BLC – BANJA LUKA COLLEGE
BANJA LUKA
SEMINARSKI RAD IZ NASTAVNOG PREDMETA
METODE I TEHNIKA IZRADE ISTRAŽIVAČKOG RADA
Moral i radni moral
Banja Luka, januar 2022.
4
1. Pojam morala
Moral je skup nepisanih pravila i običaja koji utvrđuju međuljudske odnose i prosuđuju šta je
dobro, a šta zlo. Definiše se kao oblik društvene svjesti, sistem običaja, navika, normi. Moral je
relativan, jer nije isti u svim društvenim grupama i istorijskim periodima. Centralne vrijednosti
morala su: dobro, ispravno i pravedno. Moral je nastao u ljudskom društvu, još u prvobitnoj
zajednici. Tokom svoje evolucije čovjek je, najprije, živio u malim grupama gdje je bilo
potrebno uskladiti svoje potrebe sa potrebama drugih. Na osnovu iznalaženja rješenja za to,
formirana su pravila ljudskog ponašanja i nastala je filozofska disciplina – etika.
Moral je objektivna društvena pojava koja je određena skupom pravila ili normi koja regulišu
ponašanje članova jedne društvene zajednice, ali i navikama ponašanja. Procenjivanje morala ili
moralni sud se donosi na osnovu postupaka, rasuđivanja, ponašanja ili uopšte karaktera nekog
čovjeka. U skladu sa tim i sa složenom komunikacijom koja se odvija u društvu, ljudi formiraju
svoje ličnosti, usmjeravaju svoju motivaciju i djelovanje, vrijednuju i sude i sebi i drugima.
Osnovna karakteristika moralnih normi je njihova obaveznost, koja je dvostruka, što znači da je
moral obavezujući i društveno (spolja) i individualno (unutra), za razliku od pravne i običajne
obaveznosti koja je isključivo društvena. Takođe, kao bitne karakteristike morala, navode se i
trenutačnost, bezuslovnost, nametnutost i sl. Po Sigmundu Frojdu je potpuno usvajanje
moralnih normi koje jedno društvo propisuje praktično nedostižno. Zbog nagonske, impulsivne
strane ljudske prirode, čovjek tek djelimično usvaja te norme, posebno one kojima se određena
ponašanja zabranjuju. Prema tumačenjima Hristovih učenja, „moralnost je dobrota prema
slabijima“. Niče je definisao moralnost kao „smelost jačih“, a Platon kao „stvaralačku
harmoniju cjeline“. Različita društva imala su u različitim periodima različite moralne
vrijednosti, mada se između njih često može povući zajednički imenitelj. Prema gledanju na
različitost vrjednosti i istorijski razvoj morala postoje moralni relativizam, moralni apsolutizam
i moralni univerzalizam.
1
1
M.Mitrović, S. Petrović, Sociologija, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2003.
5
1.1Sokratovo učenje
Starogrčki filozof Sokrat se može smatrati ocem naučne etike, jer je prvi u etička razmatranja
uveo naučni pristup, pa se zato može reći da je Sokrat osnovao i usmjerio budući razvoj
evropske etike. Sokrat je etiku kao učenje o dobru, sreći ili spasenju postavio u središte
filozofije i time je od nje napravio samostalnu nauku o čovjekovom ponašanju i o tome kako on
treba da radi. Prema njegovom mišljenju, princip eudajmonija (najviše dobro, sreća, blaženstvo)
je jednak vrlini i sreći kao životnom cilju, a može se ostvariti samo razumnim saznanjem što je
najvažniji stav u Sokratovom učenju. Sokrat je govorio da je vrlina zapravo znanje, dok su
njegovi prethodnici smatrali da je znanje vrlina, a znanje je od najveće koristi za čovjeka.
Ovaj filozof je govorio „poznaj samog sebe“, što znači neprekidno usavršavaj sebe i obogaćuj
svoju ličnost samo znanjem, a moralna snaga ovog mudraca se osvjedočuje u tome što se on
tokom čitavog svog života nije zadovoljavao postignutim znanjem, već je težio novom saznanju
i smatrao sebe i svijet nesavršenim. Želio je da to prenese na svoje učenike i smatrao je da tako
poimanje treba da ima svaki čovjek. Sokratova možda najveličanstvenija sentenca i životni
moto glasi: „Nepravdu je bolje trpeti nego je činiti.” Sokrat je i sebe formirao na ovoj sentenci,
što je i dokazao, osuđen na smrt primio je mirno presudu, popio ponuđeni otrov ne prihvativši
predlog svojih moćnih prijatelja da se odluči na bjekstvo ili pak odrekne svog učenja.
Sokrat je shvatio da nadmoć na zemlji u čitavom svijetu i kosmosu ima čovjekov um. Razvijao
je i učenje u tom smislu. „Niko ne griješi svojevoljno, nego svako griješi što ne zna šta je dobro,
a ne zato što neće dobro. Niko ne djela protiv onog što je najbolje saznanjem, već iz neznanja.
Ljudskim djelom ne upravlja volja već svemoćni um. Čim čovjek sazna šta je dobro, on će to i
da učini. Požude ne mogu savladati um, jer je on najjači.” Sokrat je apsolutno s pravom vjerovao
da domašaj ljudskog uma nema granice.
2
1.2Platonovo učenje
2
M.Mitrović, S. Petrović, Sociologija, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2003.
http://univerzitetpim.com/wp-content/uploads/2016/11/Sociologija-pdf.pdf
