Emisija komercijalnih zapisa

Prvi komercijalni zapisi pojavili su se u SAD početkom 20-ih godina XX stoljeća.
Vrlo brzo su stekli veliku popularnost, pa ih je više od 4.000 firmi emitovalo u
ukupnoj vrijednosti od oko 1,3 milijarde dolara. Nakon sloma Njujorške berze i
velike krize 30-ih godina dolazi do stagnacije u razvoju, da bi ponovo osnažili
početkom 60-ih godina. Oni su predstavljali alternativu komercijalnim i
industrijskim kreditima. Po definiciji komercijalni zapisi predstavljaju vid
neosigurane hartije od vrijednosti instrumenta duga. Naravno, kao takvi za
investitore nose značajnu dozu rizika od neizvršenja obaveza. U ulozi emitenta se
obično javljaju velike i poznate kompanije koje isplatu garantuju svojim imenom. U
svjetskoj praksi nije bilo puno skandala sa ovim hartijama. Donekle izuzetak može
predstavljati slučaj Penn Central Transportation Company koja 1970. godine nije
izvršila obaveze prema emitovanim komercijalnim zapisima u visini od 82 miliona
USD. Taj slučaj je predstavljao presedan nakon čega se krenulo u rejtingovanje ovih
hartija od strane specijalizovanih agencija, kakve su Moody’s Investor Service,
Standard & Poor’s Corporations i Fitch Investor Service.

Financiranje projekata, investicijskih ili poslovnih, često za korporaciju predstavlja
velik problem zbog nedostatka kvalitetnih izvora sredstava. Ovdje se misli prije
svega na one eksterne. Svakako, na raspolaganju stoji uvijek više mogućnosti, no
problem je u izboru optimalne. Dileme postoje između mogućnosti zaduživanja
kod banaka ili izdavanja vlastitih financijskih instrumenata s kojim se mogu
osigurati potrebna sredstava. Iako tržišna gospodarska praksa u Hrvatskoj nema
tako dugu tradiciju, ipak već postoje značajna iskustva u tom smislu, poglavito
kada je u pitanju dugoročno financiranje, kroz izdavanje dionica ili korporacijskih
obveznica.
U slučajevima, kada se žele osigurati kratkoročna sredstva, postoji mogućnost
izdavanja instrumenata kratkoročnog financiranja, koji, istina, nemaju još toliko
široku primjenu, ali se sve više implementiraju u gospodarsku praksu. Misli se,
prije svega, na komercijalni zapis kao financijski instrument kratkoročnog
financiranja korporacijskih potreba.
Komercijalni zapis ili papir (commercial paper – CP) je kratkoroĉna dužniĉka
hartija od vrijednosti ĉijom se prodajom prikupljaju kratkoroĉna novĉana sredstva,
a istim se emitent obavezuje da će imaocu komercijalnog zapisa u roku dospijeća
platiti nominalnu vrijednost oznaĉenu na njemu sa pripadajućom kamatom.
Spadaju u hartije od vrijednosti koje nisu garantovane ili osigurane nekom
aktivom. Sigurnost njihove naplate poĉiva na visokom bonitetu i kreditnom ugledu
emitenata, koji su obiĉno velika, uspješna i poznata preduzeća (tzv. blue-chip
corporation).
Osnovni razlog emisije i korišćenja komercijalnih zapisa se sastoji u prednosti
bržeg prikupljanja slobodnih sredstava, odnosno gotovine ili finansiranje obrtnog
kapitala. Sa aspekta njihovih emitenata, ove hartije predstavljaju relativno jeftinu
zamjenu za kratkorocne kredite banaka. Istovemeno, troškovi emisije
komercijalnih zapisa su niži u odnosu na druge naĉine pribavljanja sredstava na
finansijskom tržištu (tj. emisiju akcija i dugoroĉnih obveznica)