Politički sistem Srbije
POLITIČKI SISTEM SRBIJE
UVOD
Do političkih promena u Srbiji nije došlo u godini koja se simbolično uzima kao godina rušenja
Berlinskog zida i pada komunizma, već se tokom devedesetih godina pluralizuje, a nakon 2000-
te godine se, možemo reći, demokratizuje. Prema mnogima, pad komunizma je bio događaj koji
niko nije predvideo, a kako je Bajme primećivao, odjednom su to svi oduvek znali.
govori, između ostalog, da su politički život i politički odnosi u Srbiji institucionalizovani,
odnosno, ispituje se da li važe određena pravila i kako se ona poštuju. Jedan od glavnih aktera
koji se provlači kroz gotovo sve političke institucije i utiče na njihovo funkcionisanje i
međusobne odnose jesu političke partije. One udahnjuju život ali i piju krv političkim
institucijama. Rad je, zapravo, težnja da se izloži analiza o Srbiji koja bi obuhvatila : institucije,
političke aktere i procese, rezultate i uslove delovanja politike. Cilj je kritički preispitati
dosadašnje rezultate istraživanja kroz kombinovanje različitih pristupa.
Srbija je tokom devedestih godina dvadesetog veka u mnogim dimenzijama predstavljala
razoreno društvo. Tome su doprineli dugotrajni građanski ratovi, ekonomska i politička izolacija
zemlje, ekonomska kriza. Politički život u Srbiji tokom devedesetih godina imao je karakteristike
zatvorene države. SPS kao dominantna stranka devedesetih predstavljala je simbol prelaza od
klasičnog jednopartizma ka klasičnom višepartizmu. Glavne poluge moći su ostale apsolutno i
pored povremenih trzaja u njenim rukama sve do 2000. godine.
Iako je višepartizam u Srbiji uspostavljen istovremeno kada i u drugim istočnoevropskim
državama, političke promene i demokratizacija Srbije se bitno razlikuju od ostalih
postkomunističkih društava.
Ta različitost se tumači uticajem karaktera prethodnog režima koji
je uticao na kvalitet i domete demokratskih promena. Političke promene 2000, sa
desetogodiošnjim zakašnjenjem u odnosu na ostale postkomunističke zemlje, otvorile su pitanja
konstituisanja Srbije kao demokratske političke zajednice.
Bayme Klaus Von,
Transformacija političkih stranaka
, Zagreb, 2003, str.7
Pavlović, V.,
Civilno društvo i demokratija,
Beograd, 2004, str. 272
Tranzicija u Srbiji je praćena neprevaziđenim nasleđem prošlosti. Promene su sprovođene bez
diskontinuiteta sa bivšim režimom što je uticalo na uspeh reformi. Poluge društvene i ekonomske
moći su ostale u rukama funkcionera izvršne vlasti.
Imajući u vidu način usvajanja Ustava iz 1990- ustav pa izbori i Ustava iz 2006 – ustav pa izbori,
moglo se zaključiti da za konstitucionalizaciju Srbije veliki problem predstavljaju nedemokratska
politička kultura i nerazvijeno civilno društvo.
POLUPREDSEDNIČKI SISTEM U SRBIJI
U Srbiji je Ustavom iz 1990. godine uveden polupredsednički sistem. Polupredsednički sistem je
sistem sa dualnom egzekutivom u kojem i predsednik i premijer imaju moć donošenja odluka.
Ovi sistemi, prema Lajphartu, nisu sinteza parlamentarizma i prezidencijalizma, već alternacija
između predsedničkih i parlamentarnih faza, u zavisnosti od odnosa snaga partija.
U literaturi o
ovim režimima preovlađuje zaključak da mogu delovati i kao predsednički i kao parlamentarni,
sa predsednikom koji praktikuje uticaj ali ne i moć. Milošević i SPS su samo na prvim
višestranačkim izborima osvojili većinu glasova, ali su sve vreme do 2000. godine bili na vlasti
uz pomoć drugih partija. Ovo pokazuje da sutavna pozicija i moć predsednika ne koincidiraju
uvek sa njegovom moći. Sa odlaskom Miloševića otišla je i stvarna moć predsednika republike
koja nije proizilazila iz njegovih ustavnih ovlašćenja.
U periodu dok je Milan Milutinović bio predsednik Srbije, predsednička funkcija je, možemo
slčobodno reći, atrofirala. Od 2000 je postojala prevaga premijera nad predsednikom. Ova faza je
pokazala svu rigidnost mandata i komplikovanost procedure smene predsednika koji ne može da
obavlja svoju dužnost, jer nije imao podršku svoje partije.
Nakon isteka mandata Milanu Milutinoviću, održano je nekoliko bezuspešnih serija
predsedničkih izbora. Nakon 2004. godine izvršna vlast u Srbiji je podeljena između predsednika
Srbije iz jedne partije i predsednika Vlade iz druge partije što se naziva kohabitacija ili
koegzistencija izvršne vlasti. Posle predsedničkih izbora 2008. Boris Tadić je po drugi put
Golubović, Z.,
Socijalni kontekst tranzicije u Srbiji 2000 – 2006,
Republika, 2006. str. 4
Lajphart, A.,
Modeli demokratije
, Službeni list, Beograd, Podgorica, 2003, str. 156

Kontrola vlade u Skupštini Srbije je veoma slaba. Partijska disciplina ograničava parlamentarnu
kontrolu. Kontrola se svodi na opozicione partije koje nemaju moć da smene Vladu. Treba reći,
da je u sazivu Skupštine Srbije posle parlamentarnih izbora 2003. na delu bilateralna opozicija, a
to znači da su dve vodeće opozicione partije bile bliže Vladi pojedinačno nego međusobno. To
je sprečavalo njihov jedinstven opozicioni nastup u smislu kontrole Vlade.
U pogledu prava poslanika u vezi sa kontrolom rada Vlade, praksa parlamentarnih sistema
poznaje nekoliko načina : pravo poslanika da postavljaju pitanja ministrima, premijeru i vladi,
pravo poslanika na podnošenje interpelacije, pravo grupe poslanika da zahteva otvaranje
parlamentarne istrage u vezi sa radom vlade ili pojedinih ministara, pravo poslanika na javno
saslušanje i pravo poslanika da ne izglasaju budžet, čime vlada gubi podršku i pada. Skupština
Srbije usvajala je budžet bez suštinskih rasprava. Godine 2005 ova rasprava je protekla u
oduzimanju mandata dvoje poslanika G17 PLUS.
Parlamentarnom praksom je reprezentativna funkcija u velikoj meri načeta. Praktično, poslanik
je sveden na zastupnika svoje poslaničke grupe ili stranke, umesto da bude zastupnik interesa
birača. Iz tog razloga je u Strategiji za borbu protiv korupcije predloženo uvođenje elemenata
personalizacije izbora narodnih poslanika u izborni sistem.
Zbog svega navedenog, Skupština Srbije je institucija u koju građani imaju veoma malo
poverenja. Ovo nepoverenje zapravo govori o stepenu legitimnosti Skupštine. Bez autonomije
poslanikaq i dostojanstva parlamenta, obesmišljava se čitava ideja predstavničke demokratije.
Zato je jedan od osnovnih zadataka osposobljavanje parlamenta da obavlja svoje osnovne
funkcije id a mu se vrati pozicija koja mu u podeli vlasti pripada.
VLADE SRBIJE OD 2000. DO 2008.
Đinđićeva vlada 2001 – 2003
Prva demokratska vlada u Srbiji formirana je 25. januara 2001. godine, sa premijerom Zoranom
Đinđićem na čelu. Po svom sastavu, ova vlada je bila kombinacija političke i ekspertske vlade i
bila je koaliciona. Činili su je predsednik i sedam potpredsednika koji su bili lideri stranaka,
članica DOS- a. Ubrzo posle konstituisanja, nova vlast je imala uspeha u otvaranju zemlje, nakon
perioda međunarodne izolacije. Prvi period od 2001- 2003. je bio obeležen sukobom premijera i
predsednika SR Jugoslavije. Ipak, zaoštravanje odnosa na relaciji DS-DSS nastupilo je nakon
isključivanja poslanika DSS-a iz Skupštine Srbije od strane ostatka DOS-a. Čekajući odluku
Ustavnog suda, Parlament nije radio godinu dana.
Lideri dve vodeće partije su imali potpuno različito viđenje na demokratsku transformaciju
zemlje. Potresi i političke razlike su se odrazili in a vladu. Iako je verbalno orjentacija prve
postmiloševićevske vlade bila šok terapija, reforme su sprovođene gradualistički, uz briogu za
socijalni mir.
Živkovićeva vlada ( 2003 – 2004 )
Nakon ubistva premijera Zorana Đinđića, za novog premijera je izabran Zoran Živković iz DS-a.
S obzirom na to da je došlo samo do rekonstrukcije vlade bez novih izbora, ima osnova da se ova
vlada tretira kao druga, ali s obzirom na kontinuitet, ima osnova za tvrdnju da je ona kontinuitet
prve vlade.
Rezulati rada i pozitivni efekti ove vlade su veoma skromni i činilo se kao da je početni
postpetooktobarski entuzijazam splasnuo. Za razliku od premijera Đinđića koji je uspevao da
održi jedinstvo vlade uprkos brojnim političkim izazovima, njegov naslednik u tome nije uspeo.
Izlaskom SDP-a iz vladajuće koalicije, Vlada ostaje bez potrebnih 126 poslanika i podnosi
predlog da se raspusti parlament i raspišu izbori. Predlog je prihvaćen i izbori su zakazani za
decembar 2003. Pokazalo se da posle ubistva premijera Đinđića reforme ne idu tempom kojim su
građani očekivali.
Prva Koštuničina vlada ( 2004 – 2007 )
Nakon parlamentarnih izbora 2003. godine bilo je izvesno da će okosnicu nove vlade činiti DSS.
Na izborima za Skupštinu Srbije decembra 2003. SRS je osvojila 82 mesta,m DSS – 53 mesta,
DS- 37, G17PLUS- 34, SPO-NS- 22, SPS- 22. DSS je nastojao da se distancira od prethodne
vlade.
Druga demokratska vlada je formirana marta 2004, po svom karakteru je bila manjinska.
Premijer je postao Vojislav Koštunica, a potpredsednik Miroljub Labus ii mala je 17 resornih
ministara. Nesumnjivo najveći neuspeh politike DSS-a jeste raspad državne zajednice Srbija i
Crna Gora. Oko pitanja održanja državne zajednice nije bilo saglasnosti u vladajućoj koaliciji.
Kriza Vlade je počela oktobra 2006, kada je G17 PLUS zvanično saopštila da zbog prekida
Pavlović, D.,
Socijalna cena tranzicije, Sociološki pregled
,vol. XXX, No 2, 2006, str. 270

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti