Islamska umjetnost u doba Osmanlija
Univerzitet u Zenici
Islamski pedagoški fakultet u Zenici
Elmin Halilović
Odsjek za islamsku vjeronauku
ISLAMSKA UMJETNOST U DOBA OSMANLIJA
Seminarski rad
Predmet: Osnovi islamske umjetnosti i estetike
Mentor: Izet Pehlić
Zenica, maj, 2022.
2
SADRŽAJ

4
2.ISLAMSKA UMJETNOST U DOBA OSMANLIJA
Islamsku umjetnost često je prepoznatljiva po svojim motivima koji se ponavljaju, poput
upotrebe geometrijskih cvjetnih ili biljnih dizajna u ponavljanju poznatom kao arabeska.
Arabeska u islamskoj umjetnosti često se koristi da simbolizira uzvisenost, te nedjeljivu i
beskonačnu božiju prirodu. Greške u ponavljanju umjetnici su vjerovatno počinili u vjerovanju da
samo bog može stvoriti savršenstvo namjerno ukazujući na put poniznosti, iako je ova teorija
osporena.
U neka tumačenja islama spadaju zabrana prikazivanja živih bića, poznata i kao anikonizam.
Islamski anikonizam dijelom proizlazi iz zabrane idolopoklonstva, a dijelom iz vjere da je
stvaranje živih oblika božija privilegija. Muslimani su te zabrane tumačili na različite načine u
različito vrijeme i na različitim mjestima. Vjersku islamsku umjetnost tipično karakterizira
odsustvo figura i široka upotreba kaligrafskih, geometrijskih i apstraktnih cvjetnih uzoraka.
Međutim, prikazi islamskih religioznih ličnosti nalaze se u nekim rukopisima iz perzijskih
kultura, zajedno sa osmanlijskom Turskom i mogulskom Indijom. Ove slike trebale su ilustrirati
priču i ne narušavati islamsku zabranu idolopoklonstva, ali mnogi muslimani takve slike smatraju
zabranjenima. U sekularnoj umjetnosti muslimanskog svijeta, prikazi ljudskih i životinjskih
oblika historjski su cvjetali u gotovo svim islamskim kulturama, iako su dijelom zbog
suprotstavljenih religioznih osjećaja figure na slikama često bile stilizirane, što je dovelo do
raznih dekorativnih figuralnih dizajna.
Abadžić Hodžić Aida, „Islamsko minijaturno slikarstvo od 13. do 18. stoljeća osnovne odrednice razvoja i
oblikovanja “, u: Novi mualim br. 14, 2003, str. 70-86.
5
Kupola nad Stijenom je ključni primjer islamske arhitekture
Prikaz životinja, Mantiq al-tair, djelo perzijskog pjesnika Farid al-Din, oko 1600. Godine
U vrijeme kad je ranokršćanska i bizantijska umjetnost nastajala iz mješavine grčko-rimskih,
bliskoistočnih i sjevernjačkih elemenata, islamska umjetnost se zbog geografske
rasprostranjenosti i nepostojanja tradicionalnog jedinstva, ispoljava na različite načine, trpeći
utjecaj lokalnih tradicija, a ponekad prosto kalemeći na domaću umjetnost neke svoje zahtjeve.
Tako u islamskoj umjetnosti ne razlikujemo oštro suprostavljene umjetničke stilove kao u
evropskoj umjetnosti. Osnova islamske religije sadržana je u poimanju božanstva: Allah se ne
može zamisliti niti predstaviti bilo kakvom crtom zajedičkom ljudima ili drugim živim bićima.
Ovakvo shvatanje, kao reakcija na ranije arapsko idolopoklonstvo i kršćansko božansko Trojstvo,
imalo je dalekosežan utjecaj na islamsku umjetnost. Zabrana likovnog predstavljanja božanstva,
dala je islamskom slikarstvu i skulpturi čisto dekorativnu funkciju.[15] Ono što ujedinjuje
islamsku umjetnost jeste kaligrafija (arapski jezik Kur'ana i džamija. Iako za molitvu nije
neophodna posebna prostorija, preporučuju se zajedničke molitve. Tako džamija postaje polazna
tačka islamske umjetnosti.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti