Istraživanja o obrazovanju ukazuju na rastući značaj obrazovanja. Znanje i vještine stečene kroz
obrazovanje postaju gotovo jedini kriterijum za predviđanje ekonomske produktivnosti,
individualne dobrobiti i uspjeha.

Zemlje čiji učenici pokazuju veći uspjeh u učenju jesu uspješnije na ekonomskom planu.

Škola je postala motor ekonomije i to je razlog iz kog se finansiranje obrazovanja u svijetu sve
više i više povećava, već decenijama. Značajan dio ovih sredstva se troši na razvoj IKT alatki za
obrazovanje i to iz sledećih razloga:



Broj zanimanja koja zahtjevaju poznavanje IKT vještina povećava se iz godine u godinu;



IKT je ključni sektor privrede, i obrazovni sistem, kao veliki nacionalni kupac, može da
obavlja kupovinu u okviru nacionalne IKT industrije i na taj način sačuva poslove;



Roditelji i učenici očekuju da škola ima IKT infrastrukturu i, u mnogim slučajevima,
odgovarajuća infrastruktura postaje odlučujući kriterijum u izboru škole.

Obrazovanje uz podršku IKT alatki može da bude mnogo efikasnije od obrazovanja zasnovanog
na tehnologiji „papira i olovke”.

Ranijih godina, kada je samo mali broj odabranih obrazovnih institucija bio opremljen IKT
alatima, nije se mogao utvrditi stepen poboljšanja efikasnosti postignutog uz pomoć IKT-a, što
se može pripisati nedostatku pedagoških programa i odgovarajućeg digitalnog sadržaja za te
alate. I pored toga, zahtjevi za finansiranje IKT razvoja škole rasli su eksponencijalno, a sa njima
i potreba za dokazivanjem njihove efikasnosti. Rezultati nisu bili nimalo očigledni, a u nekim
slučajevima je čak zapažen pad učeničkih postignuća nakon integracije IKT alatki u obrazovni
proces.

Na površinu su izbili problemi koji se neizostavno javljaju tokom upotrebe IKT alatki u
obrazovne svrhe:



Alatke dizajnirane u poslovne svrhe uopšte ne odgovaraju obrazovnim svrhama (bezbjednost,
upotrebljivost, trajnost, mijenjanje korisnika, korisnička ograničenja, itd.);



Škole nisu pripremljene za primjenu IKT alatki (električna mreža, školska računarska mreža,
zaštita alatki, instaliranje alatki);



Nedostatak opreme za podršku školskom IKT sistemu (serveri, aktivne mrežne alatke,
uređaji za IKT bezbednost);



Odsustvo administratora sistema;



Nedostatak nastavnika sa dobrom obukom (u smislu korišćenja opreme i korišćenja IKT
opreme u pedagoške svrhe);



Odsustvo dobre školske prakse, referenci i uspješne pedagoške primjene;



Nedostatak digitalnog sadržaja;



Nakon naglog uvođenja informacionih i komunikacionih tehnologija, postignuća učenika su
bila u padu i zbog toga što nastavnici nisu bili pripremljeni za primjenu IKT-a u nastavi;



Primjena IKT alata u nastavi, koja obuhvata manje od 5% časova, ne čini kritičnu masu i
predstavlja samo dodatnu vrijednost za nastavnike koji već imaju iskustva u inovativnosti.

PEDAGOŠKI ASPEKT E-OBRAZOVANJA

Pronalaženje rješenja za navedene probleme započelo je pokretanjem razvojnih programa koji
uključuju razvoj alatki i sadržaja za obrazovanje, kao i obuku nastavnika.

Kao rezultat ovog procesa nastaju složeni IKT sistemi za obrazovanje i primjeri primjene znanja
IKT-a specijalno kreiranog u obrazovne svrhe.

PEDAGOGIJA I INFORMACIONE TEHNOLOGIJE

2.1. Obrazovni softveri i sadržaji u digitalnom obliku

2.1.1. Šta je obrazovni materijal u elektronskom obliku?

Tekst   koji   se   pojavljuje   na   ekranu   računara   ne   mora   nužno   da   bude   obrazovni   materijal   u
elektronskom   obliku   u   pravom   smislu,   iako   sadrži   informacije   i   zadatke   za   rješavanje   u
digitalnom obliku. Da bi ovaj obrazovni materijal bio zaista u „formatu 21. vijeka”, odnosno, da
bi predstavljao više od običnog udžbenika ili zadatka na papiru preslikanih u datoteku koja se
čita sa ekrana računara, obrazovni materijal u elektronskom obliku mora da sadrži određena
didaktička rješenja (dijelove obrazovnih filmova, interaktivne animacije, zvučne materijale koji
oživljavaju tekst, šira objašnjenja od fusnota, funkciju brzog pretraživanja i ostale interaktivne
funkcije) i trebalo bi da obuhvata uputstva i strategije koje pomažu lakšem pamćenju sadržaja,
tako   da   učenje   bude   efikasno   i   zabavno.   Računari,   koji   omogućavaju   primjenu   didaktičkih
softvera  i   prikaz   obrazovnih   materijala   u   multimedijalnom   obliku,   pojavili   su   se   u   školama
devedesetih godina 20. vijeka.

Obrazovne   materijale   u   elektronskom   obliku   nastavnici   mogu   da   koriste   na   tradicionalnim
časovima   kao   dopunu   objašnjenjima   uz   frontalno   izlaganje   gradiva;   mogu   ih   delegirati
učenicima koji bi kod kuće samostalno obradili dio gradiva koji nije obrađen na času (kao
dopunu časa ili pripremu za naredni čas); nastavnici ih mogu koristiti kod podučavanja na daljinu
i   mentorskih   konsultacija   preko   interneta   u   tzv.   „virtuelnim   školama”,   tj.   u   obrazovnom
okruženju e-učenja. Korišćenje obrazovnog materijala u elektronskom obliku u tradicionalnoj
nastavi može biti sinhrono (nastavnik prezentuje obrazovni materijal na času dok ga učenici
istovremeno pregledaju) i asinhrono (nastavnik materijal stavlja učeniku na raspolaganje, tako da
može da ga pregleda kada želi, prije ili poslije časa, u vrijeme kada to njemu odgovara).

Kada je počelo korišćenje računara u školama mislilo se da će ovo novo sredstvo, kao drveni
konj u Troji, među zidove tradicionalnog obrazovanja na mala vrata uvesti i savremene metode
nastave (Karpati, 2000). Danas već iz iskustva znamo da obrazovni materijal u elektronskom
obliku, iako koristi inovativna pedagoška rešenja, odlično služi i kao podrška tradicionalnom
frontalnom predavanju. Ovo digitalno sredstvo za učenje pedagoški je savremeno u onoj mjeri u
kojoj to zahtijevaju potrebe korisnika. Slike, filmovi i zvuk ugrađeni u obrazovni softver mogu
se pokazati cijelom razredu u isto vreme – tada računar i projektor sa zvučnicima objedinjuju
funkcije projektora, gramofona, grafoskopa i drugih tradicionalnih nastavnih sredstava zbog čega

PEDAGOŠKI ASPEKT E-OBRAZOVANJA



okruženje za evidenciju razvoja učenika;



sistemi za upravljanje obrazovanjem na daljinu.

2.1.2.1.

Digitalni materijali i softveri kao obrazovno sredstvo za samostalno učenje

Digitalni materijali i softveri, kao obrazovno sredstvo za samostalno učenje, sadrže informacije u
obliku   teksta   obogaćenog   slikama   i   zvučnim   materijalima,   sa   velikim   brojem   interaktivnih
elemenata   i   sa   akcentom   na   jednosmjerno   prenošenje   znanja,   koje   se   ne   bavi   procjenom
razumijevanja   učenika.   Aktivno   prisustvo   nastavnika   nije   potrebno,   učenik   može   da   uči
samostalno. Tipovi digitalnih obrazovnih materijala, koji tu spadaju, su sledeći:



Izvori informacija u digitalnom obliku (eng. „Information Resource”): multimedijalni, može
biti interaktivan, nije linearan, može biti hipertekstualan i linkovan, može biti digitalna slika,
interaktivna animacija, video, tekst i zvuk ili kombinacija istih, tako da čini jedan objekat
učenja (eng. „Learning Object”). Digitalna enciklopedija ili leksikon može da prikazuje,
preko interneta, čuvene štampane leksikone napravljene u XX vijeku ili može da predstavlja
zajedničku tvorevinu stručnjaka i/ili laika dobrovoljaca, koja se mijenja iz dana u dan, kao
što je vikipedijin digitalni riječnik za svjetske jezike.



Elektronska knjiga (e-knjiga) je zapravo knjiga u digitalnom formatu, koja se u originalu
štampa na papiru. Prednost je što se pomoću pretraživača lako dolazi do informacija i što se
mogu ugraditi hiperveze, tzv. hiperlinkovi (eng. „Hyperlinks”), koje vode čitaoca.
Nedostatak im je što čitanje sa ekrana nije ugodno, a štampanje je skupo. Ovo rješenje nikada
neće istisnuti knjige sa tržišta, ali potpomaže dostupnost. Ovakvim knjigama se može dodati i
softver za zvučnu reprodukciju, tj. čitanje.



Lično okruženje za učenje i uvježbavanje naučenog: čini ga softver sa zadacima za
uvježbavanje i okruženjem za provjeru uvježbanog – refleksa za simulirane situacije (koji se
kasnije, u stvarnim situacijama, aktiviraju), zatim simulacione aplikacije (npr. virtuelne
laboratorije), testovi znanja na računaru i sl.



Digitalne   obrazovne   igrice:   sadržaj   im   se   vezuje   za   određena   saznanja   ili   umjetničke
prostore, a metode, slike i zvučna rješenja sadrže obilježja računarskih igrica i video spotova.
Učenik   se   može   takmičiti,   rezultat   igrača   se   vrednuje   u   kontinuitetu,   a   funkcijama
kažnjavanja   i   nagrađivanja   se   informišu   igrači   i   kontroliše   igra,   pobjednik   se   nagrađuje
novom igrom i pohvalom.

2.1.2.2.

Digitalni obrazovni materijali i obrazovni softver kao sredstvo za podršku nastavi