www.nasciturus.com

I DIO: UVOD

1. POJAM I NARAV MEĐUNARODNOG PRAVA

Međunarodno pravo je sustav pravila koja na pravni način uređuju odnose između subjekata

toga prava. Dakle, osnovni elementi su:

a.)

međunarodno pravo je

sustav

pravnih

pravila

u smislu da se

pretpostavlja

ono u svojoj cjelini nema praznina. Pravila pozitivnog međunarodnog prava koja proizlaze

iz svih njegovih izvora, mogu se obuhvatiti zajedničkim nazivom

međunarodnog pravnog

poretka

, u najširem značenju te riječi.

Ako stranke međunarodnog spora povjere svoj spor nekom međunarodnom sudskom ili

arbitražnom tijelu na odlučivanje na toj osnovi, najmanja je mogućnost da će se pri

odlučivanju sudac ili arbitar suočiti s problemom praznina u međunarodnom pravu.

Ipak, u nekim posebnim, mada rijetkim slučajevima, praznine u tome međunarodnom

pravnom poretku postoje – ponekad je neko pravilo najopćenitije naravi pa ne daje

zadovoljavajuće rješenje za sve konkretne slučajeve na koje se ima primijeniti. U nekim

slučajevima unaprijed određeno pravilo međunarodng prava ne postoji jer se sve države

zbog svojih sukobljenih interesa nisu o njemu mogle složiti.

b.)

međunarodno pravo

na pravni način uređuje odnose

između svojih

subjekata, čime se želi istaknuti razlika između istinskih pravila međuarodnog prava čije

kršenje povlači odgovornost po tom pravu, od različitih pravila učtivosti (kurtoazije),

pukog običaja ili pravila nastalih tradicijom, koja nemaju pravni značaj. Kršenje i takvih

pravila ponašanja može izazvati nesuglasice i sporove, i najčešće dovodi do recipročnog

ponašanja povrjeđene strane, ali ne povlači odgovornsot po međunarodnom pravu.

c.)

pojam

subjekt

a međunarodnog prava u povijesti je bio podložan promjenama.

U 17. stoljeću Grotius «subjektima» nazivao podanike njihova vladara. Kasnije se

«subjektima» smatraju nosioci prava i obveza.

U 19. stoljeću kada se vlast vladara počela ograničavati, prevladalo je gledište da su subjekti

međunarodnog prava isključivo neovisne, tj

. suverene države

. To su uz države danas još i

«međuvladine» međunarodne organizacije

. Priznati

ustanici i oslobodilački pokreti

koji se

bore za državnost privremeni su subjekti međunarodnog prava s ograničenom pravnom i

djelatnom sposobnošću. Prije su subjekti s ograničenom sposobnošću bila i neka

www.nasciturus.com

internacionalizirana područja

, npr. Slobodni grad Danzig. Danas takvih subjekata

međunarodnog prava nema.

Iako međunarodno pravo nije zaštićeno djelotvornom državnom sankcijom, ipak se radi o

pravu! (iako se ta pravila često krše).

S tim u vezi ponajprije treba naglasiti da se smatraju nepostojećima pravna pravila koja bi

uređivala međunarodne odnose u nekim prostorima nedostupnima čovječanstvu (npr. u

samom središtu planeta) te sva druga pravila koja je fizički nemoguće izvršiti.

Slično tome, gdje god fizički postoji samo jedno moguće ponašanje, pravna pravila koja bi ga

nalagala također ne psotoje jer su nepotrebna.

Pravna pravila postoje samo tamo gdje je moguć izbor ljudskog ponašanja i gdje je

neophodno ta ponašanja regulirati na način da se neka od njih bilo dopuste ili zabrane ili

ograniče.

Ipak, međunarodno pravo se u mnogo čemu razlikuje od unutarnjeg prava pojedinih država.

SUBJEKTI unutarnjeg prava su čovjek pojedinac i pravne osobe, a glavni subjekti

međunarodnog prava su neovisne (suverene) države i međuvladine organizacije.

GLAVNI IZVORI unutarnjeg prava su ustav, zakoni i podzakonski akti koje donosi središnja

državna vlast, a izvori međunarodnog prava su ugovori, običaj, opća načela prava i neke vrste

jednostranih akata država.

Unutarnje pravo je pretežito PRAVO SUBORDINACIJE, jer su njegovi subjekti podčinjeni

tom pravu koje propisuje državna vlast. Međunarodno pravo je PRAVO KOORDINACIJE jer

se ono stvara, mijenja, dokida i primjenjuje u odnosima jednakih država i drugih subjekata

koji su mu u načelu podčinjenji slobodnom voljom.

Za razliku od unutarnjeg prava, međunarodno pravo NE POZNAJE CENTRALIZIRANIH

ORGANA za osiguranje i izvršenje njegovih pravila. Međunarodno pravo ne poznaje ni

sudske organe s obvezatnom nadležnošću za sve njegove subjekte. Nadležnost glede

rješavanja sporova putem stalnih i arbitražnih međunarodnih sudova uvijek se zasniva na

obostranom pristanku stranaka u sporu.

SANKCIJE postoje ali su specifine i decentralizirane. Država žrtva oružanog napada

(agresije) ima prema čl. 51. Povelje UN-a pravo pribjeći «prirodnom pravu» indivudualne ili

kolektivne samoobrane. To pravo je najavažniji izuzetak od općeg pravila koje zabranjuje

prijetnju ili uoptrebu oružane sile.

www.nasciturus.com

međunarodnom pravu međunarodni zločini. Zatim, tu spada i načelo zabrane diskriminacije

ljudi po bilo kojoj osnovi.

Jus dispositivum

su mnoga pravila općeg i bez izuzetaka sva pravila partikularnog

međunarodnog prava. Partikularna pravila koja su stipulirana u nekom ugovoru njihove

stranke mogu novim zajedničkim sporazumom u svakom trenutku mijenjati ili dokidati.

I od ostalih dispozitivnih pravila međunarodnog prava, države mogu odstupati sklapanjem

suprotnog ugovora ili nastankom novih partikularnih običajnih pravila u njihovim

međusobnim odnosima.

Ukoliko nema posebnog pravnog odnosa koji primjenom načela lex specialis derogat legi

generali isključuje primjenu dispozitivnog općeg pravila, svaka država ima pravo od drugih

zahtijevati poštivanje općeg pravila te naravi.

III. S OBZIROM NA OBLIK (FORMU) u kojem se očituju, djele se na pravila u pisanom

obliku i na pravila koja se očituju u nekom drugom najčešće usmenom obliku.

Pravila koja nisu u pisanom obliku

mogu biti običajna pravila, mada se najčešće i ona

potrđuju nekim pisanim aktom poput konvencije o kodifikaciji, deklaracije Opće skupštine

UN-a ili presude Međunarodnog suda. Mogući su i ugovori sklopljeni u usmenom obliku ali

se o njima najčešće sastavlja pisani dokument. I jednostrane akte, obvezujuće za odnosnu

državu, moguće je očitovati u usmenom obliku poput izjave odgovornog državnog

dužnosnika na konferenciji za novinare, na televiziji i sl.

Pravna pravila u pisanom obliku

mogu se stipulirati u ugovoru ili izraziti u drugom

međunarodnom instrumentu kao što je rezolucija Opće skupštine UN-a i presuda

međunarodnog sudskog tijela.

Opće konvencije o kodifikaciji međunarodnog prava sadrže načela kojima se potvrđuju

pravila općeg međunarodnog prava, ili se očekuje da njihove odredbe u ta pravila prerastu.

Mnogi ugovori propisuju prava i dužnosti samo za njihove stranke, ali sasvim jednakog

sadržaja za sve njih. Pogodbeni propisi predviđaju jednostrane obveze samo za jednu stranku

ili za svaku od njih različite činidbe.

Pravila općeg međunarodnog prava temelj su subjektivnim pravima i odgovarajućim

dužnostima država i drugih njegovih subjekata koja iz njiih proizlaze. Uz to, države i drugi

subjekti stipuliraju svoja parava i obveze u dvostranim i višestranim ugovorima te u drugim

pravnim poslovima.

www.nasciturus.com

3. ODNOS MEĐUNARODNOG I UNUTARNJEG PRAVA

I. DUALISTIČKO I MONISTIČKO SHVAĆANJE

Prema

dualističkom

shvaćanju međunarodno i unutarnje pravo su 2 odvojena, ali ravnopravna

i međusobno neovisna pravna poretka. Ukoliko se u nekoj državi usvoji zakon koji je suprotan

njezinom međunarodnoj obvezi, njezini sudovi i drugi unutarnji organi primjenjivat će samo

zakon. Pri tom se ne isključuje međunarodna odgovornost te države kao subjekta

međunarodnog prava zbog kršenja njezine međunarodne obveze.

Stoga se prema tom učenju ugovorna i druga međunarodna pravila moraju prethodno

transformirati u zakone i druge akte, i ona potom obvezuju državne organe samo po toj

osnovi.

S druge strane, ako ta država prihvati nadležnost nekog međunarodnog sudbenog ili

arbitražnog tijela da riješi spor u kojemu je ona strana, tada će prema dualističkom shvaćanju

međunarodni organ voditi računa o njezinim međunarodnim obvezama, a ne o njezinim

unutarnjim propisima.

Prema

monističkom

shvaćanju međunarodno i unutanje pravo su dijelovi jedinstvenog

pravnog poretka koji pruža i načela o rješavanju sukoba između propisa unutarnjeg prava

neke države i međunarodnog prava. Propisi međunarodnog prava utječu na propise

unutarnjeg, i obratno. Međutim, pristaše tog gledišta, oštro se sukobljavaju o pitanju da li se

međunarodno pravo temelji na unutarnjem (primat unutarnjeg prava) ili obratno (primat

međunarodnog prava).

Pristaše primata unutarnjeg prava svode međunarodno pravo na vanjsko državno pravo.

Njihovi argumenti su:

nepostojanje naddržavne vlasti, te stoga svaka država slobodno odlučuje o tome koje

su njezine međunarodno obveze, i ona u načelu sama određuje način njihova izvršenja;

nadležnost za zaključenje ugovora u ime države i za njezino obvezivanje leži u njezinu

ustavu, dakle unutarnjem pravu.

Ekstremni pristaše tog učenja, kakve se danas gotovo ne može naći, priznavali su svojoj

državi pravo da se, kada to nađe potrebnim, jednostrano razriješi svojih prije preuzetih

međunarodnih obveza.

Obvezujuća osnova svakog sporazuma leži u općem načelu prava pacta sunt servanda koje

pretpostavlja postojanje i djelovanje nekakvog pravnog poretka, međunarodnog ili unutarnjeg.

www.nasciturus.com

III. PRIMJENA MEĐUNARODNIH UGOVORA PO ORGANIMA DRŽAVA NJIHOVIH

STRANAKA

S obzirom na podjelu nadležnosti u svakoj od država za sklapanje i ratifikaciju ugovora,

pitanje odnosa ugovora i zakona nije manje složeno od pitanja primjene nepisanih običajnih

pravila općeg međunarodnog prava u tim državama.

U Ujedinjenjom Kraljevstvu vlast skapanja i ratifikacije međunarodnih ugovora pripada

Kraljici, ali tek na savjet prvog ministra, ministra Krune, veleposlanika ili drugih dužnosnika.

U SAD-u Ustav zemlje predviđa da će predsjednik imati vlast, da na savjet i uz suglasnost

Senata, sklapa ugovore, uz uvjet da 2/3 prisutnih senatora sudjeluje u usvajanju.

Međunarodni ugovori imaju manju pravnu snagu od ustavnih amandmana. Načelno, prema

pravnom sustavu SAD-a, ugovori imaju jednak položaj kao i zakoni a to znači da bi kasniji

zakon Kongresa mogao derogirati ranije sklopljeni ugovor (prema načelu lex posterior

derogat legi priori).

U državama kontinentalne Europe nadležnost za sklapanje i ratifikaciju međunarodnih

ugovora, te njihov odnos prema zakonima, često su uređeni ustavom zemlje.

Prema ustavu Nizozemske iz 1953. i 1956. propisi iz ugovora i rezolucija međunarodnih

ustanova (kojih je Nizozemska članica), a koji obzirom na njihov sadržaj mogu biti

obvezujući za sve osobe, imat će pravni učinak nakon što budu objavljeni.Također prema

Ustavu, nizozemski sudovi dobili su ovlast da ne primjene zakone, i to ne zato što bi bili

protuustavni, nego ako utvrde da nisu u skladu s ugovorima i rezolucijama.

U Francuskoj članak 53. Ustava Pete Republike iz 1958. zahtijeva da se neke kategorije

ugovora (npr. o trgovini, koji zahtijevaju financijske troškove države, koji mijenjaju zakone ili

se odnose na položaj pojedinaca), moraju ratifiicrati ili prihvatiti zakonom Narodne skupštine.

Bivše socijalističke države srednje i istočne Europe, nekoć su u odnosu na ugovore kojima su

bile stranke zastupale kruto dualističko stajalište, pa na taj način pojedinci nisu nikad mogli

pred sudovima tih zemalja ishoditi pravdu temeljem neke od konvencija o ljudskih pravima.

Nakon političkih promjena početkom 90-ih godina mijenja se odnos prema međunarodnom

pravu i prema samim ugovorima. Ugovori se uzimaju kao sastavni dio svog prava, a neke im

pridaju snagu jaču i od kasnijih zakona.

Ustav RH iz 1990., a dopunjen 1997. predviđa propise o međunarodnim ugovorima u

člancima 132-134. U ima RH ugovore sklapa predsjednik Republike, a može ih u skladu sa

zakonom sklapati i Vlada. Hrvatski sabor 2/3 većinom svih zastupnika, potvrđuje (ratificira)

samo one ugovore koji traže donošenje ili izmjenu zakona, međunarodne ugovore vojne i

političke naravi i međunarodne ugovore koji financijski obvezuju RH.

www.nasciturus.com

Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su

na snazi, čine dio unutarnje pravnog poretka RH, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove

odredbe se mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili

suglasno općim pravilima međunarodnog prava.

IV. UNUTARNJE PRAVO DRŽAVA PRED MEĐUNARODNIM TIJELIMA

Neke međunarodne organizacije postavljaju posebne uvjete za primanje novih država u

njihovo članstvo te potom stalno provjeravaju da li su pravni poredak njihovih članica i

njihova unutarnja praksa u skladu s njihovim ugovornim obvezama koje proizlaze iz tog

članstva. To je slučaj s Vijećem Europe, Europskom unijom, Organizacijom za europsku

sigurnost i suradnju (OESS) te sa Sjeveroatlantskim paktom.

Sud Europskih zajednica u Luxemburgu i Europski sud za ljudska praa u Strasbourgu

nadležni su za oređene vrste sporova država članica EU, odnosno Vijeća Europe.

Posebno je zanimljiv odnos međunarodnih sudbenih i arbitražnih tijela prema unutarnjem

pravu država u nekim od izrečenih odluka.

Praksa dvaju haških sudova dosljedna je u tome da se međunarodnim ugovornih i drugim

obvezama država uvijek daje prvenstvo pred njihovim zakonima pa i ustavu.

Predratni Stalni sud međunarodne pravde u jednoj presudi iz 1926. priklonio se dualističkom

stajalištu, izjednačujući zakone stranaku u sporu s običnim činjenicama. Jednak je bio pristup

Arbitražne komisije Konferencije o bivšoj Jugoslaviji pod predsjedanjem Roberta Badintera.

U Mišljenju br. 1. Komisija je izrekla da u svrhu primjene kriterija o postojanju ili nestanku

neke države, kako su oblik unutarnje političke organizacije i ustavne odredbe obične

činjenice. Komisija je ipak uzela u obzir neke od unutarnjih propisa bivše države. Tako je u

Mišljenju br. 3 naprije utvrdila pravilo da, osim u slučaju suprotnog sporazuma, prijašnje

granice između federalnih jedinica postaju granice zaštićene međunarodnim pravom. Kao

argument poslužio je čl. 5. Ustava SFRJ koji u stavcima 2. i 4. određuju da se teritorij

republike i njezine granice ne mogu mijenjati bez njezina pristanka.

Dualističko polazište te Arbitražne komisije jedino je moguće obzirom da se koncem 1991.

bivša jugoslavenska Federacija već nalazila u procesu raspada, da u njezinim saveznim

organima već tada nisu bile adekvatno zastupljene sve federalne jedinice te da s obzirom da

Federacije više nije imala efektivnu vlast nad čitavim teritorijem bivše države.

Bez obzira na to mogu li se ustav i zakoni neke od strana u sporu izjednačiti s običnim

činjenicama, ili im uvijek treba pridati odgovarajući pravni učinak, veoma je često neki spor

www.nasciturus.com

trgovačkim sporovima između rimskih građana i peregrina tj. pripadnika pokorenih naroda

pod rimskom vlašću, ili u sporovima između samih peregrina.

Rimski građani bili su podvrgnuti njihovom vlastitom pravu: jus civile ili jus Quiritum, koje

je bilo formalističko i djelomično sakralne naravi. Jus gentium se naprotiv, sastojao od

pravnih pravila za koja se vjerovalo da imaju univerzalnu (općenitu) primjenu i da ih priznaju

svi narodi i svi ljudi bez obzira na državnu pripadnost ili oblik civilizacije.

Rimski pravnih Gaj u svojim Institucijama izvršio je podjelu cjelokupnog prava na jus civile,

koje svaki narod stvara za svoje potrebe, te na jus gentium koje je zasnovano na prirodnom

razumu (naturalis ratio) i koje je zajedničko svim narodima. Rimski narod, prema Gaju,

djelomično primjenjuje svoje vlastito pravo (jus civile), a djelomično pravo zajedničko svih

narodima (jus gentioum).

Mnogi rimski pravnici nisu činili razliku između jus gentium i jus naturale tj. prirodnog prava

čija su pravila zasnovana na naravi čovjeka kao razumnog, društvenog i prirodnog stvorenja i

da ta pravila nužno uređuju ljudsko ponašanje. Prema klasičnom pravilu Ulpianu prirodno

pravo je čak ono koje priroda uči sve životinje, koje nije ograničeno samo na ljudsku vrstu.

Načela jus gentium kao dijela pozitivnog rimskog prava imala su snažan utjecaj na

kodifikaciju sveukupnog rimskog prava u doba cara Justinijana. Na taj način pravila iz jus

gentium nadživjela su rimsku državu i Bizant. Ona su se stoljećima neposredno primjenjivala

u mnogim društvima, sve do kodifikacije građanskog prava u 19. st.

b) BOŽANSKO, PRIRODNO I POZITIVNO PRAVU U DJELU SV. TOME

AKVINSKOG

U Europi u srednjem vijeku, prije Reformacije početkom 16. stoljeća, karakteristična za

međunarodne odnose bila je odsutnost suverenih država u modernom značenju. Umjesto

nacionalnih i teritorijalnih država postojala je feudalna organizacija društva zasnovana na

uzajamnim pravima i dužnostima sizerena i vazala s obzirom na držanje i uživanje zemlje.

Crkva je u tom razdoblju bila gotovo jedini ujedinjujući faktor društva te je čak imala jaču

kohezivnu snagu od slabe vlasti cara i Svetog Rimskog Carstva.

U 13. stoljeću zbog gospodarskog razvoja i proširenja trgovine posebno u sjevernoj Italiji,

oživljava se rimsko pravo. Nastaje i škola glosatora. Iz rimskog prava obnovljena je ideja

čovjeka kao građanina a ne kao podanika više vlasti. Aristotelova filozofija sadržavala je

ideju o državi kao tijelu građana dovoljnome za svrhe života, dakle kao proizvodu prirodu.

Crkva se potrudila kanalizirati ogromno zanimanje za Aristotelom prilagođavajući njegovu

filozofiju kršćanskoj kozmologiji. Tu «veliku sintezu» na uspješan način i s trajnim učincima

www.nasciturus.com

obavio je dominikanski redovnik Toma Akvinski. Time je unutar Crkve napravio

nepopravljivu napuklinu u hijerokratskoj doktrini papinske vlasti.

U njegovim djelima

Summa Theologiae

i komentaru Aristotelove Politike, može se nazrijeti

podjela prava na Vječno, Božansko pozitivno, prirodno te na ljudsko pozitivno pravo.

Prema Tomi Akvinskom, postoji

Vječno pravo

ili vječiti koncept Božanskog prava, koje je

Božja zapovijed za upravljanjem stvarima koje on predviđa. Cilj Božanskog vladanja je Bog

sam, a njegovo pravo nije ništa drugo nego on sam. Stoga Vječno pravo nije podložno

nikakvom vanjskom cilju. Tako, Vječno pravo nije ništa durgo nego primjer božanske

mudrosti u upravljanju kretanjima i činima svega.

Međutim, za Tomu ne znači da Vječno pravo ovisi o Božjoj samovolji. Božja mudrost je

mjera stvari, i ona je sama po sebi istinita. Upravo zato što je Bog, on ne može djelovati

nerazumno i biti sa sobom u kontradikciji. Ljudski razum ne može u potpunosti shvatiti

smisao Božje vlasti, nego je poima djelomice i na svoj način.

Dio Vječnog prava otkriven je ljudima u obliku

Božanskog (pozitivnog) prava

, u Svetom

pismu. Pravila tog Božanskog prava su 10 Božjih zapovijedi datih Mojsiju na Sinaju.

Osim otkrivenja, postoji i drugi način kojim ljudi spoznaju dijelove Vječnog prava. To je

putem

prirodnog prava

koje je participacija razumnim stvorenja u Vječnom pravu. Ali samo

čovjek, s obzirom da je «razumna životinja» može uhvatiti neka ozračja Vječnog prava,

makar glede nekih općenitih načela prirodnog prava.

Po Tomi svjetovna vlast postoji da bi očuvala unutarnji mir građana koliko se to može postići

putem zakonodavstva potkrijepljenog sankcijama.

Time smo došli do

ljudskog (pozitivnog) prava

. Neke njegove zapovijesti izvedene su poput

zaključaka neposredno iz prirodnog prava. Npr. zapovijed «ne ubij» može se izveti iz one «ne

učini nikomu zlo». Druge se zasnivaju na tumačenju prirodnog prava. Npr. prirodno pravo

propisuje da se zločin mora kazniti, a da ništa ne navodi hoće li ovo ili ono biti kazna. Glavna

svrha ljudskog prava je da jasno definira prirodno pravo i da ga podvrgne vremeskim

sankcijama.

Božansko pravo ne poništava ljudsko pozitivno pravo ako je ono zasnovano na prirodnom

razumu i na prirodnom pravu.

c) HUGO GROTIUS O PRIRODNOM PRAVU I O VOLJNOM PRAVU

Renesansa je oslobodila silne intelektualne mogućnosti ljudi. Potaknula je znanstvena

istraživanja čiji su se rezultati odrazili u naoružanju, u brodogradnji i u navigacijskim

instrumentima.

www.nasciturus.com

d) PRIRODNO PRAVO U DJELU VATTELA

Vattel se zalago za jednakost svih država. Za Vattela međunarodno pravo (droit des gens) po

porijeklu nije ništa drugo nego prirodno pravo primijenjeno na narode. Ono je nepromjenljivo

i narodi ga ne mogu mijenjati svojim ugovorima, ne mogu ga se osloboditi svojim

ponašanjem niti se uzajamno mogu oslobotiti od njegova poštivanja.

Pozitivno međunarodno pravo koje proizlazi iz volje naroda, Vattel je podijelio u 3 vrste:

voljno pravo (droit volontaire) koje proizlazi iz pretpostavljenog pristanka, ugovorno pravo

koje proizlazi iz izričitog pristanka te običajno pravo koje proizlazi iz prešutnog pristanka. Ta

podjelana veoma općenit način odgovara trima glavnim izvorima međunarodnog prava

propisanima u čl. 38. Statuta međunarodnog suda: općim načelima prava, ugovoru i običaju.

e) GLAVNE ZNAČAJKE POZITIVIZMA OD 19. ST. DO DANAS

Prijelaz iz 18. u 19. st. je razdoblje plodne sublimacije prirodnog prava i njegove genijalne

transformacije u pisane pravne tekstove, temeljene na ljudskom razumu i na prirodnom stanju

čovjeka.

Tu možemo ubrojiti američku Deklaraciju o neovisnosti iz 1776. i Ustav SAD-a iz1789., te

francuska Deklaracija o pravima čovjeka i građanina iz 1789.

Pozitivistička ili voluntaristička doktrina 19. stoljeća je bila posljedica afirmacije ničim

ograničene suverenosti država. Budući da se država smatrala jedinim subjektom

međunarodnog prava i budući da je suverena, smatralo se da je neovisna u odnosu na sve

druge države. Pošto se smatrala neovisnom, nije bila podložna nikakvim višim pravnim

pravilima, dakle bilo kojoj vrsti prirodnog prava koje bi joj nalagalo kako se treba ponašati u

odnosima sa sebi jednakim državama.

Iz toga je proizašao koncept prava kao isključivog proizvoda volje država, po kojem niti jedna

država ne može biti obvezana nikakvim pravom na koje nije dala svoj pristanak. Moguća su

samo 2 izvora prava: ugobor koji države prihvaćaju izričito, te običaj na koji one daju svoju

prešutnu suglasnost (tacitus consensus).

Takav pozitivizam, koji se svodio na voluntarizam, bio je ustvari odraz potreba građanskog

društva od početka 19. st. narasli trgovački i politički odnosi država nisu se više mogli upirati

na izrazito subjektivne iskaze pravila prirodnog prava. Novi međunarodni odnosi bili su

mogući jedino na temelju preciznih pravila pozitivnog prava. Iz toga je proizašao pokret

kodifikacije građanskog prava.

www.nasciturus.com

Negativni aspekt tog razvoja ugledao se u prenaglašenom pridavanju važnosti suverene volje

država koja nije ograničena nikakvim višim pravom. Pravo je moglo biti sasvim nehumano, i

to kako u njegovu sadržaju tako i u primjeni.

Tek je ishod II. svjetskog rata u punoj mjeri ukazao na neadekvatnost voluntarističke doktrine

u praksi. Suci u Nürnbergu i u Tokiju nisu bili u stanju u cijelosti obrazložiti svoje presude

pravilima međunarodnog prava na koje su prije toga izričito pristale bilo Njemačka ili Japan,

pa ni bilo koja druga država u svijetu.

Više od tih dviju presuda, na neadekvatnost voluntarizma ukazalo nam je savjetodavno

mišljenje Međunarodnog suda izrečeno 1951. glede

Rezervi na Konvenciju o genocidu iz

1948

. Tako su nacistički i japanski zločini iz II. svjetskog rata, koje Konvencija iz 1948. treba

spriječiti i kazniti, dokazali političarima i teoretičarima da iznad pozitivnog prava na koje su

države pristale postoje i neka viša načela moralnog prava.

5. RAZVOJ POLITIČKIH ZBIVANJA I PRAVILA MEĐUNARODNOG

PRAVA IZMEĐU 17. ST. I DRUGOG SVJETSKOG RATA

17. stoljeće

bilo je obilježeno 30-godišnjim vjerskim ratom koji je okončan Westphalskim

mirom iz 1648. Njime je bila utemeljena ravnoteža snaga između država kršćanske Europe. Iz

te ravnoteže proizašla je apsolutna jednakost svih država u pravima, bez razlika vjerske

pripadnosti (katoličke ili protestantske) ili političkog poretka (monarhija ili aristokratska

republika).

Tim mirom Nizozemska i Švicarska konačno su bile priznate kao neovisne države.

U tijeku

18. stoljeća

uslijedili su ratovi iz sudjelovanje većeg broja europskih država s malim

plaćeničkim vojskama. Najavažniji su bili: Rat za španjolsku baštinu, Rat za austrijsku

baštinu te 7-godišnji rat. Za razliku od 30-godišnjeg rata, ti ratovi nisu mnogo pogađali

civilno pučanstvo. 7-godišnji rat doveo je do poraza i degradacije Francuske u korist

Engleske, koja postaje prva pomorska sila svijeta.

Krajem 18. st. nakon Deklaracije o neovisnosti (1776.) 13 britanskih kolonija stvaraju SAD.

Ta država dobija međunarodno priznanjeu 1783. Britansko-američkim ugovorom (Jay Treaty)

iz1794. o rješavanju sporova proizašlih iz minulog rata počinje moderno arbitražno rješavanje

međudržavnih sporova.

www.nasciturus.com

I. svjetski rat trajao je od 28. srpnaj 1914. do potpisivanja primirja 11. studenog 1918., a

rezultat tog rata bila su srušana 4 carstva (rusko, njemačko, austrougarsko i otomansko).

Oktobarska revolucija (7.11. 1917.) dovela je sovjetsku vlast u Rusiji, Ukrajini, Bjelorusiji i

na Kavkazu, koja će trajati sve do 1991.

Versajska mirovna konferencija održava se 1919. i završava potpisivanjem (Versajskog)

Mirovnog ugovora s Njemačkom (28.06.1919.). Potom se potpisuju posebni mirovni ugovori

s Austrijom, Bugarskom i Mađarskom. Svi ti ugovori bili su nametnuti pobijeđenim

državama.

Liga naroda (1920-1946)

, djelovala je nakon I. svjetskog rata ali nije bila u stanju prevenirati

nove sukobe pa tako ni izbijanje II. svjetskog rata. Glavni početni udarac Ligi bilo je

odbijanje Senata SAD-a da ratificira Versajski i druge mirovne ugovore. Odlučujući udarac

povjerenju u sustav Lige naroda bila je agresija fašističke Italije protiv Abesinije (danas

Etiopije) u listopadu 1935. S obzirom da je Njemačka još 1933. po dolasku nacista na vlast

napustila Ligu, ona je bez smetnji otkazivala i kršila svoje obveze iz Versajskog mirovnog

ugovora.

Među postignutim uspjesima Lige naroda je izrada i usvajanje Statuta Stalnog suda

međunarodne pravde u haagu 1920. Vjerorajno najveći uspjeh bio je Ženevski protokol od

17.06.1925. o zabrani upotrebe zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova i bakterioloških

sredstava u ratu. Značajan uspjeh predstavljala je i Ženevska konvencija od 27.07.1929. o

postupanju s ratnim zarobljenicima.

1928. sklopljen je Briand-Kelloggov pakt, koji je po prvi put u povijesti apsolutno zabranio

rat. Države potpisnice tog Pakta osuđuju rat i odriču ga se kao sredstva nacionalne politike te

obvezuju se da će sve svoje međusobne sporove rješavati isključiveo mirnim sredstvima.

Od sustava Lige naroda jedino je ostala Međunarodna organizacija rada, koja u kontinuitetu

uspješno djeluje sve do danas.

Drugi svjetski rat

započeo je njemačkom agresijom na Poljsku 01.09.1939. a završio je

potpisivanjem kapitulacije Japana na američkom ratnom brodu Missouri 02.09.1945. u

Tokijskom zaljevu.

Sile Osovine (Njemačka, Italija i Japan uz Mađarsku, Rumunjsku i Bugarsku te satelitske

režime u Slovačkoj NDH i «Carstvu Mandžukuo», a kasnije i Španjoska i Finska) htjele su

srušiti sustav ustanovljen u Versaillesu 1919.

www.nasciturus.com

Toj osvajačkoj politici antifašistička koalicija suprostavila je program u

Atlantskoj povelji

koju su 1941. prvobitno potpisali britanski prvi ministar Churchill i američki predsjednik

Roosevelt. U njoj je između ostalog navedeno:

prvo, njihove zemlje ne traže nikakvo teritorijalno ili bilo kakvo drugo uvećanje;

drugo, njihova je želja da se ne provode nikakve teritorijalne promjene koje ne bi

odgovarale slobodno izraženoj volji zainteresiranih naroda;

treće, one poštuju pravo svih naroda da izaberu oblik vladavine pod kojim hoće živjeti,

i žele da suverena prava, kao i pravo upravljanja samim sobom, budu vraćena onima

koji su ih silom lišeni.

Uz Britaniku i SAD na čelu te koalicije našao se i Sovjetski Savez nakon Njemačke agresije

22.06.1941. Do proljeća 1945. većina država u svijetu pristupila je toj antifašističkoj koalici.

Po bezuvjetnoj kapitulaciji fašističkih sila, u Parizu je 1946. održana mirovna konferencija

koja je 10.02.1947. okončana sklapanjem mirovih ugovora s Italijom, Finskom, Mađarskom,

Rumunjskom i Bugarskom. Mirovni ugovor nikad nije sklopljen sa Sovjetskim Savezom.

Zbog izbijanja hladnog rata i uspostave dviju njemačkih država 1949. ni s tom zemljom nikad

nije sklopljen mirovni ugovor.

6. POJAM IZVORA (NAČIN STVARANJA) MEĐUNARODNOG

PRAVA. PRAVIČNOST U MEĐUNARODNOM PRAVU

Izvori međunarodnog prava su izvori prava i obveza za stranke nekog akta. U tom smislu

ugovor je izvor uzajamnih prava i obveza njegovih stranaka. Jednostrani akt je ili izvor

obveza koje je neka država njime jednostrano preuzela, ili prava koja je njime stekla, te

odgovarajućih prava i dužnosti drugih subjekata.

Izvorima međunarodnog prava, međutim, treba dakođer razumijevati i složene postupke

(procese) stvaranja, izmjene i prestanka pravnih pravila.

Najautoritativnija ugovorna odredba koja propisuje izvore međunarodnog prava je čl. 38.

Statuta Međunarodnog suda u Haagu, koji glasi:

Sud, kojem je zadaća da njemu podnesene sporove rješava po međunarodnom pravu,

primjenjuje:

a) međunarodne konvencije bilo opće ili posebne, koje ustanovljuju pravila

izrijekom priznata od država u sporu;

međunarodni običaj kao dokaz opće prakse prihvaćene kao pravo;

c) opća načela prava priznata od civiliziranih naroda,

www.nasciturus.com

okolnosti datog slučaja. Ta pravičnost, međutim ne ovlašćuje suca da prekorači jasan smisao

nekog praavnog teksta koga ima primijeniti, niti on smije putem pravičnosti otklanjati

nedostatke u prau ili ispravljati njegove nepravedne posljedice.

Pravičnost praeter legem

vezana je za odlučivanje u slučaju praznina u pravu. Naročito u

rješavanju sporova između država o razgraničenju njihovih kopnenih ili morskih prostora,

međunarodni sudac i arbitar imaju široku vlast u odlučivanju po pravičnosti praeter legem ali i

veliku odgovornost u izricanju pravde. Kompromis kojim stranke od suda traže konačnu

presudu u takvim sporovima valja tumačiti kao njihovu neizravnu ovlast da sud odlučuje po

pravičnosti u nedostatku primjenljivih pravila pozitivnog prava.

Pravičnost contra legem

može se vezivati za posebno ovlaštenje dato od stranaka sudu da

njihov spor odluči ex aequo et bono. Pri tome valja naglasiti da sud ne smije nikad otkloniti

primjenu pravila pozitivnog prava ako ono postoji, da bi izbjegao nepravednu odluku, osim

ako ga na to obje stranke izričito ovlaste.

U dosadašnjoj praksi predratnog Stalnog suda međunarodne pravde i sadašnjeg

Međunarodnog suda nema ni jedne presude izrečene temeljem st. 2. čl. 38. Statuta Suda.

Moguće je i za takve slučajeve utvrditi širinu slobode sudačkog odlučivanja. Ona je mnogo

veća od presuđivanja po pravu, ali nije neograničena.

Talva vrst sudačkog odlučivanja najsličnija je izravnim pregovorima stranaka u svrhu

zaključenja ugovora. Stranke mogu sklopiti nagodbu (trasakciju) i na temelju oportunosti ali

sud i u tim okolnostima mora izreći pravdu i ne smije se voditi razlozima političke ili druge

oportunosti.

Ako je ovlašten presuditi spor ex aequo et bono, da bi postigao pravdu, sud moće ali i ne

mora, svojom presudom u okviru predmeta spora djelomično ili potpuno izmijeniti stečena

subjektivna prava stranaka, ili može veoma slobodno tumačiti ili čak dokidati njihove

međusobne ugovore.

Presuda ne smije prekoračiti ni jedno imperativno pravilo općeg međunarodnog prava (jus

cogens) jer bi to i ugovor činilo ništavim. Niti kao sredstvo niti kao cilj pravičnost ne smije

biti zamjena za pravna pravila, niti može biti izvorom međunarodnog prava.

www.nasciturus.com

II DIO: IZVORI MEĐUNARODNOG PRAVA

A. OPĆA NAČELA PRAVA

7. POJAM I BIT

Opća načela prava su pravna načela najopćenitije naravi. Oni su zajednički svim pravnim

porecima, dakle svim razvijenim unutarnjim pravnim porecima, dakle svim razvijenim

unutarnjim pravnim sustavima država, potom međunarodnom pravu, ali i transnacionalnim i

supranacionalnom pravu. Za razliku od ugovora i običajnih pravila, ona nisu neposredno

nastala da bi uredila neki konkretni odnos bilo u međunarodnom ili nekom drugom pravu.

U opća načela prava spada

načelo pacta sunt servanda

tj. da se slobodno preuzete ugovorne

obveze moraju u dobroj vjeri (bona fide) izvršavati. Među njih spada i načelo dobre vjere

(bona fides) koje se ne odnosi samo na izvršavanje ugovornih obveza, nego i na izvršavanje

pravomoćnih sudskih presuda, tumačenje pravnih propisa i na druge pravne odnose.

Među općim načelima prava je i ono po kojem

svako protupravno djelo povlači odgovornost

po pravu i dužnost počinitelja da nadoknadi počinjenu štetu

. Ali ta načela podrazumijevaju i

neke okolnosti koje isključuju protupravnost djela. To su:

pristanak subjekta protiv kojeg je djelo upravljeno, pod uvjetom da je dat slobodno i

bez prisile,

dopuštene represalije kao odgovor na protupravni čin druge osobe,

c) samoobrana na fizički napad u kojoj je kao odgovor iznimno dopuštena upotreba i

fizičke sile

d) viša sila

e) krajnja opasnost i

f) nužda.

Među općim načelima prava vjerojatno su najbrojnija ona koja se odnose na pravo ugovora.

Osim spomenutih tu spada i

načelo pacta tertiis nec nocent nec prosunt

tj. da ugovor ne stvara

ni obveze a niti prava za treće države bez njihova prstanka. Tu spada i

načelo inadimplendi

non est adimplendum

tj. da ukoliko jedna od stranaka prestane izvršavati neki ugovor, druga

ili ostale stranke imaju također pravo suspendirati njegovo djelovanje, pa čak i okončati u

odnosu na državu kršiteljicu.

Nadalje, tu spadaju

načela koja poništavaju pristanak dat na ugovornu ili drugu pravnu

obvezu (mane kod očitovanja volje)

. To su bludnja, prijevara, korupcija pregovarača, prisila

www.nasciturus.com

taj Sud, u praksi se često tumači i kao ovlast dana Sudu da u slučaju praznina u

međunarodnom pravu pribjegava analogiji s unutarnjim porecima države.

Na taj su način neka veoma općenita načela iz rimskog prava poslužila kao inspiracija za

razvoj običajnih i ugovornih pravnih pravila u prostorima koji su razvojem tehničkih

sredstava tek odnedavna postali dopstupni čovječanstvu. Tako je pravilo iz rimskog prava: da

more, morska obala, voda koja teče i zrak ne mo biti predmetom privatnog vlasništva (rex

extra commercium), poslužilo kao inspiracija za običajna i ugovorna pravila međunarodnog

prava – da se istraživanje i iskorištavanje svemira, uključivši Mjesec i druga nebeska tijela,

moraju obavljati za dobrobit i u interesu svih zemalja i moraju biti dobro čitavog

čovječanstva.

Slično tome, neki međunarodni instrumenti proglasili su morsko dno i podzemlje koje je

izvan granica nacionalne jurisdikcije država, kao i bogatstva te tzv. Međunarodne zone,

zajedničkom baštinom (općim dobrom) čovječanstva.

Ali nije sasvim sigurno da su tako primjenljiva opća načela prava sama po sebi obvezatna u

novim prostorima, koja postaju dostupna čovječanstvu i du kao takva neposredan izvor

međunarodnog prava bez dopuštenog odstupanja.

Čl. 38. Statuta Međunarodnog suda kaže da opća načela priznata od civilizarnih naroda

nipošto ne treba tumačiti kao osnovu za podjelu različitih naroda na civilizirane i na

necivilizirane. Pravo podrazumijeva civilizaciju. Stoga se svi narodi koji su organizirani u

države moraju smatrati civiliziranim i ravnopravnima, jer su i sve države među sobom pravno

jednake.

Opća načela prava su ustvari ona pravna načela općenite naravi koja su zajednička svim

vrstama prava (međunarodnom, transnacionalnom i supranacionalnom) kao i svim razvijenim

pravnim sustavima bez obzira na oblik civilizacije kojemu pripadaju.

www.nasciturus.com

B. OBIČAJ U MEĐUNARODNOM PRAVU

8. DVA ELEMENTA OBIČAJNOG PRAVILA: PRAKSA I OPINIO

JURIS

Opća načela prava su zajednička svim pravnim porecima. Za razliku od toga, međunarodna

običajna pravila su specifična samo za međunarodno pravo. Ona nastaju u praksi država i

drugih subjekata međun. prava, a svrha im je

uređenje konkretnih međunarodnih odnosa

Dva elementa su bitna za nastanak običajnog pravnog pravila. To su:

a) materijalni i objektivni element tj. opća praksa (ponavljano vršenje), te

b) subjektivni i psihološki element, da je ta praksa prihvaćena kao pravo tj. opinio juris

sive necessitatis.

Dakle, subjekti međunarodnog prava ponavljaju određenu praksu u uvjerenju da ta praksa

predstavlja pravnu obavezu, i da bi praksa suprotna njoj bila odstupanje od međunarodnog

prava ili čak njegovo kršenje.

1. PRAKSA

ili ponavljano vršenje obično prethodi uvjerenju o pravnoj obveznosti. Takva

praksa se najčešće odvija u odnosima između država. Nije isključeno da međuvladine

organizacije i drugi subjekti međunarodnog prava sudjeluju u relativnoj običajnoj praksi, ali je

praksa država u tom pogledu najučestalija i najznačajnija.

U običajnom procesu važna je ne samo praksa državnih organa nadležnih za vanjsko

zastupanje: glavara države, vlade ministra vanjskih poslova i diplomatskih predstavnika, koji

su ovlašteni pregovarati s drugim državama bez punomoći, a njihove izjave mogu neposredno

obvezivati njihovu drćavu. Pravno je relevantna i praksa zakonodavnih organa koja se očituje

u ustvanim, zakonskim i drugim propisima države u pitanju.

Praksu neke međuvladine organizacije čini u običajnom procesu u prvom redu praksa njezinih

administrativnih organa, kada u okviru njihovih nadležnosti djeluju u ime organizacije kao

posebnom subjekta međunarodnog prava.

Treće je pitanje učestalosti prakse organa subjekata međunarodnog prava, relevatne u

običajnom pravu. Međunarodni sud je u presudi iz 1969. o Epikontintskom pojasu u

Sjevernom moru raspravljao u tom smislu o stalnoj praksi. Osim što je stalna, ta praksa treba

biti jednoobrazna (istovjetna) i kontinuirana, tj. da nema značajnijih prekida u njezinu vršenju

u kojima bi prevladala praksa njoj suprotna.

www.nasciturus.com

Odstupanje većeg i značajnijeg broja država, od nekog običajnog pravnog pravila nosi

redovito veoma oštu dilemu: radi li se o kršenju pravne obveze koja povlači međunarodnu

odgovornost, ili je to, naprotiv, suprotna praksa koja stvara novo običajno pravilo.

Ako na temelju suprotne prakse država zaista nastane novo običajno pravilo, ostaje pitanje

trenutka njegove kristalizaije, tj. otkada je prvobitno pravno nedopuštena praksa postala

pravno osnoovana i time dopuštena.

U stvarnosti, međutim, mada niti običajni proces nije isključen, on više nije prevladavajući,

osobito u dijelovima međunarodnog prava u kojima se sukobljavaju važni interesi država.

Danas je veoma malo priznatih običajnih pravila, naročito onih imperativne naravi (jus

cogens), koja su u praksi država nastala sasvim spontano i za koja se doslovno može zaključiti

su su ostala u nepisanom obliku. U većini slučajeva običaj je artikuliran nekim međunarodnim

aktima u pisanom obliku.

9. MATERIJALNA I DOKUMENTARNA SREDSTVA OBIČAJNOG

PROCESA

1. UVOD

Statut Međunarodnog suda navodi sudske rješidbe i znanost kao pomoćno sredstvo za

utvrđivanje pravnih pravila. To pomoćno sredstvo pretežito se odnosi na običajni proces.

U običajnom procesu krug tih sredstava nije ograničen samo na sudsku praksu i na znanost

nego obuhvaća i mnoge druge akte koji su od još većeg značaja. U običajnom procesu ne radi

se isključivo o pomoćnom sredstvu, dakle o dokumentarnim sredstvima ili dokaznim

sredstvima o već postojećim običajnim pravnim pravilima.

Sve akte u pismenom obliku ne valja označiti jedino pomoćnim sredstvima za utvrđivanje

pravnih pravila, mada oni mogu biti i to. Oni mogu također činiti materijalna sredstva koja

predstavljaju dijelove običajnog procesa. A ako se taj proces uspješno okončka i ako je

rezultirao u novo običajno pravilo pozitivnog međunarodnog prava, tada ti akti i dalje ostaju

pismenim dokumentarnim izvorima o sadržaju tog pravila. Stoga ih je preciznije nazvati –

materijalnim i dokumetnarnim sredstvima običajnog procesa.

2. UGOVORI

Svaki međunarodni ugovor za sebe je izvor prava i dužnosti njegovih stranaka, i stoga je u

prvom redu najznačajniji izvor partikularnog međunarodnog prava. Uz to, ugovori su i veoma

www.nasciturus.com

važna materijalna i dokumentarna sredstva običajnog procesa, i to u procesu nastanka,

izmjene i prestanka običajnih pravila kako općeg tako i partikularnog međunarodnog prava.

Konvencije o kodifikaciji neke grane međunarodnog prava pretežito propisuju pravila u

obliku imersonalnih (bezličnih) normi koja se ne odnose samo na njihove stranke nego i na

sve države. I otvorene opće konvencije koje propisuju jednaka prava i dužnosti, ali jedino za

njihove stranke mogu se također transformirati u pravila općeg međunarodnog prava ako im

pristupi najveći broj država u svijetu. Primjer za to je Briand-Kelloggov pakt iz 1928. Njime

su se njegove stranke odrekle rata kao instrumenta njihove nacionalne politike i obvezale su

se da će sve svoje uzajamne sprorove ubuduće rješavati jediono miroljubivim sredstvima. Do

početka II svjetskog rata strankama tog Pakta postale su sve neovisne države svijeta osim

Argentine, Bolivije, Čilea i El Salvadora. Njegov sadržaj već tada je prerastao u opće običajno

pravo i po toj osnovi obvezivao je sve države svijeta uključivši i te 4 neugovornice.

U općem običajnom procesu nisu od jedine važnosti mnogostrane konvencije poput Povelje

UN-a, ili one o kodifikaciji neke grane međunarodnog prava. I niz dvostranih ugovora

posebice ako se zasnivaju na nekim jednakim načelima, ili ako izričito potvrđuju neka načela,

mogu biti dokazom određene prakse njihovih stranaka, ili čak njihov sadržaj može biti dokaz

uvjerenja njihovih stranaka o postojanju nekog određenog običajnog pravila koje ih obvezuje.

3. ZAKLJUČCI MEĐUNARODNIH KONFERENCIJA

Završni ili finalni akt neke diplomatske konferencije većeg broja država sudionica može

predstavljati sam za sebe ugoovr, ili može obuhvaćati sve ugovore sklopljene i potpisane na

toj konferenciji, koji se pottom podvrgavaju postupku ratifikacije u njihovim državama

potpisnicama.

Ti akti mogu činiti i službene sažetke rada konferencije i sadržavati zaključke država

sudionica koji nisu usvojeni jednoglasno. Takvi završni akti čine neku sredinu između

ugovora i prostih preporuka koje usvajaju politički organi međunarodnih organizacija u obliku

rezolucija i deklaracija. Oni mogu dati poticaj za stvaranje novih običajnih pravnih pravila ili

mogu značiti potvrdu već postojećih pravila, što ovisi o svakom posebnom slučaju. Općenito

uzevši važnost i kvaliteta tih dokumenata varira ovisno o njihovu sadržaju, broju država

sudionica konferencije i preciznosti očitovanja volje u njima.

Završni akt Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi, koji su jednoglasno usvojili i

potpisali najodgovorniji dužnosnici (uključivši najviše partijske funkcionere) država

sudionica u Helsinkiju 1975., ima u tom pogledu veliku važnost. Mada nije usvojen u obliku

ugovora, nije bio ratificiran ni registriran u Tajništvu UN-a, taj Završni akt predstavlja izraz

www.nasciturus.com

opće i u regionalne konvencije o ljudskim pravima, koja po ugovornoj osnovi danas obvezuju

ogromana broj država u svijetu.

Deklaracije, nadalje, mogu predstavljati akte kristalizacije nekih političkih načela i postojeće

običajne prakse u običajna pravila. Primjer za to je Deklaracija o davanju neovisnosti

kolonijalnim zemljama i narodima iz 1960.

Sličnu snagu u kristalizaciji običajnog pravila imala je Deklaracija o zabrani upotrebe

nuklearnog i termonuklearnog oružja iz 1961., te Deklaracija o stalnoj suverenosti država nad

njihovim prirodnim bogatstvima iz 1962.

Deklaracije mogu potvrđivati načela i pravila međunarodnog prava prethodno stipulirana u

nekom ugovornom tekstu, kako bi stekla značaj pravila općeg međunarodngo prava. Kao

primjer uzima se jednoglasno usvojena rezolucija Opće skupštine iz 1946. kojom su

potvrđena načela međunarodnog prava sadržana u u Statutu Međunarodnog vojnog tribunala

iz Nürnberga (tzv. Nürnberška načela ). Riječ je o zločinima protiv mira, ratnim zločinima i

zločinima protiv čovječnosti.

Jednoglasno ili golemom većinom usvojene deklaracije mogu biti akti tumačenja nekih

običajnih pravnih pravila na snazi. Primjer za to je Deklaracija o načelima međunarodnog

prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom UN-a usvojena

konsenzusom 1970.

5. ZAKLJUČCI SASTANAKA GLAVARA DRŽAVA I ŠEFOVA VLADA

Ti zaključci mogu imati ulogu sličnu ili veću od deklaracija usvojenih u Općoj skupštini UN-

a. Oni mogu sami predstavljati praksu država u pitanju, mogu biti dokazom njihove već

postojeće prakse, a ponekad mogu biti i osnova za buduću praksu.

Posebna vrijednost tih zaključaka leži u tome što izjave državnih poglavara i šefova vlada,

prema propisima općeg međunarodnog prava obvezuju njihove države kad su date s

namjerom da stvore pravnu obvezu.

6. JEDNOSTRANI AKTI DRŽAVA

Jednostrani akti država mogu se sastojati od neke prakse, tj. od ponašanja ili od uzdržavanja

od ponašanja. Oni se mogu očitovati i u usmenom obliku, npr. kao izjave za novinare, na

televiziji, i sl. Oni mogu biti instrumenti u pisanom obliku poput zakona, dekreta, deklaracija,

sudskih presuda i dr. Dakle, ti akti mogu potjecati od zakonodavne, izvršne, sudske, vojne ili

druge nadležne vlasti države u pitanju.

www.nasciturus.com

Poput ugovora, neki jednostrani akti država samostalan su izvor međunarodnog prava. Oni po

sebi ustanovljuju dužnosti ili prava za državu u pitanju, te odgovrjuća prava i dužnosti za

druge države.

Jednostrani akti oduvijek su igrali značajnu ulogu u običajnom procesu. Običajna pravila

mnogih grana međunarodnog prava, poput prava mora, razvijala su se najprije putem

jednostranih akata država, prije nego što je dolazilo do sklapanja dvostranih i mnogostranih

ugovora.

S gledišta postojećeg običajnog prava neki akti država prvobitno mogu biti protupravni i

povlačiti međunarodnu odgovornost njihovih počinitelja. Ali kumulacija takvih akata od

strane većeg borja država, pod uvjetom da ne nailazi na proteste i protivljenja ostalih, može

dovesti do izmjene postojećeg običajnog prava, ili do njegova ukidanja i zamjene novim.

7. MEĐUNARODNA SUDSKA I ARBITRAŽNA PRAKSA

Statut Međunarodnog suda navodi sudske rješidbe, uz znanost, kao pomoćno sredstvo za

utvrđivanje pravnih pravila. Izraz «sudske rješidbe» obuhvaća presude i savjetodavna

mišljenja predratnog Stalnog suda međunarodne pravde i sadašnjeg Međunarodnog suda,

potom presude drugih stalnih međunarodnih sudova, zatim međunarodne arbitražne presude,

ali i presude sudova država. Spomenute sudske rješidbe mogu poslužiti i kao dokaz da neko

načelo ili određeno ponašanje nekih država nije steklo svojstvo pravnog pravila na snazi.

Neke presude i savjetodavna mišljenja Međunarodnog suda u Haagu, i to naročito one koje su

usvojene znatnom većinom glasova u sudačkom zboru, i koe su obrazložene uvjerljivim

pravnim razlozima, imaju velik autoritet kao dokazno sredstvo o postojanju ili nepostojanja

određenih pravnih pravila.

Neke presude i savjetodavna mišljenja su tako značile samo za sebe akt kristalizacije dotada

nesigurne, nedosljedne i neujednačene prakse država u običajna pravna pravila, koja se

pototm više nisu dovodila u pitanje. Primjeri:

U savjetodavnom mišljenju iz 1949. o

Naknadi štete u službi UN-a

, Sud je ustanovio

da je OrganizacijaUN-a subjekt međunarodnog prava, sposobna da bude nosilac

međunarodnih prava i dužnosti i da štiti svoja prava isticanjem međunarodnih zahjeva.

Taj međunarodni subjektivitet, po mišljenju Suda, ne proteže se samo na države

članice te Organizacije, nego je objektivnog značaja. To znači da ga moraju uzeti u

obzir i države nečlanice te svi drugi subjekti međunarodnog prava. Nakon tog

savjetodavnog mišljenja veoma se rijetko osporavao subjektivitet UN-a, ali i drugih

međuvladinih organizacija. Danas takvih gledišta uopće nema.

www.nasciturus.com

Vrijednost nekog znanstvenog djela ovisi o međunarodnom ugledu pisca i o njegovoj

sposobnosti da uvjerljivim pravnim razlozima obrazloži stavove koje zastupa i zaključke do

kojih je došao.

Osobina mnogih pisaca je da ne opisuju pravo kakvo je u danom trenutku zaista na snazi (lex

lata), ne go pravo kakvo bi po njihovim željama ili u interesu njihovih država trebalo biti (lex

ferenda). I što su više iskazi jedne i druge vrste izmiješani i nerazgraničeni, opada dokazna

vrijednost znanstvenih djela o običajnom pravu na snazi.

U moderno doba, od pojedinačnih djela pisaca znatno su utjecajniji rezultati i zaključci

vijećanja nekih međunarodnih tijela:

Komisija za međunarodno pravo

je organ Opće skupštine UN-a, koja i bira njezine

članove. Članove te Komisije bira taj politički organ UN-a u njihovu osobnom

svojstvu, a na kao predstavnike država. Ipak pretežito broj članova Komisije su pravni

savjetnici svojih vlada. Glavna djelatnost Komisije za međunarodno pravo sastoji se u

pripremanju nacrta konvencija o kodifikaciji i progresivnom razvoju određenih

područja međunarodnog prava.

Institut za međunarodno pravo

je nevladino tijelo, sastavljeno od ograničenog broja

najuglednijih sturčnjaka koji djeluju u osobnom svojstvu, i koji na upražnjena mjesta

biraju svoje nove članove u postupku tajnog glasovanja. U okviru djelatnosti Instituta

pripremaju se nacrti rezolucija o važnim pitanjima međunarodnog prava na temelju

opširnih prethodnih izvješća pojedinih članova koji se temeljito razmatraju, naprije u

užem odboru, a potom na plenarnim sjednicama instituta.

International Law Association

(Ddruštvo za međunarodno pravo) je također nevladino

tijelo koje okuplja nacionalna društva za međunarodno pravo (među kojima je i

Hrvatsko društvo za međunarodno pravo), ali i članove pojedince. Ono putem

djelatnosti svojih izvještača i odbora te vijećanjima na konferencijama koje se

održavaju svake druge godine, priprema i usvaja rezolucije o važnim pitanjima

međunarodnog prava.

www.nasciturus.com

10.

UVJETI NASTANKA I DOMAŠAJ OPĆIH OBIČAJNIH

PRAVILA

U vezi s nastankom i djelovanje općih običajnih pravnih pravila nameće se pitanje, koje je

postavila pozitivistička škola, a koje je i danas aktualno. Prema pozitivističkom, tj.

voluntarističkom učenju, nijedna država ne može biti obavezana nikakvim pravilom

međunarodnog prava, bilo općim ili partikularnim, na koje nije dala svoj pristanak. Pristanak

može dati:

izričito



putem ugovora

prećutno



nastankom običajnog pravnog pravila

Dakle, prema ovom učenju, običajno međunarodno pravo zasniva se na prećutnom pristanku

(tacitus consensus). Jedan sovjetski pisac izjednačio je običaj čak s prešutnim sporazumom

(pactum tacitum).

Kad bi pozitivističko učenje bilo ispravno u njegovoj cjelini, teško da bi uopće bila moguća

pravila općeg međunarodnog prava, ili bi ta pravila bila toliko malobrojna i nedovoljna da ne

bi mogla činiti cjeloviti sustav prava. Teško se može zamisliti da bi se za svako običajno

pravilo trebalo prikupljati dokaze o izričitom ili prešutnom pristanku na njega više od 180

neovisnih država koliko ih danas ima, i još većeg broja međuvladinih organizacija. Kod nekih

pisaca koji zastupaju pozitivističko učenje prešutni se pristanak ipak svodi na pravnu fikciju.

♥

Pri razmatranju uvjeta nastanka pravila općeg običajnog prava, treba uzeti u obzir da se sva

ona ne mogu doslovno primjenjivati na sve subjekte međunarodnog prava i na njihove

uzajamne odnose.

Kao ektreman primjer za to može se uzeti pravilo prema kojem se morski prostori država sa

stalno zaleđenom obalom mjere od ruba stalno zaleđene morske površine, koja se u tom

pogledu izjednačava s kopnom. U postupku nastanka tog općeg običajnog pravila, koje se

odnosi na sve države s takvom obalom mogla je sudjelovati samo nekolicina država koje

imaju obalu u arktičkom prostoru. I u svemirskim istraživanjima može sudjelovati vrlo mali

broj država.

Pasivnost i nezainteresiranost čak i većine država svijeta ne smeta stvaranju općeg običajnog

prava ako postoje svi drugi uvjeti njegova nastanka. Stoga, u stalnoj, jednoobraznoj

(istovjetnoj) i kontinuiranoj praksi može sudjelovati manji broj država koje su posebno

zainteresirane za neku oblast. Jednom nastalo opće uvjerenje o pravnoj obaveznosti te prakse

www.nasciturus.com

B) Glede druge skupine imperativnih normi, osobito onih o pravu mora,

suprotno ponašanje zabranjuje se za ubuduće. Ali pravila te vrste

poštuju sva već stečena prava obalnih država zasnovana na zastari,

historijskom naslovu ili partikularnom običaju već na snazi.

C) Postoje brojna opća običajna pravila dispozitivne naravi (jus

dispositivum). Nakon što ta pravila postanu dijelom pozitivnog

međunarodnog prava, države mogu u svakom trenutku, od njih

odstupiti sklapanjem posebnog ugovora za njihove uzajamne odnose,

ili nastankom novih partikularnih običajnih pravila.

♥

Vrlo važno praktično pitanje je ono o teretu dokazivanja o postojanju pravila općeg običajnog

prava. U praksi Međunarodnog suda zapažen je s tim u vezi jedan paradoks u pogledu pravila

ius cogens

: što je neko imperativno pravilo važnije za održanje međunarodnog mira,

sigurnosti i miroljubive suradnje država, opada osjećaj dužnosti Suda da dokazuje njegovu

opću običajnu narav.

Kad se radi o nekom općem običajnom

pravilu manje od političke važnosti

, teret dokazivanja

pada na državu koja se na njega poziva. Pri tomu je najvažnije dokazati da se suprotna stranka

nije oduprla ili izuzela od te prakse putem protesta ili konkludentnih radnji koje imaju značaj

protesta. Kad u tom sporu odlučuje neko međunarodno sudbeno tijelo, od njega se očekuje da

na temelju dokazane prakse ustanovi opinio juris.

Stranci u postupku koja osporava postojanje običajnog pravila u pitanju dovoljno je dokazati

da praksa niej bila općenita, stalna, jednoobrazna i kontinuirana. Ako za to ima argumenata,

ona može dokazivati da države sudionice nisu tu praksu vršile iz uvjerenja da ona predstavlja

njihovu pravnu obvezu (opinio juris), nego iz nekih izvanpravnih razloga.

www.nasciturus.com

11. KODIFIKACIJA, PROGRESIVNI RAZVOJ I «LEGISLACIJA» U

OBIČAJNOM PRAVU

Budući da je običajni proces praktično jedini proces nastanka, kasnijih izmjena i prestanka

pravila općeg međunarodnog prava, države ga nastoje različitim aktima svjesno pospješivati

ili usmjeravati u željenom pravcu razvoja.

Najvažniji način utjecanja na običajni proces i na usmjeravanje prakse država u određenim

oblastima je pripremanje i usvajanje konvencija o kodifikaciji i progresivnom razvoju neke

grane međunarodnog prava.

Povelja UN-a u čl. 13. predviđa kao jednu od funkcija Opće skupštine poticanje progresivnog

razvitka međunarodnog prava i njegove kodifikacije. U tu svrhu Opća skupština ustanovila je

kao svoj pomoćni organ Komisiju za međunarodno pravo.

Ove dvije funkcije nisu jasno razdvojene i uzajamno se prožimlju. Ako se žele zabilježiti i

sistematizirati već postojeća običajna pravila u nekom ugovornom tekstu, često je pri tome

potrebno predvidjeti i izvjesna nova pravila i rješenja koja se još nisu ustalila u praksi država.

I tako su u većini konvencija te vrste izmiješani propisi koji očituju već postojeća pravila

općeg običajnog prava s prijedlozima

de lege ferenda

, koji makar u početku obvezuju samo

stranke usvojene konvencije i to kad ona stupi na snagu, ali ne i sve druge države.

U tekstovima konvencija te vrste moguće je razlikovati 4 vrste pravila. Tri prve vrste

stipuliraju se u obliku impersonalnih (bezličnih) normi kojima se predviđaju prava i dužnosti

za sve države bez ograničenja. Četvrta vrsta predviđa prava i dužnosti samo za stranke

konvencije, i ne postoji namjera da se tim propisima utječe na opći običajni proces. Te 4 vrste

pravila su:

Ugovorni propisi o čistoj kodifikaciji

– Postoje najprije bezlična pravila koja očituju

već postojeće pravo. To su propisi koji su još prije prerasli u opće običajno pravo. Oni,

dakle, samo odražavaju postojeća pravila na snazi. Stranke konvencije takvim

ugovornim odredbama ne preuzimaju nove pravne obveze, niti stječu nova prava u

odnosu na prava koja uživaju sve druge države po običajnoj osnovi. Glede tih propisa

ugovorni tekst služi samo kao dokaz o postojanju i o sadržaju općeg običajnog prava

na snazi. To je konverzija običajnih pravila u sustav pisanih, koordiniranih i

sistematiziranih pravila.

Propisi koji čine progresivni razvoj međ. prava

– ova pravila kristaliziraju postojeću

praksu u novo običajno pravo. Prije usvajanja konvencije praksa država još nije

postala jednoobrazna, a dotična pravila nisu bila prihvaćena kao pravo od potrebne

www.nasciturus.com

ugovorni propisi iz sve 4 skupine rijetko mogu obuhvatiti sve probleme pravne oblasti koja je

predmetom pravnog uređenja.

12. PARTIKULARNA OBIČAJNA PRAVILA

Iako je ugovor najznačajniji način stvaranja i izmjene pravila partikularnog međunarodnog

prava, u užim odnosima između određenih subjekata međunarodnog prava mogu nastajati i

partikularna običajna pravna pravila.

Poput općeg običaja i partikularni običaj sastoji se iz dvaju konstitutivnih elemenata:

stalne, jednoobrazne i kontinuirane prakse užeg kruga država i drugih subjekata

međunarodnog prava, te

njihova uvjerenja da je ta praksa pravno obvezatna (opinio juris).

Po svojoj biti partkikularno običajno pravo ipak je sličnije ugovorima nego općim običajnim

pravilima. Pravila te vrste uvijek se odnose na određeni krug subjekata međunarodnog prava.

Poput ugovora, niti ona ne mogu obvezivati države i druge subjekte koji na njih nisu dali neku

vrstu pristanka, npr. ako su u procesu njihova nastanka bili pasivni i nezainteresirani, a još

više ako su im se otvoreno suprostavili protestima ili sličnim postupcima. Stoga je partkularno

običajno pravilo u biti prešutan sporazum (pactum tacitum), veoma sličan ugovorima u

nepisanom obliku.

U svakom slučaju neko novo partikularno običajno pravilo ne smije biti u suprotnosti s

postojećim imperativnim pravilom dok god se ono ne izmijeni.

Vrste partikularnog običajnog prava:

LOKALNI OBIČAJ

- Postojale su sumnje u mogućnost nastanka običajnog pravila te

vrste. Te sumnje Međunarodni sud je u presudi iz 1960. o Pravu prolaska

(Portugal/Indija), izričito otklonio navodeći da je teško vidjeti zašto bi broj država

među kojima se neki lokalni običaj može ustanoviti na temelju dugotrajne prakse,

nužno morao biti veći od dviju. Sud ne vidi razloga zašto dugotrajna i kontinuirana

praksa između dviju država, prihvaćena od njih da regulira njihove odnose, ne bi

ustanovila osnovu za uzajamna prava i obveze između tih dviju država. Iz ovog

slučaja proizlazi da lokalna običajna pravila mogu biti kontraktualne naravi koja

predviđaju prava samo za jednu stranku, a dužnosti za drugu.

REGIONALNI OBIČAJ

– Nije isključena mogućnost nastanka ni regionalnih

običajnih pravila koja bi uređivala odnose između država iz određenog dijela svijeta

koji se po nečemu odlikuju od drugih. Ali ni taposebna običajna pravila, poput svih

www.nasciturus.com

drugih, ne smiju biti u suprotnosti s imperativnim normama općeg međunarodnog

prava (jus cogens) na snazi, niti ih mogu nadomjestiti. Prije II. svjetskog rata vladalo

je uvjerenje da postoji regionalno američko međunarodno pravo, s nekim

posebnostima u odnosu na opće međunarodno pravo. Ali neka načela, poput onog o

zabrani intervencije, nastala su u tom pravu prije nego što su se asimilirala u opće

međunarodno pravo Poveljom UN-a iz 1945. U presudi iz 1950. o Pravu azila

(Kolumbija/Peru), Međunarodni sud je uzeo u obzir činjenicu što Peru nije ratificirao

dvije regionalne konvencije o političkom azilu iz 1933. i 1939., ako dokaz da je ta

zemlja odbila priznati to partikularno običajno pravo, i da je stoga ona ne obvezuje.

SPECIJALNI OBIČAJ U UGOVORNOM ODNOSU

– Potoji posebno područje

međunarodnog prava u kojem partkukularni običaj može biti od većeg praktičkog

značenja. Radi se o običaju koji nastaje u okviru ugovornog odnosa, a koji smo

nazvali «specijalnim» običajem. Države stranke nekog ugovora mogu u tijeku njegove

primjene odstupiti od njegovih propisa, posebno ako se taj ugovor primjenjuje kroz

dugačko vremensko razdoblje, a iz nekih razloga ne vrši se formalna revizija njegova

teksta. Tada se putem običajnih pravila usaglašuje tekst takvog ugovora s

izmijenjenim socijalnim i političkim uvjetima u kojima se on primjenjuje.

Ako je takva praksa stalna, kontinuirana i jednoobrazna između svih stranaka ugovora,

ona može dovesti do njihova uvjerenja o obvezatnosti te prakse (opinio juris). Time

dolazi do stvaranja partikularnog običajnog pravila koje ima učina revizije de facto

ugovornog teksta u pitanju.

Iz svega izloženog proizlazi da partikularni običaj ipak nije veoma pogodan način za pravno

uređenje međudržavnih i drugih pravnih odnosa u regionalnim i drugim okvirima

međunarodne suradnje užim od onih svjetskih. Unatoč tome, takva pravila su moguća, a kad

nastanu ona imaju jednak pravni učinak poput svih drugih pravila partikularnog

međunarodnog prava.

www.nasciturus.com

Pravila ove Konvencije se danas primjenjuju ili se smatraju primjenljivima, na stranke svih

ugovora koji se sklapaju. Stoga je upravo ta Konvencija do danas moćda najznačajniji ugovor

o kodifikaciji međunarodnog prava.

Manje je uspjela

BEČKA KONVENCIJA O SUKCESIJI DRŽAVA GLEDE MEĐ.

UGOVORA

iz 1978., a koja je stupila na snagu 1996.. Među strankama se nalazi i Hrvatska.

Uz te dvije Bečke konvencije, do sada je još usvojena i potpisana ali nije stupila na snagu,

BEČKA KONVENCIJA O PRAVU UGOVORA IZMEĐU DRŽAVA I

MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA ILI IZMEĐU MEĐUN. ORGANIZACIJA

1986. Hrvatska je njezina država ugovornica.

14. POJAM I VRSTE UGOVORA

Međun. ugovor se sastoji u saglasnosti volja 2 ili više subjekata međunarodnog prava s ciljem

postizanja određenog učinka po međunarodnom pravu, stvarajući odnos prava i dužnosti

između njegoivh stranaka. Ugovori mogu biti:

dvostrani i mnogostrani

sastavljeni u jednoj ispravi s mogućim dodacima tj aneksima ili u više imeđusobno

povezanih isprava (u razmijenjenim notama).

Oni mogu biti sklopljeni u pisanom ili u nekom drugom obliku.

Da bi ugovor ostvarivao namjeravani pravni učinak po međunarodnom pravu, mora

ispunjavati više uvjeta:

a) Sve stranke ugovora moraju biti subjekti međunarodnog prava, tj. države,

međuvladine organizacije ili priznati ustanici.

Da bi ugovor bio pravno valjan, njegov predmet ne smije biti pravno nedopustiv.

Pravno je nedopustiv onaj ugovor:

kojeg je materijalno nemoguće izvršiti (npr. ako se odnosi na svemirska i druga

prostranstva koja su zasada nedostupna čovječanstvu) ili

koji je u sukobu s nekom imperativnom normom međunarodnog prava.

Izražena volja stranaka u ugovoru mora odgovarati njihovoj stvarnoj volji. Stoga su

prema nekim općim načelima prava ništavi ugovori glede kojih postoje mane pri

očitovanju volje neke od stranaka. Ovdje samo valja istaknuti da su neke od tih mana

uzrok apsolutne ništavosti i ugovor se tada ne može osnažiti (konvalidirati) naknadnim

pristankom svih stranaka. To su osim sukoba s jus cogens, prisila izvršena nad

predstavnikom neke države i prisila izvršena na samu državu ugovornicu. Osale mane

www.nasciturus.com

uzroci su relativne ništavosti (bludnja, prijevara, korupcija predstavnika države, te

druge mane koje predviđa Konvencija). One dovode do ništavosti jedino ukoliko se

oštećena stranka na njih pozove.

d) Opće međunarodno pravo ne propisuje nikakav određeni oblik (formu) ugovora.

Najveći broj ugovora sklapa se u pismenom obliku.

Svi ugovori na snazi u načelu jednako obvezuju sve njihove stranke čak i bez obzira na tijelo

neke države koje ih je sklopilo, ili na akt kojim su ratificirani. U pravilu ne postoji hijerarhija

između ugovora nalik na hijerarhiju pravnih normi i pravnih akata u unutarnjem pravu.

Djelomični izuzetak od tog pravila je Povelja UN-a i to zbog derogatorne klauzule u čl. 103.

koji propisuje da u slučaju sukoba između obveza članova UN-a prema ovoj Povelji i njihova

obveza prema bilo kojem drugom međunarodnom sporazumu, prevlađuju njihove obveze iz

ove Povelje.

Nemoguće je dosljedno izvršiti podjelu svih međunarodnih ugovora prema njihovom

sadržaju. Međutim, neke podjele ugovora/ugovornih propisa nisu bez osnove.

1.)

UGOVORI

SKLOPLJENI

PISANOM

ILI

NEKOM

DRUGOM

OBLIKU

– Prva podjela ugovora

odnosi se na oblik (formu) u kojem su sklopljeni. Usmeni ugovori su danas vrlo rijetki, ali

ukoliko postoje, onda njihove stranke obvezuju kao i pismeni ugovori. U oružanom

sukobi punopravni sporazumi mogu se sklapati i znacima. Sporazumi se danas mogu

sklopiti izmjenom poruka putem telefona, radija ili telefaxa, pod uvjetom da je pristanak

obiju stranaka na neku pravnu obvezu izražen na izričit i nedvojben način. Danas su ipak

teško zamislivi (mada nisu nemogući) usmeni sporazumi koji ostaju u nepisanom obliku.

Većinom se o njima sastavlja zapisnik. Ako je takav zapisnik ili memorandum o

suglasnosti ovjeren od predstavnika svih stranaka, time on može zadobiti oblik pisanom

sporazuma.

2.)

VOSTRANI

MNOGOSTRANI

UGOVORI

– Podjela ugovora s obzirom na broj

njihovih stranaka čini se na prvi pogled najmanje značajnom ali to nije tako. S Prvom

haškom mirovnom konferencijom održanom 1899. otpočinje prodor mnogostrane

diplomacije, mnogostranih ugovora i međunarodnih organizacija. Taj fenomen odrazio se

na mnoga pravila prava ugovora.

Ukoliko je neki ugovor sklopljen na početno razdoblje od 5 ili više godina s mogućnošću

njegova jednostranog otkaza po isteku tog roka, takvim otkazom dvostrani ugoovr

www.nasciturus.com

države članice organizacije, ne traži se jednoglasnost, nego neka kvalificirana većina.

Nezadovoljna članica, ako ne želi pristati na takve izmjene, može samo napustiti

organizaciju.

Jednoglasno ili konsenzusom usvojene rezolucije u glavnom predstavničkom tijelu

organizacije (poput Opće skupštine UN-a) mogu se smatrati ustanovljenom praksom u

postupku stvaranja partikularnih običajnih pravila u pravu te organizacije. Neki od tih

rezolucija mogu biti akti autentičnog tumačenja samog ugovora-ustava.

5.)

OLITIČKI

SPORAZUMI

(

GENTLEMEN

AGREEMENTS

)

– Rašireno je mišljenje o

postojanju sproazuma posebne vrste koje države sklapaju u pismenom ili drugom obliku s

namjerom da ih obavežu samo moralno ili politički, ali da tim putem ne preuzmu nikakve

pravne obaveze. Takvo oštro razlikovanje sporazuma država na istinske ugovre i na

pravno neobvezujuće sporazume najčešće u praksi nije opravdano.

S druge strane, formalni ugovori poput Povelje UN-a, sadrže u nekim svojim odredbama

umjesto prava i dužnosti njihovih stranaka obične želje ili program buduće suradnje za

koji je nadležan organ tek treba donijeti odluke. Ipak, pretpostavka je da većina odredaba

formalnog ugovra stvara prava i dužnosti za njegove stranke, a da je neugovorni

instrument u načelu lišen takvih odredbi. Neovisno o obliku, uvijek je nužno u slučaju

sumnje izvršiti sasvjesnu analizu sadržaja instrumenata i okolnosti njegova usvajanja.

15. SPOSOBNOST SKLAPANJA UGOVORA

1. Sve

suverene (neovisne) države

su subjekti međunarodnog prava prema općem

međunarodnom pravu i to njihovo svojstvo ne ovisi o njihovom priznanju od drugih država.

Sukladno tome, sve one imaju ničim ograničenu sposobnost sklapanja svih vrsta ugovora.

2. S obzirom da je federalizam kao oblik složene države rasprostranjen na svim kontinentima,

važno je pitanje ugovorne sposobnosti

federalnih jedinica.

S obzirom da nisu neovisne

države, postoji presumpcija da države članice federacije nisu ovlaštene da budu strankama

međunarodnih ugovora. Pretpostavlja se da one nisu subjekti međunarodnog prava čak ni s

ograničenom djelatnom sposobnošću. Ako ima ta sposobnost nije priznata ustavom federacije

ili ne proizlazi iz ustavne prakse federacije potvrđene kao pravo, odredbe ustava neke

federalne jedinice o njezinoj vlastitoj sposobnosti sklapanja ugoovra nisu relevantne za treće

države. Ukoliko bi pod takvim uvjetima neka treća država sklopila ugovor s federalnom

jedinicom, to bi značilo nedopušteno miješanje u unutrašnje poslove te federacije.

www.nasciturus.com

Države članice federalnog saveza mogu imati sposobnost sklapanja ugovora ako se na tu

sposobnost pristaje u saveznom ustavu i u njemu propisanim granicama. U bivšoj SFRJ,

nakon ustavnih promjena iz 1971. republike i pokrajine imale su široku slobodu ostvarivanja

suradnje s organima i organizacijama trećih država i s međunarodnim organizacijama, za što

nisu trebale tražiti nikakav pristanak saveznih tijela. Unatoč tome, nije im bila izričito priznata

sposobnost sklapanja ugovora po međunarodnom pravu.

3. Premda ima sumnji u to da

Vatikan

ispunjava sve uvjete državnosti po općem

međunarodnom pravu, Sveta Stolica, odnosno Država Vatikanskog Grada danas je općenito

priznata kao poseban subjekt međunarodnog prava. Svi konkordati i drugi ugovori koje Sveta

Stolica sklapa s trećim državama međunarodni su ugovori na koje se neposredno primjenjuju

propisi iz Bečke konvencije iz 1969.

4. Nije jednak slučaj s ugovornom sposobnošću

međuvladinih organizacija.

Nevladine

organizacije tu sposobnost ne uživaju. Nema sumnje da gotovo sve međuvladine organizacije

imaju objektivni međunarodni subjektivitet, dakle ne samo u odnosu na njihove države

članice nego i prema trećim državama. One su subjekti međun. prava, ali za razliku od država

ne uživaju opću nadležnost. Međunarodne organizacije ravnaju se načelom sspecijalnosti, tj.

države koje su ih osnovale daju im određene ovlasti čije su granice određene funkcijom

zajedničkih interesa, a promicanje kojih su im te države povjerile.

Te granice mogu biti izričito određene u ugovoru ustavu organizacije. U nedostatku ali i izvan

takvih propisa, smatra se da svaka organizacija ima implicirane ovlasti bitne za vršenje

njezinih dužnosti. Izvan takvih impliciranih ovlasti, i izvan njezinih funkcija, niti jedna

organizacija nema pravo sklapati ugovore bilo s državama ili s ostalim međunarodnim

organizacijama u bilo kakvim drugim oblastima uzajamne suradnje.

Ugovori kojih je stranka neka organizacija izjednačeni su s međudržavnim ugoovrima i

jednako obvezuju sve njihove stranke.

Ustanici u nekom oružanom sukobu

ne uživaju objektivnu međunarodnopravnu osobnost

erga omnes

. Po njihovoj naravi ustanici su privremene i prijelazne cjeline. Bore se bilo za

državnost na dijelu područja neke države, ili za vlast na čitavom državnom području. Ako

pobijede tada ili stvaraju novu državu ili novu vladu. Ako budu poraženi oni nestaju.

Ograničenu međunarodnu osobnost (svojstvo subjekta međunarodnog prava) i ograničenu

sposobnost skapanja ugovora, ustanici stječu tek aktom priznanja, i to samo u odnosu na

www.nasciturus.com

(veleposlanik, poslanik ili stalni otpravnik poslova) ne treba punomoć za pregovore i

usvajanje teksta ugovora s državom u kojoj je akreditiran.

Neki akt koga u postupku sklapanja ugovora izvrši neovlaštena osoba nema pravni učinak,

osim ako ga država u pitanju naknadno ne odobri.

Sami pregovori mogu se voditi na različite načine: pismenim putem, putem redovitih

diplomatskih kanala, ili na sastanku posebno opunomoćenih predstavnika, tj. na diplomatskoj

konferenciji uz sudjelovanje većeg broja država. Pregovori se nadalje, mogu voditi u okviru

djelatnosti neke međuvladine organizacije ili takva organizacija može organizirati

diplomatsku konferenciju.

Po trajanju pregovor mogu biti kratki, ali i veoma dugotrajni osobito ako neko stručno tijelo

prethodno ne pripremi radni tekst, tj. nacrt ugoovra kao osnovu za raspravu. Kada pregovarači

postignu sporazum o određenim pitanjima, oni stiliziraju dijelove teksta budućeg ugovora ili

ugovor u cjelini.

Da bi se nacrt nekog ugovora usvojio, u pravilu je potreban pristanak svih država sudionica

pregovora. To vrijedi kad se radi o dvostranom ugovoru ili o ugovoru ograničenog značaja.

Ali ako se pregovori vode na međunarodnoj konferenciji uz sudjelovanje velikog broja

država, i kad se ne očekuje da će ugovor odmah po svom stupanju na snagu obvezivati sve

sudionice pregovora, tada se načelo jednoglasnosti napušta. Tekst ugovora na međunarodnoj

konferenciji usvaja se 2/3 većinom država koje su nazočne i koje glasuju, osim ako te države,

istom većinom odluče da se primijeni neko drugo pravilo.

Ovjeravanje (autentifikacija) teksta ugovora se vrši nakon što je on usvojen. Time pregovarači

ustanovljuju i svjedoče da je tekst vjerodostojan i konačan. Ovjeravanje se vrši na način i

prema postupku predviđenom u samom ugovoru ako su se stranke o takvim odrdbama

prethodno sporazumjele. U nedostatku takvih odredaba, ovjeravanje se može izvršiti:

potpisivanjem

potpisivanjem ad referendum ili

parafom predstavnika država i to bilo samog teksta ugovora, ili završnog akta

konferencije u kojem je tekst ugoovra sadržan.

Dakle, usvajanjem i ovjeravanjem, države još nisu dale svoj pristanak da budu vezane

ugovorom u pitanju. Potpisivanje ad referendum izričito znači da opunomoćeni predstavnik

izražava svoju suglasnost s uglavljenim tekstom, ali smatra da nema dovljno ovlast da

obaveže svoju vladu, pa čak ako je potom nužna i ratifikacija.

Nakon što se neki tekst usvoji i ovjeri, prestaje biti nacrtom ugovora. On postaje ugovor koji

još nije stupio na snagu.

www.nasciturus.com

RISTANAK

DRŽAVA

BUDU

VEZANE

UGOVOROM

Tek tim pristankom države izražavaju svoju volju da postanu strankama ugovora u pitanju.

Ali samim izražavanjem tog pristanka ugovor još ne mora stupiti na snagu. Kod dvostranog

ugovora potrebno je da to isto učini i suprotna stranka, te ako je nužno da one potom razmjene

instrumente o ratifikaciji. Kod mnogostranog ugovora neophodno je da bilo sve ugovornice

daju taj svoj pristanak, ili makar njihov minimalni broj propisan u samom ugovoru kao uvjet

njegova stupanja na snagu.postoje 2 mogućnosti da ugovor stupi na snagu.

Taj pristanak se može dati ratifikacijom, prihvatom ili odobrenjem ugovora, njegovim

potpisivanjem, razmjenom isprava koje čine ugovor, pristupom ugovoru, ili na bilo koji drugi

ugovoreni način.

(i) Ratifikacija, prihvat, odobrenje

– Pristanak država da budu vezane ugovorom ima za svrhu

da se ugovor, prije njegova mogućeg stupanja na snagu, razmotri u nadležnim tijelima države

prema njezinom unutrašnjem pravu. za svrhu ima da se ugovor razmotri u nadležnim tijelima

države prema njenom unutrašnjem pravu. Može se raditi o izvršnim tijelima (državni

poglavar, vlada), ili o zakonodavnom tijelu, uključivši njegove odbore.

Taj pristanak se potom daje u svečanom obliku i obično se naziva ratifikacijom

Prihvat i

odobrenje, koje spominje Bečka konvencija također obuhvaćaju to naknadno preispitivanje i

su oni u biti isto što i ratifikacija. Unutarnje pravo neke države može predvidjeti i akt

ratifikacije u slučaju njezina pristupanja nekom ugovoru koji je već na snazi.

(ii) Pristanak države da bude vezana ugovorom njegovim potpisivanjem

– Neke države imaju

stroge ustavne propise po kojima se za svaki ugovor traži ratifikacija zakonodavne vlasti, ili

za neke vrste ugovora i ratifikacija izvršne vlasti. U pravu drugih država ratifikacija

zakonodavne vlasti predviđa se samo za određene vrste ugovora, dok se ostali sklapaju

potpisivanjem po odobrenju nadležne izvršne vlasti (to je slučaj i s Hrvatskom).

Bečka konvencija propisuje da se pristanak države da bude vezana ugovorom izražava

potpisom predstavnika te države u sljedećim slučajevima:



ako ugovor predviđa da će poptisivanje imati taj

učinak



ako se na drugi način ustanovi da su se države

pregovarateljice sporazumjele da potpisivanje ima takav učiank ili

www.nasciturus.com

Svaka država koja potpiše ugovor, ili da svoj pristanak da njime bude vezana ratifikacijom ili

mu pristupi, isprave o tome pohranjuje kod depozitara. Dužnost depozitara da čuva originalni

tekst ugovora, te da ovjereni tekst ugovora, kao i ovjerene prijepise svih isprava o

potpisivanju, ratifikaciji ili pristupu ugovoru dostavi svim strankama ugovora. Depozitar

registrira ugovor kod Glavnog tajnika UN-a (ukoliko sam depozitar nije Glavni tajnik). On

također obavještava sve te države o stupanju na snagu ugovora kad se za to ispune uvjeti.

Ugovor stupa na snagu

na način i na dan koji su utvrđeni njegovim odredbama, ili

sporazumno između država pregovarateljica.

Da bi stupile na snagu, mnogostrane otvorene konvencije u svojim završnim odredbama

predviđaju polaganje kod depozitara određenog broja isprava o ratifikaciji i pristupu a mogu

propisati još i vremenski rok za njihovo stupanje na snago nakon što se taj uvjet ispuni.

U nedostatku odredaba ili sporazuma o stupanju na snagu, stupa na snagu čim sve države

pregovarateljice izraze pristanak da budu vezane ugovorom.

Ali i prije stupanja na snagu ugovora, njegove države potpisnice ili ugovornice preuzimaju

prema njemu izvjesne obveze. To se dakle odnosi na države koje su potpisale ugovor a prije

nego su dale svoj pristanak, te na države koje su dale svoj pristanak, ali prije nego što je

ugovor stupio na snagu.

Te države nisu dužne izvršavati ugovor, ali imaju dužnost da se u međuvremenu uzdrže od

čina koji bi osujetili predmet i svrhu ugovora. To pravilo zasniva se na načelu dobre vjere.

Sam ugovor može predvidjeti, ili se države pregovarateljice mogu na drugi način

sporazumjeti, da se čitav ugovor ili njegov dio

privremeno primjenjuje

dok ne stupi na

snagu. Takav sporazum o privremenoj primjeni obvezuje sve države ugovornice.

Sve države članice UN imaju prema čl. 102. Povelje dužnost da sve svoje ugovore zaključene

nakon njezina stupanja na snagu

registriraju

u tajništvu te Organizacije. Tajništvo ih ima

potom objaviti.

U istom članku također se propisuje da se nijedna stranka ugovorora ili međunarodnog

sporazuma koji nije registriran ne može pozvati na taj ugovor ili sporazum pred nijednim

organom UN-a. Povelja, međutim, nije predvidjela nikakav rok za registraciju ugovora.

www.nasciturus.com

17. REZERVE NA UGOVORE

Rezerva (ograda, priuzdržaj) je jednostrana izjava, bez obzira na to kako je sastavljena ili

nazvana, kojom država želi u odnosu na sebe isključiti ili izmijeniti pravni učinak nekih

odredaba ugovora. Rezerva se može očitovati pri potpisivanju ugovora, pri njegovoj

ratifikaciji (prihvatu ili odobrenju), ili pri pristupanju ugovoru.

Od rezerve se razlikuje interpretativna izjava (declaration of understanding), kojom država

bez namjere da isključi ili preinači pravni učinak odredaba ugovora, pridaje nekima od tih

odredaba svoje posebno tumačenje, ili izlaže politički stav prema ugovoru koji može bacati

određenu svjetlost na tumačenje ugovora u cjelini. Ponekad se pod tim izjavama kriju istinske

rezerve, naročito kada ih ugovor izričito zabranjuje.

U načelu rezervu moraju dopustiti sve ostale stranke ugovora. To dopuštenje meže biti

predviđeno u samom tekstu ugovora, ili se glede nekih ugovora može izraziti naknadno.

Ne može se uložiti rezerva na ugovor koji je izričito zabranjuje. Ako ugovor predviđa

stavljanje rezervi samo na neke njegove odredbe ili dijelove, to podrazumijeva da su one

zabranjene glede svih drugih odredbi.

Česti su ugovori koji ne predviđaju nikakve odredbe o rezervama. Do toga može doći ako su

države pregovarateljice to pitanje zanemarile, i još čeće ako se o tome nisu uspjele

sporazumjeti. Glede tih ugovora nekoć je vrijedilo pravila da se rezerve mogu dopustiti samo

naknadnim pristankom svih ostalih stranaka ugovora, prema tzv. načelu apsolutnog integriteta

ugovora.

Prema Bečkoj konvenciji, ako sam ugovor ne sadrži odredbe o rezervama, u svakom slučaju

nedopuštena je rezerva koja je inkompatibilna s predmetom i svrhom ugovora, a tu činjenicu

ocjenjuju ostale stranke ugovora.

U pogledu uvjeta davanja pristanka na rezerve, kada ugovor o njima nema propisa, Bečka

konvencija razlikuje 3 vrste ugovora:

a) Takvu rezervu moraju prihvatiti sve ostale stranke ako iz ograničenog broja država

pregovarateljica kao i predmeta i svrhe ugovora proistječe da je primjena ugovora u cijelosti

www.nasciturus.com

Tekstualna metoda

, naprotiv, uzima tekst ugovora kao najpouzdaniji dokaz prvobitne

namjere ugovornica, kojeg pri tumačenju treba iskoristiti koliko je to moguće. Tek ako

je tekst ugovora dvosmislen ili nejasan, ili dovodi do besmislenog ili nerazumnog

ishoda, dopušteno je istraživati namjeru stranaka temeljem drugih dokaza.

Modernija funkcionalna (ili teleološka) metoda tumačenja ne osvrće se niti na

prvobitnu namjeru, pa ponekad ni na tekst ugovora. Primjenom metode ugovor se

tumači s obzirom na njegov predmet i svrhu u vremenu kad se vrši tumačenje.

Predmet i svrha mnogih mnogostranih ugovora mogu se protekom vremena izmijeniti.

O izboru metode tumačenja može ovisiti rezultat samog tumačenja. Mada se tekstualna

metoda drži temeljnom pri tumačenju svih vrsta ugovora, ukoliko ona ne dovede do rezultata,

valja pribjeći drugih metodama. Pritom je subjektivna metoda svojstvena ugovorima-

pogodbama, a izuzetno i uz velik oprez ugovorima-zakonima. Ona nema skoro nikakve

vrijednosti pri tumačenju ugovora-ustava međunarodnih organizacija kojima je u nekim

slučajevima svojstvena funkcionalna metoda tumačenja.

Najveću slobodu tumačenja uživaju same stranke, kada zajednički tumače njihov vlastiti

ugovor. One vrše tzv. «autentično tumačenje», koje obvezuje sva druga tijela. Ne samo da one

mogu pribjeći bilo kojoj metodi tumačenja, uključivši i funkcionalnu, nego ako žele, mogu

zajedničkim sporazumom izvršiti izmjenu ugovora ili ga dokinuti neovisno o odredbama u

njemu o njegovu prestanku. Ali uvjet za autentično tumačenje ugovora je jednoglasnost svih

njegovih stranaka.

Iz navedenog proizlazi suprotno načelo, da jednostrano tumačenje nekog ugovora, ili ono na

koga nisu pristale sve njegove stranke, pravno ne obvezuje stranke koje na njega nisu dale

svoj pristanak.

I političko tijelo neke međunarodne organizacije, poput npr. Opće skupštine UN-a, može

vršiti autentično tumačenje ugovora-ustava svoje organizacije, ukoliko s tom namjerom usvoji

neku rezoluciju. Rezolucija u pitanju mora biti usvojena jednoglasno, gotovo jednoglasno ili

konsenzusom.

Međunarodna sudska i arbitražna tijela u načelu nisu pozvana da stvaraju novo pravo, nego

samo da primjenjuju postojeće. Ali u stvarnosti ta se njihova zadaća ne svodi samo na to.

Ako od parničnih stranaka nisu izričito ovlaštena da odlučuju ex aequo et bono (na temelju

pravičnosti čak i preko postojećeg prava, tj. contra legem), ona su pri tumačenju ograničena

tekstom ugovora i prvobitnom namjerom stranaka.

Bečka konvencija iz 1969

. u čl. 31. postavila je opće pravilo tumačenja ugovora, u kojem

polazi od tekstualne metode kao osnovne glede svih ugovora. Ugovor se mora tumačiti u

www.nasciturus.com

dobroj vjeri prema uobičajenom smislu izraza iz ugovora u njihovu kontekstu i u svijetlu

predmeta i svrhe ugovora.

U svrhu tumačenja ugovora, osim teksta, uključujući preambulu (uvod) i priloge, kontekst

obuhvaća:

svaki sporazum koji se odnosi na ugovor a kojeg su sve stranke sklopile u vezi s

ugovorom,

svaku ispravu koju jedna ili više stranaka sastave u svezi s ugovorom a koju ostale

stranke prihvate kao ispravu koja se odnosi na ugovor.

Dakle, naglasak je na tome da bi činili tekst ugoovra, svaki sporazum ili isprava u svezi s

ugovorom moraju biti prihvaćeni od svih stranaka ugovora.

Nadalje, Bečka konvencija navodi da će se zajedno s kontekstom voditi računa:

o svakom naknadnom sporazumu između stranaka o tumačenju ugovora ili o primjeni

njegovih odredaba,

o svakoj naknadnoj praksi u primjeni ugovora kojom se ustanovljuje sporazum između

stranaka o tumačenju ugovora, te

o svakom mjerodavnom pravilu između međunarodnog prava primjenljivom na

odnose između stranaka.

Također se izlaže i protupravilo onome o uobičajenom smislu izraza iz ugovora po kojem se

poseban smisao pridaje nekom izrazu ako je ustanovljeno da je to bila namjera stranaka.

Čl. 32. Bečke konvencije izlaže dopunska sredstva tumačenja, kada je tumačenje na temelju

općih pravila o tumačenju dvosmisleno ili nejasno, ili dovodi do ishoda koji je očito

besmislen (apsurdan) ili nerazuman, ili čak samo da bi se potvrdio smisao koji proistječe iz čl.

31., tj. temeljem tekstualne metode tumačenja. Ta dopunska sredstva uključuju pripremne

radove i okolnosti pod kojima je ugovor sklopljen.

Konvencija posvećuje jednu opširnu odredbu (čl. 33.) o tumačenju ugoovra kojih je

vjerodostojnost teksta utvrđena na dva ili više jezika. Ako sam ugovor predviđa, ili se stranke

sporazume, da je samo jedna jezična verzija vjerodostojna, ili da joj se mora davati prednost,

to se pri njegovu tumačenju mora poštivati. Ali ako je vjerodostojnost teksta ugovora

utvrđena na dva ili više jezika, smatra se da izrazi u ugovoru imaju isto značenje u svakom

vjerodostojnom tekstu.

www.nasciturus.com

na snazi, a u slučaju potrebe osigurati potrebna financijska sredstva da bi se načelo pacta sunt

servanda poštivalo.

Glede tih obveza u mnogim državama nastaju problemi, pri čemu se često zanemaruje značajka

uzajamnosti (reciprociteta) u pravima i dužnosti stranaka najvećeg broja ugovora.

Ako je neki ugovor ratificiran podzakonskim aktom ili nije uopće ratificiran, sudovi i izvršna

tijela skloni su u njemu gledati akt niže pravne snage od njezinih zakona, bilo onih koji su već na

snazi bilo budućih.

Sudovi i organi izvršne vlasti ponekad se upuštaju u ocjenu ustavnosti nekog ugovora koji

obvezuje odnosnu državu, s obzirom da je ustav najviši pravni akt. Ali o ustavnim ograničenjima

valja voditi računa u tijeku pregoovra i svakako prije nego što ta država da svoj pristanak da

njime bude vezana, a ne nakon toga. Bečka konvencija iz 1969. predviđa različite načine

izražavanja pristanka na ugovor (potpisivanje ad referendum, ratifikaciju, prihvat, odobrenje i

pristup), upravo da bi vlada svake države pažljivo razmotrila sadržaj ugovora i da bi uzela u

obzir svoje ustavne ograde.

Ukoliko bi neka ugovorna obveza koja je veoma dugo na snazi postala suprotna naknadnim

ustavnim promjenama, tada jedino preostaje otkazivanje tog ugovora, i to bi bilo u skladu s

njegovim odredbama ili uz suglasnost s njegovim ostalim strankama. Ako je to nemoguće ta

država treba pokrenuti postupak za njegovu izmjenu. Ali, ni tada ne smije kršiti ili odbaciti svoju

ugovornu obvezu pod izgovorom da je neustavna, sve dok je ona na snazi.

Izvršni i sudski organi vlasti u nekim državama, čak i u ugovorima koji su transformirani

(pretočeni) u zakone, gledaju neku vrst akata koji sasvim ne spadaju u njihov unutarnji pravni

poredak, te su ponekad skloni iz razloga javnog poretka, restriktivno primijeniti ili otkloniti

primjenu nekog međunarodnog ugovora.

Ranije je u mnogim državama bio jako istaknut dualistički pristup odnosa međunarodnog i

unutrašnjeg prava. Prema tom gledištu iz sklopljenog ugovora proizlaze prava i dužnosti samo

za državu njegovu stranku u svojstvu subjekta međunarodnog prava. Da bi ugovor dobio

učinak na državne organe i na građane, neophodno je njegov sadržaj transformirati u zakon ili

podzakonski akt države. U suprotnom, državni organi nisu dužni neposredno primjenjivati

ugovor, što sukladno tom gledištu ne sprječava odgovornost njihove države za kršenje

preuzete ugovorne obveze.

www.nasciturus.com

Kad govorimo o učincima ugovora, riječ je o učincima u vremenu i prostoru, te načinima

osiguranja izvršenja ugovora. Ako sam ugovor ne rješava ta pitanja, Bečka konvencija iz

1969. predviđa neka nužna i neosporna pravna pravila općenite naravi.

Opće pravilo međunarodnog prava podložno je mogućim izuzecima, da ugovor nema

retroaktivnog učinka

. Ugovor u načelu obvezuje njegove stranke tek od dana njegova stupanja

na snagu, ali su stranke ugovora slobodne predvidjeti retroaktivni učinak, bilo u samom

ugovoru ili na drugi način.

Glede

teritorijalnog učinka,

čl. 28. Bečke konvencije predviđa da ako drugačija namjera ne

proistječe iz ugovora ili ako nije na drugi način izražena, ugovor veže svaku stranku za čitavo

njeno područje. «Čitavo područje» države u tom smislu obuhvaća njene kopnene i morske

prostore, te zračni prostor iznad njih.

Gospodarski i epikontinentski pojas ne čine dijelove državnog područja, ali obalna država u

njima uživa odgovarajuća suverena prava i jurisdikciju.

Ali, s obzirom na predmet i svrhu, neki se ugovori ne mogu primjenjivati na čitavom području

njegovih država stranaka. Među ostalim to su ugovori o međunarodnim rijekama i morskim

kanalima ili npr. Ženevnska konvencija iz 1958. o teritorijalnom moru i vanjskom pojasu.

Što se tiče

načina osiguranja izvršenja ugovora

, u načelu, kršenje obveza iz bilo kojeg

ugovora koji je na snazi povlači međunarodnu odgovornost države stranke u pitanju. Iz te

odgovornosti proizlazi dužnost naknade štete. Država stranka koja je pretrpjela štetu se može

pozvati na to kršenje kao na uzrok prestanka ili suspenzije ugovora u pitanju, ili pribjeći

dozvoljenim mjerama represalija kako bi državu kršiteljicu natjerala da nastavi izvršavati

ugovor i naknadi štetu.

U nekim ugovorima neke od njihovih stranaka preuzimaju jamstvo (garanciju) njihova

izvšenja. Time one preuzimaju obvezu da učine sve u svojoj moći da navedu drugu ili druge

stranke da izvše ugovor.

Neki ugovori predviđaju poseban postupak osiguranja izvršenja ugovora, a taj postupak

sastoji se u podnošenju godišnjeg izvještaja Međunarodnom uredu rada o mjerama koje su

poduzele u ostvarenju ugovora. Potom ovlaštena tijela razmatraju izvještaj i daju preporuke.

Međutim, najčešći način osiguranja izvršenja ugovora je stipuliranje odredbe kojom se

predviđa obavezatna nadležnost nekog stalnog sudskog ili arbitražnog tijela da odlučuje o

svim sporovima o njihovu tumačenju i primjeni.

20. UGOVORI I TREĆE DRŽAVE

www.nasciturus.com

Na tom izuzetku se zasnivaju sva nastojanja na progresivnom razvoju i na legislaciji

općeg međunarodnog prava putem kodifikacijskih konvencija. Takvi propisi, stipulirani

u konvencijama u obliku bezličnih (impersonalnih) normi, imaju za cilj da se

transformiraju u novo običajno pravo i da po običajnoj osnovi budu izvorom prava i

dužnosti za sve subjekte međunarodnog praa na koje se mogu primijeniti, dakle i za

države koje ne postanu strankama tih konvencija.

UGOVORI

KOJI

STVARAJU

OBJEKTIVNE REŽIME

ERGA OMNES

: Bečka konvencija izričito ne predviđa, ali i

ne otklapnja tzv. ugovore kojima se ustanovljavaju objektivni režimi

erga omnes

(glede

svih). Takvi ugovori čine posljednji i mođda najznačajniji izuzetak od općeg pravila da

ugovor stvara prava i obveze samo za njegove stranke.

U 19. st. takve ugovore je sklapao mali broj europskih velesila. Trajnu neutralnost

Švicarske potvrdilo je i zajamčilo na Bečkom kongresu 1815. samo 6 država. U 20. st.

objektivni režimi uspostavljani ugovorima prestali su biti izrazom volje oligarhijske

manjine europskih velesila. Takav jedan ugovor je npr. «Konvencija o miroljubivoj

suradnji u znanstvenom istraživanju Antarktika» (1959). Potpisalo ju je samo 12

zemalja, ali je propisala obveze za sve države svijeta.

Ugovori koji ustanovljuju objektivne režime predviđaju prava (i odgovarajuće dužnosti),

ne jedino u korist trećih država ili drugih subjekata međunarodnog prava, nego i

neposredno u korist svih fizičkih i pravnih osoba kojima je namjenjena. Dovoljna je

namjera izvornih stranaka ugovora da stvore pravo za sve, tj. erga omnes, te da se taj

objektivni režim u praksi ostvario.

KLAUZULA

NAJVEĆEG

POVLAŠTENJA

: Ta klauzula, kada se izričito uglavi u nekom ugovoru, predviđa za

svaku od stranaka ugovora prava koja je druga stranka priznala trećim državama i

njihovim građanima. Odnosi se na prava iz već postojećih ugovora s trećim državama,

kao i ona koja će se naknadno uglaviti u budućim takvim ugovorima. Dakle, u tim

odnosima se razlikuju temeljni ugovor koji predviđa tu klauzulu, te ugovori svake od

njegovih stranaka s trećim državama. Za svaku stranku temeljnog ugovora, ugovori

druge njegove stranke s trećima prestaju biti res inter alios acta.

Klauzula najvećeg povlaštenja najćešće se stipulira u dvostranim trgovinskim

ugovorima i odnosi se na uvozne carinske pristojbe. Ali se ona ugovara i glede pravnog

položaja građana jedne države u drugoj (osobito u pitanjima prava na stjecanje i

nasljeđivanje nepokretne i pokretne imovine.

www.nasciturus.com

Svrha klauzule je da u svakoj od tih država stranci koju su građani druge države stranke

tog ugovora ne budu diskriminirani u odnosu na strance iz bilo koje treće države za koje

je ugovorom predviđen još bolji tretman.

Uvjeti i domašaj primjene klauzule najvećeg povlaštenja predviđaju se temeljnim

ugovorom. Tako se iz domašaja njezine primjene mogu isključiti povlastice koje neka

od država stranaka temeljnog ugovora priznaje njoj susjednim državama, ili povlastice

iz carinske unije ili zole slobodne trgovine, i dr.

U dvostranim ugovorima ta se klauzula najčešće stipulira pod uvjetom uzajamnosti

(reciprociteta). Klauzula se može stipulirati i u mnogostranim ugovorima, a najznačajniji

primjer u tom smislu je čl. 1. GATT-a (Općeg sporazuma o tarifama i trgovini).

21.IZMJENE I PREINAKA (REVIZIJA) UGOVORA

STABILNOST

PROMJENE

PRAVNOG

PORETKA

Stabilnost međunarodnog pravnog poretka može se postići i održavati jedino ukoliko je taj

poredak otvoren u njegovoj cjelini promjenama i progresivnom razvoju, te ukoliko se te

promjene ostvaruju na miroljubiv način. Potreba za promjenama ne odnosi se samo na

impersonalne norme općeg i partikularnog međunarodnog prava. Ona se odnosi i na

subjektivne situacije i prije stečena prava država iz ugoovrnih odnosa. Međutim, svaki zahtjev

za izmjenom (revizijom) ugovora ne mora biti opravdan. Takvi zahtjevi mogu se temeljiti na

sili i promijenjenom odnosu snaga u odnosu na slabiju državu.

TEMELJNA

PRAVNA

PRAVILA

IZMJENAMA

MEĐUNARODNIH

UGOVORA

Bečka konvencija iz 1969. čini razliku između izmjene ugovora (amendment) i preinake

(modification) nekog mnogostranog ugovora, i to sklapanjem novog sporazuma samo između

njegovih stranaka. Međutim, nema bitnih razlika između izraza revizija, izmjena i preinaka

nekog ugovora. Svi oni u pravu znače isto.

Postoji nekoliko pravila koja se prema hijerarhijskom redoslijedu primjenjuju na izmjene, tj.

na reviziju ugovora.

Prvo je pravilo da sve stranke bilo dvostranog ili mnogostranog ugovora

mogu zajedničkim sporazumom svoj ugovor izmijeniti ili preinačiti, i to iz

bilo kojeg razloga i u bilo koje doba. Ako djeluju jednoglasno, one su

domini negotii

svakog sporazuma.. One mogu tim putem, ako to žele,

okončati svoj postojeći ugovor i zamijeniti ga novim.

www.nasciturus.com

Svaka država koja ima pravo da postane stranka ugovora ima također pravo

postati strankom izmijenjenog ugovora. Izmijenjeni se ugovor primjenjuje

samo između stranaka koje su te izmjene usvojile. Između tih stranaka i

onih koje na izmjene nisu pristale, ugovor se primjenjuje u neizmjenjenom

obliku.

PRAVILA

SUKOBU

UGOVORA

ISTOM

PREDMETU

Pod izmjenom ugovora u širem smislu spadale bi, ne samo izmjena odredaba ugovora na

snazi, nego i sklapanje novog ili novih ugovora o istom predmetu, bilo da se njima dokida

postojeći ugovor, ili on i dalje ostaje na snazi.

Bečka konvencija iz 1969. predviđa više propisa o primjeni uzastopnih ugovora o istom

predmetu.

Glavna načelo o tom pitanju po njihovu hijerarhijskom redoslijedu:

Imperativne

norme

općeg međunarodnog prava, kada su sadržane u nekog ugovoru, čine ništavim svaki drugi

ugovor koji je snjima u sukobu u trenutku njegova sklapanja. Nova imperativna norma

čini ništavim i okončava svaki postojeći ugovor koji je s njom u sukobu.

Obveza država članica iz

Povelje UN-a, prema njezinu čl. 103., prevladavaju nad njihovim obvezama iz bilo

kojeg drugog sporazuma. To je jedina derogatorna klauzula u nekom ugovoru koja

derogira obveze iz drugih (ostalih) ugovora, a koju Bečka konvencija priznaje.

Ako neki ugovor

određuje da je podređen prijašnjem ili kasnijem ugovoru ili da ga treba smatrati

inkopaktibilnim s tim drugim ugovorom, odredbe tog drugog ugovora imaju prednost.

Nakon ovih propisa koji

se primjenjuju po hijerarhijskom redoslijedu, postoje različite situacije sukoba ugovora o

istom predmetu gdje nema hijerarhijski postavljenih pravila.

Sve stranke prijašnjeg ugovora stranke su i kasnije sklopljenog ugovora. Tu međutim,

ne mora postojati apsolutni identitet stranaka. Kasniji ugovor može imati i veći broj

stranaka od prijašnjeg, ali ne smije se dogoditi da bilo koja stranka prijašnjeg ugovora

ne bude i stranka onog kasnijeg.

www.nasciturus.com

Dvije ili više stranaka prijašnjeg mnogostranog ugovora sklope između sebe novi

sporazum u namjeri da ga preinače samo u njihovim uzajamnim odnosima (inter se).

U toj situaciji namjere stranaka novog užeg sporazuma nije da prijašnji ugovor

prestane važiti.

Bečka konvencija u čl. 41. predviđa veoma stroge i ograničavajuće uvjete da bi takav

sporazum bio pravovaljan. Novi sporazum moguć je:

ako prijašnji ugovor predviđa takve preinake, ili

ako takva preinaka ugovorom nije zabranjena, i

nije na štetu uživanja prava što ih ostale stranke izvode iz prijašnjeg ugovora, niti

izvršavanja njihovih obveza, i

ne odnosi se na odredbu od koje bi odstupanje dovelo do inkompatibilnosti s

efektivnim ostvarenjem predmeta i svrhe prijašnjeg ugovora u cijelosti.

Adekvatno bi rješenje bilo, koje Bečka konvencija ne predviđa da temeljem načela pacta

sunt servanada prvenstvo u primjeni ima prijašnji ugovor, i to naročito ako je druga

stranka kasnijeg ugovora znala za postojanje onog prvog.

POSTUPAK

IZMJENU

POVELJE

Predviđena su 3 načina postupka izmjene:

1. POSTUPAK NA OPĆOJ SKUPŠTINI UN-a: za vrijeme redovnog zasjedanja, naprije

se daje prijedlog koji se usvaja 2/3 većinom glasova svih članica. Takav zaključak se

ratificira 2/3 većinom svih država članica, a međju njima svih stalnih članica UN-a

2. POSTUPAK NA KONFERENCIJI ZA REVIZIJU: najprije se donosi zaključak o

osnivanju takve konferencije – opća skupština 2/3 većinom, VS većinom glasova

3. OBAVEZNO STAVLJANJE PITANJA O REVIZIJI NA DNEVNI RED: u ovom

postupku konačna faza stupanja na snagu izmjene uvjetovana je ratifikacija od strane

2/3 većine + sve stalne članice VS.

Niti jedan od tih postupaka nije dosad primijenjen.

22. NIŠTAVOST UGOVORA

1. PRAVILA O POSTUPKU IZ BEČKE KONVENCIJE

Te odredbe obvezuju po ugovornoj osnovi samo stranke Bečke konvencije (1969.). Ali osim

onih koje propisuju nadležnost Međunarodnog suda, arbitražu, te obvezatan postupak mirenja,

www.nasciturus.com

- o sukobu ugovora s jus cogens,

- o prisili izvršenoj na predstavnika države te

- o prisili na državu izvršenu prijetnjom ili upotrebom sile.

a) U

GOVORI

KOJI

SUPROTNI

IMPERATIVNOJ

NORMI

OPĆEG

MEĐUNARODNOG

PRAVA

(

JUS

COGENS

)

Čl. 53. Konvencije predviđa ja je ništav svaki ugovor koji je u trenutku sklapanja

suprotan imperativnoj normi općeg međunarodnog prava. Imperativna norma općeg

međunarodnog prava je norma što ju je prihvatila i priznala čitava međunarodna

zajednica država kao norma od koje nije dopušteno nikakvo odstupanje i koja se

može izmijeniti samo novom normom općeg međunarodnog prava iste prirode. Jus

cogens, u svrhe Bečke konvencije, obuhvaća malen krug pravnih pravila koja sva

nalažu poštivanje temeljnih prava čovjeka pojedinca i ljudskih skupina u doba mira i

u doba oružanih sukoba. Stranke su dužne, koliko je moguće, otkloniti posljedice

svakog čina izvršenog na temelju odredbe koja je suprotna imperativnoj normi

općeg međunarodnog prava i uskladiti svoje međusobne odnose s imperativnom

normom općeg međunarodnog prava.

b) P

RISILA

IZVRŠENA

PREDSTAVNIKA

DRŽAVE

– čl. 51. Konvencije određuje da je izraženi

pristanak države da bude vezana ugovorom koji je posljedica prisile izvršene na

njezina predstavnika činom ili prijetnjom upravljenima protiv njega, bez ikakvog

pravnog učinka. Prema ovom propisu u tim se slučajevima čak ne radi ni o apsolutno

ništavom, nego o nepostojećem ugovoru.

c) P

RISILA

DRŽAVU

IZVRŠENA

PRIJETNJOM

ILI

UPOTREBOM

SILE

– po učincima je nešto blaži

oblik ništavosti ugovora. Čl. 52. Konvencije određuje da je ništav svaki ugovor koji

je sklopljen kao posljedica prijetnje silom ili upotre sile protivno načelima

međunarodnog prava uglavljenima u Povelji UN-a.

4. RELATIVNI UZROCI NIŠTAVOSTI su svi ostali: korupcija predstavnika države,

prijevara, bludnja, odredbe unutrašnjeg prava o nadležnosti za sklapanje ugovora te posebna

ograničenja ovlasti za izražavanje pristanka države.

Ukoliko se država koja na to ima pravo pozove na neki od tih uzroka ništavosti u nekom

primjerenom roku, naročito ako ga bez protesta počen izvršavati, smatrat će se da je pristala

na to da je ugovor u pitanju valjan.

ORUPCIJA

PREDSTAVNIKA

DRŽAVE

– Prema čl. 50. Konvencije, ako je izraženi

pristanak države da bude vezana ugovorom posljedica korupcije njezina

predstavnika izravnim ili neizravnim djelovanjem druge države pregovarateljica,

www.nasciturus.com

prva se država može pozvati na tu korupciju kao uzrok koji ništi njezin pristanak da

bude vezana tim ugovorom.

RIJEVARA

(

DOLUS

)

– je širi pojam od korupcije. U međunarodnim odnosima

valda svake države dužna je pažljivo ispitati sve činjenice prije davanja svog

pristanka da bude vezana ugovorom. Bečka konvencija u čl. 49. predviđa da ako je

država prijevarnim ponašanjem druge države pregovarateljice navedena da sklopi

ugoovr, može se pozvati na prijevaru kao na uzrok koji ništi njezin pristanak da bude

vezana tim ugovorm.

LUDNJA

(

ERROR

ZABLUDA

)

– je mana pri očitovanju volje i u unutrašnjim

pravnim sustavima ali su se takvi slučajevi događali i u međunarodnoj praksi.

Bludnja je nepoznavanje ili pogrešna predstava o nekoj činjenici ili njenom stanju.

Ako je u trenutku kada je ugovor bio sklopljen država bila u ispričivoj bludnji, ona

se na nju može pozvati kao na uzrok koji ništi njezin pristanak da bude vezana

ugovorm.

Ispričiva bludnja nastupa kada državni organ koji je dao očitovanje ne poznaje pravo

stanje stvari, a ne moće mu se pripisati nemar. Ako je toj pogrešnoj predstavi o

činjenicama pridonijela druga država pregovarateljica, radi se o prijevari. Ali ako je

sama država koja se poziva na bludnju pridonijela bludnji svojim postupkom, ili ako

su okolnosti bile takve da je morala znati za pravo stanje stvari, ona se na bludnju ne

može pozvati kao na uzrok koji ništi njezin pristanak na ugovor.

Bečka konvencija u čl. 48. određuje da se država može pozvati na bludnju u ugovoru

kao na uzrok koji ništi njezin pristanak da bude vezana ugovorom ako se bludnja

odnosi na činjenicu ili situaciju za koju je ta država pretpostavljala da postoji u

trenutku kad je ugovor sklopljen i koja je bitna osnova njezina pristanka.

d) O

DREDBE

UNUTARNJEG

PRAVA

NADLEŽNOSTI

SKLAPANJE

UGOVORA

- Uvjet koji bi ništio

pristanak države da bude vezana ugovorom, je da kršenje takve odredbe mora biti

očito, mora se ticati nekog bitnog pravila unutarnjeg prava na način da je to kršenje

objektivno jasno svakoj državi koja se glede tog odnosa ponaša u skladu s

uobičajenom praksom i u dobroj vjeri (čl. 46. Konvencije).

e) P

OSEBNO

OGRANIČENJE

OVLASTI

IZRAŽAVANJE

PRISTANKA

DRŽAVE

– ako je ovlast

predstavnika da izrazi pristanak svoje države da bude vezana određenim ugovorom

bila predmetom posebnog ograničenja, a to je ograničenje prije davanja tog pristanka

bilo notificirano ostalim državama pregovarateljicama, tada se država u pitanju

može pozvati na tu manu kao na uzrok ništavosti ugovora (čl. 47.).

www.nasciturus.com

pod posebnim uvjetima koje propisuje Bečka konvencija, kao posljedica njegova

kršenja.

Mutuus dissensus

– Sporazumom svih njegovih stranaka svaki se ugovor može u

svakom trenutku okončati (ili se njegov tekst može izmijeniti ili slobodno tumačiti), i

to neovisno od njegovih vlastitih odredaba o njegovu trajanju, prestanku, otkazu ili

izmjenama.

Bečka konvencija se ne izjašnjava o tome može li ugovor prestati zastarom. Tu se ne

radi toliko o tome mogu li se sve stranke naknadno suglasiti o tome da je ugovor po toj

osnovi prestao, nego pruža li zastara osnovu za jednostrani zahtjev neke stranke da je

ugovor u pitanju prestao.

Čini se da je to moguće. Ako sve stranke kroz dugačko razdoblje ne izvršavaju svoje

obveze iz ugovora, ili ga otvoreno krše, ili to čini neka od njegovih stranaka a ostale

na to ne protestiraju, ugovor može na taj način prestati u cjelini, ili stranka kršiteljica

može prestati biti njime vezana.

Prestanak ugovora primjenom njegovih vlastitih propisa

– Čl. 54. Bečke konvencije

propisuje da do prestanka ugovora ili povlačenja neke stranke moće doći u skladu s

odredbama ugovora. Malobrojni ugovori se sklapaju na određeno vrijeme, koji se po

njegovu isteku automatski gase.

Većina se ugovora sklapa na neko početno razdoblje od 5 ili više godina, po isteku

kojeg oni ostaju na snazi sve dok ih neka stranka jednostrano ne otkaže ili se iz njega

ne povuče. Pri tom se mogu propisati različiti uvjeti otkaza.

Otkaz može stupiti na snagu 6 ili 12 mjeseci nakon njegove notifikacije drugih

strankama. Ako po isteku početnog razdoblja ugovor ne bude otkazan, može se

predvidjeti da on automatski ostaje na snazi za dalje unaprijed utvrđeno razdoblje od

5 ili više godina, a prije isteka kojeg se on ne može ponovno jednostrano otkazati.

Međutim, neki ugovori ne predviđaju nikakve uvjete otkaza ili povlačenja po isteku

tog početnog razdoblja. To znači da se oni potom mogu otkazati u svakom trenutku,

bilo uz otkazni rok (ako je unaprijed utvrđen) ili bez njega.

U ugovoru se može predvidjeti da on ostaje na snazi sve do nastupanja nekog

događaja. Mnogostrani ugovor može predvidjeti da će prestati ukoliko broj njegovih

stranaka zbog otkaza ili povlačenja padne ispd nekog predviđenog broja.

24. NAKNADNA NEMOGUĆNOST IZVRŠENJA UGOVORA

www.nasciturus.com

Riječ je o nekim naknadnim događajima koje države pregovarateljice nisu predvidjele pri

sklapanju ugovora, a zbog kojih izvršenje ugovora postaje nemoguće. Uvjeti mogućeg

prestanaka (ili suspenzije) ugovora mogu biti:

nestanak predmeta potrebnog za izvršenje ugovora,

temeljna (bitna) promjena okolnosti,

prekid diplomatskih ili konzularnih odnosa,

oružani sukob između stranaka ugovora, te

novi

ius cogens.

I. Stalan ili privremen

nestanak predmeta potrebnog za izvršenje ugovora

– Može se raditi

o npr. potonuću nekog otoka, isušenju rijeke ili uništenju hidroelektričke centrale neophodnih

za izvršenje ugovora. Ako su nestanak ili uništenje tog predmeta trajni, stranka u pitanju može

samo pozvati na nemogućnost izvršenja ugovora kao na uzrok njegova prestanka. Ako je

nemogućnost privremena, ona se može na nju pozvati samo kao na uzrok suspeznije primjene

ugovora.

Stranka se ne može pozvati na nemogućnost izvršenja kao na uzrok prestanka ugovora,

povlačenja iz njega ili suspenzije njegove primjene ako je ta nemogućnost posljedica kršenja

od te stranke, obveze iz ugovora ili bilo koje druge preuzete međunarodne obveze prema

svakoj drugoj stranci ugovora (čl. 62. Bečke konvencije).

II.

Temeljna (bitna) promjena okolnosti

– Bečka konvencija propisala je to pravilo kao

načelo objektivnog sadržaja. Da bi spriječila subjektivna tumačenja i zloupotrebe fikcije

takvog prešutnog sporazuma stranaka u ugovorima, Konvencija nigdje ne spominje «klauzulu

resbus sic santibus. Ukoliko je neki ugovor sklopljen na početno razdoblje od 5 godina, svaka

stranka koja smatra da su se okolnosti izmijenile, može po isteku tog roka taj ugovor otkazati.

Čl. 62. Bečke konvencije predviđa da na temeljnu promjenu okolnosti koja se zbila u odnosu

na one koji su postojale u trenutku sklapanja ugovora, a koju stranke nisu predvidjele, ne

može se pozivati kao na uzrok prestanka ugovora ili povlačenja iz njega osim:

ako je postojanje tih okolnosti bilo bitna osnova pristanka stranaka da budu vezane

ugovorom, i

ako je učinak te promjene korjenita promjena domašaja obveza koje prema ugovoru

još treba izvršiti.

Bečka konvencija uz to, isključuje primjenu tog propisa u 2 slučaja i to:

ako se ugovorom ustanovljuje granica ili

www.nasciturus.com

Glede ostalih ugovornih odnosa vano je pitanje je li VS UN-a temeljem glave 7. Povelje

donijelo neku obvezujuću rezoluciju koja se odnosi na taj oružani sukob i da li je njome

označila agresora ili ne. Ako takva rezolucija nije usvojena, pretpostavlja se da svaka od

stranaka sukoba može (ali i ne mora) suspendirati primjenu svakog dvostranog ili

mnogostranog ugovora u odnosu na drugu stranku tog sukoga, za koji drži da je

inkompatibilan s nastalim stanjem. Ako je VS donijelo obvezujuću rezoluciju glede tog

sukoba, tada u njezinu izvršenju svaka država može otkazati ili suspendirati primjenu

ugovora inkompatibilnog s tom rezolucijom.

Novi j

us cogens

–

Ako nastane nova imperativna norma općeg međunarodnog prava,

svaki ugovor koji je suprotan toj normi postaje ništav i prestaje. Ako ugovor postaje ništav i

prestaje to:



oslobađa stranke obveze da nastave s izvršenjem ugovora



nije na štetu nikakvog prava, obveze ili pravnog položaja stranaka nastalih

izvršenjem ugovora prije njegova prestanka.

Ugovor suprotan novom jus cogens, ne samo da prestaje, nego postaje ništav.

25. KRŠENJE UGOVORA KAO UZROK NJEGOVOG PRESTANKA

Kršenje ugovora povlači i međunarodnu odgovornost neke od njegovih stranaka po istoj

osnovi kao i svaki drugi međunarodno protupravni čin. Opće načelo prava jeste:

inadimplendi

non est adimplendum

. Ovo načelo ne rješava sva pitanja kršenja ugovora.

Prema općem međunarodnom pravu postoji tzv. «rezidualno pravo» svake države koja pretrpi

štetu da protiv države kršiteljice poduzme nenasilne mjere represalija i da je na taj način

natjera da naknadi pričinjenu štetu i da nastavi izvršavati svoje ugovorne obveze. Ali u

vršenju prava na dopuštene represalije nema nikakvih pravila postupka.

Pravo na represalije je ograničeno Bečkom konvencijom, koja u čl. 60. nalaže da se ne

primjenjuju na odredbe ugovora o zaštiti ljudskih prava što ih sadrže ugovori humanitarnog

karaktera, osobito ne na odredbe koje zabranjuju svaki oblik represalija prema osobama koji

su tim ugovorima zaštićene.

Tu radi o pravilu koje je jus cogens. To znači da oštećena država ima pravo na nenasilne

mjere represalija, ali ne na one koje pogađaju prava pojedinaca, koji najčešće nisu krivi za

kršenje ugovornih obveza njihove države. Ukoliko sam ugovor koji je prekršen predviđa

ako jedna stranka prestane izvršavati neki ugovor, druga ili ostale stranke imaju pravo suspendovati njegovo

djelovanje, pa čak ga i okončati u odnosu na stranku kršiteljicu

www.nasciturus.com

posebne odredbe o osiguranju njegova izvršenja, te se odredbe u svakom slučaju mogu

primijeniti.

Bitnu povredu ugovora čini:

odbacivanje ugovora koje nije predviđeno Bečkom konvencijom, ili

povreda odredbe bitne za ostvarenje predmeta ili svrhe ugovora.

Situacija je jednostavna ako je u pitanju dvostrani ugovor



bitna povreda ovlašćuje drugu

stranku da se pozove na povredu kao na uzrok prestanka ugovora ili njegove suspenzije!

Kad je u pitanju mnogostrani ugovor ako jedna stranka bitno povrijedi ugovor, onda:

a.)

ostale stranke

imaju pravo da jednoglasnim sporazumom suspendiraju primjenu

ugovora u cijelosti ili djelomice ili da ga dokinu:



u odnosima između njih i države povrediteljice ili



između svih stranaka.

b.)

Sama

oštećena stranka

može okončati ugovor ili suspendovati ugovor, ali poštujući za

to propisani postupak, a ne samoinicijativno.

Osim države povrediteljice, svaka stranka ima pravo da se pozove na povredu kao na uzrok

suspenzije primjene ugovora u cijelosti ili djelomice u osnosu na samu sebe, ako je taj ugovor

takve naravi da bitna povreda odredaba od jedne stranke korjenito mijenja položaj svake

stranke što se tiče budućeg izvršavanja njenih obveza na temelju ugovora.

26. SUKCESIJA DRŽAVA GLEDE MEĐUNARODNIH UGOVORA

Sukcesija država je stanje (ili novo stanje), nastalo teritorijalnim promjenama na koje se

primjenjuju sva postojeća pravila međunarodnog prava. Pri svakoj teritorijalnoj promjeni

moguće je ustanoviti

državu prethodnicu

(ili više njih) – koju su prilikom sukcesije

zamijenile jedna ili više

država sljednica

te jednu ili više država sljednica koje us prilikom

sukcesije zamijenile državu prethodnicu.

Pravilo pozitivnog međunarodnog prava, koje je potvrđeno u čl. 12. i 12. Bečke konvencije iz

1978., je da sukcesija država kao takva ne utječe na (teritorijalnu) granicu ustanovljenu

ugovorom koja se odnose na režim granica, kao i na druge teritorijalne režime.

U svrhe sukcesije država sve ostale međunarodne ugovore države prethodnice moguće je

podijeliti u 3 skupine:

(1)

na mnogostrane ugovori

otvorene na pristup državama iz svih

dijelova svijeta,

www.nasciturus.com

D. JENOSTRANI AKT KAO IZVOR MEĐUNARODNOG PRAVA

27. ZNAČAJKE I VRSTE JEDNOSTRANIH AKATA

Čl. 38. Statuta Međuanrodnog suda ne predviđa jednostrane akte država i drugih subjekata

međunarodnog prava kao izvor međunarodnog prava

Jednostrani akti su od pamtivijeka bili jedan od najzančajnijih čimbenika u običajnom

procesu. Praksa država glede jednostanih obećanja i odreknuća od prva, jedna presuda

Međunarodnog suda iz 1974., te mnogi propisi Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982.,

konačno svrstavaju jednostrane akte kao poseban izvor partikualnog međunarodnog prava.

Znanstvena djela koja obrađuju jednostrane akte, nabrajaju više njegovih vrsta: notifikaciju

(priopćenje), priznanje, protest (prosvjed), odreknuće i tek u novije doba i obećanje.

Neki jednostrani akti koje ne možemo svrstati kao izvor međunarodnog prava:

Notifikacija

je oblik izražavanja volje neke države. Radi se o formalnom priopćenju drugoj

državi u pisanom obliku, neke činjenice, tvrdnje ili zahtjeva. Druga država može osporiti

sadržaj notifikacije, i ako zahtjev izražen u njoj nema pravne osnove, ona će ostati bez učinka.

Ali ako se država kojoj je priopćenje upućeno uzdrži od protesta na zahtjev ili tvrnju izražene

u njemu, iz te njezine pasivnosti ponekad se može podrazumijevati njezin pristanak.

Osim notifikacije, neka država može očitovati svoju volju konkludentnim radnjama iz kojih

nesumnjivo proizlazi neka njezina određena namjera, npr. iz čina ustanovljenja diplomatskih

odnosa s novom državom proizlazi namjera njezina priznanja.

Budući da notifikacija nema jedinstven cilj ili sadržaj nego može sadržavati različita

očitovanja, ona se ne može smatrati izvorom međunarodnog prava.

Priznanje i protest

imaju u međunarodnom pravu značajan učinak glede nastanka i

sprječaanja nastanka tzv. suprostavljivih stanja. Ali budući da se tu radi o reakcijama na akte

www.nasciturus.com

ili ponašanje neke druge države, oni se teško mogu smatrati samostalnim jednostranim

aktima, a još manje jednostanim aktima kao izvorom međunarodnog prava.

U jednostranke akte kao izvor partikularnog međunarodnog prava valja svrstati:

akte kojima neka država (ili drugi subjekt međunarodnog prava) preuima nove

međunarodne obveze, tj. obećanje;

akte kojima neka država napušta neko svoje postojeće subjektivno pravo, tj.

odreknuće; i

akte kojima država stječe nova prava i to: okupacijom ničijeg područja, stjecanjem

područja putem zastare i historijskim naslovom;

te neke jednostrane akte predviđene današnjim pravom mora.

Opći uvjeti da bi bilo koji jednostrani akt bio pravno valjan su:

1. Autor akta mora biti država ili drugi subjekt međunarodnog prava,

2. predmet jednostranog akta ne smije biti pravno nedopustiv,

3. volja izražena u jednostranom aktu, koja je očitovana bilo pismeno ili usmeno, mora

odgovarati stvarnoj volji njegova autora,

4. opće međunarodno pravo ne propisuje jedinstven oblik (formu) svih vrsta jednostranih

akata, ali za neke od vrsta tih akata međunarodno pravo meže predvidjeti posebne

zahtjeve, npr. pisani oblik.

Obećanje

je vrsta jednostranog akta kojim neka država ili drugi subjekt međunarodnog prava

preuzima pravne obveze u korist druge države, skupine država ili prema svima (erga omnes).

Da bi obećanje po međunarodnom pravu imalo učinka, ono mora potjecati od organa koji

svojim očitovanjem i u okviru svojih nadležnosti može obvezivati svoju državu (glavar

države, predsjednik vlade, nadležni ministar, zakonodavno tijelo i dr.). Ono mora biti izraženo

na jasan i određen način, s namjerom da obveže državu u pitanju u skladu s danim iskazom.

Obećanje se može očitovati u pisanom obliku ali i usmeno. Neophodno je da je očitovanje

dano javno, na način da druge zainteresirane države saznaju za njegov sadržaj kako bi mu

mogle pokloniti vjeru te tražiti njegovo izvršenje i poštivanje od onoga koji ga je dao.

Međuanrodni sud je u presudi iz 1974. o Nuklearnim pokusima u tom pogledu bio određen –

obvezivanje ove vrste, ako je učinjeno javno i s namjerom da obvezuje, čako ako se i ne daju

u okviru međunarodnih pregovora, ima obvezujući učinak.

www.nasciturus.com

U slučaju da neki akt ne ispunjava neke uvjete, tada je on poduzet

ultra vires

, tj. bez pravne

osnove.

Glavni primjeri jednostranih akata kojima se stječu nova prava su:

Okupacija ničijeg područja

– efektivno i vidljivo zaposjednje nekog područja, koje u

trenutku zaposjedanja ne pripada niti jednog drugoj državi (terra nullius), uvjet je za

njegovo dopušteno (legitimno) stjecanje.

Zastara i historijska prava

– neka država može čak i bez vidljivog pravnog naslova,

dakle kršenjem općeg međunarodnog prava ili subjektivnih prava drugih, steći

izvjesna prava. Uvjet za to je da na miroljubiv načih un duljem razdoblju obnaša vlast

na nekom području ili na na dijelu otvorenog mora, a da u tome ne naiđe na otpore i

proteste bilo koje druge države.

Jednostrano stjecanje prava obalne države prema pravu mora

– opće međunarodno

pravo mora koje je danas na snazi, ovlašćuje obalne države da u skladu s

međunarodnim pravom, stječu obalne države da u skladu s međuanrodnim pravom,

stječu jednostranim aktima suverenost, suverena prava ili jurisdikciju nad nekim

dijelovima mora u produžetku svoje obale.

Radi se o povlačenju ravnih polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora,

o proglašenju arhipelaških voda, uključivši zračni prostor iznad njih, povlačenjem

ravnih arhipelaških crta, o proglađenju vanjskog morskog pojasa do granice od 24

milje računajući od polazne crte, o proglašenju gospodarskog pojasa do granice od 200

milja od polazne crte te o proglašenju epikontintskog pojasa preko te crte od 200

milja.

Tim jednostranim aktima obalna država zaista stječe prava nad odgovarajućim

dijelovima mora, morskog dna, podzemlja, te zračnog prostora iznad mora, ovisno o

pravnom režimu država u pitanju.

Konvencija UN-a o pravu mora iz 1982. u nekim propisima za koje se može smatrati

da su također prerasli u opće običajno pravo, predviđa i prava obalnih država da

jednostrano donese i neke druge zakone i propise.

28. SUPROSTAVLJIVA STANJA (OPOZABILNOST)

«Suprostavljivost» i «nesuprostavljivost» tekovine su najnovijeg razvoja međunarodnog prava

a odnose se na akte trećih. Budući da je ugovor izvor neposrednih prava i obveza za njegove

www.nasciturus.com

stranke, nije uobičajeno govoriti da je on suprostavljiv u odnosu na neku od njih jer ugovor

pravno obvezuje sve njegove stranke.

Ali pitanje je ima li treća država dužnost poštivati pravne posljedice ugovora koje nije stranka

i koji za nju predviđa neka posebna prava i dužnosti po propisima prava ugovora.

Suprostavljivost je pojam koji ne implicira dužnost treće država na neku aktivnu činidbu. On

podrazumijeva dužnost pasivnog poštivanja svih pravnih posljedica koje proizlaze iz nekog

akta za trću državu u okolnostima kada ona ne osprava njegovu pravovaljanost, ali je pravno

ovlaštena otkloniti sve njgove pravne posljedice u odnosu na samu sebe.

Oba pojma – suprostavljivost i nesuprostavljivost – od posebne su važnosti glede jednostranih

akata država.

Suprostavljiva stanja najčešće nastaju nekom vrstom priznanja akta u pitanju od strane treće

države. I obrnuto, treća država moće spriječiti suprostavljivo stanje ako na akt u pitanju uloži

protest.

PRIZNANJE može biti jednostrano, ali i kolektivni akt više država,

kojim prizanto stanje, zahtjev ili akt drugog postaju suprostavljivi u odnosu na

državu koja ga je dala.

Priznanje ima učinak odreknuća ukoliko neka država priznajući zahtjev druge,

napusti vlastito subjektivno pravo. Jeino u tom slučaju priznanje je jednostrani akt

koji neposredno rađa prava i dužnosti u međunarodnom pravu. U drugim

slučajevima ono proizvodi suprostavljiva stanja.

Ako neka država prizna akt ili zahtjev druge države koji je bez pravne osnove, takav

akt time ne postaje pravno utemeljen. Osim u slučaju odreknuća od vlastitog prava,

druga se država svojim priznanjem tog akta jedino odriče od svog rpava da mu se

suprostavlja i da protiv njega protestira. Priznati akt time postaje suprostavljiv u

odnosu na državu koja je dala priznanje, i ona je otada dužna trpjeti i poštivati sve

posljedice koje iz tog akta mog za nju proizaći.

Svojim priznanjem, država u isto vrijeme odustaje od svih prijašnjih protesta i

suprostavljanja druge vrste (ako ih je bilo), aktu ili stanju koje je postalo priznato.

Priznanje sa svim posljedicama prozilazi iz istovrsne protupravne prakse ili akta u

pitanju. Ukoliko ne da država istakne u svoju korist zahtjev koji nije zasnovan na

pravu, tvrdeći da se pravna norma s kojom je njezin akt u suprotnosti izmijenila, iz

te njezine tvrdnje proizlazi njezino vlastito priznanje pravne utemeljenosti istovrsnih

akata i zahtjeva svih drugih država.

www.nasciturus.com

Ipak, doktrina podrazumijevanog pristanka, podrazumijeva i značajna ograničenja.

Nekoj državi se ne može imputirati pristanak ako ona nije znala za činjenice protiv

kojih nije protestirala. To se naravno, ne može odnositi na činjenice koje su službeno

notificirane.

III. DIO: MEĐUNARODNA ZAJEDNICA

29. RAZLIČITA POIMANJA «MEĐUNARODNE ZAJEDNICE»

I POJAM SUBJEKTA MEĐUNARODNOG PRAVA

Subjekt međunarodnog prava je svatko tko u međunarodnom pravnom poretku ima pravnu i

poslovnu sposobnost.

Pravna sposobnost

znači da subjekt tog prava može biti nosilac prava i obaveza.

Poslovna

(djelatna) sposobnost

je sposobnost subjekta međunarodnog prava da samostalno ističe svoje

zahtjeve prema drugim subjektima, sklapa međunarodne ugovore i druge pravne poslove te

općenito sudjelovati u stvaranju i izmjeni normi općeg i partikularnog međunarodnog prava.

Ova sposobnost podrazumijeva i neposrednu i samostalnu odgovornost za počinjena

protuvpravna djela, tj. za kršenje obveza po međunarodnom pravu.

Do 19.st. se smatralo da su subjekti međunarodnog prava vladari država. Tijekom 19.st.

prevladalo je gledište da je država jedini subjekt međunarodnog prava. Danas prevladava

gledište po kojem je krug subjekata međunarodnog prava širi od države. To su gotovo sve

međuvladine organizacije, te priznati ustanici kao privremeni subjekti koji se bore za

državnost ili za vlast u nekoj državi. Međutim, isppravno je gledište da je svaka suverena

država subjekt međunarodnog prava s ničim ograničenom pravnom i djelatnom sposobnošću.

Međuvladine organizacije su tvorevine država, a subjektivitet ustanika ovisi o njihovu

priznanju od država.

Na prijelazu iz 20. u 21. st. pojavilo se zanimljivo pitanje može li se i međunarodna zajednica

smatrati subjektom međunarodnog prava. Još je preuranjeno za takvu klasifikaciju. Ona kao

www.nasciturus.com

takva još uvijek ne može biti nosiocem prava i dužnosti po međunarodnom pravu, niti može

isticati djelotvorne zahtjeve u vlastito ime.

Važnija od toga je činjenica da se ta međunarodna zajednica, ako zaista i postoji sastoji od

suverenih država. Međunarodno pravo je još uvijek sistem pravnih pravila koja se uglavnom

primjenjuju u odnosima između država.

Uz izuzetak Međunarodnog odbora Crvenog križa i Lige društava Crvenog križa, sve druge

međunarodne organizacije, koje su subjekti međunarodnog prava, međudržavne su naravi.

Dakle sve međunarodne organizacije koje imaju to svojstvo, počevši od samih UN-a,

tvorevine su država, države su njihovi članovi i njihovi glavni politički organi sastavljeni su

od predstavnika država članica koji u njima provode politiku svojih vlada.

A. DRŽAVA I DRUGE TERITORIJALNE CJELINE

30. DRŽAVA KAO SUBJEKT MEĐUNARODNOG PRAVA

NASTANAK DRŽAVE

Starija znanost razlikovala je 2 načina nastanka nove države: originaan i derivativan. Kada

neka država nastane na području koje u trenutku nastanka nije podvrgnuto nikakvoj drugoj

državnoj vlasti, tj. na ničijem području (

terra nullius

) radi se o

ORIGINARNOM

nastanku države. S

obzirom da nema države prethodnice, nema ni sukcesije država. Posljednji primjeri ovako

nastalih država datiraju iz 19.st. u Africi.

Svi ostali načini nastanka nove države su derivativni. U svim tim slučajevima postoji jedna ili

više država prethodnica, te jedna ili više država sljednica, a nastanak nove države povlači

pitanje sukcesije država.

Takvi primjeri su: «novonastale neovisne države» kojes u neposredno prije datuma sukcesije

država bile ovisna područja europskih metropola, države nastale ujedinjenjem više država

prethodnica, države nastale odvajanjem (secesijom) od države prethodnice koja i dalje postoji,

ili države nastale na području država prethodnica koje su se raspale i više ne postoje (SSSR,

Jugoslavija, Čehoslovačka).

Nova država može nastati temeljem nekog pravnog akta, bili unutarnje, bilo međunarodne

naravi.

To može biti unutarnji akt države prethodnice poput Indian Independence Act, usvojen 1947.

Nova država može nastati ugovorom između bivše kolonijalne sile i narodnooslobodilačkog

www.nasciturus.com

teritorija nekih država od strane neprijatelja, nije imala te učinke, stoga što su njihove

vlade s dijelovima oružanih snaga nastavile neprijateljstva u inozemstvu.

b. Stanovništvo

– Država je u isto vrijeme i zajednica ljudi na njenom području. Država

ne može postojati bez stalno naseljenog stanovništva. Stoga Antarktik nikad ne može

postati država. Ta se zajednica najprije sastoji od građana (državljana) te države te od

stranaca. Svi državljani ne moraju govoriti isti jezik, niti moraju biti istog etničkog

porijekla.

c. Organizirana politička vlast (suverenost)

– Svaka država mora imati organe vlasti,

jednako kao što ni pravna osoba po unutarnjem pravu ne može djelovati bez svojih

organa.

Suverenost se u međunarodnom pravu definira kao vrhovna vlast države na njenom

teritoriju, koja isključuje vlast drugih država, i nije podvrgnuta nikakvoj višoj vlasti. U

odnosu na inozemstvo, suverenost se očituje kao neovisnost.

Međutim, suverenost nije nikakva svemoć države u apsolutnom smislu. U suvremenoj

međunarodnoj zajednici, državna suverenost je pravni pojam i podvrgnuta je

međunarodnom pravu. Tako «Deklaracija o načelima međunarodnog praa o

prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom UN-a iz 1970.g.

pod načelom suverene jednakosti država propisuje da su države pravno jednake

Glede Hrvatske i Slovenije, Komisija je ustanovila da su obje proglasile svoju neovisnost

25.06.1991, zatim su u primjeni odredaba Brionske deklaacije 7.7.1991. suspendirale te

deklaracije o neovisnosti za 3 mjeseca. U skladu s njom učinak te suspenzije prestao je

8.10.1991. Tog dana te su dvije Republike konačno prekinule sve svoje veze s organima SFRJ

i stekle su u smislu međuanrodnog prava kvalitete suverenih država. Za njih je taj dan, datum

sukcesije država. Po mišljenu Komisije 27.4.1992. mora se smatrati datumom sukcesije

država glede SRJ s obzirom da su tog dana Srbija i Crna Gora usvojile ustav nove cjeline.

NESTANAK DRŽAVE

Država prestaje postojati nestankom nekog od triju elementa, koji je čine državom. Najčešće

se smatra da se nestanak teritorija i stanovništva neke države događaju kao posljedica njihova

prijelaza pod suverenost druge države sljednice ili više njih. Međutim, u praksi država nestaje

samo nestankom trećeg elementa – suverenosti.

Deklaracija Opće skupštine iz 1970. istaknula je da osim stvaranja suverene i neovisne države

slobodno udruživanje ili ujedinjenje s nekom neovisnom državom ili prihvaćanje slobodnom

odlukom naroda bilo kojeg drugog političkog statusa, predstavljaju za taj narod načine vršenja

www.nasciturus.com

njegova prava na samoodređenje. Dakle moguće je da u vršenju prava na samoodređenje dođe

do nestanka i dokidanja neke države. Na taj način je od 1991-1993. došlo do raspada triju

mnogonacionalnih federacija: SSSR, SFRJ, Čehoslovačka.

Posljedica nestanke neke države je da se cjelokupno njezino područje sa stanovništvom

inkorporira u jednu ili više država sljednica. Politička vlast države prethodnice time prestaje

postojati.

Arbitražna komisija Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (Badinterova komisija), u

svom Mišljenju br.8. iz 1992.g. je naglasila da raspad neke države okončava njenu pravnu

osobnost i duboko se odražava na djelovanje međunarodnog prava. Komisija je zaključila da

je postojanje federalne države, sastavljene od više različitih federalnih cjelina, ozbiljno

dovedeno u pitanje kada se većina tih cjelina koje obuhvaćaju većinu područja i stanovništva

federacije, konstituiraju kao suverene države, na način da se savezna vlast tamo više ne može

očitovati. Komisija je u tom Mišljenju zaključila da je proces raspada SFRJ okončan te da

valja ustanoviti da SFRJ više ne postoji.

U obrazloženju tog zaključka Komisija je kao ključne događaje uzela akte četriju država

prethodnica (svih osim Srbije i Crne Gore) o proglašenju njihove neovisnosti temeljem

održanih referenduma (dakle u vršenju prava na samodređenje). Potom je istaknula njihovo

uzajamno priznanje kao novih država, njihovo priznanje od trećih država i njihovo primanje u

članstvo UN-a. Uzela je u obzir i novi ustav koji su usvojile Srbija i Crna Gora a kojim je

ustanovljena SRJ.

31. TEMELJNA PRAVA I DUŽNOSTI DRŽAVA

Ideja o temeljnim pravima i dužnostima država je prizvod prirodne škole prava. Po njenom

učenju, kao što su sva ljudska bića svojim rođenjem nosioci nekih prirodnih i apsolutnih

prava, tako po toj osnovi i države članice međunarodne zajednice samim svojim nastankom i

postojanjem stječu i uživaju neka neotuđiva, nedjeljiva i neprenosiva prava.

Prva zadaća

Lige naroda

, osnovane nakon I svj. rata, bila je sprječavanje svih budućih

ratova, i u tu svrhu organizacija kolektivnih sankcija protiv svake njene države članice koja

prekrši svoje obaveze iz njenog Pakta. Taj novi cilj – održavanje međunarodnog mira i

sigurnosti – je zahtijevao nove dalekosežne pravne obaveze država.

www.nasciturus.com

Povelja UN

tu zabranu veoma proširuje. Kao jedno od načela UN-a ona u čl 2. propisuje

da se članovi u svojim međunarodnim odnosima uzdržavaju od prijetnje silom ili upotrebe

sile, koje su uperene protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje

države, ili su na bilo koji način nespojive s ciljevima UN-a.

Deklaracija iz 1970

. potom

dodaje da

takva prijetnja silom ili upotreba sile predstavlja

kršenje međunarodnog prava i Povelje UN-a i ne smiju se nikada upotrebljavati kao

sredstvo za rješavanje međunarodnih problema.»

Agresivni rat označava se kao zločin protiv mira koji povlači odgovornost po

međunarodnom pravu. Ističe se da su države dužne uzdržavati se od svake propagande u

korist agresivnog rata. Države su se, nadalje, dužne uzdržavati od čina represalija koji

uključuju upotrebu sile. Svaka država dužna je uzdržavati se od upotrebe bilo koje prisilne

mjere koja lišava prava naroda na samoodređenje, slobodu i neovisnost.

Napokon, Deklaracija iz 1970. zabranjuje i neke oblike «posredne (indirektne) agresije».

Svaka država je dužna uzdržavati se od organiziranja ili poticanja na organiziranje

dobrovoljačkih snaga ili oružanih skupina, uključujući plaćenike, radi njihova ubacivanja

na područje neke druge države. Svaka država je dužna uzdržavati se od organiziranja,

poticanja, pomaganja ili sudjelovanja u građanskom ratu ili terorističkim činima u nekoj

drugoj državi i nedopustiti na svom području organizirano djelovanje u svrhu izvršenja tih

čina.

Bitne odredbe definicije agresije usvojene rezolucijom Opće skupštine UN-a iz 1974.

dane su u čl. 1. : agresija je upotreba oružane sile od strane neke države protiv suverenosti,

teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti neke druge držav ili upotreba oružane sile

koja je na bilo koji drugi način nespojiva s Poveljom UN-a.

U čl. 2. Rezolucije navodi se kao prima facie dokaz o činu agresije kada neka država prva

upotrijebi oružanu silu, kršeći Povelju UN-a.

U čl. 3. navodi se da bez obzira na objavu rata, čin agresije uz rezervu iz čl. 2. predstavlja:

invazija ili napad oružanim snagama neke države na područje druge države

bombardiranje, ili upotreba ma koje vrste oružja, od strane oružanih snaga neke države

protiv područja druge države

blokada luka i obale neke države oružanim snagama druge države

napad oružanih snaga neke države na kopnene, pomorske, ili zračne vojen snage druge

države

www.nasciturus.com

upotreba oružanih snaga neke države koje su stacionirane na području druge države uz

njezin pristanak, ali protivno uvjetima predviđenima sporazumom

postupak neke države kojim ona dopušta da njeno područje koje je stavila na

raspolaganje drugoj državi, bude upotrebljeno od te druge države za izvršenje čina

agresije protiv neke treće države.

Svaka prijetnja oružanom silom ili njezina upotreba postala je prema općem

međunarodnom pravu zabranjena, uz značajan izuzetak samoobrane.

Brojni su slučajevi zlouporabe prava na individualnu, a posebice na kolektivnu

samoobranu. Prema gledištu državnog tajnikaSAD-a u povodu sprora Caroline s

Britanijom iz1837., samoobrana je opravdana jedino u slučaju neposredne i neotklonjive

opasnosti koja ne daje mogućnost izbora i ne ostavlja vremena za razmišljanje.

Pri pribjegavanju legitimnom samoobrani isključeni su preventivni rat protiv mogućeg

napada neke države, a koji još nije uslijedio; ili oružani napad u odgovoru na tzv.

produljenu agresiju, kada mjere samoobrane nisu poduzete odmah neposredno nakon

oružanog napada suprotne strane; ili kao odgovor samo na prijetnju silom prije nego što je

oružani mapad poduzet.

Na ostale vrste prijetnje silom ili upotrebe sile, poput npr. gospodarskog ili političkog

pritiska, država žrtva ima pravo uzvratiti istom mjerom. To su tzv. nenasilne represalije

koje se ne smiju sastojati u upotrebi oružane sile.

Pravo na kolektivnu samoodbranu nekog vojnog saveza protiv navodnog agresora postoji

jedino kada država članica tog saveza koja je žrtva napada, ima u gornjim granicama i

prema definiciji agresije pravo na individualnu samoodbranu.

Ovo načelo, sadržano u čl. 2. Povelje UN-a, je imperativna norma oćeg međunarodnog

prava. Zabranjuje svaku prijetnju silom ili upotrebu sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili

političke neovisnosti bilo koje države. Time, međutim, opće međunarodno pravo ne

garantira svim državama svijeta teritorijalnu cjelovitost, a poglavito ne njihove postojeće

granice. Zabranjuju se nenasilne promjene tih granica, ali ne i zahtjevi za tim

promjenama.

Sve europske države članice KESS-a (danas OESS-a) su se odrekle zahtjeva za područjem

drugih država članica i time bilo kakvih jednostranih zahtjeva za promjenama njihovih

postojećih granica u Europi. Svaki takav zahtjev neke od njih treba smatrati suprotnim toj

posebnoj pravnoj obvezi.

www.nasciturus.com

Država se ne može pozvati na svoju isključivu nadležnost ukoliko je slobodnom voljom

prihvatila neku ugovornu obavezu i time pristala na neke oblike nadzora nad njenim

izvršenjem.

Učlanjenjem u organizaciju supranacionalnog karaktera (npr. EU), države prenose i svoje

znatne isključive nadležnosti na zajedničke organe. Ti organi imaju tada pravo vršiti svoje

ugovorne funkcije na području njezinih država članica. Sve to nije slučaj nedopuštene

intervencije. Ali samo učlanjenje u organizaciju te vrste i istupanje iz nje, morali bi biti

podložni političkoj volji birača odnosne države.

Ne smatraju se nedopuštenim mjerama kolektivne intervencije koje Vijeće sigurnosti

naloži u vršenju svojih nadležnosti iz glave VII Povelje, a u slučajevima prijetnje miru i

narušenja mira ili čina agresije. Te mjere mogu biti čak i oružane naravi. Kolektivne mjere

koje poduzme neka regionalna organizacija ili vojni savez bez prethodnog odobrenja

Vijeća sigurnosti, pravno su nedopuštene.

Neovlaštene mjere intervencije poduzete, bilo pod prijetnjom oružanom silom ili njezinom

upotrebom, potpadaju pod načelo zabrane sile. Svaki čin agresije koji odgovara toj

definiciji daje pravo žrtvi da uzvrati oružanim mjerama samoobrane.

Pod načelom neintervencije u užem smislu valja uzeti različite druge pravno nedopuštene

mjere jedne ili više država, poput mjera političkog, gospodarskog, propagandnog ili

sličnog pritiska, posebno kad se poduzimaju s namjerom da se od države žrtve iznudi neki

ustupak.

Dužnost država da međusobno surađuju u skladu s Poveljom UN-a

–

Deklaracija iz 1970. formulira izvjesne dužnosti država. Države su dužne međusobno

surađivati na različitim područjima međunarodnih odnosa, bez obzira na razlike u njihovm

političkim, gospodarskim i društvenim sustavima, radi održavanja međunarodnog mira i

sigurnosti i radi unaprjeđivanja međunarodne ekonomske stabilnosti i napretka, općeg

blagostanja naroda i međunarodne suradnje bez diskriminacije utemeljene na tim

razlikama.

Načelo ravnopravnosti i samoodređenja naroda

– Ovo načelo je u trajnoj

suprotnosti sa načelom teritorijalne cjelovitosti i političke neovisnosti postojećih država u

svijetu. Naime, kada bi svi «narodi» pribjegli tom pravu, teritorijalna cjelovitost i granice

mnogih država došle bi u pitanje.

www.nasciturus.com

Deklaracija iz 1970.g. je do sada najvjerodostojniji međunarodni instrument koji uređuje i

razrađuje to načelo. Kao i u nekim drugim takvim instrumentima, i u njoj se meže nazrijeti

razlikovanje između unutarnjeg i vanjskog samoodređenja naroda. Deklaracija navodi da

svi narodi imaju pravo da slobodno, bez miješanja izvana, odrede svoj politički status, te

da slijede svoj privredni, socijalni i kulturni razvoj, i svaka država je dužna poštovati to

pravo u skladu s odrdbama Povelje.

Stvaranje suverene i nezavisne države, slobodno udruživanje ili ujedinjenje s nekom

nezavisnom državom ili prihvaćanje slobodnom odlukom naroda bilo kojeg drugog

političkog statusa, predstavlja za taj narod način primjene njegova prava na

samoodređenje.»

Načelo suverene jednakosti država

– Ovdje se u stvari radi o 2 načela:

načela suverenosti i načela pravne jednakosti svih suverenih država.

Države se međusobno mnogo razlikuju. Unatoč tim razlikama, sve su suverene države

pravno jednake. Pravna jednakost država proizilazi iz svojstva države da je suverena i da

je subjekt međunarodnog prava.

Posljedica načela o pravnoj jednakosti svih država je da kada se god neko pitanje ima

urediti sporazumno, svaka država ima pravo na jedan glas, osim ako nema drugačijeg

sporazuma.

Na diplomatskim konferencijama, u međunarodnim organima, te u tekstovima

međunarodnih ugovora, države se razvrstavaju prema abecednom redu njihovih imena.

Redoslijed njihova glasanja također se obavlja po abecednom reu. Često se uvodi tzv. roll

call glasovanje. Kockom se izvuče ime države koja prva glasuje, a potom glasuju sve

države po abecednom redu do kraja, te potom od početka takvom spiska.

Unatoč načelu pravne jednakosti na kojem se temelji UN, Povelja dalekosežno odstupa od

tog načela i to glede posebnih prava 5 stalnih članica VS-a (Kine, Francuske, Ruske

Federacije, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a). Svaka od tih 5 država može u tom glavnom

organu UN-a za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti svojim negativnim glasom

(vetom) onemogućiti usvajanje bilo kakve odluka pa i preporuke.

Deklaracija iz 1970. navodi da sve države užiaju suverenu jednakost. Suverena jednakost

uključuje sljedeće elemente: pravnu jednakost država, uživanje prava koja čine punu

suverenost, te dužnost poštivanja osobnosti drugih država.

www.nasciturus.com

Odvajanje (secesija)

– Na dijelu ili na dijelovima područja države

prethodnice koja i dalje postoji, nastaju jedna ili više novih država sljednica. Primjer za

to bio je proces dekolonizacije nakon II svj. rata kada se velik broj tzv. novonastalih

neovisnih država, odvojio od bivših kolonijalnih sila: Britanije, Francuske, Nizozemske,

Belgije i Portugala. Dakle, ržava prethodnica i dalje postoji na umanjenom području, ali

nastaju jedna ili više novih država sljednica.

Raspad (disolucija)

– Država prethodnica se raspada i prestaje

postojati a na njenom području nastaju dvije ili više novih država sljednica. (SSSR,

SFRJ, Osmansko carstvo, Austro-Ugarska itd.). Za razliku od odvajanja, pri raspadu

država prethodnica prestaje postojati a sve države su sljednice nove države.

Podjela (partitio

– više susjednih država sljednica u cjelosti

podijeli čitavo područje države prethodnice koja time prestaje postojati. Takav tip

teritorijalnih promjena danas je teško zamisliv. (npr. 1939. nacistička Njemačka i SSSR

su podijelili Poljsku, ali to nisu priznale druge države).

Ove različite situacije zahtijevaju različita pravna pravila za rješavanje nastalih problema.

Svaki od ovih oblika dovodi do sukcesije država. Godine 1983. je potpisana

Bečka konvencija

o sukcesiji država glede državne imovine, arhiva i dugova

(

Bečka konvencija iz 1983

.) Čini

se da ona nikad neće stupiti na snagu jer je potrebno da bar 15 država postane njenim

članicama. Ali možemo izložiti temeljna pravila međunarodnog prava o različitim pitanjima

sukcesije država, koja nisu sva obuhvaćena tom konvencijom:

(a)

DRŽAVLJANSTVO

Svaki pojedinac na području koje je

promijenilo suverenitet ima pravo na državljanstvo. Nove države sljednice slobodne su

uređivati pitanja njihova državljanstva vlastitim zakonima. Pri tomu moraju voditi računa

o tomu da se primjenom svih tih zakona ne smiju stvarati osobe bez državljanstva

(apatridi).

(b)

MIROVINE

Svaka osoba koja je stekla pravo na mirovinu u

državi prethodnici zadržava to svoje pravo. Države sljednice moraju sklopiti sporazume o

isplati mirovina iz mirovinskih fondova bivše države, te o isplati mirovina koje su građani

neke nove države sljednice stekli na području koje je postalo drugom državom.

www.nasciturus.com

(c)

VLASNIČKA

PRAVA

: Privatna imovina fizičkih i pravnih

osoba nije predmet sukcesije i ne podliježe podjeli između država sljendica. Hrvatska nije

dužna naknaditi štetu na imovini građana SRJ na svom području (npr. na kućama za

odmor) koje su oštetile bivša JNA ili srpsek paravojen snage u agresiji.

(d)

DRŽAVNI ARHIVI

: Državne arhive države prethodnice čine

dokumenti (uključivši filmske, elektronske i druge zapise) što su ih organi države

prethodnice izdali ili primali u obavljanju svojih funkcija, a koji su na datum sukcesije

pripadali državi prethodnici.

Stoga predmetom sukcesije i podjele nisu:

državni arhivi federalnih jedinica koje su postale državama sljednicama

arhivi općina, gradova i dr. teritorijalnih cjelina na području svake od država sljednica

crkveni, privatni i slični arhivi.

Državni arhivi koji

jesu

predmet sukcesije, dijele se u tri skupine:

(1)

Dijelovi državnih arhiva države prethodnice koji «radi

redovitog upravljanja područjem na koje se odnosi sukcesija država» moraju biti u

državama sljednicama, moraju se svim tim državama predati u kopijama.

(2)

Dijelovi državnih arhiva države prethodnice koji se

direktno odnose na područje jedne ili više država sljednica treba u originalima

predati tim državama (npr. uređenje granica itd.)

(3)

Kada se radi o raspadu i o nestanku države prethodnice,

svi ostali državni arhivi države prethodnice prelaze na države sljednice na pravičan

način, vodeći pri tomu računa o svim relevantnim okolnostima.

Ipak, sve države sljednice se mogu sporazumjeti da ti najbrojniji dijelovi državnih

arhiva ostanu tamo gdje su se otprije nalazili, ali pod zajedničkom skrbi. Pravilo je

međunarodnog prava da svi državni arhivi države prethodnice, bez obzira gdje se

nalazili i na koga mogu biti prenijeti, moraju ostati otvorenima na slobodan pristup,

korištenje i kopiranje svih državama sljednicama.

(e)

DRŽAVNA IMOVINA

: Državna imovina države prethodnice

označava imovinu, prava i interese, koji su na datum sukcesije država, prema unutrašnjem

pravu države prethodnice pripadali državi prethodnici.

U slučaju bivše SFRJ, državna imovina koja podliježe sukcesiji je imovina koja je na

datum sukcesije temeljem saveznih propisa pripadala jugoslavenskoj federaciji. Radi se

www.nasciturus.com

(g)

SUKCESIJA U ČLANSTVU MEĐUNARODNIH

ORGANIZACIJA

Ne postoji nikakvo opće pravilo međunarodnog prava glede sukcesija država u članstvu u

međunarodnim organizacijama.

Osim ako je država prethodnica ili država nasljednica očuvala identitet u svojoj

međunarodnoj osobnosti (cesija i dekolonizacija), u svim ostalim slučajevima odlučujuća

je politička volja većine država članica zastupljenih u tijelu odnosne organizacije

nadležnom za primanje novih članova.

33. SLOŽENE DRŽAVE

UNITARNE DRŽAVE

Ovdje postoji jedinstvena državna vlast za čitavo državno područje i jedinstveni organi

međunarodnih odnosa. Ona se može širiti, sužavati, ili sasvim ukinuti, a da odnosna država

time ne prekrši niti jedno pravilo općeg međunarodnog prava.

SLOŽENE DRŽAVNE ZAJEDNICE

U složenim državnim zajednicama u pravilu postoje neka zajednička tijela, ali uz to i svaka

od njihovih jedinica ima svoje vlastite organe s isključivom nadležnošću, u koju se vlast

zajednice ne smije miješati. Oblici složene države su:

Personalna unija:

to je bila prolazna, pa čak i slučajna

zajednica dviju država u osobi jednog vladara. Vladar jedne države je dolazio na čelo

druge ili nasljeđivanjem ili izborom za vladara u drugoj državi. Premda je zajednički

vladar u svakoj državi članici mogao imati znatne ovlasti, te države ostajale su

samostalne i neovisne i bez drugih zajedničkih organa. Personalna unija se slučajno

razvrgavala kao što je i nastajala, bilo zbog razlaza nasljednih redova ili kada je na

www.nasciturus.com

položaj izbornog vladara došla druga osoba. Stoga sama personalna unija nije bila

nikakav subjekt međunarodnog prava.

Realna unija:

to je bila zajednica vladara dvije države,

zasnovana s namjerom da bude trajna. Zajednički je bio vladar, ali i neki drugi organi

(npr. šef vlade, ministarstvo obrane, financija i vanjskih poslova, zajednička zasjedanja

delegacija parlamenata). Unija je prema inozemstvu nastupala kao jedinstven subjekt

međunarodnog prava.

Realna unija je bila moguća samo u ustavnim monarhijama u dobi zajedničkog vladara.

Nastajala je međunarodnim ugovorom ili usvajanjem zakona u istom tekstu u državama

članicama.

Konfederacija:

(Staatenbund) Gotovo sve konfederacije u

povijesti su nastajali kao slobodni savezi slobodnih, neovisnih, i u načelu ravnopravnih

država. To znači da sama konfederacija nije bila nova država, i ona nije bila nadređena

nad svojim državama članicama.

Dobrovoljno prenoseći izvjesne nadležnosti i ovlasti na konfederalne organe, države

članice su stvarale novu pravnu osobu s vlastitom voljom, različitom od velje svake od

država članica. Ali ta pravna osoba nije bila iznad tih država.

Iako nisu bile države, sve konfederacije su bile priznate pd stranih država posebnim

pravnim subjektom.

Prvi cilj udruživanja bio je predstavljanje država članica prema inozemstvu i njihova

zajednička zaštita od vanjskog napada. U te svrhe su sve države članice pristajale na

neka ograničenja njihove suverenosti – glede prava rata i mira, prava vanjskog

predstavljanja i sklapanja međunarodnih ugovora.

Već stoga što su bile države sa stanovništvom, područjem i suverenom vlašću, države

članice konfederacije bile su nesumnjivi subjekti međunarodnog prava.

Odnosi između država članica u konfederaciji ravnali su se po ugovoru o njezinu

osnivanju, koji je bio međunarodni ugoovr, te po drugim pravilima međunarodnog

prava.

Osim u nadležnostima koje su putem ugovora dobrovoljno prenosile na zajedničke

organe, u svemu ostalom su države članice bile pravno potpuno izjednačene sa svim

drugim suverenim državama svog vremena.

www.nasciturus.com

Republike i pokrajine u bivšoj SFRJ nisu po saveznom ustavu imale pravo sklapanja

međunarodnih ugovora. Stoga ih se nije moglo smatrati subjektima međunarodnog

prava ni s ograničenom sposobnošću. Nakon ustavnih promjena iz 1971. one su stekle

široku slobodu ostvarivanja suradnje s organima i organizacijama trećih država i s

međunarodnim organizacijama, za što im nije bio potreban nikakav pristanak saveznih

tijela.

RAZLIKE IZMEĐU FEDERACIJE I KONFEDERACIJE: članice konfederacije ostaju

samostalni i nezavisni subjekti međunarodnog prava koji ugovorom o osnivanju konfederacije

prenose na njezine organe veoma ograničene nadležnosti. Sama konfederacija je bila

ograničeni subjekt međunarodnog prava.

U federaciji je u tom pogledu bilo obrnuto. Jedna značajna odlika federacije je da njezine

zakonodavne organe najčešće biraju građani, dok je najviši organ svih povijesnih

konfederacija bio sabor, u biti diplomatska konferencija zastupnika država članica.

Države su osnivale različite druge zajednice s namjerom da butu nešto više od međudržavnih

organizacijama. Među svim tim zajednicama Commonwealth zauzima posebno mjesto.

Commonwealth:

sačinjavaju brojne bivše britanske zavisne

kolonije koje su u dugotrajnom procesu najprije stjecale položaj samoupravnih

kolonija s odgovornom vladom, potom dominiona, te na kraju punu neovisnost.

Sve članice Commonwealtha danas su suverene i potpuno neovisne države, bez

ikakvih ograničenja u vanjskoj politici i obrani. Visoki komesari, koji predstavljaju

jednu državu članicu u drugoj, od 1952. izjednačeni su s diplomatskim zastupnicima.

Sam Commonwealth nikad nije bio naddržava, niti federacija ili konfederacija. On je

mnogonacionalna udruga slobodnih i jednakih država koje podupiru UN i sprovode

zajednička načela nediskriminacije glede boje kože, rase ili vjere. Premda su u većini

republike, one priznaju britansku kraljicu kao glavara Commonwealha. Uz neke

razlike, one imaju slične institucije i političku tradiciju.

Ne postoji nikakav pisani ustav Commonwealtha, niti ugovor o njegovu osnivanju, ali

se odluke na zajedničkim sastancima usvajaju konsenzusom. Tajništvo

Commonwealtha je u Londonu a ustanovljeno je 1965.

34. TRAJNO NEUTRALNE DRŽAVE

www.nasciturus.com

Trajnu neutralnost treba razlikovati od neutralnosti u nekom oružanom sukobu.

Trajna

neutralnost je pravno i političko stanje neke države kojoj njen međunarodni položaj

zabranjuje sudjelovanje u bilo kojem oružanom sukobu ili da njeno državno područje postane

područjem ratnih operacija trećih država.

Stjecanjem tog položaja, trajno neutralna država pristaje na neka ograničenja svoje

suverenosti. Ona time prihvaća obvezu uzdržavanja od sudjelovanja u napadačkim ratovima,

ali zadržava pravo samoobrane u slučaju agresije protiv nje. Osim ako njeno područje nije i

demilitarizirano (razvojačeno), ona ima pravo da drži oružane snage, ali samo za potrebe

vlastite obrane. Ona ujedno pristaja da u svim sukobima do kojih može doći bude nepristrana.

Ne smije sklapati napadačne ali ni obrambene saveze koji bi mogli kompromitirati njen

položaj.

Treće države, koje prihvaćaju taj položaj glede neke države, obvezuju se da neće naškoditi

njenoj trajnoj neutralnosti. Tzv. «države jamci» (garanti) preuzimaju ugovorom o trajnoj

neutralnosti dodatnu obvezu da će oružanom silom intervenirati u slučaju agresije na trajno

neutralnu državu.

Nakon što je Njemačka, koja je i sama bila garant trajne neutralnosti Belgije, ovu 1914.

napala, Britanija je navijestila rat Njemačkoj, ispunjavajući time svoju obvezu iz Londonskog

ugovora iz 1839.

Trajno neutralne države su danas: Švicarska, Vatikanski Grad i Austrija.

ŠVICARSKA

: je od konca 15. st. (do 1481.) vodila politiku neuplitanja u

strane sukobe, iako su njeni građani i dalje služili kao plaćenici u tuđim vojskama. Na

Bečkom kongresu 1815. europske velevlasti dale su joj 20.03.1815. formalno i stvarno

priznanje neutralnost Švicarske te joj zagaratirale cjelovitost i nepovredivost teritorija.

Taj položaj potvrđen je i Versajskim mirovnim ugovorom iz 1919.

Švicarska je taj položaj očuvala do danas. To je jedan od razloga zašto nikad nije postala

članicom UN-a, iako je u ženevi europsko sjedište te organizacije te sjedište najvećeg

broja specijaliziranih ustanova UN-a.

DRŽAVA VATIKANSKOG GRADA

: ustanovljena je Laternaskim

ugovorm Svete Stolice s Italijom 1929. Tada je određeno da će se grad Vatikan uvijek i

u svim slučajevima smatrati neutralnim i nepovredivim područjem. To područje je i

demilitarizirano.

neutralnost u oružanom sukobu – pravno i faktičko stanje koje traje sve dok traje taj sukob

www.nasciturus.com

priznati. Uskrata priznanja ne sprječava novu državu da postoji, a njegovo davanje nije

dovoljno za stvaranje nove države ako joj nedostaje neki od 3 neophodna elementa.

Nesporno je da svaka nova država nastoji da u što kraće moguće vrijeme ishodi svoje

priznanje od drugih država i da bude primljena u UN i u druge međunarodne organizacije.

Nova država ne može uspostaiti dvostrane odnose s drugim državama prije nego što je one

priznaju. I dok je god izvan međunarodnih organizacija, ona je više ili manje izolirana u

mnogostranim odnosima.

Uz to treba naglasiti da nije jednak međunarodni položaj svih nepriznatih država, uključivši i

one koje ispunjavaju uvjet efektivnosti vlasti. Uskrata priznanja može biti odraz općenitog

odbacivanja neke nove političke i teritorijalne cjeline. Većina država u svijetu može odricati

njeno postojanje, a protiv nje Vijeće siguronsti može naložiti kolektivne sankcije (Sjeverni

Kipar i sl.).

Ali, ako se neka takva nepriznata nova država sa svim atributima državnosti uspije održati u

dužem razdoblju, efektivnost može nadvladati nad političkim i ideološkim razlozima. Tako je

Njemačka Demokratska Republika nakon 1955. bila izolirana i nepriznata od svih država

svijeta osim Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika. Ipak, ona je 1972. uspostavila

diplomatske odnose sa Saveznom Republikom Njemačkom, te potom i sa gotovo svim drugim

državama svijeta.

Tek priznanje na svim razinama i u svim pitanjima normalizira odnose između nove države i

one koja ju je priznala. Nasuprot tome, iz nepriznavanja proizilaze znatne anomalije u

dvostranim odnosima. Postojanje nepriznate države ne može se sasvim ignorirati, osobito u

odnosima s njoj susjednim državama.

Teritorij nepriznate države koja ispunjava sve uvjete državnosti, a pogotovo efektivnu vlast,

ne može se smatrati ničijim područjem (terra nullius) slobodnim za stjecanje putem okupacije

od bilo koje države. Njeno područje se ne smije prelijetati bez njenog odobrenja, a brodovi

date države se na moru ne smiju smatrati brodovima bez nacionalne pripadnosti.

Priznanje nove države se može dati u različitim oblicima. Opće međunarodno pravo ne

nameće glede toga nikakva ograničenja. Ono se može dati:

•

izričito – u više ili manje svečanom pravnom aktu, te

•

na prešutan ili implicitan način kada se namjera

priznanja izvodi iz nekog drugog akta ili činjenice koji

su rezervirani za međudržavne odnose

100

www.nasciturus.com

Akt priznanja neka država može dati pojedinačno i sama za sebe, što se u praksi najčešće i

događa. Ali priznanje može biti i kolektivno od skupine država. Ono se može dati na

diplomatskoj konferenciji ili u okviru regionalne međunarodne organizacije.

Priznanje neke nove države može se smatrati preuranjenim ili zakašnjelim. Ono se općenito

smatra preuranjenim ako uslijedi još dok je proces stvaranja nove države u tijeku ili dok nije

sasvim dovršen raspad države prethodnice.

Zakašnjelo priznanje može komplicirati dvostrane odnose s novom državom nakon što je ona

počela djelovati. Najčešće je država prethodnica od koje se nova država odvojila, posljednja

koja joj daje priznanje.

Neki razlikuju priznanje nove države de jure i de facto. Ta terminologija nije napreciznija s

obzirom da nema de facto država. Neka država ili postoji ili ne postoji. Ti izrazi su

primjereniji za priznanje nove vlade.

Ponekad se priznanje daje, bilo izričito ili implicitno, aktom ili sporazumom ograničenog ili

privremenog značaja. Ako nije privremeno, priznanje je uvijek konačno, neopozivo i djeluje

retroaktivno od stvarnog nastanka priznate države.

Prema općem međunarodnom pravu, ne postoji dužnost priznanja, niti postoji odgovarajuće

pravo nove države na njeno priznanje. Priznanje ili odbijanje priznanja je akt slobodne volje

koji spada u diskrecijsko pravo svake države. Uskraćivanje priznanja može se smatrati

neprijaznim činom ali ne i povredom prava.

2. Priznanje nove vlade:

Ukoliko u nekoj državi dođe do smjene vlade na način propisan ustavom (npr. kao rezultat

promjene većine putem demokratskih izbora), ili ako dođe i do dubljih promjena državnog

sustava, ali poštivajući postupak izmjena predviđen ustavom zemlje, ostale se države nemaju

pravo u te promjene miješati.

Ali ako u nekoj državi dođe do smjene vlasti neustavnim putem, bilo državnim udarom ili

revolucijom, tada dolazi do pitanja priznanja nove vlade od drugih zemalja. Strane države nsu

dužne produljiti odnose s novom vladom.

Početkom 20. st. zbog mnogobrojnih državnih udara u Latinskoj Americi nastaje je tzv.

«legitimistička doktrina». Ministar vanjskih poslova Ekvadora Tobar afirmirao je doktrinu po

kojoj treba uskratiti prizanje vladi koja u nekoj državi dođe neustavnim putem.

Danas u međunarodnim odnosima preovladava tzv. doktrina efektivnosti, po kojoj je

postojanje vlade u drugoj državi prosto faktičko pitanje, gdje nove činjenice stvaraju pravo.

101

www.nasciturus.com

od početka 19. st. u međunarodnoj praksi nastalo je nekoliko pojmova ustaničke vlasti o

kojima treba voditi računa:

Priznanje zaraćenosti u građanskom sukobu

– Kada je

građanski rat u nekoj zemlji potrajao a pobunjenici su ustanovili efektivnu vlast na

dijelu područja koje su zauzeli, neke treće države nisu više mogle ignorirati nastalo

stanje U pitanju su dolazila prava njhovih građana i njihove imovine na osvojenom

području.

Iz tih razloga neke su strane države početkom 19. st. priznale kolonije pobunjene

protiv španjolske vlasti u Južnoj Americi kao zaraćene strane prije nego što su ih

priznale kao nove države. Preduvjet priznanja zaraćenosti bila je pretpostavka da

obje stranke, uključivši i pobunjenike, poštuju pravila ratnog prava i da su pod

organiziranim zapovjedništvom. Podrazumijevalo se također da su pobunjenici

uspostavili kontrolu nad širokim područjem i da tamo djeluju kao de facto vlast.

Država koja je priznala zaraćenost preuzimala je sa svoje strane sve obveze

neutralnosti u tom sukobu u odnosu na obje zaraćene strane.

Priznan

je ustanika

– U drugoj polovici 19. st. u Americi je

nastala praksa priznavanja ustanika. Učinci tog priznanja bili su ograničeniji od

priznanja zaraćenosti i ono je uglavnom bilo inspirirano humanitarnim razlozima. To

priznanje nije podrazumijevalo prava ustanika kao zaraćene stranke u sukobu, jer oni

najčešće nisu vršili efektivnu vlast nad većim dijelom kopnenog područja. Treće

države su se tim priznanjem uzdržavale tretirati pobunjenika kao kršitelje prava. Ali

da bi zaštitile svoje državljane i brodove, s njima su uspostavljale neku vrst odnosa

kao s de facto vlastima. Ustvari, priznanje ustanika podrazumijevalo je uskratu

priznanja njihove međunarodnopravne osobnosti.

Priznanje «naroda»

- U tijeku I. svjetskog rata, Francuska i

Britanija priznale su čehoslovački i poljski narod. To priznanje začudilo je mnoge

stručnjake, jer se prije toga narodi nisu smatrali subjektima međunarodnog prava.

Priznanje naroda bilo je temelj stvaranju nacionalnih vojski u inozemstvu s

posebnom zastavom. Ali ono je bilo dato uz očito nepoštivanje načela efektivnosti.

Naime, ti pokreti i vojske pod svojom vlašću nisu držali nikakva područja u

granicama još tada postojećih Austrougarske, Njemačke i Rusije. A niti jedna od tih

triju država nije priznala poljski i čehoslovački narod kao takve.

Narodnooslobodilački pokreti

– Nakon II. svjetskog rata

otpočeo je proces dekolonizacije. Priznavanje narodnooslobodilačkog pokreta koji

103

www.nasciturus.com

su se borili za neovisnost njihovih nesamoupravnih područja postalo je političkim

sredstvom mnogih država. Na taj su način bili priznavani neki između nekolicine

konkurentskih pokreta kao jedini legitimni predstavnici svojih naroda.

Većina tih pokreta djelovala je iz inozemstva. Taj novi razvoj označen je veoma

brojnim aktima priznanja i drugim vrstama političke potpore nekima od tih pokreta,

ali uz nedostatak efektivnosti.

Novi razvoj otpočeo je ustanovljenjem «Privremene vlade Alžirske Republike» u

Kairu 1958. Ta privremena vlada je u kratko virjeme dobila priznanje od više od 30

država ali ne i od Francuske. S trećim državama koje su je priznale, ona je

ustanovljavala diplomatske odnose i sklopila je jedan broj dvostranih ugovora, a

1960 pristupila je četrima Ženevskim konvencijama o humanitarnom pravu iz 1949.

Ako se više takvih pokreta međusobno natjecalo u borbi, izbor između njih vršile su

regionale organizacije poput Arapske lige, Organizacije afričkog jedinstva i u

rijetkim slučajevima i pokret nesvrstanih država.

Nakon što je blok novooslobođenih i antikolonijalnih država stekao većinu u Općoj

skupštini UN-a, neki od organa te organizacije priznale su te pokrete. Ali nikad nisu

stekli pravo sudjelovanja u lenarnim sjednicama Opće skupštine i Vijeća sigurnosti,

niti su tamo imali pravo glasa.

Palestinska oslobodilačka organizacija zadobila je položaj punopravnog člana u

Arapskoj ligi i njezinim ustanovama, poput neovisnih država.

Države koje priznaju te pokrete dopuštaju im na svom području osnivanje

informativnih ureda. Neke od njih priznaju pune diplomatske povlastice i imunitete

tim uredima i predstavnicima tih pokreta, dok im neke druge ne daju tolike ustupke.

Nakon što su SAD pokušale zatvoriti Misiju Palestinskog oslobodilačkog pokreta u

New Yorku temeljem antiterorističkog zakona što ga je usvojio Kongres,

Međunarodni sud je u savjetodavnom mišljenju iz 1988., jednoglasno zaključio da

su SAD dužne riješiti taj spor u UN-u pomoću arbitraže predviđene Sporazumom iz

1947. o položaju sjedišta UN-a u New Yorku.

Kulmincaciju borbe nekog narodnooslobodilačkog pokreta predstavlja ugovor o neovisnosti s

de jure vladom protiv koje je prije toga bila u sukobu. Ugovori te vrste su posljednja

očitovanja postojanja i djelovanja narodnooslobodilačkih pokreta kao zasebnih subjekata

međunarodnog prava. Temeljem tih ugovora oni postaju prve legitimne vlade u

104

www.nasciturus.com

Jedno od obilježja vazaliteta bilo je plaćanje godišnjeg danka sizerenu, čija se visina

određivala ugovorom. Dužnost davanja vojske sizerenu u praksi se nije vršila.

3. P

ROTEKTORAT

- Pod tim nazivom krili su se veoma raznoliki odnosi državnosti. Po definiciji

protektorat bi obuhvaćao dužnost jače države da štiti slabiju u odnostima prema trećim

državama. Osim obrane, države protektorati osiguravali su si pravo vanjskog zastupanja

zaštićene države, pa i veoma snažno miješanje u njihove unutarnje odnose.

Država protektor je zaštićenoj državi protektorat izravno nametala ugovorom. Države pod

protektoratom zadržavale su svojstvo posebnog subjekta međunarodnog prava, kao i unutarnja

obilježja državnosti s glavarom države, upravnom i sudskom organizacijom. Ugovori

sklopljeni s trećim državama prije nametanja protektorata ostajali su na snazi. Države

protektori osiguravale su si ugovorom gotovo potpuni nadzor nad unutarnjim organima vlasti,

tako da je državnost protektorata ostajala forma bez sadržaja.

Postojali su i tzv. kolonijalni protektorati. Ti odnosi nastajali su ugovorima nekih europskih

metropola s lokalnim vladarima u Africi i na Pacifiku, gdje se moglo sumnjati u postojanje

državne organizacije.

4. S

USTAV

MANDATA

IGE

NARODA

– Kolonijalni odnosi su pred I. svjetski rat bili na vrhuncu i

činilo se da će trajati vječno. Ali tijekom tog rata neki su događaji zadali prve ozbiljne udarce

kolonijalizmu. Bila je to proklamacija načela samoodređenja do odcjepljenja u aktima

sovjetske vlasti u Rusiji nakon Oktobarske revolucije 1917.

Pakt Lige naroda, usvojen kao sastavni dio Versajskog mirovnog ugovora iz 1919. propisivao

je općenitu dužnost članova Lige da osiguraju i vrše pravično postupanje s domorodačkim

stanovništvom u područjima pod njihovm upravom.

Područja oduzeta od poraženih sila Otomanskog carstva i Njemačke nisu mogla jednostavno

podijeliti između pobjednika. U interesu stanovništva samo tih područja (a ne i drugih),

Paktom Lige bio je ustanovljen sustav mandata s izvjesnim međunarodnim nadzorom nad

izvršenjem obveza. Prema Paktu Lige trebalo se raditi o privremenoj ustanovi glede područja

nastanjenih narodima još nesposobnima da sami sobom upravljaju. Blagostanje i razvitak tih

naroda proglašeni su svetom misijom civilizacije, što je predstavljalo pravnu obvezu glede

načina upravljanja tim mandatnim područjima.

Prema stupnju dostignutog razvoja sva mandatna područja bila su podijeljena u 3 kategorije:

- Mandati A

bili su prema odredbama Pakta Lige «zajednice» koje su dostigle toliko stupanj

razvitka da njihovo postojanje kao neovisnih naroda može biti privremeno priznato pod

106

www.nasciturus.com

uvjetom da primaju savjete i pomoć mandatara dok ne postanu sposobne da same sobom

upravljaju.

- Mandati B odnosili su se na «narode» središnje Afrike u prijašnjim njemačkim kolonijama,

koji nisu imali posebnu političku organizaciju. Mandatar je njima upravljao uz određena

ograničenja i obveze.

- Mandati C

su bili «područja» (teritoriji) namanje razvijena. Njima je upravljao mandatar po

svojim zakonima kao s dijelovima svog područja pod uvjetima predviđenima za mandate B.

5. S

TARATELJSKI

SUSTAV

UN-

– II. svjetski rat doveo je do dalje afirmacije prava naroda na

samoodređenje. Atlantska povelja iz 1941. koja je odražavala političke ciljeve antifašističke

koalicije država proglasila je između ostalog pravo svih naroda da izaberu oblik vladavine

pod kojim žele živjeti.

Povelja UN-a u glavi XII. donosi propise o novom sustavu starateljstva koji je zamijenio

predratni sustav mandata. Za svako područje sklapao se sporazum između zainteresirane

države i UN-a u kojem su obveze upravne vlasti bile precizno definirane. Cilj starateljstva bio

je postupni razvitak tih područja prema samoupravi i neovisnosti.

ESAMOUPRAVNA

PODRUČJA

PREMA

OVELJI

UN-

– Glava XI. Povelje odnosi se na sva područja

pod upravom država članica UN-a kojih narodi još nisu postigli punu mjeru samouprave.

Njome se one države članice UN-a koje su posjedovale kolonije, protektorate i druga

nesamoupravna područja Poveljom preuzele u odnosu na ta područja neke određene pravne

obveze. One su priznale načelo da su interesi stanovnika tih područja prvenstveni i prihvatile

su kao svetu dužnost da unapređuju njihovo blagostanje.

Te su se države obvezale da Glavnom tajniku UN-a redovito dostavljaju radi informacija,

statističke i druge obavijesti tehničke naravi koje su se odnosile na ekonomske, socijalne i

odgojne prilike u nesamoupravnim područjima.

Vrhunac tog razvoja bilo je usvajanje Deklaracije o davanju neovisnosti kolonijalnim

zemljama i narodima 1960. u Općoj skupštini, jednoglasno uz susdržanih glasova. Tom

Deklaracijom, koja se otpočetka nije uzimala kao obična preporuka Opće skupštine,

kolonijalizam je stvarno bio proglašen suprotan međunarodnom pravu. Proglašeno je da svi

narodi imaju pravo na samoodređenje i da se moraju obustaviti sve oružane akcije i represivne

mjere protiv zavisnih naroda, kako bi im se omogućilo da ostvare svoje pravo na neovisnost.

107

www.nasciturus.com

Woodrow Wilson objavio 8. siječnja 1918., između ostalog predviđao je stvranje

neovisne poljske države na području nesporno naseljenom Poljacima, kojoj je trebao

osigurati slobodan i siguran pristup moru. Poljska je željela jednostavno anektirati

Danzig, ali su se Glavne savezničke i udružene sile ustezale da ga prepuste Poljskoj.

Kompromis je nađen u Versajskoj konferenciji u odvajanju Danziga od Njemačke,

kako bi Poljska preko njega dobila pristup moru korištenjem luke tog grada.

Njemačke značajke grada trebale su se očuvati ustanovljenjem Slobodnog grada sa

širokom samoupravom.

Saarsko područje

(191-1935, 1945-1957) – Prema člancima 45-50 Versajskog

mirovnog ugovora iz 1919., područje Saara bogato ugljenom, bilo je privremeno na

15 godina ustupljeno Francuskoj kao naknada za njemačko uništenje rudnika ugljena

u sjevernoj Francuskoj. Njemačka nije bila prisiljena odreći se suverenosti nad tim

svojim područjem, nego ga je privremeno prepustila Ligi naroda kao fideikomisaru.

Vlast nad Saarom nije bila povjerena Francuskoj, niti nekom lokalnom tijelu, nego

Međunarodnom upravljačkom povjerenstvu, koje je zastupalo Ligu naroda.

Nakon II. svjetskog rata, odlukom Postdamske konferencije, Francuska je između

1945. i 1957. neposredno upravljala Saarom kao samoupravnim područjem, politički

odvojenim od Njemačke, a ekonomski ujedinjenim s Francuskom. U tom razdoblju

nije bilo nikakvog međunarodnog nadzora.

Francuska je nastojala što je moguće dulje zadržati Saar odvojen od Savezne

Republike Njemačke. Stoga mu je 1950. osigurala položaj pridruženog člana Vijeća

Europe.

Francuska je nastojala osigurati Saaru europski autonomni položaj, ali je lokalno

stanovništvo spriječilo takav razvoj. Na referendumu 1955. 2/3 većinom bio je

odbačen europski status Saara. I kad je koncem te godine pronjemačka stranka

dobila većinu u Skupštini, Francuska se više nije mogla oglušivati o tu demokratsku

volju naroda. Saar je ponovo priključen Njemačoj 1957.

Nema niti jednog pravila međunarodnog prava koje bi sprječavalo ustanovljenje sličnih

internacionaliziranih zona u budućnosti kao moguće kompromisno rješenje teških

međunarodnih pitanja. Ali loša iskustva iz prošlosti daju za to malo ohrabrenja.

38. SVETA STOLICA I DRŽAVA VATIKANSKOG GRADA

109

www.nasciturus.com

U međunarodnoj praksi oduvijek je bilo nesporno da je papa, tj. Sveta Stolica, ili Papinska

država subjekt međunarodnog prava.

Uz to što je duhovni glavar svih katoličkih vjernika i Katoličke crkve kao i transnacionalne

vjerske organizacije, još od 8. i 9. st. papa je bio i svjetovni državni vladar.

Nakon poraza Francuske od Pruske, kao posljednji korak u ujedinjenju Italije, talijanske

postrojbe su 1870. ušle u Rim te nakon održanog plebiscita Italija je anektirala čitavu

Papinsku državu. Time pape gube svjetovnu vlast.

Talijanska država je jednostrano i protiv njegove volje uredila položaj pape Garancijskim

zakonom iz 1871. temeljem kojeg je jednostrano preuzela široke međunarodne obveze.

Priznata je nepovredivost papine osobe i u tom pogledu on je izjednačen s talijanskim

kraljem. Određena mu je godišnja renta. Priznata mu je potpuna sloboda u duhovnoj oblasti,

potom pravo da šalje i prima diplomatske predstavnike kojima su priznata sva diplomatska

prava i privilegiji. Zajamčeno mu je nesmetano općenje sa svim državama u svijetu.

U stvari, Sveta Stolica je nakon 1870. ostala subjektom međunarodnog prava, iako njen

položaj nije bio pravno uređen.

Taj spor uspješno je i trajno riješen trima ugovorima koje je Sveta Stolica sklopila s Italijom

koja je tada ima fašističku vlast. 1929. sklopljen je Lateranski ugovor, potom konkordat kojim

je uredio položaj Katoličke crkve u Italije, te financijska konvencija kojom je iznos rente iz

Garancijskog zakona bio prepolovljen.

Lateranskim ugovorom ustanovljena je Država Vatikanskog grada s papom kao njezinim

glavarom, riješenje je tzv. «Rimsko pitanje», a papi su priznata u biti ista prava kao i ona iz

Garancijskog zakona.

U čl. 24. Lateranskog ugovora određeno je da će se Grad Vatikan uvijek i u svim slučajevima

smatrati neutralnim i nepovredivim područjem. Ugovorom je ustanovljeno i posebno

vatikansko državljanstvo koje je po svojoj naravi pretežito funkcionalno. Stječu ga dužnosnici

Katoličke crkve dok tamo žive, ali oni redovito zadržavaju i svoje prijašnje državljanstvo.

Međunarodni odnos

Sveta stolica održava diplomatske odnose s više od 140 država svijeta, od kojih sve nemaju

većinsko katoličko vjersko pučanstvo. 40-ak država ima stalne diplomatske odnose sa Svetom

Stolicom. Hrvatska je uspostavila diplomatske odnose sa Svetom Stolicom na razini

nuncijature odnosno veleposlanstva, 8. veljače 1992.

Sveta Stolica ima stalnu promatračku misiju pri UN-u od 1964. Punopravna je članica

specijaliziranih ustanova UN-a i to: Međunarodne agencije za atomsku energiju, Svjetskog

110

www.nasciturus.com

Malteški red podvrgnut je papi i ima uske odnose sa Svetom Stolicom. Red održava

diplomatske odnose s 50 država. Republika Hrvatska uspostavila je s njime diplomatske

odnose 22. 12. 1992. Njezin veleposlanik pri Svetoj Stolici akreditiran je i pri Malteškom

redu.

Taj Red nije subjekt međunarodnog prava čak niti u onoj mejri poput većine vladinih

međunarodnih organizacija. Ali on je subjekt međuanrodnog prava u odnosu na one države

koje mu to svojstvo priznaju, među kojima je i Hrvatska.

39. ORGANI DRŽAVE U MEĐUNARODNIM ODNOSIMA

Države, poput pravnih osoba po unutarnjem pravu, mogu djelovati samuo putem ovlaštenih

organa. Najviši organ u tom pogledu je glavar (šef) države i predsjednik vlade, te ministar

vqanjskih poslova koji koordinira i upravlja radom diplomatskih i drugih stalnih i povremenih

predstavništva svoje zemlje u inozemstvu. U izvanrednim prilikama, organi države u

međunarodnim odnosima još mogu biti i vojni zapovjednici u zemlji i u inozemstvu, te

zapovjednici ratnih brodova.

Ugovorima se može predvidjeti i izravna suradnja različitih drugih tijela dviju ili više država,

poput željezničkih i poštanskih uprava, organa unutarnjih poslova, carinskih organa i sl.

Iz praktičnih razloga mogu se vršiti različite podjele organa država za međunarodno općenje.

Najznačajnija je podjela na središnje tj. unutarnje organe koji djeluju u državi (glavar države,

najviše zakonodavno tijelo, vlada, ministarstvo vanjskih poslova) te na vanjske organe države

koji djeluju u inozemstvu (diplomatska, konzularna i druga predstavništva, uključujući misije

pri međunarodnim organizacijama).

Glavar (šef) države:

u međunarodnom pravu, on se smatra najvišim organom

vanjskog zastupanja države. To je vjerojatno naslijeđe iz apsolutističkog razdoblja u

Europi kada su se stvarali temelji međunarodnog prava. Tada je vladar imao svu vlast u

odlučivanju i vođenju vanjske politike svoje zemlje, a ostali su organi bili njegovi

pomoćnici, tj. ministri (sluge). Nakon ograničavanja vladareve moći pisanim ustavima i

narodnim predstavničkim tijelima tijekom 19. st. glavar države u demokratskim zemljama

u pravilu ima ograničenu vlast.

Kada se nalazi u stranoj državi, ukazuju mu se najviše počasti, ali se smatra da one nisu

namijenjene njegovoj osobi, već državi koju predstavlja. Kada se nalazi u drugoj zemlji,

112

www.nasciturus.com

ukazuje mu se i posebna zaštita. Strana država dužna mu je osigurati na svojem području

osobnu nepovredivost protiv napada na njegov život, tjelesni integritet i čast.

U stranoj zemlji uživa potpuni sudski imunitet u kaznenim stvarima. Ne smije biti

saslušavan, uhićen, pozvan pred sud da svjedoči, niti suđen. On uživa imunitet i u

građanskim stvarima, ali ga se može odreći. Do toga može doći ukoliko su upusti u

parnicu u kojoj je tužen, ili ako u nekoj parnici uloži protutužbu, ili ako se sam pojavi kao

tužitelj.

Članu obitelji glavara države kada ga prati u inozemstvu priznaje se jednak imunitet.

Sporan je položaj glavara države kada se na području strane države nađe incognito, tj. pod

drugim imenom. Smatra se da on ne uživa povlastice glavara države sve dok sam ne

otkrije svoj indentitet, ili on ne bude slučajno otkriven.

Za vođenje pregovora i za sklapanje ugovora, poglavar države ne treba posebnu punomoć.

Izjave poglavara države i ugovori koje on potpiše obvezuju njegovu državu u okviru

njegovih općepoznatih ustavnih ovlaštenja.

U državama u kojih se unutarnji poredak zasniva na strogoj podjeli zakonodavne, izvršne i

sudske vlasti (npr. SAD), glavar države kao nosilac izvršne vlasti ima pravo ulaziti u

određene međunarodne obveze za svoju zemlju. Predsjednik SAD-a sklapa tzv. izvršne

sporazume bez ratifikacije Senata, u svojstvu vrhovnog komandanta oružanih snaga, ili na

temelju svojih ustavnih ovlasti, ili u oblastima u kojima je za to unaprijed dobio ovlaštenje

Kongresa.

Vlada i njen predsjednik:

U nekim zemljama funkcija predsjednika vlade ne

postoji, jer je poglavar države sam na čelu svog kabineta ministara (npr. SAD). Suprotno

tomu, u parlamentarnim monarhijama i drugim demokratskim državama zasnovanim na

međuovisnosti zakonodavne i izvršne vlasti (Britanija, Njemačka, Italija itd.), uloga

glavara države u odlučivanju je simbolična. U tim se zemljama težište vlasti nalazi u

parlamentu, a svu izvršnu vlast ima vlada koja ovisi od podrške parlamenta. U okviru te

izvršne vlasti sve najvažnije vanjskopolitičke odluke donosi vlada i njen predsjednik.

Bez obzira na stvarnu vlast predsjednika vlade u odlučivanju, za razliku od državnog

glavara, on ne simbolizira svoju državu i njenu suverenost kada se nalazi u inozemstvu i

osobno ne uživa počasti koje se ukazuju državno suverenu.

Za službenih boravaka u inozemstvu, predsjednik vlade je po svom položaju šef specijalne

misije. Konvencija o specijalnim pravima iz 1969. za njega uglavnom predviđa jednake

113

www.nasciturus.com

Ova oblast međunarodnog prava je po prvi put uspješno kodificirana na

Bečkom kongresu

1815.g.

Tada je usvojen

Pravilnik o rangu diplomatskih predstavnika

koji je uredio važna

pravila o prvenstvu diplomatskih predstavnika. Diplomatske predstavnike je podijelio u tri

grupe:

ambasadori, legati i nunciji

poslanici, ministri ili drugi

opunomoćenici pri suverenima

otpravnici poslova opunomoćeni pri

ministrima vanjskih poslova.

Aachenski protokol iz 1818. upotpunio je te razrede, dodajući im kao pretposljednji «ministre

rezidente» ali se taj razred nije potvrdio u praksi.

Na temelju različitih nacrta Komisije za međunarodno pravo do sada je usvojeno nekoliko

konvencija iz diplomatskih i konzularnih odnosa:

Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. (stupila na snagu 1964.)

Bečka konvencija o konzularnim odnosima iz 1963. . (stupila na snagu 1969.)

Konvencija o specijalnim misijama iz 1969. . (stupila na snagu 1985.)

Bečka konvencija o predstavljanju država u odnosima s univerzalnim

međunarodnim organizacijama iz 1975. (koja još nije stupila na snagu)

Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju kaznenih djela počinjenih protiv osoba

pod međunarodnom zaštitom uključivši diplomatske agente, usvojena rezolucijom

Opće skupštine UN-a iz 1973. (. (stupila na snagu 1977.) i

Konvencija o sigurnosti osoblja UN-a i pridruženog osoblja iz 1994. (. (stupila na

snagu 1999.)

RAVO

POSLANSTVA

– svaka suverena država ima aktivno i pasivno pravo poslanstva. Aktivno

pravo poslanstva znači pravo države šiljiteljice da upućuje svoje diplomatske predsta nike u

druge zemlje (države primateljice). Pasivno pravo poslanstva znači da država primateljica ima

pravo da prima strane diplomatske predstavnike.

Po općem međunarodnom pravu ne postoji nikakva dužnost država da stupaju u diplomatske

odnose i da ih održavaju. Bečka konvencija iz 1961. to i potvrđuje te ujedno određuje da se

uspostavljanje diplomatskih odnosa i uspostavljanje stalnih diplomatskih misija vrši na

temelju uzajamnog pristanka.

115

www.nasciturus.com

UNKCIJE

DIPLOMATSKIH

MISIJA

, prema Bečkoj konvenciji iz 1961. sastoje se:

a) u predstavljanju države šiljateljice u državi primateljici

b) u zaštiti interesa države piljateljice i njezinih građana u granicama dozvoljenim

međunarodnim pravom

c) u pregovaranju s vladom države primateljice

d) u sakupljanju obavještenja svim dozvoljenim sredstvima o stanju i razvoju događaja u

državi primateljici i izvještavanju o tome vlade države šiljateljice

e) u unapređivanju prijateljskih odnosa i razvijanju gospodarskih, kulturnih i znanstvenih

odnosa između države šiljateljjce i države primateljice.

IPLOMATSKI

PREDSTAVNIK

(

ŠEF

MISIJE

)

– Bečka konvencija iz 1961. dijeli šefove diplomatskih

misija u 3 razreta (klase) i to:

a) Veleposlanici (ambasadori, poklisari) ili nunciji, akreditirani kod državnih glavara, i

drugi šefovi misija jednakog ranga;

b) Poslanici, ministri ili internunciji, akreditirani kod državnih glavara;

c) Otpravnici poslova, akreditirani kod minoistra vanjskih poslova.

Nuncije i internuncije akreditira Sveta Stolica. Svi šefovi misija akreditirani u jednoj državi

čine diplomatski zbor (diplomatski kor), na čelu kojeg se nalazi

doyen

(duajen). Počast da

bude doyen pripada šefu misije najvišeg razreda u državi primateljici (danas gotovo bez

iznimke ambasadoru), koji je na tom položaju neprekidno proveo najdulje vrijeme.Izuzetak

koji je nastao u praksi, koji je priznat i u Bečkoj konvenciji, je da je doyen diplomatskog

zbora Svete Stolice po običaju nuncij.

Diplomatski zbor kao posebno tijelo nije spomenut u Bečkoj konveniciji iz 1961. On ima

pretežito protokolarnu funkciju. Predvođen doyenom, kolektivno nastupa pri službenim

svečanostima.

Šefa misije država šiljateljica imenuje u drugim državama prema svojem izboru i svojim

kriterijima za takve dužnosti, i na vrijeme koje ona odredi. Ali u tom ona nije sasvim

slobodna. Prije nego što službeno imenuje neku osobu, država šiljateljica mora za nju zatražiti

pristanak od države primateljice. Država primateljica može odbiti dati taj pristanak a da nije

dužna navesti razloge za to.

Nakon što se za šefa misije dobije pristanak, njegova funkcija počinje teći od trenutka predaje

vjerodajnice glavaru države primateljice na svečanoj audijenciji.

U vrijeme dok je mjesto šefa diplomatske misije upražnjeno, ili ako je on privremeno

spriječen obavljati svoju dužnost, kao šef misije privremeno djeluje otpravnik poslova ad

116

www.nasciturus.com

ISIJA

DRŽAVA

PRI

MEĐUNARODNIM

ORGANIZACIJAMA

– Povelja UN-a predvića da svaka država

članica vijeća sigurnosti (stalna i izabrana), ima u svako doba predstavnika u sjedištu

Organizacije, da bi taj organ mogao neprestano djelovati.

Ali već rezolucija «Ujedinjeni za mir», što ju je Opća skupština usvojila 1950., predviđa

sazivanje hitnih izvanrednih zasjedanja Opće skupštine u roku od 24 sata, u slučajevima

narušenja mira ili čina napadaja, kada Vijeće sigurnosti nije u stanju vršiti svoju odgovornost.

Do 1950 je, većina država članica već bila otvorila svoje stalne misije pri sjedištu UN-a u NY.

Osim New Yorka, mnoge su države otvorile stalne misije i pri europskog sjedištu UN-a u

Ženevi.

Bečka konvencija iz 1975., sadrži posebna pravila o stalnim misijama pri međunarodnim

organizacijama, te posebne odredbe o izaslanstvima (delegacijama) država u organima i na

konferencijama, koja pretežito imaju obilježje specijalnih misija.

Stalne misije pri međunarodnim organizacijama

– Države članice i nečlanice mogu

otvarati stalne misije ako to dopuštaju pravila organizacije. Za to nije potreban

nikakav pristanak same organizacije niti države domaćina, ali je organizacija dužna

notificirati državi domaćinu osnivanje takve misije prije njezina otvaranja. Šef misije

uručuje svoju vjerodajnicu organizaciji.

Izaslanstva država u tijelima i na konferencijama organizacije

– Sastav izaslanstva

(delegacije), vrijeme njegova dolaska i odlaska, lokacija njegova sjedišta i drugo,

notificiraju se organizaciji. Ali ni organizacija niti država domaćin nemaju pravo

stavljati u tom pogledu primjedbe, niti mogu nekog člana izaslanstva proglasiti za

persona non grata.

Otvaranje misije, ili upućivanje izaslanstva ili promatračkog izaslanstva pri međunarodnoj

organizaciji, samo po sebi ne podrazumijeva međunarodno priznanje države šiljateljice,

odnosno njezine vlade (ili oslobodilačkog pokreta), od strane države domaćina.

41. DIPLOMATSKI PRIVILEGIJI I IMUNITETI

Da bi diplomatski predstavnici mogli obavljati svoje funkcije, međunarodno pravo je u

običajnom procesu izgradilo niz minimalnih pravila imperativne naravi (jus cogens) koja se

odnose na povlastice i izuzeća, tj. na privilegije i imunitete članova misije, kao i na posebnu

zaštitu prostorija, arhiva i imovine misije. Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz

1961. kodificirala je ta pravila koja sva imaju domašaj pravila općeg običajnog

međunarodnog prava.

118

www.nasciturus.com

Diplomatske povlastice priznaju se diplomatskim misijama i stanovima diplomatskog osoblja,

arhivima, dokumentima i imovini misija, zatim osobama diplomatskih agenata i članovima

njihovih obitelji.

Prostorije misije

su nepovredive. Organi države primateljice ne smiju ući, osim uz pristanak

šefa misije. To vrijedi i u slučaju požara. Država primateljica posebno je dužna poduzeti sve

mjere kako bi spriječila da prostorije misije budu nasilno zaposjednute ili oštećene, te narušen

mir ili povrijeđeno dostojanstvo misije. Ako ne uspije spriječiti pokušaj napada ili privremeni

upad u misiju, dužna je o tome povesti naknadnu istragu, dati objašnjenje i službenu ispriku

državi šiljateljici.

U slučaju prekida diplomatskih odnosa, pa čak i u slučaju oružanog sukoba između države

primateljice i države šiljateljice, država primateljica je dužna i dalje poštivati i štititi prostorije

misije, njezinu imovinu i arhive.

Međutim, prostorije misije ne smiju se koristiti na bilo koju način nespojiv s funkcijama

misije. U slučaju zloupotrebe, šef misije ili neki drugi član diplomatskog osoblja može biti

proglašen za

persona non grata

Posebno je pitanje azila (utočišta) u prostorijama diplomatske misije. Diplomatski azil nije

ustanova općeg međunarodnog prava i nije predviđen Bečkom konvencijom iz 1961. ali se u

praksi država Južne i Srednje Amerike dopušta utočište u zgradama diplomatskih misija

stranih država osobama progonjenima iz političkih razloga, ali ne i običnim zločincima.

Diplomatski zastupnik dužan je izvijestiti državu primateljicu o pružanju azila, a bjegunca

spriječiti u svakoj djelatnosti protiv opće sigurnosti zemlje.

Misija i njezin šef imaju pravo isticati zastavu i grb države šiljateljice na prostorijama misije,

te na rezidenciji šefa misije, kao i na njegovim prijevoznim sredstvima. Stanovi diplomatskih

agenata uživaju jednaku nepovredivost i zaštitu kao i prostorije misije.

Arhivi i dokumenti

misije nepovredivi su u svako vrijeme i ma gdje se nalazili. U slučaju

prekida diplomatskih odnosa, i čak i u slučaju oružanog sukoba, država primateljica dužna je

poštivati i štititi arhive. Nepovredivi su također spisi i dopisivanje diplomatskih agenata.

Sloboda općenja

– Država primateljica dućna je dopustiti i štititi općenje misije za sve

službene svrhe. Službeno dopisivanje misije koje se odnosi na misiju i njezine funkcije je

nepovredivo.

119

www.nasciturus.com

Bečka konvencija inače zabranjuje diplomatskim agentima obaljvanje profesionalne ili

trgovačke djelatnosti u svrhe zarade u državi primateljici. Diplomatski agent nije dužan

svjedočiti.

Država šiljateljica može se odreći od imunitete od kaznene, građanske ili upravne sudbenosti

za svog agenta, ali on to sam ne može učiniti. To odricanje mora uvijek biti izričito.

Diplomatski agent izuzet je od propisa o socijalnom osiguranju u državi primateljici. Izuzet je

od svih poreza i taksa, osim od posrednih poreza uračunatih u cijenu robe ili usluga.

Sve navedene povlastice i imunitete diplomatski agent uživa od trenutka kakda uđe na

područje države primateljice radi stupanja na dužnost, do trenutka kada napušta njezino

područje po prestanku dužnosti, odnosno od isteka razumnog roka koju mu je u te svrhe

odobren.

Članovi obitelji diplomatskog agenta koji žive u njegovu domaćinstvu uživaju iste povlastice i

imunitete kao i diplomatski agent, ukoliko nisu državljani države primateljice.

Administrativno i tehničko osoblje

i članovi obitelji tog osoblja uglavnom uživaju iste

povlastice. Ali imunitet od građanske i upravne sudbenosti primjenjuje se jedino na djela u

obavljanju njihovih funkcija.

Poslužno osoblje misije

, ako se ne radi o državljanima države primateljice ili u njoj nemaju

stalno boravište, uživa imunitet jedino za djela izvršena u obavljanju svojih funkcija.

Dužnosti

– Sve osobe koje uživaju povlastice i imunitete, dužne su poštivati zakone i propise

države primateljice te su se dužne uzdržavati od miješanja u unutarnje poslove države

primateljice. U slučaju prekršaja tih dužnosti država primateljica može zatražiti da bilo koji

član misije napusti njezino područje i u tom pogledu može mu odrediti razuman rok..

42. KONZULARNO PRAVO

Ustanova konzula nastala je u ranom srednjem vijeku u trgovačkim gradovima Italije,

Španjolske i Francuske u interesu trgovine i plovidbe te radi zaštite vlastitih građana u

inozemstvu. Materija konzularnog prava kodificirana je Bečkom konvencijom o konzularnim

odnosima iz 1963. (stupila na snagu 1967.).

121

www.nasciturus.com

RAVO

KONZULARNE

ODNOSE

– Jednako kao i glede diplomatskih odnosa, sve suverene države

imaju pravo na uzajmano održavanje konzularnih odnosa. Isto tako, države nemaju dužnost

uspostavljanja i održavanja konzularnih odnosa s drugim zemljama. Uspostavljanje tih odnosa

vrši se temeljem uzajamnog pristanka. Ako drukčije nije određeno, pristanak na

uspostavljanje diplomatskih odnosa uključuje i pristanak na ustanovljenje konzularnih

odnosa. Ali prekid diplomatskih odnosa ipso facto ne povlači prekid i konzularnih odnosa.

Konzularni ured može se otvoriti na području države primateljice samo uz njezin pristanak.

Sjedište konzularnog ureda, njegovu vrstu i njegovo konzularno područje određuje država

šiljateljica, ali to podliježe odobrenju države primateljice.

Konzularni ured države šiljateljice može obavljati konzularne funkcije u državi primateljici u

ime neke treće države, ako se tome ne protivi država primateljica.

UMULACIJA

DIPLOMATSKIH

KONZULARNIH

FUNKCIJA

– U državi u kojoj država šiljateljica nema

diplomatske misije i u kojoj ju ne zastupa diplomatska misija neke treće države, konzularni

dužnosnik može, uz suglasnost države primateljice, biti ovlašten da obavlja diplomatske

radnje. Obavljanje tih radnji ne daje mu pravo na diplomatske privilegije i imunitete.

ONZULARNE

FUNKCIJE

– Konzul ne predstavlja državu šiljateljicu u ukupnosti njezinih

međunarodnih odnosa s državom primateljicom. U toj državi on obavlja mnoštvo nepolitičkih

i tehničkih funkcija, ali koje su od velike važnosti za dvostrane odnose države šiljateljice i

države primateljice.

Konzularne funkcije sastoje se najprije u

zaštiti interesa

države šiljateljice u državi

primateljici, a naročito interesa njezinih državljana (fizičkih i pravnih osoba), u granicama

koje dopušta međunarodno pravo. U tu su zaštitu uključeni morski riječni brodovi koji imaju

pripadnost države šiljateljice, te zrakoplovi registrirani u njoj.

Konzularne funkcije, nadalje se sastoje u

promicanju razvoja

trgovačkih, ekonomskih,

kulturnih i znanstvenih odnosa između države šiljateljice i države primateljice.

Te funkcije se sastoje i u

prikupljanju podataka «svim raspoloživim sredstvima»

o uvjetima i

razvoju trgovačkog, ekonomskog, kulturnog i znanstvenog života države primateljice,

izvjeđtavanju o tome vlade šiljateljice i obavještavanju o tome zainteresiranih osoba.

Konzularne funkcije obuhvaćaju i

izdavanje viza

i odgovarajućih isprava osobama koje žele

putovati u državu šiljateljicu.

Najšire su konzularne funkcije u

zaštiti raznovrsnih interesa vlastith državljana

u državi

primateljici, bilo da oni u njoj imaju stalno ili privremeno boravište ili su na proputovanju

122

www.nasciturus.com

Po primitku patentnog pisma država primateljica izdaje

egzekvaturu

, tj. odobrenje

imenovanom šefu konzularnog ureda da obavlja svoje funkcije.

Od trenutka kada se izda egzekvatura, država primateljica je dužna notificirati svojim

nadležnim organima na odnosnom konzularnom području da je dotičnoj osobi odobrila

obavljanje konzularnih funkcija.

Svi šefovi konzularnog ureda u jednom gradu čine

konzularni zbor

(konzularni kor) kojeg

predvodi

doyen

(duajen) prilikom ceremonijalnih funkcija. Doyen konzularnog zbora je šef

konzularnog ureda u najvišem razredu u tom mjestu koji je najdulje neprekinuto obavljao tu

dužnost.

Funkcije šefa konzularnog ureda, konzularnih dužnosnika i ostalih članova konzularnog ureda

prestaju:

a) nofifikacijom države šiljateljice državi primateljici da su funkcije osobe u pitanju

prestale,

b) povlačenjem egzekvature od strane države primateljice, te

c) notifikacijom države primatejice državi šiljateljici da je dotičnu osobu prestala

smatrati članom konzularnog osoblja.

Država primateljica može u svako doba državi šiljateljici notificirati da je neki konzularni

dužnostnik persona non grata, ili da joj neki drugi član konzulanrog ureda nije prihvatljiv.

Država šiljateljica će u tom slučaju opozvati dotičnu osobu ili će okončati njene funkcije u

konzularnom uredu. Ako to odbije izvršiti, ili ako u razumnom roku to ne izvrši, država

primateljica može povući egzekvaturu za dotičnu osobu ili je prestati smatrati članom

konzularnog osoblja.

Čak i u slučaju oružanog sukoba ili prekida konzularnih odnosa, država primateljica dužna je

odobriti članovima konzularnog ureda i članovima njihovih obitelji koji nisu njeni državljani,

potrebno vrijeme i olakšice da bi napustili njeno područje nakon prestanka njihovih funkcija.

ONZULI

ZVANJU

POČASNI

KONZULI

– Konzuli po zvanju, bilo da se radi o šefu konzularnog

ureda ili drugim konzularnim dužnosnicima, su osobe kojima je to isključivo zanimanje. Njih

država šiljateljca upućuje u državu primateljicu da tamo obavljaju konzularne funkcije na

određeno vrijeme. To su prema klasičnom konzularnom pravu

consuli misi

. U načelu oni

trebaju biti državljani države šiljateljce, dok državljani države primateljice ili trećih država

mogu biti jedino uz suglasnost države primateljice, koju ona može u svako doba povući.

124

www.nasciturus.com

Bečka konvencija iz 1963. priznaje kategoriju počasnih konzula, ali joj s pravom pridaje

fakultativni značaj. Svaka država slobodna je sama odlučiti hoće li ili neće imenovati ili

primati počasne konzule.

Počasni konzularni dužnosnik može se imenovati za šefa konzularnog ureda u bilo kojem od 4

razreda. On može sve svoje funkcije obavljati potpuno sam, ili država šiljateljica može u

istom uredu imenovati još jednog ili više konzula po zvanju.Počasni konzularni dužnosnici su

pretežito osobe slobodnih zanimanja. Obavljanje konzularnih funkcija njima nije glavno

zanimanje, niti isključivi izvor prihoda. Za tu službu ne moraju dobivati nikakvu naknadu od

države koja ih je imenovala.

Počasni konzularni dužnostnici uživaju manji opseg osobnih privilegija i imuniteta od konzula

po zvanju. Članovi njihovih obitelji ne uživaju nikakve povlastice.

ONZULARNE

PROSTORIJE

ARHIVE

DOKUMENTI

– Konzularne prostorije nepovredive su. Organi

države primateljice ne smiju ući u onaj dio konzularnih prostorija kojima se konzularni ured

isključivo koristi za potrebe svog rada, osim uz pristanak šefa konzularnog ureda, osobe koju

on ovlasti ili šefa diplomatske misije države šiljateljice. U slučaju požara ili druge nesreće

koja zahtijeva hitne mjere, pristanak šefa konzularnog ureda se može pretpostaviti.

Konzularnik arhiv i dokumenti nepovredivi su u svako vrijeme i ma gdje se nalazili.

Država šiljateljica ima pravo isticati svoju zastavu i grb na zgradu u kojoj se nalazi konzularni

ured i na ulazna vrata konzularnih prostorija, potom na rezidenciju šefa konzularnog ureda, te

na njegovo prijevozno sredstvo, ali samo kada se njime koristi u službene svrhe.

LOBODA

OPĆENJA

– Država primateljica osigurava svim članovima konzularnog ureda slobodu

putovanja i kretanja na svom području, uz rezervu svojih zakona i propisa u zonama u koje je

prilaz zabranjen ili ograničen radi državne sigurnosti.

Država primateljica dopušta i štiti slobodu saobraćaja konzularnog ureda za sve službene

svrhe.

Propisi glede službenog dopisivanja konzularnog ureda, konzularne valize i konzularnog

kurira jednaki su kao i glede diplomatske valize i kurira. Značajna razlika je u tome da

ukoliko nadležni organi države primateljice imaju ozbiljnog razloga vjerovati da konzularna

valiza sadrži druge predmete osim dopisivanja, dokumenata i predmeta namijenjenih

službenoj upotrebi, oni mogu zahtijevati da valizu u njihovoj prisutnosti otvori ovlašteni

predstavnik države šiljateljice.

125

www.nasciturus.com

dužni pokazati dokumente i službeno dopisibanje koji se na to odnose. To se odnosi i na

počasne konzularne dužnosnike. Konzularni dužnosnici po zvanju mogu odbiti svjedočiti i o

drugim činjenicama i zbog toga se protiv njih ne smije upotrijebiti nikakva prisilna mjera ili

druga sankcija.

Konzularni dužnosnici po zvanju ne smiju u državi primateljici obavljati nikakvu

profesionalnu ili trgovačku djelatnost u svrhu stjecanja osobne zarade. To se ograničenje ne

odnosi na konzularne djelatnike i poslužno osoblje, te na članove njihovih obitelji, ali im se

glede tih djelatnosti ne priznaju nikakve povlastice i imuniteti.

Članovi obitelji počasnih konzularnih dužnosnika ne uživaju nikakve olakšice, povlastice i

imunitete.

B. NEKA POSEBNA PITANJA MEĐUNARODNOG PRAVA

43. IMUNITET DRŽAVA OD SUDBENOSTI I OD SREDSTAVA

OBRANE

Iz načela suverenosti i jednakosti svih država proizlazi važno, ali nedovoljno određeno

načelo:

par in parem non habet judicio

. To znači da u načelu niti jedna država ne može

zahtijevati od druge da se podvrgne vlasti njezinih unutarnjih organa. Ali strana država može

slobodnom voljom pristati na sudbenost u državi foruma (državi sudišta). Dakle načelo

imuniteta nalazi primjenu u postupku pred sudovima države foruma.

Po pravilu, tužena strana u parnici je strana držva ili ovlašteno tijelo ili pojedinac, koji djeluje

u njeno ime. Međutim, ponekad se može postaviti pitanje imuniteta i glede imovine koja je

predmet spora, a da država koja je vlasnik te imovine (ili to tvrdi), neposredno ne bude tužena

stranka. Tužitelj može biti bilo koja fizička il pravna osoba, i to bilo iz države foruma ili iz

neke treće države, uključivši tu i iz tužene države.

127

www.nasciturus.com

Imunitet se procjenjuje u odnosu sudbene vlasti države foruma prema imovini, pravima i

interesima strane države koja se poziva na svoj imunitet. Sudovi države foruma inače bi bi bili

nadležni kada ne bi bilo imuniteta strane države. Dakle, potrebno je da se imovina strane

države nalazi u državi foruma, ili da bi po nekoj drugoj osnovi postojala sudbenost njezinih

sudova glede prava, interesa ili djelatnosti strane države.

Sudbeni imunitet država vjerojatno spada u najsloženija pitanja međunarodnog prava.

Njegovo priznavanje ili nepriznavanje ovisi o unutarnjoj sudskoj praksi država. Pravna

osnova za imunitet država može se tražiti u više učenja. I premda se za svako od njih može

naći uporište u nekim od sudskih presuda, niti jedno ne daje potupuno, cjelovito i time sasvim

prihvatljivo objašnjenje.

1. IMUNITET OD SUDBENOSTI

a) APSOLUTNI I OGRANIČENI IMUNITET = Sve do konca 19. st. prevladavale su

doktrina i praksa o

apsolutnom imunitetu

stranih država. Prema tom gledištu strana država je

mogla u svakom trenutku spriječiti domaći sud da raspravlja o njezinim pravima. Sud je bio

spriječen da ulazi u predmet spora, a naročiti da se uvjeri u to ima li strana država valjan

naslov nad imovinom u pitanju. Bilo je dovoljno da ona spornu imovinu drži u posjedu ili pod

svojom kontrolom.

Od početka 20. st. usvaja se doktrina o

ograničenom imunitetu

, koja se zasniva na

razlikovanju između akata javne državne vlasti

jure imperii

koji su i dalje pokreiveni

imunitetom, te akata

jure gestionis

gdje strana država djeluje poput svake fizičke ili pravne

osobe.

b) IMUNITET

RATIONE PERSONAE

= Da bi bio priznat, imunitet mora pripadati stranoj

državi. Ali svaka država djeluje kroz mnoštvo organa i posebnih tijela, a ponekad i

teritorijalnih jedinica na nižoj razini. U nekim se slučajevima i akti pojedinca mogu, ali i ne

moraju, priznati za akte u ime njihove države. Stoga sud ima široku diskreciju u priznavanju

ili nepriznavanju imuniteta.

Nacrt pravila Komisije za međuanrodno pravo navodi u čl. 2. da «država» znači: (i) državu i

različite organe vlade, (ii) konstitutivne cjeline neke federalne države, (iii) političke jedinice

države koje su ovlaštene donositi akte u vršenju suverene vlasti države te (iv) države organe i

druga tijela u mjeri u kojoj su ovlašteni donositi akte u vršenju suverene vlasti države.

Rezolucija Instituta za međunarodno pravo iz 1991. pri tom dodaje da nije odlučujući službeni

128

www.nasciturus.com

postupak protiv strane države smatrat će se otpočetim ako je ta druga država navedena kao

stranka u parnici ili ako nije navedena u tom svojstvu, ali je parnica stvarno usmjerena glede

imovine, prava, interesa ili djelatnosti te države.

Međutim, dužnosti poštivanja imuniteta stranih država nije neka obveza imperativne naravi

(jus cogens), koju bi trebalo poštivati bez izuzetaka. Naime, strana je država oduvijek imala

mogućnost odricanja od svog imuniteta i pristati na sudbenost stranog suda. Pristanak na

sudbenost uvijek znači odricanje od imuniteta kojeg bi strana država inače uživala.

Nacrt pravila propisuje da se strana država ne može pozvati na svoj imunitet ako je izričito

priznala sudbenost države foruma u nekom međunarodnom ugovoru (kojeg je ona stranka) ili

u pismenom kontraktu ili u izjavi datoj pred sudom ili u pismenom podnesku u nekoj parnici.

Osim na izričit način, pristanak na sudbenost može se implicirati iz sudjelovanja u nekoj

parnici. Strana država ne može se pozvati na imunitet od sudbenosti ako je sama otpočela

postupak pred sudom države foruma (tj. ako se u parnici pojavila kao tužitelj), ako intervenira

u parnici ili poduzme bilo koji drugi korak pri odlučivanju o meritumu spora.

Pri tom, ako strana država uvjeri sud da ne bi poduzela tu mjeru da je znala za činejnice koje

bi joj davale pravo na imunitet, ona se temeljem tih činjenica može naknadno pozvati na svoj

imunitet, ukoliko to učini što joj je moguće prije.

Nadalje, neće se smatrati da je pristala na sudbenost ako strana država intervenira u parnici s

jednim ciljem: da se pozove na imunitet, ili ako istakne svoje pravo ili interes na imovinu koja

je predmet spora. Također i pojavljivanje predstavnika strane države u svojstvu svjedoka u

parnici pred sudom države foruma neće se tumačiti kao pristanak te države na odricanje od

imunteta.

Nepojavljivanje strane države u parnici pred sudovm države foruma neće se tumačiti kao

njezin pristanak na sudbenost. Ovdje dakle ne vrijedi pretpostavka

qui tacet consentire

videtur,

tj. da šutnja pretpostavlja pristanak..

U nekim slučajevima, odricanje od imuniteta, može proizaći i podizanjem protutužbe u

parnici.

2. IMUNITET OD SREDSTAVA OVRHE

Opseg imuniteta od sredstava ovrhe širi je od onog glede sudbenosti, i to upravo s obzirom na

ozbiljnost moguće povrede suverenosti strane države koja se želi izbjeći. U takvim

slučajevima, da bi se ovrha na temelju izrečene presude provela, potrebno je odricanje od

imuniteta.

130

www.nasciturus.com

Ta posebno zaštićena državna imovina koja se nalazi u državi foruma mora imati općenitu

značajku da ne smije biti namijenjena za komercijalne tj. gospodarske svrhe. Potom se

kumulativno mora raditi o nekoj od sljedećih vrsta imovine:

imovina, uključujući bankovne račune koja se koristi ili je namijenjena za

korištenje za potrebe diplomatske, konzularne ili specijalne misije države

šiljateljice, odnosno u slične svrhe,

imovina vojne naravi li upotrebljena ili namjeravana za upotrebu u vojne svrhe

imovina centralne banke ili monetarnih vlasti strane države korištena ili

namjeravana za korištenje u te, a ne u komercijalne svhre

imovina koja čini dio kulturne baštine stranih država ili je dio njezinih arhiva, a

nije namijenjena prodaju (koja je dakle extea commercium) i

imovina koja čini dio izložbe predmeta od znanstvenog, kulturnog ili povijesnog

značaja, a nije namijenjena prodaji.

Navedene vrste imovine, dakle, ne mogu biti predmetom privremenog sekvestra, tj.

zamrzavanja ili pljenidbe radi prisitlne prodaje (attachment, arrest, execution), osim ako je

strana država dala poseban pristanak na vlast suda države foruma da izriče i takve mjere.

Takav poseban pristank se može dati u međunarodnom ugovoru, u arbitražnom kompromisu

ili u pismenom kontraktu li izjavom datom sudu ili u pismenom podnesku nakon što je nastao

spor među strankama.

44. ODGOVORNOST PO MEĐUNARODNOM PRAVU

Odgovornost država i drugih subjekata, središnje je pitanje međunarodnog prava ali i drugih

grana prava. Opće je načelo prava da svako protupravno djelo povlači odgovornost po pravu i

dužnost počinitelja da ispravi (reparira) nastalu štetu.

SNOVA

ODGOVORNOSTI

MEĐUNARODNOM

PRAVU

Svako protupravno djelo neke države po međunarodnom pravu povlači međunarodnu

odgovornost (čl. 1. Nacrta pravila Komisije za mođunarodno pravo). Svaka država može biti

odgovorna za počinjenje takvog djela. Međunarodno protupravno djelo kumulativno čini:

a) ponašanje, koje se sastoji u djelovanju (akciji) ili propuštanju, a koje se po

međunarodnom pravu pripisuje državi, i

b) to ponašanje čini povredu neke međunarodne obveze te države.

Djelo se smatra protupravnim samo po međunardnom pravu. Na tu kvalifikaciju ne utječe

moguća dopustivost istog djela po unutarnjem pravu. Povreda međunarodne obveze nastupa

131

www.nasciturus.com

povreda međunarodne obveze nastupa u trenutku kada događaj koga je trebalo

spriječiti nastupi, i traje sve dok traje i taj događaj.

DGOVORNOST

MEĐUNARODNA

PROTUPRAVNA

DJELA

ODGOVORNST

RIZIK

Nacrt pravila Komisije za međunarodno pravo, pod utjecajem njezina izvjestioca Roberta

Agoa, svjesno napušta kao osnovu odgovornosti krivnju počinitelja, koja bi podrazumijevala i

njegovu zlu namjeru. Tu zlu namjeru inače ne bi uvijek bilo lako ni dokazati. Osnova

odgovornosti u međunarodnom pravu leži u samom počinjenju međunarodnog protupravnog

djela kao objektivnoj činjenici.

U nekim međunarodnim instrumentima još se poziva na «dužnu pažnju». Dalji korak u tom

razvoju je da se glede njih, po posljedicama napose opasnih djelatnosti ugovara

odgovornost

za rizik

. Kada se ta odgovornost izričito ugovori, država (ili fizička ili pravna osoba)

odgovora za posljedice čak i takvog ponašanja koje po sebi nije međunarodno protupravno

djelo. Ta se odgovrnost posebno ugovara u oblastima lansiranja objekata u svemir,

miroljubive upotrebe nuklearne energije te onečišćenje mora uljima i drugim štetnim tvarima.

Neki pisci navode kako već postoji opće načelo prava koje uključuje odgovornost za rizik.

Unačtoč tome, danas ona ne postoji ako nije izričito ugovorena. Ukoliko jest ugovorena,

država koja je preuzela tu obvezu (ili fizička ili pravna osoba iz te države), dužna je oštećenim

osobama nadoknaditi svu štetu koja je stvarno nastala, neovisno od njezine zle namjere ili

nepažnje, i neovisno od toga što njeno ponašanje inače nije bilo zabranjeno međunardnim ili

unutarnjim pravom.

KOLNOSTI

KOJE

ISKLJUČUJU

PROTUPRAVNOST

DJELA

Pristanak

- Valjano dat pristanak jedne države na izvršenje određenog akta od druge

države koji nije u skladu s nekom međunarodnom obvezom te druge države prema

prvoj, isključuje protupravnost tog akta, ali samo u mjeri u kojoj taj akt ostaje u

granicama pristanka.

Izričito je predviđeno da se pristanak ne može dati kaka je u pitanju obveza koja

proizlazi iz imperativne norme općeg međunarodnog prava.

Pristanak može biti ništav, zbog istih razloga koji nište i neki međunarodni ugovor, a

koji su također opća načela prava. Radi se o pristanku datom u bludnji, usljed

prijevare, kao posljedica korupcije predstavnika države koji ga je dao, ako je iznuđen

prisilom nad tim predstavnikom države ili ako je iznuđen prijetnjom ili upotrebom sile

protiv te države.

133

www.nasciturus.com

Protumjere

– Protupravnost nekog akta države koji nije u skladu s njezinom

međunarodnom obvezom prema drugoj državi isključena je ako taj akt po

međunarodnom pravu predstavlja zakonitu mjeru protiv te druge države a posljedica je

međunarodnog protupravnog djela te druge države. Protumjera je zakonita ukoliko se

na kršenje prava od neke države odgovara kršenjem nekih njezinih prava.

Izrazi «protumjere» i «mjere» pokrivaju u Nacrtu pravila dvije vrste reakcija na

međunarodno protupravno djelo neke države. Prve su dopuštene represalije koje

država žrtva tog djela poduzima temeljem općem međunarodnog prava. Takve se

represalije ne smiju sastojati u upotrebi oružane sile, niti u drugim mjerama koje

zabranjuje humanitarno pravo. Druga vrsta mjera su sankcije koje neka država

poduzima u izvršenju odluke međunarodne organizacije koja je po svom statusu

ovlaštena izricati takve mjere, i to takošer kao rekciju na međunarodno protupravno

djelo neke države.Takve odluke, obvezujuće za sve države članice UN-a, donosi

Vijeće sigurnosti UN-a.

Nacrt pravila predviđa mogućnost poduzimanja protumjera od povrijeđene države

(dakle represalije) i određuje njihove uvjete, kada god država počinitelj nekog

međunarodnog protupravnog djela ne izvrši svoje obveze prema povrijeđenoj državi.

Te obveze su: dužnost prestanka protupravnog ponašanja, restitutio in integrum,

nadoknada ili zadovoljštvina.

Viša sila ili nepredviđeni događaj

– Protupravnost nekog akta države koji nije u

skladu s njezinom međunarodnom obvezom isključena je ako je taj akt nije poduzet

uslijed neodoljive sile ili vanjskog nepredviđenog događaja, izvan njezine kontrole,

što nije učinilo materijalno mogućim djelovanje te države u skladu s tom obvezom, ili

da bude svjesna toga da njezino ponašanje nije bilo u skladu s tom obvezom. Izuzetak

predstavlja ako je država u pitanju sama pridonijela nastanku stanja materijalne

nemogućnosti.

Nesreća

– Protupravnost nekog akta države koji nije u skladu s njezinom

međunarodnom obvezom isključena je ako počinitelj ponašanja koje se sastoji u djelu

te države nije imao drugog načina, u stanju teške nesreće, da sučava svoj život ili

živote osoba koji su povjereni njegovoj skrbi. Radi se dakle, o prirodnim ili drugim

nepogodama koje dovode u opasnost živote ljudi.

Stanje nužde

– Država se ne može pozvati na stanje nužde kao na uzrok koji isključuje

protupravnost nekog svog akta koji nije u skladu s nekom od njezinih međunarodnih

obveza, osim:

134

www.nasciturus.com

osoba koje stvarno djeluju za račun države i vrše elemente državne vlasti kada to prilike

opravdavaju.

Smatra se po međunarodnom pravu djelovanje njenih organa u svim navedenim situacijama,

čak i kada takav organ prekorači svoje ovlasti po unutarnjem pravu, ili kada prekrši upute o

svojoj djelatnosti. Država je u tim situacijama odgovorna zbog toga što takve zloupotrebe

vlasti nije spriječila, tj. zbog propuštanja.

Organi

izvršne vlasti

najčešće se susreću sa strancima i stoga su najčešće u mogućnosti da

angažiraju odgovornsot svoje države za međunarodna protupravna djela. U međunarodnoj

arbitražnoj praksi postoji niz odluka kojima su države bile proglašene odgovornima zbog

djelovanja njihovih izvršnih organa.

Zakonodavna vlast

može prouzročiti odgovornst svoje države ako ne donese potrebne zakone

ili druge propise nužne za izvršenje neke međunarodne obveze, ali još češće ako iz primjene

zakona koje je donijela a koji nisu u skladu s njezinim međunarodnim obvezama, prizađu

međunarodna protupravna djela.

Sudbena vlast

najčešće uzrokuje odgovornst svoje države uskratom pravosuđa strancima, ali i

svim drugim osobama. Danas posvuda u svijetu sve fizičke i pravne osobe uživaju pravo da

od sudova i drugih nadležnih tijela traže zaštitu svojih prava. Njihovo sprječavanje da se

pojave pred sudom u svojstvu tužitelja ili u drugom svojstvu, znači uskratu pravosuđa i

povlači odogornost države. Uskratom pravosuđa smatra se i kada nadležno tijelo u

primjerenom roku ne donese nikakvu odluku.

U načelu, država odgovara za ponašanje svojih organa samo u obavljnju njihovih funkcija.

Kada neka ovlaštena osoba (ili skupina osoba) ne djeluje za račun svoje države nego u

osobnom ili drugom svojstvu, tada po međunarodnom pravu njezino ponašanje nije akt države

i država za njega ne odogovara.

U posebnom svjetlu javlja se pitanje odogovrnosti za međunarodna protupravna djela

međunarodnih organizacija koje su priznati subjekti međunarodnog prava. Postoji stalna

težnja da se djela neke organizacije pripiše njezinim državama članicama ili makar nekima

od njih. Ali osim rijetkih izuzetaka, i to u slučaju da je to predviđeno u pravilima same

organizacije ili da je unaprijed ugovoreno opće je pravilo da države članice nisu solidarno, a

ni supsidijarno odgovorne za međunarodna protupravna djela njihove organizacije. Prema

općem međunarodnom pravu, svaka organizacija koja je međunarodna pravna osoba

odgovorna je za međunarodna protupravna djela svojih organa i svojih agenta koji djeluju u

njeno ime.

136

www.nasciturus.com

45. ŠTETA I NAČINI NJEZINA ISPRAVLJANJA

Počinjenje međunarodnog zločina ali i sustavna kršenja nekih drugih temeljnih ljudskih prava

koja nisu kvalificirana «međunarodnim zločinom», predstavljaju kršenje obveza erga omnes

prema čitavoj međunarodnoj zajednici država. Razvoj međunarodnog prava usmjeren je k

uvođenju actio popularis, tj. prava bilo koje države ili drugog subjekta međunarodnog prava

da traži da se za počinjenje takvog djela ustanovi odgovornost bilo koje druge države.

Kao što je to i u privatnom pravu, šteta se dijeli na neposrednu (direktnu) i posrednu

(indirektnu) štetu.

Neposredna šteta je ona koja nužno proizlazi iz međunarodnog protupravnog djela kao

njegova neposredna posledica. Mora, dakle, postojati kauzalna (uzročna) veza između

protupravnog djela koje je počinjenjo i nastale štete. Ako se u lancu događaja koji slijede ta

veza prekine, bilo zbog faktičknih događaja ili pravnih činjenica (npr. zbog sklapanja ugovora

o osiguranju štete), prestaje dužnost počinitelja da tu štetu nadoknadi. Pri procjeni neposredne

štete po pravilu se uzima u obzir stvarno nastala šteta (domnum emergens) i izmakla dobit

(lucrum cessans).

Posredna šteta ne može sama za sebe povući međunarodnu odgovornost države počinitelja.

Ona je akcesorna i može imati pravnog učinka tek ukoliko nastupi neposredna šteta.

Uz štetu materijalne naravi, današnje međunarodno pravo priznaje i pravo na ispravljanje

nematerijalne, tj. moralne štete. Za nju se pruža zadovoljština (satisfakcija).

ŠTEĆENA

OSOBA

MEĐUNARODNOM

PRAVU

Međunarodno prutupravno djelo može počiniti samo neki subjekt međunarodnog prava i to u

praksi najčešće država i međunarodna organizacija. Međunarodno odgovornost može se

iznimno pripisati državi za incidente i štetu koju su počinili pojedinci na njezinu području koji

djeluju u osobnom svojstvu, ukoliko ta država nije učinila dovoljno da ih spriječi.

Slično je i glede oštećene osobe u međunarodnom pravu. U načelu oštećena osoba mora biti

subjekt međunarodnog prava, tj. država ili međunarodna organizacija. Počinitelji

međunarodnih zločina, kao i povrijeđene stranke, mogu još biti i ustanici i oslobodilački

pokreti, ali samo u odnosu na državu koja ih je priznala.

Nacrt pravila Komisije za međunarodno pravo opširno obrađuje značenje izraza «povrijeđena

država». Taj izraz znači bilo koju državu čije je neko pravo druga država povrijedila svojim

137

www.nasciturus.com

kriterij sjedišta društva,

kriterij mjesta upisa u registar društva (inkorporacija), te

kriterij kontrole zasnovan, bilo na državljanstvu većinskih dioničara, ili osoba koje

društvom stvarno upravljaju.

SCRPLJENJE

DOMAĆIH

LJEKOVA

Uvjet pružanja diplomatske zaštite nekoj fizičkoj ili pravnoj osobi, ili pokretanja suskog ili

arbitražnog postupka protiv države počinitelja, jest da je ta povrijeđena osoba prethodno

dužna iscrpiti sva pravna sredstva koja su joj otvorena u državi počinitelju međunarodnog

protupravnog djela.

Taj uvjet nalaže opće pravilo običajnog međunarodnog prava, i on važi i kada se izričito ne

ugovori. Međutim, povrijeđena država ima ga se pravo odreći, bilo svojim ponašanjem, ili

temeljem ugovora, ili npr. sklapanjem sporazuma o arbitraži glede rješavanja nekog već

postojećeg spora.

Čl. 26. Europske konvencije za zaštitu prava čovjeka i temeljnih sloboda određuje da sud

može razmatrati predmet samo nakon što su iscrpljena sva raspoloživa domaća pravna

sredstva, u skladu s općeprihvaćenim pravilima međunarodnog prava i unutar razdoblja od 6

mjeseci od dana donošenja konačne odluke.

U izvršenju tog načela oćećena fizička ili pravna osoba dužna je obratiti se svim redovitim

sudovima i drugim nadležnim tijelima koja imaju mogućnost da im štetu isprave. To uključuje

i priziv ustavnim sudovima u zemljama u kojima postoje i gdje su nadležni da o nekom

konkretnom zahtjevu odluče.

Ako povrijeđena osoba propusti propisane rokove da istakne svoj zahtjev ili uloži žalbu višem

tijelu, ona time nije učinila sve da ostvari pravdu. Osim ukoliko dokaže posebne razloge za

svoj propust, ona time može izgubiti pravo da pokrene sudski postupak protiv države

počinitelja ako je na raspolaganju.

Neobraćanje domaćim organima može izuzetno biti opravdano ako je očito bez koristi ili

nedjelotvorno. Moguće je da nadležni organ nije ovlašten dosuditi obveštećenje, nego jedino

ispitati činjenice. Ako nadležan organ u primjerenom roku ne donose svoju odluku, to se

smatra uskratom pravosuđa, i time se smatra da je osoba u pitanju zadovoljila uvjet

iscrpljivanja lokalnih ljekova. U takvim slučajevima teret dokazivanja pada na stranku koja se

poziva na neki od tih nedostataka.

Neki privatni kontrakti između fizičkih i pravnih osoba, ili sklopljeni sa stranom državom,

sadrže tzv. «Calvo klauzulu». Njome se stranac unaprijed i izričito odriče od prava da u

139

www.nasciturus.com

slučaju mogućeg spora traži diplomatsku zaštitu svoje države, i ograničuje se na domaće

pravne ljekove.

RAVA

POVRIJEĐENE

DRŽAVE

DUŽNOSTI

DRŽAVE

POČINITELJA

MEĐUNARODNOG

PROTUPRAVNOG

DJELA

Ponekad država otklanja svoju odgovornsot za počinjeno djelo , ali pristaje da oštećenoj

državi ili osobi isplati nedoknadu

ex gratia

Povrijeđena država ima od države počinitelja međunarodnog protupravnog djela pravo na

njegovo potpupo ispravljanje (integralnu reparaciju). To ispravljanje može imati različite

oblike i to: restitutio in integrum, novčano obeštećenje (indemnizaciju), zadovoljtštinu

(satisfakciju) te osiguranje ili jamstvo da se to djelo neće ponoviti.

Pri određivanju načina ispravljanja djela treba uzeti u obzir nemar (negligenciju) ili voljni akt

ili propuštanje, bilo povrijeđene države ili državljanina u ime kojeg je država istakla zahtjev, a

koji su svojim ponašanjem pridonijeli šteti.

Država počinitelj međunarodnog protupravnog djela ne može se pozivati na propise svog

unutarnjeg prava kao na izgovr da ne izvrši njegovo potpuno ispravljanje.

. Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum)

– Povrijeđena država ima od

države počinitelja međ. prot. djela pravo ishoditi materijalnu restituciju, tj. ponovno

uspostavljanje stanja kakvo je postojalo prije početka protupravnog akta kad god je to

moguće. Ali povrat u prijašnje stanje postaje nezamisliv kada je pravni akt već proizveo

nepopravljive učinke, ili je protupravno ponašanje proizvelo nepopravljivu štetu.

Materijalna restitucija mora se izvršiti osim i u mjeri u kojoj je ona:

materijalno nemoguća

uključivala bi povredu neke obveze koja proizlazi iz imperativne norme općeg

međunarodnog prava

nametnuna bi teret izvan svake srazmjere u odnosu na korist koju bi povrijeđena

država ostvarila tom restitucijom umjesto obeštećenja ili

bi ozbiljno ugrozila političku neovisnost ili gospodarsku stabilnost države

počinitelja međunarodnog protupravnog djela.

Obeštećenje (indemnizacija)

– S obzirom na njegovu čestu nemogućnost, povrat u

prijašnje stanje nije čest u međunarodnoj praksi, premda kao načelo ima prvenstvo. Ponekad i

povrijeđena država daje prednost novčanoj nadoknadi iz vlastitih interesa.

Umjesto restitucije ispravljanje se vrši putem obeštećenja, najčešće novčanog. Pored

samostalne, može se dosuditi i akcesorna nadoknada, da bi se u potpunosti otklonila nastala

šteta.

140

www.nasciturus.com

opravdanost tog zahtjeva, time nastaje međudržavni spor za čije su rješavanje u načelu

otvorena sva sredstva mirnog rješavanja koja predviđa međunarodno pravo.

Stranke će taj svoj spor najprije pokušati riještiti neposrednim pregovorima. Nisu rijetki

sporovi te vrste koji su se nakon kraćih ili duljih pregovora uspješno riješili. Rezultat

uspješnih pregovora je sklapanje sporazuma između stranaka u sporu. pri tom, naročito kada

se radi o potraživanjima fizičkih ili pravnih osoba, ugovoreno obeštećenje može biti globalno,

i manje od stvarno počinjene štete i izmakle dobiti.

Ako ti pregovori u primjerenom roku ne dovedu do rezultata, svaka od stranaka može glede

tog spora jednostrano pokrenuti postupak mirenja, arbitraže ili sudskog rješavanja.

RAVO

POVRIJEĐENE

DRŽAVE

PROTUMJERE

Ako pregovori o zahtjevu proizašlom iz međunarodnog prot. djela ne dovedu do sporazuma ili

se taj međudržavni spor konačno ne riješi na drugi način, svaka njegova stranka ima po

općem međunarodnom pravu pravo pribjeći dozvoljenim represalijama.

Pod protumjerama se podrazumijevaju neki čini koje povrijeđena država poduzima protiv

države počinitelja nekog protupravnog djela, s ciljem da se ta država navede da se podvrgne

svojim obvezama prema povrijeđenoj državi, na način da okonča svoje protupravno

ponašanje, da osigura povrat u prijašnje stanje ili da joj da obeštećenje ili zadovoljštinu, te da

pruži osiguranje ili jamstvo neponavljanja. Protumjere su opravdane sve dok se država

počinitelj ne podvrgne svojm obvezama.

Prije nego što poduzme protumjere, povrijeđena država dužna je državi počinitelju ponuditi

pregovore. Ali ta obveza ne dira u mogućnost povrijeđene države da poduzme privremene

mjere da bi očuvala svoja prava (npr. da zamrzne spornu imovinu u svojim bankama)

Povrijeđena država mora se podvrgnuti svim svojim obvezama na mirno rješavanje sporova, i

to kako onima koje će predvidjeti buduća konvencija o odgovornsti država, tako i svim

drugim odgovorarajućim obvezama na snazi između povrijeđene države i države počinitelja.

Opće ograničenje je da protumjere koje povrijeđena država poduzme ne smiju biti izvan svake

srazmjere sa stupnjem težine protupravnog djela i njegova učinka na povrijeđenu državu.

Izričito se propisuju zabranjene protumjere kojima povrijeđena država ne smije pribjegavati.

To su:

1. prijetnja ili upotreba sile zabranjene Poveljom UN-a,

2. ekstremna gospodarska ili politička prisila usmjerena na ugrožavanje

teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti države počinitelja međ.

prot. djela,

142

www.nasciturus.com

3. svako ponašanje koje krši nepovredivost diplomatskih i konzularnih

agenata, prostorija, arhiva ili dokumenata,

4. svako ponašanje kojim se derogiraju temeljna prava čovjeka ili

5. svako drugo ponašanje u kršenju neke imperativne norme općeg međ.

prava.

46. ODGOVORNOST DRŽAVA ZA MEĐUNARODNE ZLOČINE

Međunarodni zločin čini međ. prot. djelo koje proizlazi iz povrede međunarodne obveze od

strane neke države , koja je toliko bitna za zaštitu temeljnih interesa međunarodne zajednice

da je njezina povreda priznata zločinom od te zajednice u njezinoj cjelini.

Nacrt pravila nabraja neke međunarodne zločine, te određuje da neki međunarodni zločin

može proizaći:

1) iz teške povrede neke međunarodne obveze od bitne važnosti za održanje međunarodnog

mira i sigurnosti, poput onih koje zabranjuju agresiju,

2) iz teške povrede neke međunarodne obveze od bitne važnosti za zaštitu prava naroda na

samoodređenje, poput onih koje zabranjuju ustanovljenje ili održavanje putem sile

kolinijalne dominacije,

3) iz teške povrede u širokim razmjerima neke međuanrodne obveze od bitne važnosti za

zaštitu ljudske osobe, poput onih koje zabranjuju ropstvo, genocid i apartheid,

4) iz teške povrede neke međunarodne obveze od bitne važnosti za održanje i zaštitu

ljudskog okoliša, poput onih koje zabranjuju masovno onečišćenje atmosfere i mora.

Međunarodni zločin je stoga samo ono međ. prot. djelo koje proizlazi iz kršenja obveze erga

omnes, a koje je toliko bitno za zaštitu temeljnih interesa međunarodne zajednice da je ta

zajednica tu povredu priznala međunarodnim zločinom. Međunarodni zločini razlikuju se od

običnih delikata s obzirom na ozbiljnost posljedica kršenja, te na brutalnost i prezir njihovih

počinitelja prema životima i dostojanstvu ljudi. Međunarodni zločini narušavaju interese

cjelokupne međunarodne zajednice država, a gotovo redovito i prava pojedinaca.

Počinjenje međunarodnih zločina povlači po međunarodnom pravu kaznenu odgovornost

pojedinaca, koji u izvršenju nekih od njih veoma često djeluju i kao agenti svoje države. S

druge strane, određenja i kvalifikacije međunarodnih zločina u statutima tribunala nadležnih

za kažnjavanje pojedinaca (poput Statuta MKSJ-a), odnose se i na države. Država u pitanju

također je odgovrna, bilo izravno za počinjenje tih djela, ili zbog toga što ih nije spriječila. A i

te kvalifikacije zločina su erga omnes, odnose se na sve države svijeta.

143

www.nasciturus.com

Između brojnih pokušaja definiranja onečišćenja (tj. zagađenja), najsveobuhvatniji je onaj po

kojem je zagađenje neposredno ili posredno unošenje po čovjeku u okoliš tvari ili energije

koje rezultira štetnim učincima tolike naravi da ugrožava ljudsko zdravlje, oštećuje žive

izvore i ekosustav, te umanjuje ljepotu krajolika i druge zakonite upotrebe okoliša.

Ne postoji ni neka specijalizirana ustanova UN-a ili druga stalna i univerzalna međuanrodna

organizacija koja bi se sustano bavila zaštitom okoliša.

Uz brojne diplomatske konferencije o pojedinim pitanjima, 1972. i 1992. održane su dvije

konferencije UN-a o okolišu, prva u Stockholmu, a druga u Rio de Janeiru. Konferencija

održana u Stockholmu, utemeljila je Program UN-a o okolišu, s upravljačkim vijećem i malim

Tajništvom koje koordinira sve planove UN-a pruža savjete međunarodnim organizacijama,

osigurava suradnju svjetskih znanstvenika i predlaže srednjoročne i dugoročne planove akcije

UN-a.

Zaključak je da danas postoji obilje međunarodnih instrumenata, uključivši i konvencije, koji

na nesustavan način pokušavaju regulirati sprječavanje, kontrolu, umanjivanje ili otklanjanje

posljedica zagađenja nekog prostora iz različitih izvora.

Neke vrste onečišćenja, poput podizanja temperature na Zemlji s učinkom staklenika i

oštećenja ozonskog omotača, imaju globalne štetne posljedice.. Stoga se one nazivaju

«globalnih zagađenjima». Tu je nemoguće utvrditi mjesto ili mjesta otkuda onečišćenje

potiče. To stvara nove probleme u pravilima o odgovornsti država u međunarodnom pravu.

Prvi cilj svih pravnih pravila u toj oblasti je prevencija onečišćenja, tj. njegovo sprječavanje,

ili makar stavljanje pod kontrolu i sprječavanje daljeg uvećavanja.

Pitanje odgovornsti za onečišćenje okoliša postavlja se u međunarodnim ugovorima i drugim

instrumentima na dvjema razinama: međunarodna odgovornost država te paralelno i

kombinirano s njom tzv. građanska (građanskopravna) odgovornost.

Ta druga odgovornost koja je u pravilu stroža od prve, može biti predviđena u zakonodavstvu

neke države, ili u zakonima donijetima u izvršenju međunarodnih obveza, ali može biti i

izravno određena u međunarodnim ugovorima i drugim instrumentima.

Građanska odgovornst nastupa zbog štetnih djelatnosti poduzetnika (operatora) tj. fizičke ili

pravne osobe.

Treća razina odgovornosti koja se danas može apstraktno razmatrati je ona kaznena. Kaznena

odgovornst fizičkih ili pravnih osoba za onečišćenje okoliša može se predvidjeti u

nacionalnim zakonima država, ali međunarodni instrumenti makar se danas izbjegava da ju se

nametne kao obvezu državama.

145

www.nasciturus.com

EĐUNARODNA

ODGOVORNOST

DRŽAVA

ZAŠTITI

OKOLIŠA

Temeljna je dužnost svih država da svaka na svom području ne smije djelovati na način da

nanosi štetu drugim državama. Kriterij dužne pažnje je u tom pogledu standardno pravilo

osim kada se drukčije ne ugovori. Čl. 194. Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982. određuje

da države trebaju poduzeti potrebne mjere da bi se spriječilo, umanjilo i kontroliralo

onečišćenje okoliša, upotrebljavajući u te svrhe najprikladnija sredstva kojima raspolažu i u

skladu sa svojim mogućnostima.

Objektivna odgovornost država za rizik, koja uključuje dužnost naknade za svu stvarno

nastalu štetu oštećenim osobama, za sada se ugovora samo glede nekih naročito opasnih

djelatnosti..

Opće pozitivno pravo o odgovornosti država u zaštiti okoliša kao uvjet nastanka međunarodne

odgovornsti zahtijeva nastanak stvarne štete ili škodljivih posljedica. Uz to je nužno da je

prekoračen izvjestan prag nastale štete, a koji se u nekim ugovorima označuje time da

počinjena šteta mora imati ozbiljne posljedice.

Međunarodna odgovornost države može nastupiti neposredno i za štetu na okolištu koju

skrive fizičke ili pravne osobe. Osim odgovornosti za štetu proizašlu iz djelatnosti njenih

dužnosnika, odgovornost države može osobito proizaći iz djelatnosti operatora tj. poduzentika

na njezinu teritoriju.

Mnogi ugovori nalažu dužnost država njihovih stranaka da donose propise o zaštiti okoliša.

Ako npr. neki ugovor zahtijeva ograničenje emisije štetnih plinova ili drugih tvari, država će

biti izravno odgovorna za prekoračenje tih ograničenja od strane fizičkih i pravnih osoba na

njezinu teritoriju..

Općenita je dužnost svih država da uzajamno surađuju u toj oblasti. Prva je dužnost

uzajamnog obavještavanja o nastaloj nezgodi. Pravni režimi koji se odnose na zaštitu okoliša

mogu predviđati izmjene između država planova za slučajeve opasnosti, obvezu država na

pormatranje rizika ili posljedica onečišćenja okoliša iz nekog izvora, na procjenu štetnih

posljedica neke djelatnosti na okoliš, te obvezu na uzajamnu razmjenu podataka.

RAĐANSKA

ODGOVORNOST

(

CIVIL

LIABILITY

)

PODUZETNIKA

Ova odgovornost može nastupiti čak i kada se nr radi o nekom međ.. prot. djelu poduzetom u

kršenju međ. prava. U pravnim režimima o okolišu objektivna odgovornost operatora za rizik

trebala bi biti, a često i jest, normalan standard. Ti režimi pri tom mogu predviđati rauzmne

izuzetke od odgovornosti.

146

www.nasciturus.com

ovlasti njezinih glavnih organa, način donošenja odluka i njihov pravni domašaj u odnosu na

samu organizaciju, u odnosu na države članice, a ponekad i u odnosu na treće države tj.

nečlanice.

Ti ugovori ustavi u isto vrijeme propisuju prava i dužnosti država članica organizacije u

pitanju i to: u njihovim međusobnim odnosima, u odnosima prema trećim državama, glede

njihova sudjelovanja u radu organa organizacije i dr.

RAVO

MEĐUNARODNIH

ORGANIZACIJA

Svaka međunarodna vladina organizacije djeluje u okviru određenih pravnih pravila. Skup tih

pravila čini pravo odnosne organizacije koje ima neka posebna obilježja u odnosu na opće

međunarodno pravo. To pravo je u osnovi pisano i ugovorno.

Pravo neke organizacije ne svodi se jedino na njezin ugoovr ustav, mada je on najvažniji

pravni akt. Ono obuhvaća i ugovore koje sama organizacija sklapa s državama-članicama,

ponekad s nečlanicama ili s drugim međunarodnim organizacijama s kojima stalno surađuje.

Nadalje, to pravo obuhvaća i neke pisane propise koji nisu ugovornog značaja (poslovnici

stalnih i povremenih organa koje najčešće oni sami usvajaju) i odluke nadležnih organa (o

primanju novih država u članstvo organizacije, o utrošku sredstava i sl.).

Pored tih pisanih propisa, pravo svake organizacije dograđuje se putem običajnih pravnih

pravila nastalih u praksi njezinih organa i država članica, ali u pravu međunarodnih

organizacija običajna pravila uvijek imaju supsidijarni značaj.

Pravo međ. organizacija samo po sebi ne obvezuje države nečlanice, niti treće međunarodne

organizacije ukoliko nemaju neke institucionalne ugovorne odnose s organizacijom u pitanju.

Utjecaj ovog prava na razvoj i izmjene općeg međunarodnog prava može biti znatan, osobito

ako je organizacija u pitanju politički veoma značajna, a po prostoru djelovanja univerzalna.

Danas je to Organizacija UN-a.

OVIJESNI

RAZVOJ

MEĐUNARODNIH

RGANIZACIJA

Broj međunarodnih organizacija i njihove raznovrsne djelatnosti najbolji su pokazatelj stupnja

razvoja uzajamne suradnje država u međunarodnih odnosima određenog vremena.

Prve stalne međunarodne organizacije nastale su u 19. st. To su najprije bile tzv. riječne

komisije. U drugoj polovici 19. st. osnivaju se i tzv. administrativne unije (upravni savezi),

čiji su glavni organi bile periodične konferencije država članica na diplomatskoj razini.

Nakon I. svjetskog rata na Versajskoj mirovnoj konferenciji 1919. usporedo su stvorene Liga

naroda i Međunarodna organizacija rada Pri koncu II. svjetskog rata dolazi do osnivanja

148

www.nasciturus.com

Organizacije UN-a. Nešto prije toga, u ožujku 1945, ustanovljena je Arapska liga. Danas

djeluje više različitih međuvladinih organizacija nego što ima suverenih država u svijetu.

ODJELE

MEĐUNARODNIH

ORGANIZACIJA

Te podjele moguće je izvršiti temeljem 4 usporedna kriterija.

1. Sa stanovišta međunarodnog prava najvažnija je podjena na

vladine (međudržavne)

i na

nevladine međunarodne organizacije

. Tzv. vladine organizacije osnivaju države i one su

im jedini pravi članovi.

Nevladine organizacije imaju prostor djelovanja širi od jedne država, ali njih ne osnivaju, niti

su u njih učlanjene države. Članovi su im ili ljudi pojedinci iz više država, ili srodna tzv.

nacionalne druđtva ili udruge pojedinaca iz više država.

Neke od nevladinih međ. organizacija mogu biti od znatnog političkog značaja. Među njima

su Interparlamentrarna unija, Svjetska sindikalna federacija, Međunarodna federacija bivših

boraca i dr. Postoji niz međunarodnih udruga koje okupljaju učenjake i znanstvena društva

različitih zemalja od kojih je najugledniji Institut za međunarodno pravo te po članstvu

masovnije, Svjetsko udruženje za međunarodno pravo.

Samo vladine (međudržavne) organizacije mogu biti subjekti međunarodnog prava, tj. mogu

imati sposobnost da budu nosioci međunarodnih prava i dužnosti. Od tog su možda izuzetak

Međunarodni komitet Crvenog križa i Liga društava Crvenog križa kojima su 4 Ženevske

konvencije o zaštiti žrtava rata iz 1949, povjerili određene zadatke i ovlasti u oružanim

sukobima. Ostale nevladine organizacije nisu subjekti međ. prava.

2. Po opsegu nadležnosti sve međ. organizacije možemo podijeliti na

opće

specijalizirane

. Do danas nije stvorena ni jedna međ. organizacija koja bi bila nadležna za sva

moguća pitanja međunarodnih odnosa. Pod općim organizacijama nazivamo one koje se bave

političkim, ekonomskim i socijalnim pitanjima, problemima mirnog rješavanja sporova, i po

potrebi drugim problemima.

Opće su organizacije, dakle, sve one čija nadležnost nije usko specijalizirana. Prije II.

svjetskog rata to je bila Liga naroda. Danas je najbolji primjer takve opće organizacije OUN,

ali i neke regionalne organizacije poput Vijeća Europe.

Specijalizirane organizacije su sve one koje su svojim ugovorom-ustavom ovlaštene da

djeluju u nekoj užoj, specijaliziranoj oblasti. To su npr. Međunarodna organizacija rada, Međ.

organizacija za civilno zrakoplovstvo i dr.

3. Po prostornom vršenju djelatnosti i po članstvu, postoje univerzalne i regionalne

organizacije. Još nijedna organizacije u svoje članstvo nije okupila doslovno sve države

149

www.nasciturus.com

1949. o Naknadi štete pretrpljene u službi UN.a, međunarodni sud je na to pitanje jednoglasno

potvrdno odgovorio. Subjekti prava u nekom pravnom sustavu nisu neophodno identični

glede njihove naravi ili širine njihovih prava. Razvoj međ. prava doveo je u lipnju 1945. do

stvaranja jedne međunarodne organizacije čiji su ciljevi i načela izloženi u Povelji UN-a. Da

bi se ti ciljevi postigli nužno je da Organizacija ima međunarodnu osobnost.

Sud je došao do zaključka da je OUN međunarodna osoba. To nije jednako tvrdnji da je ona

država, što nikako nije, ili da su njezina pravna osobnost, te prava i dužnosti jednake onima

koje ima država. To znači da je OUN subjekt međ. prava, da ima sposobnost biti nosilac

međunarodnih prava i dužnosti i da se ima sposobnost koristiti tim pravima ističući

međunarodne zahtjeve.

Iako su međ. organizacije subjekti međ. prava, one za razliku od država ne raspolažu s

općenitom nadležnošću. Danas je općenito prihvaćeno da međ. organizacije sklapaju

punopravne međ. ugovore s državama između sebe, a takvi se ugovori ni u čemu ne razlikuju

od ugovora kojih su stranke samo države.

Razvoj međ. prava doveo je do stanja da su međ. vladine organizacije u pravilu subjekti međ.

prava, i one u tom svojstvu djeluju prema državama nečlanicama i drugim organizacijama.

50. PRIVILEGIJI I IMUNITETI MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA I

NJIHOVIH DJELATNIKA

Osnivanje UN-a i velikog broja drugih međ. organizacija doveo je do brojnih propisa o

njihovim privilegijama i imunitetima. Ti su propisi obuhvaćeni:

u ugovorima ustavima odgovarajućih organizacija, zatim

u posebnim konvencijama koje organizacije sklapaju sa svojim državama

članicama, te

u ugovorima između organizacije i države domaćina na području koje se zgrade i

uredi organizacije nalaze.

Povelja UN-a propisuje da Organizacija uživa na području svakog svog člana privilegije i

imunitete potrebne za postizanje svojih ciljeva.Pored predstavnika članova UN-a, i službenici

Organizacije uživaju također privilegije i imunitete potrebne za neovisno obavljanje svojih

funkcija u vezi s Organizacijom. Tu se dakle, ne govori o diplomatskim privilegijama i

imunitetima, nego jedino o onima za postizanje ciljeva Organizacije, odnosno za obavljanje

funkcija u vezi s Organizacijom.

Opća skupština usvojila je 1946. Konvenciju o privilegijama i imunitetima UN-a, koja je

otvorena državama članicama na pristup. Na isti način, Opća je skupština 1947. usvojila i

151

www.nasciturus.com

Konvenciju o privilegijama i imunitetima specijaliziranih ustanova UN-a. UN su sklopili

posebne sporazume o sjedištima svjetske organizacije s vladama SAD-a, Švicarske (koja nije

članica UN-a) te Austrije. Tim se propisima između ostalog određuje područje sjedišta,

sloboda pristupa sjedištu osoba koje putuju po problemima u vezi s Organizacijom,

redarstvena zaštita i nepovredivost prostora.

Privilegiji i imuniteti svake od organizacija i njezinih djelatnika još se uvijek temelje na

ugovornim propisima za svaku državu koja im je stranka.

Privilegiji i imuniteti međ. organizacija i njihovih djelatnika u osnovi se razlikuju od

diplomatskih i konzularnih privilegija i imuniteta. Međ. organizacije nisu suverene države,

niti vrše teritorijalnu nadležnost. Ti se privilegiji i imuniteti ne mogu zaštiti putem

reciprociteta (prema kojem svaka povreda dovodi do recipročnog ponašanja povrijeđene

države). Stoga je nužno da su oni zaštićeni izričitim i preciznim ugovornim propisima s

pojedinim državama, kako bi svaka moguća povreda bila jasna.

MUNITETI

PRIVILEGIJI

KOJE

UŽIVAJU

MEĐUNARODNE

ORGANIZACIJE

Te povlastice možemo podijeliti na

imunitete od sudbenosti,

nepovredivost prostorija i arhiva,

fiskalne i valutne privilegije,

slobodu općenja, te

pravo izdavanja putnih isprava.

Ugovornim propisima predviđa se imunitet organizacija, njihove imovine i sredstava, gdje

god i kad god se nalazili, od svih vrsta sudskog postupka. Svi ugovori predviđaju

nepovredivost prostorija, te arhiva organizacije, ma gdje se nalazili.

Pravo pružanja utočišta (azila) odbjeglim osobama u prostorijama organizacijama u nekim se

ugovorima izričito zabranjuje, a drugi ugovori o tome šute. Ali s obzirom da niti jedan od

ugovora izričito ne dopušta davanje utočišta, ono se oćenito može smatrati zabranjenim

(pravilo).

Fondovi, zlato i devize organizacije izuzeti su od financijske kontrole države. Imovina,

prihodi i potraživanja organizacija oslobođeni su od poreza i carina.

Sloboda općenja organizacija najčešće predviđa zabranu cenzure službenih poruka, pravo

upotrebe kodova, šifre, kurira i i valize u istoj ili sličnoj mjeri kao za diplomatske misije.

152

www.nasciturus.com

Za stvaranje prvih organizacija država s uzajamnim pravima i dužnostima radi očuvanja datog

status qua

-a, i time osiguranja mira među članovima, presudni su bili dugotrajni i iscrpljujući

ratovi u svjetskim razmjerama.

Nakon Francuske revolucije 1789. i Napoleonovih osvajanja koje je trajalo četvrt stoljeća, na

Bečkom kongresu 1815. ustanovljen je savez najvećih europskih sila koji je djelovao pod

imenom Svete alijanse. U početku je taj savez obuhvaćao Rusiju, Austriju, Prusku i Britaniju,

a 1818. u svoje je redove primio i poraženu Francusku, koja je tada bila pod dinastijom

Burbona.

To je bio elitistički savez europskih vladara koji je imao za cilj očuvanje njihovih dinastičkih

interesa, tj. socijalni

status qou

IGA

NARODA

(1920-1946)

Izbijanjem I. svjet. rata sustav ravnoteže snaga pretrpio je neuspjeh. U tijeku tog rata, za koga

se u početku pretpostavljalo da će kratko trajati, usporedno s porastom ljudskih žrtava i

materijalnih gubitaka, rasla je spoznaja o potrebi ustanovljenja trajnije svjetske organizacije

sa stalnim organima u svrhu održanja trajnog mira.

Na Versajskoj mirovnoj konferenciji 1919. dolazi do sklapanja Pakta Lige naroda, čiji je tekst

bio uklopljen u Versajski i druge mirovne ugovore s pobijeđenim državama.

Liga naroda bila je prva moderna organizacija. Glavna joj je svrha bilo očuvanje mira u

svijetu. Imala je 3 stalna organa. Skupština se sastojala od predstavnika svih njezinih država

članica. Vijeće lige sastojalo se od predstavnika Glavnih savezničkih i udruženih sila iz I.

svjetskog rata te od predstavnika četiriju drugih država članica Lige koje je birala Skupština

na rok koji je ona određivala. Kasnije se broj nestalnih članica povećao na 9.

Liga je imala i stalno Tajništvo sastavljeno od glavnog tajnika, drugih tajniak i ostalog

potrebnog osoblja. Glavnog tajnika imenovalo je Vijeće na prijedlog većine u Skupštini.

Sjedište Lige bilo je u Ženevi.

Uz propise o kolektivnoj sigurnosti, Pakt Lige sadržavao je propise o razoružanju, mirnoj

promjeni, o obvezatnoj registraciji i objavljivanju ugovora, o sustavu mandata, o poboljšanju

uvjeta rada, o položaju žena i djece, suzbijanju trgovine drogama, te druge propise o

pozitivnoj suradnji među državama.

Umjesto da se ispune očekivanja u poštivanju obveza preuzetih Paktom, Ligu su napuštale

stalne članice njezina Vijeća nakon što su poduzimale čine agresije (Japan, Italija) ili su se na

njih pripremale (Njemačka).

154

www.nasciturus.com

Liga je formalno bila dokinuta na svojoj posljednjoj Skupštini održanoj u Ženevi u travnju

1946. i to nakon što je Povelja UN-a već stupila na snagu. Sva imovina Lige prenijeta je u

vlasništvo nove Organizacije UN-a.

SNIVANJE

UN-

Izbijanje II. svjetskog rata napadom Njemačke na Poljsku 1. rujna 1939. predstavljalo je

neuspjeh Lige naroda. Osnivanje nove i djelotvornije svjetske organizacije Savezničke su sile

kroz čitavo vrijeme tog rata uzimale kao svoju prvenstvenu zadaću.

Tako su predstavnici Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a, Sovjetskog Saveza i Kine u

Moskovskoj deklaraciji (01.11.1943.) priznali neophodnost ustanovljenja praktično u

najskorije vrijeme međunarodne organizacije za održanje međunarodnog mira i sigurnosti.

U izvršenju te Deklaracije predstavnici tih velesila sastali su se u Dumbarton Oaksu u SAD-u

u kolovozu i rujnu 1944. gdje su skicirali osnove buduće organizacije. Usvojeni prijedlog

predviđao je 5 glavnih organa. Opću skupštinu, Vijeće sigurnosti, Međunarodni sud, Tajništvo

te Ekonomsko i socijalno vijeće. Starateljsko vijeće tada još nije bilo predviđeno. Na

konferenciji Roosvelta, Churchila i Staljina na Jalti u veljači 1945. usvojena je «jaltska

formula» glede glasovanja u Vijeću sigurnosti.

Konferencija UN-a o međunarodnoj organizaciji održana je potom u San Franciscu 1945. na

kojoj su predstavnici 50 pozvanih država osnivača («iskonski članovi»), na temelju prijašnjih

zaključaka izradili i usvojili cjelovit tekst Povelje UN-a. Među državama sudionicama bila je i

Jugoslavija.

Da bi se izjeglo loše iskustvo nesudjelovanja SAD-a u Ligi naroda, Povelja je predvidjela

njezino stupanje na snagu tek nakon polaganja ratifikacija kod države domaćina svih 5 stalnih

članica budućeg Vijeća sigurnosti (Kine, Francuske, Sovjetskog Saveza, Ujedinjenjog

Kraljevstva i SAD-a), te većine njezinih ostalih država potpisnica. Povelja je stupila na snagu

24.10.1945. i taj se dan danas slavi kao Dan UN-a.

52. ČLANOVI UN-a I POLOŽAJ DRŽAVA NEČLANICA

SKONSKE

NAKNADNO

PRIMLJENE

DRŽAVE

ČLANICE

Iskonske (prvotne) članice UN-a su sve one države koje su sudjelovale na osnivačkoj

konferenciji u San Franciscu i potom su ratificirale Povelju. Bilo ih je 51. Iskonske članice su

na temelju svoje suverenosti osnovale tu Organizaciju. One same nisu mogle biti podvrgnute

postupku primanja ali su imale pravo odlučivanja o primanju novih država u članstvo.

155

www.nasciturus.com

obveza: djelovanje u slučaju prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije, izvršavaju odluke

koje Vijeće sigurnosti u tim situacijama usvoji u skladu s Poveljom.

Ništa u Povelji ne ovlašćuje UN da se miješaju u poslove koji po svojoj biti pripadaju pod

unutarnju nadležnost države, niti ne obvezuje države članice da takve poslove podnose na

rješavanje prema Povelji. Ugovorna je obveza država članica da snose svaka svoj dio troškova

UN-a kako ih rasporedi Opća skupština.

OSEBNI

POLOŽAJ

UN-

STALNIH

ČLANICA

IJEĆA

SIGURNOSTI

U čl. 23. Povelje izrijekom je propisano da su stalni članovi Vijeća sigurnosti Kina, Francuska

Savez Sovjetskih Socijalističkih Država (danas Ruska Federacija), Ujedinjeno Kraljevstvo

Velike Britanije i Sjeverne Irske i SAD. Odluke VS-a o svim pitanjima, osima pitanja

postupka, donose se potvrdnim glasovima devetorice članova uključujući glasove svih stalnih

članova. To znači da se bez pristanka bilo kojeg stalnog člana ne može usvojiti niti jedna

odluka u tom organu koji je prvenstveno odgovoran za održavanje međunarodnog mira i

sigurnosti.

Tekst povelje, dakle, predviđa jednoglasnost svih 5 stalnih članova pri donošenju odluka i

preporuka u VS-u. Nikakva se odluka ne može donijeti ako je neka stalna članica glasovala

protiv nje, tj. ako je uložila veto. Putem tzv. «dvosturukog veta» stalna članica može spriječiti

donošenje čak i odluke koja spada u pitanja postupka. Ako ona postavi pitanje o tome je li

neko pitanje proceduralno ili ne, odluka o tome donosi se kao da se radi o suštinskom

(bitnom) pitanju. Međutim, predsjednik VS-a može odlučiti da je neko pitanje proceduralne

naravi ukoliko tu njegovu predsjedničku odluku podrži bilo kojih 9 članova tog organa.

Stalna članica može izbjeći i dužnost da se uzdrži od glasovanja u sporovima kojih je stranka.

Posebna prava stalnih članova VS-a ne mogu se mijenjati ili dokidati bez njihova pristanka.

Izmjene Povelje stupaju na snagu za sve članove UN-a ka ih 2/3 članova, uključujući sve

stalne članove VS-a, ratificiraju u skladu sa svojim ustavnim propisima.

Stalna članica praktično ne može biti isključena iz Un-a jer za to treba prijedlog VS-a, kojeg

ona tamo može svojim vetom spriječiti.

USPENZIJA

ISKLJUČENJE

ČLANSTVA

POVLAČENJE

UN-

Povelja UN-a predviđa propise o suspenziji članskih prava u Organizaciji. Član UN-a koji je

zaostao u plaćanju svojih financijskih prinosa Organizaciji za protekle pune 2 godine, gubi

pravo glasa u Općoj skupštini (ali ne i u drugim organima kojih je član). Ipak, Opća mu

skupština može dopustiti da glasuje ako je neplaćanje uzrokovano okolnostima koje ne ovise

157

www.nasciturus.com

o njegovoj volji. Radi se o tzv. «maloj suspenziji», koja osim prava glasa ne lišava odnosnu

državu da sudjeluje u raspravama u Općoj skupštini.

Opća skupština može na preporuku VS-a suspendirati vršenje članskih prava i povlastica

članu UN-a protiv kojeg je VS poduzelo preventivnu ili prisilnu akciju. Riječ je o tzv.

«velikoj suspenziji». Vršenje tih prava može ponovo uspostaviti samo VS nakon što obustavi

takvu akciju.

Opća skupština može na preporuku VS-a isključiti iz Organizacije člana UN-a koji uporno

krši načela sadržana u Povelji.

Povelja namjerno ne sadrži propise o povlačenju iz članstva UN-a, da se time ne bi potakla

praksa koja je bila pogubna za Ligu naroda. Ali, povlačenje iz članstva neke međunarodne

organizacije, pravo je svake države, osim ako je unaprijed podvrgnuto posebnim uvjetima

propisanima u njenom ugovoru ustavu. Do sada se iz UN-a jedino povukla Indonezija 1965.

ali se vratila sljedeće godine.

OLOŽAJ

DRŽAVA

NEČLANICA

PREMA

OVELJI

UN-

Povelja predviđa pravo države koja nije članic UN-a da upozori VS ili Opću skupštinu na

svaki spor kojem je stranka ako za taj spor prihvati obveze o mirnom rješavanju propisane u

Povelji. Poput država članica, takva se država poziva da sudjeluje bez prava glasa u

raspravljanju tog spora pred VS-om.

Iako je Statut Međunarodnog suda sastavni dio Povelje, Povelja dopušta da neka država

nečlanica može postati strankom Statuta uz uvjete koje za svaki posebni slučaj odredi Opća

skupština na preporuku VS-a.

Odluke viejća sigurnosti usvojene temeljem glave VII. Povelje (koja predviđa djelovanje u

slučaju prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije) pravno ne obvezuju države nečlanice

UN-a. Organizacija osigurava da države koje nisu članice UN-a postupaju u skladu s

propisanim načelima koliko je to potrebno za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.

53. ORGANI UN-a

Povelja predviđa 6 glavnih organa UN-a i to: Opću skupštinu, Vijeće sigurnosti, Ekonomsko i

socijalno vijeće, Starateljsko vijeće, Međunarodni sud u Haagu i Tajništvo.

PĆA

SKUPŠTINA

je jedini plenarni i demokratski organ u kojem su sve države članice

zastupljene s najviše po 5 predstavnika. Svaka članica ima jedan glas. Opća skupština ima

158

www.nasciturus.com

Opća skupština ustanovila je mnoštvo svojih stalnih i ad hoc organa za raznovrsne djelatnosti.

Ona ima 6 glavnih komiteta (odbora) i to:

za razoružanje i međunarodnu sigurnost,

za ekonomska i financijska pitanja,

za socijalna, humanitarna i kulturna pitanja,

za posebna politička pitanja i dekolonizaciju,

administrativni i proračunski komitet, te

pravni komitet.

Uz njih djeluju Opći komitet (nadležan za utvrđivanje pitanja koja se stavljaju na dnevni red

zasjedanja Opće skupštine), te Komitet za verifikaciju vjerodajnica predstavnika država

članica.

Opća skupština je nadomjestak za svjetski parlament, ali s tim da ne može donositi zakone.

IJEĆE

SIGURNOSTI

ima specijaliziranu i ograničenu nadležnost. VS je neka vrsta izvršnog

organa UN-a koji ima ograničeni broj članova. Uz 5 stalnih članova, Opća skupština bira na

rok od 2 godine još 10 njegovih nestalnih članova. Da bi se osigurao kontinuitet u radu, svake

se godine bira polovica od tog broja. VS ima dakle, ukupno 15 članova.

Uređeno je tako da može neprestano djelovati i po potrebi se sastajati u svako doba. To danas

nije problem jer sve države članice i nečlanice imaju svoje stalne misije pri UN-u u New

Yorku i Ženevi, a mnoge i u Beču. Stoga je guće sazivati i Opću skupštinu u hitna izvanredna

zasjedanja u roku od 24 sata.

Funkcija predsjednika VS mijenja se svakog mjeseca prema abecednom redu svih njegovih

država članica. Glavna je nadležnost, i odgovornost, VS-a održavanje međunarodnog mira i

sigurnosti. Ono može donositi preporuke i obvezujuće odluke za sve države članice.

VS preporučuje Općoj skupštini primanje, suspenziju i isključenje država i članstva UN-a, te

imenovanje glavnog tajnika. S Općom skupštinom sudjeluje u paralelnom postupku izbora

sudaca Međunarodnog suda u Haagu.

KONOMSKO

SOCIJALNO

VIJEĆE

obavlja znatan dio poslova UN-a u širokom krugu ekonomskih i

socijalnih pitanja na svjetskoj razini. Najviše je cijenjena njegova djelatnost unapređenja

poštivanja i održavanja ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve.

U oblastima svoje nadležnosti ono može davati preporuke Općoj skupštini, državama

članicama, te zainteresiranim specijaliziranim ustanovama UN-a.

160

www.nasciturus.com

Ekonomsko i socijalno vijeće je organ koji koordinira djelatnosti svih specijaliziranih

ustanova UN-a. Preko njega te ustanove sudjeluju u radu UN-a.

Sastoji se od 54 člana koje bira Opća skupština na razdoblje od 3 godine. Odluke se donose

većinom glasova članova koji su pristuni i koji glasuju. Njegova zasjedanja održavaju 2 put

godišnje, u proljeće i na jesen, u Ženevi.

U vršenju njegovih širokih nadležnosti, Ekonomsko i socijalno vijeće osniva stalne odbore,

tzv. funkcionalne komisije (npr. Statistička komisija, Komisija za ljudska prava), te

regionalne komisije.

TARATELJSKO

VIJEĆE

predviđeno je Poveljom radi sprovođenja međunarodnog sustava

starateljstva iz njezine glave XII. Nakon što je posljednje starateljsko području Palau na

Pacifiku steklo neovisnost 1994., Starateljsko vijeće je mjesed dana kasnije suspendiralo svoje

djelatnosti. Za očekivati je da će pri temeljitoj izmjeni teksta Povelje koja se očekuje, taj

organ biti i formalno dokinut jer je izvršio sve svoje zadaće.

EĐUNARODNI

SUD

AAGU

je glavni sudski organ UN-a te ima sjedište u Palači mira u Haagu.

Taj sud je nasljednik Stalnog suda međunarodne pravde kojeg je osnovala Liga naroda i to

1920. Međunarodni sud osnovan je Poveljom UN-a, a Statut suda sastavni je dio Povelje.

AJNIŠTVO

se sastoji od glavnog tajnika i ptrebnog osoblja. Glavnog tajnika imenuje Opća

skupština na prijedlog VS-a. On je najviši administrativni dužnosnik UN-a ali obavlja i neke

važne političke funkcije.

Bit autoriteta glavnog tajnika leži u čl. 99. Povelje, prema kojem on može upozoriti VS na

svaki predmet koji bi po njegovom mišljenju mogao dovesti u opasnost održavanje

međunarodnog mira i sigurnosti.

Glavni tajnik djeluje u osobnom svojstvu na sastancima svih glavnih organa UN-a osim

Međunarodnog suda. On podnosi općoj skupštini godišnja izvješća o radu UN-a.

54. PREGLED SPECIJALIZIRANIH USTANOVA

Specijalizirane ustanove su međunarodne organizacije utemeljene ugovorima između država

koje imaju široke odgovornosti na ekonomskom, socijalnom, kulturnom i drugim poljima, a

koje su uspostavile odnose s UN-om. Međutim, svaka od njih je poseban subjekt međ. prava,a

a po prostoru djelovanja i po članstvu, sve su univerzalne međ. organizacije.

161

www.nasciturus.com

nije članica Fonda. Tu su još i

Međunarodno udruženje za razvoj

Međuanrodna financijska korporacija

, a sjedište svih tih ustanova je u

Washingtonu, D.C.

6. Svjetska trgovinska organizacija (WTO) – proizašla je iz Općeg sporazuma

o tarifama i trgovini (GATT)

7. Međunarodna organizacija za civilno zrakoplovstvo (ICAO)

8. Međunarodna pomorska organizacija (IMO)

9. Svjetski poštanski savez (UPU)

10. Međunarodni savez za telekomunikacije (ITU)

11. Svjetska meteorološka organizacija (WMO)

12. Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO)

13. Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA).

55. REGIONALNE ORGANIZACIJE I SPORAZUMI I OSTALE

MEĐUVLADINE ORGANIZACIJE

Glava VIII. Povelje UN-a regulira regioanalne sporazume. Prema Povelji regionalne ustanove

obuhvaćaju sustave mirnog rješavanja sporova i kolektivnu oružanu akciju njihovih članica u

vršenju njihova prava na kolektivnu samoobranu.

. Sjevernoatlantski savez (NATO – North Atlantic Treaty Organization)

– utemeljen

je 1949. sa svrhom suzbijanja mogućih prijetnji s Istoka. U njegu su se udružili SAD i Kanada

s 14 zemalja Zapadne Europe, uključivši i Grčku i Tursku. Ugovorom su se stranke obvezale

na konsultacije kada god teritorijalna cjelovitost, politička neovisnost ili sigurnost neke od

njih budu ugrožene. Savez se sastoji od Vijeća NATO-a kao vrhovnog organa u kome su

zastupljene sve države članice, te od mnoštva civilnih i vojnih odbora koji pokrivaju sve

aspekte sigurnosti.

163

www.nasciturus.com

1991. ustanovljeno je Vijeće za suradnju Sjevernog Atlantica (NACC) u okviru kojeg je 1994.

utemeljen program Partnerstva za mir. Partnerstvo za mir usmjereno je na praktična pitanja

obrambene i vojne suradnje.

Zapadnoeuropska unija (WEU – Western European Union, UEO)

– osnovana je

Briselskim ugovorom iz 1948. o suradnji u ekonomskoj, socijalnoj i kulturnoj oblasti, te

kolektivnoj samoobrani. Iskonske članice bile su UK, Francuska, Nizozemska, Belgija i

Luksemburg. Unija je prvobitno bila usmjerena protiv poražene Njemačke, ali su nakon

osnivanja NATO-a sljedeće godine propisi o obrani uklopljeni u one NATO-a. 1954. Zapadna

Njemačka i Italija pozvane su da pristupe Briselskom ugovoru i tada je stvorena WEU čija je

svrha tada bila neka vrst kontrole naouržanja Njemačke.

WEU je potom širila svoje članstvo, ali u sjeni NATO-a do danas nije uspjela zadobiti neku

značajniju ulogu. U Maastrichtskom ugovoru iz 1992. priznata je kao sastavni dio Europske

unije, a Deklaracija s Maastrichtskog sastanka navela je da će se ona razvijati kao

komponenta obrane EU i kao način učvršćivanja stupa NATO-a.

Vijeće Europe (Council of Europe)

– osnovano je 1949. sa širokom lepezom

zadataka. Danas obuhvaća 40 država članica, među kojima je i Hrvatska. Najvažniji su organi

Odbor ministara svih država članica, te Parlamentarna skupština koja se sastoji od

predstavnika nacionalnih parlamenata država članica.

Najznačajnija zadaća Vijeća Europe je pripremanje i usvajanje konvencija i protokola koji se

podnose državama članicama na ratifikaciju ili pristup. Do danas je usvojen veliki broj njih,

ali su najvažnije Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. s

protokolima te Europska socijalna povelja iz 1961. Sjedište VE je u Strasbourgu u

Francuskoj.

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD – Organization for Economic

Co-operation and Development)

– ustanovljena je 1960. Danas obuhvaća SAD, Kanadu,

Japan i zemlje Zapadne Europe. Bivša Jugoslavija u njoj je imala snažan položaj pridruženog

člana koji je njezinim raspadom okončan.

OECD održava i potiče ekonomski razvoj svuda u svijetu, ali djeluje kao zatvoreni klub

najrazvijenijih zemalja. Ugovor ustav izrijekom predviđa da su ciljevi Organizacije

unaprjeđenje politika usmjerenih k dostizanju najvećeg održivog ekonomskog razvoja i

zaposlenosti i k podizanju životnog standarda u državama članicama, ali i održanju

financijske stabilnosti.

Europska unija (Europian Union)

– je nesumnjivo najznačajnija europska

organizacija. Ona je najrazvijenija i najizgrađenija regionalna organizacija stvorena do danas

164

www.nasciturus.com

Helsinški završni akt formulirao je seriju načela o uzajmnim odnosima između država

sudionica. Uz načela UN-a, kao posebna načela istaknuta su još: nepovredivost granica,

teritorijalna cjelovitost država te poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda uključujući

slobodu misli, savjesti, vjere i uvjerenja. Iako Završni akt nije formalan ugovor nego je

usvojen i potpisan kao politički dokument, načela sadržana u njemu imaju pravno obvezujući

značaj. Ostale opsežne odredbe Završnog akta (od kojih je većina sročena u obliku preporuka)

političari dijele u 3 korpe. Prvu korpu čine odredbe o sigurnosti u Europi, drugu one o

srudanji država sudionica u oblastima gospodarstva, znanosti tehnologije i okoliša, a treću ona

o humanitarnim pitanjima.

Zajednica neovisnih država

Organizacija američkih država (Organization of American States)

Arapska liga (Liga arapskih država, League of the Arab States)

10.

Organizacija afričkog jedinstva (Organization of African Unity)

11.

Udruženje država jugoistočne Azije (ASEAN, the Association of the South East

Asian Nations)

12.

Raspuštene regionalne organizacije

13.

Commonwealth nacija (Commonwealth of Nations)

– rezultat je osamostaljivanja

teritorija nekadašnjeg Britanskog kolonijalnog carstva. Već su Westministreskim statutom iz

1931. samoupravni dominioni Kanada, Australija, Novi Zeland i Južnoafrička Unija stekli

punu neovisnost od UK-a ali su s njim ostali u mnogim vezama.

D. ČOVJEK U MEĐUNARODNOM PRAVU

56. ČOVJEK KAO SUBJEKT MEĐUNARODNOG PRAVA

Za razumijevanje međunarodnog prava u njegovoj cjelini važno je pitanje je li čovjek

pojedinac u vlastitom svojstvu (a ne kao pripadnik neke države ili nesamoupravne teritorijalne

cjeline, ili čak kao pripadnik etničke ili vjerske skupine), izravni nositelj prava i obveza u

međunarodnom pravnom poretku.

Suverena država je još uvijek glavni subjekt međ. prava. Međuvladine organizacije su

tvorevine država, pa su one u tom smislu «izvedeni» subjekti. Ustanici i oslobodilački pokreti

su prijelazni tj. privremeni subjekti.

Cjelokupno pravo, dakle i međunarodno, svodi se na uređenje odnosa između ljudi. Čovjek je

krajnji adresat svakog prava.

166

www.nasciturus.com

Koncept imperativnih normi općeg međuanrodnog prava (jus cogens) Bečke konvencije o

pravu ugovora iz 1969., najvećim se dijelom odnosi na poštivanje i na zaštitu ljudske osobe,

kako u miru tako i u oružanom sukobu. Subjekti međunardnog prava ne smiju ih kršiti, niti ih

u uzajamnim sporazumima smiju derogirati.

Teška kršenja nekih temeljnih prava čovjeka i ljudskih skupina na opstanak, na tjelesni

integritet, slobodu i dostojanstvo – kako u miru tako i u oružanom sukobu – međunarodna

zajednica je proglasila međunarodnim zločinima.

Poveljom UN-a iz 1945. i Općom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948. prihvaćeni su

instrumenti, kojima se potiče razvoj pravila općeg međunarodnog prava, a odnosni ugovori

predviđaju za njihove države stranke precizne pravne obveze, i tu uz neke mjere međunarodne

kontrole izvršenja.

Oni koji nastoje dokazati da čovjek pojedinac jest subjekt međ. prava (ili je na putu da to

postane), smatraju da se ta osobnost može stupnjevati po intezitetu. Oni pojedinca uspoređuju

s drugim izvedenim subjektima i dolaze do zaključka da je njegov subjektivitet ograničen i

izveden iz subjektiviteta države.

Opće međ. pravo razvija se u pravcu priznavanja pojedincu mnogih ljudskih prava, ali im se

pri tom nameću i mnoge pravne obveze. Međunarodni zločin piratstva na otvorenom moru

može kazniti svaka država pa i ona koja nije pretrpjela štetu. A pirati su uvijek pojedinci koji

djeluju u vlastitom svojstvu. Po običajnom međ. pravu razvijenom temeljem ugovora, svaki

pripadnik oružanih snaga podvrgnut je pravnim pravilima koja vrijede u oružanim sukobima a

za njihovo krđenje on je izravno odgovoran.

Osim materijalnih prava u užem smislu, koja su predviđena u njihovu korist, temeljem nekih

ugovora pojedinci mogu sudjelovati kao stranke pred nekim međunarodnim tijelima protiv

države, ap i protiv onih kojih su državljani.

Moguće je zamisliti da bi, u dalekoj budućnosti, čovjek mogao postati subjektom međ. prava

ukoliko bi čitava međunarodna zajednica stekla neke odlike naddržavne organizacije (tzv.

superdržave) ili federacije država u kojoj bi pojedinac dobio neka politička prava. Ali ako bi

se to dogodilo, međ. pravo bi izgubilo bitna obilježja koja danas ima te bi postalo federalno

pravo te svjetske superdržave.

57. DRŽAVLJANI I STRANCI

OJAM

DRŽAVLJANSTVA

167

www.nasciturus.com

«P

RIROĐENJE

» (

NATURALIZACIJA

)

OTPUST

DRŽAVLJANSTVA

(«

EKSPATRIJACIJA

»)

Naturalizacija u užem smislu je postupak u kojem neka država po svojoj diskreciji podjeljuje

svoje državljanstvo nekoj osobi na njezinu zamolbu. Po općem međ. pravu stranac nema

pravo na državljanstvo putem naturalizacije. U načelu država ima pravo odbiti tu molbu.

Stoga naturalizacija spada u diskrecijsku vlast svake države i može svojim zakonima

predviđati različite uvjete za primanje u svoje državljanstvo.

Zakon o hrv. državljanstvu, osim uvjeta poštivanja pravnog poretka i običaja RH, predviđa da

osoba koja je podnijela takav zahtjev mora imati navršenih 18 godina, da joj nije oduzeta

poslovna sposobnost, da ima otpust iz stranog državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust

dobiti ako bude primljena u hrv. državljanstvo, da ima prijavljen boravak na teritoriju RH

najmanje 5 godina te da poznaje hrv. jezik i latinično pismo.

U međ. pravu nije prihvaćena doktrina o «neraskidivoj privrženosti» koja bi državu

sprječavala da neku osobu otpusti iz svog državljanstva suprotno njezinoj volji. Zakon o hrv.

državljastvu ne predviđa otpust iz državljanstva protiv volje pojedinaca. Kao jedinu zapreku

za otpust iz državljanstva, naš Zakon navodi ako se protiv osobe u pitanju u Hrvatskoj vodi

kazneni postupak zbog djela koje se goni po službenoj dužnosti ili ako je u Hrvatskoj osuđena

na kaznu zatvora dok tu kaznu ne izdrži.

SOBE

BEZ

DRŽAVLJANSTVA

OSOBE

VIŠE

DRŽAVLJANSTAVA

(

APATRIDI

POLIPATRIDI

)

Razlike u zakonima o državljanstvu još su tolike da stvaraju slučajeve apatridije i

polipatridije.

Neke države s brojnim iseljeništvom ili sa svojim etničkim pripadnicima u susjednim

državama, svojim zakonima namjerno dopuštaju stjecanje vlastitog državljanstva bez obveze

otpusta iz prijašnjeg državljanstva. Ipak, teži je položaj osoba bez državljanstva (apatrida) od

onih koji imaju 2 ili više državljanstava. Bez državljanstva mogu ostati brojne osobe koje

napuštaju svoju domovinu iz političkih razloga. I druge teritorijalne promjene mogu stvarati

apatride. Pripadnici neke etničke skupine ne žele primiti državljanstvo na koje jedino imaju

pravo, a država u kojoj borave odbija im u postupku naturalizacije dati svoje državljanstvo.

Konvencija o sukobu zakona glede državljastva iz 1930. predviđa neka pravila glede položaja

osoba s više državljanstava. Ta se pravila danas mogu smatrati iskazom općeg običajnog međ.

prava. Svaka od država koje je ta osoba državljanin može je smatrati samo svojim

državljaninom. Država ne može toj osobi pružati diplomatsku zaštitu u državi čiji je također

državljanin. U trećoj državi takva će se osoba tretirati kao da ima samo jedno državljanstvo, i

169

www.nasciturus.com

to u pravilu državljanstvo države u kojoj uobičajeno ili uglavnom boravi, ili s kojom je najuže

vezana, uzimajući pri tom u obzir okolnosti slučaja.

RAVNI

POLOŽAJ

STRANACA

. P

RISTUP

STRANACA

NEKU

DRŽAVU

Niti jedna država nema obvezu da prima strance na svoje područje. Država može zabraniti

strancima pristup na svoj teritorij ili ga može ograničiti uvjetima koje sama propiše. S druge

strane, danas gotovo da nema države koja bi to svoje pravo sprovodila do kraja i u punoj

strogosti, zbog načela reciprociteta.

Mnoge države dopuštaju dolazak turista ili studenata na kraći rok (najčešće do 3 mjeseca) bez

formalnosti pa čak i bez ulazne vize. Fizički, moralno i socijalno nepodobne osobe najčešće

se isključuju.

Stranac koji namjerava putovati u drugu državu mora imati putovnici izdanu od nadležnog

organa svoje države, i ako je potrebno, ulaznom vizom koju mu izdaje konzulat države u koju

putuje. Na temelju putovnice njegoa mu država može pružiti dipl. zaštitu u državi u kojoj se

nalazi.

ZGON

STRANACA

Poput prava da dopusti ili ne dopusti pristup, svaka država ima pravo na svom području i

ustratiti dalji boravak stranaca kojeg smatra nepoželjnim.

Svaka država može svojim propisima predviđati kriterije, tj. razloge izgona stranaca ali se to

pravo u njegovoj primjeni ne smije zlouptrebljavati. Država prognanog stranca, ili onog

kojem je naloženo iseljenje, ima pravo tražiti razloge za te mjere. U doba mira stranci mogu

po pravilu biti izgnani iz razloga javnog poretka. U slučaju objavljenog rata svaka zaraćena

strana ima pravo prognati sa svog područja sve građane druge zaraćene strane.

Uskrata daljeg boravka stranca nije mjera njegova kažnjavanja, nego akt izvršne državne

vlasti. Izgon se ne bi smio vršiti uz povredu dostojanstva izgnane osobe i s nepotrebnom

brutalnošću. Treba izbjegavati pritvaranje osobe kada ona to odbija učiniti ili nastoji izbjeći

nadzor državnih organa. Osobi u pitanju daje se razumno vrijeme za napuštanje države i da

sama izabere državu u koju će otići.

Stranac kojem se uskrati ulazak u neku državu (na njezinoj granici, u zračnoj luci ili u

morskoj luci otvorenoj za međ. promet), vraća se u zemlju svog posljednjeg boravišta. Ali ako

ga ta država ne želi primiti, vraća se u svoju domovinu.

RAVA

STRANACA

170

www.nasciturus.com

Stranac kojem je priznato pravo neograničenog ili povremenog boravka u nekoj državi

podvrgnut je, poput domaćih građana, pravu te države. On ne može zahtijevati svoje

izuzimanje od sudbenosti teritorijalne države.

Od stranca se može zahtijevati da vrše građanske dužnosti radi zaštite zajednice u kojoj žive,

poput sudjelovanja u mjerama protiv epidemija, požara, prirodnih katastrofa i drugih

opasnosti koje ne proizlaze iz rata.

Stranci se ne smiju uplitati u politiku države u kojoj borave. Također, osim osoba s

diplomatskim položajem, stranci ne mogu tražiti izuzeća od plaćanja poreza i carina. Država

ima pravo naplaćivati poreze na nekretnine i od stranaca bez prava na stalni boravak. Stranci

sa stalnim ili duljim boravkom potpadaju pod obveze osiguranja i jamčevina, poput domaćih

građana.

TOČIŠTE

(

AZIL

)

U vršenju svoje suverenosti, svaka država ima u načelu pravu primiti u svoje područje kojeg

god želi stranca. Niti jedna država po međ. pravu nije dužna odbiti prititi nekog stranca na

svoje područje, izručiti ga drugoj državi ili ga izgnati sa svog teritorija, osim u slučaju nekih

ograničenja ili u izvršenju obveza koje je sama preuzela.

Teritorijalna suverenost (vrhovništvo) države uvijek ima prevagu nad njenom personalnom

suverenošću.

Svaka država može podijeliti makar privremeni azil nekom strancu koji je izgnan ili je

pobjegao iz svoje domovine, kao i osobi bez državljanstva. Pružanje azila je pravo koje

proizlazi iz teritorijalne suverenosti države. Ono je mriroljubivo i humanitarno djelo koje

druge države ne bi smjele smatrati neprijaznim činom.. U načelu se običnim zločincima ne

pruža utočište. Pravo pružanja azila u praksi se sve više ograničuje brojnim ugovorima o

izručenju (ekstradiciji), te nekim pravilima učtivosti.

Pravo svake države da pruža utočište političkim bjeguncima, bilo da su stranci ili osobe bez

državljanstva, nije kao takvo nikad bilo pod sumnjom, niti se osporavalo. Međutim, samo

međunarodno pravo ne garantira pojedincima nikakvo pravo na azil, tj. pravo da ga pod

određenim uvjetima uvijek dobiju ako ga zatraže.

OLOŽAJ

IZBJEGLICA

OSOBA

BEZ

DRŽAVLJANSTVA

Izbjeglički problem, koji je postao masovan nakon I. svjet. rata, nakon II. svjet. rata postaje

sve akutniji i dobija ogromne razmjere.

172

www.nasciturus.com

U sklopu UN-a od početka 1951. djeluje Ured visokog povjerenika (komesara) za izbjeglice

(UNHCR) sa sjedištem u Ženevi. Danas je između velikog broja država, na snazi Konvencija

o položaju izbjeglica iz 1951. i Protokol koji se odnosi na položaj izbjeglica iz 1967.

Konvencija o položaju osoba bez državljanstva usvojena je 1954.

Izbjeglica je svaka osoba koja se zbog utemeljenog straha od progona zbog svoje rase,

vjeroispovjedi, nacionalne pripadnosti ili pripadnosti nekoj društvenoj skupini ili zbog

političkog mišljenja, nađe izvan zemlje čije ima državljanstvo i koja ne želi, ili zbog tog

straha, neće tražiti zaštitu te države.

Naprotiv, osoba bez državljanstva (apatrid) je osoba koju primjenom svojih zakona niti jedna

država ne smatra svojim pripadnikom.

Prema navedenim konvencijama, pravo na zaštitu nemaju osobe koje su počinile zločine

protiv mira, ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti, one koje su izvan države koja ih je

primila prethodno počinile obične zločine teške naravi, te osobe krive za djelatnosti suprotne

ciljevima i načelima UN-a.

U državi koja im je pružila privremeno ili stalno utočište, izbjeglice i apatridi imaju

odgovarajuća prava i dužnosti. Njihova je dužnost da poštuju zakone i propise, kao i mjere za

zaštitu javnog poretka države u kojoj se nalaze.

Izbjeglicama i apatridima mora se pružiti jednaka zaštita kao i vlastitim građanima glede

industrijskog i intelektualnog vlasništva, mejre racioniranog snabdjevanja namirnicama,

onsovnog obrazovanja, javne pomoći, radnog i socijalnog zakonodavsta te poreznih tereta.

Država boravka dužna im je osigurati makar jednak tretman s ostalim strancima glede

stjecanja pokretne i nepokretne imovine, sklapanja ugovora o iznajmljivanju i dr. ugovora o

vlasništvu, prava bavljenja poljoprivredom, obrništvom i trgovinom na vlastiti račun i dr.

OJAM

EKSTRADICIJE

Pod pojmom ekstradicije podrazumijeva se formalno izručenje neke osobe od jedne države

drugoj koja ga je zatražila, radi suđenja i kažnjavanja. Ekstradicija bjegunca nikad nije postala

obvezom države po općem međ. pravu.

U praksi se većinom vrši primjenom dvostranih ugovora kojih je sklopljen znatan broj.

Općenito se smatra prihvaćenim da država kojoj je odobren zahtjev za ekstradiciju ne smije,

osim uz odobrenje države koja je osobu izručila, suditi joj za druge zločine osim za one koje

je izručena. To načelo specijalnosti predviđa se u ugovorima o ekstradiciji ali se poštuje čak i

kada nije izričito propisano.

173

www.nasciturus.com

Krajem 1994. ustanovljen je Ured Visokog povjerenika za ljudska prava koji djeluje uz

podršku Centra UN-a za ljudska prava u Ženevi.

10.12.1948. Opća skupština UN-a usvojila je Opću deklaraciju o ljudskim pravima u kojoj su

uz građanska i politička prava, definirana i neka ekonomska, socijalna i kulturna prava. Ta

povijesna rezolucija usvojena je jednoglasno uz 8 suzdržanih glasova (socijalističke zemlje

uključivši i Jugoslaviju, zatim Saudijska Arabija i Južna Afrika).

Radi se o katalogu neotuđivih prava svakog pojedinca i to:

1. prava na život, slobodu i sigurnost,

2. priznanje svakog kao osobe pred zakonom,

3. jednakost svih pred zakonom,

4. posebna jamstva u kaznenom postupku poput poštenog i javnog suđenja,

pretpostavke nevinosti i zabrane kažnjavanja primjenom ex post facto

zakona

5. sloboda kretanja u državi, njezino napuštanje i vraćanje u nju,

6. utočište (azil),

7. državljanstvo,

8. pravo na vlasništvo,

9. slobode misli, savjesti, vjeroispovjedi i izražavanja, mirnog okupljanja i

udruživanja,

10. socijalno osiguranje,

11. rad uz pravične i povoljne uvjete, i udruživanje u sindikate radi zaštite

vlastitih interesa,

12. prikladan životni standard i obrazovanje i

13. pravo slobodnog sudjelovanja u kulturnom životu zajednice, uživanja u

umjetnosti i sudjelovanja u znanstvenom napretku i njegovim koristima.

Postupno je Opća deklaracija zadobila sveopću podršku kao instrument koji definira običajna

pravna pravila o ljudskim pravima, ili ona koja su na putu da to postanu.

Nakon, Opće deklaracije, 1966. usvojena su 2 ugovorna instrumenta: Međunarodni pakt o

ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te Međunarodni pakt o građanskim i političkim

pravima. Time su te deklaracije poticale razvoj općeg običajnog prava, i to daje osnove za

tvrdnju da prava formulirana u njima pravno obvezuju i države koje ne postanu strankama

odgovarajućih ugovora.

Pravila jus cogens možemo svrstati u nekoliko skupina.

175

www.nasciturus.com

U prvu skupinu

spadaju neka temeljna prava svakog čovjeka na život, tjelesni integritet,

slobodu i dostojanstvo, čije je kršenje čitava međunarodna zajednica priznala međ. zločinom.

Za njih su odgovorne države ali kaznenu odgovornost po međ. pravu neposredno snose i

pojednici.

Na drugom mjestu

je sloboda od diskriminacije ljudi po bilo kakvoj osnovi koju zabranjuju

odgovarajući međ. instrumenti. Dužnost je svake države, ne samo da se sama uzdrži od mjera

diskriminacije i da ne donosi zakone s tim posljedicama, nego i da spriječi svoje organe, te

neovlaštene pojedince ili skupine ljudi da je vrše. Diskriminacija uvijek ima nehumane i

dalekosežne posljedice te neizbježno proizvodi masovna i sustavna kršenja ljudskih prava.

3. U treću skupinu, među pravilima jus cogens spadaju ona građanska i politička prava svakog

pojedinca koja se prema konvencijama na snazi ni pok kojim okolnostima ne smiju derogirati.

Sa stajališta općeg međ. prava najvažniji je čl. 4. Međunarodnog pakta o građ. i političkim

pravima iz 1966., koji predviđa da se u doba izvanredne javne opasnosti koja ugrožava

opstanak naroda čije je postojanje službeno proglašeno mogu privremeno derogirati neke

obveze iz Pakta. Međutim, ni tada se ne mogu derogirati pravo na život, iz izuzetak izricanja

smrtne kazne za najteže zločine u sudskom postupku, zatim zabranjeno je mučenje ili

okrutnog ili nečovječnog postupanja, ropstvo, trgovina robljem i ropstvo sličnih oblika,

uhićenje jedino zbog neizvršenja ugovorne obveze, zatim pravo svakog na pravnu osobnost te

sloboda misli, savjesti i vjeroispovjedi.

4. Uz ova prava i slobode pojedinaca u jus cogens u smislu čl. 53., 64. i 71. Bečke konvencije

o pravu ugovora spadaju i još neka. Ona se smiju derogirati u slučajevima izvanredne javne

opasnosti poput rata, za kratko vrijeme dok ta opasnost traje i mjeri koju ona nalaže. Ali

njihovo teško, masovno i sustavno kršenje od strane vlasti na dulji rok također predstavlja

teško kršenje međunarodnog prava.

Tu prema Međ. paktu o građanskim i političkim pravima treba uvrstiti i pravo svakog

pojedinca na slobodu i osobnu sigurnost i slobodu od samovoljnog uhićenja ili držanja u

pritvoru, pravo osoba lišenih slobode i na izdržavnju kazne na čovječno postupanje te

jednakost svih pred sudovima, pravo na pošteno i javno suđenje i pretpostavka nevinosti.

5. U sljedećoj skupini su neka imperativna pravila o slobodama i pravima pojedinaca, koja

sasvim ne odgovaraju određenju jus cogens prema Bečkoj konvenciji iz 1969. Te slobode i

prava podložna su izvjesnim ograničenjima koja može propisati državna vlast i to zbog

poštivanja prava i ugleda drugih, za zaštitu državne sigurnosti ili javnog poretka ili javnog

zdravlja ili morala.

176

www.nasciturus.com

c) Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1966.

d) Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina pritiv čovječnosti iz 1968.

e) Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije prema ženama iz 1979.

f) Konvencija o sprječavanju mučenja ili neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili

kažnjavanja iz 1985.

g) Konvencija o pravima djeteta iz 1989.

Ustav Međunarodne organizacije rada, 1919. a potom i brojne konvencije, obvezuju njihove

države stranke da tijelima nepristranih stručnjaka podnese periodična izvješća o mjerama koje

su poduzele u poštivanju prava zaštićenih osoba iz tih konvencija (mjere osiguranja

izvršenja).

U skladu s ugovornim obvezma Hrvatske, pojedinci mogu podnositi svoje pritužbe

Europskom sudu za ljudska prava sa sjedištem u Strasbourgu, i Odboru za ljudska prava

osnovanom temeljem Međ. pakta o građ. i pol. pravima sa sjedištem u Ženevi

→ Postupak pred Europskim sudom za ljudska prava

– tužbu pred Europskim sudom

može podnijeti pojedinac koji smatra da je žrtva povrede prava predviđenih Konvencijom ili

protokolima od neke države stranke. Ta osoba može biti državljanin države koju tuži, ali

također i stranac ili osoba bez državljanstva pod uvjetom da u tuženoj državi ne uživa

diplomatski ili neki drugi imunitet. U svojstvu tužitelja mogu se pojaviti i nevladina

organizacija (NGO) ili skupina građana.

Tužba se podnosi Glavnom tajniku Vijeća Europe u Strasbourgu običnim pismom za koje

nisu predviđene formalnosti niti bilo kakve pristojbe. Tužba mora biti sastavljena na jednom

od službenih jezika Suda – francuskom ili engleskom. Dokumenti koji se prilažu moraju biti

snabjedeveni prijevodom na neki od tih jezika. Predsjednik Suda može ovlastiti stranku ili

njezina zastupnika da se služi i nekim drugim jezikom. Postupak pred Sudom je besplatan.

Sud će usvojiti tužbu ako se ispune sljedeći strogi uvjeti:

Navedenu povredu prava iz Europske konvencije ili protokola mora počiniti javna

vlast tužene države (a ne privatne osobe).

Događaji koji čine povredu prava tužitelja moraju se zbiti nakon što Konvencija

stupi na snagu za tuženu državu. Stoga se i Hrvatsku može tužiti Sudu samo za

kršenja prava koja Konvencija štiti počevši od 5.11.1997.

Tužba se mora odnositi na povredu nekog prava navedenog u Europskij konvenciji

li u Protokolima br. 1, 4, 6 ili 7 te u granicama tih propisa.

Tužitelj mora biti sam i osobno žrtva povrede prava.

178

www.nasciturus.com

Prije nego što uputi tužbu Sudu, tužitelj mora iscrpiti sva raspoloživa pravna

sredstva predviđena pravom tužene države, sve do konačne presude ili odluke

najvišeg organa protiv koje nema priziva.

Tužba Europskom sudu mora se podnijeti najkasnije 6 mjeseci po konačnoj

presudi ili odluci protiv koje nema priziva.

Tužba ne smije biti anonimna.

Ukoliko je tužba odbijena, ne može se podnositi nova tužba o istom predmetu,

osim ukloko sadrži nove podatke.

Tužba ne smije prethodno već biti podnijeta nekom drugom međunarodnom

postupku istrage ili rješavanja (načelo zabrane litispendencije).

Sud ima broj sudaca koji odgovara broju država stranaka Konvencije, odlučuje u odborima od

3 suca, u vijećima od 7 sudaca te u Velikom vijeću od 17 sudaca.

Odbor od 3 suca prethodno ispituje dopustivost tužbe. Ako odbor proglasi tužbu dopustivom,

tužba se prosljeđuje na razmatranje Vijeću od 7 sudaca. Vijeće može dužbu proglasiti

nedopustivom ili će se upustiti u istraživanje njenih navoda. Ako utvrdi prima facie kršenje

nekih propisa Europske konnvencije ili nekog protokola, ono će tužbu razmotriti s

predstavnicima tužitelja i tužene države, pri čemu se može poduzeti dalja istraga.

U slučaju da konačno utvrdi kršenje, Vijeće će pokušati postići nagodbu između tužitelja i

tužene države. Ako u tome ne uspije ili ako unutarnje pravo države ne dopušta potpuno

obeštećenje, Vijeće u svojoj presudi može odrediti iznos pravičnog obeštećenja tužitelja.

Protiv presude Vijeća svaka od stranaka može u roku od 3 mjeseca podnijeti žalbu Velikom

vijeću od 17 sudaca. Žalbu prvo razmatra tijelo od 5 sudaca Velikog vijeća. Ako odobri žalbu,

Veliko vijeće izriče konačnu presudu.

→ Pritužbe odboru za ljudska prava

– S obzirom da je Hrvatska 1995. pristupila

Fakultativnom protokolu iz 1966. uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz

iste godine, pojedinci pod jurisdikcijom Hrvatske imaju pravo da njihove pritužbe razmatra i

Odbor za ljudska prava u Ženevi.

Tužba se naslovljuje Tajništvu UN-a (Odjel za ljudska prava) u Ženevi. Može biti sastavljene

na bilo kojem jeziku.

Uvjeti za tužbu Odboru za ljudska prava u osnovi su slični onima iz Europske konvencije.

Dakle, tužbu ne mora biti sastavjena u nekom strogom obliku i za nju nije potrebno plaćanje

nikakvih pristojbi. Tužba se mora odnositi na povredu nekog prava navedenog u tekstu

Međunarodnog pakta o građ. i pol. pravima i u granicama njegoovog teksta. Prava iz Pakta

179

www.nasciturus.com

svijetu. Od Dokumenta iz Kopenhagena, za opći običajni proces od većeg je značaja

Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim

manjinama, koju je 1993. usvojila Opća skupština UN-a.

Pravila općeg i regionalnog međunarodnog prava o manjinskoj zaštiti

Postoji više različitih definicija manjina. Prema Capotortiju, manjina je skupina brojčano

manja od ostatka pučanstva neke države, u nedominantnom položaju, pripadnici koje – koji su

građani te države – imaju etničke, vjerske ili jezične značajke različite od značajki ostatka

pučanstva, i makar imlicitno iskazuju osjećaj (uzajamne) solidarnosti usmjeren k očuvanju

svoje kulture, tradicije, vjere ili jezika.

Cilje svake manjinske zaštite morao bi najprije biti potpuna ravnopravnost pripadnika manjina

u odnosu na ostatak pučanstva, dakle njihova nediskriminacija, te potom posebna prava,

institucije i druge pogodnosti potrebne za očuvanje njihovih posebnosti.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima određuje da se u državama gdje postoje

etničke, vjerske ili jezične manjine ne smije osobama koje pripadaju takvim manjinama

uskratiti pravo da zajedno s ostalim članovima svoje skupine, imaju vlastiti kulturni život, da

ispovijedaju i održavaju svoju vlastitu vjeru ili da se služe svojim vlastitim jezikom.

Od 1990. godine regionalni razvoj pravila o zaštiti manjina u okviru europskih institucija

neusporedivo je brži i djelotvorniji od onog na svjetskoj razini.

U krilu Vijeća Europe usvojena su 2 veoma važna ugovora o manjinskoj zaštiti: Europska

povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima iz 1992. te Okvirna konvencija za zaštitu

nacionalnih manjina iz 1995.

Hrvatska je kao europska država preuzela ugovorne obveze iz Međunarodnog pakta o građ. i

pol. pravima, kao i iz dvaju ugovora Vijeća Europe. Uz to, Ustavni zakon o ljudskim pravima

i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, uz manjinska prava

koja sam razrađuje, u čl. 1 sadrži obvezu na njihovo poštivanje i zaštitu u skladu, između

ostalog, Dokumentom s kopenhaškog sastanka KESS-a.

Moguć dalji razvoj pravila o manjinskoj zaštiti

Razvoj pravila o manjinskoj zaštiti može se očekivati u 21. stoljeću i to zasnovan na nekim

prirodnim pravilima svih etničkih, vjerskih i jezičnih skupina i osoba koje im pripadaju, iako

taj razvoj mogu veoma usporiti neki novi svjetski sukobi.

Neka manjinska prava koja su se već afirmirala makar na normativnoj razini:

181

www.nasciturus.com

1. Prvo i najtemeljnije pravo svih skupina i njihovih pripadnika koji su

građani odnosne države, je njihovo pravo na opstanak,

2. pravo svih skupina i njihovih pripadnika na jednakost – ravnopravnost

pripadnika manjina u odnosu na ostatak pučanstva postiže se ako oni pod

jednakim uvjetima uživaju sva ljudska prava prema međ. pravu kao i sva

ona prava koja predviđaju ustav i zakoni države čiji su građani,

3. pravo na odgovarajuću zastupljnost svih skupina u političkom odlučivanju,

4. pravo na slobodnu upotrebu jezika u privatne i javne svrhe – u većini

država osigurava se da okrivljena osoba u kaznenom postupku može

koristiti svoj jezik ili jezik koji razumije. Na područjima na kojima neka

manjinska jezična skupina čini cjelokupno stanovništvo ili većinu ili

značajni postotak, opravdano je da se uz državni službeni jezik, koristi i

jezik te skupine u sudskom u upravnom postupku, te u toponimima takvih

mjesta u zanivima ulica i javnih ustanova,

5. pravo na vlastite institucije – da bi se održale posebnosti pojedinih

skupina.Posebno je važno da se za djecu pripadnika jezičnih skupina, tamo

gdje ih ima u dovoljnom broju osiguraju ustanove za preškolski odgoj, te

potom osnovno obrazovanje na njihovom jeziku. Sve etničke, vjerske i

jezične skupine, ovisno o njihovu broju i materijalnim mogućnostima,

trebale bi biti slobodne da na vlastiti trošak osnivaju i održavaju svoje

kulturne ustanove poput kazališta, folklornih društava, radio stanica i dr.

60. KAZNENA ODGOVORNOST POJEDINCA

Već je po klasičnom međ. pravu pojedinac izravno bio podvrgnut međunarodnom pravnom

poretku i snosio je kaz. odgovornost za zločin piratstva na otvorenom moru. Za počinjenje

međ. zločina koje je takvima priznala čitava međ. zajednica država (jer su bitni za zaštitu

temeljnih interesa te zajednice), uz državu, odgovornsot snose i one fizičke osobe koje su

njihovi počinitelji.

182

www.nasciturus.com

Nakon proteka određenog vremena od okončanja II. svjetskog rata nametnulo se pitanje

zastarjevanja međunarodnih zločina. Ta dilema okončana je usvajanjem Konvencije o

nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti 1968. godine, a među strankama je i

Hrvatska.

Sudbenost domaćih sudova glede kažnjavanja međunarodnih zločina i drugih delikata

Da bi se neki domaći sud proglasio nadležnim da sudi osobama okrivljenima za međ. zločine,

nije dovoljno da je odnosna država postala strankom konvencije koja taj zločin zabranjuje.

Čak i u državama u kojima je priznat primat međ. prava nad unutarnjim, ili u kojima ustav

propisuje prvenstvo ugovora nad domaćim zakonima, neovisni sud se može proglasiti

nenadležnim ako djelo u pitanju nije izričito predviđeno i u kaznenom zakonu te države.

Sudovi će strogo tumačiti opće načelo prava koje izričito i u konvencijama o ljudskim

pravima, nullum crimen sine legem, nulla poena sine legem (načelo legaliteta).

Da bi se te teškoće otklonile, odgovarajuće konvencije propisuju obvezu država njihovih

stranaka da usklade svoje zakonodavstvo, ili da donesu nove zakone, potrebne za kažnjavanje

počinitelja zabranjenih djela u pitanju.

KZ RH predviđa kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, kao što

su npr. genocid, agresivni rat, ratni zločin protvi civilnog pučanstva, ratni zločin protiv

ranjenika i bolesnika, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, protupravno ubijanje i ranjavanje

neprijatelja, protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu.

Država može u svom kaznenom zakonu predviđati djela zabranjena konvencijama kojih ona

nije stranka, a osobito djela zabranjena općim običajnim međ. pravom Ukoliko se radi o

djelima zabranjenima nekom konvencijom koje je odnosna država stranka, sudac će uvijek

uspoređivati kvalifikaciju tog djela iz konvencije s onim iz kaznenog zakona. Hrvatski će

sudac to činiti i u svjetlu odredbe Ustava RH po kojoj su objavljeni ugovori po pravnoj snazi

iznad zakona.

Međunarodna kaznena sudbena tijela

→ Međuanrodni vojni tribunal

u Nurnbergu ustrojen je radi kažnjavanja «glavnih ratnih

zločinaca» iz nacističke Njemačke. Sud je nadležan za 3 skupine zločina:

zločine protiv mira

ratne zločine

184

www.nasciturus.com

zločine protiv čovječnosti (npr. ubojstvo, istrebljenje, porobljavanje deportacija i

ostala nečovječna djela počinjena prema bilo kojem civilnom pučanstvu prije ili za

vrijeme rata i dr.).

Tribunal je zasjedao u Nurnbergu od 10.11.1945. do 30.8.1946. Statutom Tribunala bilo je

predviđeno da se službeni položaj okrivljenih, bilo kao glavara države ili odgovornih

dužnosnika u državnim tijelima, neće smatrati razlogom za oslobođenje od odgovornosti ili za

ublažavanje kazne. Stoga se pred Tribunalom nisu priznavali nikakvni imuniteti okrivljenih.

Izrečene presude bile su konačne i bez priziva. Tribunal se u svojoj presudi uglavnom

ograničio na kažnjavanje okrivljenih za zločine koje su počinile u tijeku II. svjetskog rata ili u

vezi s njim tj. od 1.9.1939. do njemačke kapitulacije 1945.

→ Međunarodni vojni tribunal za Daleki Istok u Tokiju

ustanovljen je Posebnim

proglasom vrhovnog komandanta savezničkih snaga generala Douglasa McArthura 19.1.1946.

Bio je nadležan za iste zločine kao i Tribunal u Nurnbergu, ali za djela počinjena od 1.1.1928.

do 2.9.1945.

→ Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju

– MKSJ osnovan je Rezolucijom

Vijeća sigurnost br. 827 koja sadrži i statut Suda. Sjedište mu je u Haagu. Nadležan je za

kažnjavanje osoba odgovornih za teške povrede međunarodnog humanitarnog prava

počinjenog na području bivše Jugoslavije od 1.1.1991.

11 sudaca bira Opća skupština sa liste između 22 i 33 kandidata kuje predlaže Vijeće

sigurnost. Suci se biraju na 4 godine s mogućnošću ponovnog izbora. Sud se sasdtoji od 2

viejća od po 3 člana koja presuđuju u prvom stupnju te od Žalbenog vijeća od 5 sudaca.

Tribunal je nadležan za kažnjavanje 4 vrste međ. zločina i to:

teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949.: namjerno ubojstvo, mučenje i

neljudsko postupanje, namjerno nanošenje teške patne ili ozbiljne ozljede tijela,

opsežno uništavanje i oduzimanje imovine, namjerno uskraćivanje prava ratnim

zarobljenicima ili civilima na pošten i nepristran sudski postupak, nezakonito

protjerivanje ili premještanje civila ili njihovo nezakonito zatočenje, uzimanje

civila kao talaca

kršenje zakona i običaja rata: odgovornost obuhvaća upotrebu otrovnog ili drugog

oružja, samovoljno uništavanje gradova i sela ili pustošenje koje nije opravdano

vojnom potrebom, napad ili bombardiranje bilo kojim sredstvima zabranjenih

gradova, sela, objekata ili zgrada, osvajanje, uništavanje ili namjerno oštećenje

vjerskih, odgojnih i dr. ustanova, povijesnih spomenika, umjetnina i znanstvenih

djela

185

www.nasciturus.com

Postupak pred Sudom moći će pokretati države, samostalni tužitelj i VS UN-a. Sud će imati

ovlast izdavanja naloga za uhićenje i privođenje okrivljenih osoba. Sud će se sastojati od 18

sudaca izabranih na rok od 9 godina među stručnjacima kaznenog i međunarodnog prava.

Radni jezici Suda će biti engleski i francuski.

Da bi Statut stupio na snagu i Sud se ustanovio, potrebno je da ga ratificira 60 država, koliko

je potrebno i za stupanje na snagu Konvencije UN-a o pravu mora iz 1982. Ispunjenje tog

uvjeta ne očekuje se brzo. Ali nakon što se Sud i ustanovi, još neće imati univerzalnu

sudbenost, što je inače svrha njegova postojanja.

IV. DIO: OBJEKTI U MEĐUNARODNOM PRAVU

A. DRŽAVNO PODRUČJE

187

www.nasciturus.com

61. PROSTOR DRŽAVNOG PODRUČJA. TERITORIJALNA

SUVERENOST DRŽAVE

Državni teritorij tj. državno područje, je bitan kriterij za procjenu nastanka neke države, i

bitan element njezina postojanja.

Državno područje obuhvaća kopnene prostore koji se nalaze u državnim granicama, uključivši

rijeke i jezera, te otoke.

Područje obalne države obuhvaća još i njene unutrašnje morske vode, arhipelaške vode tzv.

«oceanskih arhipelaških država», te njeno teritorijalno more.

Državno područje ne obuhvaća samo površinu kopna i mora već i podzemlje, uključivši

podzemlje morskog dna, kao i zračni prostor iznad cjelokupnog kopnenog i morskog područja

države.

Suverenost države ne očituje se sasvim jednako na njenom kopnenom, morskom i uzračnom

prostoru.

Sve države se grubo mogu podijeliti na obalne i neobalne. Ali i neobalne države imaju pravo

pristupa moru preko susjednih država. Neke obalne države sastoje se isključivo do otočja i

arhipelaga. To su npr. UK, Irska, Japan, Novi Zeland i dr., uz tzv. oceanske arhipelaške

države od kojih su najznačajnije Indonezija i Filipini.

U prošlosti je bilo iznimaka kada su na nekom području vlast vršile dvije države (koimperij ili

kondominij).

Državno područje je prostor na kojem država vrši svoju vrhovnu vlast i do granica kojeg ta

vlast dopire. Ono je objekt međunarodnog prava, jer svaka država prema tom pravu uživa tzv.

teritorijalnu suverenost. Pod teritorijalnom suverenošću države podrazumijeva se skup

nadležnosti koje ona uz pomoć svojih organa vrši na svom državnom području.

Postoje dva spekta državne suverenosti: punoća i isključivost.

Punoća državne vlasti

znači da država na svom području vrši sve funkcije državne vlasti. Na

njemu se primjenjuje njezin ustavni poredak sa svim njegovim naknadnim izmjenama. Za to

područje država donosi zakone i druge propise, organizira svoju upravnu sudbenu i lokalnu

vlast.

Država ima pod svojom sudbenošću (jurisdikcijom) sve fizičke i pravne osobe koje se nalaze i

koje djeluju na njezinu području. To se odnosi na njezine državljane, na osobe bez

državljanstva, i uz neke izuzetka i na strance. Dakle, sve osobe i stvari koje se nalaze ili koje

uđu na područje neke države, ipso facto se podvrgavaju njenoj suverenosti.

188

www.nasciturus.com

Kao što ni područje države ne čini samo površina njenog kopnenog i morskog prostora, nego

zahvaća njihovo podzemlje i zračni prostor, tako ni državna granica nije jednodimenzionalna

crta. S obzirom da se supušta u dubinu, te razgraničuje zračni prostor između država, ona ima

i drugu dimenziju.

Granica neke države čini crtu koja je na kopnu dijeli od područja njoj susjednih država. Na

moru je to vanjska crta teritorijalnog mora odnosne države.

Državne granice se često dijele na prirodne i vještačke.

Prirodna se granica

upire na neki

prirodni oblik tla, poput rijeke ili planinskog masiva.

Kad je riječ o graničnim rijekama može se raditi o neplovnim i plovnim rijekama. Ako neka

neplovna rijeka dijeli područja dviju država, njihova granica po pravilu slijedi crtu sredine

između obala te rijeke. Kod plovnih rijeka za graničnu crtu može se usvojiti

thalweg

. To je

crta koja neprekinuto spaja najdublje točke u koritu te rijeke, odnosno u koritu njenog glavnog

plovnog rukavca. Ukoliko dvije susjedne države izgrade preko granične rijeke most, one

svoju granicu najčešće određuju na sredini tog mosta, i to neovisno od granice na samoj rijeci.

Osobito je važno precizno utvrditi graničnu crtu u ugovoru kada su dvije susjedne države

odijeljene planinskim masivom ili lancem planina. Ta crta može povezivati vrhove planina, ili

slijediti njihove grebene.

Vještačke granice

povlačile su se u doba kolonijalizma i u kasnijim razdobljima na

neistraženim i slabo naseljenim pustinjskim i drugim područjima. Vještačka granica je

imaginarna geometrijska ravna crta koja slijedi neki geografski meridijan ili paralelu, ili je to

dugačka ravna crta povučena na drugi način.

Moguće je da granica između dvije države nije utvrđena nikakvim pisanim ugovornim

tekstom ili međunarodnom sudskom ili arbitražnom presudom. Neke su granice nastale

običajnim putem, temeljem dugotrajne prakse, i njih ne osporava niti jedna od susjednih

država.

AČELO

UTI

POSSIDETIS

Na slučajeve teritorijalnih promjena koje stvaraju stanja sukcesije država primjenjuje se

načelo uti possidetis. To znači da ako između novih država sljednica nema drukčijeg

sporazuma, između tih teritorijalnih cjelina koje su stekle neovisnost crta razgraničenja unutar

države prethodnice, koja je bila na sazi na datum sukcesije država, postaje njihova državna

granica prema međ. pravu.

Vijeće Međunarodnog suda u Haagu riješilo je presudom iz 1986. spor o granicama između

Burkine Faso i Malija prema graničnoj crti tih dviju država kakva je postojala u trenutku

190

www.nasciturus.com

stjecanja njihove neovisnosti 1960. godine. Ta je presuda proglasila načelo uti possidetis

načelom općeg međunarodnog prava.

Načelo uti possidetis nema domašaj imperativne norme općeg međ. prava (jus cogens). Nove

susjedne države koje proizdađu iz dekolonizacije ili iz raspada države prethodnice, mogu

određivati granice kakve god žele, pod uvjetom da o tome postignu obostran i slobodan

sporazum. Međutim, to se načelo uvijek nameće kao obvezatno ukoliko se ne postigne

suprotan sporazum.

Bilo je pokušaja dokazivanja da je načelo uti possidetis neprimjenljivo pri određivanju

morskih granica između novih obalnih država. To nije točno. Ako je središnja vlast države

prethodnice sklopila sporazum o razgraničenju morskih prostora sa susjednom državom, ti

sporazumi ostaju na snazi i obvezuju, kako obalnu državu sljednicu, tako i tu treću državu

stranku tih sporazuma.

Postupak utvrđivanja granica

Prva faza sastoji se u nastojanju postizanja ugovora o granicama. Radi se o političko-pravnoj

operaciji. Ako stranke nisu u stanju postići sporazum, one mogu povjeriti nekom

međunarodnom arbitražnom ili sudskom tijelu zadaću da svojom obvezujućom presudom

zacrta, bilo čitavu granicu, ili samo njezine sporne dijelove.

Druga faza sastoji se od demarkacije (zacrtavanja) granice na terenu. Taj se posao može

povjeriti paritetnoj komisiji stručnjaka (pravnika, geodota, geografa i dr.). Komisija se može

ovlastiti na mala odstupanja od ugovorene crta da bi bi bolje postavila granicu na terenu, npr.

da bi se izbjeglo da ona prolazi kroz neku kuću.

Završna faza je podizanje trajnih graničnih stupova. Stupovi se mogu obilježiti s brojevima,

time da se održavanje onih s neparnim brojevima povjeri jednoj od susjednih država, a onih s

parnim brojem drugoj.

Hrvatska, Slovenija, Makedonija i BiH proglasile su svoju neovisnost u okviru njihovih

dotadašnjih republičkih, odnosno državnih granica prema trećim zemljama, koje su potom još

u 2 navrate potvrdile kao konačne.

Iako se nije odrekla zahtjeva za kontinuitetom sa vivšom SFRJ, Savezna Republika

Jugoslavija je u Deklaraciji od 27.4.1992. istaknula da nema teritorijalnih aspiracija protiv

bilo koga u svom susjedstvu. To znači da je i ona prihvatila kao konačne svoje granice u

nekadašnjim granicama Crne Gore i Srbije (uključivši granice autonomnih pokrajina

Vojvodine i Kosova).

191

www.nasciturus.com

područje bez protučinidbe u pravilu je dužna preuzeti odgovarajući dio duga države

prethodnice, pri čemu se uzimaju u obzir veličina i značaj ustupljenog područja. Ona naročito

preuzima sve tzv. alocirane dugove koji su bili utrošeni ili investirani na tom području.

Neki mirovni ugovori uvjetovali su cesiju nekih područja prethodnim plebiscitom. Do cesije

je dolazilo tek ako bi većina lokalnog stanovništva takvu promjenu suverenosti prihvatila.

Opće međunarodno pravo ne nameće plebiscit kao uvjet svake cesije. Plebiscit bi bio

apsolutno neopravdan ako bi agresor prethodno izvršio etničko čišćenje privremeno

zaposjednutog područja.

Od plebiscita treba razlikovati pravo pojedinaca (ili glavara obitelji) s već ustupljenog

područja na

opciju

. Da bi se posljedice promjene suverenosti ublažile, ugovor o cesiji može

predvidjeti izvjestan rok u kojem stanovnici ustupljenog područja imaju pravo izjasniti se da

zadržavaju svoje dotadašnje državljanstvo (drž. države prethodnice). Ali u tom slučaju takva

odluka može imati za posljedicu da država sljednica ima pravo tražiti od tih osoba da se isele.

Pravo opcije može se priznati svim stanovnicima ustupljenog područja i ne mora biti vezano

za etničko porijeklo ili jezičnu pripadnost pojedinaca. Lokalni stanovnici ustupljenog

područja koji su prihvatili državljanstvo države stjecateljice moraju biti izjednačeni u pravima

sa svim njezinim ostalim građanima, te im priznati i odgovarajuća manjinska prava ako se

razlikuju od većinskog stanovništva.

OKUPACIJA NIČIJEG PODRUČJA

– Stjecanje suverenosti nad područjem putem

okupacije mora zadovoljiti 2 uvjeta:

a) u razdoblju neposredno prije poduzimanja tog akta, područje u pitanju ne smije

pripadati niti jednog drugoj državi (terra nullius, ničije područje),

b) područje u pitanju mora se zaposjesti na vidljiv i efektivan način, preuzimanjem

posjeda i uvođenjem administracije nad njime, u ime i u korist države stjecateljice. Taj

drugi uvjet ustvari čine 2 elementa: animus i corpus, tj. namjera i volja da se djeluje

kao suveren i neko stvarno vršenje ili očitovanje te vlasti.

Međutim, mogući su brojni sporovi glede ispunjenja ova 2 uvjeta za okupaciju. Kada su

početkom 20.st. poduzimana prva putovanja na Sjeverni i Južni pol, postavilo se pitanje

okupacije polarnih predjela. Glede područja Sjevernog pola (Arktika), ubrzo se otkrilo da se

ono ne sastoji od kopna, nego od zaleđene morske površine gdje morske struje pokreću led,

stoga se suverenost nad tim zaleđenim dijelovima mora na kojima se led kreće, ne može steći

okupacijom. Međutim otoke u prostoru Arktika, podijelile su, temeljem teorije kontinuiteta,

susjedne obalne države. Neke od tih zemalja razvile su teoriju sektora. Obilježavale su

193

www.nasciturus.com

meridijanima sve do Sjevernog pola prostore u kojima su si rezervirale pravo suverenosti nad

svim već otkrivenim otocima i onima koji će se tek otkriti. Ta teorija sektora potom je

primijenjena na prostor Antarktika.

Po međ. pravu okupacija se prostire samo na efektivno zaposjednuto područje. Stoga niti

jedan od navedenih zahtjeva nije doveo do stvarnog stjecanja suverenosti, sve dok područje u

pitanju nije bilo efektivno zaposjednuto.

→

Međunarodni položaj Antarktika

– 1959. sklopljen je Ugovor o Antarktiku na 30 godina, a

stupio je na snagu 1961. Tim ugovorom zabranjene su između ostalih, sve mjere vojne naravi.

Na Antarktiku su dopuštene samo djelatnosti u miroljubive svrhe. Proglašena je slobodna

miroljubivih znanstvenih istraživanja. Ugovor o Antarktiku ostao je na snazi i nakon isteka

roka od 30 godina 1991. Time i svi zahtjevi za suverenošću nad njegovim dijelovima

temeljem teorije sektora ostaju i dalje zaleđeni.

UVEĆANJE DRŽAVNOG PODRUČJA PRIRODNIM ZBIVANJIMA ILI NA

VJEŠTAČKI NAČIN

– Prirodno uvećanje područja neke države može se zbiti na graničnoj

rijeci ili na morskoj obali neke države.

Tok vode i bujice mogu na graničnoj rijeci otplaviti zemlju s jedne obale i naplaviti je na

suprotnom. Ukoliko je taj proces postupan, time se pomiče granična crta na rijeci u korist

države čija je obala tako uvećana.

Riječni nanosi mogu uvećati i morsku obalu države na ušću neke rijeke gdje ona stvara deltu.

I morski valovi i morske struje mogu uvećati ili umanjiti obalu neke države.

Novi otoci koji se pojave bilo na rijeci razgraničenoj thalwegom, ili u unutrašnjim morskim

vodama ili teritorijalnom moru neke države, pripadaju drugoj državi.

Prema običajnom pravnom pravilu, sva ova opisana uvećanja područja države zbivaju se ipso

facto. Država u pitanju ne mora poduzimati nikakve akte u svrhu proširenja svoje suverenosti

na uvećanom području. Stoga i taj način stjecanja područja spada u originarne.

Ukoliko bi se zbog prirodnih zbivanja (vulkanske erupcije, narastanja koraljnog grebena i sl),

pojavio novi otok na otvorenom moru, on bi bio ničije područje (terra nullius). Svaka bi ga

država mogla prisvojiti putem okupacije.

Obale neke države moće se uvećati i na vještački način, tj. svjesno i ljudskim radom. Za

podizanje brane na međunarodnoj rijeci nužan je pristanak druge države. U tom slučaju

sporazumom se uređuje nova državna granica, ukoliko bi došlo do uvećanja obale jedne ili

duge države. Svaka obalna država ima slobodu podizanja brana i lučkih građevina na svojoj

morskoj obali.

194

www.nasciturus.com

miroljubivo vršenje akata vlasti od posjednika bez valjanog pravnog naslova u

vremenskom razdoblju koje ovisi o okolnostima svakog posebnog slučaja i

podrazumijevani pristanak (acquiescence) svih zainteresiranih država.

Od posebnog je značaja presuda Međ. suda iz 1951. o Norveškom ribolovu (UK/Norveška).

Britanija je pred sudom tvrdila da je norveško povlačenje ravnih polaznih crta uz sjevernu

obalu te zemlje putem zakona i drugih akata suprotno pravilima općeg međ. prava o zaljevima

i o najvećoj dopuštenoj štirini ter. mora. Sud je u presudi zaključio da norveške ravne polazne

crte nisu u suprotnosti s međ. pravom. Svoje je zaključak potkrijepio i činjenicom da norveški

dekreti o tim crtama iz 1869. i 18889. nisu naišli na otpor ostalih država. Dakle, norveške

ravne polazne crte postale su suprostavljive u odnosu na Britaniju temeljem njezina

podrazumijevanog pristanka.

64. MEĐUNARODNE RIJEKE I JEZERA

Sve rijeke, kanali (vještački prokopi) i jezera mogu se podijeliti na 2 velike skupine.

Nacionalne (ili unutrašnje) rijeke su one koje od njihova izvora do ušća u more ili u drugu

veću rijeku protječu u granicama jedne države. Zajedno s kanalima i jezerima s istim

obilježjem, one čine dio kopnenog područja (teritorija) odnosne države.

Međunarodne rijeke su one koje razdvajaju područja dviju država (granične rijeke) ii

sukcesivno prolaze kroz više država.

Upotrebe međunarodnih rijeka možemo podijeliti u 2 velike skupine: plovidbu plovnim

dijelom rijeke uzvodno od ušća u more do točke do koje je ta plovidba moguća i korištenje

vodneih tokova u druge (neplovidbene) svrhe, poglavito za proizvodnju energije i irigaciju.

Pravo plovidbe međunarodnim rijekama

Do Francuske revoluciej krajem 18. st. u nedostatku ugovora o suprotnom, svaka pribrežna

država (država koja ima obalu na nekoj rijeci) je mogla na svom dijelu međunarodne rijeke

sprječavati plovidbu čak i brodovima ostalih pribrežnih država ili je za tu plovidbu mogla po

svojoj odluci naplaćivati pristojbe.

Tek je na Bečkom kongresu 1815. proglašeno načelo slobodne plovidbe na međunarodnim

rijeka u Europi za trgovačke brodove svih, a ne samo pribrežnih država i to po ugledu na

slobodu plovidbe otvorenim morem.

Sljedeća etapa u tim nastojanjima bilo je usvajanje, u okviru Lige naroda, Barcelonske

konvencije o režimu plovnih putova od međunarodnog značaja sa Statutom iz 1921. Ta

196

www.nasciturus.com

Konvencija, koja je za njezine stranke i danas na snazi, postavlja više pravnih načela koja se

mogu svesti na četiri:

1. sloboda plovidbe i jednakost tretmana za brodove pod zastavom svih

država stranaka,

2. pristojbe se mogu naplaćivati samo za stvarno pružene usluge i za

održavanje ili poboljšanje plovnosti rijeke,

3. predviđaju se znatne obveze za svaku pribrežnu državu glede njezina

sektora međunarodne rijeke,

4. Konvencija podrazumijeva različite mogućnosti upravljanja međunarodnim

rijeka: pojedinačno (svaka država u svom sektoru), regionalno (sve

pribrežne države u svom sektoru) ili međunarodno (pribrežne i treće

države).

DUNAV*

Osim u vrijeme ratova, na Dunavu je od 1856. bio na snazi poseban međunarodni

režim. Na njegovom plovnom dijelu vrijedilo je načelo slobodne plovidbe za trgovačke

brodove svih država svijeta. U upravljanju Dunavom, nadležnost je imala Europska dunavska

komisija u kojoj su znatan utjecaj imale europske velesile.

Za međ. režim Dunava kakav je danas na snazi važne su odredbe mirovnih ugovora iz 1947. s

Bugarskom, Rumunjskom i Mađarskom u kojima je istim riječima potvrđeno načelo slobodne

plovidbe za državljane, trgovačke brodove i robu svih država, ali s izuzetkom kabotaže.

U Beogradu je 1948. usvojena nova Konvencija o režimu plovidbe na Dunavu. Njezine

izvorne stranke bile su pribrežne podunavske države: Čehoslovačka, Mađarska, Jugoslavija,

Bugarska, Rumunjska, Sovjetski Savez i Ukrajina.

Beogradska konvencija propisuje da će plovidba na Dunavu biti slobodna i otvorena

državljanima, trgovačkim brodovima i robi svih država na temelju ravnopravnosti glede

lučkih i plovidbenih taksa, kao i glede uvjeta trgovačke plovidbe. Kabotaža (lokalni prijevoz

između luka u jednoj državi) rezervirana je samo za tu državu.

Načelo slobodne plovidbe svih trgovačkih brodova primjenjuje se na čitavom plovnom dijelu

Dunava od Ulma u Njemačkoj do Crnog mora, o to kruz rukavac Sulina u Sulinskom kanalu.

Režim slobodne plovidbe Dunavom ne proteže se na kanale i na plovne dijelove rijeka koje

utječu u Dunav (te tako ni Drave ni Save).

Države stranke Konvencije preuzele su obveze glede održavanja i poboljšanja plovnog dijela

Dunava.

Dunavska komisija, koja danas ima sjedište u Budimpešti, sastoji se od po 1 predstavnika

podunavksih država. Njezine nadležnosti pretežito su savjetodavne, ali uz neke važne

197

www.nasciturus.com

Zajednice pribrežnih država svojim postojanjem namežu dužnost poštivanja zajedničkih

interesa prema izreci

sic utere tuo ut alienum non laedes

(koristi se svojim tako da ne smetaš

drugom), a na kojoj se zasniva i načelo zabrane zloupotrebe vlastith prava.

Drugo načelo općenite naravi leži u pojmu pravične raspodjele voda, koje bi trebalo biti

ciljem pregovora zainteresiranih država u svrhu postizanja pravičnog rješenja, ili takve odluke

nekog arbitražnog ili sudskog tijela.

Međunarodna jezera

Jezera potpuno okružena područjem samo jedne države dio su njezina državnog teritorija. Ali

poput jezera Lanoux koje se nalazi u Francuskoj, ona mogu biti dijelovima međ.

hidrografskog bazena, i tada su podložna međ. uređenju.

Granična jezera nalaze se na granicama dviju ili triju država. Velika jezera, smještena između

Kanade i SAD-a u plovnoj su vezi s Atlantskim oceanom preko kanala i rijeke St. Lawrence.

Sve su pribrežne države do dana razgraničile površinu svih graničnih jezera, a ugovorima

uređuju i druga pitanja poput napajanja i odvođenja vode iz jezera, održavanja ribljih vrsta te

očuvanja okoliša.

Očuvanje okoliša na vodenim tokovima

Uz odlijevanje vode iz kanalizacije u urbanim sredinama, osobito je opasno ispuštanje

iskorištenim voda, kemijskog otpada i motornih ulja iz tvornica, ispuštanje farmaceutskog

otpada, te voda koja se hlade nuklearne elektrane.

Po jednom mišljenu, onečišćenje vodenog toga bilo bi svaka fizička, kemijska ili biološka

promjena sastava ili kakvoća voda koja je neposredno ili posredno posljedica ljudskog

djelovanja, a škodi zakonitom korištenju tih voda i tako uzrokuje štetu.

65. ZRAČNI PROSTOR

Suverenost država u zračnom prostoru

Pozornost znanosti međ. prava glede pitanja suverenosti država u zračnom prostoru javila se

tek pronalaskom aviona tj. letjelica težih od zraka.

199

www.nasciturus.com

Glede pravnog položaja zračnog prostora iznad područja svake države, uključujući tu i njeno

teritorijalno more, do pred I. svjetski rat bilo je nekoliko suprostavljenih gledišta, a sva su bila

pod utjecajem pravila iz prava mora.

Neki su pisci zagovarali punu slobodu tog prostora po ugledu na slobodu otvorenog mora, dok

su drugi zagovarali suverenost svake države u njenom zračnom prostoru. Izbijanje I. svjetskog

rata razriješilo je tu dvojbu, s obzirom da su se tada pokazale opasnosti od napada iz zraka. Ne

samo sve zaraćene strane, nego i neutralne države, priklonile su se gledištu o suverenosti

svake od njih u svom zračnom prostoru, i to do neograničenih visina.

Ta su načela na precizniji i na djelomično uži način bila potvrđena u Čikaškoj konvenciji o

civilnom zrakoplovstvu iz 1944. prema kojoj države ugovornice priznaju da svaka država ima

potpunu i isključivu suverenost u zračnom prostoru iznad svog teritorija.

Međutim Čikaška konvencija ne predviđa potpunu slobodu neškodljivog prelijetanja čak ni

civilnih zrakoplova ostalih njenih država stranaka. Predviđa se da je Konvencija primjenljiva

na civilne, ali ne i na državne zrakoplove. Također, svaka država stranka priznaje drugim

strankama pravo spuštanja ili pravo prelijetanja bez spuštanja preko svog područja bez

prethodnog odobrenja. uz uvjet da teritorijalna država ima pravo zatražiti prislilno spuštanje.

Na temelju tih propisa razvilo se nekoliko temeljnih načela općeg međ. prava iz te oblasti.

Zračni prostor iznad otvorenog mora i kopnenog područja koje ne potpada pod suverenost niti

jedne države, slobodan je za prelijetanje svih vrsta zrakoplova iz svih država svijeta.

Podrazumijeva se ista slbooda prelijetanja u zračnom prostoru iznad gospodarskog pojasa

onih država koje su ga proglasile. Dakle, ta je sloboda jednaka slobodi plovidbe svih brodova

otvorenim morem i gospodarskim pojasom država.

Međutim, u zračnom prostoru iznad svog kopnengo područja, unutrašnjih morskih voda i

teritorijalnog mora svaka država uživa potpunu i isključivu suverenost.

Država ima pravo zatvoriti svoj zračni prostor za pristup i prelijetanje iznad njihova područja

stranim zrakoplovima svih vrsta. Ali niti jedna država, zbog njezinin vlastitih interesa, više

nije u stanju u mirno doba potpuno zatvoriti svoj zračni prostor za prelijetanje i svoje zračne

luke za spuštanje stranih civilnih zrakoplova.

Vrste i nacionalna pripadnost zrakoplova

Zrakoplov je svaki stroj koji može se može održavati u zraku zahvaljujući zračnom potisku

različitom od zračnog potiska na zemljinoj površini. U zrakoplove stoga spadaju avioni,

200

www.nasciturus.com

5. pravu iskrcavanja i iskrcavanja putnika, pošte i tereta između zračnih luka

bilo koje države stranke Konvencije.

Na konferenciji su između ostalih usvojena 2 sporazuma – Sporazum o međunarodnom

zračnom tranzitu («Sporazum o dvjema slobodama») i Sporazum o međunarodnom zračnom

transportu (prijevozu) («Sporazum o 5 sloboda», kojeg su zagovrarale SAD). Ali s obzirom na

veoma malen broj njegovih stranaka, ubrzo su ga potom otkazale i same SAD.

Otada se međ. civilni zračni promet zasniva pretežito na dvostranim ugovorima država

kojima, na temelju reciprociteta, svaka od njih vodi računa o svojim posebnim interesima.

1984. Čikaška konvencija dopunjena je na Skupštini ICAO-a na način da se propisuje da se

svaka država mora suzdržati od upotrebe oružja protiv civilnih zrakoplova u letu.

Sprječavanje i kažnjavanje zločina izvršenih u zrakoplovu

Pitanje sudbenosti glede dijela počinjenih na zrakoplovu može biti veoma složeno.

Teritorijalna država iznad koje zrakoplov leti imat će teškoće za provedbu svoje sudbenosti

ako zrakoplov samo prelijeće njeno područje i ne slijeće u neku njenu zračnu luku.

Putnici i posada u zrakoplovu podrgnuti su do neke mejre i sudbenosti države čiji su građani.

Zahtjev za sudbenošću može istaknuti i država u kojoj je zrakoplov registriran.

Pitanje je teško i stoga što je ekstradicija počinitelja kaznenih dijela složen postupak, do kojeg

u većini država ne može doći ako nema ugovora između država u pitanju.

Onečišćenje atmosfere

Zagađivanje zraka je najteži i najteže rješiv problem za budućnost čovječanstva. Vrste i

uzroke onečišćenja zraka možemo grubo podijeliti na:

zagađivanje atmosfere iz nuklearnih izvora: to je područje relativno dobro

pokrivreno pravilima pozitivnog međ. prava. U novije vrijeme je nastala i opasnost

da nuklearne tvari dođu u posjed terorista ili običnih kriminalaca. 1963. u Moskvi

je potpisan Ugovor o zabrani pokusa nuklearnim oružjem u zraku, u izvanzračnom

prostoru i pod vodom.

zagađenja zraka ostalog porijekla: onečišćenje atmosfere iskuštanjem nekih

plinova ima štetnih posljedica po čitav planet.

66. SVEMIR

202

www.nasciturus.com

Do 1957. vladalo je opće uvjerenje da zračni prostor država dopire do neograničenih visina.

To se izmijenilo 4.10.1957., kada je bivši Sovjetski Savez lansirao u Zemljinu orbitu svoj prvi

vještački satelit Sputnjik. Time je nastalo novo stanje u međ. pravu. Zračni prostor iznad

područja država postao je ograničen. Iznad njega vladala je sloboda lansiranja predmeta u

Zemljinu orbitu i izvan nje, za sve koji su to bili u stanju učiniti. Te je djelatnosti potom

trebalo pravno urediti i ograničiti, da ne bi predstavljale prijetnju sigurnosti država na Zemlji.

Običajna pra ila svemirskog prava kodificirana su u Ugovoru o načelima koja uređuju

djelatnosti država na istraživanju i iskorištavanju svemira, uključujući Mjesec i druga nebeska

tijela, usvojenom 1967.

Istraživanje i iskorištavanje svemira mora se obavljati za dobrobit i u interesu svih zemalja i

moraju biti dobro čitavog čovječanstva. Riječ je o konceptu zajedničke baštine tj. općeg dobra

čovječanstva. Svemir (uključujući Mjesec i druga nebeska tijela) slobodan je za istraživanje i

iskorištavanje (uključivši znanstveno istraživanje) od svih država bez diskriminacije, u

uvjetima jednakosti i u skladu s međ. pravom.

Države se joj nisu usuglasile o tome na kojim visinama zračni prostor završava, i otkuda

počinje svemir. U raspravama prijedlozi su da to bude između 10 i 100 milja iznad Zemljine

površine.

Poput otvorenog mora, svemir niej res nullius, nego je apstraktno govoreći res communis

omnium, i extra commercium.

Država stranka Ugovora iz 1967., u čijem je registru upisan objekt lansiran u svemir, zadržava

sudbenost i nadzor nad tim objektom i njegovom posadom sve dok se nalazi u svemiru ili na

nekom nebeskom tijelu.

Također, propisuje se da svaka država stranka Ugovora koja lansira ili omogući lansiranje

nekog objekta u svemir – ali i država s čijeg je područja ili uređaja objekt lansiran –

međunarodno je odgovorna za štetu koju takav objekt ili njegovi djelovi prouzroče drugoj

državi stranci ili njenim fizičkim ili pravnim osobama i to kako na zemlji, tako i u zračnom

prostoru ili svemiru.

Ustanovljen je i režim demilitarizacije svemira. Države stranke su se obvezale da ne stavljaju

nuklearno oružje ili bilo koju vrst oružja za masovno uništenje, u orbitu oko Zemlje ili na

nebeska tijela, te da ih ne stacioniraju u svemiru na drugi način. Zabranjuje se uspostavljanje

vojnih baza, uređaja i utvrđenja, obavljanje pokusa svim vrstama oružja, te izvođenje vojnih

manevara na nebeskim tijelima.

67. MEĐUNARODNO PRAVO MORA U RAZVOJU

203

www.nasciturus.com

voda. Nije postojala jedinstveno prihvaćena širina teritorijalnog mora. Zahtjevi država kretali

su se između 3, 4 i 6 morskih milja.

Otvoreno more obuhvaćalo je sva ostala morska prostranstva, izvan granica teritorijalnog

mora obalnih država. Ono je bilo otvoreno svima za plovidbu, za ribolov, za polaganje

podmorskih kabela, a od početka 20. st. i za prelijetanje.

Nakon što je 1920. u SAD-u uvedena prohibicija alkohola, otpočeo je razvoj prava mora u

drugom smijeru. Širina teritorijalnog mora od samo 3 milje toj zemlji nije bila dovoljna za

suzbijanje krijumčarenja alkohola koje je postalo veoma unosno. Zakonom (Tarrif Act) iz

1922. propisano je pravo pretrage i mogućnost konfiskacije krijumčarskog broda sve do 12

milja od obale. Bio je to začetan novog režima na moru koji će se kasnije u nas nazvati

vanjskim morskim pojasom.

Između dva svjetska rata pod okriljem Lige naroda dolazi do prvog pokušaja kodifikacije

prava mora. Na Ženevskoj kodifikacijskoj konferenciji 1930. trebalo je, između ostalog,

izraditi i usvojiti mnogostranu konvenciju o teritorijalnom moru na temelju prethodnog rada

odbora stručnajka i prikupljenih mišljena država. Konferencija je završila neuspjehom jer se

države sudionice nisu mogle usuglasiti na jedinstvenu širinu teritorijalnog mora.

1939. ministri vanjskih poslova američkih republika usvajaju Panamsku deklaraciju, kojom je

pojas u Atlantiku, određen geografskim koordinatama, ali udaljen od američke obale između

200 i 300 milja proglašen pojasom neutralnosti.

Prva i druga konferencija UN-a o pravu mora

Komisija za međunarodno pravo Opće skupštine UN-a izradila je nacrt propisa koji je

razmatran i usvojen na Prvoj konferenciji UN-a o pravu mora održavnoj u Ženevi 1958.

Materija o pravu mora na toj je Konferenciji razdijeljena u 4 posebne konvencije.

→ K

ONVENCIJA

TERITORIJALNOM

MORU

VANJSKOM

POJASU

potvrdila je suverenost obalne države u

njenom teritorijalnom moru. Između ostalog, ona je dopustila povlačenje ravnih polaznih crta

za mjerenje širine teritorijalnog mora u krajevima u kojima je obalna crta duboko razvedena

ili usječena, ili ako se uzduž obale u njezinoj neposrednoj blizini nalazi se niz otoka.

U propisima o zaljevima, određena je između ostalog, najveća dopuštena širina ulaza u zaljev

od 24 morske milje.

Glede vanjskog morskog pojasa ta je Konvencija predvidjela da je on dio otvorenog morga, u

kojem obalna država može vršiti nadzor da bi spriječila povredu svojih carinskih, fiskalnih,

useljeničkih i zdravstvenih propisa na svojem državnom području i u teritorijalnom moru.

Utvrđena je najveća dopuštena širina tog pojasa, i to do 12 morskih milja od polazne crte od

205

www.nasciturus.com

koje se mjeri širina teritorijalnog mora. To znači da širina teritorijalnog mora i vanjskog

pojasa u njegovu produžetku ne smiju zajedno prijeći udaljenost od 12 milja.

Neuspjeh Prve konferecije iz 1958. bio je što se države sudionice po drugi put nisu uspjele

usuglasiti na jedinstvenu širinu teritorijalnog mora.

→ K

ONVENCIJA

EPIKONTINENTSKOM

POJASU

, propisala je da obalna država nad svojim

epikontinentskim pojasom suvrena prava (dakle ne potpunu suverenost poput one u

teritorijalnom moru), radi njegova istraživanja i iskorištavanja njegovih prirodnih bogatstava.

Po toj Konvenciji, more iznad tog pojasa činilo je dio otvorenog mora.

Ova konvencija značajna je zbog toga jer je ne samo priznala epikontinenski pojas kao novi

institut općeg međ. prava, nego je i propisala da svaka obalna država ima epikont. pojas.

Konvencija predviđa dvostruki kriterij: dubinu i eksplotabilnost. Propisano je da taj pojas čini

morsko dno i podzemlje podmorskih prostora uz obalu, ali izvan granica teritorijalnog mora

do dubine od 200 metara, ili preko te granice do točke gdje dubina vode nad njime dopušta

iskorištavanje prirodnih bogatstava spomenutih prostora.

→ K

ONVENCIJA

OTVORENOM

MORU

kodificirala je postojeće pravo koje se stoljećima razvijalo

putem običaja. U Konvenciji je navedeno da se otvorenim morem smatraju svi djelovi mora

koji ne pripadaju teritorijalnom moru ili unutrašnjim morskim vodama. Otvoreno more je

slobodno za sve narode. Slobode mora podrazumijevaju osobito za obalne i za neobalne

države, slobode plovidbe, ribolova, polaganja podmorskih kabela i cjevovoda i slobodu

prelijetanja. Brodovi smiju ploviti otvorenim morem pod zastavom samo jedne države.

→ K

ONVENCIJA

RIBOLOVU

OČUVANJU

BIOLOŠKIH

BOGATSTAVA

OTVORENOG

MORA

imala je dvostruku

svrhu. S jedne strane ona je trebala očuvati pravo državljana svih zemalja na ribolov u

otvorenom moru, koje je potvrđeno i u Konvenciji o otvorenom moru. U isto vrijeme trebala

je zaštititi legitimne interese obalnih država u dijelovima otvorenog mora u blizini njihove

obale.

1960. sazvana je Druga konferencija UN-a o pravu mora, također u Ženevi. Ona je trebala

ponovo razmotriti širinu teritorijalnog mora i granice isključivog ribolova obalnih država.

Kompromisan prijedlog SAD-a i Kanade da jedinstvena širina teritorijalnog mora iznosi 6

milja, uz daljih 6 milja za ribolovnu zonu, nmije bio prihvaćen jer mu je za to nedostajao

samo 1 glas. Tako je ta Konferencija, poput one iz 1930., prošla bez rezultata.

Bivša Jugoslavija bila je među rijetkim zemljama koje su ratificirale sve 4 konvencije. RH

notifikacijom sukcesije postala je strankom svih ovih osim one o ribolovu na otvorenom

moru.

206

www.nasciturus.com

Značajke i pregled pravnih režima na moru prema dosadašnjem pravu

Konvencija iz 1982. podrazumijeva 8 različitih pravnih režima u različitim djelovima mora.

Danas na cjelokupnom morskom prostoru ustvari postoji 10 različith režima.

Pravni režim nekog od tih prostora ovisi o pravima na izvjesne upotrebe mora u granicama

odnosnog prostora. Od davnina su poznate upotrebe mora u svrhe plovidbe i ribolova.

S obzirom na odnos isključivih prava obalne države, te prava i sloboda svih država, sve

dijelove mora, morskog dna i podzemlja, te zračnog prostora iznad mora, možemo podijeliti

nu 3 velike skupine:

1. D

IJELOVI

MORA

MORSKOG

DNA

PODZEMLJA

KOJI

ČINE

DRŽAVNO

PODRUČJE

- U njih spadaju

unutrašnje morske vode, arhipelaške vode arhipelaških država i teritorijalno more. Prema

običajnom pravu mora potvrđenog ugovornim propisima uključujući i Konvenciju iz 1982.,

nad tim djelovima mora, koji obuhvaćaju i morsko dno i podzemlje, te zračni prostor iznad

njih, proteže se suverenost obalne države.

2. D

IJELOVI

MORA

MORSKOG

DNA

PODZEMLJA

KOJIMA

OBALNA

DRŽAVA

UŽIVA

SUVERENA

ILI

NEKA

DRUGA

PRAVA

– Tu spadaju vanjski morski pojas, gospodarski pojas (isključiva ekonomska zona) i

epikontinentski pojas. Ti morski prostori koji se preklapaju nisu dijelovi državnog područja

obalne države. U njima je vlast obalne države znatno umanjena, naročito u korist slobode

plovidbe za brodove i prelijetanja za zrakoplove svih država.. Međutim, u tim prostorima sve

treće države uživaju slobodu plovidbe, prelijetanja i polaganja podmorskih kabela i

cjevovoda, kao i na otvorenom moru. S druge strane, obalna je država u tim prostorma stekla

dalekosežna gospodarska praa na žive i nežive prirodne izvore.

3. D

IJELOVI

MORA

MORSKOG

DNA

PODZEMLJA

IZVAN

GRANICA

NACIONALNE

JURISDIKCIJE

DRŽAVA

– U njih

spadaju otvoreno more i Međunarodna zona dna mora i oceana. U tim dijelovima niti jedna

država ne može vršiti isključivu vlast, osim nad brodovima koji plove pod njezinom

zastavom, te u još nekim posebnim slučajevima.

B. DIJELOVI MORA KOJI ČINE DIO PODRUČJA OBALNE DRŽAVE

68. UNUTRAŠNJE MORSKE VODE

Vanjske granice unutrašnjih voda

208

www.nasciturus.com

Unutrašnje morske vode su oni dijelovi mora koji su s kopnom u najužoj vezi. U unutrašnje

morske vode spada more do crte niske vode, zatim ušća rijeka, zaljevi te more unutar ravnih

polaznih crta.

Dijelovi mora između crte visoke vode i crte niske vode (između crte plime i crte oseke),

spadaju u unutrašnje morske vode. Vanjsku granicu unutrašnjih morskih voda u lukama čine

crte koje spajaju najisturenije stalne lučke građevine koje su sastavni dio lučkog sustava i čine

dio obale.

Kod ušća rijeka ukoliko se rijeka neposredno ulijeva u more, vanjska granica će biti pravac

preko ušća rijeke između točaka na crti niske vode na obalama. Ako ušće rijeke čini estuarij,

tj. deltu, onda se u tom pogledu primjenjuju pravila koja važe za zaljev.

Zaljev se smatra istaknutom uvalom koja zadire u kopno. Površina mora u zaljevu mora biti

jednaka ili veća od površine polukruga kojem je promjer crta povučena preko ulaza u zaljev.

Ulaz u zaljev ne smije biti širi od 24 morske milje. Gdje zbog postojanja otoka zaljev ima više

od jednog ulaza, zbroj tih ulaza ne smije prelaziti 24 milje. Ako tako određen ulaz prelazi 24

milje, obalna država može u unutrašnjosti zaljeva povući ravne crte od 24 milje, tako da te

dužine zatvore najveću moguću površinu vode.

Sa stajališta međ. prava ne postoje razlike između zaljeva i tzv. unutrašnjih mora, tj. onih

mora koja su okružana kopnom ali su u prirodnoj vezi s drugim morima. Tako je npr.

Azovsko more činilo unutrašnje vode SSSR-a.. Naprotiv, Kaspijsko more, Aralsko more,

Mrtvo more i dr. s gledišta međ. prava nisu ni mora ni zaljevi, nego jezera jer su sa svih strana

okružena kopnom, a nemaju prirodnu vezu s drugim morima.

Ovi propisi o zaljevima ne primjenjuju se na tzv. historijske zaljeve (historijska su prava

stečena dosjelošću). Ipak, postoji dosta historijskih zaljeva s ulazom širim od 24 milje koji su

stekli taj položaj dosjelošću. To je npr. Riški zaljev i Hudsonov zaljev.

More unutar ravnih polaznih crta tekovina je novijeg razvoja. U krajevima gdje je obalna crta

duboko razvedena (razuđena) i usječena, ili ako se uzduž obale u njezinoj neposrednoj blizini

nalazi niz otoka, obalna država može povući ravne polazne crte koje spajaju prikladne vanjse

točke. Tako povučene ravne polazne crte ne smiju se znatno udaljiti od općeg smijera obale, a

morski prostori obuhvaćeni unutar tih crta moraju biti dovoljno povezani s kopnenim

područjem da bi bili podvrgnuti režimu unutrašnjih morskih voda. Prilikom povlačenja ravnih

polaznih crta obalna država može povesti računa o posebnim gospodarskim interesima nekog

kraja.

209

www.nasciturus.com

Pravo pristupa stranim lukama otvorenima za međ. promet ograničeno je samo na trgovačke

brodove, bilo da su u privatnom vlasništvu ili državnom vlasništvu i to samo na one koji nisu

na nuklearni pogon. Za sve druge brodove: ratne ,državene brodove koji nemaju trgovačku

namjenu, ribarske, te za sve brodove na nuklearni pogon, obalna država ima pravo zabraniti

pristup svojim lukama, uvjetovati ga prethodnom dozvolom ili makar prethodnom najavom.

Ali ni pravo pristupa stranih nenuklearnih trgovačkih brodova u luke neke države nije

apsolutno.

Položaj stranih brodova u lukama

Strani trgovački, ribarski ili drugi brod koji se ne može pozvati na imunitet, dok se nalazi u

luci u načelu je podloža vlasti obalne države, ali se ona u nekim slučajevima uzdržava od

vršenja svoje sudbenosti. Obalna država uzdržava se od vršenja kaznene sudbenosti u

stvarima unutrašnje discipline ili djela počinjenih među članovima posade na brodu, sve dok

mir i red u luci nisu narušeni, ili dok zapovjednik brodu ili konzul države zastave ne pozove

lokalne vlasti upomoć.

Obalna država uzdržava se od vršenja svoje građanske sudbenosti u sporovima između

zapovjednika, časnika i posade broda. Ali kad su u pitanju prava putnika i drugih osoba koje

nisu članovi posade, obalna država vrši svoju građansku sudbenost.

Obalna država može vršiti svoju kaznenu i građansku sudbenost nad stranim brodom i za

djela počinjena prije ulaska u njenu luku, u njezinom teritorijalnom moru, gospodarskom i

epikont. pojasu, a kad se radi o zagađenjima velikih razmjera i u dijelu otvorenog mora u

blizini obale.

Ako obalna država dopusti pristup u neku svoju luku stranom ratno brodu ili državnom

netrgovačkom brodu, podrazumijeva se da je time pristala da će poštivanjti njegov imunitet.

Imunitet podrazumijema nevršenje kaznene sudbenosti za sva djela počinjena na brodu, ali i

za djela izvršena u službenoj dužnosti u vezi s brodom i na kopnu. Ali kaznenna sudbenost se

vrši za djela koja članovi posade počine na kopnu izvan službene dužnosti.

Obalna država ne vrši građ. sudbenost nad ratnim i drugim državnim netrgovačkim

brodovima glede sudara, spašavanja, pružanja pomoći, sporova o vlasništvu nad brodom, kao

i zbog zagađivanja.

Građ. sudbenost obalne države proteže se na djela članova posade izvršena izvan službenih

dužnosti na kopnu, ali mjere izvršenja ne bi smjele priječiti obavljanje njihovih vojničkih

dužnosti. Putnici koji po svom položaju uživaju imunitet izuzeti su od sudbenosti obalne

države.

211

www.nasciturus.com

Režim mora naknadno zahvaćenog ravnim polaznim crtama

Prema Ženevskoj konvenciji iz 1958. izričito propisuje da, kada se određivanjem ravne

polazne crte u skladu s njenim odgovarajućim propisma kao unutrašnje morske vode obuhvate

prostori koji su se prije toga smatrali za dio teritorijalnog ili otvorenog mora, u tim će vodama

postojati pravo neškodljivog prolaska. Bit tog propisa potvrdila je i Konvencija iz 1982.

(dodala i gospodarski pojas), koja za te djelove predviđa jednak režim kao i u teritorijalnom

moru.

69. ARHIPELAŠKE VODE ARHIPELAŠKIH DRŽAVA

Pravo na arhipelaške vode

Arhipelaške vode su novi institut međ. prava o kojima su propisi prvi put predviđeni

Konvencijom iz 1982.. Pravo na arhipelaške vode priznaje se tzv. oceanskim arhipelaškim

državama, tj. onima koje su u cijelosti sastavljene od jednog ili više arhipelaga, te moguće i

drugih otoka. Prema propisima Konvencije iz 1982. mali broj država ima pravo na arhipelaške

vode. To su npr. Indonezija, Filipini, Bahami, Fidži, Mauricijus i dr.

Arhipelaške vode se pod navedenim uvjetima moraju izričito proglasiti. Ako ih neka

arhipelaška država ne proglasi, tada u njenim vodama između otoka ostaje prijašnji režim, tj.

teritorijalno more i dijelovi otvorenog mora. Arhipelaška država ima pravo povlačenja tzv.

ravnih arhipelaških crta spajajući krajnje točke najudaljenijih vanjskih otoka i nadmorskih

grebena u arhipelagu, s tim da su tim crtama obuhvaćeni glavni otoci.

S vanjske crte ravnih arhipelaških crta, arhipelaška država ima pravo odrediti širinu svog

teritorijalnog mora, zatim proglasiti gospodarski pojas, te moguće i epikontinentski pojas

preko granice od 200 milja.

More unutar ravnih arhipelaških crta potpada pod režim arhipelaških voda. U tom se

izuzimaju samo luke, ušća rijeka i zaljevi, koji ostaju pod režimom unutrašnjih morskih voda

arhipelaške države.

Prava i dužnosti arhipelaških država

Arhipelaška država uživa suverenost u njenim arhipelaškim vodama, i to bez obzira na

njihovu dubinu ili udaljenost od obale. Suverenost arhipelaške države proteže se i na zračni

prostor iznad arhipelaških voda, kao i na njihovo dno i podzemlje, ali uz neka ograničenja. To

znači da su arhipelaške vode, zajedno s unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem i

212

www.nasciturus.com

Obalna država je dužna trpjeti neškodljiv prolazak stranih borodova kroz svoje teritorijalno

more, ali ne i prelijetanje zrakoplova iznad njega.

Konvencija iz 1982. propisala je da svaka država ima pravo odrediti širinu svog teritorijalnog

mora do granice koja ne prelazi 12 morskih milja. Pomorski zakonik RH iz 1994. propisuje

širinu teritorijalnog mora od 12 mm.

Širina teritorijalnog mora mjeri se od polaznih crta koje mogu biti crte niske vode, ili ravne

polazne crte, ili ravne arhipelaške crte. Kod zamrznutog mora širina teritorijalnog mora

računa se od kraja stalno zamrznute površine. Vanjska granica teritorijalnog mora je crta kojoj

je udaljenost svake točke od najbliže točke polazne crte jednaka širini teritorijalnog mora.

Svaka država ima pravo na teritorijalno more oko svojih otoka, pa čak i oko stijena na kojima

nije moguć ljudski ćivot. Otok je prirodan dio kopna, okružen vodom, koji je suh za visoke

vode.

Kad se obale dviju država nalaze sučelice ili se dodiruju, ni jedna od tih država nije ovlaštena

proširiti svoje teritorijalno more preko crte sredine (ekvidistance), kojoj je svaka točka

jednako udaljena od najbližih točaka polaznih crta.

NEŠKODLJIV PROLAZAK STRANIH BRODOVA

Dužnost trpljenja neškodljivog prolaska odnosi se na brodove svih država, obalnih i

neobalnih, kao i na sve vrste brodova.

Prolazak je plovidba teritorijalnim morem bilo radi presijecanja, ili radi ulaska u unutrašnje

morske vode, pristajanja uz sidrišta ili uz lučke uređaje, te izlaska iz njih. Prolazak treba

obaviti neprekinuto i bez odgode. Zaustavljanje i sidrenje u prolasku opravdani su samo ako

su to uzgredni događajk u redovitom tijeku plovidbe, ili ih nameće viša sila odnosno nevolja,

ili su neophodni radi pružanja pomoći osobama, brodovima ili zrakoplovima u opasnosti

odnosno nevolji.

Prolazak je neškodljiv sve dok ne dira u mir, red ili sigurnost obalne države.. To su najprije

neke nasilne ili prikrivene vojne i obavještajne djelatnosti stranog broda (prijetnja ili upotreba

sile ili drugo ponašanje suprotno načelima iz Povelje UN-a, svaka vojna vježba ili obuka s

oružjem, djelatnosti radi prikupljanja obavještenja i svaka propagandna djelatnost radi

nasrtanja na obranu ili sigurnost obalne drćave i dr.) To su zatim carinski, fiskalne i

zdravstveni prekršaji o useljavanju. Nadalje svaki čin hotimičnog ili ozbiljnog zagađenja u

teritorijalnom moru suprotnog Konvenciji, svaka ribolovna djelatnost te svaka druga

djelatnost koja nije u izravnom odnosu s prolaskom broda.

214

www.nasciturus.com

Značajnu novost u Konvenciji iz 1982. čini i pravo obalne države da u svom teritorijalnom

moru propisuje plovne putove i sustave odijeljenog prometa, vodeći između ostalog računa o

preporukama Međunarodne pomorske organizacije.

Konvencija u načelu priznaje ratnim brodovima svih država pravo na neškodljiv prolazak

teritorijalnim morem. U tom pogledu ona ne predviđa odobrenje ili prethodnu najavu obalnoj

državi. Podmornice i druga podvodna prijevozna sredstva dužna su u teritorijalnom moru

ploviti površinom i nositi svoju zastavu.

Obalna država dućna je na propisan način objavljivati svoje zakone i propise koji se odnose

na neškodljiv prolazak. Ona mora na jasan način označiti plovne putove i sustave odijeljenog

prometa na kartama koje na propisan način objavljuje. Na prikladan način objavljuje svaku

opasnost za plovidbu svojim teritorijalnim morem koja joj je poznata.

Obalna država ne smije od stranih brodova naplaćivati nikakvu pristojbu samo zbog njihova

prolaska teritorijalnim morem. Naknade se smiju ubirati samo za posebne usluge pružene

brodu (npr. za pilotažu, tegljenje i sl).

Obalna država ima pravo u svom teritorijalnom moru poduzimati mjere potrebne radi

sprječavanja prolaska koji nije neškodljiv.

ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA I ZAŠTITA OD ZAGAĐIVANJA

Obalna država u ostvarivanju svoje suverenosti, ima isključivo pravo da uređuje, odobrava i

obavlja znanstvena istraživanja u svom teritorijalnom moru. Kada obalna država ima

ozbiljnog razloga vjerovati da je brod koji plovi u njenom teritorijalnom moru prekršio te

propise, ona može pregledati taj brod, i kada dokazi to opravdaju, može povesti postupak,

uključivši i zadržavanje broda. Redarstvene ovlasti u tom postupku mogu vršiti samo javni

službenici, ratni brodovi ili vojni zrakoplovi, ili drugi brodovi ili zrakoplovi koji nose oznake

da su u vladinoj službi.

To pravo pregleda ne odnosi se na strane ratne brodove i zrakoplove, niti na druge brodove i

zrakoplove koji pripadaju stranoj državi ili ih ona u danom trenutiu koristi isključivo u

vladine nekomercijalne svrhe.

SUDBENOST OBALNE DRŽAVE U TERITORIJALNOM MORU

Kada trgovački brod prolazi teritorijalnim morem ploveći iz unutrašnjih morskih voda obalne

države, ona može nad tim brodom poduzimati sve mjere radi kažnjavanja kršenja njezina

zakonodavstva počinjeno u luci i drugim dijelovima unutrašnjih morskih voda.

215

www.nasciturus.com

Po Konvenciji iz 1982. obalna država može svoj vanjski pojas protegnuti najviše od crte od

24 mm, računajući od polaznih crta ok kojih se mjeri širina teritorijalnog mora. To znači da

ako neka država odredi punu mjeru širine teritorijalnog mora od 12 milja, ostaje još najviše 12

milja za vanjski morski pojas, naravno, ako ukupna pirina mora u pitanju to dopušta, tj.

ukoliko to nije neki uski tjesnac ili zaljev. Ako obalna država odredi širinu svog ter. mora

manju od 12 milja, njen vanjski morski pojas može biti širi, ali ukupne ne smije prelaziti crtu

od 24 mm od polazne crte.

Konvencija iz 1982. ne sadrži nikakvu odredbu o razgraničenju vanjskog pojasa, što otvara

brojne probleme, osobito kada su u pitanju uski tjesnaci poput Otrantskih vrata. Najpravičnije

rješenje u većini slučajeva bila bi crta sredine, pa bi u takvim tjesnacima bila najpovoljnija za

slobodu plovidbe. Međutim nije isključeno da će se neke države u nepovoljnom geografskom

položaju pozivati na pravilo o razgraničenju gospodarskom pojasa budući da se vanjski pojas

s njim djelomično poklapa.

Prema Konvenciji iz 1982. vanjski morski pojas ostat će dijelom otvorenog mora samo ako i

dok obalna država ne proglasi svoj gospodarski pojas, a čija najveća širina može biti do 200

milja od polazne crte. Ako ga proglasi, onda će se režim vanjskog pojasa preklapati s

režimom gospodarskom pojasa u granicama onog prvog.

I ova Konvencija priznaje obalnoj državi pravo vršenja nadzora koji je potreban da se spriječe

povrede njenih carinskih, fiskalnih, zdravstvenih propisa, kao i propisa o useljenju, počinjene

na njenom (kopnenom) području i u njenom ter. moru.

Tim pravima nadzora u Konvenciji iz 1982. dodaje se i novo pravo suzbijanja prometa

arheološkim i povijesnim predmetima nađenima u moru.

Obalna država nema ipso facto pravo na vanjski morski pojas, nego ga, poput arhipelaških

voda i gospodarskog pojasa mora izričito proglasiti. Ako se tim pravom ne posluži i ako ne

proglasi gospodarski pojas, taj morski prostor ostaje i dalje dijelog otvorenog mora izvan

nacionalne jurisdikcije bilo koje države.

Pomorki zakonik RH iz 1994. nema propisa o vanjskom morskom pojasu, ali ga temeljem

općeg međ. prava mora može proglasiti bilo izmjenama tog Zakonika ili novim zakonom ili

drugim aktom.

72. GOSPODARSKI POJAS (ISKLJUČIVA EKONOMSKA ZONA)

Prostor i režim gospodarskog pojasa

217

www.nasciturus.com

Gospodarski pojas tj. isključiva ekonomska zona je novi institut u pravu mora. Vanjska

granica tog pojasa mjeri se od polaznih crta ili ravnih arhipelaških crta, od koji se mjeri širina

teritorijalnog mora, do ukupne širine od 200 mm. To znači da ako obalna država proširi svoje

ter. more na 12 milja, njen gospodarski pojas će biti širok 188 milja, jer se on nastavlja na

vanjsku granicu ter. mora.

Obalna država nema pravo na gospodarski pojas ipso facto. Da bi ga stekla, mora ga izričito

proglasiti. Ako, ili dok ga ne proglasi, ona i dalje ima pravo na epikontinentski pojas koji

obuhvaća samo morsko dno i podzemlje, s tim da vodeni stup i površina nora iznad epikont.

pojasa i dalje ostaju u tom slučaju pod režimom otvorenog mora. Za razliku od gospodarskog

pojasa, vanjskog morskog pojasa i arhipelaških voda koje treba proglasiti, obalna država ipso

facto, dakle bez proglašenja, ima epikontinentski pojas.

Međutim, kada obalna država proglasi gospodarski pojas, ona u njega asimilira svoj epikont.

pojas do širine od 200 milja.

Mnoge su obalne držve iskoristile svoje pravo ili se to spremaju učiniti. Ali kad većina država

ili sve države iskoriste to svoje pravo, mnogi prostori mora i oceana u kojima je nekoć vladala

sloboda mora, doći će tako pod nacionalnu jursidkiciju obalnih država, a u nekim područjima

neće više uopće imati prostora pod režimom otvorenog mora.

Ova promjena pravnog poretka na morima i oceanima nije slučajno nastupla. Ona je

posljedica naraslih potreba čovječanstva za hranom, energijom i drugim sirovinama, koje će

sve više ovisiti o izvorima iz mora.

Gospodarski pojas je pod posebnim pravnim režimom, tj. pod režimom sui generis. On nije

dio teritorija obalne države, ali ni dio otvorenog mora. Obalna država u njemu ima znatno

ograničeniju vlast nego u svom teritorijalnom moru, ali u tom pojasu ipak ima važna suverena

prava i jurisdikciju i to u prvom redu glede tzv. resursnih prava.

Prava trećih država u gospodarskom pojasu

U tom pojasu značajna prava i dalje imaju i sve treće države. Sve države, obalne i neobalne u

gospodarskom pojasu svih država i dalje uživaju, iz neke pravno dopuštene upotrebe mora, i

osnovne slobode i to: slobode plovidbe, prelijetanja, te polaganja podmorskih kabela i

cjevovoda. Kad se radi o ovim osnovnim slobodama treba voditi računa o pravima obalne

države u tom pojasu. Konvencija naglašava da u ostvarivanju svojih prava, treće države

dolično poštuju prava i dužnosti obalne države i drže se njenih zakona i drugih propisa koji su

u skladu s Konvencijom i ostalim pravilima međ. prava. Na sličan način, i obalna država

dolično poštuje prava i dužnosti drugih država.

218

www.nasciturus.com

Prva oblast odnosi se na podizanje i upotrebu u gospodarskom pojasu umjetnih otoka, te

uređaja i naprava za iskorištavanje živih i neživih prirodnih bogatstava, te za druge

ekonomske svrhe.

Obalna država ima isključivo pravo sama graditi, ili dopuštati i regulirati izgradnju, rad i

upotrebu tih uređaja. Oko tih otoka, uređaja i naprava obalna država može, kada je potrebno,

ustanoviti zone sigurnosti plovidbe i sigurnosti samih tih uređaja.

Svi brodovi moraju poštivati takve zone sigurnosti, ali se takvi umjetni otoci, uređaji i

naprave ne smiju postavljati tamo gdje mogu ometati upotrebu poznatih plovnih putova bitnih

za međunarodnu plovidbu.

Umjetni otoci, uređaji i naprave nemaju status otoka. Oni nemaju vlastitog teritorijalnog mora

i njihovo postojanje ne utječe na određivanje granice teritorijalnog mora, gospodarskog ili

epikont. pojasa.

Jurisdikcija glede znanstvenih istraživanja mora

Druga glavna oblast jurisdikcije obalne države u njenom gospodarskom pojasu, odnosi se na

znanstvena istraživanja mora. Za razliku od njenih unutrašnjih morskih voda i ter. mora, ona u

tom pojasu nema pravo da se jedina bavi tim istraživanjima.

Obalna država može ne dopustiti znanstvena istraživanja u samom gospodarskom pojasu (ili

epikont. pojasu), u svakom slučaju kad to istraživanje nije u miroljubive svrhe, zatim kada

ono ima izravno značenje za istraživanje i iskorištavanje živih i neživih prirodnih bogatstava

(nad kojima ona uživa suverena prava), kada uključuje buđenje morskog dna upotrebom

eksploziva ili unošenjem škodljivih tvari u morski okoliš, ili izgradnju umjetnih otoka,

uređaja i naprava.

Druge države i nadležne međ. organizacije ne smiju vršiti znanstvena istraživanja u gosp.

pojasu neke države ako ona za to nije dala odobrenje, a pristanak je potreban kad se radi o

istraživanju u miroljubive svrhe. U svim slučajevima, kada je druga država ili nadležna međ.

organizacija dobila odobrenje, ona je dužna obalnoj državi pružiti detaljan opis projekta, mora

joj omogućiti sudjelovanje bez naknade u projektu i stalno je obavještavati o svim rezultatima

istraživanja.

Jurisdikcija u sprječavanju zagađivanja

Obalna država je dućna štititi i čuvati morski okoliš. Ona je dužna surađivati na općoj i

regionalnoj razini u formuliranju i provedbi međ. propisa i standarda, posebno imajući u vidu

regionalne značajke.

220

www.nasciturus.com

Za svoj gospodarski pojas može donositi vlastite zakone i druge propise radi sprječavanja,

smanjivanja i nadziranja zagađivanja, u načelu jedino ako su ti propisi usklađeni s

općeprihvaćenim međ. pravilima i standardima.

73. EPIKONTINENTSKI POJAS

Konfiguracija dna mora i oceana

Epikontinentski pojas je uz Zonu jedini prostor u moru koji obuhvaća samo morsko dno i

njegovo podzemlje, koji se dakle ne prostire na vodeni stup iznad tog dna, niti na površinu

mora.

Dno mora i oceana se najčešće blago spušta od ruba morske obale u dubinu od otprilike 200

metara dubine. Taj dio morskog dna nazivamo kontinentalnom ravninom (shelf, plateau ili

platforma). Tamo se po jednom kriteriju zaustavljala granica epikont. pojasa prema

Konveniciji iz 1958.

Nakon te dubine morsko dno se spušta prosječno pod mnogo jačim nagibom od većih dubina

od 1500 do 3000 metara i taj dio dna nazivamo kontinentalnom strminom (slope, talus ili

talud). Nakon toga se tlo opet nešto polaganije spušta do dna dubokog mora od oko 4000 m

dubine i taj njegov dio nazivamo kontinentalnom kosinom (rise, glacis ili pendiente).

Sve te dijelove morskog tla zajedno, od obalnog ruba do dna dubokog mora od oko 4000 m

dubine, obuhvaćamo zajedničkim nazivom – kontinentalne orubine (margin, marge, margen).

Kontinentalna orubina je geografski pojam, koji počinje od obalnog ruba. Da bi se označila

pravna narav samo onog dijela morskog dna i njegova podzemlja koji počinje od vanjske

granice teritorijalnog mora (od 12 milja od polaznih crta) u kojem obalna država uživa

izvjesna suverena prava različita od njene suverenosti u ter. moru, u arhipelaškim vodama i u

njenim unutrašnjim morskim vodama, trebalo je pronaći posebni naziv. Juraj Andrassy je u

monografiji iz 1951. još dok je taj institut bio u nastajanju predložio izraz epkont. pojas (u

drugim zemljama to je conntinental shelf, plateau continental, platforma continental).

Pravo obalne države na epikontinentski pojas

Konvencija o epikont. pojasu iz 1958. je ugovorni propis i danas na snazi, koji obvezuje ne

više od 53 državu, među kojima i Hrvatsku.

Ta konvencija je propisala, a Konvencija iz 1982. preuzela, da svaka obalna država ima pravo

na svoj epokont. pojas nezavisno od bilo kakvog proglasa, te od stvarne ili fiktivne okupacije.

Svaka obalna država i dalje ima pravo na svoj epikont. pojas, čak i ako ne proglasi

221

www.nasciturus.com

Režim epikontinentskog pojasa

Suverena prava obalne države u njenom epikont. pojasu odnose se na istraživanje i

iskorištavanje njegovih neživih (mineralnih) prirodnih izvora, a glede živih bića, samo one

koja pripadaju vrstama od dna.

Prava obalne države u epikont. pojasu ne driaju u pravni status voda iznad tog pojasa, koje su

pod režimom otvorenog mora, te pravni status zračnog prostora iznad tih voda.

Sve druge države imaju pravo polagati podmorske kabele i cjevovode u epikont. pojasu neke

države, ali za određivanje njihovih pravaca moraju dobiti suglasnost obalne države.

Razgraničenje epikontinentskog i gospodarskog pojasa

Većina obalnih država u svijetu ne može odrediti punu širinu tih dijelova mora jer širina mora

koja zapljuskuje njihove obale ne dostiže 400 ili 700 mm. Među njima je i Hrvatska. Stoga su

se otprije javljale potrebe razgraničenja epikont. pojasa država čije obale leže sučelice. U

prakse se pokazao još veći problem određivanja lateralne (bočne) granice epikont. pojasa

izemeđu susjednih država na istoj obali.

Ženevska konvencija o epikont. pojasu iz 1958. za obje je situacije propisala da se granica

epikont. pojasa između država u pitanju određuje sporazumom. Ako sporazuma nema i ako

posebne okolnosti ne opravdavaju drugu granicu, granica je crta sredine (ekvidistanca), kojoj

je svaka točka jednako udaljena od najbližih točaka polaznih crta, od kojih se mjeri širina ter.

mora svake pojedine države.

Konvencija iz 1982. predviđa jednak propis za razgraničenje epikont. i gospodarskog pojasa.

Između ostalog također propisuje da kada između zainteresiranih država postoji sporazum

koji je na snazi, razgraničenje gospodarskog odnosno epikont. pojasa uređuje se u skladu s

odredbama tog sporazuma.

Bivša SFRJ ragraničila je svoj epikont. pojas s Italijom sporazumom sklopljenim u Rimu

1968. a more u Tršćanskom zaljevu Osimskim sporazumom iz 1975. Te crte razgraničenja

odnose se na i na Hrvatsku, SR Jugoslaviju i Sloveniju u odnosu na Italiju, nakon njihova

stjecanja neovisnosti.

D. MORSKI PROSTORI IZVAN NACIONALNE JURISDIKCIJE

DRŽAVA

223

www.nasciturus.com

74. OTVORENO MORE

Prostor otvorenog mora

Prema Konvenciji o otvorenom moru iz 1958, pod otvorenim morem podrazumijevaju se svi

dijelovi mora koji ne pripadaju teritorijalnom moru ili unutrašnjim morskim vodama.

Nastankom novih pravnih instituta prava mora ta definicija postala je zastarjelom. Stoga

Konvencija iz 1982. pod režimom otvorenog mora obuhvaća sve dijelove mora koji nisu

uključeni u gospodarski pojas, teritorijalno more ili unutrašnje morske vode neke države, ili u

arhipelaške vode arhipelaške države.

Po današnjem pravu mora otvoreno more obuhvaća samo vodeni stup iznad morskog dna,

površinu mora i zračni prostor iznad njega.

Osim negativnog određenja, otvoreno more možemo i pozitivno odrediti: u njega spadaju

dijelovi mora i zračni prostor iznad njih, koji se nalaze izvan granica nacionalne jurisdikcije

obalnih država.

Miroljubive upotrebe otvorenog mora

Konvencija iz 1982. izričito proklamira da je otvoreno more rezervirano za miroljubive svrhe.

Među općim odredbama Konvencije nalazi se i jedna kontraktualnog značenja, koja dakle

obvezuje samo države stranke. Ona određuje da se u ostvarivanju svojih prava i u vršenju

svojih dužnosti prema Konvenciji države stranke uzdržavaju od svake prijetnje ili upotrebe

sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovistnosti bilo koje države ili nekog drugog

ponašanja u suprotnosti s načelima međ. prava utvrđenima u Povelji UN-a.

Međutim, ovi propisi još uvijek ne znače demilitarizaciju čitavog prostora otvorenog mora, pa

stoga te propise treba uzeti kao neki dugoročni cilj međ. zajednice.

Pregled sloboda otvorenog mora

Konvencija iz 1982., između ostalog nabraja 5 sloboda od kojih neka sadrže ograničenja:

1. slobodu plovidbe

2. slobodu prelijetanja

3. slobodu polaganja morskih kabela i cjevovoda

4. slobodu podizanja umjetnih otoka i drugih uređaja

5. slobodu ribolova, te

6. slobodu znanstvenog istraživanja.

224

www.nasciturus.com

Brodovi također mogu ploviti pod zastavom UN-a, neke specijalizirane ustanove UN-a ili

Međunarodne agencije za atomsku energiju, ako se nalaze u službenoj upotrebineke od tih

organizacija.

Dužnost svake države je da djelotvorno vrši jurisdikciju i nadzor nad brodovima vlastite

zastave. Svaka država vodi upisnik brodova s imenima i podacima o brodovima koji plove

pod njenom zastavom.

Danas se mnogi trgovački brodovi upisuju u državama tzv.otvorenog upisnika (open register),

a da s državom čiju zastvau ističu ne održavaju nikakvu vezu, pa čak nikad ne uplove u svoju

matičnu luku. Takve države (npr. Panama, Liberija, Bahami i dr.) uopće ne raspolažu ratnom

flotom ili drugim brodovima u vladinoj službi, da bi na otvorenom moru mogle stvarno vršiti

jurisdikciju nad mnogobrojnim brodovima koji plove pod njihovom zastavom.

Na temelju starinskog običaja, svaka država ima važnu dužnost da obveže zapovjednike

brodova pod njenom zastavom da ukažu pomoć na moru, ako to zapovjednik može učiniti bez

ozbiljne opasnosti za svoj broj, posadu i putnike.

Pomoć se pod navedenim uvjetima mora ukazati svakoj osobi koja se nađe u moru u opasnosti

da bude izgubljena.

Pravo progona

Pravo progona (hot pursuit) na otvorenom moru je jedan od izuzetaka od pravila o isključivoj

sudbenosti države zastave nad njenim brodovima.

Pravo progona nastaje ako je strani brod povrijedio one propise obalne države u nekim

dijelovima mora pod njenom jursidikcijom koje ona u njemu ima pravo provoditi i njihove

povrede kažnjavati. S obzirom da su suverenost, suverena prava, jurisdikcije i prava nadzora

različita u unutrašnjim vodama, arhipelaškim vodama, u ter. moru, vanjskom pojasu,

gospodarskom pojasu te u epikont. pojasu, pravo kažnjavanja i pravo progona nastaju jedino

ako je strani brod u nekom od tih dijelova mora povrijedio one propise koje obalna država u

njemu ima pravo provoditi.

Pravo progona otpočinje nakon što je osumnjičenom brodu dan vidni ili čujni znak za

zaustavljanje, a o ne se ne odazove i nastoji pobjeći. Progon mora biti kontinuiran. Može se

naizmjenično vršiti s pomoću više zrakoplova ili brodova, ali se na otvorenom moru ne smije

prekinuti. Pravo progona prestaje čim progonjeni brod uplovi u teritorijalno more bilo svoje

ili neke treće države.

226

www.nasciturus.com

Pravo pregleda ili pravo progona stranog broda na otvorenom moru, ali u dijelovima mora

pod jurisdikcijom obalne države, može vršiti samo ratni brod, vojni zrakoplov, ili propisno

označeni i ovlašteni brod ili zrakoplov u državnoj službi.

75. SLOBODE OTVORENOG MORA

SLOBODA PLOVIDBE

Svaka država, obalna i neobalna, ima pravo na to da otvorenim morem plove brodovi pod

njenom zastavom.

Na otvorenom moru ni jedna država ne može vršiti isključivu vlast. Odsutnost isključive

vlasti država ne znači da na otvorenom moru postoji anarhija. Naprotiv, tamo vlada pravni

poredak izravno po međ. pravu, koji se stoljećima izgrađivao putem običajnih pravila.

Na otvorenom moru svaka obalna ili neobalna država vrši u pravilu jurisdikciju samo nad

brodovima koji plove pod njenom zastavom. Međutim brodovi pod zastavama država tzv.

otvorenog upisnika, kao i pod zastavama s malom ratnom flotom, dok se nalaze na otvorenom

moru, stvarno nisu podvrgnuti jurisdikciji države stave jer je ona gotovo nikad ne vrši.

Konvencija iz 1982. predviđa 5 mogućih slučajeva u kojima ratni brod neke države može

pregledati strani brod, ako postoji ozbiljna sumnja:

da se brod bavi piratstvom,

da se brod bavi trgovinom roblja,

da se brod bavi neovlaštenim emitiranjem,

da je brod bez državne pripadnosti, ili

da je brod, iako vije stranu zastavu ili odbija istaknuti

zastavu, ustvari brod iste države pripadnosti kao i ratni brod.

Zaustavljanje stranog broda i njegov pregled na otvorenom moru (ali i u gospodarskom pojasu

neke države), može izvršiti samo ratni brod ili vojni zrakoplov, ili propisno ovlašten i označen

brod ili zrakoplov u državnoj službi, i to po posebnom postupku.

U novije vrijeme promet narkoticima i psihotropnim tvarima postaje sve veće zlo u

međunarodnim razmjerima. Svaka obalna država ima pravo suzbijati takav promet.

Svaka država koja ima valjanog razloga vjerovati da se brod pod njenom zastavom bavit

takvim nedopštenim prometom, može, ako to želi, zatražiti suradnju drugih država radi

njegova suzbijanja. Ali u odsutnosti takvog zahtjeva, ratni brodovi drugih država nemaju zbog

tih razloga pravo pregleda sumnjivog broda ni njegova uzapćenja.

227

www.nasciturus.com

Sloboda ribolova na otvorenom moru, poput slobode plovidbe, najprije se afirmirala putem

običajnog prava, da bi na općenit način bila potvrđena Konvecnijom o otvorenom moru iz

1958, te Konvencijom iz 1982. Kao i sve druge slobode na otvorenom moru, nju uživaju sve

države i obalne i neobalne.

Međutim, ta je sloboda podložna većim ograničenjima nego koja druga sloboda otvorenog

mora. Ta ogrančenja posljedica su porasta ribolovnih djelatnosti na moru i golemog porasta

ulova morske ribe da bi se prehranilo naraslo stanovništvo.

Sve države koje ostvaruju i uživaju slobodu ribolova na otvorenom moru podrvrgnute su

ograničenjima više vrsta. One su dužne dolično poštivati interese drugih država prilikom

njihova ostvarivanja te drugih sloboda otvorenog mora, kao i prava s obzirom na djelatnosti u

Zoni. Svaka je držav, nadalje, dužna pridržavati se svojih posebnih ugovornih obveza koje je

ugovorila glede ribolova na otvorenom moru. Pravo ribolova podvrgnuto je, nadalje, dužnosti

suradnje međusobno ili s obalnim državama ili više država i u susjednom području otvorenog

mora.

Konvencija iz 1982. stavlja naglasak na dužnost država da međusobno surađuju. Prilikom

određivanja dopustive lovine, države usvajaju mjere kojima je svrha da se na temelju

najboljih znanstvenih podataka održavaju i obnavljaju populacije lovljenih vrsta na razinama

koje mogu osigurati njaviše održivi prinos.

Osim ovom Konvencijom koja je općenite naravi, države su obveza dvostranim i višestranim

ugovorima o ribolovu na otvorenom moru koji su stranke.

Osim dvostranih ugovora, od 19.st. zainteresirane države sklapaju i višestrane ugovore kako

bi uredile ribolov u nekoj regiji ili subregiji otvorenog mora, sa sličnim ciljevima koje imaju i

stranke dvostranih ugovora.

U cilju očuvanja nekih bioloških vrsta do potpunog istrebljenja, a posebno morskih sisavaca

čiji se broj u 20. st. drastično smanjuje, zainteresirane države sklopile su posebne ugovore.

Tim ugoovrima određuje se godišnji dopustivi ulov, sezona lovljenja, te izvjesna područja

zabranjena za lov. Takvi posebni ugovori postoje za foke i neke vrste kitova, zatim za ribe

poput haringe, lososa i bakalara te za rakove.

SLOBODA ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA

Istraživanja se moraju obavljati isključivo u miroljubive svrhe, te podesnim znanstvenim

metodama i sredstvima u skladu s Konvencijom iz 1982. Takva istraživanja ne smiju

neopravdano ometati druge pravno dopuštene upotrebe mora, pa prema tome ni slobode

229

www.nasciturus.com

otvorenog mora. Ona se obavljaju uz poštivanje svih odgovarajućih propisa donesenih u

skladu s Konvencijom, a posebno onih o zaštiti i očuvanju morskog okoliša.

ZLOUPOTREBE SLOBODA OTVORENOG MORA

Nakon II. svjetskog rata, uslijed utrke o naoružanju i povećanja ratnih flota najjačih država

svijeta, dolazilo je do nekih zloupotreba sloboda otvorenog mora. Mogu se svrstati u 3

najvažnije skupine:

Nukelarni pokusi u moru i u atmosferi – 1963. sklopljen je

Moskovski ugovor o zabrani nuklearnih pokusa u atmosferi, u svemiru i u

vodi, kome je pristupilo više od stotinu država, ali ne i Francuska, Kina i

neke druge. Danas se može smatrati da su takvi pokusi zabranjeni temeljem

općeg običajnom međ. prava.

Pokusi s raketama dugog dometa

Pomorski manevri širokih razmjera – u prošlosti su dvije najjače

sile, SAD i SSSR, uz suradnju svojih saveznika na većim prostorima

otvorenog mora obavljale pomorske manevre. Manevri su bili prilika za

suprotnu silu da se njeni avioni i brodovi upliću u borbeni raspored, da

prisluškuju radiosignale, pa sve do opasnosti od sudara zbog niskih

nadlijetanja i sumiliranih napada.

76. MEĐUNARODNA ZONA

Oblast Međunarodne zone

Prema propisima Konvencije iz 1982., Zona obuhvaća dno i podzemlje otvorenog mora, ali

umanjeno za epikontinentski pojas svih obalnih država do najveće dopuštene širine.

Načela pravnog uređenja Međunarodne zone

Zona je pristupačna radi upotrebe u miroljubive svrhe svim državama, obalnim i neobalnim.

Opće ponašanje država u odnosu na Zonu treba biti u skladu s tom Konvencijom, načelima

Povelje UN-a i drugim pravilima međ. prava.

Znanstvena istraživanja u Zoni, prema Konvenciji iz 1982., obavljaju se isključivo u

miroljubive svrhe i radi dobrobiti čovječanstva kao cjeline. Ta će istraživanja vršiti Vlast i

države stranke Konvencije.

230

www.nasciturus.com

Sporazum o primjeni dijela 11. Konvencije UN-a o pravu mora s Prilogom (Aneksom)

usvojen je rezolucijom Opće skupštine UN-a 1994. Odredbe Sporazuma iz 1994. i dijela 11.

Konvencije iz 1982. tumače se i primjenjuju kao jedinstven instrument, a u slučaju njhove

nesuglasnosti odredbe Sporazuma imaju prednost.

Iako preambula tog Sporazuma formalno potvrđuje da su morsko dno i podzemlje izvan

nacionalne jurisdikcije (tj. Međ. zona) opće dobro čovječanstva, od to načela više nije ostalo

gotovo ništa.

E. TJESNACI I MORSKI KANALI

77. POJAM I VRSTE TJESNACA

U geografskom smislu, tjesnaci su suženi dijelovi mora između dvaju dijelova kopna,

podrazumijevajući tu i otoke, kroz koje je moguć prolaz brodova, i to bez obzira na njihovo

posebno ime. U nazivu nekih tjesnaca pojavljuju se izrazi kanal, vrata, prolaz, most ili tjesnac.

Tjesnaci su tvorevine prirode.

Vlast nad nekim tjesnacima i režim prolaska kroz njih izuzetno je važno pitanje međ. odnosa.

Sukobi država zbog važnih tjesnaca ponekad su veoma opasni po mir u svijetu. Jendo od

najvažnijih pitanja 19. st. bilo je pitanje Bospora i Dardanela.

Svi tjesnaci nisu podvrgnuti jednakom pravnom režimu. Njihov režim ovisi o njihovoj širini i

geografskom položaju.

Pisani pravni propisi najprije su se donosili za neke tjesnace pojedinačno u prvom redu za

Bospor i Dardanel. U 19. st. afirmiralo se običajno pravno pravilo da je prolazak kroz tjesnake

koji spajaju 2 otvorena mora slobodan. Presuda Međ. suda o Krfskom tjesnacu iz 1949.

potvrdila je pravilo da neškodljiv prolazak kroz takve tjesnace u doba mira slobodan za sve

brodove, uključivši i ratne. To običajno pravilo kodificirala je i Konvencija o teritorijalnom

moru i vanjskom pojasu iz 1958.

Konvencija iz 1982. sadrži detaljna i prilično složena pravila o tjesnacima. Postoji samo 1

opće pravilo međ. prava koje se odnosi na sve tjesnace, bez obzira na njihovu širinu i

geografski položaj. Za razliku od prolaska kroz međunarodne kanale, za prolazak kroz bilo

koji tjesnac obalna država ne smije naplaćivati nikakve pristojbe, osim onih za posebno

pružene usluge.

U geografskom smislu sve tjesnace možemo podijeliti u 5 skupina:

232

www.nasciturus.com

1. Tjesnaci na ulazu u unutrašnje morske vode – Ti tjesnaci ne služe međunarodnoj

plovidbi, za razliku od ostalih. Radi se o ulazima u zaljeve ili unutrašnja mora, koji su po

propisima međ. prava u cjelini unutrašnje morske vode samo jedne države. To su prije

raspada SSSR-a bila Kerška vrata na ulazu iz Crnog u Azovsko more. To je i drugi ulaz u

Boku Kotorsku (s obzirom da je rt Oštra dio hrvatskog područja). Ti tjesnaci slijede režim

unutrašnjih morskih voda. Obalna država može spriječiti prolazak kroz takve tjesnace svih

brodova, ili ga dopuštati samo nekima po vlastitom izboru.

Ako se u takvom zaljevu nalazi neka luka otvorena za međ. promet, obalna država pravno je

obvezna dopustiti ulazak i izlazak iz te luke, kroz taj tjesnac, samo trgovačkim nenuklearnim

brodovima onih država s kojima ima ugovorene odnose u tom pogledu.

2. Tjesnaci širi od 24 mm – To su među ostalim i Otrantska vrata na ulazu u Jadransko

more koja su na svom najužem dijelu široka samo 40 mm. Ukoliko obalne države i prošire

svoje teritorijalno more do najveće dopuštene širine od 12 milja, one u tim tjesnacima ipak

nemaju vlast da prolazak kroz njih suspendiraju ili zabrane. Kroz te tjesnace i dalje postoji

prolaz otvrenim morem ili gospodarskim pojasom ili vanjskim pojasom obalnih država, ako

su ih sve one proglasile.

3. Tjesnaci pod režimom neškodljivog prolaska – tu spadaju 2 vrste tjesnaca. Jedni su

oni između otoka obalne države i njenog kontinentalnog područja, ako pored njih postoji

alternativni put otvorenim morem ili gospodarskim pojasom (npr. Krfski tjesnac). Drgui su

tjesnaci između diejla otvorenog mora ili gospodarskog pojasa teritorijalnog mora strane

države (npr. Tiranski prolaz na ulazu u zaljev Aquaba). Konvencija iz 1982. navodi da u tim

tjesnacima vrijedi režim neškodljivog prolaska, koji se ne smije obustaviti. Pravo

neškodljivog prolaska kroz njih ne uključuje i pravo prelijetanja iznad njih.

4. Tjesnaci pod režimom tranzitnog prolaska – To su najvažniji tjesnaci za međ.

plovidbu. Oni služe međ. plovidbi između jednog dijela otvorenog mora ili gospodarskog

pojasa i drugog dijela otvorenog mora ili gospodarskog pojasa. U njima se zbog širine manje

od 24 milje preklapa ili se može preklapati, teritorijalno more obalnih država. Najvažniji

tjesnaci s tim obilježjima su Gibraltar, Bonifacio, Bab el Mandeb, Hormouz, Malacca,

Singapur, Sunda, Lombok i Prolazi Northeast, Northwest, te Windward.

Jakim pomorskim silama bilo je važno osigurati u Konvenciji iz 1982., ne samo prolazak kroz

te tjesnace, koji obalne države ne smiju nikad obustaviti, nego uz to i prelijetanje iznad njih.

Pravo tranzitnog prolaska je ostvarivanje slobodne plovidbe i prelijetanja jedino radi

neprekinutog i brzog tranzita tjesnacem. Brodovi i zrakoplovi pri tom su dužni ploviti

233

www.nasciturus.com

78. POSEBNI REŽIMI INTERNACIONALIZIRANIH MORSKIH

KANALA

Morski kanali su vještački (umjetni) prokopi, što znači da su nastali djelom ljudi. Za prolazak

morskim kanalima redovito se naplaćuje pristojba. U nedostatku ugovora o

internacioanlizaciji nekog morskog kanala, on ostaje podvrgnut teritorijalnoj suverenosti

obalne države kroz čije je kopno prokopan. 3 morska kanala, iznimno značajna za međ.

pomorski promet, internacionalizirana su posenim ugovornim propisima.

1. Sueski kanal

spaja Sredozemlje s Crvenim morem, i preko njege s Indijskim

oceanom. Skraćuje brodovima obilazak afričkom kontinenta preko rta Dobre nade. Otvoren je

1869. i tada je bio dugačak 164 km, širok 44 m a dubok 8 m. Kasnije je u više navrata

proširivan i produbljivan, tado da je danas širok 190 m a dubok 19,5 do 20 m. Njime danas

mogu ploviti i brodovi premo 150 000 tona.

Carigradska konvencija iz 1888. o slobodnoj upotrebi Sueskog kanala, ustanovila je stalni

režim namijenjen za sva vremena. Njome se taj kanal internacionalizira. Konvencija propisuje

da je kanal uvijek slobodan i otvoren, u doba mira i u doba rata, i to svim trgovačkim i ratnim

brodovima bez razlika zastave, čak ako bi Otomansko Carstvo, ili bilo koja druga ugovornica

bila zaraćena strana.

Propisima Carigradske konvencije kanal je izuzet od vršenja prava blokade, kao i svih drugih

neprijateljskih akata u ratu. Prolazak ratnih brodova zaraćenih strana mora se obaviti u

najkraćem roku i bez zaustavljanja, osim zbog potreba službe. Propisano je da mora proteći

razmak od 24 sata između isplovljavanja iz kanala ratnih brodova zaraćenih strana. U doba

rata zaraćene strane ne smiju u kanalu i u njegovim prilaznim lukama iskrcavati ni ukrcavati

trupe, streljivo ni ratni materijal.

2. Panamski kanal

povezuje Atlantski s Tihim oceanom, i time skraćuje put

broodvima koji bi se inače morao vršiti oko Južne Amerike. Kanal je dugačak 83 km.

Njegova minimalna širina iznosi 152,2 m, a dubina 12.8 m. Kanal se nalazi na 28 m iznad

morske razine. Stoga se brodovi u prolasku kanalom na nekoliko mjesta izdižu i spuštaju

posebnim komorama, kao bi dostigli visinu jezera kroz koja djelomično plove. Gradnja

Panamskog kanala otpočela je 1882. a za plovidbu je otvoren 1914.

Panama i SAD sklopile su 7.9.1977. 2 ugovora koji su danas na snazi. Prvi je Ugovor o

Panamskom kanalu, a drugi Ugovor o trajnoj neutralnosti i održavanju Panamskog kanala.

235

www.nasciturus.com

Prema ovom novom položaju dvije stranke zajednički štite i brane kanal, i u doba mira i u

doba rata on je proglašen trajno neutralnim. Panama se obvezala da će u doba mira i doba rata

kanal držati slobodnim i otvorenim za mirloljubiv prolazak brodova svih država bez

diskriminacije, uključivši i brodove na nuklearni pogon. U kanalu su zabranjena

neprijateljstva.

Kanalom upravlja komisija sastavljena od 5 američkih i 4 panamska člana. Komisija je

registrirana kao pravna osoba u SAD-u i ravna se po pravu te zemlje. Panama u načelu vrši

suverenost nad područjem kanala i u njegovim prilaznim lukama Cristobal i Blaboa. Svi

uređaji,ak kao i sam kanal, prelaze u trajno vlasništvo Paname 1999.

3.Kielski kanal

povezuje Svjeverno s Baltičkim morem. Njemačka ga je prokopala

kroz svoje područje između 1887. i 1895. i to najprije iz strateških razloga. Skraćuje put

između dvaju mora, a njime se izbjegava i opasan put kroz Sund ili Veliki i Mali Belt oko

Danske. Kanal je dugačak 98.7 km, širok je oko 40 m.

Do kraja I. svjetskog rata Kielski kanal je bio unutrašnji plovni put Njemačke. Versajskim

mirovnim ugovorom iz 1919. Njemačkoj je nametnuta iternacionalizacija Kielskog kanala,

prema kojem će Kanal biti pod uvjetom jednakosti otvoren trgovačkim i ratnim brodovima

svih nacija koje su miru s Njemačkom. Pristojbe za prolazak i za usluge moraju biti pravične i

jednake za sve.

V. DIO: MIRNO RJEŠAVANJE SPOROVA I OSIGURANJE MIRA

79. NAČINI MIRNOG RJEŠAVANJA SPOROVA

236

www.nasciturus.com

tumačenju ili primjeni nekog ugovora. Također se predviđalo da su to oni sporovi u kojima se

strane spore o nekom pravu.

Najrazrađeniji u tom pogledu je članak 36. Statuta Haškog suda, koju su preuzimali i mnogi

drugi ugovori, bilo da je uzimana kao sveobuhvatan kriterij svih pravnih sporova ili su njen

sadržaj navodili kao neke primjere te vrste sporova. Ti propisi nabrajaju 4 vrste takvih

sporova koji se odnose na:

tumačenje nekog ugovora

svako pitanje međ. prava

postojanje svake činjenice koja bi, ako se ustanovi tvorila povredu međ. obveze

prirodu ili opseg zadovoljenja koje valja dati za povredu međ. obveze.

Politički ili nepravni sporovi pretežito su se određivali po negativnom kriteriju. To su bili svi

oni sporovi koji nisu pravne naravi.

U vrijeme između 2 svjetska rata bila je prihvaćena i paralelna podjela između presudivih i

nepresudivih sporova. Prvi su bili oni koji se navodno mogu riješiti primjenom pravila međ.

prava na snazi. Nepresudivi su bili sporovi o interesima, za rješenje kojih navodno nema

primjenljivih pravila zbog praznina u međ. pravu.

Dvostrani i mnogostrani ugovori o mirnom rješavanju budućih sporova propisivali su

obvezatne načine njihova rješavanja. Za pravne i presudive buduće sporove, takvi su ugovori

propisivali, bilo obvezatnu arbitražu ili rješavanje pred Stalnim sudom međ. pravde. U oba

slučaja spor se imao riješiti konačnom obvezujućom presudom na temelju međ. prava. Za

političke i navodne nepresudive sporove predviđalo se mirenje, a ukoliko ono ne uspije, neki

su ugovori za njih predviđali obvezatnu arbitražu ili sudsko rješavanje, ali ne po pravu nego

ex aequo et bono.

Po subjektivnom kriteriju spor pravne naravi je svaki onaj u kojem se njegove strane spore o

primjeni ili o tumačenju postojećeg međ. prava. Spor političke naravi je svaki onaj u kojem

jedna ili obje strane zahtijevaju izmjenu postojećeg prava u svoju korist.

REGLED

NAČINA

MIRNOG

RJEŠAVANJA

SPOROVA

1. Tzv.

diplomatska sredstva

su: izravni pregovori između strana spora, dobre usluge i

posredovanje (medijacija) nekog trećeg.

Prednost tih sredstava leži u fleksibilnosti postupka, i u tome što se postupak može obaviti u

potpunoj diskreciji i izvan pozornosti javnosti. U demokratskim društvima unutarnje javno

mnijenje može natjerati vladu svoje zemlje da odbije neke koncesije (ustupke) suprotnoj

238

www.nasciturus.com

strani, koje bi ova inače bila spremna pružiti da su ti načini rješavanja ostali tajni do

uspješnog rješenja spora.

Nedostaci toh načina su ponajprije u tome što nema garancija, tj. jamstva ravnopravnosti

strana.

Institucionalizirana (formalizirana) sredstva

koja ne moraju dovesti do konačne

odluke su: istraga (anketa) i mirenje (kocilijacija). Za razliku od diplomatskih sredstava

njihova prednost leži u nepristranosti tijela koje rješava spor. Redovito se radi o komisijama

(povjerenstvima) stručnjaka (a ne o predstavnicima trećih država ili organizacija), koje

imenuju same strane među osobama od svog povjerenja.

Sredstva koja dovode do obvezujuće presude

su: arbitraža i rješavanje spora pred

nekim stalnim međ. sudskim tijelom. Njihove prednosti leže u nepristranom postupku i

jednakosti obiju strana u tijeku čitavog postupka. Spor se tim putem konačno rješava

obvezujućom presudom.

80. IZRAVNI PREGOVORI, DOBRE USLUGE I POSREDOVANJE

Neposredni pregovori strana u sporu

bez sudjelovanja trećeg prethode svakom daljenm

rješavanju sporova ukoliko uslijedi. Njih kao takve predviđaju i mnogi ugovori o mirnom

rješavanju sporova kao obvezatan postupak prije nego što se pribjegne ostalim načinima

rješavanja.

Po općem međ. pravu, dakle u nedostatku obveze iz nekog ugovora, sami pregovori nisu

obvezatan način rješavanja. Jedna strana ih ne može nametnuti drugoj. Ako u slučaju

neuspjelih pregovora nisu u izgledu neki drugin načini rješavanja, jača strana može nametnuti

slabijoj svoj interes i diktirati joj uvjete rješenja spora.

Ipak, u praksi se daleko veći broj sporova, pa čak i onih opasnih po međ. mir, rješava

diskretnim pregovorima, daleko od javnosti.

Dobre usluge

su način rješavanja nekog spora, pa i oružanog sukoba, u kojem treća država ili

više njih, ili neko međ. tijelo, nastoji navesti strane da poduzmu ili da produlje izravne

pregovore ili da se suglase na neki drugi način rješavanja. Taj drugi način može biti postupak

pred stalnim međ. sudom, arbitraža, iznošenje spora pred neku međ. organizaciju, a rjeđe

mirenje, anketa ili posredovanje.

239

www.nasciturus.com

uzajamno prihvatljivo rješenje spora. Ukoliko se u tome ne uspije do kraja postupka, komisija

potom sastavlja izvješće u kojem stranama predlaže cjelovito rješenje povjerenog joj spora i

ostavlja im rok da ga obje prihvate ili odbace.

Mnoge konvencije o ljudskim pravima, pa i Konvencija iz 1982, predviđa mirenje kao

obvezatan postupak u slučaju sporova o njihovu tumačenju i primjeni. Mirenje je time postala

neka vrsta neuspjelog nadomjestka za arbitražu i sudsko rješavanje, ali njije potaklo gotovo

nikakvu međ. praksu.

Istraga i mirenje imaju neikih zajedničkih značajki ali i bitnih razlika u odnosu na međ.

arbitražu. Sličnosti se sastoje u tome što u sva tri slučaja strane u sporu sastavljaju tijelo

stručnjaka od njihova povjerenja. Strane određuju predmet spora koji obvezuje komisiju.

Postupak je u sva tri slučaja kontradiktoran i u biti je sličan. Strane u postupku zastupljene su

svaka s po jednim agentom, te sa odvjetnicima.

Razlike u odnosu na arbitražu mnogo su značajnije. Cilje istrage nije postizanje cjelovitog

rješenja, nego nepristrano utvrđivanje činjenica. Najbitnija razlika između mirenja i arbitraže

je da se arbitražni postupak okončava obvezujućom presudom, dok mirenje ima za cilj izmiriti

gledišta strana i navesti ih na obostrano prihvatljivo rješenje spora.

82. ARBITRAŽA

Međunarodna arbitraža (izabrano sudovanje) je rješavanje sporova između država i drugih

međ. subjekata odlukom arbitara koje su strane izabrale i koji izriču obveznu i u pravilu

konačnu presudu.

Neki pisci smatraju da je arbitraža uvijek suđenje na temelju poštivanja prava. Juraj Andrassy,

koji je u tom mišljenju nastojao biti dosljedan, zbog toga je uveo pojam «izravnanje» za

sporove u kojima tijelo imenovano od strana u sporu izriče obveznu presudu na izvanpravnoj

osnovi, a kojom za njih propisuje novo pravno uređenje njihovih budućih odnosa.

Arbitražna tijela

Moderno arbitražno rješavanje sporva počinje od britansko-američkog ugovora (Jay Treaty) iz

1794. o rješavanju sporova porizašlih iz rata za američku neovisnost. Od početka 19. st. ulogu

arbitra vrše sljedeća tijela i pojedinci:

241

www.nasciturus.com

1. Jedinstveni arbitri – to su bili vladari trećih država koje su imenovale

strane.

2. Mješovita vijeća – ta se vrsta arbitraže pojavila krajem 18. st. i to u obliku

paritetnih diplomatskih vijeća. svaka strana imenovala je po jednog

predstavnika, i oni su težili nagodbi prije nego odluci zasnovanoj na pravu.

Ako se nisu moguli nagoditi, spor su upućivali arbitru pojedincu.

3. Arbitražni tribunali – sastavljeni su od neovisnih i nepristranih stručnjaka

te se redoviteo sastoje od neparnog broja članova, 3 ili 5, a rjeđe više.

4. Pokušaji organizirane arbitraže; Stalni arbitražni sud – nije stalni sudbeni

organ. Osnovan je Haškom konvencijom o mirnom rješavanju sporova iz

1899. a danas djeluje po propisima istoimene Haške konvencije iz 1907.

Stalni ured obavlja tehničke poslvoe a strane sastavljaju arbitražni zbor za

svaki spor posebno.

Arbitražna komisija Konferencije o bivšoj Jugoslaviji ustanovljena je Deklaracijom o

Jugoslaviji koju su usvojili ministra vanjskih poslova EZ 1991. Njeno osnivanje i nadležnost

prihvatile su vlade jugoslavenske Federacije i svih republika bivše Jugoslavije, odazivajući se

pozivu da sudjeluju u radu Konferecije, koja je počela u Haagu u rujnu te godine. Njena se

djelatnost svela na izricanje savjetodavnih mišljenja na zahtjev supresjedatelja ili Vijeća

ministara Europske zajednice. Izrekla je 15 mišljenja o različitim pitanjima proizašlim iz

raspada bivše Jugoslavije. Dokidanjem Međ. konferecije o bivšoj Jugoslaviji nakon sklapanja

Daytonskog sprazuma krajem 1995., prestala je djelovati.

Osnova arbitraže

Međunarodna arbitraža zasniva se isključivo na dobrovoljnom pristanku strana na taj način

rješavanja spora. Pristanak uvijek podrazumijeva preuzimanje obveze na izvršenje izrečene

presude u dobroj vjeri i u cijelosti.

Pristanak na arbitražu može se dati za već postojeći spro (prigodna ili izolirana arbitraža) ili

glede sporova koji među strankama ugovora mogu nastati u budućnosti (institucionalna

arbitraža). Taj drugi oblik se može stipulirati u posebnim dvostranim ili mnogostranim

ugovorima o rješavanju budućih sporova, i pri tom ga, ovisno o vrsti spora, kombinirati s

nekim drugim oblicima rješavanja. Moguće je predvidjeti i više uzastopnih postupaka

rješavanja za sve vrste sporova, npr. najprije pregovore, potom mirenje, te arbitražu kao

konačno sredstvo. Pristanak se može dati i u obliku tzv. arbitražne klauzule u mnogostranim i

242

www.nasciturus.com

Ako kompromis ne predviđa nikakve odredbe o osnovi odlučivanja, to podrazumijeva da su

ga strane ovlastile da njihov spor riješi na temelju općeg međ. prava.

Predmet spora

Predmet spora određuje se kompromisom i arbitar ga ne smije prekoračiti. O svim spornim

točkama arbitar u presudi mora donijeti odluku.

Postupak

Ukoliko strane nisu propisale pravila postupka u kompromisu, one mogu arbitra uputiti na

takva već pripremljena pravila.

Držeći se propisa kompromisa ili ugovora o arbitraži, arbitar će sam nadopuniti sva pravila

postupka koja mu propišu strane, ili će ih po odluci strana sam propisati prije početka

rasprave.

Postupak se može sastojati od pismenog i od usmenog dijela. U arbitraži pismeni dio postupka

je obvezan, a usmeni samo po sporazumu strana ili ako arbitar odluči o njegovoj

neophodnosti.

Svaka strana pred tribunalom je zastupljena sa agentom. Agent je službeni predstavnik svoje

vlade i on prenosi poruke između tribunala i vlade. Izjave agenta, ili po njegovu odobrenju

izjave savjetnika i odvjetnika, obvezuju njegovu državu. Osim agenta, svaka strana u sporu

može u postupku biti zastupljena s potrebnim brojem savjetnika i odvjetnika.

U slučaju institucionalne arbitraže postupak se može pokrenuti tužbom koja se upućuje

tribunalu nakon što ga strane ustanove, te suprotnoj strani.

Strane u pismenom dijelu postupka dužne su formulirati svoje zahtjeve i protuzahtjeve.

Usmeni postupak, vodi presjednik ili nadarbitar. Taj se postupak u načelu vodi uz isključenje

javnosti, osim ako tribunal uz pristanak strana ne odluči drukčije. O tijeku usmenog postupka

vodi se zapisnik kojeg potpisuju predsjednik i tajnik tribunala.

U usmenom postupku agenti, savjetnici i odvjetnici obrazlažu zahtjeve strana, a na zahtjev

članova tribunala daju potrebna objašnjenja. Obavlja se i saslušanje svjedoka i vještaka

predloženih strana i onih koje je tribunal pozvao proprio motu. Izvode se i dokazi.

Presuda

Presuda se donosi većinom glasova članova tribunala. Potpisuju je predsjednik i svi članovi

tribunala. Ako članovi koji su glasovali protiv odbiju potpisati presudu, to se konstatira u

244

www.nasciturus.com

njenom tekstu, ali ne utječe na njenu valjanost. Presuda mora sadržavati obrazloženje na

kojem je zasnovana.

Presuda se izriče na javnoj sjednici u prisutnosti strana. Ako se to ne učini, službeno se

notificira stranama. Od trenutka izricanja ili notifikacije ona pravno obvezuje strane.

Arbitražna presuda rješava spor konačno, osim ukoliko se strane nisu unaprijed dogovorile o

mogućnosti priziva nekom drugom tijelu, što se događa iznimno rijetko.

Strane su na temelju pristanka datog za arbitražo rješavanje duže presudu izvršiti u dobroj

vjeri i u cijelosti. Presuda obvezju samo strane u sporu i za slučaj koji je rješila (sententia jus

facit inter partes).

Sporedni (incidentni) postupci

U tijeku arbitražnog postupka ili po njeogu okončanju, tribunal može uz pristanak strana

dopuštati neke sporedne postupke.

Uz pristanak strana tribunal bi mogao dopustiti, iako to nije dužan učiniti, intervenciju trećih

država u parnicu. U takvom slučaju presuda bi obvezivala i državu interventa.

Strane mogu unaprijed predvidjeti mogućnost revizije presude na temelju naknadno utvrđenih

činjenica koje strana koja se na njih poziva nije znala do izricanja presude, a neznanje se ne

može pripisati njenom nemaru. Nove činjenice moraju biti takve naravi da bi utjecale na

odluku tribunala. Takva strana dužna je uputiti zahtjev za reviziju presude istom tribunala čim

je doznala za te činjenice.

83. MEĐUNARODNI SUD U HAAGU I OSTALI STALNI SUDSKI

ORGANI

REGLED

STALNIH

MEĐUNARODNIH

SUDBENIH

TIJELA

Sve međunarodne sudove, bivše i sadašnje, možemo svrstati u 2 široke skupine.

1. U prvu skupinu spadaju sudovi osnovani

za rješavanje svih vrsta međ. sporova

koje

države pred njih iznesu.

a) Prvi takav stalni sud u povijesti,

Centralnoamerički sud

, bio je regionalne naravi. Osnovan

je Konvencijom iz 1907. na rok od 10 godina, koji se treba produživati. Stranke Konvencije i

članice Suda bile su sve države Srednje Amerike osim Paname i to: Gvatamala, Honduras,

Kostarika, Nikaragva i El Salvador.

245

www.nasciturus.com

Kandidati za suce moraju imati preduvjete koji se traže za imenovanje na najviše sudaške

službe u zemlji koja ih predlaže ili da uživaju ugled pravnika u polju međunarodnog prava.

Svake treće godine obnavlja se trećina sudačkog zbora od po 5 sudaca. Po isteku mandata od

9 godina ista osoba može ponovo biti birana za suca.

Suci su do isteka njihova mandata nesmjenjivi, osim ako su po jednoglasnom mišljenju

ostalih sudaca prestali ispunjavati tražen uvjete. Suci mogu dati i ostavku na svoj položaj prije

isteka mandata.

U vršenju svoje službe suci uživaju diplomatske povlastice i izuzeća. Oni ne mogu vršiti

nikakve političke, upravne ili slične funkcije, niti u bilo kojem sporu mogu djelovati kao

agenti, savjetnici ili odvjetnici.

Suci držaljani svake od strana u sporu u kojem odlučuje Sud zadržavaju pravo sudjelovanja u

odlučivanju. Ako u svom zboru Sud nema državljane jedne ili obiju strana u sporu, svaka

takva država može imenovati suca ad hoc koji sudjeluje samo u toj parnici.

Sud bira svog predsjednika i podpredsjednika između svojih članova na 3 godine. Oni se

mogu ponovo izabrati. Sud imenuje svog tajnika i može se pobrinuti za imenovanje drugih

potrebnih djelatnika. U načelu Sud vrši svoje djelatnosti u punom sastavu. Kvorum od

devetorice dostaje za sastav Suda.

Sud može ustanovljavati vijeća od najmanje 3 suca za rješavanje određenih vrsta predmeta.

Na zahtjev obiju strana, Sud može ustanoviti vijeće za rješavanje određenog spora. Presuda

koju je izreklo vijeće vrijedi kao da ju je izrekao Sud.

Svake godine Sud sastavlja vijeće od 5 sudaca za tzv. sumarni (brzi) postupak, kada stranke to

zahtijevaju. Do sada nije bilo takvih zahtjeva.

Sjedište Suda je u Haagu (Nizozemska), ali može zasjedati i vršiti svoju djelatnost drugdje,

kada to smatra poželjnim. Službeni jezici Suda su francuski i engleski.

Sud obavlja 2 funkcije. U parnicama između država izriče presude koje su obvezujuće za

strane. Izriče i savjetodavna mišljenja o pravnim pitanjima koja mu može postaviti neki organ

ili ustanova međ. organizacije koji su Poveljom ili u skladu s njenim propisima, ovlašteni da

ih traže.

→ Parnični postupak:

Strane u parnicama mogu bit samo države. Bez pristanka strana, Sud

nema nadležnost u sporovima između država stranaka njegova Statuta. S obzirom da je statut

Suda sastavni dio Povelje, sve države članice UN-a u isto vrijeme su i stranke Statuta.

Sud može odlučivati i u parnicama u kojima jedna ili obje države nisu stranke Statuta. Takva

država dužna je kod tajnika Suda deponirati pismenu izjeavu kojom prihvaća nedležnost Suda

247

www.nasciturus.com

u skladu s Poveljom UN-a i pod uvjetima propisanima Statutom i Poslovnikom Suda. Ona se

obvezuje da će u dobroj vjeri izvršiti odluke Suda i da prihvaća sve obveze člana UN-a, te je

dužna snositi troškove parnice.

Statut predviđa i jednostrano prihvaćanje nadležnosti Suda za buduće sporove sa svakom

drugom državom koja je prihvatila istu obvezu. Riječ je o tzv. fakultativnoj klauzuli,

temeljem koje su u prošlosti rješavani brojni sporovi pred Sudom ili pred predratnim Stalnim

sudom međ. pravde.

Temeljni propisi o parničnom postupku predviđeni su u Statutu Suda. Detaljni propisi

sadržani su u Poslovniku kojeg donosi sam Sud. Posljedni Poslovnik koji je danas na snazi,

Sud je usvojio 1978.

Postupak pred Sudom može se započeti notifikacijom Sudu kompromisa obiju strana (kada se

radi o već postojećem sporu), ili tužbom. U tužbi se mora naznačiti tužitelj, tužena strana,

predmet spora, te koliko je moguće osnova nadležnosti Suda. Tajnik Suda će tužbu odmah

proslijediti tuženoj državi.

Svaka od strana mora imenovati svog agenta kojem Sud upućuje sve spise o sporu i koji pred

Sudom zastupa odnosnu državu u toj parnici. Agentu mogu pomagati savjetnici ili odvjetnici

koje imenuje odnosna država.

Ako Sud ne zasjeda, odluke o parničnim radnjama donosi predsjednik ili osoba koja vrši tu

dužnost. Postupak se sastoji od pismenog i usmenog dijela.

→ Incidentni postupci prije ili u tijeku pismenog postupka:

Stranke mogu na samom

početku postupka postavljati neke zahtjeve Sudu u tzv. incidentnim postupcima.

Svaka strana može pisanim putem od Suda zahtjevati izricanje

privremenih mjera

. Te mjere

mogu se tražiti na samom početku postupka, dok Sud još nije utvrdio svoju nadležnost, ali se

prema Poslovniku Suda, mogu podnositi tijekom čitavog postupka. Ako Sud ne zasjeda,

predsjednik Suda može ga hitno sazvati ili čak sam predsjednik može naložiti privremene

mjere koje smatra potrebnima. O zahtjevo o privremenim mjerama u pravilu se saziva usmena

rasprava.

Sud može naložiti privremene mjere po službenoj dužnosti, a može naložiti i mjere koje

odnosna strana nije zahtijevala. Sve do izricanja konačne presude, svaka od strana može

zahtijevati od Suda ukidanje ili izmjenu privremenih mjera, ukoliko su se okolnosti

izmijenile.

Svaka od strana u sporu može Sudu izložiti

prethodne prigovore

kojima osporava njegovu

nadležnost ili opravdanost tužbe.Taj se postupak najprije afirmirao u praksi Suda. Danas je

248

www.nasciturus.com

Spomenica obuhvaća: izlaganje relevantnih činjenica, izlaganje o primjenljivom pravu, te

zaključke. Odgovor na spomenicu obuhvaća: priznanje ili osporavanje činejnica izloženih u

spomenici i u slučaju potrebe, izlaganje dopunskih činjenica, opservacije na prikaz

primjenljivog prava, te zaključke. Ako ih Sud odobri, replika i duplika trebaju obrazložiti

točke o kojima se strane još nisu složile.

→ Usmeni postupak:

U usmenom postupku Sud saslušava svjedoke i vještake, te agente,

savjetnike i odvjetnike strana. Raspravu vodi predsjednik ili ako je on spriječen,

potpredsjednik ili najstariji prisutni sudac. Za razliku od arbitražnog postupka, rasprave su

javne osim ako Sud odluči drukčije ili obje strane zahtijevaju da se javnost isključi. O svakoj

se raspravi vodi zapisnik koji potpisuju tajnik i predsjednik.

Sud može čak i prije početka usmene rasprave tražiti od agenata strana da prelože svaku

ispravu i da daju svako objašnjenje. Svako odbijanje ustanovljuje se zapisnički.

Prije otvaranja raprave svaka od strana priopćuje tajniku Suda dokazna sredstva koja će

predložiti Sudu, sa spiskom svjedoka i vještaka. Kopija tog priopćenja dostavlja se suprotnoj

strani. Su može svakog časa povjeriti istragu ili vještačenje svakoj osobi, zboru, uredu ili

komisiji ili tijelu po svom izboru. Pozvanim svjedocima i vještacima pitanja mogu postavljati

suci i zastupnici svake od strana.

Sve do okončanja usmenog postupka strane izlažu svoje teze. Na kraju posljednjeg izlaganja

agent svake od strana izlaže zaključke svih izlaganja bez ponavljanja argumenata. U tijeku

čitave rasprave Sud može naznačivati točke ili pitanja koja valja posebno razmotriti.

→ Presuda:

Po okončanju usmene rasprave Sud se povlači na tajno vijećanje da bi usvojio

presudu.

Presuda se donosi većinom glasova sudaca koji su sudjelovali u parnici. U slučaju podjele

glasova odlučuje glas predsjednika ili onog koji ga zamjenjuje. Presuda mora biti

obrazložena.

Presuda se izriče u javnoj sjednici, nakon što su agenti strana propisno obavješteni. Potpisuju

je predsjednik i tajnik Suda. Presuda je konačna i bez priziva, ali je obvezatna samo za strane

spora i za slučaj koji je riješila.

Svaki se član UN-a, Poveljom povezao da će prihvatiti odluku Međ. suda u svakom sporu u

kojem je strana.

250

www.nasciturus.com

→ Incidentni postupci nakon izricanja presude:

Tumačenje presude

– u slučaju spora o značenju i domašaju presude, Sudu pripada

pravo da je tumači na zahtjev svake od strana. Zahtjev sudu može uputiti svaka strana

jednostrano, ili ga obje mogu podnijeti putem kompromisa.

Revizija presude

– može se zahtijevati samo na temelju naknadnog otkrića neke

činjenica takve naravi da bi odlučno djelovala u odlučivanju Suda, a koji je prije

izricanja presude bila nepozanta Sudu i stranci koja traži reviziju, a da pri tom ona to

neznanje nije skrivila.

Zahtjev mora sadržavati pojedinosti o navedenim uvjetima na temelju kojih se traži

revizija. Uz njega se po potrebi prilažu dokumenti. Suprotna strana ima pravo izložiti

svoj pisani komentar na taj zahtjev. Zahtjev za reviziju treba postaviti najkasnije u

roku od 6 mjeseci nakon otkrića nove činjenice. Međutim, nikakav zahtjev se ne može

postaviti po isteku roka od 10 godina od izricanja presude.

Ako Sud prihvati zahtjev za reviziju, određuje rokove za dalji pismeni i usmeni

postupak koga smatra potrebnim prije donošenja konačne presude o reviziji prijašnje

presude.

→ Savjetodavni postupak:

Druga funkcija Međ. suda je izricanje savjetodavnih mišljenja.

Ta mišljena od Suda ne mogu tražiti države. Mogu ih zatražiti Opća skupština i Vijeće

sigurnosti o svakom pravnom pitanju, te drugi organi ili specijalizirane ustanove UN-a koje

Opća skupština na to ovlasti, i to o pravnim pitanjima koja se pojave u okviru njihovih

djelatnosti.

Pisani podnesak mora precizirati pravno pitanje koje se postavlja Sudu. Upućuje se putem

glavnog tajnika UN-a ili najvišeg dužnosnika u ustanovi koja ga je ovlaštena uputiti.

Tajnik Suda smjesta priopćuje taj podnesak svim državama koje imaju pravo pojaviti se pred

Sudom kao strane, kao i svim međ. organizacijama koje po mišljenju Suda mogu dati

obavještenja o pitanju.

U vršenju svoje savjetodavne funkcije Sud se vodi i propisima Statutua i njegova Poslovnika

koji se primjenjuju u parnicama, u mjeri u kojoj Sud to smatra umjesnom.

Sud pazi je li savjetodavno mišljenje zatraženo glede nekog pravnog pitanja koje je predmet

neriješenog spora između dviju ili više država. U takvom slučaju te države može na njihov

zahtjev ovlastiti da imenuju suce ad hoc, kao kad se radi o parničnom postupku.

251

www.nasciturus.com

sporazume ili ustanove za provođenje prisilne akcije koju je ono odredilo, te se naglašava da

se nikakva takva prisilna akcija ne poduzima bez ovlaštenja VS-a.

To razlikovanje ovlasti VS prema glavi VI. i prema glavi VII. Povelje, nije se moglo održati u

praksi UN-a. Poseban problem s kojima se međ. zajednica neprestano suočava su unutarnji

sukobi.

U praksi UN-a gotovo od samog početka djelovanja svjetske organizacije upućivane su brojne

promatračke, a potom i mirovne misije sastavljene od oružanih snaga po ovlaštenju VS-a. Za

njih nema pokrića u tekstu Povelje. Neke promatračke misije su nenaoružane, a neke su

opskrbljene lakim osobnim oružjem. Ali se sve takve misije upućuju na lice mjesta poštujući

3 načela: prethodni postupak svih zaraćenih strana (bilo u unutarnjem ili u međ. sukobu),

njihova nepristranost, te uzdržavanje od primjene sile (osim u samoobrani, ukoliko su na to

izričito ovlaštene).

Ugledni profesor međ. prava iz Egipta Boutros Boutro-Ghali, nakon što je 1992. preuzeo

dužnost glavnog tajnika UN-a, sljedeće godine je objavio opširan dokument pod naslovom An

Agenda for Peace. U njemu je između ostalog s profesorskom akribijom pokušao

kategorizirati tipove akcija koje UN poduzima ili iz treba poduzeti. To su preventivna

diplomacija (preventive diplomacy), stvaranje mira (peacemaking), održanje mira

(peacekeaping), građenje mira (peace building) i učvršćivanje mira (peace enforcement).

UN je pretrpio pravi fijasko upravo u doba madata B. Boutros-Ghalija, mada ne isključivo

njegovom krivnjom i to u BiH i u Somaliji. Tamo su bile poslane mirovne misije nedovoljne

oružane snage s nedovoljno definiranim mandatom. Misije su trebale biti nepristrane prema

svim stranama u sukobu. Na upotrebu sile bile su ovlaštene samo u samoobrani, ali ne i da bi

spriječile zločine. Mirovne snage su 1995. napustile Somaliju prepuštajući njeno stanovništvo

daljem sukobu a mir u BiH je uspostavljen krajem te godine izvan UN-a. Oružane snagu koje

su tamo bile upućene u sprovođenju Daytonskog sporazuma bile su pod vodstvom NATO-a

(IFOR, te zatim SFOR), i to više nisu bile snage UN-a.

Vijeće sigurnosti

I kada se radi o mirnom rješavanju sporova, prvi cilj UN-a ostaje održavanje međ. mira i

sigurnosti. Stoga prema propisima Povelje UN ne zanimaju bilo kakvi međudržavni sporovi,

nego samo oni koji bi mogli dovesti u opasnost međ. mir i sigurnost.

Strane takvih sporova moraju prije svega same tražiti njihovo rješenje pomoću pregovora,

istrage, posredovanja, mirenja, arbitraže, sudskog rješavanja, obraćanja regionalnim

253

www.nasciturus.com

ustanovama ili sporazuma, ili pomoću drugim mirnih sredstava prema vlastitom izboru. Ali

ako se time ne postigne rješenje, spor opasan za međ. mir i sigurnost pred VS može iznijeti:

a) svaka država članica UN-a, bez obzira da li je strana u sporu,

b) država nečlanica UN-a, ali samo onaj spor kojeg je strana i ako za taj spor prethodno

prihvati obveze o mirnom rješavanju propisane u Povelji,

c) Opća skupština može upozoriti VS na situacije za koje se čini da bi mogle ugroziti

međ. mir i sigurnost, te

d) glavni tajnik može upozoriti VS na predmet koji ima ista ta obillježja.

Ako same strane ne uspiju same riješiti svoj spor na neki od mirnih načina rješavanja sporova,

one imaju dužnost da ga iznesu pred VS, a ako bi se druga strana obvezi suprostavila, svaka

strana ima ga pravo iznijeti jednostrano.

Sve strane mogu zajedničkom odlukom zatražiti od VS-a da im da preporuke radi mirnog

rješenja njihova spora. U tom slučaju uloga VS-a nadilazi pružanje dobrih usluga i postaje

posredovanje. Ono im, naravno ni tada ne može diktirati rješenje koje bi ih pravno

obvezivalo.

Za odluku da se neki izneseni spor uvrsti na dnevni red VS-a, potrebno je najmanje 9 bilo

kojih glasova. Međutim, samo uvrštavanje u dnevni red i otvaranje rasprave ne jamči nikakav

dalji ishod, jer svaka od stalnih članica VS-a može svaku njegovu dalju akciju svojim vetom

spriječiti. Preuzme li VS razmatranje nekog spora, nitko ga drugi ne može više skinuti s

njegovog dnevnog reda.

Ono može sâmo pristupiti utvrđivanju činjenica («obična anketa») ili tu zadaću može povjeriti

nekom ad hoc tijelu, ili glavnom tajniku UN-a. Istraga je važna da bi se VS uvjerilo radi li se

o sporu nastavljanje kojeg doista može dovesti u opasnost održanje međ. mira i sigurnosti, jer

tada može pristupiti svom posredovanju.

Nakon utvrđivanja činjenca VS će pozvati strane da prihvate neki od načina mirnog rješavanja

spora.

Važno je naglasiti da prema glavi VI. Povelje VS ima pravo držati pod svojom kontrolom sve

sporove opasne za međ. mir, ali njihovim stranama može davati samo preporuke.

Politički uvjet za obavljanje funkcije VS-a, prema glavama VI. i VII. Povelje, je suradnja

svih 5 njegovih stalnih članica.

Opća skupština

Premda prvenstvena odgovornost za održavanje međ. mira i sigurnosti leži na VS-u, paralelnu

(konkurentnu), ali i supsidijarnu nadležnost u rješavanju sporova ima i Opća skupština.

254

www.nasciturus.com

Povelja predviđa da članovi UN-a koji sklapaju reg. sporazume ili osnivaju takve ustanove

moraju uložiti sve svoje napore da postignu mirno rješenje lokalnih sporova putem tih reg.

sporazuma ili ustanova prije nego što ih iznesu pred VS. Ovu odredbu treba uzeti samo kao

preporuku državama članica reg. organizacija da tim organizacijama povjere svoje lokalne

sporove, kada se koriste svojim pravom na slobodan i obostran izbor prikladnih načina

njihova rješavanja.

Pravo svake države člane neke reg. organizacije je da po svojoj vlastitoj odluci jednostrano

iznosi i svoje lokalne sporove pred VS ili Opću skupštinu, a što je pravo i bilo koje druge

države.

S druge strane, VS ima pravo da na svoj dnevni red stavi provođenje istrage i davanje

potrebnih preoruka glede bilo kojeg lokalnog spora, i to bilo da mu ga je predložila neka

država, ili to odluči po vlastitoj inicijativi. Također, njegovo je pravo da neki lokalno spor

uputi na rješavanje odgovarajućoj reg. organizaciji. Ali ako to i učini, takva odluka ne

proizlazi iz njegove vlastite nenadležnosti u rješavanju lokalnih sporova.

85. KOLEKTIVNE MJERE PREMA POVELJI I MIROVNE

OPERACIJE

Sustav kolektivne sigurnosti UN-a ustanovljen je s namjerom da bude sveobuhvatan u svojim

propisima i univerzalan u primjeni.

Vijeće sigurnosti

Prvenstvena odgovornost za mir

– Čl. 24. Povelje države članice UN-a povjerile su

VS-u prvenstvenu odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnost. Dok su

zaključci VS u rješavanju sporova u pravilu preporuke, u slučajevima prijetnje miru,

narušenja mira ili čina agresije ono prema glavi VII. može, osim preporuka donositi i

obvezujuće odluke.

Kvalifikacija nastalog stanja

– Prije nego usvoji mjere koje smatra potrebnima, VS

mora samo utvrditi postojanje svake prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije. Na takvu

ga situaciju može upozoriti svaka članica UN-a, Opća skupština ili glavni tajnik UN-a, ali

njezin nastanak ono može i samo utvrditi. Nakon što utvrdi činjenice, VS ih treba kvalificirati.

Kvalifikacija stanja opasnog za međ. mir ovisi o okolnostima slučaja, ali i o političkoj

procjeni i odnosima između stalnih članica.

256

www.nasciturus.com

Najšira je kategorija «prijetnje miru», s obzirom da ju je najteže objektivno definirati. Povelja

je predviđa i kao izlaz iz nužde, kada se čini da ne postoje okolnosti «narušenja mira» ili

«čina agresije», ali se smatra da je akcija VS-a nužna kako bi se održao međ. mir.

Primjenom objektivnih kriterija najlakše bi bilo utvrditi čin agresije u nekom oružanom

sukobu. Opća skupština je 1974. usvojila Definiciju agresije (rezolucija 3314). Ako neka

država prva upotrijebi oružanu silu kršeći Povelju, to predstavlja prima facie dokaz o činu

agresije.

Znakovito je da VS gotovo nikad nije u svojim rezolucijama označvala neko stanje agresijom,

niti je proglašavalo neku državu agresorom, pa ni kada je nalagalo mjere prema glavi VII.

Povelje.

U vrijeme napada bišve JNA na Hrvatsku u rezolucijama o bivšoj Jugoslaviji, navodi se da

produljenje i pogoršanje te situacije čini prijetnju međ. miru i sigurnosti.

Ali bilo da VS okvalificira neku situaciju prijetnjom miru, nauršenjem mira ili činom agresije,

ono prema glavi VII. Povelje uvijek ima pravo propisati svojim odlukama mjere koje su

pravno obvezujuće za sve države članice UN-a.

Privremene mjere

– I prije utvrđivanja činjenica i njihove kvalifikacije, VS može

odnosne strane pozvati da se pridržavaju privremenih mejra koje ono smatra potrebnima i

poželjnima. Svrha tih mjera je sprječavanje pogoršanja nastale situacije. Tu se radi o

neobvezujućim preporukama koje još ne sadrže nikakvu osudu. Radi se o mjerama

privremenog karaktera s namjerom da se atmosfera smiri i da se omoguće pregovori ili neki

drugi način rješavanja spora mirnim putem.

Preporuke i odluke VS-a

– U situacijama opasnima za mir VS može svojim

rezolucijama davati preporuke državama u pitanju ili svim članicama UN-a. Ako bi se neka

država oglušila na preporuku koja joj je upućena, može očekivati da će u sljedećim

rezolucijama protiv nje biti propisane odluke, pa i sankcije.

Kada se radi o odlukama, VS obično navodi da djeluje prema glavi VII. Povelje. Mjere koje

VS poduzima svojim odlukama prema glavi VII. mogu se podijeliti na one koje ne uključuju

upotrebu sile (najčešće ali ne isključivo ekonomske sankcije protiv napadača), te na one koje

uključuju oružanu silu.

Mjere koje ne uključuju upotrebu oružane sile

– VS ima široku slobodu izvora takvih

mjera koje može poduzeti da bi provelo svoje odluke. Ono može naložiti svim državama

članicama UN-a ili samo nekima od njih da primjene te mjere. One mogu biti ekonomske ili

političke naravi i to: potpunbi ili djelomični prekid ekonomskih odnosa te željezničkih,

257

www.nasciturus.com

Temeljem te rezolucije, u uvjetima narušenja mira ili agresije od neke države, OS nikad nije

preporučavala upotrebu oružanih snaga UN-a. Iz njezinih preporuka proizašla je praksa

upućivanja oružanih snaga UN-a u mirovne misije, mandat kojih je sasvim različit od onog

kako ga predviđa glava VII. Povelje.

Promatračke i mirovne misije UN-a

Prva promatračka misija UN-a bila je odaslana 1947. u Grčku koja je tada bila zahvaćena

građanskim ratom. Promatrači su na grčkoj strani granice nadgledali da li iz susjednih zemalja

(osobito iz Jugoslavije) pristiže oružje i streljivo za ustanike. Misija je trajala do 1954.

Vojna intervencija Britanije i Francuske u zoni Sueskog kanala u Egiptu te s njom usklađeno

izraelsko zauzimanje Sinajskog poluotoka, između listopada i prosinaca 1956., bili su povod

za prvo hitno izvanredno zasjedanje Opće skujpštine temeljem rezolucije Ujedinjeni za mir.

OS je stranama u sukobu preporučila prekid neprijateljstava, što u toj situaciji nije bilo

dovoljno, pa je uz pristanak zainteresiranih nacija, ustanovila Međunarodne snage UN-a za

brzo djelvoanje.

Time su rođene prve «plave kacige». Zadaća te naoružane formacije, sastavljene od

kontingenata iz više država, bila je nadzirati prekid vatre, povlačenje izraelskih snaga sa

Sinajskog poluotoka, te njeno smještanje na egipatskoj strani granice s Izraelom da bi

spriječila oružane sukobi dviju strana. Snage su na zahtjev Egipta povučene 1967.

Tim promatračkim i mirovnim misijama slijedile su mnoge druge u mnogim djelovima

svijeta, pa i na prostoru bivše Jugoslavije. Promatračke misije su relativno malobrojne i imaju

za zadaću promatranje i obavještavanje. Neka prvobitno promatračka misija može potom

dobiti ovlasti mirovne misije, poput UNPROF-a na prostoru bivše Jugoslavije.

Osim razdvajanja sukobljenih snaga, mirovne misije imaju za cilj smirivanje napetosti na

terenu. One mogu dobiti u mandat i razne druge zadaće: da vrše privremene upravne funkcije

na nekom podučju, da nadgledaju izvršenje sproazuma o poštivanju ljudskih prava i povratku

izbjeglica, da nadziru provodđenje izbora, da obučavaju lokalne policijske postrojbe, da

provjeravaju provođenje sporazuma o miru itd.

Osim države domaćina te snage trebaju uživati kontinuiranu podršku VS-a jer ni bez nje ne

mogu djelvoati.

Svaka promatračka i mirovna misija pomoćni je organ bilo OS ili VS. Program njihova

upućivaja na neko podučje sastavlja glavni tajnbik pod nadzorom VS ili OS. UN imenuje

njihova zapovjednika.

259

www.nasciturus.com

I država na području koje te snage obavljaju misiju također sklapa sporazum s UN-om. Taj se

sporazum kompletira s pravilnikom glavnog tajnika.

1990. glavni tajnik je izradio Uzorak sporazuma o položaju snaga za mirovne operacije. Te

odredbe između ostalog predviđaju da su snage UN-a dužne poštivati lokalne zakone i

propise, a vlada države domaćina obvezuje se da će poštivati isključivo međunarodnu narav

mirovnih operacija.

Uspjeh promatračkih i mirovnih misija ovisi o njihovom mandatu i o uvjetima koji vladaju na

području na koje se upućuju. Ako neprijateljstva još traju a zaraćene snage nisu razdvojene,

mirovne misije ne mogu nametnuti mir. One ne mogu spriječiti nit zločine protiv civilnog

pučanstva, jer silu mogu upotrijebiti samo u samoobrani, a prema svim stranama moraju biti

nepristrane i trebaju uživati povjerenje svih.

→ Akcije VS na području bivše Jugoslavije od 1991. do 1995.: U doba neskrivenog napada

bivše JNA u Hrvatskoj, VS je rezolucijom 713. je 1991.. nametnulo opći i potpuni embargo

na izvoz oružja u Jugoslaviju, što je značilo u sve njezine dijelove.

U izvršenju sarajevskog Sporazuma o prekidu vatre, u Hrvatskoj je 1992. VS rezolucijom

ustanovilo Zaštitne snage UN-a (UNPROFOR – United Nation Protection Force). Te su snage

zaposjele 4 zone u Hrvatskoj pod srpskom konotrolom, u kojima je prije toga bilo široko

obavljeno etničko čišćenje hrvatskog i ostalog nesrpskog pučanstva. Mandatim UNPROFOR-

a prostorno je proširivan. Dobio je zadaću nadgledati podurčja koja su još uvijek pod

kontrolom JNA u južnoj Hrvatskoj a kasnije i da nadgleda povlačenje JNA kao i

demilitarizaciju Prevlake.

UNPROFOR se iz privremene promatračke misije pretvorio u mirovnu misiju ali nikad s

dovoljnim mandatom. Praktično nikad nije imao ovalst upotrijebiti oružanu silu izvan

samoobrane.

Regionalne i multinacinalne snage

Glede upotrebe oružanih snaga vojih saveza ili ad hoc koalicija u stranim zemljama, Povelja

UN-a određuje da VS upotrebljava gdje je prikladno, regionalne sporazume ili ustanove za

provođenje prisilne akcije koju je ono odredilo. Ali nikakva prisilna akcija se ne poduzima

bez ovlaštenja VS-a.

Bilo je više takvih regionalnih organizacija s različitim uspjehom. Arapska liga je 1976. u

Libanonu uspostavila Arapske snage za odvraćanje, tzv. «zelene kacige». Te su se snage vrlo

brzo svele na kontingent same Sirije, kojoj je to bio plašt za uplitanje u libanonski sukob.

260

www.nasciturus.com

Ugovori univerzalne naravi

1. Moskovskim ugovorom od 5.8.1963., njegove stranke su se obvezale na zabranu

pokusa nuklearnim oružjem na njihovu području ili na području pod njihovom kontrolom, i to

u atmosferi uključujući izandzračni prostor, pod vodom (uključivši teritorijalno more i

otvoreno more), te u svakoj drugoj okolini ako bi eksplozija prouzrokovala otpatke koji bi se

širili izvan njihova područja. Dakle, tim ugovorom su ustvari zabranjeni svi nuklearni pokusi,

osim onih pod zemljom. Francuska, Kina i neke druge zemlje još uvijek odbijaju postati

njegovim strankama.

2. Ugovor o neširenju nuklearnog oružja, potpisan istovremeno u Moskvi, Londonu i

Washingtonu 1.7.1968., složenije je naravi. On predviđa različite pravne obveze za njegove

države stranke koje su u posjedu nuklearnog oružja i za one koje to nisu.

Države stranke koje drže nuklearno oružje obvezale su se da drugim državama neće prenositi

to oružje niti druke eksplozivne nuklearne naprave. Stranke koje ne posjeduju to oružje

obvezale su se da ga neće primati ni proizvoditi.

Značajno je da stranke sporazuma do danas nisu postale neke nuklearne sile (Kina, Indija,

Pakistan), kao i neke za koje se pretpostavlja da razvijaju tu tehnologiju (Južna Afrika,

Argentina, Brazil, Egipat, Španjolska, Izrael, Koreja).

3. Konvencija o zabrani usavršavanja, proizvodnje i uskladištenja bakteriološkog

(biološkog) i toksičnog oružja, te o njihovu uništavanju, potpisana je 10.4.1972. u Moskvi,

Londonu i Washingtonu. Zabranjuje svako posjedovanje i proizvodnju tih oružja i nalaže

uništenje svih njenih zaliha u kratkom roku od 9 mjeseci od njena stupanja na snagu.

4. Konvencija o zabrani usavršavanja, proizvodnje i uskladištenja kemijskog oružja i o

njegovu uništavanju sklopljen je 13.1.1993., ali još nije stupila na snagu. Predviđa stvaranje

Organizacije za zabranu kemijskog oružja sa sjedištem u Haagu. Postojeće oružje treba se

početi uništavati 2 godine od stupanja Konvencije na snagu te se u potupunosti uništiti

najkasnije 10 godina od tog datuma.

5. Konvencija UN-a iz 1997. o zabrani uporabe, stvaranja zaliha, proizvodnje i

prijenosa protupješačkih mina i njihovu uništenju, predstavlja velik korak u humanizaciji

ratovanja, s obzirom da su žrtve tih mina u prvom redu civili.

Nakon ovih ugovora mogu se spomenuti i oni o demilitarizaciji (razvojačenju) kojima se u

nekom prostoru zabranjuje svaka vojna delatnost, te oni o denuklearizaciji kojima se

zabranjuje prisutnost nuklearnog oružja. Demilitarizacija uvijek obuhvaća denuklearizaciju.

262

www.nasciturus.com

6. U svemirskom prostoru nuklearni su pokusi bili zabranjeni već Moskovskim

ugovorom iz 1963., a Ugovorom iz 1967. o načelima koja uređuju djelatnosti država na

istraživanju i iskorištavanju svemira, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela, zabranjuje se

državama stavljanje u Zemljinu orbitu svakog nosača nuklearnog oružja ili svake druge vrste

oružja za masovno uništenje.

7. Ugovor o zabrani smještanja nuklearnog i drugih vrsta oružja za masovno uništenje

na morskom dnu i njegovom podzemlju izvan pojasa od 12 milja od polaznih crta obalnih

država, sklopljen je 1971.

8. Ženevskom konvencijom iz 1977. zabranjena je upotreba tehnika za promjenu

okoliša u neprijateljske svrhe.

Ugovori regionalnog domašaja

1. Ugovor o Antarktiku, sklopljen u Washingtonu 1959., između ostalog zabranjuje

sve jere vojne naravi poput uspostavljanja baza, izgradnje utvrda, manevara kao i pokusa

oružja svih vrsta, a izričito su zabranjene nukelarne eksplozije i odlaganje nukearnog otpada.

2. Od brojnih pokušaja denuklearizacije ostalih dijelova svijeta, do danas je potupuno

uspio jedino onaj u Latinskom Americi. Ugovorom iz Tlatelolcoa u Meksiku iz 1967., države

Srednje i Južne Amerike obvezale su se na isključivo miroljubivu upotrebu nuklearnih

materijala i postrojenja pod njihovom sudbenošću, te da neće trpjeti prisutnost nuklearnog

oružja na svom području.

3. Ugovor o Raratongau (Cookovo otočje), sklopilo je 14 država 1985., s ciljem

denuklearizacije područja Pacifika. Njime je denukleariziran ogroman prostor od ekvatora do

Antarktika.

4. Ograničenje klasičnog oružja nameće neke posebne probleme u odnosu na ono

nuklearno, biološko i kemijsko. Najveći dosadašnji uspjeh je sklapanje Ugovora o

konvencioanlnim oružanim snagama 1990. u Parizu, koji određuje gornje granice u

naoružanju svih europskih država. Državama strankama nameće se dužnost uništenja viškova

pod međ. nadzorom.

Dvostrani ugovori

Dvostrani ugovori između SAD-a i bivšeg SSSR-a pokazali su se najznačajnijima za stvarno

otklanjanje opasnosti od nuklearnog sukoba.

Sporazumi SALT I (Strategis Arms Limitation Talks) iz 1972., koji više nisu na snazi, ali se i

dalje poštuju, predvidjeli su ograničenje broja strateških defenzivinih nuklearnih raketa

263

www.nasciturus.com

Primjenom načela inadimplendi non est adimplendum, stranka nekog ugovora imala bi pravo

jednostrano suspednirati primjenu, pa i okončati ugovor kao posljedicu njegovog

neprimjenjivanja od njegove druge strane.

Retorzija

Retorzija je uzvraćanje na pravno dopušteno, ali štetno i neprijazno ponašanje neke države

protumjerama iste ili slične naravi da bi se iznudila promjena njenog stava. Retorzija se može

definirati i kao pretjerano kruto korištenje vlastitim pravima kao protumjera na jednako ili

slično ponašanje druge države.

Država koja je dala povoda za tu vrstu protumjera nije prekršila nikakvo pravo. Ona nije

počinila nikakvo protupravno djelo. I mjere retorzije ostaju u granicama međ. prava, ali mogu

imati štetne učinke po državu koja je za njih dala povoda.

Mjere retorzije mogu npr. biti: uskrata priznanja neke nove države; povlačenje egzekvature

konzularnom agentu druge države; ograničenje kretanja stranih diplomatskih agenata ili

njihov izgon iz zemlje ili prekid diplomatskih odnosa i sl.

Nije uvijek lako odrediti prag dopustivosti mjera koje su dale povoda za retorziju, kao i mjera

koje se kao retorzija poduzimaju.

Poput dopuštenih represalija, poduzete mjere retorzije ne smiju biti izvan razmjera

(proporcionalnosti) s razinom djela koja su im pružila povod.

Ekonomski bogate države i neke ekonomske organizacije poput EU mogu dopuštenim

mjerama retorzije djelotvorno uzvratiti na ponašanje države za koju smatraju da nije izvršila

sve preuzete ugovorne obveze ili jednostrano data obećanja.

Pojam represalija u međunarodnom pravu

Represalije su djela koja su po sebi povreda međunarodnog prava, ali se izuzetno smatraju

dopuštenima ako su protumjera na međunarodna protupravna djela države koja je prva

prekršila neko pravo države koja ih poduzima. Uz legitimnu samoobranu, one su najvažnije

sredstvo samopomoći, tj. jednostrana mjera države koja njome nastoji iznuditi od druge

države okončanje protupravnog ponašanja i ispravljanje štete koju je počinila.

Da bi se spriječile njihove najgore zloupotrebe pozitivno međ. pravo je u 20.st. propisalo

brojna ograničenja u vršenju represalija.

Represalije se mogu podijeliti na one koje se poduzimaju u doba mira i na one koje se

poduzimaju u oružanim sukobima.

265

www.nasciturus.com

Znanost još razlikuje tzv. pozitivne represalije, koje se sastoje u nekom činjenju i negativne

represalije, koje se sastoje u neizvršenju neke pravne obveze.

Represalije u doba mira

Komisija za međ. pravo je u Nacrtu pravila o odgovornosti država pokušala kodificirati

pravila o dopustivosti protumjera, pod kojima se u obzir isključivo uzimaju represalije.

Kao mjera represalija prema tom Nacrtu pravila, najprije je zabranjena prijetnja ili upotreba

sile koje su zabranjene Poveljom UN-a. To je ograničenje danas nesporno, makar kada se

odnosi na upotrebu fizičke, tj. oružane sile. To je zato jer zakonite protumjera na upotrebu sile

protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti neke države, nisu represalije nego

mjere legitimne samoobrane.

Nadalje, prema Nacrtu pravila zabranjena je ekstremna ekonomska ili politička prisila

usmjerena na ugorožavanje teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti države počinitelja

međ. protupravnog djela.

Zabranjeno je svako ponašanje koje krši nepovredivost diplomatskih i konzularnih agenata,

prostorija, arhiva ili dokumenata.

Zabranjeno je i svako ponašanje kojim se derogiraju temeljna prava čovjeka.

Opće međ. pravo koje je danas na snazi kao mjere represalija apsolutno zabranjuje upotrebu

vojne sile (osim u vršenju legitimne samoobrane), svako ponašanje kojim se derogiraju

ljudska prava, svako drugo ponašanje koje bi po tom pravu činilo neki međ. zločin, te neka

druga djela poput npr. kršenja nepovredivosti diplomatskih i konzularnih agenata, prostorija,

arhiva ili dokumenata.

Ukoliko neka država namjerno i izvan sumnje otpočne kršiti neku svoju međ. obvezu prema

drugoj državi, povrijeđena država ima pravo pribjeći onim mjerama represalija koje nisu

zabranjene općim međ. pravom ali pod strogo određenim drugim uvjetima. Prema općem

međ. pravu radilo bi se o ovim ograničenjima:

1. mora zaista postojati povreda nekog interesa zaštićenog međ. pravom;

2. prije nego št pribjegne dopuštenim represalijama povrijeđena država, mora

pokušati osigurati poštivanje svojih prava mirnim putem te u tu svrhu

državi prekšiteljici mora ponuditi pregovore. Ako kršenje njenih prava

dovodi do nepopravljivih posljedica, povrijeđena dražva trea izravno putem

diplomatskih ili drugih raspoloživih kanala zatražiti hitan prestanak takvih

povreda;

266

www.nasciturus.com

U izboru mjera represalija strana koja im ima pravo pribjeći

obvezna je na poštivanje svih ugovornih i običajnih propisa o njihovim

ograničenjima ili zabrani. Ni u kojem slučaju, čak kada se radi i o protumjerama

na međ. zločine, povrijeđena strana nema pravo odgovoriti istim ili sličnim

mjerama koje su zabranjene kao represalije ili okvalificirane kao teške povrede

Ženevskih konvencija.

Po svojim posljedicama poduzete mjere represalija moraju

biti proporcionalne, tj. u razmjeru s nedopuštenim djelima koja su im bila

povodom.

Represalije se po svojoj naravi privremene mjere. Njihovo

se vršenje mora prekinuti odmah nakon što suprotna strana prekine sa svojim

nedopuštenim ponašanjem.

Pravo da naredi ili odobri represalije pripada vrhovnom

zapovjedniku oružanih snaga zaraćene strane, nakon što pažljivo procjeni sve

okolnosti. Zapovjednici nižih, njemu podređenih postrojbi mogu narediti

represalije samo u slučajevima krajnje nužde, kada bi njihovo odlaganje zbog

traženja odobrenja prouzročilo uništenje vojne jedinice u pitanju ili gubljenje

pozicije odlučne za ratovanje.

268

www.nasciturus.com

VI. DIO: PRAVO ORUŽANIH SUKOBA

A. OPĆENITE ZNAČAJKE

88. IZVORI RATNOG I HUMANITARNOG PRAVA

Kodifikacija ratnog prava putem ugovora

Polovicom 19. st. otpočeo je pokret za kodifikacijom međ. ratnog prava putem pisanih

ugovora, kojeg je potaknuo Švicarac Henri Dunant. Njegova brošura iz 1862. potakla je

organiziranje nacionalnih društava Crvenog križa, te usvajanje prve Konvencije o poboljšanju

sudbine ranjenika u vojskama na kopnu, potpisane u Ženevi 1864.

Najviše se učinilo na dvjema Haškim mirovnim konvencijama 1899. i 1907. Četvrta Haška

konvencija iz 1907. i njen Haški pravilnik o ratovanju na kopnu, najvažnija je od onih čiji se

propisi i danas primjenjuju. Treća Haška konferencija trebala se održati 1915. ali ju je

spriječio I. svjet. rat.

1925. usvojen je Ženevski protokol o zabrani upotrebe zagušljivih, otrovnih ili sličnih plinova

i bakterioloških sredstava u ratu.

12.8.1949. u Ženevi su usvojene i potpisane 4 konvencije iz oblasti međ. humanitarnog prava

i to:

1. (prva) Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim

snagama u ratu,

2. (druga) Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca

oružanih snaga na moru,

3. (treća) Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima,

4. (četvrta) Konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata.

8.6.1977. usvojena su 2 dopunska protokola za ove 4 Ženevske konvenije i to:

1. Protokol I., o zaštiti žrtava međ. oružanih sukoba i

2. Protokol II., o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba.

Pokret kofifikacije ratnog prava imao je prvobitni cilj da po mogućnosti sve države svijeta

postanu strankama tih konvencija u pisanom obliku i da one po ugovornoj osnovi obvezuju

sve zaraćene strane u svim budućim ratovima. Dalji je cilj bio da se preciziraju prava i

269

www.nasciturus.com

Danas je općenito uvjerenje da materijalna pravila iz mnogih konvencija iz te oblasti

sklopljenih prije II. svjet. rata, po običajnoj osnovi obvezuju sve države svijeta. Ti njihovi

propisi čine cjelinu sa Ženevskim konvencijama iz 1949. i Dopunskim protokolom iz 1977.

Druga značajka simbioze pisanih ugovornih propisa i općeg običajnog prava leži u tome što

se danas općenito smatra da većina ograničenja ratovanja propisanih u njima, a osobito glede

zaštićenih osoba, predstavlja imperativne norme općeg običajnog međ. prava što ih je

prihvatila i priznala čitava međ. zajednica država. A jus cogens se nameće svim, pa i novim

državama koje prije stjecanja državnosti nisu imale mogućnosti sudjelovati u pripremanju i

donošenju odgovarajućih ugovora.

Teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. u Protokola I. iz 1977., predstavljaju međ.

zločine, koji povlače međ. odgovornost.

Ostali izvori prava oružanih sukoba

Pravo oružanih sukoba ima i neke druge izvore.

Nurnberška presuda iz 1946. između ostalog je istakla da neovisno o ugovorima, zakoni rata

proizlaze iz prakse i običaja koji se takvima postupno i općenito priznaju u naučavanjima

pravnika i praksi vojnih tribunala. To pravo nije nepromjenljivo, ono se neprestano

prilagođava potrebama svijeta u promjenama.

Dragocjen pomoćni izvor ratnog prava činte tzv. vojni pravilnici pojedinih država, a po

potrebi i propisi njihovog kaznenog zakonodavstva koji se primjenju na zločine počinjene u

oružanim sukobima.

89. RAT I DRUGE VRSTE ORUŽANIH SUKOBA

Pravedni i nepravedni ratovi

Podjele ratova na pravedne i nepravedne i pokušaji stvaranje objektivnih kriterija za te

podjele, bili su prva nastojanja da se poduzimanje ratova na neki način ograniči pravnim

pravilima (jus ad bellum), ili da se i njihovo vođenje podvrgne pravu (jus in bello).

Još je rimsko pravo prihvatilo strogo formalističku ideju o pravednim ratovima. Rat koji je

imao pravedan uzrok i poduzimao se u skladu sa strogo propisanim postupkom čija su pravila

imala sakralni karakter, smatran je pravednim (justum i pius). 4 su se uzroka smatrala

pravednima za otpočinjanje rata: povreda rimskih posjeda, povreda poslanika, povreda

ugovora i pomoć koju u neprijatelju u doba rata ukazuje dotadašnji prijatelj rimske države. Uz

ispunjenje nekog od tih uvjeta, rat je trebao biti i pravilno započet.

271

www.nasciturus.com

Ciceron je od toga pošao korak dalje i istaknuo je da je rat koji se otpočne bez dovoljnog

razloga nepravedan, dok je, naprotiv, opravdan ako se poduzme u cilju obrane od neprijatelja

ili radi osvete za nanesenu nepravdu.

Kršćansko učenje o pravednim i nepravednim ratovima, bilo je plod doprinosa teologa kroz

više stoljeća. Sv. Augustin je naveo da se pravednim ratovima obično nazivaju oni koji

osvećuju nanesene nepravde, kada su nacija ili grad protiv kojih su neke neprijateljske akcije

upravljene zanemarili kažnjavanje nedjela počinjena od njihovih građana.

Na vrhuncu tog učenja, u 16. st., ono je bilo zamišljeno kao neka vrsta sudskog postupka u

kojem je povrijeđena država sama preuzimala izricanje pravde i kažnjavanje krivca za

nanijetu nepravdu. Prema tom učenju da bi bio pravedan, rat je morao ispuniti više

kumulativnih uvjeta:

1. pravedan naslov (titulus),

2. pravedan uzrok (justa causa),

3. nužda i

4. pravedan rat se morao voditi na pravedan način, i to s umjerenošću, da se

ne počini veća šteta od nužne da bi se postigla pobjeda i pripremilo

obnavljanje mira.

U doba djelovanja Lige naroda nastala je nova podjela na dopuštene i nedopuštene, tj. na

legalne i nelegalne ratove. Dopuštenim se smatrao čak i napadački rat ako se država koja ga je

poduzela prethodno podvrgla sustavu rješavanja sporova i rokovima propisanim u Paktu Lige,

a mirno rješenje nije bilo postignuto.

Nakon usvajanja Briand-Kelloggova pakta 1928., pozitivno međ. pravo je konačno osudilo i

zabranilo sve agresivne ratove. Podrazumijevali su se izuzeci od te zabrane: ratovi poduzeti u

samoobrani, u izvršenju međ. obveza ili protiv države koja se prije toga sama ogriješila o tu

zabranu rata.

Sudionici u oružanim sukobima

Jean-Jacques Rousseau u Društvenom ugovoru iz 1762. zapisao je da rat nije odnos čovjeka

prema čovjeku, nego odnos države prema državi u kojem su pojedinci samo slučajni

neprijatelji, ali ne kao ljudi nego kao građani.

Ratno pravo, kakvo se razvijalo od 19. st., zasniva se na jasnom razlikovanju između oružanih

snaga i civilnog pučanstva, između branjenih i nebranjenih mjesta, a u zračnim napadima

između vojnih i nevojnih ciljeva. To prava u ratu priznaje razliku između zaraćenih država s

jedne strane i neutralnih država i njihovih građana s druge. Neprijateljsko civilno stanovništvo

272

www.nasciturus.com

1. Međunarodni oružani sukobi – taj pojam je nešto širi od samog rata, jer neki od tih

sukoba ne dovode uvijek do priznatog ratnog stanja od svih država njihovih sudionica. U te

sukobe spadaju:

a) svi slučajevi objavljenog rata kojih nakon 1945. više nije bilo

b) svaki drugi oružani sukob koji izbije između dviju ili više država, stranaka Ženevskih

konvencija, čak i ako jedan od njih nije priznala ratno stanje

c) svi slučajevi okupacije čitavog ili dijela područja jedne države, čak ako ta okušacija ne

naiđe ni na kakav vojni otpor

d) pod utjecajem razovja općeg međ. prava nakon 1949. Protokol I. iz 1977., uključuje u

međ. oružane sukobe neke vrste koje su se prije smatrale građanskim ratovima. To su

bili sukobi: u kojima se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije i

protiv rasističkih režima, koristeći se pravom naroda na samoodređenje.

2. Nemeđunarodni (unutarnji ili građanski) oružani sukobi – su oni u kojima

neprijateljstva izbijaju na području jedne države (s izuzetkom onih u korištenju prava naroda

na samoodređenje). Neprijateljstva u tim sukobima se odvijaju na teritoriju jedne države

između njenih oružanih snaga i odmetničkih oružanih snaga ili drugih organiziranih

naoružanih skupina koje, pod odgovornom komandom vrše takvu kontrolu nad dijelom

njenog teritorija koja im omogućuje da vode neprekidne i usmjerene vojne operacije.

Kao posljedica urušenja središnje državne vlasti, različite skupne u nekoj državi mogu se

međusobno boriti, a pravila iz Protokola II. će na taj sukob ipak biti primjenljiva. To se

dogodilo u Somaliji 1992, te u BiH glede sukoba između HVO-a i Armije BiH tijekom 1993.

U tim unutarnjim ratnim sukobima primjenjuju se pravila humanitarnog prava iz zajedničkog

čl. 3. Ženevskih konvencija te ona iz Protokola II. iz 1977.

3. Unutarnji nemiri i zategnutosti – Protokol II. određuje da se taj Protokol neće

primjenjivati na situacije unutarnjih nemira i zategnutosti kao što su pobune, izolirani i

sporadični akti nasilja i ostali akti slične naravi, jer to nisu oružani sukobi. Osim državne

vlasti tu nema druge strane u sukobu, jer se ona nije ili još nije organizirala. Tu nema ni

stvarnih neprijateljstava ni ratnog stanja a ni neutralnosti trećih država.

Međutim, ako ih uhiti državna vlast, sudionici i takvih nemira imaju pravo na poštivanje

svojih ljudskih prava te na osnovnu zaštitu čovjekove ličnosti.

4. Uplitanje Vijeća sigurnosti UN-a u međunarodni ili nemeđunarodni oružani sukob –

pravila oružanih sukoba primjenjuju se na jednak način, čak i u sukobu između države

agresora i njene žrtve ili između države agresora i Snaga UN-a.

274

www.nasciturus.com

Dok VS jasno ne označi agresora ili dok protiv njega ne poduzme akciju temeljem glave VII.

Povelje UN-a, u oružanim sukobima između država moguće je da treće države članice UN-a

proglase neutralnost.

Neutralnost država prestaje biti mogućom nakon što VS usvoji mjere iz glave VII. Povelje i

nametne državama članicama UN-a dužnost sudjelovanja u njima protiv neke strane u sukobu,

osim ako ser radi o trajno neutralnim državama ili su na drugi način izričito izuzete.

Čak i u akcijama protiv države agresora, obje strane u sukobu uvijek moraju poštivati ista

pravna pravila i ograničenja. To vrijedi kako za međunarodne, tako i za nemeđunarodne

oružane sukobe. U nemeđunarodnim oružanim sukobima sve će njihove strane primjenjivati

pravila iz zajendičkog čl. 3. Ženevskih konvencija iz 1949. i iz Protokola II., te po potrebi i

drugih pravila.

Time su u današnjem međ. pravu jus ad bellum i jus in bello, potpuno razdvojeni.

Unutarnji nemiri ponekad brzo prerastaju u nemeđunarodni, a ovaj zatim u međunarodni

oružani sukob. To se dogodilo i u Hrvatskoj. Unutarnji nemiri (nazvani balvan revolucijom)

započeli su 1990., kada su lokalne srpske naoružane skupine u blizini Knina podizale barikade

i prekidale komunikacije. Potencijalno stanje nemeđunarodnog oružanog sukoba, koji tada još

nije bio stvarno izbio, nastalo je nekoliko tjedana kasnije kada je odmetnuti Milan Martić uz

prikrivenu podršku JNA ustrojio miliciju «Srpske autonomne oblasti». Uz tu miliciju i JNA,

na području Hrvatske djelovale su i hrvatske policijske snage iz kojih se u svibnju 1991.

organizirao Zbor narodne garde.

Taj sukob je evoluirao u međunarodni oružani sukob 8. 10. 1991. kada je Hrvatska konačno

prekinula sve veze sa SFRJ i kada je 15.1.1992. dobila međ. priznanje od većina država u

svijetu.

Moguć je i obrnuti proces. Zbog intervencije UN-a neki međ. oružani sukob može prerasti u

nemeđunarodni. Zatim, dolazak i prisutnost međ. snaga po ovlaštenju VS UN-a može dovesti

do potpune obustave neprijateljstva. Takav se razvoj dogodio u BiH nakon Daytonskih

sporazuma krajem 1995.

90. OGRANIČENJA RATOVANJA OBVEZATNA U SVIM ORUŽANIM

SUKOBIMA

Radi se pretežito o pravilima jus cogenst koja obvezuju sve strane u svim vrstama oružanih

sukoba, uključujući i snage UN-a ili međ.organizacije koja djeluje po ovlaštenju VS.Ta

275

www.nasciturus.com

Zabranjeno je koristiti znakove, ambleme ili odore i protivničke strane, ali samo pri

poduzimanju napada, ili da bi se prikrile, potakle, zaštitile ili omele vojne operacije.

U ratu na moru upotreba lažne, pa i neprijateljske zastave smatra se ratnom varkom i nije

zabranjena, ali se vlastita zastava mora istaknuti pred otpočinjanje napada.

Zabranjena je zloupotreba tzv. priznatih amblema. To su amblemi Crvenog križa, Crvenog

polumjeseca ili Crvenog lava i sunca (koji se koristio u Iranu) i dr.

Međunarodni zločin predstavlja

izdajničko ubijanje il ranjavanje neprijatelja

–

ranjavanje ili ubijanje protivnika koji je položio oružje nakon poziva da se preda, barbarski je

čin i nije dopušteno čak ni kao protumjera na takve izdajničke akte protivničke strane.

c) Izjava da se neće davati milost

, tj. naredba da neće biti preživjelih (ako se prije ne

predaju), te u tom smislu prijetiti protivniku i voditi neprijateljstva na toj osnovi, također je

međ. zločin, a još je teži zločin provesti takvu naredbu u dijelo.

Međunarodni zločin je

uništenje, pljačka ili pljenidba imovine protivnika

(bilo

privatne ili javne), osim kada vojna potreba imperativno nalaže njeno uništenje ili pljenidbu.

Zločin je pljačka grada ili mjesta, čak i kada su osvojeni na juriš.

Precizne odredbe o

postupanju s padobrancima

usvojene su u pismenom obliku te

1977. Niti jedna osoba koja u nevolji iskače padobranom iz zrakoplova ne smije biti za

vrijeme spuštanja predmetom napada. Ako se spusti na teritorij koji kontrolira protivnička

strana, osobi u nevolji treba pružiti mogućnost da se preda prije nego što postane metom

napada, osim kada je očito da se uključila u neprijatljski čin. Tu zaštitu i ograničenje ne

uživaju zračno-desantne jedinice, što znači da se pripadnici tih jedinica pri samom

poduzimanju desanta mogu gađati dok su u zraku, te po spuštanju na zemlju.

f) Špijunaža

po međ. pravu nije zabranjena i ne predstavlja međ. zločin. Ali špijun

uhvaćen na djelu nema položaj ratnog zarobljenika i podliježe strogom kažnjavanju.

Špijunom se može smatrati samo ona osoba koja djelujući tajno ili lažno se predstavljajući,

pribavlja ili pokušava pribaviti obavijesti na području operacija neke zaraćene strane, s

namjerom njihova priopćavanja protivničkoj strani.

Sa špijunom koji se po izvršenju zadatka pridružio svojoj vojsci, ako potom padne pod vlast

neprijatelja, postupa se kao s ratnim zarobljenikom. Špijun uhvaćen na djelu ne može biti

kažnjen bez prethodnog pravičnog i nepristranog suđenja. Stoga je otkrivene špijune

zabranjeno strijeljati po kratkom postupku i bez suđenja.

Prema Protokolu I.:

277

www.nasciturus.com

Neće se smatrati angažiranim u špijunaži pripadnik oružanih snaga koji u svojoj

vojničkoj odori prikuplja ili pokušava prikupiti obavijesti za svoju stranu na

podučju koje kontrolira neprijatelj.

Također se neće smatrati da se bavi špijunažom pripadnik oružanih snaga koji na

području koje je okupirala protivnička strana prikuplja ili pokušava pribaviti

obavijesti od vojnog značaja, ako na tom području inače prebiva i ako to ne radi

lažno se predstavljajući ili očito potajno.

U slučaju da ih neprijatelj zarobi ili uhiti, ove osobe imaju položaj ratnih

zarobljenika.

g) Plaćenici

(merceneri) – plaćenik je stranac, i bez prebivališta u državi za koju se

bori, kojije unajmljen da se bori uglavnom iz želje za osobnom koristi. Materijalna naknada

koju dobiva ili koja mu je obećana, znatno je veća od one koja se isplaćuje borcima sličnog

ranga ili funkcije u oružanim snagama te strane. Zbog tih obilježja plaćenici su skloniji pljački

privatne i javne imovine, te zločinima prvenstveno protiv civilnog pučanstva, nego pripadnici

oružanih snaga. Prema Protokolu I. plaćenik nema pravo na položaj borca ili ratnog

zarobljenika. Plaćenik kojeg protivnička strana zarobi ili uhiti odgovara u sudskom postupku

za sve zločine koje je počinio, a koji su predviđeni bilo po međunarodnom ili po domaćem

kaz. pravu.

3. Ograničenja ratovanja s obzirom na objekte

Običajna i ugovorna pravila međ. prava propisala su neka ograničenja i zabrane, koja su

također obvezujuća sa sve strane u svim vrstama međ. sukoba.

a) Nebranjena mjesta i vojni cilj

– pravila o kopnenom ratovanju vrše važno

razlikovanje između branjenih i nebranjenih mjesta. Zabranjeno je bilo kojim sredstvima

napadati ili bomardirati nebranjene gradove, sela, naelja ili zgrade.

Najicrpnija su neka pravila za koja se smatra da su primjenljiva u zračnom ratu. Ona uvode i

preciziraju pojam vojnog cilja. Radi se o Haškim pravilima o zračnom ratu iz 1923.

Zabranjeno je bombardiranje iz zraka u svrhu teroriziranja civilnog stanovništva, razaranje ili

oštećenje privatne imovine koja nema vojni karakter ili nanošenje gubitka među neborcima.

Bombardiranje iz zraka zakonito je samo ako je upravljeno na vojni cilj. Vojni ciljevi su:

vojne snage, vojne utvrde, vojne ustanove ili spremišta, tvornice koje su važna i priznata

središta a koje se bave proizvodnjom oružja, streljiva ili izričito vojne opreme,

komunikacijski ili prometni pravci koji se upotrebljavaju u vojne svrhe.

278

www.nasciturus.com

b) naboji koji se u ljudskom tijelu lako rašire ili spljosnu (dum-dum naboji),

c) otrov i otrovno oružje,

d) zabranjena je upotreba svakog oružja koje je namijenjeno da svojim fragmentima

nanosi povrede koje se u ljudskom tijelu ne mogu otkriti rengenskim zrakama,

e) zabranjena je ili ograničena upotreba određenih vrsta mina, mina iznenađenja i nekih

drugih sredstava u ratu na kopnu,

f) napalm i druge vrste zapaljivog oružja i streljiva,

g) zasljepljujuće lasersko oružje,

h) protupješačke (antipersonalne) mine,

i) zabranjena je upotreba bakteriološkog (biološkog), toksičnog i kemijskog oružja u

svim vrstama sukoba,

j) u pomorskom ratu općenito su dopuštene samo usidrene mine, dok se druge smatraju

zabranjenima.

Važno je pitanje upotrebe nuklearnog oružja, ali još nema odgovora na to pitanje. Naime, ni

običajno, ni ugovorno međ. pravo ne ovlašćuju posebno na prijetnju ili upotrebu nuklearnog

oružja, ali također i ne sadrže cjelovitu i univerzalnu zabranu upotrebe takvog oružja.

91. PRAVILA HUMANITARNOG PRAVA PRIMJENLJIVA U

NEMEĐUNARODNIM ORUŽANIM SUKOBIMA

Elementarni obziri čovječnosti (humanosti)

Za sve slučajeve oružanih sukoba koji nemaju međ. karakter, zajednički čl. 3. iz 4 Ženevske

konvencije iz 1949. propisuje pravna pravila kojih se sve strane u svim prilikama i na svakom

mjestu moraju pridržavati.

Ti elementarni obziri čovječnosti obvezuju sve strane u svim sukobima izvan svake ugovorne

osnove. Radi se ponajprije o dužnosti čovječnog postupanja kako prema civilima, tako i

prema pripadnicima oružanih snaga koji više ne sudjeluju u neprijateljstvima, i to bez ikakve

diskriminacije tih zaštićenih osoba.

U tom cilju, prema tim su osobama u svako doba i na svakom mjestu zabranjeni:

nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubojstava, sakaćenja, okrutnog

postupanja i mučenja,

uzimanje talaca,

povrede osobnog dostojanstva, osobito uvredljivi i ponižavajući postupci,

280

www.nasciturus.com

izricanje i izvršavanje kazne bez prethodnog suđenja pred redovno ustanovljenim

sudom koji pruža sva sudska jamstva priznata kao nužna od civiliziranih naroda.

Ratni zločini u kontekstu nemeđunarodnih oružanih sukoba

Rimski statut Međ. kaznenog suda iz 1998. predstavlja u neku ruku kodifikaciju općih

običajnih pravila humanitarnog prava koja su danas na snazi i koja obvezuju sve strane u

nemeđunarodnim sukobima.

Prema Statutu ostala teška kršenja zakona i običaja rata primjenljiva u oružanim sukobima

koji nisu međ. značaja, u utemeljenim okvirima međ. prava su:

1. namjerno usmjereni napadi protiv civilnog stanovništva kao takvog ili

protiv civila pojedinaca koji neposredno ne sudjeluju u neprijateljstvima,

2. namjerno usmjereni napadi protiv zgrada, materijala, medicinskih jedinica i

transporta, te osoba koje koriste u skladu s međ. pravom ambleme

Ženevskih konvencija,

3. namjerno usmjereni napadi protiv osoblja, instalacija, materijala, jedinica

ili vozila uključenih u humanitarnu pomoć ili u mirovnu misiju u skladu s

Poveljom UN-a, sve dok imaju pravo na zaštitu predviđenu za civile ili

civilne objekte prema pravu oružanih sukoba.

4. počinjenje silovanja, seksualnog ropstva, nasilne prostitucije, nasilne

trudnoće, nasilne sterilizacije, i bilo koji drugi oblik seksualnog nasilja,

5. novačenje djece mlađe od 15 godina u oružane snage ili skupine, ili

njihovo korištenje da aktivno sudjeluju u neprijateljstvima,

6. naređivanje premještanja civilnog stanovništva iz razloga vezanih za

sukob, osim kada sigurnost tih civila ili imperativni vojni razlozi to nalažu,

7. podvrgavanje osoba koje su u vlasti druge strane u sukobu, fizičkom

sakaćenju ili medicinskim ili zdravstvenim pokusima bilo koje vrste.

Zanimljivo je da među ratne zločine još nisu svrstani: iscrpljivanje stanovništva glađu, napadi

na građevine ili instalacije koje sadrže opasne sile te teška oštećenja prirodnog okoliša.

281

www.nasciturus.com

protiv mira osudio nacističke vođe koji su prekršili taj Pakt, nakon II. svjet. rata više nije bilo

poznatih primjera objave rata jedne države drugoj.

Do međunarodnog oružanog sukoba dolazi:

a) u svim slučajevima objavljenog rata,

b) u drugim oružanim sukobima između država ako je makar jedna od njih priznala ratno

stanje,

c) u slučajevima strane okupacije dijela ili čitavog područja druge države, čak ako ta

okupacija ne naiđe na nikakav otpor, te

d) u sukobima u kojma se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije i

protiv rasističkih režima, koristeći se pravom naroda na samoodređenje.

Pravne posljedice ratnog stanja

Čak ako se ne ispuni od uvjeta za postojanje međ. oružanog sukoba, namjera ratovanja i

postojanje ratnog stanja mogu i danas proizaći iz nekih drugih akata zaraćenih strana.

Izbijanje rata po pravilu za posljedicu ima

prekid diplomatskih odnosa između

zaraćenih strana

– Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961., nalaže državi

primateljici koja je zaraćena strana dužnost pružanja olakšica da diplomatsko osoblje

neprijateljske države, u najkraćem mogućem roku s članovima obitelji napusti njen

teritorij.

Izbijanje rata ima značajne posljedice prvenstveno za neke

dvostrane ugovore

između

zaraćenih strana. To pitanje nije riješeno Bečkom konvencijom iz 1969. ali temeljem

prijašnje međ. prakse može se zaključiti da:

izbijanje rata poništava dvostrane ugovore između zaraćenih država o vojnom ili

političkom savezu ili suradnji,

za trajanja rata svaka od zaraćenih strana slobodna je suspendirati izvršavanje

dvostranih ugovora o trgovini, prometu, ekstradiciji i drugim oblicima suradnje

mnogostrani i dvostrani ugovori koji sami predviđaju da će se izvršavati u

oružanim sukobima, tek se tada počinju stvarno primjenjivati. To su između

ostalih 4 Ženevske konvencije iz 1949. o humanitarnom pravu i Protokol I.,

oružani sukob nema učinka na važnost ugovora o grancama i onih koji

ustanovljuju objektivne režime.

Izbijanje neprijateljstaa ima u pravilu važne učinke na

položaj neprijateljskih

državljana

koji žive ili se zateknu na području druge zaraćene strane. Ako niti jedna

strana upletena u neki oružani sukob ne tretira građane one druge države kao

283

www.nasciturus.com

neprijateljske državljane, i ako oni ostaju pod zaštitom svoje diplomatske misije koja

je nastavila s djelovanjem, to je pouzdan test da između tih država ne postoji ratno

stanje a time ni međ. oružani sukob.

Izbijanje neprijateljstava ima važnih posljedica na

trgovinske i druge slične odnose

između zaraćenih strana i njihovih pravnih i fizičkih osoba. Iz zakonodavstva i prakse

zaraćenih strana u I. i II. svjet. ratu može se zaključiti da:

svaka od zaraćenih strana ovlaštena je zabraniti svojim zakonima svu trgovinu

između njenih neprijateljskih poduzeća, ukljućujući tu i državna poduzeća,

primjenom tih zakona dokinuti su svi prije sklopljeni privatni kontrakti, dok su

novi kontrakti bili ništavi, a njihovo sklapanje po sebi je bilo kazneno djelo,

sve zaraćene strane vršile su pljenidbu neprijateljske javne pokretne imovine na

svom i na privremeno okupiranom neprijateljskom području. Ratnim plijenom su

se smatrali: novac, zlato i druge dragocjenosti, oružje, streljivo, namirnice, te

lokomotive i vagoni u vlasništvu neprijateljskih državnih željeznica.

Prestanak međunarodnog oružanog sukoba

Prosti prestanak neprijateljstava

bez posebnog ugovora – bilo je više prešutno

okončanih ratova npr. izmešu Francuske i Španjolske 1720., Rusije i Perzije 1801. i dr.

Nedostatak tog načina je da ostavlja mnoga pitanja u sumnji, te nije pogodan za suvremene

uvjete u kojima treba ugovoriti repatrijaciju ratnih zarobljenika, pitanja granica, sukcesije

država i dr.

Upokorenje (debelacija, subjugacija)

– radi se o osvojenju cjelokupnog teritorija

druge zaraćene strane kojima slijedi anekcija, pod uvjetom da prestane svaki otpor u zemlji i

inozemstvu i da svaka vlast upokorene države nestane, čak i u izbjeglištvu. Osvojena i

anektirana država time prestaje postojati kao subjekt međ. prava. Upokorenjem prestaje rat, te

time i potreba uređenja njegovih posljedica.

Prema dosadašnjem međ. pravu upokorenje neke suverene države u oružanom sukobu bilo bi

pravno nevaljalo. Nikakvo stjecanje područja ili posebne prednosti koje proizlaze iz agresije

nisu i neće se priznati kao zakonite.

Mirovni ugovor

– se smatra normalnim načinom okončanja ratnog stanja, kojim se

uređuju sva pitanja proizašla iz rata i promjena u ratu, poput povlačenja postrojbi s

okupiranog područja, reatrijacije ratnih zaroljenika, novih granica itd.

284

www.nasciturus.com

c) Prekid neprijateljstava ili «primirje» po nalogu ili po preporuci Vijeća sigurnosti UN

Namjeravani učinak takve odluke je apsolutni prestanak neprijateljstava za vrijem koje

se odredi rezolucijom. U tom bi roku trebalo postići trajni politički sporazum, redovito

uz posredovanje organa UN-a.

d) Ostale vrste ugovora o prekidu ili suspenziji neprijateljstava

. Do takvih je ugovora

dolazilo na diplomatskim konferencijama, posredovanjem trećih dražva ili organa UN.

93. TEMELJNA PRAVNA PRAVILA O RATOVANJU I

NEPRIJATELJSTVIMA

Pod zakonima rata (laws of war) podrazumijevaju se ograničenja propisana međunarodnim

pravom u okviru kojih se smije primijeniti sila potrebna da se savlada neprijatelj.

Ta se ograničenja mogu podijeliti na one ratione loci, ratione instrumenti te ratione personae.

Ograničenja ratovanja ratione loci

U ratovima između država razlikuju se ratište (the region of war) od područja ratnih operacija

(vojnišna prostorija, the theatre of war).

Ratište je sav prostor u kojem zaraćene strane mogu pripremati i vršiti neprijateljstva. To su

najprije kopneno područje, unutrašnje vode i teritorijalno more zajedno sa zračnim prostorom

svake od tih država. Ratište zahvaća i sve prostore otvorenog mora, jer se i u njima mogu

vršiti neprijateljstva.

Ratiše međutim, ne obuhvaća kopneno područje, unutrašnje morske vode i teritorijalno more

neutralnih država. Ono također ne obuhvaća područja koja su neutralizirana međunarodnim

ugovorima i zračni prostor iznad njih. To su danas Sueski i Panamski kanal, Magellanov

prolaz, norveški otoci Spitzbergen (Svalbard) na Arktiku, Aalandsko otočje koje je dio Finske

te čitav Antarktik.

Od tih ogromnih prostora ratišta treba razlikovati područje ratnih operacija tj. prostore u

kojima se neprijateljstva stvarno vode. Područje ratnih operacija u unutarnjem sukobu ostaje

područje države zahvaćene građanskim ratom, čak ako u njemu protupravno interveniraju

oružane snage trećih država.

Ograničenja ratovanja ratione instrumenti

Radi se o ograničenjima s obzirom na metode i sredstva ratovanja i upotrebe oružja, s

obzirom na objekte, te o zabranjenim vrstama oružja. Ta ograničenja obvezuju sve strane u

286

www.nasciturus.com

svim vrstama oružanih sukoba, uključivši i snage UN-a ili međ. organizacije koja djeluje po

ovlaštenju VS-a.

Ograničenja ratovanja ratione personae

Temeljno razlikovanje između ratnika i civilnog pučanstva trebalo bi poštivati u svim

oružanim sukobima

Zaštita civila

– Glede zaštite civilnog stanovništva pravo međ. oružanih sukoba

predviđa mnogo veći stupanj odgovornosti svih strana u svim vrstama međ.

oružanih sukoba nego što je to slučaj u unutarnjim sukobma.

Civilno stanovništvo i civilne osobe uživaju opću zaštitu od opasnosti koje

proistječu iz vojnih operacija. Oni neće biti objektom napada. Pod izrazom

«napadi», podrazumijevaju se akti nasilja protiv protivnika, bilo da su

ofenzivni ili defenzivni.

Civili uživaju tu zaštitu ako izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, odnosno

za vrijeme dok izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima.

Borci

– su osobe koje sudjeluju u neprijateljstvima, a ako padnu pod vlast

neprijatelja, imaju položaj ratnih zarobljenika. Izvjesne civilne osobe koje ne

sudjeluju u neprijateljstvima, ako padnu pod vlast neprijatelja, imaju položaj

ratnih zarobljenika.

Regularni borci

– su pripadnici oružanih snaga svake od strana u sukobu, kao i

pripadnici milicija i dobrovoljačkih odreda koji ulaze u sastav tih oružanih

snaga.

Ukoliko padnu pod vlast neprijatelja, položaj ratnih zarobljenika uživaju neki

neborci, i to: osobe koje prate oružane članove posada vojnih zrakoplova, ratni

dopisnici, dobavljači, pripadnici radnih jedinica ili službi zaduženih za skrb

oružanih snaga, pod uvjetom da su za to dobile odobrenje od oružanih snaga

koje prate i koje će im u tu svrhu izdati osobnu iskaznicu.

Neregularni borci

– su borci koji nisu bili pripadnici neprijateljskih regularnih

oružanih snaga. Treća Ženevska konvencija iz 1949. određuje da pripadnici

ostalih milicija i pripadnici ostalih dobrovoljačkih odreda (koji ne ulaze u

sastav regularnih oružanih snaga) uključujući i pripadnike organiziranih

pokreta otpora, koji pripadaju nekoj strani u sukobu i koji djeluju izvan ili

unutar njena područja, čak i ako je ono okupirano, imaju položaj ratnih

zarobljenika ako kumulativno ispunjavaju 4 uvjeta:

287

www.nasciturus.com

Ratni zarobljenici su podvrgnuti disciplini (stezi) i zakonima na snazi države u vlasti koje se

nalaze. Radi svoje vlastite sigurnosti ona im može ograničiti slobodu, tj. može ih internirati,

ali ih ne smije držati u zatvoru osim kada prekše kaznene i disciplinske propise. Prije svake

osude imaju pravo da se brane.

2. U

VJETI

ZAROBLJENIŠTVA

– Država u čijoj su vlasti, dužna im je besplatno osigurati

hranu, dostatnu odjeću i uvjete smještaja koji ne smiju biti lošiji od onih za vlastite postrojbe.

Dužna im je osigurati i medicinsku skrb.

Osim časnika, ratni zarobljenici se mogu prisiliti na rad uz skromnu naknadu, uz uvjeteu

najmanju ruku jednake onima vlastitih građana.

Odmah po zarobljavanju mora im se omogućiti da pošalju obavijest svojoj obitelji, te

Središnjoj agenciji za ratne zarobljenike Međunarodnog odbora Crvenog križa.

Imaju pravo između sebe izabrati povjerenike koji će ih zastupati pred vojnim vlastima.

3. R

EPATRIJACIJA

– Još u vrijeme neprijateljstava treba u domovinu vratiti teško bolesne

i teško ranjene ratne zarobljenike, ali ukoliko se oslobode oni se ne smiju zaposliti u aktivnu

vojnu službu. Po okončanju aktivnih neprijateljstava, a prije sklapanja mirovnog ugovora,

ratne zarobljenike treba osloboditi i repatrirati bez odlaganja.

Zbrinjavanje ranjenika, bolesnika i brodolomaca

Njihova zaštita uređena je Prvom ženevskom konvencijom za poboljšanje položaja ranjenika i

bolesnika u oružanim snagama u ratu, te Drugom ženevskom konvencijom za poboljšanje

položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca u oružanim snagama na moru. Uz to, Protokol I.,

proširio je pojam «zaštićenih osoba» i na civile ranjenike, bolesnike i brodolomce koji imaju

potrebu za medicinskom pomoći, odnosno koje se nađu u opasnosti na moru, ali pod uvjetom

da su se suzdržali od neprijateljstava.

Sve te osobe, moraju biti poštovane i zaštićene. U svakoj će se prilici s njima postupati

čovječno i navjećoj će mogućoj mjeri i u najkraćem mogućem roku dobiti medicinsku skrb i

pomoć koju zahtjeva njihovo stanje.

Zarobljeni neprijateljski borci koji su ranjeni, bolesni ili su brodolomci postaju ratni

zarobljenici. Ali do njihova izlječenja, odnosno njihova spašavanja iz mora, korisnici su svih

triju ženevskih konvencija iz 1949.

Dužnost je svake zaraćene strane pronaći i prikupiti mrtva tijela neprijatelja i spriječiti

njihovu pljačku. Niti jedan mrtvac ne smije se zakopati prije nego što se utvrdi njegov

identitet i prije nego što se utvrdi smrt po mogućnosti liječničkim pregledom.

289

www.nasciturus.com

95. INVAZIJA I RATNA OKUPACIJA. ZAŠTITA CIVILNOG

PUČANSTVA

Ratnu okupaciju (belligerent occupation) kao institut prava međ. oružanih sukoba treba

razlikovati od okupacije kao načina stjecanja ničijeg područja koja je jednostrani akt neke

države kojim ona može steći nova prava.

Temeljni propisi o ratnoj okupaciji dio su Pravilnika o zakonima i običajima rata iz 1907.,

koji su u važnim pojedinostima upotpunjeni opširnom Četvrtom ženevskom konvenicijom iz

1949. o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata. Ta je konvencija dopunjena propisima iz

Protokola I. iz 1977. Prava i dužnosti okupanata propisana su u Pravilniku iz 1907.

Invazija i okupacija

Jedan od glavnih ciljeva rata je osvajanje neprijateljskog područja. Sve dok borbe traju, sama

invazija još ne stvara objektivno stanje ratne okupacije. Ratna okupacija je prijelazni korak

između invazije i mogućeg stjecanja suverenosti nad osvojenim područjem.

Ratna okupacija je privremeno stanje u kojem se suverenost zaposjednutog područja nije (ili

još nije ) promijenila.

Okupantu je zabranjeno prisiljavati stanovništvo okupiranog područja da daje obavijesti o

vosjsci druge zaraćene strane i o njenim obrambenim sredstvima ili ih prisiljavati na vjernost

neprijateljskoj sili. Okupant mora poštivati obiteljsku čast, i prava: živote pojedinaca, privatno

vlasništvo kao i vjerska uvjerenja i obavljanje vjerskih obreda. Privatno vlasništvo se ne smije

konfiscirati. Pljačka je strogo zabranjena.

Okupant ima pravo namiriti troškove svoje urpave i potreba vojske koju drži na okupiranom

području, ali uz važna ograničenja. On ne smije ubirati veća sredstva, namirnice ili ostale

potrepštine, koje bi mu poslužile za njegov ratni napor na druim područjima.

Međutim, načelo nedodirljivosti privatnog vlasništva na okupiranom području trpi važan

izuzetak. Sva sredstva na kopnu, moru ili u zraku namijenjena za prijenos vijesti, kao i ona za

prijevoz ljudi ili stvari, zatim spremišta oružja i uopće sve vrste ratnog streljiva, mogu se

zaplijeniti čak i ako pripadaju privatnicima.

290

www.nasciturus.com

zamišljena kao trajna, sa svrhom da se od posljedica rata zaštite ranjenici i

bolesnici, nemoćni starci, djeca do 15 godina, trudnice i majke s djecom do 7

godina starosti.

Neutralizirane zone

– mogu se ustanoviti kao privremene na području na

kojem se vode borbe s namjenom da se u njih smjeste ranjeni i bolesni borci i

neborci obiju strana, kao i civilne osobe koje ne sudjeluju u neprijateljstvima i

ne obavljaju nikakve poslove vojne naravi dok u njima borave.

Nebranjena mjesta

– praksa njihova jednostranog proglašenja je stara, ali tek

opširan propis iz Protokola I. predviđa precizne uvjete koje ona moraju

ispuniti. Gubitkom tih uvjeta ona to svojstvo mogu naknadno izgubiti.

Nebranjenim mjestom može se proglasiti svako naseljeno mjesto blizu ili u

zoni neprijateljstava, koje postaje protivničkoj strani otvoreno ako dođe u

priliku da ga bez otpora okupira. Uvjeti za to su:

-svi borci, pokretno oružje i pokretna vojna oprema moraju biti iz tog mjesta

evakuirani,

- nepokretne se vojne instalacije ne smiju koristiti u neprijateljstvima,

- vlasti i stanovništvo ne smiju poduzimati nikakve neprijateljske čine ili akcije

za podrušku vojnim operacijama.

Demilitarizirane zone

– Protokol I. potvrđuje pravilo po kojem je stranama u

sukobu zabranjeno proširivati vojne operacije na zone na koje su se

sporazumom suglasile da imaju status demilitarizirane zone. Niti jedna strana

ne smije koristitu tu zonu u svrhe vezane za vođenje ratnih operacija.

292

www.nasciturus.com

C. RATOVANJE NA MORU

96. PRAVNA PRAVILA O NEPRIJATELJSTVIMA NA MORU

Izvori pomorskog ratnog prava

Pravna pravila o pomorskom ratovanju najprije su bila običajne naravi i razvijala su se u

prvom redu u pomorskom ratovanju europskih pomorskih sila u 17. i 18. st. Polovicom 19. st.

počela je njihova kodifikacija putem općih konvencija. Na Drugoj haškoj konferenciji iz

1907. usvojen je najveći broj tih konvencija za slučaj novog svjetskog sukoba. Jedan od

primjera konvenija koja sadržavaju običajna pravila je Pariska pomorska deklaracija iz 1856.

Brodovi u pomorskom ratovanju

Temeljna razlika u ratovanju na moru je razlikovanje između ratnih i trgovačkih brodova. U

pravu mora koje se primjenjuje u doba mira nema gotovo nikakvnih značajnih razlika glede

imuniteta ratnih i drugih javnih brodova kada se nalaze u luci ili u teritorijalnom moru strane

države. U doba međ. oružanog sukoba postaje važna odlika ratnog broda, iako se i ostali

brodovi, pa i trgovački, mogu s njim izjednačiti s obzirom na štetu koju mogu počiniti.

→ Ratni brod

, prema općeusvojenoj definicij, mora ispunjavati više uvjeta. On:

1. pripada oružanim snagama neke države,

2. ima vanjske oznake prema kojima se raspoznaje brod te

državne pripadnosti (prema boji, zastavi ratnog broda,

plamencu i komandnoj zastavi),

3. pod zapovjedništvom je časnika koji je u službi vlade te

države i čije je prezime upisano u odgovarajućem popisu

vojnih osoba ili u drugom dokumentu jednakog značaja, i

4. ima posadu podvrgnutu disciplini (stezi) regularnih oružanih

snaga.

Pariskom pomorskom deklaracijom iz 1856. postalo je zabranjeno korsarstvo (ili gusarstvo)

kao oblik ratovanja koji se stoljećima smatrao zakonitim.

Niti jedan brod u isto vrijeme ne može imati položaj ratnog i trgovačkog broda, ali svaka

zaraćena strana može neki svoj trgovački brod pretvoriti u ratni.

293

www.nasciturus.com

To se izmijenilo uvođenjem podmornica u pomorskom ratovanju. Londonski protokol

iz 1936. glede podmornica, potvrdio je pravilo koje inače obvezuje površinske ratne

brodove, prema kojem podmornica ne smije potopiti neprijateljski trgovački brod ili

ga učiniti nesposobnim za plovidbu ako prije toga nije zbrinula putnike, posadu i

brodske isprave na sigurno.

Od II. svjetskog rata općenito se smatralo da se i trgovački brodovi u ratu smiju

naouržavati.

U idealnim uvjetima neprijateljski trgovački brod, bilo da je naouržan ili ne, i danas bi

uživao imunitet od napada ako se odazove pozivu da stane radi pregleda i uzapaćenja.

Ako on prvi otvori vatru na neprijateljski ratni brod ili podmornicu, gubi pravo na taj

imunitet i izlaže se potapanju.

Pucanje po brodolomcima u moru ili u čamcima za spašavanje predstavlja međ.

zločin.

Pitanje tzv. zabranjenih zona

Britansko proglašenje zabranjene zone (TEZ – Total Exclusion Zone), u Falklandskom ratu

1982., široke 200 milja oko tih otoka, u kojoj je ta zemlja sve brodove i zrakoplove koji se u

njoj nađu bez izričitog odobrenja britanskog ministarstva obrane, smatrala neprijateljskim i

predmetom britanskog napada, nije bio prvi slučaj te vrste.

Proglašenje takve zone, pogotovo ako im je namjera da se u njima bez upozorenja napadaju

neprijateljski, pa čak i neutralni trgovački brodovi koji se u njima zateknu, treba smatrati

protivnim međ. pravu. Međutim, moglo bi se smatrati dopuštenim objaviti neke ratne zone u

kojima bi trgovački brodovi neutralnih država bili izloženi većem ratnom riziku ako se u

njima zateknu. To bi trebala biti izuzetna mjera i ne bi smjela obuhavatiti prostore otvorenog

mora.

97. NEKA OGRANIČENJA RATOVANJA NA MORU

Brodolomci, članovi posade i putnici uzapćenog trgovačkog broda

Prema starom običajnom pravnom pravilu zapovjednik broda je i u doba mira dužan pružiti

pomoć svakoj osobi koja se nađe u moru u opasnosti da bude izgubljena, ako to može učiniti

bez opasnosti za svoj brod, posadu ili putnike.

Brodolomci su vojne ili civilne osobe, koje se nalaze u opasnosti na moru ili u drugim

vodama kao posljedica nesreće koja je zadesila njih ili brod ili zrakoplov na kojem se nalaze,

ali koje se uzdržavaju od svakog neprijateljskog čina. Pod uvjetom da se i dalje uzdržavaju od

295

www.nasciturus.com

svakog neprijateljskog čina, te će se osobe smatrati brodolomcima i za vrijeme spašavanja,

sve dok ne steknu neki drugi položaj.

Članovi posade uzapćenog neprijateljskog trgovačkog broda, uključujući njegovog

zapovjednika te pilote i vježbenike trgovačke mornarice, su kao i posada civilnog

zrakoplovstva neprijateljske države, ratni zarobljenici ako ne uživaju povoljniji postupak

temeljem drugih propisa međ. prava.

Ograničenja s obzirom na metode i sredstva ratovanja i upotrebu oružja

Među perfidnim i stoga zabranjenim metodama pomorskog ratovanja spadaju slučajevi ako bi

brod u svrhu navodne predaje obustavio vatru i spustio ratnu zastavu ili istaknuo bijelu

zastavu, a zatim ponovo otvorio vatru, ili ako bi trgovački brod odbio poziv da se zaustavi i

odgovorio vatrom, potom dao znak da se predaje i onda ponovno otvorio vatru na ratni brod.

U ratovanju na moru, perfidije kao ratna lukavstva su dopuštene. Ne smatra se zabranjenom

upotreba od ratnog broda lažne zastave ili prerušavanje ratnog broda u neprijateljski ili

neutralni trgovački brod. Međutim, vlastita ratna zastava mora se uvijek istaknuti prije

početka napada.

U svim je uvjetima zabranjeno zloupotrijebiti boju i oznake bolničkog broda i zaštićeni znak..

Ograničenja ratovanja s obzirom na objekte

Zabranjeno je bombardirati po pomorskim snagama nebranjene luke, gradove, sela, naselja ili

zgrada. Mjesto se smatra nebranjenim čak ako se ispred luke nalaze usidrene automatske

kontaknte mine.

Međutim, i u nebranjenim mjestima dopušteno je bombardirati vojne utvrde, vojne ili

mornaričke ustanove, spremišta oružja ili ratnog materijala, radionice ili uređaje koji mogu

koristiti potrebama neprijateljske ratne mornarice ili vojske, te ratni brodovi koji se nalaze u

luci.

Osim ako vojna potreba zahtijeva neodgodivu akciju, zapovjednik ratnog broda dužan je prije

bombardiranja obavijestiti o tome mjesne vlasti i ostaviti im dovoljan rok za evakuaciju

civilnog stanovništva.

Zabranjene vrste oružja

I sve vrste oružja koje su zabranjene u ratovanju općenito, zabranjene su i u pomorskom

ratovanju poput otrova i otrovnog oružja, oružja koje je namijenjeno da svojim fragmentima

nanosi povrede neprijatelju, napalma, zasljepljujućeg laserskog oružja i dr.

296

www.nasciturus.com

su prihvatile obvezu da te države neće napadati i da će njihovu neutralnost braniti od mogućih

napada.

PĆE

DUŽNOSTI

NEUTRALACA

ODNOSU

SVE

ZARAĆENE

STRANE

Uzdržavanje

– neutralna država ne smije ukazivati pomoć niti jednoj zaraćenoj

strani. Ona ih naročito ne smije pomagati oružanim postrojbama, davati ili garantirati

im zajmove, ili na svom području pružati zaklon od neprijateljstava njihovim

oružanim snagama i ratnim brodovima.

Prevencija

– na svom području i u morskim prostorima pod svojom

suverenošću neutralna država je dužna spriječiti djelatnosti zaraćenih strana poput

novačenja vojnika, obavljanja priprema za neprijateljstva ili ratnih djelatnosti.

Trpljenje

(acquiescence – podrazumijevani pristanak) – neutralna dražva je

dužna priznati zakonitost akata zaraćenih strana protiv trgovačkih djelatnosti njenih

fizičkih i pravnih osoba, ukoliko su ti njihovi akti u skladu s ratnim pravom.

UŽNOSTI

ZARĆENIH

STRANA

ODNOSU

NEUTRALNE

DRŽAVE

Uzdržavanje

– protivničke strane u sukobu dužne su se uzdržati od bilo kakvih vojnih

djelatnosti na teritoriju, u vodama i u zračnom prostoru neutralne države.

Prevencija

– svaka zaraćena strana dužna je npr. spriječiti kršenje prava diplomatskih

predstavnika i zlostavljanje građana neutralne države na svom području, ali i na

neprijateljskom području koje je okupirala.

Trpljenje

– zaraćena strana dužna je trpjeti interniranje na neutralnom podučju

neprijateljskih turpa koje su tamo dobile utočište do konca rata ukoliko su prethodno

razoružane.

Neutralna država u načelu ima pravo na novčanu naknadu ukoliko neka zaraćena strana grubo

prekrši svoje dužnosti prema neutralnoj državi. Istu obvezu ima neutralna država ako prekrši

svoje obveze prema nekom zaraćenoj strani.

Nezaraćenost i nesvrstanost

→

Nezaraćenost:

Na početku II.svjet. rata i neke fašističke sile proglašavle su nezaraćenost u

tom ratu, i osim što neko vrijeme nisu aktivno sudjelovale u neprijateljstvima, nisu se

uzdržavale od pomaganja svojim ideološkim istomišljenicima na svaki drugi način.

Izraz «nezaraćenost» za stanje između zaraćenosti i neutralnosti prva je upotrijebila

diplomacija fašstičke Italije.

→

Neutralizam, nesvrstanost:

ovi pojmovi nastali su u 50-im godinama 20.st. Tu se nije

radilo o nikakvom pravno definiranom položaju država koje su slijedile takvu politiku u

298

www.nasciturus.com

odnosu na oružane sukobe, a niti o njihovim ugovornim obvezama. Te su države odbijale

stupiti u neki od vojnih saveza, čime su odbijale sudjelovati u hladnom ratu, ali su o svakom

pitanju zadržavale slobodu donošenja neovisnih odluka.

Neutralnost i sustav UN-a

. Kolektivne akcije UN-a i države članice

– ukoliko VS u povodu nekog sukoba

poduzme akciju na temelju glave VII. Povelje, neutralnost svih država članica UN-a postaje

neodrživom. To proizlazi iz pravnih obveza koje su sve države članice unaprijed preuzele

Poveljom a to su:

a) Sve članice daju Organizaciji punu pomoć u svakoj akciji koju ona poduzima u skladu

s Poveljom i uzdržavaju se od pomaganja države protiv koje UN poduzima

preventivnu ili prisilnu akciju.

b) Članovi UN-a su unaprijed suglasni da prihvate i izvršavaju odluke VS-a u skladu s

Poveljom. To znači da ako VS odluči o nekoj akciji, države članice nemaju izbora i tu

odluku moraju provesti. U tim okolnostima one ne mogu biti neutralne.

c) VS je ovlašteno tražiti suradnju od država članica, pa i pomoć u kontigentima

oružanih snaga. Sve su te obveze u očitoj suprotnosti s poštivanjem pravila o klasičnoj

neutralnosti u ratu.

Sudjelovanje u ratu s njihovim kontigentima oružanih snaga u prisilnoj akciji UN-a protiv

države agresora ne stvara po sebi ratno stanje između članica UN-a i države napadača. Stoga

sudionici tih sukoba nisu zaraćene strane i između njih ne nastaje ratno stanje.

Mjere koje VS poduzme svojim odlukama, u svakom pojedinom slučaju su lex specialis u

odnosu na pravila klasičnog ratnog prava.

Države članice u sukobima u kojima izostane kolektivna akcija UN-a

– međ. praksa

nakon II. svjet. rata ukazuje na to da se na države članice koje nisu strane u sukobu

primjenjuju klasična pravila prava neutralnosti koja su istovjetna pravima i dužnostima svih

država. Ipak, položaj država koje ne sudjeluju u ratu bliži je nezaraćenosti nego klasičnoj

neutralnosti.

Trajna neutralnost

– položaj trajno neutralnih država u tim sukobima je zanimljiv.

U tome se razlikuje položaj Austrije koja je postala članicom UN-a nakon stjecanja tog

položaja, od položaja Švicarske koja se zbog svoje trajne neutralnsoti do danas nije željela

učlaniti u UN. Švicarska kao nečlanica UN-a nije u pravnoj obvezi provoditi odluke VS-a

usvojene temeljem glaveVII. Povelje. Na nju se primjenjuju klasična pravila o neutralnosti.

299

www.nasciturus.com

Dužnosti neutralaca i zaraćenih strana u pomorskom ratu

Njih obuhvaća Trinaesta haška konvencija o pravima i dužnostima neutralnih sila u slučaju

pomorskog rata iz 1907.

Nepovredivost neutralnog teritorija i neutralnih voda

: Zaraćene strane dužne su

poštivati suverenost neutralne države i dužne su se uzdržavati na njenom podučju i u

njenim vodama od svakog čina koji bi predstavljao povredu njene suverenosti.

Svaki čin neprijateljstva, uključujući uzapćenje i vršenje prava pregleda, počinjen od

strane ratnih brodova zaraćenih strana u neutralnim vodama predstavlja povredu

neutralnosti i strogo je zabranjen.

Zaraćene strane ne smiju na neutralnom području ili na svom brodu u neutralnim

vodama osnivati svoje pljenovne sudove.

U pomorskom ratu naročito je važno pitanje neškodljivog prolaska teritorijalnim

morem, te tranzitnog prolaska tjesnacima koji služe međ. plovidbi i prolaska

arhipelaškim plovnim putevima ratnih brodova zaraćenih strana i od njih uzapćenih

brodova.

Ukoliko se radi o teritorijalnom moru ili arhipelaškim vodama neutralne države, i ako

su sve države na nekom tjesnacu neutralne, taj je prolaz slobodan, uz sva ograničenja

koja pravo mora propisuje i za doba mira.

Trinaesta ženevska konvencija napose predviđa da neutralnost neke države nije

dovedena u pitanje uslijed neškodljivog prolaska bez zadržavanja ratnih i od njih

uzapćenih brodova kroz njeno teritorijalno more.

U svim tim slučajevima, prolazak treba obaviti neprekinuto i bez odgode i ne smije

dirati u mir, red ili sigurnost obalne države. Sve vojne djelatnosti ratnih brodova u

prolasku, a napose njihova uzajamna neprijateljstva u tim morskim prostorima

predstavljali bi povredu suverenosti neutralne obalne države.

Poštivanje svih tih uvjeta osobito je važno radi sprječavanja da teritorijalno more ili

arhipelaške vode neutralne države ne bi poslužili kao zakon ratnim brodovima jedne

zaraćene strane od neprijateljstava druge.

Neutralna obalna država može, međutim, bez pravne i stvarne diskriminacije među

stranim brodovima, privremeno obustaviti, tj. suspendirati neškodljiv prolazak stranih

brodova, ako je takvo obustavljanje bitno za zaštitu njene sigurnosti.

Nikad se ne smiju obustaviti tranzitni i neškodljiv prolazak kroz tjesnace na koje se ti

režimi odnose.

301

www.nasciturus.com

Dužnosti neutralne države

: Trinaesta haška konvencija propisuje na općeniti način da

neutralna država mora prema obje zaraćene strane jednako primjenjivati uvjete,

ograničenja i zabrane što ih je donijela u ovoj oblasti.

Neutralnoj državi zabranjeno je opskrbljivati zaraćenu stranu s ratnim brodovima,

oružjem ili bilo kojim ratnim materijalom. I u tom pogledu ona nije dužna spriječiti

izvoz ili uvoz za račun neke zaraćene strane oružja, streljiva i svega drugog što može

koristiti vojsci ili ratnoj mornarici. To znači da ono što se zabranjuje neutralnoj državi,

ne zabranjuje se njenim ili stranim fizičkim i pravnim osobama.

Ratni brodovi zaraćenih strana u neutralnoj luci

: tu se u načelu primjenjuje pravilo od

24 sata, kako bi se spriječilo da neutralne luke i neutralne vode posluže ratnim

brodovima neke od zaraćenih strana kao zaklon od neprijateljstava. U posebnim

okolnostima neutralna država može odstupiti od tog pravila i produljiti rok boravka.

Ratni brod zaraćene strane koji se zatekao u luci neutralne dražve ili u njenim vodama

u trenutku izbijanja rata dužan je isploviti u roku od 24 sata, ili u roku propisanim

pravom neutralne države.

Ako se u neturalnoj luci istodobno nađu ratni borodovi protivničkih strana, mora proći

najmanje 24 sata između njihova isplovljavanja. Slično vrijedi ako se u neutralnoj luci

istodobno nađe trgovački brod pod zastavom jedne zaraćene strane i ratni brod druge.

Tada ratni brod napušta luku u24 sata nakon što ju je napustio trgovački brod.

U neutralnim lukama mogu se obavljati samo prijeko potrebni popravci stranog broda

nužni za sigurnost njegove plovidbe, ali nikako za uvećanje nnjegove vojne moći.

Gorivom se mogu snabdjeti koliko im je potrebno da stignu do najbliže luke u svojoj

državi.

Trinaesta konvencija predviđa posebne propise glede

uzapćenog broda

. On se ne smije

dovesti u neutralnu luku osim zbog nesposobnosti za plovidbu, nevremena, nedostatka goriva

ili namirnica. On mora isploviti čim taj razlog prestane. U suprotnom, neutralna država može

osloboditi uzapćeni brod zajedno s posadom, te internirati posadu koju je na brod postavio

uazptitelj.

Neutralna država može, ako tako odluči, dopustiti pristup u svoje luke uzapćenim brodovima

pod pratnjom ili bez nje.

302

www.nasciturus.com

Neprijateljski karakter broda i robe

Nacionalnost trgovačkog broda određuje se zastavom pod kojom on zakonito plovi. Neutralni

brod je dakle, onaj koji plovi pod zastavom neutralne države. Ako neprijateljski trgovački

brod nezakonito ističe neutralnu ili savezničku zastavu, tada se na njega primjenjuju pravila

koji se utvrđuje njegova stvarna pripadnost.

Protuneutralna pomoć (unneutral service, assistance hostile)

To je svaka upotreba neutralnog trgovačkog broda i pružanje usluga za neprijateljsku državu,

koji su u suprotnosti s pravilima o neutralnosti u ratu, a koji se tehnički ne sastoje ni u

probijanju blokade, ni u prijevozu kontrabande.

Kontrabanda

To je roba na neutralnom trgovačkom brodu koja može služiti u ratne svrhe, zatečena je na

putu za neprijatelja a zaraćena strana u pitanju je njen prijevoz zabranila.

Starinska je praksa izdavanja «navicerta». Konzularne vlasti zaraćene strane mogu u

neutralnoj luci ukrcaja pregledati teret i neutralnom brodu izdati dokumet da ne prevozi

kontrabandu. Navicert nije obvezujući dokument čak ni za ratne brodove države čiji su ga

organi izdali.

Zapljeni podliježe i neutralni brod koji prevozi kontrabandu ako ona po vrijednosti, težini,

zapremnini ili iznosu vozarine čini više od polovice ukupnog tereta na brodu.

Kontrabada se može uzaptiti na otvorenom moru ili u vodama neke zaraćene strane ali ne i u

neturalnim vodama.

Konvoji

Neutralni trgovački brod može ploviti u konvoju pod zaštitom ratnih brodova neke od

zaraćenih strana. U tom slučaju izjednačuje se s brodom koji je pružio nasilan otpor pregledu i

uzapćenju od protivničke strane. On se izlaže opasnosti da ga bez upozorenja napadnu i

potope neprijateljske podmornice, zrakoplovi i drugi ratni brodovi, kao da je i sam ratni brod.

Blokada

Ratna blokada (blockade) je zabrana pomorskog prometa koja se postiže zatvaranjem luke ili

dijela obale s pomoću ratnih brodova i zrakoplova. Blokiati se može neprijateljska luka ili

304

www.nasciturus.com

obala, vlastita ako je u vlasti neprijatelja, pa i neutralno područje ako su na njega proširene

ratne operacije.

Da bi blokada bila valjana, nužno je ispuniti 3 uvjeta:

Efektivnost

je propisana već Pariskom pomorskom deklaracijom iz 1856.

Blokada se stoga mora vršiti s dovoljno ratnih brodova i zrakoplova da se

pristup blokiranoj obali učini opasnim.

Deklaracijom

se naznačuje dan početka blokade, granica blokiranog područja,

te rok koji se ostavlja neutralnim brodovima i zrakoplovima da to područje

napuste.

Notifikacija

s prije navedenim sadržajem je jednostrani akt države u pitanju

koji se dostavlja svim neutralnim državama, vlastima blokoranog područja i

brodovima koji se tom području približavaju a pretpostavlja se da ne znaju za

blokadu.

Pljenovno redarstvo

Pljenovno redarstvo označava skup mjera koje neka zaraćena strana može u prostoru ratišta

poduzeti u skladu s međ. pravom glede zaustavljanja, pregleda, sprovođenja i uzapćenja bilo

neprijateljskog ili neutralnog trgovačkog broda.

Zaustavljanje i pregled (visit and search) vrši se kako bi se ustanovilo prevozi li neutralni brod

kontrabandu, ili kada se god sumnja da se radi o trgovačkom brodu neprijateljse pripadnosti.

Uzapćenje (seizure) se vrši kada se ustanovi da se radi o neprijateljskom trgoačkom brodu,

kada se brod na bilo koji način odupre zaustavljanju ili pregledu, kada se pregledom ustanovi

da neutralni brod prevozi kontrabandu, te bez obzira na državnu pripadnost kada se brod

zatekne u obavljanju protuneutralne pomoći ili u pokušaju probijanja blokade.

Pljenovno sudovanje

Samim uzapćenjem broda ili tereta još se ne prenosi vlasništvo na državu uzaptitelja.

Konfiskacija je valjana tek nakon provedenog postupka pred pljenovnim sudom države

uzaptiteljice, i ukoliko se utvrdi konačnom presudom da je pljenidba zakonita (lawful prize).

Pljenovni sudovi su unutarnji sudbeni ili upravni organi države uzaptiteljice koji u

odlučivanju pretežito primjenjuju međ. pravo. Na presudu prvostupanjskog suda najčešće se

predviđa pravo žalbe višoj instanci. U kontradiktornom postupku u kojem je zastupljen

vlasnik uzapćenog broda ili druge osobe koje imaju interesa, odlučuje se na temelju prava i

činjenica:

305

www.nasciturus.com

307

www.nasciturus.com

308

Želiš da pročitaš svih 308 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Prijavi se Napravi nalog

Pojam i narav međunarodnog prava

Prijava dokumenta

Problemi sa sadržajem

Problemi sa kupovinom i pristupom

Tehnički problemi

Kršenje pravila

Ostalo

Želiš da pročitaš svih 308 strana?

Slični dokumenti

Sociologija skripta

Bosna srednji vijek

UPRAVNO PRAVO I

Diplomatsko i konzularno pravo

uvod u pravo

Subjekti za borbu protiv organizovanog kriminaliteta

Javne nabavke: pojam, načela i postupak

Skripta sociologija za pravni fakultet

Regulativa finansijskog izveštavanja i uloga lokalne poreske administracije

Seminarski rad

Seminarski rad Krivica

Rešenje i zaključak u upravnom postupku

uvod u pravo

Gospodarstvo BiH

Preduzetnicka ekonomija

Nuklerana medicina

Erp sistemi

Društvo spektakla

Timski rad u projektnim aktivnostima na primeru kompanije Nordeus

Rendgenska analiza proteina: kristalizacija i analiza strukture lizozima

Plan rada ASAP 2024

Analiza osnovnih funkcija menadžmenta na primeru preduzeća Swisslion-Takovo d.o.o.

Makroekonomska ravnoteža

Rešeni zadaci iz mehanike: zakon o promeni kinetičke energije i količine kretanja

Zeoliti: struktura, osobine i primena

Istraživanje kao instrument odlučivanja

Prva faza uvođenja AMI/MDM sistema u JP EPS

Forenzički značaj analize morfijuma

Analiza propisa u oblasti bezbednosti saobraćaja

SISTEMSKI SOFTVER- OPERATIVNI SISTEM

Organizacija ishrane u bolnici

HEMORAGIJSKE GROZNICE

Merenje telesne temperature

KARAKTERISTIKE STARENJA I SPECIFICNOSTI BOLESTI U STAROSTI

Sida: etiologija, epidemiologija, klinička slika, dijagnostika, lečenje i prevencija

NESTABILNA ANGINA PEKTORIS

Alkoholizam

Proces upravljanja ljudskih resursa

Procesi komercijalnog poslovanja 1 skripta

seminarski

Korelacija izmedju debljine intime i medije karotidnih arterija i aktivnosti bolesti u reumatoidnom artritisu

GUILLAIN-BARRE SINDROM

Tradicionalna primjena ljekovitih biljnih vrsta na podrucju opcine Tutin

Radioaktivnost

Policijski stres

Najvisja odlikovanja Republike Srbije

Najvisja odlikovanja Republike Srbije

KOMUNIKOLOGIJA

SIMULACIJA

Regresiona analiza: statistički metod modeliranja odnosa

Linearni trend: analiza i primena u statistici

Komunikologija

TEORIJA ODLUCIVANJA

Biznis plan – Prodavnica autodijelova

Turbine: konstrukcija, podela i primena u energetici

Finansijko izvjestavanje i poslovno odlucivanje

INTERSTERALEN PROSTOR I MEGJUZVEZDENA MATERIJA

Mikobakterije

Znacaj upravljanja organizacionim promenama

Primena elemenata sportskih igara u mlađem školskom uzrastu

Tip dokumenta

Oblasti

Popularni predmeti

Institucije