Evropska monetarna unija
EVROPSKA MONETARNA UNIJA
ZAVRŠNI (DIPLOMSKI) RAD
ABSTRACT
Economic and monetary union (EMU) means a single monetary policy within a single
economic market, and is therefore the logical complement to the single market. The EMU is run
by a European Central Bank independent of national governments and Community institutions.
The advantages of a single currency are numerous. For one, a single currency means that
travelers across the Community no longer have to change money, while losing money on every
transaction. Small business and consumers, a single currency will also take away the uncertainty
about the price for which goods are sold. Furthermore, if goods and services are priced in one
and the same currency will be strengthened considerably, much to the Community’s benefit as a
whole. In this way, the single currency will also help simulate growth and employment. The
creation of EMU is foreseen by the Treaty on European Union (1992; Maastricht Treaty), and
has its beginnings in the development of the European Monetary System (since 1979) and the
introduction of a common currency unit of account (→ ECU).). The creation of EMU is
envisaged in three phases. The first, from 1990 to 1994, consisted of the complete liberalization
of capital movements and the increase of cooperation between the national central banks (with
the use of the ECU without any impediment). The second phase, from 1994 to 1998, consisted
of further approximation of the monetary policies of individual countries, which was sought by
the establishment of the European Monetary Institute (since 1999 the European Central Bank).)
and by coordinating the monetary policies of the still independent central banks of the Member
States. The third phase of the creation of EMU, from the beginning of 1999, aims to complete
the transition to monetary union by introducing the euro as a common currency, and the
supranational European System of Central Banks

.......................................................................................29
.............................................................................................31
......................................................................................33
Uloga evra kao međunarodne valute
......................................................................... 36
8. PREDNOSTI I NEDOSTACI EVROPSKE MONETARNE UNIJE...............................37
UVOD
Države članice Evropske zajednice teže da obezbjede skladni razvoj smanjenjem
razlika koje postoje u stepenu razvijenosti određenih regiona i zaostalosti manje privilegovanih
regiona” (Preambula Rimskog ugovora, 1958.) Stvaranje jedinstvene valute bio je dug proces
od istorijskog značaja. Prije manje od jednog vijeka, Evropu su karakterisali politički nemiri i
ekonomsko rasulo. Motivi za početak integracije su brojni. Postojala je želja stvaranja
demokratski uređene Evrope kao alternative odbačenoj nacionalističkoj vladavini. Takva
Evropa je trebala da postane zajednica mira i mjesto koje pruža ekonomsku sigurnost svojim
državljanima. Potpisivanjem Rimskog i Pariskog ugovora evropski lideri započeli su izgradnju
ujedinjene Evrope. Od tada, Evropa je postigla mnogo. Sigurno, jedno od najznačajnijih
dostignuća bilo je uspostavljanje zajedničkog tržista, sa slobodnim protokom robe, kapitala i
ljudi. Nakon toga, ne manje važna, stvorena je Evropska monetarna unija sa 11 članica na
početku, a već sada sa 16.
Generalno, zemlja ne postaje član evrozone odmah nakon pristupanja Evropskoj uniji. Umjesto
toga, zemlja postaje članica koja podliježe pravilu privremenog odstupanja. Ovakve zemlje
imaju niz obaveza. One moraju da sprovode zajedničku politiku deviznog kursa (uključivanje u
Mehanizam održavanja utvrđenih deviznih kurseva – ERM2), a da sopstvenu ekonomsku
politiku posmatraju kao zajedničku brigu. Međutim, samo koordinisanje politika nije dovoljno.
Da bi ušle u Evropsku monetarnu uniju, zemlje moraju da ispune niz kriterijuma pravne i
ekonomske konvergencije. Kriterijumi pravne konvergencije obavezuju zemlje koje apliciraju
za prijem u evrozonu da stvore odgovarajuće pravne osnove za učestvovanje u monetarnoj uniji,
od kojih je najvažnija nezavisnost centralne banke. Za razliku od njih, kriterijumi ekonomske
konvergencije obavezuju zemlje koje žele da uđu EMU da stvore ekonomske uslove koji
omogućavaju održavanje stabilnosti cijena i obezbjeđuju usklađenost na nivou evrozone.
Da bi država postala članicom evropske monetarne unije i bila u mogućnosti uvesti evro kao
službenu valutu, mora ispunjavati kriterijume konvergencije. Na čelu evropske monetarne unije
je ESB (Europska središnja banka) koja održava stabilnost cijena na način da inflaciju održava
niskom, stabilnoj i predvidljivom. Evrozona je monetarna unija, tj. područje gdje je uz
monetarnu politiku službena valuta evro. Evro je službena valuta u 19 od 27 država članica.
Upravo je evro opipljiv dokaz evropske integracije. Prelazak na evro je bio 2002. godine, no kao
službena valuta nije prisutan u svim državama članicama EU. Evro je jedinstvena valuta za koju
se opredjelila Evropska monetarna unija (EMU) koju, za sada, čini 12 članica Evropske unije
(EU), i to: Njemačka, Francuska, Irska, Finska, Belgija, Holandija, Luksemburg, Španija,

1. POJAM MONETARNE UNIJE
Monetarna unija jeste situacija u kojoj više država kao zakonsko sredstvo plaćanja koristi istu,
zajedničku valutu. Pitanje monetarnih unija postalo je važno tek sa pojavom pojma zakonskog
sredstva plaćanja (
legal tender
) koji je po prvi put u istoriji uveo Aleksandar Makedonski, koji
je zahtjevao da se za obavljanje plaćanja na teritoriji njegove zemlje koristi isključivo novac iz
njegovih kovanica, a ne i druge valute koje su do tada bile u opticaju. Ova ideja se ponovo
primila u srednjem vijeku, iako je novac bio kovan od plemenitih metala (zlata i srebra) pa je
vrijednost novca bila određivana u odnosu na njegovu težinu kao i čistotu, jer su vladari bili
vlasnici kovnica novca ili su za određeni prihod davali drugim posrednicima monopol na izradu
novca, pa je institut zakonskog sredstva plaćanja bio način da se prikupi novac za vladara bez
podizanja poreza.
Sa pojavom papirnog novca i frakcionog bankarstva u kome su banke puštale papirne novčanice
u opticaju u odnosu na položene depozite u plemenitim metalima ovaj institut dobija na značaju
jer banke često puštaju više novčanica nego što imaju stvarnih depozita, računajući da neće baš
svi u isto vrijeme poželjeti da zamjene novčanice za zlato, pa su zato česte bankarske krize i
državne institucije davanjem monopola nekoj banci na izdavanje novca željeli da eksplicitno
kažu da ta banka nikada neće bankrotirati tj. da će uvijek imati dovoljno zlata da zamjeni sve
sopstvene novčanice. U takvom sistemu zlatnog standarda javlja se prva moderna monetarna
unija - nekoliko zemalja odlučuje da kuje svoj zlatni i srebrni novac na taj način da on ima
identičnu gramažu i finoću metala, pa bi njihove kovanice bile međusobno zamjenljive bez
ikakvih razmišljanja o deviznim kursevima.
Tako je 1865. godine nastala Latinska monetarna unija, koju su činile Francuska, Italija, Belgija
i Švajcarska. Uskoro su i druge zemlje počele da koriste isti kovnički sistem, pa su njihove
valute bile ekvivalentne franku i liri – Peru, Venecuela, Kolumbija, ali i Srbija, Bugarska, Grčka
i Rumunija, pa čak i autonomna Finska u okviru Ruskog carstva. Ukidanjem zlatnog standardna
nakon Prvog svjetskog rata usljed ogromnog deficitarnog finansiranja ratnih troškova nestala je
i ova prva monetarna unija 1927. godine.
Popović, G. (2014). Ekonomija Evropske Unije, makroekonomski aspekti i zajedničke politike, Ekonomski
fakultet, Banja Luka
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti