4
1. Pojam religije
Pitanje u naslovu rada – šta je religija i čemu religija – neodoljivo podsjeća na dva osnovna
sociološka pristupa definicij i religije. Prvi se pristup uobičajeno naziva supstantivnim, jer nastoji
pronaći zajednički i distinktivan element svih religija. Kaže se da je religija ono što ona jeste,
ono što je suština religije, ono što nikakva druga društvena pojava ne može sadržavati. Naravno,
odgovor je pojedinih istraživača različit, ali najočiglednij i je primjer supstantivne definicije
vjerovanje u nadnaravno biće te osjećaj moći i snage koji je povezan s nadnaravnim bićem.
Osjećaj moći i snage povezan je s konceptom svetoga, onime što je suprotno profanome, pa je
vjerovanje u sveto ili poseban odnos spram svetih stvari ključan element supstantivne definicije.
S obzirom da ova definicija nastoji biti vrlo precizna, ona u svoju definiciju, pa shodno tome i u
svoja istraživanja, uključuje institucije, praksu, vjerovanje, jezik, simbole. Ona, čini se, dobro
pogađa suštinu religijskog, posebno konceptom svetoga koji religijsko jasno odvaja od
svakodnevnoga, odnosno unutar svakodnevnoga jasno razlikuje ono što nije od ovoga svijeta.
Ipak, postoje i brojne kritike upućene supstantivnoj definicij i religije. Prvi je prigovor da je ona
zapadnocentrična, tj. da bitne elemente religije tumači i istražuje iz dominantno hrišćanske
perspektive te da teško konceptualizira nezapadnjačke religije (npr. budizam ili konfucij,
anizam), kao i nove vrste spiritualnosti u savremenom svijetu (npr. New Age).
1
Druga primjedba proizlazi iz upravo spomenute poteškoće razumijevanja religijske prezentnosti
u sadašnjosti, koja se često odvija i izvan institucionaliziranih religija. Dakle, supstantivna
definicij a teško zahvaća religijske promjene, jer se čovjek i njegova religija mij enjaju pa je
bitno pitanje možemo li tradicionalnim konceptima shvatiti nove načine religijske involviranosti.
Drugi pristup započinje pitanjem što religija čini za pojedinca ili društvenu skupinu, koju
funkciju ona obavlja, pa se ovakve definicije uobičajeno nazivaju funkcionalističkima. Ponovo,
u literaturi je moguće pronaći mnogo različitih funkcionalističkih definicija, no one uglavnom
uključuju kreaciju smisla ili identiteta. Manje je važan sadržaj vjerovanja ili prakse od posljedica
koje religija stvara za čovjeka i društvo: razumijevanje ili opravdanje prirodnih ili društvenih
događaja, stvaranje smisla ili cjeline života, transcendiranje biološke datosti i sl.
1
D. Marinković „Uvod u sociologiju“
