Nacija i konflikti u procesu

globalizacije - Skripta

By: Vjeran Katunarić&Anthony Giden (3,9 poglavlje i rječnik)

Posljednjih dvadesetak godina, nacija i nacionalizam od drugorazredne, postali su
prvorazredna tema u društvenoj znanosti. Oba života nacionalnog fenomena, u političkoj

praksi i znanstvenoj analizi, kao da teku dvosmjerno. Politička praksa dograđuje

nadnacionalne sisteme, poput EU, dio političara zalaže se za izgradnju ovih nadnacionlanih
identiteta, poput sve evropskog. S druge strane, novi nacionalni pokreti, poput palestinskog

ili kurdskog, traže vlastitu državu. Neki analitičari smatraju da je nacionlani oblik društva i

države nedorastao novim izazovima ekonomskog i tehnološkog razvoja, i da demokratija traži
šire prostore za svoj razvoj. Drugi drže da nacionalizam uprkos novim razvijenim potrebama

ne može splasnuti, da se pojavljuje ne samo u manje razvijenim zemljama, kao izraz njihove

političke nezrelosti, nego i kao reakcija na neuspjeh mnogih koji gube šanse ili ne vide

društveni smisao života u novom globalnom supermarketu. Knjiga objašnjava u kakvoj su
vezi politika i teorija na ovom području, odnosno u kakvoj ne bi smjele, a u kakvoj bi trebale

biti. Nacionalizam je također lokalni oblik ideologije i politike koja pruža utočište

nadnacionalnim sistemima moći moderne epohe, socijalizmu i kapitalnom liberalizmu.

Službeni antinacionalizam

- prijašnje držanje predstavnika velikih sila i korporacija

naspram nacionalizma. Danas je ''službeni antinacionalizam'' lako prepoznati u prilično

napadnom izdanju u ponašanju američke vlade naspram Međunarodnog suda za ratne
zločine ili međunarodnih konvencija u zaštiti okoline. Nacionalističko etiketiranje spada u

strategiju mimikrije kojom se pomoću vidljivog i poznatog, a to su nacije – države, prikrivaju

kategorije i odnosi moći.Glavna svrha ove knjige je prikazati u kojoj je mjeri teorija društva
izbjegla utjecaj službenog nacionalizma nakon što se odrekla nacionalističkih shvatanja.

Nacija je teorijski priznata kao ograničeni oblik kolektivnog identiteta. Moderna država ima

pravno širi okvir pripadnosti, prema nekim univerzalističkim, iako smo od svjetske države još
daleko. Nacija je ograničenija i od moderne privrede koja uveliko prekoračuje državne i

druge granice.

Prvi dio

Teorija društva

Između dvije (nacionalizam i službeni antinacionalizam) ideologijske sile

Jedan od autora prikazanih u ovoj knjizi drži da postoje tri ključne društvene ideje ili

identiteta:

Vlasti

Opozicije

Nove ideje ili projekti, koji odnose između vlasti i opozicije, ako i odnose u društvu

dovode u pitanje. Zato postoji više načina artikulacije, dokazivanja i opovrgavanja

ključnih identiteta. Društvena znanost je najrazvijeniji, a ideologija manje razvijen
oblik te sposobnosti

Ideologija prvenstveno služi interesima grupa i ustanova u njihovoj diobi moći, a ispitivanje

vjerodostojnosti ideja o uzrocima i karakteru i posljedicama te moći nije njen glavni cilj. Tako
i između teorija o nacionalizmu i političkih ideologija postoji izvjesna srodnost u prosudbi o

načinu na koji nacionalno postoji kao društveni fenomen. Društvena je znanost sama, u

svom osnivačkom razdoblju, projektirala pojam ''društva'' sličan imperijalističkim i
nacionalističkim idejama. Društvena bi znanost danas morala učiniti korake dalje i ukupne

učinke nadnacionalnih ideologija – imperijalne, boljševičke, panislamski liberalne –
podvrgnuti istoj analizi kao i učinke nacionalizma na izgradnju društva i međunarodnih

odnosa. Oba su poretka, nadnacionalni i nacionalni, prema Ernest Gellner ''izmišljeni''.

Nadnacionalni i nacionalni poredak proizvode i pozitivne i negativne učinke na društvenu

integraciju, ekonomski razvoj, blagostanje, kulturno stvaralaštvo i druge zaostavštine
civilizacije. Njihovi učinci na društveno, najčešće se prepliću i međusobno nadopunjuju.

Nasuprot ideologiji nadnacionlanog sistema prema kojoj nacija može i ne mora biti sredstvo

koje služi njegovom održavanju – njemu je svejedno kojim putem se može doći do istog cilja,
cilja apsolutne moći – nacionalizam sebe predstavlja samodovoljno, a nadnacionalne sisteme

kao sredstvo: svijet je konačno podijeljen na nacije. Svaka je druga podjela umjetna, te prije

ili kasnije osuđena na propast. Nadnacionalni sistemi mogu služiti samo kao sredstvo za
ostvarenje prevlasti velikih nad malim narodima ili državama. Ili obratno, u interpretaciji

nacionalizma velikih, kao aktuelnog američkog, međunarodni je sistem, u prvom redu UN ili

Haški sud, sredstvo pomoću kojeg se mali udružuju protiv velikog. Njihova je povezanost
demokratska: zbog velikog broja koji služi kao glasačka mašina. Stoga treba pod svaku

cijenu spriječiti pokušaje ustanovljavanja nadnacionalne demokratije. Službena ideologija

nadnacionalnog sistema koji igra ulogu arbitra, posrednika ili izmiritelja zavađenih strana u
nacionalističkim sukobima na periferiji, nastupa i kao apsolutni autoritet za društvenu nauku.

Kako i ne bi kada govore u ime liberalno-demokratskih načela koja su kao neprikosnovena

upisana u ustavima najvećeg broja zemalja u svijetu, ali se u mnogim zemljama, iako su ta
prava zajamčena, ona se ne sprovode u praksi. Demokratija je osnova slobode i za nauku,

kao jedina ideologija koja se ne služi prijetnjom ekonomskih ili fizičkih sankcija prema

ideološkim neistomišljenicima. Glavni problem kod demokratije, nalazi se u službenoj
ideologiji zato što ona neka prava, kao što je pravo na rad naslijeđeno iz bivših socijalističkih

zemalja, osporava i dovodi u pitanje. Time dolazi u pitanje njena vjerodostojnost, a zbog

nejednakosti između promovisane ideje i činjenica, ona kao i svaka druga propala ideologija,
poprima šizoidni karakter. Da bi službena ideologija od te bolesti eventualno izliječila i

ostvarila promovisana načela, nedostaje joj odgovarajući ekonomski sistem. Postulat

demokratije i jednakosti progutan je postulatom o slobodi ekonomske igre na konkurentskom
tržištu: lijeva i desna hemisfera mozga više ne stanuju u istoj lobanji. Gubitnici na tržištu,

kojih je velika većina, ne mogu izgubljeno nadoknaditi demokratskim izglasavanjem zakona o

preraspodjeli dobara. Takvi pokušaji propali su sa socijalizmom. Za ''bratstvo'', treći veliki
ideal Francuske revolucije, ne brine se više država nego nacionalizam, a on to čini na svoj

način. Njegova ''braća'' govore istim jezikom, a svi drugi su stranci ili neprijatelji.

Službeni antinacionalizam

Službeni antinacionalizam predstavlja pseudodemokratsku zamjenu. Vladajuće elite

njegovom retorikom danas osuđuju nacionalistička uvjerenja kao suprotna demokratiji, ali to
čine da bi opravdale vlastiti demokratski manjak. On je upakovan u faze o ''slobodi'' ili

''zdravoj ekonomiji'' iza čega stoje načela socijalnog darvinizma. U razvijenim zemljama

političari koji zagovaraju ukidanje državnih granica i drugih prepreka slobodnoj trgovini u isto
vrijeme podržavaju politiku zatvaranja granica svojih zemalja pred prijetećom najezdom

useljenika iz siromašnih zemalja. Prema njihovoj ideji svijet bi trebao postati jedinstvenom

zonom za protok roba, ali ne i za protok ljudi, tj. velika tržnica u kojoj vlada pravo jačeg, a
jači je toliko finansijski i vojno nadmoćan da zajednička pravila igre poštuje samo ako mu to

odgovara. U literaturi postoje termini:

''službeni nacionalizam''

, ''nadnacionalizam'',

''ersatz-nacionalizam'' – njima se opisuju pokušaji nedemokratskih režima da se nacionalizam
zamijeni sličnom ideologijom identiteta i da dijelom ili u potpunosti preuzmu njegovi motivi o

prošlosti ili junacima, koji su se stvarno ili fiktivno borili za prava naroda ili nacionalnu

ravnopravnost. – takva ideološka praksa formalno se podudara sa značenjem termina
''službeni antinacionalizam''. Službeni antinacionalisti među jugoslovenskim komunistima

Globalnu zajednicu stvari

Brojne, međusobno odvojene, često ravnodušne ili međusobno zavađene zajednice

ljudi

Novi savez kapitalizma i nacionalizma ima posljedice po središnji sociološki pojam ''društvo''.
Društvo ima dvije dimenzije:

To je skup horizontalnih i vertikalnih veza koje reproduciraju ili unapređuju postojeći
poredak nejednakosti i moći, uključujući i grupne granice

Društvo je također skup veza i djelovanja koje taj poredak mogu promijeniti i ukinuti

Savremeni sistem moći projektira društvo kao konačnu stvarnost tako što ga razdvaja u dvije

sfere:

Globalni poredak stvari

Nacionalno određenu zajednicu ljudi

Drugi dio

Od ruba prema središtu društvene nauke

Opisat ćemo i objasniti niz okolnosti koje su određivale pojavu nacija i nacionalizama i interes
za njihovo proučavanje u društvenoj nauci. Dva su cilja takvog izlaganja:

Ocrtati povezanost između nacionalnih i nadnacionalnih sistema moći i u vezi s tim
prve refleksije u društvenoj nauci o izvorima i dometima nacionalizma

Drugi cilj je rasteretiti prikaz glavnih teorijskih djela u kojima ima mnogo detaljnjijih i

svakako pouzdanije opisanih primjera

Nezainteresirani klasici

U ''proljeću'' naroda u Evropi 1840-tih demokratija se rađala zajedno sa nacionalizmom pa je

jedno od drugog bilo teško razlučiti. Nacije su izgledale kao stari prostori koji se preuređuju

za nove ideje i aktere, a demokratija kao pravilo vladavine većine koje se prevodi na različite
nacionalne jezike. Tu se stvara i problematičnost oko pretvaranja demokratske u

nacionalističku volju, koja je zasmetala osnivačima sociologije koji su pojam ''društva''

definirali kao opći pojam koji se odnosi na sva razdoblja historije čovječanstva i kao

omeđenu naciju-državu koja ima se kao model za jedinicu društva nije učinila nimalo
problematičnom. Iako je Max Weber naciji i nacionalizmu posvetio mnogo veću teorijsku

pažnju nego Karl Marx, Auguste Comte, Herbert Spencer i Emilie Durkheim, općenito se

može zaključiti da je to bila sasvim sporedna tema klasične teorije društva. Pojam društva
predlaže postojanje univerzalne stvarnosti od društvene stratifikacije do tipa vlasti. Prema

evolucionističkom poimanju Comtea i Marxa, bitne razlike među društvima postoje samu u

stupnju razvoja iz čega proizlazi da razvijenije zemlje pokazuju put manje razvijenima. To je
poimanje vrijeđalo nacionalni ponos. Prema Weberu nacija je plod uvjerenja u zajedničku

pripadnost i prošlost,a pritom napominje da je takvo uvjerenje patetično. Naime, ne može se

dokazati da je takva zajednica u prošlosti zaista postojala, da su svi njezini pripadnici dijelili
njezinu sudbinu, ali zato samo uvjerenje u njeno postojanje ima pokretačku moć. Zapravo

glavni je cilj modernog nacionalnog udruživanja u političku zajednicu proširenje političke

moći i prestiža. Na toj osnovi izrastaju velike i male sile, imperijalističke i antiimperijalističke.
Klasici su nacionalizam pod utjecajem nacionalističkih ideja razbili zamisao o singularnim

ograničenim i iznutra integriranim društvima kao područjima u kojima su ljudi manje ili više

isti. Takav površan odnos prema državnim granica učinio je temeljni pojam ''društvo'' previše
apstraktnim. Kako ocjenjuje britanski historičar Eric Hobsbawm - mali se narod, jezik i

kultura uklapa u napredak jedino ukoliko je prihvatio podređeni status u odnosu na neku
veću jedinicu, ili ako se povukao iz bitke i tako postao objektom nostalgije i drugih

sentimenata. No, nacionalizmi malih naroda su vremenom razvijajući svoj politički program u

kome su na red došli zahtjevi za vlastitom državom i teritorijalnim granicama, poprimili

imperijalističke sklonosti. Teško je navesti jedan primjer gdje se periferni nacionalizam nije
sukobio sa susjednim perifernim nacionalizmom oko pitanja granica da teritorij svoje države

proširi na račun druge države. U tom smislu Weber je bio u pravu, da su granice država

ponajviše ucrtavane silom. Glavni razlog zašto je klasična sociološka vizija svjetskog društva
zakazala, ne leži u djelovanju perifernog nacionalizma nego u nedorečenostima

funkcionalizma i marskzima kao što razlog velikih nadnacionalnih konstrukcija društva ne leži

u neuklopivosti njenih dijelova, nego u nedostatku čitavog nacrta konstrukcije. Nacionalizam
se kada je ostajao sam na ratištu i kada se ponesen masovnom moblizacijom osjetio jakim i

moćnim, također služio velikim obećanjima koja nije mogao ostvariti. Ali u prebacivanjima

odgovoronsti za promašaje s jedne na drugu stranu, korist izvlače i službeni antinacionalizam
i nacionalizam.

Prema svjetskom društvu

I teorijsku misao o društvu zaokupljale su vizije ujedinjenog svjetskog društva, ponajviše u

djelima osnivača sociologije Augustea Comtea - smatrajući da je stabilan svjetski poredak

nadomak ruke ukoliko bi se prihvatila njegova zamisao o univerzalnoj religiji ''svjetskog bića''.
Kao uzor pouzdane svjetske organizacije Comte je uzeo rimokatoličku crkvu, a zemlja pod

čijim bi vodstvom bio izveden čitav projekt bila bi Francuska. Najvjerovatnije ga je

impresionirala sposobnost katoličke crkve da povlači poteze u stilu koji je Comte sažeo
svojom formulom ''redom ka progresu''. Tom se sposobnošću danas može jedino pohvaliti

liberalni kapitalizam: kako protivnike pretvoriti u saveznike, a ako to odbiju, onda ih

neutralizirati ili eliminirati. Ipak, rimokatolička crkva nije prerasla u svjetsku nadnacionalnu
ustanovu već je ostala nadnacionalnom ustanovom velikog autoriteta samo u vjerskoj

domeni. Na drugi način zamišljali su izgradnju svjetskog društva Herbert Spencer-sklon

liberalizmu i Emile Durkheim-sklon korporativizmu. Njihove ideje u 20. stoljeću je razvila
funkcionalistička teorija u sociologii. Prema toj teoriji, jedinstvena modernizacija na osnovu

rastuće podjele rada i tehnološkog napretka koje predvode elite poduzetnika i stručnjaka, te

sve veće međuovisnosti društava, prije ili kasnije će se proširiti cijelim svijetom i svijet će
izgledati kao uvećani SAD. Karl Marx je novo svjetsko društvo vidio kao rezutlat širenja

proleterske revolucije iz najrazvijenih evropskih zemalja prema svjetskoj periferiji.

Nacionalizam koji je u tim zemljama izranjao, skupa sa industrijalizacijom i revolucijom ni

marksisti nisu vidjeli kao prepreku izgradnje novog nadnacionalnog poretka. Međutim,
službeni su marksisti označavali nacionalizam kao glavnog unutarnjeg neprijatelja koji u

savezu s glavnim vanjskim neprijateljem - kapitalizmom radi na rušenju socijalističkog

poretka. Nacionalizam, koji se u valovima pojavljuje već 200 godina doveo je u pitanje obje
vizije globalnog društva, i funkcionalističku i marksističku. Raniji funkcionalizam i raniji

marksizam dijelili su samo uvjerenost nadnacionalnih sistema, smatrajući da je nacionalizam

oblik lokalne političke svijesti koji se iz matice seli na periferiju i nakon što odigra svoju ulogu
prijenosnika globalne promjene iz feudalizma u kapitalizam i demokraciju ili iz kapitalizma u

socijalizam, postati dijelom prošlosti. Ova ideja je prihvaćena zbog primamljivog argumenta

koji lako prodire u svijest donjih slojeva društva. Argument glasi da je model nacije-države
idealan za razrješenje sukoba naroda i tuđinske vlasti. Međutim, model nacije-države rijetko

nudi pravedno rješenje za različite etničke skupine. Posebno među državama u evropskoj

matici gdje je uspostavljen, model nije jedinstven niti jednako uspješno primjenjivan. Najveći
problem sa modelom nacije-države je u tome što se ne može širiti u nedogled. Razlog

nemogućnosti ostvarenja načela ''jedan narod jedna država'' nije u nedostatku političkih

borbenih i nacionalno svjesnih intelektualaca kao ni mitova o „svetoj zemlji“ nego sredstava,
ponajčešće nasilnih, kojima se nove države izgrađuju u ruševinama starih. Za razliku od tih

kasnijim stadijim razvitka društva, kako u kapitalističkom tako i u socijalističkom sistemu.
Smisao novih stajališta se može sažeti u nekoliko tačaka:

Politička modernizacija, u smislu sve većeg uključivanja i participacije
stanovništva u vlasti, često pogoduje nacionalizmu i etničkim sukobima, budući

da nove elite na taj način sebi pribavljaju masovnu podršku

Ekonomska i politička jednakost u multietničkim društvima ne mora utjecati na
smirivanje međuetničkih napetosti i skuoba

Model integracije mulietničkog društva putem tržišta i zajedničkih državnih
ustanova, koji se primjenjuje u zapadnim zemljama, teško je prenosiv u ne

zapadne zemlje na niskom stupnju ekonomskog, demokratsko i političkog

razvitka.

Napokon, što može izgledati kao moralna naknada teoriji društva koja sve više

priznaje važnost nacionalizma: nacionalizam ne nudi razvojni odgovor na
probleme modernizacije i globalizacije, nego desperatnu reakciju koja

objektivno vodi samoisključivanju i izolaciji zemlje

Nacionalizam dolazi u središte zanimanja društvene znanosti u trenutku kada se
transcendirajuća poglavlja dviju velikih ideologija, najprije socijalizma, a potom i

liberalizma, urušavaju. Jedan je obećavao jednakost i pravdu i u tome

podbacio, drugi je obećavao slobodu i pravdu i danas uveliko podbacuje, barem
što se tiče društvene pravde. Nacionalizam ispoljava nesposobnosti velikih

ideologija na nacionalnoj razini.

Polazna je pretpostavka ove knjige je da se nadnacionalni sistemi održavaju uz pomoć

nacionalizma i obrnuto, da se jedni u drugima ogledaju, što će poslužiti kao ideja-vodilja u

prikazu savremenih teorija o naciji i nacionalizmu. Teorijsko poimanje nacije predstavlja
instancu općenitijeg poimanja društva kao sistema moći i nejednakosti. Nacija je način

oblikovanja kolektivnog identiteta jednog dijela društva u određenom razdoblju njegova

razvoja. Za globaliste nacionalizam uvijek ima isti sadržaj koji ograničava ili onemogućuje
slobodan protok roba, ideja i ljudi. To nije točno barem što se tiče protoka ljudi: mnogi bi

nacionalisti na vlasti najradije otposlali dobar dio domaćeg stanovništva u inostranstvo, bilo

zbog ekonomskih bilo političkih razloga. Za nacionaliste svaki globaizam predstavlja prijetnju
nacionalnoj opstojnosti i vodi u raspad nacionalnog suvereniteta i bogatstva. Propagandna

slika nacionalnog identiteta se formira na taj način što se narodi tretiraju kao kompaktne

kategorije,a odnosi među njima određuje se prema odabranom trenutku prošlosti ili
sadašnjosti.

Treći dio

Nadnacionalni sistemi i nacionalizam - pojava nacije

u kontekstu imperijalizma

Postoji nekoliko strategija osvajanja moći kako od strana država tako od najbogatijih
posjedničkih klasa u vodećim zemljama:

Laissez- faire (država se ne miješa u ekonomsku utakmicu)

Nacionalni protekcionizam (država intervenira i štiti preduzeća u svojoj zemlji

Merkantilizam (država nastoji osigurati prednost u međunarodnoj trgovini za svoja
preduzeća koristeći se diplomatskim sankcijama)

Ekonomski imperijalizam (država zbog ekonomskih interesa vojno osvaja strani
teritorij)

Na vojno-političkom planu države pribjegavaju: