Zloupotreba anonimnih izvora
1
Studije kulture i medija Marta Mitrović, 5/2013
(Zlo)upotreba anonimnih izvora u tabloidnoj štampi u Srbiji: komparativna analiza
sadržaja dnevnih listova
Blic
i
Kurir
Apstrakt
Već dovoljno problematična etičnost tabloidnih novina može se sa aspekta upotrebe anonimnih izvora i dublje
problematizovati. Rabljenje anonimnosti u službi širenja neproverenih informacija i glasina je ne samo opravdano
kritikovano, već sa aspekta profesionalne etike neprihvatljivo. Rumorna komunukacija postaje primarni način
komuniciranja u tabloidima, kojom se neproverene ili unapred smišljene informacije prenose od nalogodavaca do
izmanipulisanih čitalaca. Predmet ovog rada jeste korišćenje anonimnih izvora u tabloidnim dnevnim listovima Blic
i Kurir, sa posebnim osvrtom na njihovu zloupotrebu, dok je osnovni cilj: utvrditi u kojoj meri se anonimni izvori
zloupotrebljavaju, kao i u kojim žanrovima i temama, odnosno u kojem kontekstu se to najčešće čini.
Komparativnom analizom sadržaja Blica i Kurira (u periodu od 16-29. decembar, 2013. godine) potvrđena je
osnovna hipoteza o većoj sklonosti tabloidnijih novina ka zloupotrebi anonimnih izvora, ali je potvrđena i njihova
neopravdana upotreba u oba analizirana lista.
Ključne reči
:
anonimni izvori, štampa, tabloidizacija, glasine, etika
Uvod
Kada je, sada već davne 1974, Ričard Nikson (
Richard Nixon
) dao ostavku na mesto
predsednika SAD, u punom sjaju ukazala se uloga novinara kao nadzornika vlasti. Vudvord
(
Woodward
) i Berstin (
Bernstein
), mladi novinari Vašington posta (
Washington Post
), imali su
ključnu ulogu u razotkrivanju nezakonitih radnji kabineta tadašnjeg predsednika Niksona. Iako je
vremenom afera Votergejt
(
Watergate
) u interpretaciji sve više poprimala elemente legende, u
službi putokaza mladim novinarima istraživačima, taj podvig, bio on mit
ili stvarnost, i danas je
predmet divljenja u novinarskim krugovima. Posebno mesto u razotkrivanju afere imao je
anonimni izvor, kog je Bernstin šaljivo nazvao „Duboko grlo“
Deep Throat
), aludirajući na
pornografski film. Tada aktuelizovana uloga anonimnih izvora u istraživačkom novinarstvu i
danas, četiri decenije kasnije, neizbežna je tema kad god se diskutuje o dilemama u novinarskoj
etici.
Bez izvora ne bi bilo ni novinarstva. „U praksi, pružanje informacija novinarima može
da bude rezultat akcije izvora, na primer kada izvor pozove novinara ili mu se obrati pismenim
putem ili mu pošalje snimljene informacije ili slike. Može se takođe smatrati da je informacija
’data’ kad je izvor pasivan i kada se zadovoljava time da novinar uzme informaciju, recimo
Nazvana po hotelu „Votergejt” u Vašingtonu, u koji su upali provalnici koji su u prostorijama stranke instalirali
prislušne uređaje. Oni su sarađivali sa komitetom za reizbor tadašnjeg predsednika Niksona kao i sa zaposlenima na
najvišim pozicijama u Beloj kući.
Hjugo de Berg (2007), Istraživačko novinarstvo,
Votergejt kao mit
, 114-121.
Identitet
Dubokog grla
otkriven je 2005. godine kada je, drugi čovek FBI u vreme Votergejt afere, Mark Felt otkrio
da je on bio čuveni anonimni izvor Vašington posta. Mark Felt je preminuo u 95. godini, 2008.
2
putem filmskog i audio-snimka uz pristanak izvora“ (Nikšić, Davičo, 2004:297). Izvorom se,
dakle, može smatrati svaki pisani dokument, audio, video zapis, koji novinar koristi kako bi
došao do relevantnih informacija o temi o kojoj izveštava ili koju istražuje. Međutim,
najznačajniji izvori informacija, oni koji tvore i najviše kontroverzi, jesu ljudi. To mogu biti
akteri nekog događaja, očevici, ukratko svako ko na neki način ima veze sa predmetom
izveštavanja i onaj ko o datoj temi može pružiti relevantne informacije. U teoriji se često
diskutuje o odnosu novinara sa svojim izvorima. Uputstva i smernice u odnosu novinara prema
izvorima informacija nudi i
Kodeks novinara Srbije
, koji članom 5. (
Odnos prema izvorima
informacija
) nalaže: „Izvori informacija s kojima novinar razgovara nisu uvek svesni moći
medija i posledica koje njihove izjave mogu da imaju po njih lično, kao i po ljude o kojima
govore. S novinarskom profesijom nespojiva je svesna zloupotreba, ali i nepažnja čija bi moguća
posledica bila zloupotreba sagovornika“. Dakle, kodeksom je jasno predviđen način postupanja
novinara sa izvorima, naročito onim koji nemaju iskustva u ophođenju sa medijima, pri čemu se
misli na sagovornike koji se mogu označiti sintagmom „obični ljudi“. To su najčešće očevici
nekog događaja ili akteri koji nisu javne ličnosti. Međutim, to ne znači da se novinar može
drugačije ophoditi prema vršiocima javnih funkcija i javnim ličnostima, s tim što je u slučaju
takvih sagovornika zloupotreba moguća u manjoj meri, s obzirom na prirodu njihovih funkcija i
iskustva u davanju izjava za medije. Najiscrpnije se obrazlažu odnosi novinara prema
anonimnim izvorima
, pa ipak, upravo taj odnos sa sobom nosi najviše dilema. Kodeksom je
predviđeno da: „Korišćenje anonimnih (poverljivih) izvora informacija generalno se ne
preporučuje, osim ukoliko nema drugog načina da se dođe do informacije od izuzetnog značaja
za javnost“. Iz prethodnog navoda jasno je da su anonimni izvori nekada neophodni kako bi se
došlo do informacija koje su od suštinske važnosti za javnost, pa je u tom slučaju njihova
upotreba opravdana. Međutim, „Anonimnost/poverljivost treba omogućiti izvorima koji mogu
da pruže informaciju ’iz prve ruke’, odnosno za dokumenta koja direktno potvrđuju, ili, sama po
sebi, predstavljaju informaciju od izuzetnog značaja za javnost“ (
Kodeks novinara Srbije
, član
5), čime se upotreba anonimnih izvora ograničava samo na one izvore koji, iako žele da ostanu
neimenovani, poseduju čvrst dokaz za tvrdnje koje iznose u javnost. Nepobitna je činjenica da su
anonimni izvori često okosnica istraživačkog novinarstva. „Cilj istraživačkog novinarstva jeste
da se u javnost iznesu nepoznati detalji, stvarni uzroci ili namere osoba uključenih u korupciju ili
malverzacije“ (Todorović, 2002: 41). Ukoliko se teme koje su predmet istraživanja uglavnom
odnose na iznošenje informacija koje neko želi da sakrije od javnosti, izvor koji nudi
informacije, razotkrivajući protivzakonite radnje, svakako može biti ugrožen (često i životno).
„Bez obećanja o poverljivosti ili anonimnosti, u koje se izvor može pouzdati, novinari istraživači
Kodeks novinara Srbije,
http://www.kas.de/wf/doc/kas_15730-1522-14-30.pdf?090217150738
(posećen 25. 1. 2014)
Ukoliko se odluči za korišćenje informacija dobijenih od anonimnih izvora novinar mora poštovati unapred
utvrđene konvencije o korišćenju dobijenih informacija.
On the record
znači da je sve za objavljivanje;
off the
record
, da ništa nije za objavljivanje;
on the background
znači da se citati mogu koristiti, ali se izvor ne sme
imenovati;
on the deep background
znači da se može koristiti dobijen materijal, ali bez citiranja i imenovanja izvora,
pa je u tom slučaju materijal samo povod za dalje istraživanje teme.

4
studentskim protestima. Tokom vremena često je karakterisan kao list koji podržava
demokratsku političku opciju, te je okrenut zapadnjačkim sistemima vrednosti. Praksa
tabloidiziranja dnevnih listova osetna je i u
Blicu
. Naime, dok je ranije bio kategorisan kao
polutabloid, pored bavljenja trivijalnostima i korišćenja retorike tabloida (senzacionalizam u
naslovima i tekstovima, fotografije velikih formata, bavljenje zabavljačkim temama, vestima iz
života poznatih itd) u njemu je bilo moguće prepoznati i elemente ozbiljne štampe (bavljenje
relevantnim društvenim i političkim temama), danas je
Blic
ipak bliži tabloidnoj struji, o čemu
svedoči i broj anonimnih izvora marakiranih u periodu analize, koji dokazuju da se ovaj dnevni
list u izveštavanju često oslanja na spekulacije i glasine.
Blic
je od 2004. u vlasništvu švajcarske
kompanije
Ringier Axel Springer
, a njegov tiraž
prelazi 100.000 primeraka. Takođe, za onlajn
pandan
Blica
se često navodi da je jedan od najposećenijih u Srbiji.
Dnevni list
Kurir
izlazi od 2006. godine, njegov vlasnik i osnivač je kontroverzni
biznismen Radisav Rodić.
Kurir
je paradigmatski primer tabloidnih novina. „Mali format, upola
manji od formata standardnih novina, uglavnom senzacionalistički pokriva crnu hroniku,
skandale, glasine, nasilje, ili vesti o poznatim ličnostima. Za tabloide su takođe tipične jezive
fotografije, karikature i ostale grafičke odlike“ (
Dictionary of Media and Communications
, 2009:
283). Senzacionalizam, šokiranje koje se često graniči s morbidnošću, predstavljanje trivijalnosti
kao relevantnih vesti, fotografije velikih fromata u službi izazivanja emocija (od tuge do
zgražavanja) u osnovi su izveštavanja ovog tabloidnog lista. Karakteristika
Kurira
, koju bi
valjalo pomenuti, jeste izražena politizacija. Naime, ovaj tabloidni list ima svoje redovne rubrike
koje su bave političkim i društvenim temama, pri čemu teme iz ovih oblasti tretira na istovetan
način kao i teme iz oblasti zabave. Krajnji produkt jeste estradizacija politike i političara i
izjednačavanje društveno relevantnih tema sa trivijalnostima.
Kurir
se često pominje kao
najtiražniji dnevni list u Srbiji, kao i
Blic
, ima svoje onlajn izdanje, koje je takođe jedno od
posećenijih.
Komparativnom analizom sadržaja pomenuta dva tabloida ustanovljeno je da se u
periodu od 16. do 29. decembra 2013. godine,
Blic
koristio anonimnim izvorima u 62 objavljena
teksta, dok je u
Kuriru
, a u skladu sa osnovnom hipotezom, bilo 98 tekstova koji su se oslanjali
na izjave izvora koji nisu imenovani. Najveći broj tekstova sa anonimnim izvorima bio je
hibridnog tipa, pa je u
Blicu
markirano je čak 24 hibrida, od ukupno 62 teksta, dok su u
Kuriru
uočena 47 teksta u formi hibrida. Naime, dominantno učešće hibridnih oblika novinskog
izražavanja u analiziranim listovima bilo je očekivano, s obzirom na aktuelnu praksu mešanja
žanrova, koja je, pre svega, zastupljena u tablodinim novinama, o čemu će u nastavku rada biti
više reči.
Rezultati sprovedenog istraživanja o tiražnosti ABC kompanije pokazuju da je
Blic
u 2012. godini imao prosečan tiraž od
115.770 primeraka. Tabloidni list
Kurir
nije bio obuhvaćen ovim istraživanjem. Za detaljnu listu tiražnosti videti:
http://www.abcsrbija.com/images/stories/vesti/National_Newspapers_total_circulation_30_12_13.pdf (posećeno: 23.1.2014).
5
Tabloidizacija štampe u Srbiji – društveni kontekst
Da bismo mogli govoriti o štampanim medijima, a naročito o onim tabloidiziranim,
neophodno je bliže odrediti sam pojam štampanih medija i odrediti kriterijume na osnovu kojih
se oni klasifikuju. Štampane medije (listove) možemo odrediti kao „dnevnu ili povremenu
publikaciju koja se izdaje da bi se redovno obaveštavala javnost, a ima svoje posebno
tipografsko obeležje – štampana je u kolonama (stupcima)“ (Bjelica, Jevtović 2006: 27). U
teoriji je prihvaćeno više različitih kriterijuma na osnovu kojih je moguće klasifikovati štampu
(prema sadržaju, vremenu izlaska, specijalizaciji, vlasništvu itd). Ukoliko kao kriterijum
razmatramo dinamiku izlaženja moguća podela je na dnevna i periodična izdanja. Dnevne novine
štampaju se pet, šest ili svakog dana u sedmici, i prema kriterijumu koji navode Radojković i
Miletić, moguće je razlikovati jutarnje i večernje dnevne novine. „Ova podela datira s kraja XIX
veka kada su se u konkurentskoj borbi vlasnici opredeljivali kojoj će publici i u koje doba dana
ponuditi svoju robu. Jutarnje novine bile su namenjene bogatijim slojevima u društvu, čiji su
pripadnici mogli da ih pročitaju ne žureći na posao, dok su večernje novine prodavane
siromašnijim čitaocima, koji su svoju potrebu za informacijama zadovoljavali tek posle napornog
rada, u večernjim časovima“ (Radojković, Miletić, 2005: 116). Sa druge strane, periodična
izdanja mogu biti sedmična, petnaestodnevna, mesečna, tromesečna, ne tako često polugodišnja i
godišnja. Periodične novine se neretko nazivaju časopisima ili magazinima. Vođeni kriterijumom
koji se tiče samog sadržaja koji novine nude, Radojković i Miletić štampu dele na: informativno-
političku, revijalnu i specijalizovanu. Prvu opisuju kao pretežno političku, s obzirom na to da
tretira teme koje su najistureniji deo socijalnog života, dodajući da ne zanemaruju i edikativnu,
pa ni zabavnu funkciju, mada su one sekundarne u odnosu na informativnu. Revijalne novine, s
druge strane, primat daju zabavnoj funkciji, dok se specijalizovane uglavnom bave edukativnim
temama. Autori i sami naglašavaju da ovu podelu ne bi trebalo shvatiti kao isključivo pravilo, s
obzirom na to da postoji veliki broj ozbiljnih nedeljnika, kao što postoji mnoštvo revijalnih
izdanja sa dnevnom periodikom (Radojković, Miletić, 2005: 116-117). Kada je reč o podeli
štampe na osnovu sadržaja moguća je i druga klasifikacija na: kvalitetnu, kvalitetno-popularnu,
odnosno polutabloidnu, i tabloidnu štampu (prema Todorović, 2006: 22-23). Iz samih naziva
moguće je zaključiti kakvi sadržaji preovladavaju u svakoj od pomenutih. Kvalitetna, ili ozbiljna
informativna štampa, pretežno se bavi temama koje su od društvenog, odnosno političkog
značaja. Takvi listovi uglavnom su uticajni i ugledni, premda, naročito poslednjih decenija,
manje čitani, s obzirom da se obraćaju „odabranoj publici“. Polutablodine novine, kako im i
samo ime kaže, predstavljaju mešavinu ozbiljne i tabloidne štampe. Ipak, ono što ih određuje
jeste snažnija orijentacija ka tržištu, što za posledicu ima upliv tabloidnih, mahom zabavnih i
senzacionalističkih sadržaja; međutim, u takvim listovima ipak egzistiraju i elementi ozbiljne
informativne štampe, tretirajući teme od javnog značaja. Tabloidne novine u potpunosti
zanemaruju informativnu i edukativnu funkciju, vodeći se isključivo ludističkom. Nudeći „meke

7
kritike vlasti i time je javnost onemogućena da interveniše i tamo gde bi to još uvek mogla“
(Jovanović 2012: 44). Dvostruka dobit vlasnika tabloida: masa žudi za takvim senzacijama –
porast tiraža; mogućnost manipulisanja čitaočevom pažnjom – naklonjenost političke elite –
formula koja tabloidima omogućava opstanak i onda kada je čitava profesija u krizi.
Štampa se danas nalazi pred najvećim izazovima od svog nastanka. Suočena sa
neizbežnim izdancima postmodernog doba, ubrzanim načinom življenja, procesima globalizacije
informacija, digitalnom erom, komercijalizacijom, stavlja na test opstanak svojih bazičnih
postulata. Da bi ostali konkurentni u novom medijskom okruženju štampani mediji bili su
primorani da uhvate korak sa vremenom i ostanu u trci za publikom. Nedostatak zvuka, žive
slike, a zatim i dinamike multimedija, štampa je morala da okrene u svoju korist. Njen opstanak,
doduše sa smanjenom popularnošću, opovrgnuo je spekulacije o izumiranju štampanih medija i
potvrdio Makluanovu tezu
o sinergiji medija nasuprot odumiranju starih. Okretanje ka
interpretaciji bio je prvi korak u borbi sa novim medijima (mada se radio i televizija sada već
mogu ubrojiti u stare medije). „Bilo je sasvim jasno da se štampa protiv elektronskih medija ne
može boriti starim sredstvima. Njen odgovor bili su istraživački poduvati novinara, potenciranje
ličnog stila i vlastitog ugla posmatranja događaja“ (Todorović, 2002: 49). Dublja analiza dnevnih
dešavanja, smeštanje događaja u širi kontekst, odgovaranje na dodatno pitanje
zašto se nešto
desilo?
sa prognozom (šta dalje?) uspeli su da gladne za informacijama drže još uvek blizu tog
papirnatog primerka. Borba štampe za mesto u medijskom sazvežđu nije se zaustavila ovde.
Svesni da se bez obzira na interpretiranje i ponudu „viška informacije“ čitaoci ubrzano sele „na
mrežu“ medijski profesionalci su pratili njihove potrebe, prilagođavajući se promenama navika
svojih čitalaca. Danas gotovo da nema novina koje nemaju svoj onlajn pandan.
Međutim, borba za čitanost u tržišnoj „džungli“ nije se zadržala na interpretaciji i
modernizaciji. Pad tiraža štampanih primeraka ozbiljne dnevno-informativne štampe u savezu sa
društvenom klimom koja je zahvatila zemlje u tranziciji donosi porast tabloidizacije svih medija,
na čelu sa talasom tabloidne štampe. „Njene uzroke valjalo bi tražiti među pojavama izrazite
medijske komercijalizacije u uslovima kada se domaći, medijski prostor izrazito smanjuje a
ekonomska moć stanovništva drastično opada. Odsustvo novinarske etičnosti samo je jedna od
negativnih posledica koje prate takve pojave u društvima koja prolaze kroz bolne procese
socijalne tranzicije“ (Todorović, 2006: 30). Zemlje koje su promenile politički sistem,
prihvatajući vrednosti kapitalizma, pogodno su tlo za bujanje tabloidnih listova, koji se pod
plaštom pluralizma medija javljaju nakon jednopartijske ere. Ni Srbija nije izbegla takav
scenario. Kao zemlja u tranziciji, Srbija je poslednju deceniju morala posvetiti reformskim
promenama sistema koje nisu zaobišle ni medije. Međutim, komercijalizacija, tabloidizacija,
politizacija, netransparentno vlasništvo, mešanje države u upravljanje medijima, neusaglašene
zakonske regulative, ogledalo su medijske scene u Srbiji. Skoriju istoriju medija u Srbiji
možemo grubo podeliti na onu pre petog oktobra, čiji su izdanci tzv. režimski mediji i onu posle
promena – kada nastaju tzv. nezavisni mediji. Međutim, da li je smena dotadašnjeg režima zaista
Makluan, M. (1971),
Poznavanje opštila: čovekovih produžetaka
, Beograd: Prosveta
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti