ZAJEDNIČKA TRGOVINSKA POLITIKA EU
1
UVOD
Trgovinska je politika u isključivoj nadležnosti EU-a. To znači da EU, a ne države
članice, donosi zakone o trgovinskim pitanjima te sklapa međunarodne trgovinske
sporazume. Ako su sporazumom obuhvaćene teme mješovite odgovornosti, Vijeće ga
može
sklopiti
tek
nakon
što
ga
ratificiraju
sve
države
članice.
Zajedničkim jednoglasnim djelovanjem na svjetskoj pozornici, umjesto višestrukim
odvojenim trgovinskim strategijama, EU zauzima snažan položaj kada je u pitanju
svjetska trgovina.
EU želi osigurati da se uvezeni proizvodi u EU-u prodaju po poštenim i pravednim
cijenama, bez obzira na to odakle su stigli. Pravila o trgovini u obliku instrumenata
trgovinske zaštite sredstvo su kojim se štite proizvođači iz EU-a od štete i suzbija
nepošteno tržišno natjecanje stranih poduzeća u vidu dampinga i subvencioniranja.
Zajedničkom trgovinskom politikom nastoji očuvati konkurentnost i pravednost u
međunarodnoj razmjeni dobara i usluga.Sklapanjem bilateralnih sporazuma s trećim
zemljama te multilateralnom suradnjom vidi priliku za povećanje trgovinskih prilika
koje postiže uklanjanjem barijera kao što su kvote i tarife, te osigurava pošteno
natjecanje i jačanje svoje konkurentske prednosti.
3
zaključivanje trgovinskih i carinskih sporazuma, zaštita potrošaća, zaštita slobodnog
tržišnog natjecanja, otvaranje novih tržišta i povećanje trgovinskih prilika te poticanje
istraživačkih aktivnosti. Zajednička trgovinska politika znači veći ekonomski rast i
razvoj jer veći izvoz proizvoda omogućava veću količinu proizvodnje, a samim time
dovodi do snižavanja troškova proizvodnje što dovodi do nižih cijena i veće
raznolikosti robe. Trgovinski i investicijski tokovi šire nove ideje i inovacije, nove
tehnologije i najbolja istraživanja što dovodi do poboljšanja u proizvodnji dobara i
usluga te povećanja konkurentnosti i otvaranju novih radnih mjesta.
1.2.
Unilateralni odnosi
Jedan od osnovnih ciljeva zajedničke trgovinske politike Unije je suzbijanje
siromaštva te promocija održivog razvoja i dobrog upravljanja u zemljama u razvoju.
Unija to postiže na način da osigurava povlašteni pristup tržištu Unije i tako
omogućava ostvarivanje dodatnog prihoda kroz međunarodnu trgovinu te uvođenje
carinskih povlastica koje se odnose na zemlje koje imaju veće trgovinske i financijske
potrebe. Opće carinske povlastice Europske unije je sustav kojim Europska unija
jednostrano dodjeljuje trgovinske povlastice zemljama u razvoju i najnerazvijenijim
zemljama od 1971.godine
2
.
Predstavljaju jednu od mjera trgovinske politike kojom se snižavaju ili ukidaju carine
zemljama u razvoju ili najnerazvijenijim zemljama prilikom uvoza u Europsku uniju.
U okviru reforme iz 2012. godine sustav je bio usmjeren na one zemlje kojima je
pomoć najpotrebnija, odnosno na najmanje razvijene zemlje i sastoji se od tri dijela, a
to su: Općeg sustava povlastica (GSP), posebni poticajni aranžmani za održivi razvoj i
kvalitetno upravljanje (GSP+) i posebni dogovor za najnerazvijenije zemlje inicijativa
„Sve osim oružja„ (EBA). Opći sustav povlastica obuhvaća 13 zemalja s manjim
dohotkom sukladno kvalifikaciji Svjetske banke a to su: Republika Kongo, Kukovi
otoci, Indonezija, Indija, Kenija, Nigerija, Nauru, Niue, Sirijska Arapska Republika,
Savezne Države Mikronezija, Tadžikistan, Uzbekistan i Vijetnam. To je sustav kojim
su carine za robu uvezenu iz ovih zemalja djelomično ili potpuno uklanjaju na dvije
trećine tarifnih linija. Sukladno tim za osjetljive proizvode snižena je carina ad
valorem za 20 posto te za neosjetljive proizvode se carine u potpunosti uklanjaju osim
2
https://repozitorij.efst.unist.hr/en/islandora/object/efst%3A3710/datastream/PDF/view
posjećeno 05.04.2022.
4
ako je riječ o poljoprivrednim proizvodima. Posebni poticajni agažmani za održivi
razvoj i kvalitetno upravljanje je sustav u kojem se tarife smanjuju na 0 posto za
ranjive zemlje s niskim i srednjim dohotkom koje provode 27 međunarodnih
konvencija koje se odnose na ljudska prava, radna prava, zaštitu okoliša i dobro
upravljanje.
1.3.
Bilateralni odnosi
Europska unija kao najveće jedinstveno tržište na svijetu zalaže se za liberalizaciju
svjetske trgovine. Vanjska trgovina Europske unije od 1999. do 2010. godine se
udvostručila i danas čini 30 posto bruto domaćeg proizvoda EU-a. Eurposka unija
djeluje kao jedno tijelo te kako bi omogućila daljni rast i razvoj državama članicama
unije sklapa trgovinske sporazume s raznim zemljama. Trgovinski sporazumi
omogućuju pristup raznim tržištima te je cilj Europske Unije da se načela i pravila
koja se primjenjuju unutar Europske Unije primjenjuju i u trgovini sa trećim
zemljama. Oni omogućuju širenje poslovanja i veću konkurentnost poduzeća te lakši
uvoz sirovina potrebnih za proizvodnju konkretnih proizvoda toga poduzeća kao i
bolje mogućnosti za ulaganje. Sporazumima se stvaraju nove tržišne prilike izvan
granica Europe te čine trgovinu jeftinijom, bržom i pristupačnijom. Svaki je sporazum
specifičan i jedinstven, sadrži određene uvjete i pruža razne pogodnosti kao što su
smanjenje carina,klauzule o ljudskim pravima, pravila o primjeni intelektualnog
vlasništva i održivom razvoju. Sporazumi se sklapaju ovisno o sadržaju, pa ih
dijelimo na sporazume o gospodarskom partnerstvu koji služe za razvoj trgovinskih
partnera iz afričkih, karipskih i pacifičkih zemalja, sporazumi o slobodnoj trgovini
koji osiguravaju ovlašteni pristup tržištu i sporazumi o pridruživanju kojim se jačaju
širi politički dogovori. Isto tako EU sklapa sporazume o partnerstvu i suradnji koji
spadaju kao dio širih dogovora. Najznačajniji sporazumi biti će detaljnije objašnjeni i
proučavani u sljedećim poglavljima.
