrsti izvora, i mjesta

emitiranja zvuka. Ja

ina zvuka (buke) može se i objektivno utvrditi odgovaraju

instrumentima, a mjeri se u rasponu od 0 do 130 decibela (dB). Prekomjerna ja

ina

buke, osobito za dužeg djelovanja, može štetno djelovati na ljudsko zdravlje (npr.
uzrokovati gluho

u, smetnje živ

anog sustava, poreme

aj koncentracije i sl.).

Studije o utjecaju buke odre

uju tri kategorije buke koje imaju negativno

djelovanje:

121

buka od 55 do 60 dB ometa spavanje;

buka od 60 do 65 dB jako uznemiruje;

buka iznad 65 dB može izazvati posljedice u ponašanju.

Mjere zaštite od buke obuhva

aju:

1. odabir i uporaba tihih strojeva, ure

aja, sredstava za rad i transport,

2. promišljeno uzajamno lociranje izvora buke ili objekata s izvorima buke
(emitenata) i podru

ja ili objekata sa sadržajima koje treba štititi od buke (imitenata),

3. izvedbu odgovaraju

e zvu

ne izolacije gra

evina u kojima su izvori buke radni i

boravišni prostori,
4. primjenu akusti

kih zaštitnih mjera na temelju mjerenja i prora

una buke na

mjestima emisije, na putovima širenja i na mjestima imisije buke,
5. akusti

ka mjerenja radi provjere i stalnog nadzora stanja buke,

6. povremeno ograni

enje emisije zvuka.

Zaštita od štetnog djelovanja buke u Republici Hrvatskoj regulirana je u

slijede

im zakonskom propisima i uredbama:

Zakon o zaštiti od buke

(NN 20/03)

Pravilnik o najvišim dopuštenim razinama buke u sredini u kojoj ljudi

borave

(NN 145/04)

Pravilnik o uvjetima koje moraju ispunjavati organizacije za mjerenje i

predvi

anje buke u sredini u kojoj ljudi borave i rade

(37/90)

Zakon o zaštiti od buke definiran je pojam buke kao «svaki zvuk

ija razina

prekora

uje najviše dopuštene razine koje su posebno propisane s obzirom na vrijeme

i mjesto gdje buka nastaje u sredini u kojoj ljudi borave».

Najviša dopuštena razina buke odre

ena je spomenutim Pravilnikom, a

grani

ne vrijednosti su od 35 do 55 dB.

122

124

ONLINE:

INGV (www.ingv.it)t

WIKIPEDIA (www.wikipedia.com, www.wikipedia.hr)

OKOLIŠ (okolis.mzopu.hr)

Želiš da pročitaš svih 124 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Prijavi se Napravi nalog

Zaštita okoliša

Prijava dokumenta

Problemi sa sadržajem

Problemi sa kupovinom i pristupom

Tehnički problemi

Kršenje pravila

Ostalo

Želiš da pročitaš svih 124 strana?

Slični dokumenti

Zaštita biodiverziteta: značaj, uzroci smanjenja i propisi

Radioaktivna kontaminacija okoline i čoveka i principi dekontaminacije

Gospodarstvo BiH

Sociologija skripta

Preduzetnicka ekonomija

uvod u pravo

Skripta sociologija za pravni fakultet

Nuklerana medicina

Erp sistemi

Društvo spektakla

Timski rad u projektnim aktivnostima na primeru kompanije Nordeus

Rendgenska analiza proteina: kristalizacija i analiza strukture lizozima

Plan rada ASAP 2024

Bosna srednji vijek

Analiza osnovnih funkcija menadžmenta na primeru preduzeća Swisslion-Takovo d.o.o.

Makroekonomska ravnoteža

Rešeni zadaci iz mehanike: zakon o promeni kinetičke energije i količine kretanja

Zeoliti: struktura, osobine i primena

Istraživanje kao instrument odlučivanja

Prva faza uvođenja AMI/MDM sistema u JP EPS

Forenzički značaj analize morfijuma

Analiza propisa u oblasti bezbednosti saobraćaja

SISTEMSKI SOFTVER- OPERATIVNI SISTEM

Organizacija ishrane u bolnici

HEMORAGIJSKE GROZNICE

Merenje telesne temperature

KARAKTERISTIKE STARENJA I SPECIFICNOSTI BOLESTI U STAROSTI

Sida: etiologija, epidemiologija, klinička slika, dijagnostika, lečenje i prevencija

NESTABILNA ANGINA PEKTORIS

Alkoholizam

Proces upravljanja ljudskih resursa

Procesi komercijalnog poslovanja 1 skripta

UPRAVNO PRAVO I

seminarski

Korelacija izmedju debljine intime i medije karotidnih arterija i aktivnosti bolesti u reumatoidnom artritisu

GUILLAIN-BARRE SINDROM

Tradicionalna primjena ljekovitih biljnih vrsta na podrucju opcine Tutin

Radioaktivnost

Policijski stres

Najvisja odlikovanja Republike Srbije

Najvisja odlikovanja Republike Srbije

KOMUNIKOLOGIJA

SIMULACIJA

Regresiona analiza: statistički metod modeliranja odnosa

Linearni trend: analiza i primena u statistici

Komunikologija

TEORIJA ODLUCIVANJA

Biznis plan – Prodavnica autodijelova

Turbine: konstrukcija, podela i primena u energetici

Diplomatsko i konzularno pravo

Finansijko izvjestavanje i poslovno odlucivanje

INTERSTERALEN PROSTOR I MEGJUZVEZDENA MATERIJA

Mikobakterije

Znacaj upravljanja organizacionim promenama

Primena elemenata sportskih igara u mlađem školskom uzrastu

Projektni pristup obrade sadržaja iz upoznavanja okoline

Pojam, uloga, karakteristike i značaj tradicionalnih organizacionih struktura: primer kompanije “Siemens”

Pojam i značaj logistike u špediciji

Razvoj komunikacionih veština dece sa oštećenjem sluha u predškolskim ustanovama

Subjekti za borbu protiv organizovanog kriminaliteta

Tip dokumenta

Oblasti

Popularni predmeti

Institucije