Ljekovito bilje

ISTORIJAT KORIŠĆENJA LJEKOVITOG I AROMATIČNOG BILJA

Ljekovitost biIja iz spontane flore i njegova primjena u terapijske svrhe, poznati su od davnina. Jos su drevni narodi znali za ljekovita svojstva raznog bilja. Zbog istih tih svojstava ono se koristi i u savremenoj civilizaciji. Arheološka istraživanja su pokazala da su Vavilonci i Asirci primjenjivali ljekovite biljke, među njima i one koje se i danas koriste u medicinske svrhe (velebilje, tatula, lan, itd.). Mnoga saznanja o ljekovitim biljkama iz Asirije su doprla u Egipat, gdje je skoro 4000 godina p.n.e. opisano nekoliko stotina ljekovitih biljaka. Najveći staroegipatski papirus – Ebersov Papirus (datira iz1550 godine p. n.e.) sadržao je neku vrstu prve farmakopeje. Egipćani su bili poznati po vještini balsamovanja, destilovanju mirisnih voda i izradi parfema od aromatičnog bilja, i pri tome su primjenjivali mnoge ljekovite biljke koje su i danas u upotrebi (aloja, nana, bokvica, mak, bunika, anis … ). Prvi pisani podaci o korišćenju ljekovitih biljaka u kineskoj narodnoj medicini potiču iz trećeg milenijuma p.n.e. Imperator Kin Nong poznavao je preko 100 ljekovitih biljaka. Shen Nung, imperator iz Shen Nung dinastije (poznat iz mitologije kao bog vjetra i zaštitnik farmacije) gajio je, upotrebljavao i napravio kolekciju samoniklog ljekovitog bilja. Njemu se pripisuje otkriće čaja. Legenda kaže da je Shen Nung stalno pio vruću vodu vjerujući da će ga ona zastititi od bolesti. Jednog dana obilazeći neku svoju provinciju naredio je slugama da mu pripreme ključalu vodu. Vatra je potpaljivana granama kamelije i nekoliko listova je upalo u ključalu vodu i obojio je. Kada je probao tečnost znao je da je otkrio nešto veoma važno. Oko 2600 godine p.n.e. u Kini se pojavila knjiga pod nazivom Nej Czin sa opisom čak oko 900 vrsta ljekovitih biljaka. Poznavanje ljekovitog bilja i njegove upotrebe bilo je, u doba starih civilizacija,vezano za misticizam i vjerske obrede. Vršioci ovih obreda, vračevi i sveštenici, uživali su najviše privilegije i počasti. Zbog toga je pripremanje ljekovitih napitaka i melema čuvano kao tajna.
Sveukupnim razvitkom prirodnih nauka i filozofije u Staroj Grčkoj, farmacija se posmatra na nov način, bez misticizma. Veliki grčki filozofi PIaton (427-327 p.n.e.) i Aristotel (384-322 p.n.e.) bili su takođe ljekari i prodavali su lijekove. Znali su za djelovanje opijuma, kičice, pelina. Hipokrat (460-377 p. n.e.) je najslavniji anticki ljekar i nosi ime “oca medicine”. Pripadao je ljekarskom staležu koji je, kako se vjerovalo, osnovao Eskulap, grčki bog zdravlja. Hipokratova djela sadrže podatke o 300 ljekovitih biljaka podjeljenih po farmakoloskom djelovanju. Njemu se pripisuje preko 60 medicinskih spisa. “Hipokratovi zapisi” predstavljaju zbir različitih djela brojnih autora, tako da se ne može sa sigurnošcu reći koje je od njih napisao sam Hipokrat.
Najznačajniji antički botaničar Teofrast (371-286 god. p.n.e.) je bio Aristotelov učenik. Zajedno sa svojim učenicima osnovao je prvu botaničku baštu u Atini. U svojim djelima De historiis plantarum i De causis plantarum opisao je preko 500 biljaka, među kojima i za to doba, najznačajnije, ljekovite biljke. Dugo vremena Theofrastov rad je bio nezamjenljiv u proučavanju i razumijevanju botanike. Sigurno najpoznatiji i najznačajniji poznavalac ljekovitog bilja i liječenja biljem u Starom vijeku bio je Grk Pedanius Dioscorides Dioskorid. On je pratio rimske trupe kao vojni ljekar. Imperator Neron mu je omogućio da proučava osobine i upotrebu mnogih ljekovitih biljaka. Odlični opisi, oko 600 biljaka, uključujući žalfiju, korijander, majoran, nanu, mrazovac i mnoge druge nalaze se u njegovom djelu De materia medica. Djelo je napisano u 5 knjiga, oko 77 godine. U petoj knjizi djela, Dioskorid po prvi put detaljno opisuje sva ljekovita sredstva biljnog i životinjskog porijekla, koja su se u to vrijeme koristila. U tom djelu se navodi oko 800 vrsta ljekovitih biljaka, a njihova ljekovita svojstva opisuju vrlo detaljno. Podaci iz njegovih knjiga su korišćeni od strane srednjovjekovnih autora knjiga o ljekovitim biljkama. Ovo originalno djelo prevedeno je na mnoge jezike i više od 15 vjekova je predstavljalo osnovu farmakologije i medicinske prakse. /Autor koji se mora spomenuti zbog svog specifičnog načina proučavanja biljaka sa aspekta njihove upotrebe, jeste Plinije Stariji. Bio je savremenik Dioskorida. U svom djelu Historia naturalis (u 37 knjiga) piše o ljekovitom bilju gdje je opisao oko hiljadu biljaka. Dioskorid i Plinije Stariji su u svojim djelima objedinili skoro sve tadašnje znanje o ljekovitom bilju i liječenju njime./ Čuveni rimski ljekar Galen (129-210) određuje način spravljanja lijekova od ljekovitog bilja. U svojim djelima je tvrdio da se u biljkama pored korisnih nalaze i štetne materije koje je neophodno odstranjivati. On je prvi uveo u praksu primjenu ekstrakcije ljekovitih biljaka, a ti proizvodi, odnosno ekstrakti, dobili su naziv “Galenski preparati”. Galenovi recepti i uputstva najčešće zahtjevaju korišćenje većeg broja različitih jedinjenja, koja tek pomješana daju zajedničko dejstvo. Njegova uputstva za korišćenje ljekovitih biljaka zadržala su se u medicini preko hiljadu godina./ Indija je zbog svoje bogate flore i tradicionalne upotreba ljekovitih biljaka bila glavni izvoznik začina, ljekovitog bilja i boja, koji su se još od davnina karavanima prenosili u druge krajeve (na početku oko Crnog i Sredozemnog mora a kasnije i u ostale dijelove svijeta). Zbog Indije i ostalih tropskih zemalja Azije, vođeni su krvavi, imperijalistički ratovi. Pobjeđeni su dažbine morali da plaćaju zlatom, ali i raznim začinima, ljekovitim i aromatičnim, u to vrijeme izuzetno skupocjenim biljem. U srednjem vijeku gajenje i upotreba ljekovitog bilja se povlači u manastire, u čijim riznicama se i danas čuvaju izuzetno vrijedni zapisi iskustava u liječenju biljem, koji datiraju iz Antičkog doba. U Srednjoj Evropi Benediktinci su u ranom srednjem vijeku širili znanje o ljekovitim biljkama i njihovoj primjeni. Gajili su brojne ljekovite biljke u samostanskim vrtovima i ispitivali njihova dejstva .
Njihov trud su podržavali Karlo Veliki (742-814) i Ludvig Pobožni (778-840), čijim su zakonima – Kapitularijima (Capitulare de vilis) date smjernice za gajenje ljekovitog bilja i njihovu upotrebu. I u ovom za nauku mračnom dobu bilo je pojedinaca koji su ipak doprinijeli učenju o ljekovitim biljkama.