Banke i rizici
Prof. dr Uroš N.
Ćurčić
Doc. dr Miljana Barjaktarovi
ć
BANKE I RIZICI
Upravljanje bankom, korporativnim i portfolio
rizicima banke
Beograd, 2010.godine
Autori:
Prof. dr Uroš N.
Ćurčić
Doc. dr Miljana Barjaktarovi
ć
Recenzenti:
Prof. dr Nenad M. Vunjak
Prof. dr Ljubomir D.
Kovačević
Lektor:
Izdava
č:
Kompjuterski slog:
Active Design, Novi Sad, Jermenska 9
Četvrto izmenjeno i prerađeno zdanje
Štampano: marta 2010. godine
Tiraž: primeraka
CIP:
Izdava
č i štampa:

Sadržaj
8.4. Eksterni rast korporativne vrednosti banke
Deo tre
ći:
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Glava 9: Koncept portfolio upravljanja rizicima banke
9.1. Portfolio concept performansi banke
9.2. Upravljanje performansama kreditnog portfolija
9.3. Upravljanje performansama investicionog portfolija
9.4. Upravljanje performansama vanbilansnih aktivnosti
Glava 10: Upravljanje rizikom kreditnog portfolija banke
10.1. Kredit i kreditni portfolio banke
10.2. Kreditni rizici banke
10.3. Upravljanje rizikom kretkoro
čnih kredita
10.4. Upravljanje rizikom dugoro
čnog kredita
10.5. Upravljanje rizikom kreditiranja stanovništva
Glava 11: Upravljanje rizicima investicionog portfolija banke
11.1. Poslovanje banke sa hartijama od vrednosti
11.2. Emitovanje i plasman hartija od vrednosti
11.3. Merenje rizika ulaganja u hartije od vrednosti
11.4. Relativizacija rizika hartija od vrednosti
Glava 12: Upravljanje portfolio rizicima kamatne stope
12.1. Suština, uloga i formiranje kamatne stope
12.2. Analiza faktora rizika kamatne stope
12.3. Merenje izloženosti riziku kamatne stope
12.4. Relativizacija rizika kamatnih stopa
Glava 13: Upravljanje portfolio rizicima deviznog kursa
13.1. Suština i zna
čaj deviza
13.2. Funkcije i struktura deviznog tržišta
13.3. Vrste izloženosti riziku deviznog kursa
13.4. Oblici upravljanja rizikom deviznog kursa
Glava 14. Upravljanje portfolio rizicima vanbilansnih aktivnosti
14.1. Vrste vanbilansnih aktivnosti banke
14.2. Valorizovanje rizika vanbilansnih aktivnosti
14.3. Zaštita od rizika vanbilansnih aktivnosti
14.4. Konverzija rizika vanbilansnih aktivnosti
Klju
čne reči
Literatura
Beleška o autorima
II
BANKE I RIZICI
Sadržaj
SADRŽAJ
Deo prvi:
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI…………….....……………..1
Glava 1: Banke i faktori promena u bankarstvu......................................................2
1.1.
Pojam i suština bankarske delatnosti...............................................................3
Definisanje poslovne banke...3 Vrste banaka i finansijskih institucija...4 Poslovni fokus i
uža orijentacija banaka...6
1.2. Ključni faktori promena u bankarstvu..........................................................12
Promene faktora bankarske sredine...12 Uticaj deregulacije na bankarsko
poslovanje...13 Uticaj promena u tehnologiji na bankarsko poslovanje...14 Uticaj
finansijskih inovacija na bankarsko poslovanje...16
1.3.Promene u internom poslovanju banaka...........................................................18
Uticaj globalizacije na bankarsko poslovanje...18 Pove
ćanje broja bankarskih usluga na
tržištu
...20 Standardi kapitala, supervizorstvo i monitoring banaka...20 Povećanje rizika
i bankrotstva banaka...21 Evaluacija finansijskih institucija i tržište novca i kapitala...22
1.4. Promene i perspektiva razvoja bankarstva......................................................22
Glava 2: Tržišne promene i konkurencija u bankarstvu.........................................24
2.1. Uticaj makropromena na strukturu bankarstva..............................................25
Strukturne promene u finansijskom sektoru...25 Konsolidacija i koncentracija u
bankarstvu..26 Najvažniji merdžeri i akvizicije u bankarstvu...29
2.2.
Makroekonomske snage i konsolidacija banaka............................................34
Makroekonomske sn
age koje podstiču konsolidaciju.....34 Sile koje koče
konsolidaciju...36 Efekti konsolidacije, udruživanje i budući trendovi...38
2.3. Trendovi promena i konkurentnost banaka………………………………...…41
Konkurentnost i opstanak banaka na tržištu…41 Konkurencija na tržištu depozita i
kredita…42 Vanbilansno poslovanje banaka i sekjuritizacija zajmova…43 Konkurencija
na polju razvijanja uslužnih programa…45 Stvaranje nebankarskih institucija…45
Glava 3: Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu....................................49
3.1. Promene u bankarstvu zemalja u tranziciji.....................................................49
Promene u bankarstvu Centralne i Jugoistočne Evrope…50 Reforma bankarskog sektora
i struktura vlasništva...51 Finansijska intermedijacija i efekti opštih promena...52
3.2. Svojinska i poslovna transformacija banaka...................................................54
Tranzicioni procesi u našem bankarstvu...54 Promene u mikroekonomskom poslovanju
banaka..57
3.3. Menadžment i liderstvo u bankarstvu..............................................................60
Suština i značaj menadžmenta i liderstva…60 Bitne promene u bankarskom
BANKE I RIZICI
3

Sadržaj
6.1. Upravljanje rizikom boniteta banke ..............................................................135
Pojam i komponente boniteta banke …135 Razlozi analize i ocene boniteta banaka
…137 Pristup utvr
đivanju i merenju rizika boniteta banke ...138 Vrednovanje
performansi boniteta poslovnih banaka...140 Instrumenti merenja performansi boniteta
poslovnih banaka...142
6.2. Upravljanje rizikom pozicije likvidnosti banke………………………….…..145
Pojam i suština likvidnosti banke…145 Teorije optimalne likvidnosti banke…147
Faktori i modeli likvidnosti poslovne banke...148 Merenje likvidnosti poslovne
banke...152 Upravljanje pozicijom rizika nelikvidnosti banke..153
6.3. Upravljanje rizikom profitabilnosti banke………………………………...…156
Pojam i suština profitabilnosti banke...156 Faktori profitabilnosti poslovne
banke...157 Metode merenja i rizik profitabilnosti banke...160 Upravljanje
kompetitivnom profitabilno
šću banke...163
6.4. Sistemi ranog otkrivanja rizika u bankama…………………………………165
Praksa Federalnih agencija u SAD…165 FED-ov rejting sistem za holding banke u SAD
…167 Jedinstveni integralni rejting sistem CAMEL…169 Ostali modeli ranog
upozorenja lošeg poslovanja ...171
Glava 7: Upravljanje kvalitetom poslovanja banke……………………………….175
7.1. Kvalitet bankarskih proizvoda i usluga …………………………..………….176
Suština kvaliteta bankarskih proizvoda i usluga…176 Ključne komponente kvaliteta
bankarskih proizvoda i usluga...177 Dimenzije performansi proizvoda i usluga
banke...179 Upravljanje kvalitetom bankarskih proizvoda i usluga...180
7.2. Model upravljanja kvalitetom u banci…........................................................182
Kvalitet proizvoda i usluga u očima korisnika...182 Superiorni kvalitet proizvoda i
usluga banke...183 Model upravljanja kvalitetom proizvoda i usluga banke...185
7.2.4.
Nesklad između napora menadžment tima i očekivanja korisnika…187
7.3. Standardi kvaliteta u poslovanju bankom…………………………………….190
Suština standarda kvaliteta proizvoda i usluga banke…190 Okvir kvaliteta bankarskih
proizvoda i usluga...191 Lična prodaja kao elemenat strategije kvaliteta usluga...193
Priprema zaposlenih za visoki kvalitet performansi...195
7.4. Komunikacioni standardi u poslovanju banke………………………………197
Politike i procedure - osnov poslovne kumunikacije u banci...197 Faktori procesa
efektivne komunikacije u banci...200 Metod i proces komunikacija korporativnih
politika...201 Važnost komunikacija i standardi u komuniciranju u banci...202
Glava 8. Upravljanje korporativnim rastom vrednosti banke………………..206
8.1. Koncepti vrednosti banke……………………………………………...……...207
Pojam i faktori vrednosti banke...207 Različiti koncepti i tipovi vrednosti banke...208
Relacije
među konceptima vrednosti...209 Konceptualni okvir vrednosti banke...210
BANKE I RIZICI
5
Sadržaj
8.2. Elementi upravljanja rastom vrednosti banke…………………………….....211
Potreba i nužnost upravljanja rastom vrednosti banke...211Ciljevi upravljanja rastom
vrednosti banke...213 Faze procesa upravljanja rastom vrednosti banke...215 Dilema:
samostalan ili rast sa drugom bankom...216
8.3. Metode i okviri rasta vrednosti banke............................................................218
Metode i tempo rasta vrednosti banke...218 Pentagon okvir za utvr
đivanje šansi
restruktuiranja...220 Konceptualni okvir maksimiziranja vrednosti banke...222 Kreiranje
uvećavanja vrednosti akcionara...224
8.4.
Rast vrednosti banke fuzijom i akvizicijom..................................................226
Pojam i suština fuzije i akvizicije banaka…226 Motivi i determinante fuzije i akvizicije
banka…228 Faze procesa fuzije i akvizicije banaka...230 Poslovne kombinacije i
politike odgovornosti...232
Deo treći:
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE……………………………235
Glava 9: Koncept portfolio upravljanja rizicima banke…………………………..237
9.1. Portfolio koncept performansi banke…………………………………………238
Pojam i suština
portfolio
teorije…238 Savremeno shvatanje portfolio koncepta
u bankarstvu…239
Portfolio pristup bilansu stanja banke...240
Portfolio alokacija
resursa banke...241
9.2. Upravljanje performansama kreditnog portfolija.........................................242
Performanse kreditne politike banke...242 Ocenjivanje rezultata kreditnog procesa u
banci...243 Merenje performansi kreditnog portfolija banke...244
Preventivna i
naknadna relativizacija kreditnog rizika...246
9.3.
Upravljanje performansama investicionog portfolija……………………….248
Poboljšanje performansi investicionog portfolija banke…248 Generisanje profita u
investicionom portfoliju banke...248 Pasivna i agresivne menadžment strategije
portfolija…250
Strategije dospeća u investicionom portfoliju…251
9.4. Upravljanje performansama vanbilansnih aktivnosti………………………..253
Pojam i suština vanbilansnih aktivnosti banke…253 Kvalitet, rizik i performanse
vanbilansnih aktivnosti…254
Glava 10: Upravljanje rizikom kreditnog portfolija banke....................................256
..
10.1. Kredit i kreditni portfolio banke…………………………………………….257
Pojam i funkcije bankarskog kredita...257 Formiranje kreditnog portfolija banke...258
Ciljevi i politika kreditnog portfolija banke ....260 Principi kreditiranja u uslovima
rizika…262
10.2. Kreditni rizik banke….......................................................................263
Suština kreditnog rizika zajmotražioca...263 Vrste i funkcija kreditnog rizika...265
Relativizacija kreditnog rizika…266
Upravljanje rizikom kratkoročnog kredita...267
Kreditna politika i odluke o kreditu …267 Kreditna analiza i ocena kreditne sposobnosti
6
BANKE I RIZICI

Sadržaj
12.1. Suština, uloga i formiranje kamatne stope ..................................................349
Pojam, suština i uloga kamatne stope …349 Teorije formiranja tržišnih kamatnih
stopa...350
Vrste i modeli obračuna kamatnih stopa ...353
12.2. Analiza faktora rizika kamatne stope..........................................................355
Suština rizika kamatne stope...355 Faktori rizika kamatne stope...356
Ročna struktura
kamatnih stopa ...357 Uticaj inflacije na kamatnu stopu …358
12.3. Merenje izloženosti riziku kamatne stope...................................................360
Metode merenja rizika kamatne stope...360 GAP analiza osetljivosti banke na rizik
…362 ARBL model merenja kamatnog rizika...365 DURATON model merenja
kamatnog rizika
…366
12.4. Relativizacija rizika kamatne stope…………………………………………368
Strategija upravljanja rizikom kamatne stope...368 Instrumenti relativizacije rizika
kamatne stope....371 Politika regulisanja kamatne stope ....375
Glava 13: Upravljanje portfolio rizicima deviznog kursa .....................................377
13.1. S
uština i značaj deviza..................................................................................378
Pojam deviza i valuta....378. Vrste deviznih kurseva ...380 Teorije formiranja deviznih
kurseva...382 Način formiranja deviznih kurseva ....384
13.2. Funkcije i struktura deviznog tržišta............................................................385
Pojam i uloga deviznog tržišta…385 Učesnici na deviznom tržištu ...386 Funkcije i
struktura deviznog tržišta ...388 Obeležja savremenog deviznog tržišta ...389
13.3. Vrste izloženosti riziku deviznog kursa……………………………………...390
Suština izloženosti riziku deviznog kursa ...390 Transakciona izloženost riziku
deviznog kursa ...390 Bilansna izloženost riziku deviznog kursa ...391
Ekonomska izloženost riziku deviznog kursa ...392
13.4. Oblici upravljanja rizikom deviznog kursa…………………………………393
Proces upravljanja rizikom deviznog kursa.....393 Oblici upravljanja rizikom deviznog
kursa …394 Klasicni oblici zaštite od deviznog rizika …395 Savremeni oblici zaštite od
deviznog rizika…396
Glava 14. Upravljanje portfolio rizicima vanbilansnih aktivnosti…………………398
8
BANKE I RIZICI
Sadržaj
14.1. Vrste vanbilansnih aktivnosti………………………………………………...399
Suština i nastajanje vanbilansnih aktivnosti …399 Vrste vanbilansnih aktivnosti…400
Vrste rizika u vanbilansnim aktivnostima…402
14.2. Valorizovanje rizika vanbilansnih aktivnosti……………………………….403
Portfolio rizik i rizik isporuke…403 Rizik neispunjenja ‘punih’ obaveza…406 Rizik
neispunjenja ‘delimičnih’ obaveza …406
14.3. Zaštita od rizika vanbilansnih aktivnosti ....................................................407
Precizne i jasne poslovne procedure…407 Visina, ugovaranje i naplata provizije…410
Pokrivanje rizika iz dobiti …411
14.4. Konverzija rizika vanbilansnih aktivnosti…………………………………..412
Potreba konverzije rizika vanbilansnih operacija...412 Faktori konverzije rizika
vanbilansih pozicija…413
BANKE I RIZICI
9

Uvodne napomene
Ovim radom autori su nastojali da pruže konsekventan materijal iz podru
čja
strategijskog menadžmenta u bankarstvu sa posebnim akcentom na upravljanje
korporativnim i portfolio rizicima. Ovo je posebno zna
čajno za naše banke sada poslea
tranzicije, jer se nalaze na prekretnici na
čina vođenja poslovne politike i pojedinih
bankarskih poslova u slobodnom delovanju tržišnih zakonitosti.
Polaze
ći od takve postavke, komponovana je i izmenjena struktura sadržaja knjige, koja
sada ima tri
dela. Prvi deo ima dva nova poglavlja (prva i druga glava), i jednu (tre
ću)
inoviranu glavu. Drugi deo knjige gotovo je sasvim izmenjen i posve
ćen je upravljanju
korporativnim rizicima banke (akcionarskim rizicima) na nivou banke. Tre
ći deo knjige
tretira upravljnje portfolio rizicima, koji se bazira na portfolio rizicima iz prethodnih
autorovih izdanja. Dakle, knjiga
BANKE I RIZICI – Upravljanje bankom, korporativnim
i portfolio rizicima banke
, komponovana je u tri dela sa ukupno 14 glava i oko 430
stranica teksta,
čija se struktura vidi iz sledećeg kratkog sadržaja:
Deo prvi:
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZI
ČNOJ SREDINI
Glava 1: Banke i faktori promena u bankarstvu
Glava 2: Tržišne promene i konkurentnost u bankarstvu
Glava 3: Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
Deo drugi:
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Glava 4: Korporativni koncept upravljanja rizicima banke
Glava 5: Upravljanje bilansom poslovne banke
Glava 6: Upravljanje korporativnim rizicima banke
Glava 7: Upravljanje kvalitetom poslovanja banke
Glava 8: Upravljanje rastom vrednosti bamke
Deo tre
ći:
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Glava 9: Portfolio koncept upravljanje rizicima banke
Glava 10: Upravljanje rizikom kreditnog portfolija banke
Glava 11: Upravljanje rizikom investicionog portfolija banke
Glava 12: Upravljanje rizikom portfolija kamatne stope banke
Glava 13: Upravljanje rizikom portfolija deviznog kursa banke
Glava 14: Upravljanje rizikom portfolija vanbilansnih aktivnosti banke
U
prvom delu
knjige, koji nosi naziv
Upravljanje bankom u rizi
čnoj sredini
, materija je
izložena u tri (1, 2, i 3.) glave.. U
prvoj glavi
autori razmatraju koncept poslovne banke i
faktore strukturnih promena u bankarskom okruženju. U
drugoj glavi
akcenat je na
tržišnim promenama i na konkurentskom odnosu me
đu bankama. U
tre
ćoj
glavi
autori
akcenat daju na tranziciju i proces strategijskog bankarskog meandžmenta, te liderstvo u
bankarstvu, što predstavlja okosnicu savremenog upravljanja bankom.
BANKE I RIZICI
XI
Uvodne napomene
U drugom delu knjige, koji ima naziv Upravljanje korporativnim rizicima banke,
izložena je materija u pet (4, 5, 6, 7 i 8.) glava. U
četvrtoj glavi razmatra se
korporativni (akcionarski) koncept upravljanja rizicima banke. U petoj glavi
se izlaže
tematika efikasnog i efektivnog finansijskog upravljanja bankom i kapitalom banke
preko promena u bilansu stanja banke. U
šestoj glavi
se akcenat stavlja na upravljanje
rizicima boniteta, likvidnosti, profitabilnosti i na rano otkrivanjr “simptoma” rizika u
poslovanju banaka.
Sedma glava
tretira probleme upravljanja kvalitetom poslovanja
banke, ukazuju
ći pri tome na primenu savremenih modela i standarda. U
osmoj glavi
analiziraju se koncepti, metode i okviri rasta vrednosti banke u promenjivim tržišnim
uslovima.
Tre
ći deo
knjige nosi naziv
Upravljanje portfolio rizicima banke
i obuhvata šest glava
(9, 10, 11, 12, 13. i 14.). U
devetoj glavi
ukazuje se na zna
čaj i korisnost koncepta
upravljanja portfolio performansama, odnosno portfolio rizicima, koje doprinose rastu
profita, a time i rastu vrednosti banke. U
desetoj glavi
analiziraju se kreditni rizici
banke, pri
čemu je akcenat dat na kreditne plasmane banke. U
jedanastoj glavi
se
razmatraju rizici investicionog portfolija banke, tj. rizici ulaganja u hartije od vrednosti.
Dvanaesta glava
knjige tretira problem upravljanja rizicima kamatne stope, a
trinaesta
glava
analizira problem upravljanja rizikom deviznog kursa. Zadnja
četrnaesta glava
posve
ćena he upravljanju rizika vanbilansnih aktivnosti banke.
Struktura rada obuhvata klju
čne nivoe i područja upravljanja rizikom u poslovanju
banke. To omogu
ćuje studentima i drugim čitaocima da sagledaju sva bitna područja
bankarskog “risk management”a i upoznaju se sa klju
čnim aspektima strategijskog,
takti
čkog i operativnog menadžment procesa u upravljanju rizicima u banci. Za uspešno
upravljanje bankom u deregulisanom tržištu potrebno je znatno više od znanja. Naime,
potrebno je ne samo znanje iz savremenog menadžmenta, ve
ć i sposobnost i veština da
se znanje adekvatno primeni u praksi.
Sadašnje vreme u našoj privredi je još uvek vreme tranzicionih promena. To zahteva
novu poslovnu filozofiju i novi pristup rešavanju poslovnih problema u bankama i
procenu poslovnih rizika pre ulaženja u pojedine poslovne i finansijske poduhvate.
Svaka bankarska institucija, bez obzira na svoju veli
činu i lokaciju, predstavlja poslovni
entitet koji se bori da:
pove
ća svoju zaradu-profit
,
stabilizuje svoj rast i razvoj
i
pove
ća
svoje u
češće na tržišu
. Ove ciljeve je u prošlosti bilo znatno lakše ostvarivati nego
danas. U privredi danas, kada je više povezana sa globalnim tržištima nego sa lokalnim i
regionalnim, naglo se pove
ćava operativni i finansijski rizik za banke svih veličina i u
svim situacijama.
Spora kretanja na tržištu su prošlost. Današnje u
čestale promene traže od menadžment
tima banke znanja, sposobnosti i veštine da se ostvari profit u svim preduzetim
poslovnim poduhvatima. Kao rezultat ovih pa i drugih kretanja, postepeno se sužava
tradicionalni prostor zarade i profita za banke. Zbog toga, nije zna
čajno samo upravljati
rizikom na nivou banke, ve
ć i u svakom njenom funkcionalnom delu, pa i svakom
XII
BANKE I RIZICI

Deo prvi:
UPRAVLJANJE BANKOM U
RIZI
ČNOJ SREDINI

Banke i faktori promena u bankarstvu
1.2.
POJAM I SUŠTINA BANKARSKE DELATNOSTI
1.1.1. Definisanje poslovne banke
Poslovne banke su deo finansijskog sistema
čije su funkcije:
•
mobilizacija i koncentracija sredstava suficitnih transaktora,
•
alokacija istih deficitnim transaktorima,
•
kreiranje odgovaraju
ćih instrumenata držanja imovine transaktora i
organizovanje racionalnih oblika i metoda pla
ćanja u ekonomskom sistemu.
Mogu se definisati u smislu ekonomskih funkcija koje imaju, usluga koje pružaju
klijentima i pravnom osnovu njihovog postojanja.
Prema
Zakonu o bankam,
b a n k a
je akcionarsko društvo sa sedištem u Republici
Srbiji, koje ima dozvolu za rad Narodne banke Srbije i obavlja depozitne i kreditne
poslove, a može obavljati i druge poslove u skladu sa zakonom. Naime,
b a n k e
su
finansijske institucije koje su sposobne da uzimaju i kreiraju kredit i koje su pretežno
usmerene na posredovanje u oblasti kredita.
B a n k o m
se smatra i svaka
1
Ćurčić dr Uroš:
Marketing poslovne banke,
Feljton, Novi Sad, 1997. Prve banke su za
svoju osnovnu delatnost imale promenu jedne vrste novca u drugu, posredovanje u
plaćanju i čuvanju deponovanog novca pod zaštitom tadašnjih vladara i hramova. I tada,
3.400. god. pre nove ere, pre pojave samog novca (VIIv.p.n.e) su bile moćne institucije.
Ovakvo poslovanje je bilo ozakonjeno 1000 god. kasnije za vreme vladavine
Hamurabija, čiji je zakon najstariji u bankarstvu. Male trgovačke kuće “tezauri”,
(“Murašu” je bila čuvena u Vavilonu) kao prve specijalizovane institucije u Grčkoj i
Rimu su se počele baviti poslovima menjanja i čuvanja novca Razvoj trgovine i
pomorstva (otkriće Amerike, Krstaški ratovi u XVIII veku i sl.), vreme zlatnog standrda
itd. doprinose stvaranju prvih banaka. U Italiji su u XII veku nastale privatne banke
plemićkih porodica (Medići u Firenci i Spanoochi u Sieni), poslovale sa inostranstvom,
odobravale kredite i emitovale certifikate o deponovanim novčanim sredstvima (1320.
god. Banco di Genova, 1407. Casa di Sant Giogio isl.) Odobravanje kredita na bazi
depozita su prve započele banke nemačkih porodica Fugger i Welser početkom XVI
veka kada banke u Holandiji počinju sa emisijiom vrednosnih papira (čekova). Tada je
stvorena i prva banka u Amstedamu za čije je poslovanje garantovao grad Amsterdam.
U drugoj polovini XVII veka u Evropi se osnivaju i prve emisione banke Sveringen
Risks Bank 1668. god. i Bank of England 1694. god. To je bio period industrijalizacije,
razvoja kapitalizma, savremene trgovine, bankarskog i finansijskog tržišta.
2
Rose P.S., Hidgins S.S.,
Bankarski menadžment i finansijske usluge,
Data status,
Beograd, 2005., str. 4.
3
. Član 2.,
Zakon o bankama
(“Službeni glasnikRS” br. 107/2005).
4
Vučković M.,
Bankarstvo - organizacija i poslovanje banka
, Naučna knjiga, Beograd,
1967., str. 11
BANKE I RIZICI
3
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
organizacija, koja obavlja neke od raznih ili sve bankarske funkcije, npr.: primanje,
sakupljanje, prenos, pla
ćanje, pozajmljivanje, investiranje, poslove kupoprodaje deviza,
menja
čke poslove i razne novčane usluge (čuvanje depozita, posredništvo, starateljstvo,
poslove poverenja) kako na doma
ćem, tako i na međunarodnom tržištu.
Prema
Zakonu o bankama
(član 4.), banka može da obavlja sledeće poslove:
•
depozitne poslove (primanje i polaganje depozita)
•
kreditne poslove (davanje i uzimanje kredita)
•
devizne, devizno-valutne i menja
čke poslove platnog prometa
•
izdavanje platnih kartica
•
poslove sa hartijama od vrednosti (izdavanje hartija od vrednosti, poslovi
kastodi banke i sl)
•
brokersko dilerske poslove
•
izdavanje garancija, avala i drugih oblika jemstva (garancijski posao)
•
kupovinu, prodaju i naplatu potraživanja (faktoring i forfeting i sl.)
•
poslove zastupanja u osiguranju
•
poslove za koje je ovla
šćena zakonom
•
druge poslove
čija je priroda srodna ili povezana sa tačkama ovog stava a u
skladu sa osnivačkim aktom i statutom banke.
Niko osim banke ne može se baviti primanjem depozita, davanjem kredita i izdavanjem
platnih kartica, osim ako je za to ovla
šćen zakonom.
1.1.2. Vrste banaka i finansijskih institucija
Razli
čite vrste finansijskih institucija danas nazivaju sebe bankom. To su:
1.
Komercijalne banke
: prikupljaju depozite i odobravaju zajmove privredi i
stanovništvu
2.
Štedionice
: prikupljaju štedne uloge i odobravaju zajmove privredi i
stanovništvu
3.
Zadružne banke
: pomažu poljoprivrednim proizvo
đačima i odobravaju
potroša
čke kredite
4.
Hipotekarne banke
: odobravaju hipotekarne zajmove za stambene objekte
i investicione projekte
5.
Lokalne banke
: manje lokalno orjentisane komercijalne banke i štedionice
6.
Centralne finansijsko privredne banke
: ve
će komercijalne banke locirane
u vodećim finansijskim centrima
5
Glenn M.G., Garcia F.I.,
Encyclopedia of Banking and Finance
, Bankers Publishing
Company, Boston, 1983., str. 65.
6
. Član 4, Zakon o bankama , “Službeni glasnikRS”, br. 107/2005
7
Ibidem, član 5
4
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Shodno tome, teško je na
ći podesnu definiciju koja bi obuhvatila različite vrste
kompanija koje pružaju finansijske usluge, a koje sebe nazivaju bankama
Suština delatnosti banaka je u depozitno kreditnim transakcijama, posredništvu
(intermedijerstvu), poverenju i stabilnosti, uz poštovanje bankarskih principa (naro
čito
sigurnosti i likvidnosti) u
čijoj osnovi leže poverenje i solventnost.
Shodno navedenom, funkcije banke su:
•
formiranje adekvatnog finansijskog potencijala,
•
optimizacija agregatne i strukturne alokacije kredita,
•
organizacija nov
čanih transfera
•
obezbe
đenje finansijskih usluga i saveta
•
povezivanje doma
ćeg sa međunarodnim finansijskim sistemom
•
kreiranje novca
•
podsticanje »pojedinaca i institucija na štednju i i dalji plasman iste
pojedincima i institucijama radi investiranja u nove projekte, proizvode i
usluge«,
•
podsticanje ostvarivanja osnovnih ciljeva i zadataka teku
će i razvojne
ekonomske politike zemlje (rast privrede, otvaranje radnih mesta i rast
životnog standarda i sl.)
•
Navedene funkcije ukazuju na još uvek dominantnu funkciju banke kao
klju
čnog učesnika na finansijskom tršištu.
1.1.3.
Poslovni fokus i uža orijentacija banaka
Banke mogu da budu kategorisane prema njihovoj poslovnoj orijentaciji i mogu se
grupisati u tri grupe:
bankarstvo na veliko, bankarstvo na malo i kombinovano
(bankarstvo na veliko i malo). Bankarstvo na veliko ima komercijalni ili korporativni
fokus, dok bankarstvo na malo fokusira poslovanje sa stanovništvom. Kombinacija
bankarstva na veliko i malo usmereno je na poslovni miks korporativnog i bankarstva na
malo. Prema geografskom prisustvu ili pokrivenosti tržišta, komercijalne banke mogu da
budu komunalne banke - posluju na lokalnim tržištima, regionalne banke - posluju na
regionalnim tržištima ili monetarni centri odnosno multinacionalne banke - posluju na
nacionalnim odnosno internacionalnim tržištima.
Bankarstvo na malo
(retail banking), obuhvata bankarske proizvode i usluge, koje banka
nudi najširoj publici. Ustvari, bankarstvo na malo
čine grupe finansijskih proizvoda i
usluga, koje uklju
čuju:
9
Ćurčić dr Uroš: Bankarski portfolio menadžment - Strategijsko upravljanje bankom,
bilansima, kvalitetom, bonitetom i portfolio rizicima banke, Novi Sad, Feljton, 2002.,
str. 17.
10
Ibidem, str. 3
6
BANKE I RIZICI
Banke i faktori promena u bankarstvu
•
potroša
čke kredite (installament loans),
•
stambene kredite (residential mortgages),
•
kreditne zajmove na bazi akcija (equity credit loans),
•
depozitne usluge (deposit services) i
•
individualne penzione ra
čune (individual retirement accounts).
Nasuprot bankarstvu na veliko ili korporativnom bankarstvu, bankarstvo na malo je
posao velikog volumena sa mnogim servisnim provajderima, koji se bore za u
češće na
tržištu.
Bankarstvo na veliko
(wholesale banking ili corporate banking) je bankarstvo koje nudi
proizvode i usluge corporacijama sa zdravim finansijskim izveštajima, institucionalnim
korisnicima, kao što su penzioni fondovi i državne agencije. Bankarstvo na veliko
obuhvata grupe proizvoda i usluga me
đu kojima su najvažnije:
•
kreditiranje (lending),
•
upravljanje gotovinom (cash management),
•
komercijalni hipotekarni krediti (commercial mortgage credits),
•
zajmovi za obrtna sredstva (working kapital loans),
•
lizing (leasing),
•
usluge starateljstva (trust services) itd.
U SAD, banke dele tržište bankarstva na veliko u nekoliko nivo razli
čitih poslova. Tako
za najve
će postoji tržište Fortune 500 i Fortune 1000 obuhvatajući 1000 najvećih
korporacija u SAD. Srednje tržište obuhvata kompanije sa godišnjom prodajom od $ 50
do $ 250 milona, dok tržište malih poslova obuhvata korporacije sa prodajom ispod $ 10
miliona.
Komercijalno bankarstvo
razvilo se odgovaraju
ći na poraslu konkurenciju na tržištu iz
alternativnih finansijskih izvora, kao što su komercijalni papiri i obveznice niskog
kvaliteta (junk bonds), po
čele su da više posvećuju pažnje korporativnim uslugama
baziranim na proviziji i naknadama uklju
čujući menjačke poslove, trgovinu hartijama od
vrednosti, savetodavne usluge u korporativnim integracijama-spajanjima i pripajanjima,
trgova
čkom bankarstvu, korporativnom upravljanju gotovinom, garantovanju u
poslovima sa hartijama od vrednosti itd.
Univerzalno bankarstvo
(Univesal Banking) karakteristi
čno je za neke evropske zemlje
(SR Nema
čka, Engleska itd.). Univerzalne banke u SR Nemačkoj bave se skoro svim
bankarskim poslovima: primaju oro
čene depozite, odobravaju kredite, upisuju
korporativne deonice i rade investicione poslove u funkciji investicionih savetnika za
11
Thomas Fitch: 677.Dictionary of Banking Terms, Barrons Business Guides, New
York, 1990, str. 526.
12
Ibidem, str. 538.
BANKE I RIZICI
7

Banke i faktori promena u bankarstvu
država, tako i po federalnim propisima, mada su štedna i kreditna udruženja, generalno,
izuzeta od ovih ograni
čenja. Međutim, štedno-kreditne asocojacije retko koriste ovu
mogu
ćnost otvaranja filijala širom više država. Neke srednje-zapadne i jugo-zapadne
države u SAD limitiraju komercijalnim bankama da nude bankarske usluge putem
jednofilijalske banke (zvanom
unit bank
). Filijalsko bankarstvo ne bi trebalo
poistove
ćivati sa bankarstvom u više država (interstate banking).
Bankarstvo u više država
(interstate banking u SAD) predstavlja ekspanziju bnakarstva
preko grani
čnih linija država kroz akvizicije bankarskih holding kompanija, koja počnje
sredinom 1980-tih godina na recipro
čnoj bazi među državama. Bankarstvo u više država
razvijalo se u tri razli
čite faze: 1) kao reginoalno, dozvoljavajući spajanja i pripajanja
bankarskih holding kompanija u geografskom regionu, 2) regionalnoj ekspanziji u
okviru zakonodavstva pojedine države dozvoljavaju
ći spajanja i pripajanja sa bankama
posle odre
đenog roka i 3) eventualno neograničeno bankarstvo u državama širom SAD.
Posle 1989.godine, više od dve tre
ćine država imalo je zakonodavstvo sa pojedinim
zabranama za bankarstvo u više država (interstate banking).
Kreditne ustanove
(Credit Union) su neprofitne štedne institucije, koje odobravaju
personalne kredite i nude drugim korisnicima bankarske usluge kod li
čnog učešća
obi
čnih obveznica, tipično zaposlenim u toj istoj firmi. Deregulacijom bankarske
industrije posle 1970-tih, dozvoljeno je kreditnim institucijama da nude mnoge te iste
usluga kao i komercijalne banke, štedne banke i štedne i kreditne asocijacije. Kreditne
institucije registrovane na federalnom nivou, mogu odobravati stambene zajmove i
izdavati kreditne kartice. Mnoge kreditne ustanove mogu nuditi kamtonosne
transakcione ra
čune.
Štedno-kreditne asocijacije (udruženja)
(Savings and loan association ili Thrift
institution) su institucije osnovane na federalnom ili državnom nivou, od kojih se po
zakonu zahteva da odobravaju odre
đeni procenat svojih kredita (oko 70 %) kao
stambene kredite. Štedne i kreditne asocijacije mogu biti zajedniško vlasništvo ili
deoni
čke korporacije. Prvobitno, štedne i kreditne asocijacije u SAD bile su
organizovane u devetnaestom veku kao dobrovoljne asocijacije, koje su skupljale
štednju od
članova da bi finansirale okrupnjavanje odnosno pripajanje poseda. Sadašnja
regulatorna struktura kreirana je 1933.godine kao tradicionalna uloga u kreditiranju
rezidentne stambene izgradnje. Nakon 1982.godine, štedne i kreditne asocijacije su
proširile njihovu tradicionalnu ulogu na potroša
čke kredite, izdavanje kreditnih kartica i
nu
đenje raznih komercijalnih kredita u saglasnosti sa zakonom. Zajedničke štedne i
kreditne asocijacije su, po teoriji, vlasništvo depozitara. Mnoge štedne i kreditne
asocijacije su vlasništvo akcionara bilo preko direktnog vlasništva bilo preko štednih i
kreditnih holding kompanija.
15
Ibidem, str. 91.
16
Ibidem, str. 326.
17
Ibidem, str. 542.
BANKE I RIZICI
9
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Štedne banke
(Savings bank) su depozitarne finansijske institucije, koje prihvataju
potroša
čke depozite i investiraju svoja sredstva primarno u rezidentnu stambenu
izgradnju i visoko kvalitetne hartije od vrednosti. Štedne banke se nalaze u šesnaest
država SAD, pretežno na severo-istoku. Mogu biti vlasništvo depozitara kao zajedni
čke
štedne banke ili kao deoni
čke štedne banke emitujući obične akcije za publiku.
Finansijske kompanije
(finance companies) su uklju
čene u odobravanje kredita
pojedincima i poslovnim firmama. Za razliku od banaka, one ne primaju depozite ve
ć ih
radije pribavljaju od banaka, institucija i drugih izvora tržišta novca. Generalno,
financijske kompanije mogu se svrstati u tri kategorije: (1) finansijske potroša
čke
kompanije (cosumer finance companies) nazvane i kao kompanije malih kredita (small
loan companies) ili kompanije direktnih kredita (direct loan companies) pozajmljuju
novac pojedincima u skladu sa zakonom; (2) prodajne finsijske kompanije (sales finance
companies) tako
đe zvane akceptne kompanije (acceptance companies) kupuju
maloprodajne i veleprodajne papire od automobila i drugih potrošnih i kapitalnih dobara
dilera; (3) comercial finance companies tako
đe zvane komercijalne kreditne kompanije
(commercial credit companies) odobravaju kredite proizvo
đačima i velikoprodaji. Ovi
krediti su osigurani sa ra
čunima priliva, zalihama i opremom..
Finansijske kompanije tipi
čno uživaju visoke kreditne rejtinge i zbog toga u mogućnosti
da pribavljaju sredstva po najnižim tržišnim stopama što im omogu
ćava da odobravaju
kredite po stopama ne mnogo ve
ćim nego banke. Iako se njihovi korisnici obično ne
kvalifikuju za kredite kod banaka, ove kompanije iskustveno imaju nisku stopu
promašaja. Finansijske kompanije tendiraju da budu kamatno osetljive - pove
ćanje i
opadanje kamatne stope na tržištu direktno uti
če na njihov profit. Iz tih razloga javnost
smatra da su finansijske kompanije nešto što se odnosi i na nov
čane deonice (money
stocks).
Finansijske institucije
(financial institutions) prikupljaju sredstva od publike da bi ih
ulagala u finansijsku aktivu kao što su deonice, obveznice, instrumenti tržišta novca,
bankarski depoziti ili krediti. Depozitne institucije (banke, štedno-kreditne asocijacije,
štedne banke, kreditna udruženja) pla
ćaju kamatu na depozite i investiraju depozitni
novac pretežno u kredite. Nedepozitne institucije (insurance companies, pension plans)
skupljaju novac preko prodaje polica osiguranja ili primljenih doprinosa zaposlenih i
ispla
ćuju ih po osnovu legitimnih zahteva ili korisnika penzija. Rastući je trend, da
mnoge institucije obavljaju depozitne i nedepozitne funkcije.
Finansijski supermarketi
(Financial Supermarket) su kompanije koje nude široku skalu
finansijskih usluga pod jednim krovom. Na primer, neke velike maloprodajne
organizacije nude deonice, osiguranje, brokerske usluge za nekretnine, kao i bankarske
usluge. Za potroša
če, imajući sva njihova sredstva u okviru jedne institucije, mogu
18
Ibidem, str. 144.
10
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
•
dinami
čna organizaciona struktura i mogućnost brzog prilagođavanja
promenama u okruženju,
•
težnja ka univerzalnosti u obavljanju bankarskih i drugih poslova,
•
visok stepen konkurencije me
đu bankama, koju još više zaoštravaju
nebankarske finansijske institucije
•
ulazak u velike poslove i sa visokim stepenom poslovnog rizika,
•
potpuna oslonjenost na automatizaciju poslovanja u svim poslovnim procesima,
•
evolucija bankarstva u netradicionalne poslove i sl.
Spoljnji faktori koji dodatno kreiraju uslove u kojima banke posluju su: deregulacija,
tehnologija, globalizacija, sekjuritizacija i sl., koje stvaraju uslove za:
•
visok stepen konkurentnosti me
đu bankama i nebankarskim finansijskim
institucijama,
•
konvergenciju specijalizovanog prema univerzalnom poslovanju,
•
finansijske inovacije,
•
konsolidaciju, diversifikaciju i restrukturiranje finansijskih institucija i tržišta,
•
stvaranje nebankarskih finansijskih institucija koje se bave bankarskim i
drugim finansijskim poslovima, nisu banke i
članice monetarnog sistema
zemlje i ne podležu strogoj zakonskoj regulativi kao banke,
•
dezintermedijaciju u poslovanju banaka koje su primorane da prihvataju manje
provizije, preuzimaju više rizika, šire svoju bazu klijenata kroz netradicionalne
poslove, posebno u oblasti investicionog bankarstva, osiguranja, vanbilansnog
poslovanja, razvijaju kanale distribucije proizvoda i usluga i sl.
Navedeni faktori su toliko promenili uslove poslovanja banaka, kao i »same« banke, i
stvaraju »strah« da
će za kratko vreme:
•
zna
čajno porasti opšti rizik poslovanja,
•
banke izgubiti tradicionalnu ulogu kreditno depozitnih institucija, i
•
razlika izme
đu banaka i drugih finansijskih institucija se toliko smanjiti ili
nestati da
će dovesti u pitanje opstanak banaka.
1.2.2.
Uticaj deregulacije na bankarsko poslovanje
Banke su najviše regulisani poslovni entiteti, najsigurniji i najkonzervativniji finansijski
transaktori.
Regulative su u bankarstvu postojale i postoje u mnogo »oblika i boja«.
One su propisivale i propisuju:
1.
maksimalnu kamatnu stopu koja je banka mogla da plati na depozite,
2.
minimalni odnos kapitala prema ukupnim sredstvima,
22
Koch T. W., Macdonald S. S.,
Bank Management
, Thomson- South-Western, New
York, 2003., str. 19.
12
BANKE I RIZICI
Banke i faktori promena u bankarstvu
3.
minimum obavezne rezerve,
4.
stepen teritorijalnog širenja,
5.
integraciju sa drugim institucijama,
6.
restrikcije na lepezu usluga koju banka može da ponudi i sl.
Regulativom je zakonodavac uvek nastojao, a i sada nastoji da:
1.
zaštiti sredstva gra
đana i poverenje u finansijski sistem,
2.
obezbedi sigurnost i pouzdanost bankarskog sistema,
3.
banke obezbede adekvatan kapital,
4.
banke primene adekvatne sisteme finansijskog izveštavanja i
ra
čunovodstvenih standarda,
5.
omogu
ći fer raskrinkavanje, izbegavanje zloupotreba i odgovornost,
6.
omogu
ći konkurentnost,
7.
odgovaraju
ću alokaciju resursa i fer ophođenje.
1)
Regulacija je smanjivala rizik, garantovala profit ali i uskra
ćivala nove mogućnosti. Od
II Svetskog rata do danas banke su u svetu konstantno restrukturirale svoje poslovanje
da bi zaobišle regulative, zakonodavac nametao nove i banke ih ponovo zaobilazile.
Ovaj proces regulacije i tržišnog odgovora (finansijska inovacija) i nametanja nove
regulative (reregulacija - proces implementacije novih restrikcija ili modifikovanje
postoje
ćih) se naziva regulatorna dijalektika (naročito izražena u SAD u toku zadnje dve
decenije).
Radikalno smanjenje državne regulacije (deregulacija) i liberalizacija
uslova pod kojima banke posluju na nacionalnom i me
đunarodnom tržištu, je uklonilo
prepreke i omogu
ćilo:
1.
fleksibilnije poslovanje i tržišno ponašanje banaka,
2.
slobodnije formiranje cena, tj. kamata (otklanjanje tzv. Zelenaških kamata),
naknada i provizija, ostvarivanje ve
ćih prinosa na aktivu, naročito na štednim i
teku
ćim računima itd.
3.
paralelno u
čestvovanje banaka i nebankarskih institucija na finansijskom
tržištu,
4.
pove
ćanje broja novih proizvoda i usluga
kori
šćenje finansijskih inovacija (opcije, svopovi, terminski aranžmani);
23
Obavezna rezerva kod centralne banke u obliku nekamatnih ili niskokamatnih keš
depozita je odličan primer regulacije. Ona je u suštini porez na bankarske operacije jer
banke ne zarađuju kamatu na ova sredstva, a moraju da ih odvoje, smanjujući na taj
način sopstvenu likvidnost i profitabilnost
24
Milijarde dolara koje su bile deponovane na starijim instrumentoima štednje sa
relativno niskim prihodima, kao i na beskamatnim tekućim računima, pretočile su se na
račune koji su donosili znatne prihode sa promenljivom prihodnom stopom u skladu sa
tržišnim uslovima.
BANKE I RIZICI
13

Banke i faktori promena u bankarstvu
6.
povezivanje nefinansijskog sektora sa finansijskim (npr. velike robne ku
će i
druge komapanije mogu preko svojih finansijskih institucija da razviju poslove
pružanja finansijskih usluga svojim kupcima),
7.
trgovinu hartijama od vrednosti, tj. konverziju u robu, visokog stepena
standardizacije i konkurentnosti,
8.
smanjenje broja zaposlenih i fiksnih troškova poslovanja tj. pove
ćanje
efikasnosti,
9.
stvaranje virtuelnih banaka koje obavljaju sve bankarske poslove isklju
čivo
putem Interneta itd.
Inovacije u platnim sistemima (ATM, karti
čarstvo i sl.) su obezbedile komfornost u
upravljanju bankarskim transakcijama, sigurnost i pouzdanost platnog i finansijskog
sistema, promociju konkurentskog tržišta, adekvatne nivoe korisni
čke zaštite i sl.
Tako
đe su doprinele standardizaciji finansijskih proizvoda i omogućile efikasniju
ponudu istih preko elektronskih kanala distribucije kroz:
1.
tradicionalne elektronske usluge (telefonsko bankarstvo, kreditne kartice,
bankomati – ATM i sl.)
2.
elektronske proizvode i usluge sa rokom plaćanja kao što su: debitne kartice,
pla
ćanja računa,
3.
razvoj elektronskih usluga: vrednosne kartice, internet bankarstvo i on-line
investiranje.
Poseban je zna
čaj
Internet
bankarstva je tome, što
omogu
ćava:
1.
savršenu informisanost korisnika,
2.
sniženje troškova bankarskih transakcija (tab.br.1.1.)
3.
isporuku finansijskih proizvoda,
4.
održavanje i razvijanje odnosa sa korisnicima
,32
5.
raspolaganje u svakom minutu saldima gotovine na ra
čunima,
6.
slobodne doma
će poštanske transfere,
7.
uvid u napla
ćene čekove,
8.
autorizaciju automatskih pla
ćanja,
9.
odlaganje podataka komjuterskih aplikacija itd.
Tabela br. 1.1: Troškovi bankarskih transakcija (u $)
USDC
BAH
GSBCG
32
Ćurčić dr Uroš:
Upravljanje rastom i performansama banke,
Mladost-holding,
Loznica, 2003., str. 31.
33
Procene od strane: US Department of Commerce u 1998. god.
Α
; Booz,
Allen&Hamilton u 1997 god.
Β
; Goldman Sach& Boston Consalting Group
C
34
Koch T. W., Macdonald S. S.,
Bank Management
, Thomson- South-Western, New
York, 2003., str. 21
BANKE I RIZICI
15
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Filijala
Telefon
ATM
PC dial up
Internet
1.07
0.52
0.27
0.11
0.01
1.07
0.54
0.27
0.02
0.01
1.06
0.55
0.32
0.14
0.02
Elektronsko poslovanje je omogu
ćilo komfornost i poverenje ali je donelo bankama i
rizike a najve
ći je rizik zaostajanje u primeni savremene tehnologije. I dalje će beležiti
rast u budu
ćnosti, ali prema nekim istraživanjima sprovedenim u SAD lična prodaja u
bankarstvu
će zadržati naklonost mnogih klijenata.
1.2.4.
Uticaj finansijskih inovacija na bankarsko poslovanje
Finansijske inovacije
su nastale i nastaju kao rezulat promena u regulativi,
instrumentima, institucijama i taktikama vo
đenja posla. One su katalizator evolucije
finansijskih usluga i restrukturiranja finansijskih tržišta. Naj
češće se javljaju u obliku
novih hartija od vrednosti, novih usluga, organizacionih formi i kanala distribucije.
Stvorene su sa ciljem da:
1.
se njima trguje javno i da stvaraju nova finansijska tržišta koja pove
ćavaju
likvidnost,
2.
menjaju sadržaj bankarskih bilansa i kombinuju unakrsne usluge, smanjuju
odliv depozita,
3.
ulaze na nova tržišta i kreiraju jeftinije i efikasnije kanale distribucije,
4.
menjaju poresku poziciju,
5.
smanjuju rizik ili troškove poslovanja,
6.
poboljšavaju konkurentsku poziciju,
7.
menjaju strukturu ponu
đenih sredstava kroz nove proizvode i usluge,
8.
razvijaju instrumente za zaštitu od rizika (fju
čersi, opcije, i sl.), bankomate,
Internet banking i sl.
9.
kreiraju strukturne promene u bankarstvu, konsolidaciju i konvergenciju, i
finansijske konglomerate putem merdžera i akvizicija drugih poslovnih entiteta.
Tabela br.1.2: Hronološki uvo
đenje inovacija na finansijskom tržištu SAD:
God.
Finansijska inovacija
1961
Depozitni certifikati (Negotiable CDs)
1963
Eurodolari (Eurodolars)
1970
GNMA je kreirala pasa-thrugh certifikates
1971
Osiguranje tre
ćih lica kao garancija za municipalne obveznice
16
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
1.3.
PROMENE U INTERNOM POSLOVANJU BANAKA
1.3.1.
Uticaj globalizacije na bankarsko poslovanje
Globalizacija
je proces koji je doprineo brisanju geografskih granica,
internacionalizaciji finansijskog tržišta, trgovine i proizvodnje, efikasnoj razmeni valuta,
instrumenata tržišta novca i kapitala kao i stvarnju mega tržišta
i me
đusobnom uticaju
ekonomija zemalja.
Inovacije, tehnološki napredak i internacionalizacija,
komercijalizacija interneta i elektronskog poslovanja, transferne cene, merdžeri i
akvizicije, multinacionalne banke i kompanije
i sl. su doprinele tim procesima.
Multinacionalne banke su proširile svoje poslovanje u druge zemlje putem:
1.
izgradnje sopstvenih filijalskih mreža
2.
akvizicije (kupovine) strane banke ili
3.
kupovinom manjinskog paketa akcijskog kapitala neke strane banke.
36
Dašić D..,
Principi internacionalne ekonomije
, Delta press, Beograd, 2005., str. 61.
Najnovijim proširenjem od 1.maja 2004. god tržište EU se uvećalo sa 380 na 455 mil
stanovnika. SAD su postale svetski ekonomski džin zahvaljujući pre svega stvaranju
jednog prostranog i velikog slobodnog tržišta od obala Atlanskog do Tihog okeana.
Slobodno kretanje ljudi, roba i kapitala na takvom tržištu generisalo je stvaralačku radnu
energiju neviđenih razmera. .Na pragu je stvaranje jedinstvenog tržišta čitave američke
hemisfere (FTAA ili ALCA) koje će biti znatno veće od EU, kao i stvaranje mega tržišta
u Aziji (AFTA), Azijsko-
pacifičkom regionu (APEC), Africi (COMESA, ECOVAS) i
dr.
37
Zemlje lideri Evropske unije su 1992. god. na osnovu saglasnosti 12 zemalja Zapadne
Evrope eliminisale veći deo trgovinskih restrikcija, uvele standardizaciju proizvoda,
smajnile poreze i provizije i povezale monetarne kontrole kako bi pospešile trgovinu.
Danas EU čine 25 zemalja. Cilj je da se u budućnosti ukinu sve trgovinske restrikcije i
da jedna valuta bude u Evropi. Od januara 1999. god. euro se koristi u finansijskim
transakcijama “na veliko”, a od januara 2002. godine je i zvanično postao novac
zemalja EU. Monetarnu politiku za jedinstvenu valutu propisuje Evropska Centralna
Banka (Frankfurt). Od eura se očekuje, što je on donekle ispunio, da smanji troškove
konverzije valuta i inflaciju, da poveća cenovnu konkurenciju i izvozne mogućnosti za
zemlje korisnice eura.
38
Snaga multinacionalnih kompanija je ogromna, njihovi prihodi se mere stotinama
milijardi $. Npr. Kompanija Wall Mart Stores (SAD) je ostvarila godišnji prihod za
2004 god. u iznosu od $288mlrd. To je impozantan iznos ako, prema istom izvoru, samo
31 zemlja u svetu ima veći GDP (drštveni bruto proizvod) ostvaren u toj godini. The
World Factbook-Rank Order – GDP, 14. jun 2005.
. (GDP država) i
. com (prihod korporacija)
39
Pojedinac može sa svog računara da pretražuje ponudu usluga lociranu bilo gde na
planeti, pojedinci i kompanije pretražuju globaln
o, svako moguće mesto poredi u
potrazi za boljom cenom, kvalitetom i dostupnošću.
18
BANKE I RIZICI
Banke i faktori promena u bankarstvu
One su dobile odgovaraju
će licence od domaće Centralne banke (ili neke nadležne
institucije), u po
četku su kreirale filijalske mreže po celom svetu, a kasnije su menjale
strategiju – kupovinom (akvizicijama) banaka na važnijim novim tržištima.
To se
uglavnom odnosi na investiciono bankarstvo, manje na komercijalno, zbog specifi
čnosti
poslovanja sa privredom i stanovništvom teže se uskla
đuje sa globalnim kretanjima. U
novije vreme postoji jaka tendencija globalizacije komercijalnog bankarstva u zemljama
u razvoju, još više u tranziciji.
Tipi
čan primer je naša zemlja. U EU je došlo do
stvaranja »jedinstvenog pasoša« za sve banke registrovane na teritoriji EU. To su
univerzalne institucije koje imaju pravo da otvore filijale ili na drugi na
čin vrše sve
bankarske aktivnosti na teritoriji EU. Cilj je da se formira jedinstveno bankarsko tržište
kao sastavni deo finansijskog tržišta.
Internacionalizacijom finansijskog tržišta se
stvaraju mogu
ćnosti:
1.
pozajmljivanja i plasiranja finansijskog potencijala na nacionalnom i
internacionalnom nivou,
2.
emisije hartija od vrednosti od strane multinacionalnih kompanija, banaka i
drugih finansijskih institucija koje glase na doma
ću ili strane valute i trgovina
na me
đunarodnom sekundarnom finansijskom tržištu,
3.
ponude finansijskih proizvoda na internacionalnom nivou od strane efikasnih
globalnih konkurenata, kroz direktne kanale distribucije. Globalno poslovanje,
koji god deo sveta da je zahvatilo, donelo je i donosi ekonomski preporod,
omogu
ćava brži ekonomski rast, veća ulaganja, otvaranje više novih radnih
mesta, pove
ćanje standarda ljudi, nove oblike i veštine organizacije i
menadžmenta, znanje, tehnologiju i sl.
1.3.2.
Pove
ćanje broja bankarskih usluga na tržištu
Tendencija ubrzanog proširenja spektara finansijskih usluga koje banke nude se
poslednjih godina pove
ćala pod pritiskom sve veće konkurencije drugih finansijskih
kompanija, klijenata koji su više obrazovani i sve zahtevniji, kao i zbog razvoja
tehnologije. Klijenti su postali veoma osetljivi na kamatu
čiju lojalnost banke mogu
veoma brzo da izgube ako se pojave jaki konkurenti. To pove
ćava troškove poslovanja i
http://www.imf.org/external/pubs/cat/shortres.cfm?TITLE=international+Capital+Mar
kets&auth_ed=&subject=&ser_note=All&datecrit=During&Lang_F=All&brtype=Date
&YEAR=Year&submit=Search
. ”International Capital Markets”, International
Monetary Fund, septembar 2000., str. 159
41
Šire o tome: Ćirović M., “Tendencije u evropskom bankarstvu i mogućnosti domaćih
banaka”, Jugoslovensko bankarstvo, Beograd, maj 2001.
42
Stepen rasta tržišta kapitala EU beleži manje stope rasta od SAD i Japana. U EU je u
toku proces integracije tržišta kapitala sa ciljem stvaranja jedinstvene panevropske berze
vrednosnih papira
43
Npr. globalni provajderi (npr banke iz Spanije u Latinskoj Americi) su postale pretnja
nacionalnim i lokalnim provajderima, pa su banke na tim tržištima prisiljene da imitiraju
ponudu konkurenata ili da nude kvalitetnije proizvode da bi sačuvale učešće na tržištu.
BANKE I RIZICI
19

Banke i faktori promena u bankarstvu
Slika br. 1.2: Broj bankrota banaka 1934-2003 u SAD
1.3.5.
Evaluacija finansijskih institucija i tržište novca i kapitala
Navedene promene zna
čajno utiču na vrednost finansijskih institucija. Rast profita i
cena akcija ohrabruje konsolidaciju i konvergenciju. To ukazuje na potrebu da se banke
vrednuju i kako proceniti ciljnu banku. Internacionalizacija poslovanja banaka, nova
tržišta, proizvodi i usluge, zna
čajno usložnjavaju procenu istih.
Pove
ćana konkurencija na tržištima novca i kapitala doprinosi opadanju tržišnog učešća
banaka u ukupnoj finansijskoj aktivi. Velike, visoko kvalitetne korporacije pozajmljuju
jeftinija sredstva od zajmova banaka na tržištima kapitala, prodajom komercijalnih
papira i drugih hartija od vrednosti.
1.4. PROMENE I PERSPEKTIVA RAZVOJA BANKARSTVA
Finansijski sektor, sektor informacione tehnologije i sektor telekomunikacija spadaju u
najpopulzivnije delatnosti ekonomskog i tehnološkog razvoja. Njihove stope rasta
prevazilaze stope rasta GDP-a u svetskim razmerma. Finansijske aktive se zna
čajno
pove
ćavaju u odnosu na GDP što je povoljan potencijal za ekspanziju svih finansijskih
http://www.fdic.gov/bank/analytical/banking/2006jan/article2/index.html
. Jones K.D.,
Critchfield T., »Consolidation in the U.S. Banking Industry: Is the “Long, Strange Trip”
About to End?« FDIC Banking Review, 2006., str. 5
46
Gup B.E., Kolari J.W.,
Commercial Banking - The Management of Risk
. John Wiley
&Sons, 2005., str. 20
BANKE I RIZICI
21
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
institucija. Banke i druge finansijske institucije
će uzeti učešće u finansijskom
potencijalu u zavisnosti od toga koje i kakve
će strategije koristiti.
Uspešnije
će biti one banke koje:
- nude bolje, jeftinije i kvalitetnije finansijske proizvode i usluge i bolje se uklapaju u
strukturu tražnje
- obezbe
đuju dobre dugoročne veze sa klijentima putem odgovarajućih marketing
strategija (CRM i sl)
- imaju visok stepen primene i efikasnosti u kori
šćenju informacione tehnologije
- imaju kvalitetniji menadžment koji ima znanje, veštine i sposobnosti neophodne za
upravljanje bankom
- imaju zacrtanu viziju i misiju, fokusiraju se na ostvarenje strategijske pozicije banke u
budu
ćnosti i sl.
Finansijske institucije
će morati da diversifikuju svoju delatnost da bi ostvarile
zadovoljavaju
ći odnos prinosa na sredstva i kapital. Konkurencija će i dalje rasti,
kamatne marže i provizije
će biti sve manje. Komercijalne banke će i dalje imati
poseban status, imaju
ći u vidu da su one organizacioni nosioci platnog prometa, kod
kojih se drže transakcioni depoziti koji se koriste za pla
ćanja (novčani transferi).
Me
đutim, ono što će dodatno opterećivati banke je sve veća opreznost održavanju
likvidnosti i napori da se održi adekvatan nivo kapitala nasuprot profitabilnosti. Shodno
tome, banke
će svakako očekivati povećana kontrola poslovanja od strane regulatornih
tela koja
će sputavati razvoj banaka u odnosu na manje regulisane nebankarske
finansijske institucije.
Budu
ćnost komercijalnih banka će i dalje zavisiti od trendova deregulacije i
informacione tehnologije, naročito u domenu finansijskih inovacija, posebno
finansijskih derivata (fju
čersa, svopova, opcija i sl.) posebno značajnih za upravljanje
rizicima i špekulacije na finansijskom tržištu. Oni su osnova za finansijski inženjering tj.
stvaranje novih izvedenih oblika finansijskih proizvoda koji
će dalje kreirati, širiti i
komplikovati finansijsko tržište. Shodno navedenom, trendovi ukazuju na budu
će
hazardno finansijsko tržište sa sve ve
ćim oscilacijama cena bankarske i finansijske
aktive.
će biti usmeren na smanjivanje rizika koje snose pojedinci, institucije i
sistem kao celina.
će biti odgovarajuća stručna znanja iz oblasti
upravljanja rizicima (posebno kreditnog i tržišnih rizika) da bi se smanjivanjem nivoa
rizika na mikro nivou i kroz kompetenciju regulativnih vlasti obezbedila sistemska
stabilnost bankarskog sektora.
47
Kaufman H., “Struktural Changes in the Financial Markets: Economic and Policy
Significance”, Economic Review, Federal Reserve Bank of Kansas City, 1994.
48
Sanford Ch., “Financial Markets in 2020”, Economic Review, Federal Reserve Bank
of Kansas City prvi kvartal, 1994.
22
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
2.1. UTICAJ MAKRO PROMENA NA STRUKTURU BANKARSTVA
2.1.1. Strukturne promene u finansijskom sektoru
Strukturne promene u finansijskom i realnom sektoru, za sada uglavnom razvijenih
tržišnih privreda (SAD, zemlje Zapadne Evrope, Japan i sl.), su nastale kroz
konsolidaciju kao oblik udruživanja resursa sli
čnih poslovnih entiteta u veće i
malobrojnije poslovne entitete. Konsolidacija je kreirala velike uslužne finansijske
institucije, promene i mogu
ćnosti za profitabilnije, produktivnije i troškovno -
efektivnije poslovanje.
Promene nastaju putem spajanja i pripajanja (‘mergers and
acquisitions’ - M&A) kao osnovnih oblika transfera vlasni
čkih prava kompanija,
njihovog proširivanja, kontrakcije, korporativne kontrole i prestrukturiranja.
Merdžeri ili fuzije
su spajanja vlasništva dve kompanije, što se odnosi na akcijski kapital
(neto aktivu) kao i na operacije obe kompanije koje postaju jedna kompanija.
Akvizicije
su poslovne transakcije preuzimanja ili kupovine vlasništva slabije kompanije. Pri tome
slabija kompanija prestaje da postoji kao pravni entitet; akcionari te kompanije su
ispla
ćeni od strane kompanije koja vrši preuzimanje i koja uspostavlja upravljačku
kontrolu nad preuzetom firmom koja nastavlja sa radom u nekoj od mogu
ćih
organizacionih formi (filijala ili divizija) u okviru mati
čne kompanije.
Najve
ći broj M&A nastaje udruživanjem finansijskih institucija na nacionalnim
tržištima. Internacionalni merdžeri su re
đi, uglavnom su to finansijske holding
kompanije ili konglomerati nastali kroz M&A razli
čitih finansijskih institucija. U
ukupnom broju nastalih M&A najve
ći broj je ipak između banaka (oko 60% od ukupnog
broja ili 70 % od ukupne vrednosti nastalih M&A). Zna
čajn porast prestrukturiranja
poslovnih entiteta se beleži i kroz: zajedni
čka ulaganja (joint ventures), strateške ili
ugovorne alijanse (strategic aliances), divesticije (divestments) i dekompovanja
(breakup).
1
“Report on consolidation in financial sector”, IMF- Group of Ten, januar 2001.
2
Ćirović M.,
Fuzije i akvizicije
, Prometej, Novi Sad, 2004. Termin merdžer se koristi i
u širem smislu tako da obuhvata i akvizicije, u užem smislu tj. prave fuzije su merdžeri
jednakih (mergers of
equals) sa sličnim nivoom akcijskog kapitala, vrednosti, obima
poslovanja i sl.
3
Joint Ventures je aranžman dveju ili više komanija koje ulažu sredstva u neki projekat
od zajedničkog interesa i upravljaju tim projektom proporcionalno uloženim sredstvima,
s tim da takođe proporcionalno učestvuju u raspodeli profita odnosno gubitka. Strateške
alijanse su aranžmani koje dve ili više kompanija zaključuju u cilju koordinacije u
poslovanju, ne osnivaju se nove kompanije već se koordiniraju akcije na osnovu
ugovo
ra postojećih kompanija. Divesticije suprotno akvizicijama znače prodaju delova
aktive od strane kompanije. Koriste se kao oblik prestrukturiranja kroz izdvajanja (spin-
off), isecanje akcija (equity-carve-out), split-off, split-up i sl. Dekomponovanje
24
BANKE I RIZICI
Strukturne promene i konkurencija u bankarstvu
2.1.2. Konsolidacija i koncentracija u bankarstvu
Tržišna koncentracija banaka predstavlja u
češće pet najvećih banaka u aktivi svake
zemlje. Talas megaspajanja je zna
čajno smanjio broj banaka i povećao koncentraciju
finansijske aktive u velikim bankama. To pokazuje slede
ća slika br. 1-3.
Slika br.1-.3. Smanjenje broja banaka u SAD
U Evropi je bio povezan sa procesima ekonomske i finansijske integracije i uvo
đenjem
evra. U evro-zoni je putem fuzija formirano 15 od 30 najve
ćih banaka pri čemu je
prose
čna veličina pet najvećih banaka udvostručena. U manjim evropskim zemljama na
pet najve
ćih banaka dolazi više od 50% nacionalnog bankarskog tržišta, dok u Belgiji i
Holandiji dve najve
đe banke drže preko 90% bankarskog poslovanja.
Nakon 1997. godine u SAD se 50 vrhunskih banaka fuzionisalo u samo 6 mega banaka,
dok se za slede
ćih 50 očekuje da će se integrisati u 7 mega banaka. Od velike
ekonomske krize 1933.god. do kraja 80-tih godina broj komercijalnih banaka u SAD se
kretao od 14.300 do 15.500.
Konsolidacija, udruživanje i konkurencija su smanjili broj
kom
panije znači podela na samostalne poslovne entitete po principu da će svaki od njih
ostvariti bolje pojedinačne rezultate nego konglomerat.
4
Ćirović M.,
Bankarstvo
. Bridge Company, Beograd, 2001., str. 11
5
Ćurčić U.,
Upravljanje rastom i performansama banke,
Mladost-holding, Loznica,
2003., str. 19 to je rezulat ukljanjanja geografskih barijera za fuzije i akvizicije 1997.
god. u SAD (Riegle-Neal Interstate Banking Act) i preostalih restrikcije za proizvode i
usluge 1999. god (GLB – The Gramm-Leach-Bliley Act). GLB Act dozvoljava
bankama, firmama koje trguju hartijama od vrednosti, osiguravajućim kompanijama,
mutual fondovima, brokerskim i dilerskim kućama, asset menadžerima i dr. da
slobodno ulaze u duge poslove i konsoliduju iste. On takođe dozvoljava kreaciju
bankarskih holding kompanija koje mogu da upravljaju tako širokim spektrom poslova.
BANKE I RIZICI
25

Strukturne promene i konkurencija u bankarstvu
Slika br. 1-5: Promene u broju banaka od 1983-2003 god. u SAD
Do sli
čnih kretanja je došlo i kod nebankarske konkurencije. Na opadanje broja
banaka
je uticalo i bankrotstvo samostalnih banaka koje su kasnije pripojile velike
banke («purchase and assumption - kupovina i preuzimanje» ili P& A).
Pregled b. 1-3: Praksa teku
ćeg rapidnog koraka fuzija i akvizicija
Podru
čje
Indikatori – faktori
1. Regulacije i propisa
Smanjenje restrikcije za filijale
Primenom RNIB Act–a iz 1994. eliminisane su
me
đudržavne bankarske restrikcije
Primenom GLB Act–a iz 1999. dozvoljena je
konsolidacija u FSI
2. Izveštavanje i
ra
čunovodstveni
standardi
Primena opšte prihva
ćenih računovodstvenih
principa nasuprot Regulatornih
ra
čunovodstvenih principa
Standardi fer vrednosti
Propisi o eliminisanju metoda interesnog
urduživanja
3. Tehnološki napredak
Napredak u komunikaciji i tehnologiji
11
http://www.fdic.gov/bank/analytical/banking/2006jan/article2/index.html
Critchfield T., »Consolidation in the U.S. Banking Industry: Is the “Long, Strange Trip”
About to End?« FDIC Banking Review, 2006., str. 4
12
U Američkom bankarstvu postoji tri organizacione forme: nezavisne banke (banke
koje nisu udružene sa holding kompanijom), bankarske holding kompanije sa jednom
bankom(OBHCs) i holding kompanije sa više banaka- multinacionalne bankarske
holding kompanije (MBHCs).
13
Ćurčić U.,
Upravljanje rastom i performansama banke- strategijsko upravljanje
rastom i performansama banke
, Mladost-holding, Loznica, 2003., str. 79
BANKE I RIZICI
27
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
procesiranja podataka
4. Poslovno iskustvo
Porast koncentracije finansijskih institucija na
nacionalnom nivou
Pove
ćanje snage i kvaliteta zarade
Ekspanzija ponude finansijskih usluga
Ravnomeran rast cena bankarskih akcija
Porast broja banaka
Redukcija bankrota banaka
5. Ekonomski faktori
Ekonomski rast
Niske kamatne stope
Izobilje novca raspoloživog za investiranje
Višak finansijskog kapitala
Dominantna organizaciona forma u SAD su postale bankarske holding kompanije
(BHC) i multinacionalne bankarske holding kompanije (MBHC) (kontrolišu oko 3 od
svaka 4$) u SAD.
¨Cela bankarska struktura se pretvara u centralizovanu gde
četiri od pet institucija
dominira tržištem, od grada do sela, od regije do same države. Do 1999.godine
će 300
organizacija imati 85% svega što banke rade.
Ovakav pogled na strukturu bankarskog
tržišta SAD predstavljen je modelom:
Struktura tržišta
Ponašanje
Performanse
Furash-ov žargon: «željene performanse
će biti postignute šta god banke radile».
2.1.3.
Najvažniji merdžeri i akvizicije u bankarstvu
Stotine istraživa
čkih studija ukazuju na trendove u internacionalnim finansijskim
institucijma, posebno na procese M&A i efikasnost internacionalnih banaka u
Francuskoj, Nema
čkoj, Španiji, Velikoj Britaniji i SAD tokom devedesetih godina.
U
tom periodu je pet najve
ćih evropskih banaka udvostručilo svoju veličinu i stvoren je
ve
ći broj M&A.
Najve
će merdžer i akvizicijske aktivnosti navedene su u sledećem pregledu
14
Marshall J., ”Interview: Firebrand in Navy and Gray”, US Banker online, 1996., str.
2
15
Berger A.N., “Globalization of Financial Institutions: Evidence From Cross- Border
Banking Performance”, IMF Publication, 2000.
28
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Pregled nastanka zna
čajnijh M&A. u svetu u periodu 1996-2001.godine je dat u
slede
ćim tabelama br. 1-5 i 1-6.
Tabela br. 1-5: Novije me
đunarodne bankarske M&A.
Institucija pripajanja
Pripojena institucija
Mizuho Holdings,Inc.Japan
Dai-Ichi Kangyo Bank, Fuji Bank i
The Industrial Bank Of Japan
2001.
Banking Corporation, Japan
Sakura Bank i Sumitomo Bank
2001.
HSBC Holdings PLC; V. Britanija
Credit Commercial De France
2001
Banco Santander, S.A. Španija
Banco de Estado de Sao Paolo,
Brazil
2000.
ABN Amro Holdings, N.V.
Michigan National Corp, SAD
2000.
Deutshe Bank, AG, Nema
čka
Bankers Trust Company
1999.
Slika br. 1-6: Najve
će banke u svetu: mart 2005
pokušale da smanje sredstva i da se fokusiraju na komitente, nastojeći da ih upoznaju
bolje, da ih različitim vrstama usluga vežu na dugi rok i osiguraju sebi opstanak i profit.
18
www. Citigroup.com. (The banker)
30
BANKE I RIZICI
Strukturne promene i konkurencija u bankarstvu
Tabela br. 1-6: Zna
čajniji merdžeri u SAD
Rrang
Datum
Institucija
spajanja
Institucija
spajanja
Vrednost u
mlrd$
1
6.04.1998.
Travelers
Citicorp
$72.5
2
13.04.1998.
Nations
Bank
Bank America
61.6
3
08.06.1998.
Norwest
Wells Farago
Capital
34.3
4
13.09.2000
Chase
Manhattan
J.P.
Morgan&Co
34.3
5
13.04.1998
Bank One
First Chicago
NBD
29.6
6
18.11.1997
First Union
Core States
Fin.
17.1
7
14.03.1999
Fleet
Financial
Bank Boston
15.9
8
29.08.1997
Nations
Bank
Barnett Bank
14.8
9
18.10.1995
Wells
Farago
First Interstate
Bank
10.9
10
30.04.1999
Firstar
Mercantile
Bankcorp
10.6
11
28.08.1995
Chemical
Banking
Chase
Manhattan
10.4
12
30.08.1996
Nations bank
Boatmens
Bank
9.6
BANKE I RIZICI
31

Strukturne promene i konkurencija u bankarstvu
1995
Banc One ($92mlrd)
Bank of Boston($47mlrd)
1989
NCNB ($55.2mlrd)
C&S($23.3mlrd)
1987
Marshall Illisley($5mlrd)
Irving Trust($24.2mlrd)
1987
Wilmington
Trust($2.8mlrd)
Delaware Trust($1.1mlrd)
1986
Firs Interstate($52.5mlrd)
Bank America Corp.
($107mlrd)
1986
Fleet Financial Group
($10mlrd)
The Conifer Group($3.9mlrd)
1985
Comerica ($9.5mlrd)
Michigan National($6.8mlrd)
1985
Meridian Bancorp
($5.7mlrd)
Commonwelth ($1.3mlrd)
1984
Midlantic Banks
($6.4mlrd)
Statewide Bancorp($0.8mlrd)
1983
Norstar Bancorp
($3.6mlrd)
Security New York ($1.6mlrd)
1983
Barnet Banks ($6.9mlrd)
Florida Coast($0.6mlrd)
1982
Huntington
Bancshares($3.6mlrd)
Union Commerce($1.5mlrd)
1981
Southeast banking
Corp($5.8mlrd)
Florida national
banks($2.5mlrd)
2.2.
MAKROEKONOMSKE SNAGE I KONSOLIDACIJA BANAKA
2.2.1.
Makroekonomske snage koje podsti
ču konsolidaciju
Procese konsolidovanja podsti
ču:
Zakoni
– oni mogu odobravati ili zabranjivati M&A zbog njihovih uticaja na
konkurenciju, finansijsku stabilnost, konflikte interesa irme
đu komercijalnog i
investicionog bankarstva i sl.
21
O tome više u: Berger A.N., “Globalization of Financial Institutions: Evidence From
Cross- Border Banking Performance”, IMF Publication, 2000.
22
Pr
ekograničnu konsolidaciju i univerzijalizaciju poslovanja banaka su omogućili i
pomogli sledeći zakoni i programi:U EU- Single Market Programme (1977god), ,
Jedinstveni evropski akt (1986 god.) Bankarska zajednička direktiva (1989god.); u
SAD- The Riegle-Neal Interstate Banking i Branching Efficiency Act (1994. god.) i
Gramm- Leach-Blliley Act (1999. god.)
BANKE I RIZICI
33
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Povećana konkurencija -
koja zna
čajno smanjuje marginalne prinose i “tera” banke da
pove
ćavaju obime poslovanja da bi ostvarile ekonomiju obima (economy scale) i
obuhvata (economy scope) i generisale ve
ći prinos na sredstva i capital
Restrukturiranje i deregulacija bankarskih sistema
Globalizacija –
Istraživanja pokazuju da multinacionalne korporacije o
čekuju od banaka
da poseduju neophodnu ekspertizu i miks proizvoda da bi mogli da odgovore njihovim
investicionim potrebama ili upravljaju rizicima u bilo kojoj delatnosti korporacije
Država,
kroz slede
će poteze vrši:
o
uticaj na konkurenciju na tržištu i uslove ulaska (tj. postavljanje
ograni
čenja ili zabranjivanje prekograničnih merdžera);
o
odobravanje/neodobravanje odluka za pojedina
čne transakcije
merdžera;
o
ograni
čenje obima dozvoljenih transakcija;
o
javno vlasništvo nad institucijama;i
o
pokušaje minimiziranja troškova društva u slu
čajevima grešaka
(neuspeha)
Regulative su se uglavnom u prethodne dve decenije fokusirale na zastitu kupaca i
prevenciju gresaka. Sada se baziraju na povecanje efikasnosti kroz pove
ćanu
konkurenciju, sa fokusom na tržišnu disciplinu, superviziju i upravljanje kapitalom
bazirano na riziku:
1.
Standardi korporativnog upravljanja
tj. “
vrednost akcionara
” ili fokus na
prinos na sredstva (return on assets) i prinos na akcijski kapital (return on
equity). Menadžeri su pod stalnim pritiskom da pove
ćaju ove koeficijente kroz
nove izvore profita i optimalnu alokaciju sredstava.
2.
Politika vlade
u nastojanju da umanji socijalne rashode izazvane neuspehom
spašavanja institucija koje propadaju.
23
M&
A su njihov direktan rezultat, ali je teško utvrditi da li su veći značaj u njihovom
nastajanju imale reforme regulative ili tehnološki napredak, inovacije i finansijski
inženjering. Postoje izvesni dokazi da su tehnološke inovacije u mobilizaciji depozita
podstakle deregulaciju i da je razvoj tehnologije bio ključni faktor koji je omogućio
finansijskim institucijama u SAD-
u da prevaziđu funkcionalna i geografska ograničenja.
24
Npr. u Francuskoj, Japanu, Skandinaviji i Velikoj Britaniji u rešavanju problema
propalih institucija nadzorni organi vlasti su podsticali merdzere ili su forsirali
likvidaciju i prodaju najslabijih institucija. U Japanu u vreme krize banaka 90-tih
razvijene su investicije vlade ciji je zadatak bio da podrže rekonstrukciju i konsolidaciju
bankarskog sektora. Vlade mogu razvijati programe konsolidacije sa ciljem stvaranja
Nacionalnog šampiona i dominacije na globalnom tržištu.
34
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
korporativnoj kulturi i korporativni identiteti preduze
ća su smatrani naročito
problemati
čnim kod merdžera između jednakih. Pokušaji akvizicija često
postaju neprijateljski i neomiljeni u slu
čajevima kada postoji velike razlike u
poslovnoj kulturi:
6.
neadekvatni informacioni tokovi
- vrsta tržišne neefikasnosti koja može
pove
ćati nesigurnost dobiti koja se očekuje od merdžera ili akvizicije. Oni
mogu biti pripisivani velikim razlikama u ra
čunovodstvenim standardima u više
zemalja i sektora
7.
nedostatak kompatibilnosti finansijskih izveštaja
– može ukazati na postojanje
neizvesnosti u pogledu rizika procene imovine institucija uklju
čenih u
transakciju. Rastu
ća složenost velikih transakcija poslednjih godina je povećala
zna
čaj međunarodnih računovodstvenih standarada u procesima stvaranja
M&A
8.
problemi u proceni aktive
9.
nedostatak transparentnosti
- ako su informacije asimetri
čne i nesigurne i
ukazuju na skrivene troškove banka mora pažljivije proceniti rizik kada ulazi u
akviziciju
10.
korporativno upravljanje
– zna
čajne su razlike u zakonima i regulativi između
zemalja u pogledu funkcija odbora direktora i srednjeg menadžmenta koje
uti
ču na međusobne veze ova dva tela koja donose odluke, na njihove relacije
sa akcionarima, zaposlenim, kupcima, zajednicom i vladom.
11.
Vlasni
čka struktura
- organizaciona struktura i strategijsko upravljanje i
donošenje odluka jedne kompanije govore mnogo o tome da li se konsolidacija
može smatrati validnom poslovnom opcijom.
12.
struktura kapitala
– na
čini povećanja kapitala variraju, tako variraju i
mogu
ćnosti uticaja na nadzorni odbor u vezi sa donočenjem odluke o
konsolidaciji. Takav uticaj je
čini se najveći kod preduzeća koja se uglavnom
zasnivaju finansiranju nekretnina i opreme
13.
postojanje defanzivnih strategija
- odbrana od preuzimanja je najja
ča kada je
finansiranje iz privatnih izvora i ve
ći deo vlasništva je u privatnim rukama.
Strategije odbrane uklju
čuju isplatu provizija menadžerima, tzv. ”zlatne
padobrane” ili pravne i tehni
čke prepreke kao što su kompleksni ugovori o
vlasništvu (“otrovne tablete”) ili sklapanje tzv.cross-shareholdings sa drugim
institucijama
27
Ne iznenađuje da su rezultati intervjua isticali da su kulturne razlike bile najvažnije u
pogledu konsolidacije prekograničnih integracija i integracija na različitim
segmentima,oko 70% ispitanika; 40% se izjasnilo
da je smetnja i za domaće merdžere
koji uključuju preduzeća iz različitih segmenata industrije; oko 50% smatra da su
kulturna ograničenja srednje bitna kod oba tipa merdžera
36
BANKE I RIZICI
Strukturne promene i konkurencija u bankarstvu
14.
troškovi kompleksnosti
- tj. podcenjivanje troškova ili kompleksnost
upravljanja velikim i heterogenim institucijama i teško
će prilagođavanja
drugim korporativnim kulturama
15.
poreska politika
- konsolidacija može dovesti do smanjenja poreskih obaveza
ali kod prekograni
čnih merdžera direktni i indirektni troškovi nametnuti
oporezivanjem mogu investiciju u
činiti nerentabilnom. Dvostruko
oporezivanje na teritoriji dve zemlje može biti prepreka konsolisdaciji.
2.2.3.
Efekti konsolidacije, udruživanje i budu
ći trendovi
Konsolidacija pove
ćava koncentraciju finansijskih institucija, smanjuje rizik
geografskom diversifikacijom poslovanja, ali ne garantuje profit koji uglavnom zavisi
od kvaliteta upravljanja finansijskom institucijom. Može uticati na pove
ćanje stepena
interdepedencije izme
đu velikih kompleksnih institucija kroz: (1) međubankarske
zajmove, (2) OTC derivate, (3) sisteme pla
ćanja i poravnanja i sl. Složenost
konsolidovanih institucija tako
đe otežava procenu njihovog stvarnog stanja i one su
izazov za regulatorne autoritete i supervizore pošto njihov porast može da ima ozbiljne i
teške posledice po finansijski sistem (domino-efekat).
Istraživanja pokazuju da novonastale konsolidovane firme »ohrabrene novom
veli
činom« ulaze u visokorizične transakcije, to može povećati sistemski finansijski
rizik. Supervizori u mnogim zemljama primenjuju politiku “prevelika da propadne” tj.
konsolidacija može da pove
ća
moralni hazard
kod velikih banaka ohrabruju
ći ih da uđu
u velike rizike i na taj na
čin pogoršaju tržišnu disciplinu. Ona može redukovati
konkurenciju na finansijskom tržištu, pove
ćati troškove likvidnosti za neke institucije,
uticati na formiranje kamatnih stopa ali nema nekog ve
ćeg uticaja na monetarnu
politiku. Istraživanja pokazuju da samo relativno male banke mogu pove
ćati efikasnost
sa pove
ćanjem velićine. Komercijalne banke i osiguravajuće kompanije uglavnom
beleže pove
ćanu efikasnost kroz ekonomiju obima. Međutim, rapidne promene koje se
dešavaju na finansijskom tržištu mogu redukovati te efekte u budu
ćnosti.
Efekti konsolidacije na konkurenciju zavise od uslova tražnje i ponude na relevantnim
ekonomskim tržištima, uklju
čujući velićinu i barijere za ulazak novih kompanija. Za
proizvode »retail bankinga«, ponuda i tražnja su geografski lokalnog karaktera. Tržišta
»wholesale banking« proizvoda-poslovi sa privredom ili bankarstvo na veliko -
investicione aktivnosti i poslovi na tržištu novca i deviznom tržištu, derivati i
upravljanje aktivom su nacionalnog ili internacionalnog obima pri
čemu elektronsko
bankarstvo zna
čajno redukuje konkurenciju. Istraživanja u Italiji i SAD pokazuju, da
komercijalne banke u ovim zemljama nakon konsolidacije zna
čajno smanjuju
odobravanje kredita malim preduze
ćima zbog povećanog rizika. To je šansa za druge
nekonsolidovane banke i druge finansijske institucije da pokriju to tržište. Nove
28
Npr. strategija kombinovanja poslova sa visokim zaradama npr. kod investicionog
bankarstva sa stabilnijim kod životnog osiguranja mogu voditi do gubitka cilja i
podcenjivanja snage kupaca
BANKE I RIZICI
37

Strukturne promene i konkurencija u bankarstvu
Manje banke, da bi opstale na visokokonkurentnom tržištu, »spas«« nalaze u
specijalizaciji poslova »krojenih po ukusu« malog biznisa, li
čnom pristupu i marketing
orjentaciji prema klijentima i njihovim potrebama (customization) za finansijskim
proizvodima i uslugama. Krajnja budu
ćnost bankarskog sektora još nije poznata!
Budu
ći trendovi konsolidacije
mogu se sagledati kroz slede
će scenarije.
Scenario1
:
Univerzalne institucije
.
Ovaj trend se o
čekuje i u budućnosti, postojaće dalja konsolidacija i udruživanje
izmedju finansijskih institucija, ali i ne-finansijskih entiteta kao što su proizvodja
či iz
domena inofrmacionih tehnologija i telekomunikacija, poštuju
ći činjenicu da će sa
daljim rastom preduze
ća rasti i njihova kompleksnost i teškoće u upravljanju. Praznine
mogu popuniti neke regionalne institucije specijalizovane npr. za vo
đenje malih i
srednjih preduze
ća npr.u poljoprivredi.
Scenario 2: Specijalizovane institucije.
Mnoge institucije wholesale i retail banking su zauzele globalnu perspektivu, ali u
segmentu prodaje regionalno prisustvo može biti pod pritiskom pošto su prednosti
obima ograni
čene razlikama u lokalnoj kulturi. Optimalna veličina i struktura institucija
može zavisiti delimi
čno i od veličine tržišta na kome institucija posluje. Shodno tome,
scenario specijalizovanih institucija se ne preporu
čuje za mala tržišta, već za velika kao
što je tržište SAD, koje u ovom pogledu ima perspektvu.
Scenario 3: Ugovorno bankarstvo.
Finansijske institucije se u budu
ćnosti mogu specijalizovati kroz tehnologiju i vertikalnu
integraciju, odvajanje “proizvodnje” i “isporuke” finansijskih proizvoda korisnicima.
Zavisno od komparativnih prednosti odre
đene banke, ona mora da proizvodi samo one
proizvode koje sama ima u ponudi, a druge može nabavljati od specijalizovanih
proizvo
đača (bilo izvan ili u samom finansijskom sektoru).
Konkurencija
će se zasnivati na brendovima, kvalitetu proizvoda i usluga i cenama.
Dobar primer može biti internet bankarstvo. Mostovi izme
đu personalnog finansijskog
softvera i vebsajtova finansijskih institucija u kombinaciji sa prednostima u pouzdanosti,
bezbednosti, digitalnim potpisima itd., mogu u
činiti mogućim da internet podrži sve
finansijske usluge.
Iako
će se konsolidacija između ponuđača finansijskih usluga nastaviti u kraćem roku,
dugoro
čno gledano neke će propasti. Različiti specijalizovani proizvođači, npr. u oblasti
procesa pla
ćanja, bi se takođe mogli konsolidovati. Kako će se sve to izbalansirati ostaje
nam da vidimo u budu
ćnosti.
BANKE I RIZICI
39
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
2.3. TRENDOVI PROMENA I KONKURENTNOST BANAKA
2.3.1. Konkurentnost i opstanak banaka na tržištu
Videli smo, da su navedeni trendovi promena zna
čajno redukovali broj banaka na
finansijskom tržištu.
Tako na pr. u SAD, banke su samo pre jednog veka držale dve
tre
ćine ukupne finansijske aktive, a danas je taj procenat opao na samo jednu petinu
(2003 godine je iznosilo samo 22,7%).
Na tržištu EU su dominantne još uvek
komercijalne banke i štedionice.
češće ostalih finansijskih institucija je malo, ali u
postepenom porastu. Zahvaljuju
ći deregulaciji »bankarstvo je iz stanja ograničene
konkurencije došlo u stanje pove
ćanog rivalstva«.
Konkurentnost je zna
čajno porasla i
postavlja se pitanje “šta je banka, a šta nije?”
Da bi opstale na tržištu, banke su prinu
đene da se »otimaju« za klijente sa drugim
nebankarskim finansijskim institucijama (investicionim bankama, osiguravaju
ćim
društvima, penzionim fondovima, institucionalnim investitorima i sl.), da se uklju
čuju u
razne poslovne aktivnosti kao što su: osiguranje, lizing, faktoring, upravljanje
diversifikovanim portfolijima utrživih hartija od vrednosti i sl. Tako
đe se sve više
orjentišu na tržišta, prihvatanjem i primenom nove menadžment i marketing filozofije
upravljanja bankom, da bi bile sposobne da se bore na visoko-konkurentnom globalnom
tržištu.
Pod takvim pritiscima slabije banke ili propadaju ili se pripajaju finansijskim
konglomeratima. Deregulacija 80-tih i 90-tih godina na bankarskom tržištu SAD
30
Klijenti mogu otvoriti tekući račun u npr. SAD-u kod lokalne komercijalne banke,
štedno –
kreditne zadruge, mutual štedne banke, kreditne unije, brokerske kuće, kao što
je Merrill Lynch, ili za isti mogu dobiti popust kod brokera kao što je Charles Schwab.
Takođe takvu uslugu mogu dobiti kod Intuit-a, (softverske kompanije koja omogućuje
plaćanje rauna putem svog Qicken
softvera), ili kod virtuelne banke (celokupno
poslovanje obavlja preko interneta). Oni koji žele kreditnu karticu mogu da je dobiju
kod bilo koje depozitne institucije, benzinske pumpe, robne kuće ili nacionalne
finansijske kompanije.
Može se takođe dobiti i kartica General Electric-a, General
Motorsa-a, Ford Motors-a, Prudential-a, Merrill Lynch -a, Charles Schwab-a,
IBM
-a
i
mnogih drugih nebanakrskih finansijskih institucija i nefinansijskih kompanija. Klijenti
imaju više izbora nego ikada pre
31
Gup B.E., Kolari J.W.,
Commercial Banking - The Management of Risk
. John
Wiley&Sons, 2005., str. 15
32
Učešće komercijalnih banaka u ukupnoj aktivi se kreće: u Francuskoj 54%, Nemačkoj
47,9%, Španiji 55,7%
Italiji čak 81%.
33
Canals J., » Universal Banking. International Comparisons and Theoretical
Perspectives« Clarendon Press, Oxford, 1997., str 327
34
Glass Steagall
zakon je stvorio tri razliita sektora: komercijalno bankarstvo,
investiciono bankarstvo i osiguranje.
Bank Holding
zakon je odredio aktivnosti usko
vezane za bankarstvo i ograničio spektar aktivnosti koje kompanija može da ima ako
40
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
u investiciono bankarstvo i druge usluge koje generišu proviziju. Male i srednje banke
su nastavile da se koncentrišu na kredite, ja
čanjem veza sa glavnim klijentima,
marketing orjentacijom i prilago
đavanjem politike cena.
2.3.3.
Vanbilansno poslovanje banaka i sekjuritizacija zajmova
Vanbilansno poslovanje
se odnosi na izdavanje akreditiva, garancija, starateljske
poslove, savetodavne usluge,
STAND BY
akreditive, fju
čerse, opcije, svopove, menjačke
poslove, lizing, osiguranje i sl. Ove transakcije se ne evidentiraju u bilansu banke i
pružaju velike mogu
ćnosti zarade putem generisanja provizija i naknada od ovih
poslova. Njihovim obavljanjem banke mogu u
ći u veliki rizik odnosno, mnogo zaraditi
ili izgubiti. Ovaj trend nije bez rizika. Banke preuzimaju potencijalne obaveze, i u
slu
čaju da treće lice ne izvrši obavezu za koju je banka izdala garanciju ili izvršila
pla
ćanja banka snosi rizik transakcije.
Sekjuritizacija
je finansijska inovacija, vanbilansna aktivnost banke, kojom se sredstva
banke (zajmovi) konveruju u hartije od vrednosti koje se dalje prodaju na finansijskom
tržištu. Naime, banka odobri zajam, a sa druge strane proda hartiju od vrednosti, za koju
kao zalogu koristi odobreni zajam. Na taj na
čin se “uklanja” kredit iz bilansa banke i
rastere
ćuje kapital za nove plasmane, tj. smanjuje se rizik ukupnog kreditnog portfolija
banke.
Rast kredita, kao rizi
čnih plasmana, obavezuje banke da povećaju obavezne rezerve i
kapital, a to je skupo i smanjuje profit banke. Pripadaju
ću kamatu investitoru koji je
kupio hartiju od vrednosti podržanu aktivom (asset – backed securities) banka pla
ća u
tržištu kredita na srednja p
reduzeća koja su kao zajmotražioci niže reputacije. 1980-tih,
nekoliko investicionih banaka, ubedilo je investitore da su obveznice nekih preduzeća
(rangirane kao Ba) solidne investicije. Prosečna kamatna stopa na depozite u bankama,
je bila tako niska da
je kamata na obveznice od 3,5% ili čak 5% bila i više nego
dovoljna da kompenzuje rizik obveznice. Preduzeća emitenti su na taj način došla do
velikih izvora sredstava na duži rok i pod povoljnijim uslovima od bankarskih kredita
(cena
Junk Bonds
je bila niža od cene bankarskih kredita). I danas je tržište
Junk Bonds
veoma aktivno, one su indikator monetarne politike (na bazi razlike između kamatnih
stopa Junk Bonds
i stopa niskorozičnih državnih obveznica). Rast
Junk Bonds
je
smanjio ukupnu količinu kvalitetnih kredita i kamatnu maržu i povećao rizik za banke.
38
Ovo je dramatično demonstrirano krajem 2001. i početkom 2002. godine sa
bankrotom
E
NRON
-a i
K
MART
-a i problemima sa
T
YCO
i drugim firmama. Kako su se ove
nefinansijske kompanije približavale bankrotu berze novca i kapitala su se pred njima
zatvorile tako da su neophodna sredstva tražili od banaka. Tako da neposredno pre
bankrota
E
NRON
i
K
MART
su povećali svoje pozajmljivanje od banaka koje su ubrzo neki
deo kredita otpisale, a drugi ugovorile po većoj kamati. Banke su ubrzo shvatile da su
sredstva odobravale kompanijama pred bankrotom.
T
YCO
nije propao ali je ušao u
ogromne dugoročne dugove, koje je akumulirao ne emitujući hartije od vrednosti već od
bankarskog sektora.
42
BANKE I RIZICI
Strukturne promene i konkurencija u bankarstvu
kontinuitetu iz kontinuiranih prihoda koje ostvaruje po osnovu odobrenog (inicijalnog)
zajma. Prikupljena sredstva od kamate i glavnice po osnovu zajma, banka koristi da
ispuni obaveze prema vlasnicima hartija od vrednosti, ali prvo sebi uzima proviziju.
Ako banka prodaje ceftifikate sa kreditom kao zalogom, regulatori dozvoljavaju da
banka ta sredstva prenese iz bilasa u vanbilansno poslovanje. Ona
ne mora
da odvaja
rezerve u slu
čaju da korisnik kredita nije u stanju da ispuni sve svoje obaveze, tako da
se ukupna koli
čina sredstava zarobljenih u rezervama smanjuje, te se povećava
likvidnost banaka. Sekjuritizacija eliminiše i kamatni rizik, ona je u ovoj ulozi
investicioni bankar koji zara
đuje proviziju servisiranjem kredita bez preuzimanja
kreditnog rizika.
Proces je skup zbog troškova emisije hartija od vrednosti i provizija za kreditne
garancije (poboljšanje kvaliteta hartije od vrednosti kroz garantovanje od strane
osiguravaju
ćih kuća i drugih institucionalnih investitora; banka za tu uslugu plaća
naknadu). Najbolji zajmovi za sekjuritizaciju su oni sa standardnim karakteristikama
ro
čnosti, veličine, cene, kolaterala i sl. Hipoteke su najpopularnije jer su slične širom
svih tržišta. Komercijalni zajmovi su zbog njihove diversifikovanosti manje popularni
jer su više izloženi riziku. Visokorizi
čni krediti malim i srednjim preduzećima se retko
sekjurtizuju zato što je teško odrediti njihov kvalitet da bi se iskoristili kao zaloga u
emitovanju hartija od vrednosti.
2.3.4.
Konkurencija na polju razvijanja uslužnih programa
Bankama konkurišu i multinacionalne kompanije kao što su
G
ENERAL
M
OTORS
,
F
ORD
,
D
AIMLER
C
HRYSLER
i
T
OYOTA
koje finansiraju kupovinu automobila za svoje kupce,
osnivaju auto-dilerske ku
će i razvijaju slične
programe unapre
đenja programa prodaje
.
Profitabilnost ovih kompanija se zbog diferencijacije poslovnih aktivnosti može meriti
sa profitabilno
šću komercijalnih banaka. Njihova strategija se bazira na stvaranju
ekonomije obima na bazi prodaje automobila i nekretnina kao najvrednijih stvari koje
prose
čni ljudi kupuju.
Platni promet
je za banke postao visoko konkurentno tržište koje se sve više bazira na
elektronskim sistemima pla
ćanja. Zašto se Microsoft posmatra kao pretnja bankama?
Mnogi analiti
čari tvrde da je to zbog tehnološkog napretka i rapidnog porasta obavljanja
transakcija elektronskim putem posredstvom pametnih kartica (smart), mreža bankomata
(ATM) i Interneta. Gotovina još uvek dominantna po pitanju broja transakcija, ali su
iznosi minimalni. Transakcije
na veliko,
kori
šćenjem elektronskih platnih sistema
F
ED
W
IRE
i
CHIPS
su malobrojne ali su iznosi visoki. Čekovi su drugi najkorišćeniji
metod pla
ćanja u SAD (preko 10% svih transakcija u 2000. godini.), dobijaju na značaju
uvo
đenjem elektronskog čeka.
39
Barjaktarović, M. »Sekjuritizacija aktive u bankama«, Bankarstvo, Udruženje banaka
Srbije, Beograd, 1/2004. Po osnovu ovih aktivnosti banke u SAD su povećale
beskamatne prihode za 0,7% (od 1985-2000 god.).
BANKE I RIZICI
43

Strukturne promene i konkurencija u bankarstvu
finansijske kompanije
-
odobravaju zajmove trgovinskim preduze
ćima, pojedincima
i doma
ćinstvima pozajmljivanjem sredstava na finansijskom tržištu
finansijske holding kompanije ili konglomerati
–
prodaju sve vrste finanijskih
proizvoda i usluga
osiguravaju
će kompanije
–
štite od rizika lica ili imovinu preko javno prodatih
polisa i upravljaju sistemom penzionih planova preduze
ća i pojedinaca
penzioni fondovi -
institucije za ugovornu štednju, sredstva usmeravaju u kupovinu
državnih obveznica, obveznica preduze
ća i u stambene kredite (niski prinosi, visoka
stabilnost)
druge kompanije koje pružaju finansijske usluge - se specijalizuju za
hipotekarne zajmove, kreditiranje preduze
ća, faktoring ili lizing poslove,
emitovanjem
komercijalnih papira i dugoro
čnih obveznica i pozajmljivanjem sredstava direktno od
banaka.
47
npr. Salomon Smith Barney i Morgan Stanly;
48
npr. Household Finance, GMAC Financial Services
49
npr. GE Capital, UBS Warburg AG, Capital One Corporation;
50
General Electric Capital Services
(GECS) je kompanija u vlasništvu General
Electrica i najveća kompanija za pružanje finansijskih usluga i velikim stepenom
diversifikacije istih. Pored finansiranja kupovine automobila, Associates First Capital,
Household Finance, American Express Credit Card i Sears Roebuck Acceptance Corp.
GECS takođe odobrava razne potrošačke i komercijalne kredite (174 mlrd. od ukupno
425 mlrd. sredstava u 2001. god.). To s
u veličine koje čine GECS konkurencijom i
največim bankama u Americi. Najvećih dvadeset kompanija koje pružaju finansijske
usluge imaju ukupna sredstva veća od 10 mlrd. Mnoge od njih su u vlasništvu neke
matične kompanije, kao što je GECS, čiji je profit u 2001. god. iznosio 5.4 mlrd$, dok
je dobit GE iznosila 13.7 mlrd$.
BANKE I RIZICI
45
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
46
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
3.1. PROMENE U BANKARSTVU ZEMALJA U TRANZICIJI
3.1.1. Promene u bankarstvu Centralne i Jugoisto
čne Evrope
Bankarstvo je u predtranzicionom periodu bilo tradicionalno zašti
ćena industrija
restrikcijama ulaska stranih i osnivanja doma
ćih banka. Kao takva omogućila je sebi
»luksuz« da u uslovima nepostojanja gotovo nikakve konkurencije kroz monopolske
kamatne marže kreira enormne profite. Me
đutim, globalizacija se proširila i na ovaj deo
sveta u naterala banke da u velikoj meri promene stari na
čin poslovanja, deregulišu i
otvore tržište za strane investitore. Ove promene su zna
čajno povećale konkurentski
pritisak na banke i dovele do osnivanja novih institucija, privatizacije državnih banaka,
konsolidacije i ulaska stranih banaka na ovo tržište.
Bankarski sektor Centralne i Jugoistočne Evrope je ispoljio primetan razvoj u toku
poslednjih 15 godina tranzicije (1990-2005. godine.). Reforme finansijskog sektora u
tranzicionim ekonomijama su zavisile i od reforme u realnom sektoru. Imaju
ći u vidu da
je »alokacija i monitoring upotrebe kapitala u realnom sektoru – što je u kompetenciji
finansijskog sektora - od klju
čnog značaja za performanse ukupne ekonomije.
Cilj
tranzicionih ekonomija je bio, za neke je još uvek, da izgrade robustan bankarski sistem
što je u tesnoj vezi sa oporavkom preduze
ća. Nizak nivo štednje stanovništva, kao
osnovni izvor sredstava i kreditnog potencijala banaka je bio klju
čni problem u
finansiranju i oporavku preduze
ća.
Program reforme bankarskog sektora u ovim zemljama je obuhvatio:
•
svojinsku transformaciju banaka i politiku konkurencije,
•
rekapitalizaciju banaka,
•
redefinisanje poslovnih strategija.
Vlasni
čka transformacija u realnom sektoru je imala za cilj stvaranje profitno
orjentisanih preduze
ća putem stranih direktnih investicija i zajedničkih ulaganja (nova
znanja, proizvodne tehnologije, korporativno upravljanje - bolje performanse).
Vlasni
čka transformacija banaka se odvijala putem ulaska stranih banaka sa jakim
renomeom, jakom bazom kapitala i visokom poslovnom tehnologijom. One su preuzele
dominantnu ulogu u procesima konsolidacije i kontrole ovih tržišta. Austrijske i
italijanske banke su prve iskoristile mogu
ćnost da »odu na istok«. Procenat ukupne
aktive se u periodu od 1994-1999.godine pove
ćao sa 8% na 56%. Mađarska je preuzela
1
http://www.bis.org/publ/bppdf/bispap28.pdf
, Hawkins J., Mihaljek D,. The banking
industry in the emerging market economies: competition, consolidation and systemic
stability- an overview, Bank for International Settlements, 2006., str. 3.
2
O tome više u: Stiglitz J., “The Role of State in Financial Markets”, Annual
Conference on Development Economies, The World Bank, 1994., Washington.
48
BANKE I RIZICI
Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
lidersto u procesu privatizacije, i krajem 1999. godine strano u
češće je bilo više od 60%
u ukupnoj bankarskoj aktivi. Isti procenat je zabelež
en u Češkoj Republici (u Poljskoj
53%). Ovo je veliki i dinami
čan region sa izvanrednim mogućnostima rasta i
prosperiteta.
čina bankarskog sektora u ovim zemljama je još uvek mala sa
niskim stepenom intermedijacije.
3.1.2. Reforma bankarskog sektora i struktura vlasništva
Ulazak stranih banaka sa reputacijom, velikim iznosima kapitala i visokom tehnologijom
razbija oligopolsku strukturu doma
ćih banaka i stvara pogodan ambijent za povećanje
konkurentnosti. Klju
čni problem je bio rekapitalizacija banaka, tj. uklanjanje
neperformansnih zajmova iz bilansa banaka koji su u tranzicionom periodu toliko narasli
da ih banke nisu mogle pokriti iz sopstvenog kapitala i rezervi.
bankarskih sistema ove zemlje su uglavnom izdvajale od 5-15 % GDP-a. Najuspe
čniji
metod privatizacije je bio prodaja stranim bankama putem javnih licitacija da bi se
obezbedila transparentnost.
Ovaj metod se nije mogao primeniti u svim zemljama zbog nedostatka menadžment
timova koji bi sproveli uspešno taj posao. Nedostatak poverenja u banke je loše uticao
na potražnju za akcijama banaka. Iskustva Ma
đarske i Češke ukazuju da se isplati
„
čišćenje“ bilansa banaka i transparentnost poslovanja banaka pre privatizacije.
Problemi su bili i skrivene obaveze (vanbilansne stavke, neispla
ćene obaveze, porezi i
sl.) i zajmovi koji bi mogli postati nenaplativi u budu
ćnosti. Potencijalni kupci obično
traže neke vrste garancija ili mehanizama koji bi im omogu
ćio prodaju kupljene imovine
ukoliko bi se ispostavilo u izvesnom periodu da je kupovina bila loša. Sve zemlje su,
izuzev Poljske, ponudile garancije tzv. „prstenasto ogra
đivanje“. Ali čak i sa vladinom
garancijom mogu pro
ći godine dok se bilansi ne očiste od ranijih „grehova“.
U nekim od država privatizacija banaka je dovela do neslaganja javnih i privatnih
interesa, tj. straha od koncentracije vlasništva u rukama bogatih pojedinaca, korporacija
i finansijskih institucija. Mehanizam uticaja države je osmišljen kao, udeo koji daje
državi pravo da stavi veto na strateške odluke banke. Na taj na
čin se obezbeđuje zaštita
od mogućih naglih promena u bankarskoj orjentaciji. S druge strane ovakvi aranžmani bi
3
Osam novih zemalja se pridružilo EU u maju 2004. god.: Poljska, Mađarska. Češka,
Slovačka, Slovenija, Estonija, Latvija i Litvanija. Ove zemlje su sprovele odgovarajuće
zakonske i institucionalne reforme, ostvarile visok rast
per capita
dohotka, bitno
smanjile učešće države u u industrijskom i bankarskom sektoru, ostvarile visoko učešće
stranih direktnih investicija i visok stepen finansijske intermedijacije.
4
Redefinisanje poslovnih strategija se bazira na uspostavljanju zdravijih tržišnih
kriterijuma da ne bi ponovo došlo do stvaranja neperformansnih zajmova i bazira se na
selekciji kreditnih zahteva, korišćenju kolaterala i zaštitnih klauzula, kao i na uvođenju
savremene metodologije vezano za upravljanje kreditnim rizicima
BANKE I RIZICI
49

Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
zajmova, što remeti monetarnu i makroekonomsku stabilnost i rezultira uvo
đenjem
restriktivnih mera od strane centralnih banaka (pove
ćanje kamatnih stopa, obaveznih
rezervi). Zajmovi se
često koriste za uvoz potrošačkih roba što povećava
spoljnotrgovinski deficit. Hipotekarni krediti tako
đe beleže značajan rast (kao % GDP-a
u 2005.g.): u Hrvatskoj 12%, Ma
đarskoj 11%, Češkoj 9%, Poljskoj 7%, Bugarskoj 5%,
Slova
čkoj 4%, Rumuniji i Srbiji 2% kao % GDP-a.
Banke alociraju sredstva u državne hartije od vrednosti. Me
đutim, u skorije vreme
postaju manje atraktivne pošto pada prinos. Uprkos porastu potrošnje, depoziti su
tako
đe pokazali značajan rast, u odnosu na GDP u svim zemljama regiona (posebno
Češkoj i Hrvatskoj 65%, Bugarskoj 60%, Sloveniji i Slovačkoj 55%, Mađarskoj i
Poljskoj 35%, Rumuniji i Srbiji 25%).
Navedeni podaci ukazuju na povratak poverenja
u banakrski sistem u regionu.
Zakonom propisani viši nivo kapitala je bila mera koja je naterala banke da se
konsoliduju, naročito one sa slabim performansama. Takva konsolidacija je obezbedila
neophodni kapital, novu tehnologiju i know-how i konvergenciju prema bankarstvu
razvijenih tržišnih privreda kroz:
•
uvo
đenje novih efikasnih tržišnih koncepcija i filozofija poslovanja (marketing
i menadžment),
•
agresivnu tržišnu penetraciju,
•
korporativno upravljanje i poboljšanje kvaliteta funkcionisanja banaka,
•
uvođenje novih analitičkih i tehnoloških postupaka,
•
akvizicije doma
ćih sa stranim bankama,
•
pove
ćanje profitabilnosti i poboljšanje drugih performansi ne samo banaka već
i preduze
ća
•
pove
ćanje konkurencije u bankarskom sektoru i sl.
Me
đutim, cena ulaska stranih banaka je preuzimanje najprofitabilnijih domaćih
kompanija ili grana, dok doma
ćim bankama ostaju neprofitabilna i visokorizična
preduze
ća.
Elektronsko poslovanje u regionu još uvek nije pretnja tradicionalnom na
činu
poslovanja, bez obzira na njegov doprinos bankarstvu razvijenih zemalja. Efikasnost
informacione tehnologije je najve
ća na finansijskim tržištima u poslovima sa hartijama
od vrednosti i finansijskim derivatima (hedging i speculating). To podrazumeva visok
stepen razvijenosti finansijskih institucija i tržišta, berze, tržište novca, tržište kapitala
kao i razvijen realni sektor kao osnova funkcionisanja takve finansijske infrastrukture.
7
Ekonomist, NIP Ekonomist Media Group, Beograd (različiti brojevi iz 2005-06.god.)
8
http://www.bis.org/publ/bppdf/bispap28.pdf
, Hawkins J., Mihaljek D., “The banking
industry in the emerging market economies: competition, consolidation and systemic
stability- an overview”, Bank for International Settlements, 2006., str. 4
BANKE I RIZICI
51
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Korisnost informacione tehnologije u ovim zemljama je najve
ća u operativnim
transakcijama.
Najviše su u upotrebi bankomati (ATM), kreditne i debitne kartice, upotreba interneta
što zna
čajno redukuje troškove prodaje u odnosu na tradicionalne kanale distribucije
(mreže filijala). Nedovoljna upotreba informacionih tehnologija smanjuje mogu
ćnosti
investiranja i donošenja upravlja
čkih odluka banaka da iskoriste savremene strategije
rasta i razvoja kroz konsolidaciju i udruživanja, redukciju troškova i pove
ćanje
profitabilnosti. Dodatno ih optere
ćuje i »digital devide« pristup bankarskim servisima
koji
će uglavnom biti primenljiv za klijente višeg obrazovnog nivoa dok će servisi za
siromašnije postepeno i
ščezavati.
Dezintermedijacija bankarskog poslovanja »plaši« banke da ne izgube postoje
će
klijente. Banke u nekim od ovih zemalja su uspostavile bolje i
čvršće veze sa
korporativnim klijentima, primenom marketing koncepta i drugih priznatih veština
upravljanja u bankama razvijenih tržišnih privreda. Smanjile su operativne troškove i
koncentrisale se na klju
čne poslove koji generišu visoke stope prinosa.
3.2. SVOJINSKA I POSLOVNA TRANSFORMACIJA BANAKA
3.2.1. Tranzicioni procesi u našem bankarstvu
Osnovne karakteristike socijalisti
čkog bankarstva u našoj zemlji su bile:
•
veoma jak uticaj države i kontrolnih institucija na poslovanje banaka, jak uticaj
politi
čkog faktora na poslovanje banke na svim nivoima, od opštine do
federacije
•
nezainteresovanost banke za rezultate investicione politike, promašene
investicije
•
nizak nivo automatizacije poslovanja,
kompjuterske tehnologije,
telekomunikacija i automatizacije itd.
•
krute i stati
čne forme organizacione strukture uglavnom zbog karaktera radnog
odnosa
•
odsustvo svake vrste korporativnog planiranja, naro
čito strategijskog planiranja
•
nekonkurentnost me
đu bankama i mali gotovo simboličan broj drugih
finansijskih institucija
•
odsustvo analize i procene rizika ulaganja sredstava u pojedine investicione
projekte.
9
U razvoju našeg banakrskog sistema od Drugog svetskog rata do danas, u uslovima
dezintegracije Narodnih banaka republika i pokrajina i Narodne banake Jugoslavije
(NBJ) i uslovima dogovorne ekonomije, poslovne banke nisu to bile u pravom smislu.
One su bile izvršioci organa vlasti i pojedinaca, i kreditirale “što šta” što bi opet “neko
ocenio da treba”, a ne da li je to bilo opravdano ulaganje na bazi ekonomskih principa.
52
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
3)
intervencija Agencije za sanaciju banaka od jula 2001. do marta 2002.godine.;
4)
privatizacija banaka od 2002.godine.
Neke banke su likvidirane, uklju
čujući četiri velike (Beogradska banka, Beobanka,
Jugobanka i Invest banka), neke su pripojene drugima, a ostale privatizovane. Danas u
Srbiji posluje 38 banaka. Strane banke, u zavisnosti od na
čina na koji su ušle na naše
tržište, delimo na greenfield i ostale strane banke. Greenfield banke su banke
čiji način
ulaska nije bio kupovina neke doma
će banke, već su direktno otvorile svoje
predstavništvo u Srbiji a zatim i poslovnice (Raiffeisenbank, Hypo-Aplpe-Adria Bank,
HVB Bank, Societe Generale Bank i Pro-Credit Bank).
Od kraja 2004.godine ulazak stranih banaka na naše tržište se vezuje za kupovinu
doma
ćih banaka u državnom ili privatnom vlasništvu (Banca Intesa, Alpha Bank, EFG
Eurobank, National Bank of Greece, Erste Bank, Laiki Bank, Volksbank, Credit
Agricole Group, Piraeus Bank i dr.). Bankarski sistem u periodu 2003-06. godine je
zabeležio zna
čajan rast, bilansna suma i plasmani komitentima su udvostručeni, dok
depoziti komitenata beleže zna
čajan rast.
Usled nerazvijenosti finansijskog tržišta u
Srbiji, plasmani u hartije od vrednosti su zanemarljivi, dok je kretanje obaveznih rezervi
banaka kod NBS i repo plasmani, odraz napora NBS da steriliše visoku likvidnost
sistema (
Prilog broj 1
.)
Septembra 2006. privatizacija državnih banaka je završ
ena. Činjenica je da će se sa
konsolidacijom bankarskog sektora na ovim prostorima i dalje nastaviti. Mora se i dalje
ja
čati poverenje u naš dinar, sprečiti eventualni budući monetarni udari i što pre stvoriti
uslovi, pored interne, za njegovu eksternu konvertibilnost. Pored toga, oživeti i osnažiti
bankarski princip sigurnosti, tj. zaštititi depozitare preko osiguranja štednje
stanovništva, te preko principa stabilnosti zaštititi bankarski sistem zemlje od mogu
ćih
lan
čanih negativnih efekata bankrotstva banaka odnosno od tzv. domino efekta. Takođe
je veoma važno obezbediti takvu bankarsku tržišnu strukturu, da bi se, pod dejstvom
konkurencije, zaštitili komitenti i klijenti od eventualnog mnopolskog ponašanja
pojedinih banaka.
11
Početak vraćanja tzv. stare devizne štednje, konverzijom duga u državne obveznice,
se smatra početkom vraćanja poverenja u bankarski sistem. Od tog momenta polako je
počela da raste dinarska i devizna štednja na računima poslovnih banaka, još uvek je
daleko od zadovoljavajućeg nivoa (prema podacima iz decembra 2004 god. 3-4 mlrd.
eura je još “pod dušecima”). Prikupljena štednja je pretežno u stranoj valuti, a veoma
mali procenat je u dinarima. Najnoviji podaci za kraj 2009.godine pokazuju da u našim
bankama ima preko 6 milijardi eura devizne štednje.
12
Više o tome u: Ždrale J.: „Transformacija bankarskog sektora Srbije: svojinska
strutura i rast bilansnih kategorija dec 2003-mart 2006“, Kvartalni monitor-ekonomskih
trendova i politika u Srbiji, FREN, Beograd, 4/2006.
54
BANKE I RIZICI
Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
3.2.2. Promene u mikroekonomskom poslovanju banaka
Promene u domenu upravlja
čkih procesa
Promene su se dogodile i u internom poslovanju banaka, naro
čito u domenu jačanja
upravlja
čkih procesa. Više su se osetile u poslovanju tržišno orjentisanih banaka, ali s
obzirom na njihovo širenje kroz konsolidaciju i u druge regione efekti su se osetili i na
bankarskim tržištima bivših tranzicionih ekonomija. Instrumenti prilago
đavanja banaka
navedenim promenama su u efikasnom menadžmentu i efektivnom liderstvu koji mogu
da:
1)
poprave performanse zaposlenih,
2)
razviju proizvode i usluge koje traži tržište,
3)
razviju odgovornu i fleksibilnu organizacionu strukturu,
4)
pove
ćaju produktivnost,
5)
poprave kvalitet usluga,
6)
razviju prodajnu kulturu
i
7)
set konceptualnih, humanih i tehni
čkih veština i sl.
Naime, polazi se od toga da «lideri podsti
ču ljude i vuku ih napred za sobom, stavljaju
fokus na vrednosti doprinosa i aspiracije, po
činju sa vizijom i fokusiraju napore
kolektiva na pretvaranje vizije u realnost. Menadžeri stavljaju akcenat na fizi
čke interne
resurse banke, njen kapital, tehnologiju, opremu, i sa sa više efekata upravljaju onim što
je ve
ć postojeće nego što menjaju “status quo”. Oni treba da predvide tok i pravac
budu
ćih promena u okruženju, da reaguju na njih prilagođavanjem poslovnih aktivnosti
da bi se ostvarili o
čekivani rezultati.
Od njih, ali i od svih zaposlenih se zahtevaju nova znanja, sposobnosti, veštine kao i
napor u uspešnom rešavanju poslovnih problema banke. Pod pritiskom konkurencije oni
su u stalnom nastojanju da poboljšaju performanse, finansijske, marketingške i
upravlja
čke ciljeve i ključne korporativne ciljeve:
•
dodatnu vrednost,
•
rast i
•
razvoj banke.
Loš menadžment i slabi lideri vode u probleme banku, loše strategijske i takti
čke odluke
je mogu koštati bankrota. Kvalitet menadžmenta je u: na
činu rukovođenja, uspešnoj
kontroli faktora uspeha banke, primeni marketing koncepcije, upravljanju
informacijama, primeni savremene tehnologije, razvoju inovacija proizvoda i usluga,
konkurentskoj bazi troškova, upravljanju rizikom, strategijskom planiranju i
adekvatnosti kapitala.
13
Ćurčić U.,
Bankarski portfolio menadžment - Strategijsko upravljanje bankom,
bilansima, kvalitetom, bonitetom i portfolio rizicima banke
, Novi Sad, Feljton, 2002.,
str. 32
BANKE I RIZICI
55

Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
Kreditiranje sa promenjivim kamatnim stopama
: treba da zaštiti banku od rizika
kamatne stope ugovaranjem promenljive kamatne stope na plasmane, posebno
dugoro
čne. U uslovima velikih oscilacija u promenama kamatnih stopa i ubrzane
inflacije treba ili obustaviti kreditiranje ili izvršiti naplatu kredita ili finansijska sredstva
transformisati u kurentnu robu, nekretnine ili stabilnu valutu, da bi se sa
čuvala vrednost
glavnice pozajmljenih sredstava.
Projektno i korporacijsko finansiranje
privrede banku orjentiše na pojedna
čne projekte
klijenata umesto na kompletno tzv. korporacijsko finansiranje preduze
ća. Njemu
prethodi ekspertiza projekata u koji banka namerava u
ći, ako ona pokaže da je projekat
profitabilan, onda
će se i banka lakše odlučiti za ulaganje u isti.
Sekjuritizacija
o kojoj je ve
ć bilo reči
Kontinuirano poboljšanje kvaliteta finansijskih proizvoda i usluga
:
•
identifikacijom prirode svojih proizvoda i usluga, kategorizacijom korisnika,
tržišta, konkurenata, regulatorne sredine i klju
čnih atributa kvaliteta;
•
utvđivanjem svoje misije kvaliteta i ciljeva, onako kako su oni viđeni od strane
korisnika i utv
đivanjem odgovarajućih metoda izvršavanja da bi dostigli ove
ciljeve;
•
postizanjem upravlja
čke opredeljenosti na nivou top menadžmenta za
kontinuirani popravak kvaliteta;
•
ovla
šćenjem zaposlenih da koriste svoja uverenja u poslovanju sa korisnicima
proizvoda i usluga;
•
skupljanjem i analiziranjem relevantnih informacija koje se odnose na potrebe
korisnika, proizvode i usluge i na interno poslovanje, snabdevanje i
konkurente;
•
obezbe
đenjem saglasnosti o zaštiti privatnosti ličnih informacija korisnika i sl.
I naše bankarstvo su zahvatile napred navedene promene. Trendovi poput retail
bankinga (poslovi sa stanovništvom), corporate bankinga (poslovi sa privredom), platnih
kartica, e-bankarstva, su sada nešto što se naglo razvija na našem tržištu. Bankarski
sistem je restrukturiran, delimi
čno izvršena fuzija i akvizicija nekih banaka i skoro
završen proces privatizacije banaka. Dobrom broju naših banaka nedostaje
organizovanje na savremenim tržišnim osnovama, tako da još uvek imaju karakteristike
tradicionalizma, konzervatizma i neracionalnosti. To su valjani razlozi za korenitu
unutrašnju reformu banaka, to je nužnost da bi se savladao gap zaostalosti zbog
desetogodišnjeg perioda izolacije, stagnacije i nerada.
Nužno je uložiti velike napore i brzo raditi na otklanjanju nedostataka i primenjivati
savremenu poslovnu filozofiju, metode i tehnike da bi se smanjio jaz zaostalosti i
omogu
ćilo progres prema Evropskoj uniji i svetu. Ulaskom stranih banaka na naše
tržište bankarsko poslovanje je po
čelo da zaživljava na tržišnim principima poslovanja.
Mada su strane banke iskoristile “slatko nasle
đe”, tj. oligopolsku poziciju, koju su
BANKE I RIZICI
57
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
tradicionalno imale doma
će banke, pozicionirale se veoma brzo na tržištu, naročito retail
i da pod izgovorom visokih rizika i ”stroge zakonske regulative” formirale nerealno
visoke cene proizvoda i usluga, najve
će u regionu.
Rast kreditnog portfolija doma
ćih banaka je limitiran nivoom depozita, shodno tome
banke u stranom vlasništvu su u boljoj poziciji, pošto dodatna sredstva mogu dobiti od
svojih centrala ili od drugih stranih banaka. Kreditna funkcija je utemeljena uglavnom
na prilivima iz donacija, inostranih kreditnih linija i nekih razvojnih kredita. Još uvek je
akcenat na potroša
čkim kreditima. U prvoj polovini 2004. god. retali banking je
povećao rast za 33%. Istvremeno su i depoziti stanovništva nastavili trend rasta, kao i
tržiš
te korporativnih kredita. Kamatne stope su prilično visoke iz više razloga, zbog
visokih rizika, limitiranih sredstava, niskog stepena konkurencije, limitiranih izvora
sredstava, restriktivne monetarne politike i sl.
3.3. MENADŽMENT I LIDERSTVO U BANKARSTVU
3.3.1. Suština i zna
čaj menadžmenta i liderstva
Pod
menadžmentom
se podrazumeva pojedinac ili grupa pojedinaca odgovornih za
prou
čavanje, analizu i formulisanje odluka i iniciranje odgovarajućih akcija u korist
jedne organizacije.
đutim, upravljanje savremenom bankom znači susretanje sa
izazovom liderstva, koje je donela sa sobom deregulacija bankarskog tržišta, a koje se
ogleda u: (1) popravljanju performansi zaposlenih; (2) razvijanju proizvoda i usluga
koje tržište traži; (3) razvijanju odgovorne i fleksibilne organizacione strukture; (4)
pove
ćanju produktivnosti; (5) popravljanju kvaliteta usluga; (6) razvijanju prodajne
kulture.
Efikasni menadžment i efektivno liderstvo nisu bili u prošlosti kriti
čan faktor uspeha u
bankarstvu, ali su danas postali glavni izazovi. Efikasni menadžeri i efektivni lideri
prave jasnu razliku izme
đu bankarstva kao struke i upravljanja bankom. Liderstvo je
realan klju
č rešavanja najvećeg broja problema u bankarstvu. Ako banka u uslovima
deregulacije ima slab menadžment tim, neminovno je da
će imati teškoća u prodaji
svojih proizvoda i usluga, problema u usluživanju, teško
ća u održavanju homogenosti
kolektiva i teško
ća u poslovnom moralu. U suštini, to je istina svakog savremenog
biznisa.
Nema sumnje da je za vo
đenje banke jedna od bitnih pretpostavki poznavanje procesa
bankarske tehnnike i tehnologije - vrste poslova i toka dokumentacije. Na najvišem
nivou banke je od izuzetnog zna
čaja donošenje strategijskih i taktičkih poslovnih odluka
koje uti
ču na strukturu bilansa banke tako da se maksimizira profit. To svakodnevno
zahteva da se rizik likvidnosti održava na prihvatljivom nivou, koji kamatnu stopu izlaže
18
Jerry M. Rosenberg: Dictionary of Banking and Financial Services, Second Edition,
John Wiley & Sons, New York, 1985. godine, str. 422.
58
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Za vo
đenje bankarskih poslova u takvim uslovima bila su prevashodno dovoljna znanja i
sposobnosti iz bankarske tehnike i tehnologije i iz administracije
bankarskog
poslovanja, a ne iz menadžmenta. Bilo je dovoljno da banka primereno poštuje
zakonske propise i poštuje osnovne principe bankarskog poslovanja. Dakle, u uslovima
regulacije banka je mogla uspešno poslovati ako je na glavnim pozicijama “top
menadžmenta” imala ljude koji su dobro poznavali bankarstvo kao struku i imali znanja
iz opšte administracije bankarskog poslovanja. Glavna strategija poslovnih banaka pre
deregulacije bila je usmerena na interne faktore i održavanje
čvrste kontrole nad
internim procesima i na efikasnu ‘proizvodnju’ internih informacija. Menadžment i
liderstvo, ako se uopšte zahtevalo, bilo je potrebno samo na vrhu (eventualno za prvog
čoveka).
Premda su bankarske veštine i administrativne sposobnosti još uvek kriti
čne na
odre
đenim nivoima u bankarstvu, poslovanje banaka danas, iako u još uvek nepotpuno
deregulisanom tržištu, zahteva ne samo efikasnost - racionalne napore ve
ć i organizovan
nastup na tržištu u cilju ostvarivanja efektivnog poslovanja - zadovoljavaju
će rezultate.
Zato se prvenstveno od
čelnih ljudi banke, ali i od ostalih na svim punktovima
organizacione strukture, zahtevaju nova znanja, sposobnosti i veštine, koje
će im
omogu
ćiti uspešno rešavanje poslovnih problema u deregulisanom bankarskom tržištu.
Uporedo sa novim znanjima, sposobnostima i veštinama iz oblasti menadžmenta i
liderstva zahteva se i ekstra napor da bi se ostvarili ciljevi i zadaci banke u novim i
težim uslovima.
Savremena bankarska teorija i praksa ukazuju da je jedan od klju
čnih faktora uspeha
moderne banke upravo njeno najviše rukovodstvo njen ‘top menadžment’. Upravo se u
delovanju ove funkcije banke mogu ispoljiti klju
čni problemi upravljanja savremenom
bankom, koji mogu imati za poslovanje banke veoma loše posledice. U najkra
ćem, te
posledice bi se mogle svesti na slede
će:
(1) nesposobnost upravljanja promenama,
(2) nedovoljan strategijski pristup,
(3) neodgovaraju
ća organizaciona struktura, i
(4) neodgovaraju
ća poslovno-prodajna klima.
Ostvarivanje zadataka menadžmenta banke u promenjenim, deregulisanim i dinami
čnim
uslovima postaje je bitan odnosno kriti
čan faktor uspeha ili neuspeha banke. Naime,
sasvim je jasno da se listi razloga zbog kojih jedna banka može da ode pod ste
čaj, pored
loše plasiranih kredita i pada ekonomije, doda i loš kvalitet menadžmenta. Misli se na
menadžment tim banke koji nije u stanju, bez obzira na razloge, da predvidi tok i pravac
budu
ćih promena u okruženju i prilagodi svoj poslovni miks tim promenama i tako
ostvari potreban nivo profita banke.
21
Ibidem, str. 131.
60
BANKE I RIZICI
Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
Znanja i sposobnosti koje moraju posedovati savremeni menadžeri u bankama, pored
znanja o bankarskoj tehnici i tehnologiji - koje je polazna pretpostavka, moraju biti
iznad sadašnjeg nivoa u našim bankama. Naime, nema sumnje da su danas znanja ljudi o
bankarstvu u našim bankama - u proseku - na relativno visokom nivou, ali se to ne može
re
ći i za znanja iz menadžmenta. Mada se do sada u našim bankama menadžment nije
vrednovao kao klju
čni faktor uspeha ili neuspeha banke, danas on to sve više postaje.
Čak se i u savremenim bankarskim institucijama razvijenih zemalja, kao što je to na
primer ameri
čko bankarstvo, oseća nedostatak upravo kvalitetnog menadžmenta. To je
naro
čito izraženo u sprovođenju daljih reformi, gde samo kvalitetan menadžment, čija
znanja i sposobnosti podrazumevaju ve
će preduzimanje rizika u bankarskim
poslovima.
Potrebu za ve
ćim obrazovanjem iz menadžerskih znanja i veština izazvala su dva
faktora: (1) narasla konkurencija prouzrokovana deregulacijom i (2) ranije okruženje,
koje je zahtevalo dobro znanje iz administracije, ali ne i potrebnu veštinu upravljanja i
liderstva.
Upravljanje savremenom bankom zna
či svakodnevno susretanje menadžera
na svim ta
čkama organizacione strukture banke sa izazovom liderstva i sa rizicima koje
je “donela” deregulacija i to:
(1) stalno popravljanje performansi zaposlenih,
(2) razvijanje proizvoda i usluga koje tržište traži,
(3) razvijanje odgovaraju
će i fleksibilne organizacione strukture,
(4) pove
ćanje produktivnosti,
(5) popravljanje kvaliteta proizvoda i usluga,
(6) razvijanje prodajne kulture, itd.
Promene dovode do konflikta novog soja menadžera i tradicije intuitivnog odlu
čivanja.
Upravlja
čke informacije postaju ključni oslonac i podrška odlučivanju, a ne očekivanja
na bazi intuicije. Glavna preokupacija “top menadžmenta” banke treba da bude
upravljanje rizikom banke. Kvalitet menadžment tima banke podrazumeva kontrolu
klju
čnih faktora uspeha banke kao što su: (1) kvalitet rukovođenja, (2) primena
marketing koncepcije, (3) kvalitet upravljanja informacijama, (4) primena savremene
tehnologije, (5) razvoj inovativnih proizvoda i usluga, (6) konkurentska baza troškova,
22
“Osnovni problemi banaka su upravljanje rizikom, a ne ono š
to čine reformisti i
članovi kongresa” rekao je John G. Medlin, Jr., predsednik First Wachovia Corporation
iz Winston-Salem-a, Severna Karolina, USA, prilikom diskusije o tezama za reformu
bankarstva u Kongresu SAD i dodao: “Vi ne možete dobiti novac za pokrivanje
gubitaka iz vazduha. On mora doći od klijenata i deoničara.” Vidi: The New York
Times, Sunday, June 16, 1991. godine, section The Week in Review, str. 5.
23
James H. Donnelly and Steven J. Skinner: The New Banker - Develop Leadership in a
Dynamic Era, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1989. godine, str. 6.
BANKE I RIZICI
61

Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
(3) Moderni bankari se danas suo
čavaju sa tri ključna izazova:
- razvojem performansi prodajne kulture,
- upravljanjem promenama, i
- razvojem odgovorne organizacione strukture.
(4) Kreiranje banaka koje se mogu boriti sa promenama podrazumeva da bankarski
menadžeri budu prvi cilj tih promena. Najbolji bankarski menadžeri izgleda znaju da je
razvoj strategije banke proces koji ima smer kretanja ‘spolja ka unutra’, dok promene
zahtevaju primenu nove strategije u proces koji ima smer ‘od unutra ka napolje’ i treba
da po
činje od njih samih. Dakle, bankarski menadžeri započinju proces promena od
sebe nastavljaju
ći taj proces dalje i završavajući ga ljudima koji izvršavaju poslove -
izvršiocima. Oni nikada ne pitaju izvršioce za kreiranje promena.
(5) Set veština potreban da bi bankarski menadžer bio efektivan je pove
ćan - proširen,
kao što je i sam miks u setu od tri klju
čne veštine (tehnička, konceptualna i humana)
promenjen. Naime, da bi bankarski menadžer postao efektivan, mora da ovlada setom
od tri veoma važne i opsežne veštine:
(a) Tehni
čka veština obuhvata veštine iz bankarske tehnike i bankarske funkcije, a
uklju
čuje specijalna znanja i analitička sredstva za pojedine bankarske specijalnosti i
njihovo kori
šćenje.
(b) Konceptualne tj. koncepcijske - pojmovne veštine uklju
čuju strategijske analize,
organizaciono oblikovanje i upravljanje promenama. Osnova kori
šćenja ovih veština je
davanje odgovora na pitanje kako voditi poslovanje banke u dinami
čnoj ekonomskoj,
tehnološkoj, deregulisanoj i konkurentskoj sredini uz primenu i kori
šćenje novih ideja.
Efektivan menadžer mora znati da
čita indikatore budućih promena u okruženju i da
strategijski kreira viziju odnosa banke i okruženja u dinami
čnim uslovima (‘gađanje u
hodu u pokretnu metu’).
(c) Humane veštine uklju
čuju sposobnost da se bude efektivan u međuljudskim
odnosima i efektivan graditelj tima (‘bankarstvo je posao ljudi’). Ovo podrazumeva
sposobnost koja se sastoji od nekoliko komponenti i to za: (1) liderstvo, (2) gra
đenje
tima, (3) komuniciranje, (4) odlu
čivanje, (5) upravljanje odnosima u grupama
(‘relationship’), (6) pore
đenje sa onima koji su na dnu grupe, zatim sa superiornima itd.,
(7) vezu sa spoljnim grupama itd.
Konceptualne i humane veštine i sposobnosti u bankarstvu su danas jednako važne kao i
tehni
čke veštine i znanja, čak i više, jer one će obezbediti banci komparativne prednosti
sutra.
Tržišna i marketing orijentacija u poslovanju banke zahteva odre
đene profile menadžera
i lidera i njihovu motivaciju za kreativan rad i visoko profitabilne performanse.
BANKE I RIZICI
63
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Donošenje svake finansijske odluke u banci uklju
čuje tri važna faktora: (1) novac, (2)
vreme i (3) rizik.
Problem se svodi na što realniju i objektivniju procenu ponu
đenih alternativa koje treba
da se ostvare u budu
ćnosti. Smatra se da uspešni menadžeri koji žele da postanu
efektivni lideri treba da imaju osobine date u pregledu br. 3-1.
Pregled br. 3-1
: Neke kakrakteristi
čne osobine efektivnih lidera
Inteligencija
Li
čne osobine
Sposobnosti
1. Prosu
đivanje
1. Adaptabilnost
1. Sposobnost stupanja u
2. Odlu
čnost,
2. Opreznost
kooperaciju
3. Znanje
3. Kreativnost
2. Kooperativnost
4. Te
čnost govora
4. Li
čni integritet
3. Popularnost i prestiž
5. Samopouzdanje
4. Interpersonalna umešnost
6. Kontrola emocija
5. Društveno u
češće
7. Nezavisnost
6. Takt i diplomatija
Nisu svi lideri i menadžeri efikasni i efektivni. Postoje me
đu njima karakteristike koje ih
odmah otkrivaju kakvi su. Navodimo deset naju
čestalijih karakteristika neuspešnih
menadžera: (1) neosetljiv za druge, neotesan, plaši druge, hvalisav; (2) hladan,
ravnodušan, arogantan; (3) nepoverljiv, nepouzdan; (4) dvoli
čan, misli na drugo
zaposlenje; (5) ima specifi
čne performanse problema sa poslom; (6) precentralizovan,
nesposoban da delegira ili formira tim; (7) nesposobnost efektivnog organizovanja
osoblja; (8) nesposobnost strategijskog razmišljanja; (9) nesposobnost adaptacije
poslovanju sa razli
čitim stilom; (10) prevelika zavisnost od nadređenog.
Savremeni bankarski menadžeri i lideri obavljaju svoje poslove u promenljivoj,
nestabilnoj i nepredvidivoj poslovnoj sredini. Zbog toga oni moraju imati neke klju
čne
osobine po kojima se razlikuju od drugih u timu koji vode. Zato se smatra da su istinski
bankarski lideri oni: (1) koji imaju jasnu viziju poslovanja, (2) koji saopštavaju
saradnicima svoju viziju poslovanja, (3) koji su preduzimljivi, i (4) koji su opsednuti sa
perfektno
šću.
26
James H. Donnelly, Jr. and Steven J. Skinner: The New Banker - Developing
Leadership in a Dynamic Era, Dow Jones-Irwin Homewood, Illinois, 1989. godine, str.
129.
27
Ibidem, str. 130.
28
Leonard L. Berry, David R. Bennett and Carter W. Brown: Service Quality - A Profit
Strategy for Financial Inastitutions, Dow Jones - Irwin, Homewood, Illinois, 1989.
godine, str. 83.
64
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
Proces upravljanja promenama može biti onoliko uspešan koliko i same promene.
Efektivnost upravljanja procesom promena zavisi od sposobnosti menadžment tima da
‘u hodu’ menja sopstvena znanja, sposobnost i umešnost i efekte pojedinih delova banke
i banke kao celine. Upravljanje promenama je proces koji uklju
čuje
pet faza
koje
ilustruje slika br. 3-1.
SNAGE PROMENA
(eksterne i interne)
1. Identifikacija i
zastupanje
2. Intervencija i
preorijentacija
3. Dijagnoze i potvrde
4. Izbor i obaveza
5. Primena i procena
PRIHVATANJE
PROMENE
Slika br. 3-1: Proces upravljanja promenama
Prve tri faze procesa usmerene su na identifikaciju i dijagnostiku potreba za promenama,
dok preostale dve faze fokusiraju primenu i prevazilaženje otpora promenama.
Prva faza
procesa upravljanja promenama nastaje pod pritiskom eksternih ili internih
snaga za promenama, ili pak obeju, i shvatanja menadžmenta da su promene potrebne.
Ukoliko menadžment tim ne podrži nužnost promena, ne
će se u ovom kontekstu
dogoditi ništa. Stoga je od posebnog zna
čaja uloga menadžment tima, jer u suprotnom
može nastati više štetnih posledica za banku, kao što su: (1) dobri komitenti i klijenti
napuštaju banku - sele svoje poslovanje u druge banke - konkurencija; (2) revizori i
32
Ibidem, str. 62.
66
BANKE I RIZICI
Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
kontrolori skre
ću pažnju na neadekvatan kreditini portfolio - krediti sa gubicima i (3)
klju
čni rukovodioci podnose ostavke.
Druga faza
je prihvatanje promena i traženje na
čina da se one primene i izvrši
preorijentacija postoje
ćeg ponašanja i aktivnosti banke. Naime, menadžment tim i
zaposleni u banci moraju shvatiti, da je ono što oni u tom momentu znaju, nedovoljno,
neadekvatno i neprimenjivo, i da moraju u
čiti novo. Jedna od realnih opasnosti je da se
u banci pokušaju tražiti odgovori i rešenja u primeni promena na stari tradicionalni
na
čin.
Tre
ća faza
uklju
čuje dijagnozu svih simptoma problema i zahteva od menadžmenta da
potvrdi da problemi promena fakti
čki egzistiraju. Menadžment tim svestan toga treba da
povede efikasnu akciju u cilju definisanja potreba za promenama i upoznavanja sa
činjenicama, da je održavanje pozicije ‘status quo’ neprihvatljivo, pa čak i štetno. Zato
ova faza zahteva skupljanje informacija, kao što su: mišljenje kolektiva, mišljenja
klju
čnih rukovodilaca, isticanje razlika u mišljenju, tekuće i istorijske informacije i
direktno posmatranje ponašanja na radnim mestima.
Četvrta faza
obuhvata izbor rešenja ranije dijagnozom utvr
đenog problema i stvaranje
obaveze za one koji to moraju primeniti. Ovde se mora i
ći duboko u suštinu promena
celokupnog poslovanja banke i na utvr
đivanje konkretnih specifičnih ciljeva promena u
banci. Izvršavanje toga zadatka mogu
će je sprovesti na osam nivoa, kao što to pokazuje
slika br. 3-2:
Prvi nivo:
Organizaciona struktura (poslovi i odelenja)
Drugi nivo:
Poslovna politika i procedura
Tre
ći nivo:
Kadrovska politika i procedura
Četvrti nivo:
Ocena i popravka radnih performansi
Peti nivo:
Ponašanje izme
đu grupa
Šesti nivo:
Ponašanje u okviru grupa
Sedmi nivo:
Pojedina
čna ponašanja
Osmi nivo:
Ponašanja pojedinih grupa - ciljevi
Slika br. 3-2: Osam nivoa napora ciljnih promena
Peta faza
je kona
čna faza i uključuje primenu i procenu rešenja da bi se otkrile greške
izbora i otpori promenama. Pri tome se mora ra
čunati na faktor vreme, koje mora biti
odgovaraju
će da bi se primenila izabrana rešenja. Menadžment tim ne može proceniti
efektivnost promena bez utvr
đivanja konkretnih, specificnih ciljeva (koji se utvrđuju u
četvrtoj fazi), pri čemu se moraju utvrditi i kriterijumi za merenje ostvarenja
postavljenih ciljeva.
33
Ibidem, str. 79.
Strukturni
ciljevi
Nizak
nivo
Visok
nivo
Kadrovski
ciljevi
BANKE I RIZICI
67

Tranzicija, menadžment i liderstvo u bankarstvu
Uspešno upravljanje promenama u banci podrazumeva spoznaju, da je otpor promenama
jedan prirodan ljudski odgovor i da se moraju preduzeti koraci za miniziranje otpora.
Minimiziranje otpora može da smanji vreme potrebno za promene na prihvatljivo ili
tolerantno. S druge strane, loše implementirane promene ne
će rezultirati u promenama,
površnim promenama, kratkoro
čnim promenama i iskrivljenim promenama.
Minimiziranje otpora promenama može se posti
ći raznim brojnim metodama, koji se
koriste u razli
čitim situacijama i u raznim kombinacijama:
(1)
Edukacija i komuniciranje.
Veoma dobar na
čin za minimiziranje otpora
promenama je da po
čne borba sa njim pre nego što otpor nastanae. Komunikacija i
edukacije pomaže u pripremi ljudi za promene. Kanalisanje puta, ukazivanje na
neophodnost i logiku promena, ali i stalno informisanje svih tokom celog vremena,
zaista može smanjiti otpor promenama.
(2)
U
češće i uključivanje.
Imaju
ći u vidu ljude na koje će promene uticati, mogu
pomo
ći u dizajniranju i implementaciji stih, pomoći će povećanju njihovog
doprinosa promenama. Ako ljudi ose
ćaju da njihova ponašanja i ideje se uključuju
u napore za promenama, oni
će promene više respektovati i obično im davati manji
otpor.
(3)
Oprema i podrška.
Kriti
čni momenat u implementaciji je, da promene budu
podržane. To je naro
čito važno za menadžere da su spremni da daju podršku i
pomognu opremom promene, kada znaju da su strah i zabrinutost u srcu svih
promena. Menadžeri treba da pokažu interes za saradnike, da budu dobri slušaoci,
da ukazuju na važnost promena itd.
(4)
Pregovaranje i saglasnost.
Reduciranje otpora može se
često postići i kroz
pregovore. Diskusije i analize
često mogu da pomognu menadžerima iz različitih
funkcionalnih odeljenja banke da identifikuju ta
čke pregovaranja i saglasnosti.
(5)
Eksplicitne i implicitne korekcije.
Zaposleni mogu uvek da budu naterani na
prihvatanje promena sa pretnjom gubitka posla, redukcijom promotivnih prilika,
dodeljivanjem lošeg posla i gubitkom privililegija. Razumljivo je da ovakva
ponašanja su rizi
čna i povećavaju verovatnoću većih problema na putu promena i
pove
ćavaju nepoverenje u menadžment tim banke.
(6)
Manipulacija i kooperacija.
Zaposleni mogu da budu manipulasani sa
informacijama koje dobijaju, suprostavljaju
ći jedno odeljenje drugom i sa
obezbe
đivanjem krivih informacija. Ljudi moga da kooperiraju kada im se daju
glavne i vidljive uloge u dizajniranju i implementaciji promena. Ove metode su vrlo
rizi
čne i imaju visoku verovatnoću ‘gašenja vatre’ dodavanjem ulja u dugom roku.
35
Ibidem, str. 86-87.
BANKE I RIZICI
69
UPRAVLJANJE BANKOM U RIZIČNOJ SREDINI
70
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
72
BANKE I RIZICI
Glava 4.
KORPORATIVNI KONCEPT
UPRAVLJANJA RIZICIMA
BANKE
BANKE I RIZICI
73

Korporativni koncept upravljanja rizicima banke
efektivno i efikasno kori
šćenje vlasitih i pozajmljenih resursa u cilju maksimiziranja
bogatstva akcionara banke.
Banka kao samostalna finansijska institucija, posluje sa tu
đim sredstvima i zbog toga je
izložena dvostranom riziku. Naime, na strani izvora sredstava – u pasivi, sem stavke
akcijskog kapitala, koji po standardima Bazela I, treba da ima u
češće od minimum 8% u
ukupnim izvorima tj. u ukupnoj pasivi, sve ostalo, zna
či 92% u stukturi pasive jesu
izvori sredstava banke, koji predstavljaju tu
đa sredstva. U ovom slučaju banka ima rizik
izmirenja obaveza prema štedišama (gra
đani) i depozitarima (privreda) u slučajevima
isplate štednje, odnosno pla
ćanja naloga komitenata.
Za razliku od proizvodne firme, koja kupuje sirovine i material, prera
đuje ih u
proizvode i prodaje gotov proizvod kao svoj, banka nikad ne može kupiti štednju ili
deposit, ve
ć ih samo putem svog bankarskog mehanizma, “transformisati” u neku vrstu
plasmana (kredit ili hartiju od vrednosti). Tako i na strani aktive, banka “ulazi” u novi
vrstu rizika tj. kreditni rizik povezan sa plasiranjem sada kao vlasitih sredstava.
Imaju
ći i ovo u vidu, veoma je značajno da se obezbedi sigurnost, stabilnost i
konkurentna tržišna struktura bankarstva u trži
ćnoj privredi. Šire gledano, to nije niti
može da bude samo obaveza pojedina
čnih banaka, pa ni bankarskog sistema kao celine.
Zna
čajnu ulogu u tome imaju zakonodavni i regulacioni organi, koji kreiraju propise u
okviru kojih banke posluju, te organi nadzora, koji prate njihovu primenu. Naravno pri
tome ne treba zaboraviti ni ulogu klju
čnih institucija, kao faktora koji su preko organa
akcionara, nadzornih i izvršnih odbora, odbora za unutrašnju reviziju i kontrolu, te
spoljne revizije, koji se zajedni
čki i svako na svom delu zadatka, “bore” za “zdraviji”
bankarski sistem i uspešnije poslovanje banaka. Ne treba gubiti iz vida ni mogu
će
negativne “domino efekte” u slu
čaju da samo jedna banka ode u stečaj.
4.2.2.
Podru
čja korporativnog upravljanja rizicima banke
Liberalizacija i nestabilnost finansijskih tržišta, te ve
ći stepen konkurentnosti na tržištu,
izlažu banke ve
ćim i novim rizicima. Da bi se održala konkurentna sposobnost banaka
na tržištu, kontinuirano su potrebne finansijske inovacije u poslovnju banaka, kao i u
upravljanju bankarskim rizicima. Odgovornost za stabilnost bankarskih sistema i tržišta
je u velikom broju država izmenjena, tako da je došlo do partnerskih odnosa izme
đu
klju
čnih učesnika, koji upravljaju različitim dimenzijama finansijskih i operativnih
rizika. To potvr
đuje da je kvalitet upravljanja bankom i rizicima banke, ključni kako za
održavanje sigurnosti i mstabilnosti bankarskog sistema kao celine, tako i na nivou
pojedine banke.
Partnerstvo u upravljanju rizicima u kojoj svaki od klju
čnik učesnika ima precizno
odre
đenu odgovornost za specifičnu dimenziju pojedinog područja upravljanja rizicima.
Polaze
ći od toga, finansijska i druga područja rizika obuhvataju sledeće nivoe:
(a) na korporativnom nivou:
BANKE I RIZICI
75
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
•
bilans stanja banke,
•
profitabilnost (bilans uspeha),
•
rizik solventnosti (adekvatnosti kapitala.
•
rangiranje rizi
čnosti banaka.
(b) na portfolio nivou:
•
kreditni rizik,
•
rizik hartija od vrednosti,
•
rizik kamatne stope,
•
valutni rizik, i
•
vanbilansni rizik.
Da bi se upravljanje navedenim rizicima banke, posebno korporativnim, uspešno
upravljalo, neophodan je partnerski pristup i razvoj novih oblika korporativnog
upravljanja rizicima preko identifikacije i raspodele zadataka, kao dela procesa
upravljanja rizicima. To se odnosi na mehanizam partnerstva banaka i slede
ćih faktora:
zakonodavnih tela, akcionara, nadzornih i izvršnih odbora, odbora za reviziju i
unutrašnju kontrolu, spoljnih revizora I javnosti (klijenata, rejting agencija, analiti
čara).
Treba posebno naglasiti, da same banke u navedenom procesu imaju primarnu ulogu u
pravcu pove
ćanja efektivnosti i efikasnosti svoga poslovanja. To bankama nameće
obavezu da se u okviru menadžment procesa upravljanja bankom oslanjaju na slede
će
principe i to:
(1)
kvalitativno oblikovanje korporativne strategije,
(2)
uspostavljanje jasne podele odgovornosti i ovla
šćenja,
(3)
naglašeno “jaku” ulogu upravljanja finansijskim rizicima,
(4)
definisanje korporativne vrednosti, pravila ponašanja i standarde,
(5)
finansijksi i menadžerski podsticaj svim “akterima” u procesu rada i
upravljanja,
(6)
transparentnost i odgovaraju
ći tok internih i eksternih informacija.
U pogledu stabilnosti ukupnih raspoloživih izvora, najmasovnija i najstabilnija sredstva
čine sredstva penzionih fondova, zatim sredstva osiguravajućih kompanija, pa tek onda
sredstva poslovnih banaka.
Strukturu rizi
čnosti mogućih ulaganja sredstava u poslovnim bankama, počev od
zadovoljavaju
će sigurnosti i likvidnosti, pa do niskog, srednjeg i visokog rizika
ulaganja, pokazuje
sledeća slika br. 1-4. u obliku piramide rizika ulaganja.
76
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
•
institucionalni faktori na tržištu, te
•
klijenti banaka i javnost.
Sistemski faktori odnose se na aktivnosti zakonodavnih i regulativnih organa. Njihov
zadatak je da se što preciznije definišu zakonski regulacioni okviri pravne i ekonomske
sredine u kojoj banke posluju, te da reguliše nadzor nad primenom propisanih normi.
Pored navedenog zadatka, ovi propisi imaju za cilj da utvrde i odre
đene parametre, čija
primena
će obezbediti optimalnu mogućnost upravljanja bankarskim rizicima.
Pregled br. 1-4: Klju
čni učesnici i odgovornost u upravljanju rizicima banke
Zna
čaj
R.
br.
Klju
čni
u
česnici
Odgovornost za
upravljanje rizicima
Strategijski
nivo
(kreiranje
politike)
Operativni
nivo
(izvršavanje
zadataka)
1
2
3
4
5
A.
Sistemski
1.
Pravna i
zakonodavna tela
Optimizacija
Kriti
čni
N/a
2.
Nadzornici banaka
Nadzor
Indirektni
Indirektni
B.
Institucionalni
1.
Akcionari
Imenuju klju
čne učesnike Indirektni
Indirektni
2.
Nadzorni odbor
Utvr
đuju politiku
Kriti
čni
Indirektni
3.
Uprava
Provodi primenu politike
Kriti
čni
Kriti
čni
4.
Odbor za reviziju/
Unutrašnja revizija
Proveravaju uskla
đenost
sa politikom nadzornog
odbora i pružaju podršku
kontroli, praksi i procesu
korporativnog upravljanja
rizicima
Indirektni
Kriti
čna
5.
Spoljna revizija
Ocenjuju i daju mišljenje
Indirektni
-
C.
Klijenti
1.
Spoljni akcionari/
Javnost
Odgovorno ponašanje
N/a
Indirektni
U navedenom pregledu br. 1-4
čnih učesnika koji su
uklju
čeni u korporativno upravljanje bankom i upravljanje rizicima u okviru navedene
tri grupe fakrora.
2
Hennie van Greuning i Sonja Brajović Bratanović: Analiza i upravljanje bankarskim
rizicima – Pristup za ocenu organizacije upravljanja rizicima i izloženosti na
finansijskom tržištu, drugo izdanje, MATE, Zagreb, 2006, str. 33
78
BANKE I RIZICI
Korporativni koncept upravljanja rizicima banke
4.4.
SISTEMSKI OKVIR ZA UPRAVLJANJA RIZICIMA BANKE
4.2.1. Zakonodavni organi i upravljanje rizicima banke
Smatra se da zakonodavni okvir za upravljanje rizicima banke ne obuhvata samo propise
usmerene na ostvarivanje specifi
čnih ciljeva banke. Naime, zakonodavno okruženje
podrazumeva opštu filozofiju pristupa regulaciji i principe koji determinišu sadržinu i
uslove primene pojedinih propisa iz ove oblasti. Polazi se od toga, da se zakonodavci u
ovom poslu mogu opredeliti za jedan od dva pristupa: samostalni pristup odre
đivanja
propisa ili tržišno orijentisani pristup odre
đivanju propisa. Opredeljenje za jedan od ova
dva pristupa naj
češće proizilazi iz karaktera filozofskih principa na kojima počiva data
privreda, kao i karakter privre
đivanje u celosti.
Samostalni pristup odre
đivanja propisa u suštini ograničava obim aktivnosti banaka kao
finansijskih institucija i više je usmeren na propisivanje standarda za sve rizike koje
poznaje i definiše zakonodavac. Slaba strana ovakvog pristupa proizilazi iz
činjenice, da
propisi mogu ubrzo da “zastare”, odnosno mogu da budu relativno brzo prevazi
đeni. To
predstavlja opasnost da propisi postanu neka vrsta “ko
čnice”, pošto ne mogu da
obuhvate i standarde za neke budu
će rizike koji mogu proizaći iz raznovrsnih
finansijskih inovacija.
Suptotno tome, tržišno orijentisani regulacijski, odnosno zakonski pristup polazi od
toga, da je tržište taj mehanizam, koji može efektivno funkcionisati, što se pozitivno
odražava i na sposobnost upravljanja rizicima. U ovom slu
čaju, uloga zakonodavca je
usmerena na “pospešivanje” i unapre
đenje procesa upravljanja rizicima. Naime,
zakonodavac i institucije, koje su predmet regulative, treba da se usaglase oko
zajedni
čkih ciljeva To istovremeno podrazumeva, da pri oblikovanju propisa,
zakonodavac treba da ima u vidu stavove tržišnih u
česnika, odnosno finansijskih
institucija (banaka) oko zajedni
čkih ciljeva, kako bi se obezbedio efektivan i efikasan
proces upravljanja rizicima.
4.2.2. Nadzorni organi i upravljanje rizicima banke
Nadzor nad poslovanjem banaka ne treba poistove
ćivati sa pravnim ili administrativnim
delovanjem, koj je usmereno na regulative vezanu za bankarsko poslovanje. Takva
regulative se
često zasniva na samostalnom kreiranju i donošenju propisa od strane
zakonodavnih organa, kojim se banke optere
ćuju brojnim zahtevima, koji ih
ograni
čavaju u razvoju finansijskih inovacija, odnosno u razvoju njihovih proizvoda i
usluga.
Kakos u poslovne transakcije velikih banaka veom složene, pa ih je teško pratiti i
procenjivati, zbog toga nadzorni organi u zna
čajnoj meri zavise od unutrašnjih
nadzornih upravlja
čkih sistema. Insistiranje na tradicionalnom pristupu regulativi i
nadzoru poslovanja banaka (samostalno kreiranje zakona i propisa) je prevazi
đeno,
pošto se isti nemože nositi sa izozovom modernog bankarskog okruženja I turbolentnim
tržištima. Zato je neophodna sveobuhvatna konsultacija izme
đu banak I zakonodavnih
BANKE I RIZICI
79

Korporativni koncept upravljanja rizicima banke
po tome, što je odgovornost uprave i nadzornog odbora banke, ne samo prema
akcionarima, nego i prema depozitarima, pošto su i depozitari izloženi rizicima banke.
Smatra se, da je u savremenom tržišno orijentisanom pristupu regulativi banaka naglasak
na fiducijarnoj odgovornosti akcionara. To se ogleda prevenstveno u strožim uslovima u
davanju odobrenja za rad bankama i standardima koje osniva
či banaka i veliki akcionari
moraju zadovoljiti, da bi bili prihvatljivi i smatrali se normalnim. Zato postupak za
davanje dozvola za rad banaka po pravilu obuhvata obaveznu identifikaciju glavnih
akcionara, kao i minimalni broj akcionara (ovo nije u svim pravnim sistemima isto).
Gotovo u svim zemljama, centralna banka odobrava promene akcijskog kapitala banke,
proverava i odobrava statute, politike i postupke banaka, kojima se ure
đuju specifini
odnosi banke i njenih akcionara.
I neka druga pitanja iz ove oblasti zahtevaju odobrenje ili saglasnost centralne banke.
Tako se za lica koja postaju osniva
či banke ili koja su “veliki akcionari”, što znači
odre
đeno učešće u akcijskom kapitalu (na primer u rasponu 10 do 15%), traži posebna
saglasnost. Ovaj zahtev podrazumeva, da se zahteva verifikacija sposobnosti akcionara,
da su sposobni i voljni efektivno da ispunjavaju svoje fiducijarne odgovornosti za rad
banke, kao što su: pribavljanje potrebnog dodatnog kapitala, da ne zahtevaju od banke
finansiranje projekata koje oni podržavaju.
Osnovni cilj akcionara banke je ostvarivanje adekvatnog prinosa na investirana sredstva
u akcijski kapital banke. Akcionari kao vlasnici banke su ovla
šćeni da: biraju, imenuju i
razrešavaju klju
čna lica zadužena i odgovorna za organizaciju banke i upravljanje
procesom rada banke u svrhu ostvarivanja profita banke. Dakle, akcionari treba da imaju
klju
čnu ulogu u nadzoru poslovanja banke. Od akcionara se očekuje izbor stručnog
nadzornog odbora, koji poznaju bankarsko poslovanje i koji su iskusni i kvalifikovani za
donošenje odluka o efektivnim ciljevima i efikasnim politikama banke. To drugim
re
čima znači, da nadzorni odbor treba da bude sposoban da:
•
usvoji odgovaraju
ću poslovnu strategiju banke,
•
nadgleda poslovanje banke i njenu finansijsku poziciju,
•
nadzire i održava potrebnu dokapitalizaciju, i
•
spre
čava “samouslužnu” praksu na nivou cele banke.
Akcioari velikih banaka, sa razu
đenom organizacionom strukturo, teže mogu doći do
izražaju u procesu upravljanja bankom. U ovakvim slu
čajevima, ako se ne slažu sa
na
činom upravljanja bankom, oni nemaju mnogo mogućnosti da poprave svoj status sem
da prodaju svoje akcije.
4.3.2. Uloga i odgovornost nadzornog odbora za upravljanje rizicima banke
U ve
ćini zakona o bankama, krajnju odgovornost prema depozitarima i akcionarima ima
nadzorni odbor banke. Naime, nadzorni odbor je zadužen da preko efektivnog, aktivnog
i kontinuiranog upravljanja bankom, vrši zaštitu interesa depozitara i akcionara banke u
BANKE I RIZICI
81
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
skladu sa zakonskim propisima.
Članovi nadzornog odbora vrše podelu operativnog
upravljanja poslovanja banke po operativnim izvršiocima, ali ne mogu preneti i
odgovornost za posledice neizvršavanja poslova mimo politika i procedura vezanih za
kreditiranje, investiranje i druge poslovne aktivnosti banke.
Nadzorni odbor u zna
čajnoj meri privlači pažnju zakonodavnih organa imajući u vidu da
rizi
čno osetljivi pristup nadzoru banaka naglašava fiducijarnu odgovornost nadzornog
odbora. Upravo zbog toga, intencije su da
članovi nadzornog odbora treba da budu
kvlifikovani i sposobni da dobro izvršavaju svoje obaveze. Zakoni i prate
ća regulative
obi
čno utvrđuju način izbora, potreban broj, kvalifikacije, njihove obaveze i način
smenjivanja, kao i obavezu objavljivanja spoljnih poslovnih interesa. Ostala zakonska
regulative ure
đuje područje ograničenja, zabrana, naknada I provizija, prevare, krađe,
pogrešne radnje i unose, kazne i druga pitanja.
Nadzorni odbor treba da bude snažan, nezavisan i aktivno ulju
čen u poslovanje banke. i
članovi odbor i menadžment tim banke moraju se pridržavati visokih etičkih standarda,
biti stru
čni i sposobni za obavljanje zadataka iz svog delokruga posla. Najvažnija
obaveza nadzornog odbora je da obezbedi da menadžment tim banke poseduje
odgovaraju
će:
•
veštine,
•
znanja,
•
iskustvo, i
•
sposobnost odlu
čivanja,
kako bi upravljala poslovanjem banke na jedan zdrav, odgovoran i profitabilan na
čin.
Članovi menadžment tima direktno odgovaraju nadzornom odboru i ovaj odnos mora da
bude podržan “jakom” hijerarhijom. Nadzorni odbor mora biti “veoma blizak”
razumevanju prirode poslovnih aktivnosti banke i posebno problematike vezane za
rizike banke. Osnovne odgovornosti nadzornog odbora na podru
čju upravljanja sizicima
banke su:
•
oblikovanje jasne filozofije,
•
jasna podela ovla
šćenja i odgovornosti,
•
odobravanje i revidiranje politke prihvatljivog rizika
•
osigurava identifikaciju, merenje, utvr
đivanje i nadzor rizika,
•
periodi
čno revidira programe održavanja kapitala,
•
pribavlja objašnjenja za slu
čajeve prekoračenja ograničenja,
4
Hennie van Greuning i Sonja Brajović Bratanović: Analiza i upravljanje bankarskim
rizicima – Pristup za ocenu organizacije upravljanja rizicima i izloženosti na
finansijskom tržištu, drugo izdanje, MATE, Zagreb, 2006, str. 44
82
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
od strane akcionara,
članova odbora i borda direktora, o kandidatima u vezi sa sledećim
činjenicama:
•
ranije opružbe ili umešanost u kriminal (prevaru, nepoštenje ili nasilje),,
•
kršenje bilo kog zakona zbog nepoštenje, nestu
čnosti ili neprimerenih radnji,
•
saznanja da je direktor direktni krivac za nesposobnost izmirenja dugova,
•
uklju
čenost u nepoštene, sumnjive poslove i nestručno donošenje odluka,
•
odbijanje molbe, povla
čenje ili oduzimanje dozvole za vođenje poslova,
•
obavljanje dužnosti
člana uprave u cenzurisanoj, upozorenoj, pod
disciplinskim postupkom ili je institucija bila predmetom tužbe,
•
povezanost sa institucijom kojoj je odbijen zahtev za dozvolu za rad ili je
povu
čen,
•
postojanje otkaza, izuze
ća u struci, disciplinskog postupka protivnom struci ili
zvanju,
•
nepla
ćanje dospelog utuženog duga plativog u zemlji ili inostranstvu,
•
da li je pravna osoba ikada proglasila nesolventnost,
•
postojanje tužbi za uvrede ili uvreda i prekšaja (sem saobra
ćajnih)
realizovanih kada je osoba bila mla
đa od 18 godina,
•
svaki sudski postupak u koji je osoba bila uklju
čena, a vezan je za osnivanje ili
upravljanje bilo kojim korporativnim organom, i
•
svaka transakcija koja se ti
če institucije.
Klju
čna odgovornost menadžment tima banke je u tome, da se svi osnovni zadaci banke
obavljaju u skladu sa jasno utvr
đenim ciljevima, planovima, politikama i postupcima, te
da banka ima jasno i precizno definisane sisteme, koji efektivno nadziru i upravljaju
rizicima banke. Dakle, odgovornost menadžment tima (uprave) banke za upravljanje
finansijskim rizicima banke ogleda se u:
•
u izradi strategijskih planova, politika i preporuka,
•
u primeni strategijskih planova, politika i preporuka,
•
prihvatanjem institucionalne kulture i visokih eti
čkih standarda,
•
izradom priru
čnika, koji sadrži politike, postupke i standarde vezane za rizike,
•
primeni efikasnog sistema internog nadzora i procene rizika,
•
provo
đenje nadzora u pogledu pridržavanja ograničenja izloženosti riziku,
•
primena provere i vršenje procene adekvatnosti nadzora unutrašnje revizije, i
•
razvoj i provo
đenje sistema izveštavanje uprave o rizicima poslovanja banke.
Uloga menadžment tima u prepoznavanju, proceni, cenovnom vrednosvanju i
upravljanju finansijskim rizicima dobro je opisana u Bazelskim sporazumima I i II.
Naime, upravljanje rizicima treba da bude sastavni deo svakodnevnih poslovnih
5
Ibidem, str. 48.
6
Ibidem, str. 50.
84
BANKE I RIZICI
Korporativni koncept upravljanja rizicima banke
aktivnosti svakog bankarskog menadžera u okviru njegovog poslovnog podru
čja i cele
banke, kako bi se obezbedilo da se sistemi za upravljanje rizicima pravilno koriste i
poštuju postoje
će procedure. Na top menadžmtu banke je i da obezbedi odgovarajući
unutrašnji nadzor u banci uklju
čujući i otklanjanje konstatovanih propuste od strane
revizora u procesu upravljanja rizicima banke.
4.3.4. Odgovornost odbora za reviziju i unutrašnja kontrolu za rizike banke
Upravljanje rizicima odbora za reviziju može se smatrati produžetkom uloge upravljanja
rizicima od strane nadzornog odbora. Naime, aktivnost odbor za reviziju je bitna
podrška menadžment timu u identifikaciji i upravljanju složenim rizi
čnim područjima u
banci. Otuda i proizilazi karakter misije odbora za reviziju, koja bi trebala da glasi:
“unapre
đenje upravljanja operativnim rizicima na konsolidovanoj osnovi”
.
Polaze
ći od takve osnove, ciljevi unutrašnje revizije banke treba da omoguće top
menadžmentu banke:
•
identifikaciju i upravljanje poslovnim rizicima,
•
pružanje osnove za nezavisne procene,
•
procenu rezultata, uspešnosti i ekonomi
čnosti poslovanja,
•
procenu uskla
đenosti poslovanja sa zakonima, politikama i postupcima,
•
procenu pouzdanosti podataka, koje pripremaju ra
čunovodstveni i
informacioni sistemi,
•
pružanje istraživa
čkih usluga za upravljanje pojedinim poslovnim područjima.
Pored nesumnjive i nesporne uloge unutrašnje revizije, postoje i neke protivre
čnosti u
radu unutrašnje i vanjsku revizije, koje se mogu svesti na slede
će:
•
Iako imaju nesporan rezultat, odbori nisu sposobni obezbediti pravovremene I
čvrste podatke o upravljanju rizicima institucije, pošto je njihov doprinos u
retrospektivnoj kontroli rizika.
•
Odbor za reviziju stvara utisak da je upravljanje rizicima nešto što je potrebno
revidirati dok se ne unapredi. U ve
ćini slučajevi, revizori su usmereni na
brojeve I iznose, dok su poblemi upravljanja rizicima
često rezultat internih
pojedina
čnih nedostataka ili loših odluka.
•
Odbori za reviziju nisu produktivni i zato što je upravljanje rizicima dinami
čan
process. Složena priroda finansijskih rizika sa kojima se danas susre
ću banke
onemogu
ćava odborima za reviziju da urade više od analiziranja rizika koje je
mogu
će revidirati, pošto oni čine samo deo ukupnih rizika.
Nadzor i usmeravanje unutrašnje revizije sastavni je deo ukupne odgovornosti odbora za
reviziju. Naime, i nadzorni odbor i menadžment tim (uprava) banke treba da imaju
mehanizam, koji im omogu
ćava da banka posluje u skladu sa politikama, te da se
rizicima adekvatno upravlja. Prema tržišno orijentisanom pristupu, revizija se proteže i
van pitanja direktno vezanih za administrativni nadzor i ra
čunovodstvo. Ona obuhvata
BANKE I RIZICI
85

Korporativni koncept upravljanja rizicima banke
Tradicionalni pristup spoljnoj reviziji saglasno zahtevima opšte priha
ćenih revizorskih
standarda (International Standards of Auditing ili skra
ćeno ISA), po pravilu obuhvata
reviziju sistema unutrašnjeg nadzora. Ova procena se provodi u cilju utvr
đivanja prirode
i razmera provere, pružanja analiti
čkog prikaza ili analize smernica, te radi
preduzimanja odre
đenih detaljnijih testova. Osim revizije računa dobiti I gubitaka,
revidiraju se odre
đene stavke bilansa stanja putem posebnih programa, kao na primer
fiksna imovina, gotovina, investicije ili zaduženja. Tako su se ranije u istoriji spoljni
revizori bavili prevarama i propustima u okviru funkcije kreditiranja. Danas se revizija
retko bavi detaljnom krditnom analizom plasmana imaju
ći na umu da to obavljaju
nadzorne institucije.
Spoljni revizori, kao sastavni deo partnerstva u upravljanju rizicima, imaju specifi
čnu
ulogu. Njihova uloga je da indirektno pomažu u:
•
proceni sposobnosti tržišta,
•
proceni sa kojim bankama treba poslovati,
•
proceni uskla
đivanja strategije upravljanja rizicima,
•
dodatnoj zaštiti klijenata banke.
Kada se navedeni pristup u potpunosti prihvati od strane svih spoljnih revizora banaka,
proces upravljanje rizicima bi se mogao zna
čajno unaprediti u korist svih korisnika
finansijskih usluga. Odgovornosti spoljnih revizora u pogledu upravljanja rizicima
svode se na :
•
procenu izloženosti banaka riziku, koje revidiraju,
•
analizu i ocenu podataka koje su im prikazane kako bi se uverili u smisao ovih
informacija,
•
razumevanje osnove transakcija i finansijskih aranžmanna (struktura) koje
koriste klijenti banke,
•
provera pridržavanja politika i postupaka koje je odobrio nadzorni odbor od
strane uprave banke,
•
proveru podatak koji se prikazuju nadzornom odboru, akcionarima i
zakonodavnim organima,
•
provera uskla
đenosti sa zakonskim propisima,
•
izveštavanje nadzornog odbora, akcionara i zakonodavnih organa o
verodostojnosti njima poslatih podataka.
Kao deo procesa nadzora nad bankama, uloga stru
čnjaka za računovodstvo i reviziju
zna
čajno je dobila na svojoj važnosti. Izveštaji i pisma revizora menadžment timu banke
mogu pružiti nadzornim institucijama vredne uvide u razli
čite segmente poslovanja
banke. To je od posebnog zna
čaja, kada revizori ”otkriju” neke činjenice koje bi mogle
narušiti stabilnost odre
đene banke ili bankarskog sistema kao celine. U nekim
slu
čajevima, revizori imaju i šire odgovornosti, pa i obaveze, koje su utvrđene zakonom
BANKE I RIZICI
87
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
4.4. ULOGA JAVNOSTI U UPRAVLJANJU RIZICIMA BANKE
4.4.1. Klijenati banke i zaštita imovine od rizika
Pod izrazom javnost u ovom segmentu upravljanja rizicima podrazumeva se
objavljivanje podataka banaka u razli
čitim oblicima u cilju zaštite imovine i interesa
klijenata banaka. Zaštita se odnosi na sve vidove:
•
osiguranje movine (depozita) klijenata,
•
periodi
čne objave banaka o rezultatima poslovanja,
•
informacije rejting agencija o rizi
čnosti ulaganja banaka, i
•
izveštaje, analize i podatke medija i finansijskih analiti
čara.
Kada funkcioniše sistem osiguranja štednje i depozita, klijenti banke u odre
đenoj zemlji
imaju zaštitu svoje imovine (štednje i depozita) do odre
ćenog nivoa od rizika. Kod nas
je to iznos od 50.000 evra po jednom štednom ra
čunu u jednoj banci.
Me
đutim,
odgovornost za investiranje sredstava i dalje ostaje na onima koji donose odluke o
investiranju. Investitori i depozitari i dalje ostaju odgovorni za pridržavanje zdravih
na
čela o prosuđivanju rizika i procene boniteta finansijske institucije. U onim
situacijama, u kojima se klijenti ne mogu zaštititi, potrebno je razmotriti mogu
ćnosti
ograni
čenog osiguranja depozita kod banaka i jednostavnije ugovorne klauzule kod
osiguravaju
ćih društava i drugih portfolio menadžera.
Jedini na
čin da se javnost može zaštititi od rizika jeste u mogućem preuzimanju rizika.
Naime, potrebno je da se jasno diferencira i alocira rizik i postave sled
ća pitanja:
•
da li su to pojedinci kao investitori, koji deluju preko agenata (investicionih
menadžera i brokera), ili
•
da li su to finansijski posrednici koji prikupljaju njihove izvore sredstava i
ponašaju se kao gospodari banaka.
Prvi oblik javnih obaveštenja odnosi se na javno objavljivanje podataka o rezultatima
poslovanja banaka. Ova obaveza pozitivno uti
če na kvalitet poslovanja banke kao
finansijske institucije. Nadzorni odbor i »uprava banke« su svesni toga, da
će podaci o
poslovanju, nakon što ih obrade finasijski mediji i konkurenti, do
ći u javnost čak i oni
podaci iz najužeg stru
čnog kruga. Praksa banaka u SAD je da se objavljuju kvartalni
podaci o ostvarenim rezultatima poslovanja u odnosu na protekli period, me
đu kojima
su naj
češće: ukupan zbir bilansa banke, ukupan prihod, broj zaposlenih, profitna stopa,
stopa dividende i tržišna cena akcija.
7
Do promene, odnosno povećanja visine osiguranog iznosa došlo je krajem
2008.godine, odmah nakon izbijanja svetske finansijske krize oktobra iste godine.
88
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
(4)
ekonomski i monetarni faktori,
gde se sugeriše da dovitljivi portfolio menadžment
treba da razmotri bazi
čne ekonomske i monetarne faktore u formulisanju i
izvršavanju politike investiranja u hartije od vrednosti. Me
đutim, upozorava se da
preokupacija ovakvim analizama može biti indikativna ‘na špekulativne tendencije’,
koje su nekorisne i nezdrave u bankarstvu.
U savremenim tržišnim uslovima zna
čajnu ulogu u procesu upravljanja rizicima imaju
izveštaji, podaci i analize finansijskih analiti
čara. Finansijski analitičari mogu da pružaju
investitorima savete u pogledu ulaganja njihovih sredstava u pojedine poslovne
poduhvate. Finansijski analiti
čari su »upćeni« u kretanje finansijskih podataka sa
aspekta rizika pojedinih vrsta ulaganja. Investitori koji kupuju hartije od vrednosti od
banaka i drugih emitenata, snose rizik tih ulaganja kao i ostali kreditori. Svako ulaganje
nosi sa sobom i mogu
ćnost nekog potencijalnog gubitka, pa zbog toga investitori moraju
»nadzirati« poslovanje banaka kako bi zaštitili svoje interese.
Me
đutim, u posmatranju ovih problema, u praksi treba biti realan. Naime, ponekad se
ugled institucije smanjuje tek sa proširenjem problema, odnosno kada je šteta ne može
da se sakrije, odnosno kada je ve
ć nastala. U ovakvim prilikama ostaje otvoreno pitanje,
da li je tržište moglo ranije, na vreme, prepoznati pogoršanje poslovanja i pove
ćanu
rizi
čnost određene institucije da je bilo više raspoloživih informacija. Naime, još uvek
ne postoje tehnike za procenu rizika koje bi bile standardizovane i koje bi mogle
verodostojno te »prognoze«« prikazati preko javno objavljenih podataka. Upravo zbog
toga su tržišni u
česnici ograničeni u mogućnosti da analiziraju probleme u kreditiranju
tokom njihovog pojavljivanja.
90
BANKE I RIZICI
Glava 5.
UPRAVLJANJE BILANSIMA
POSLOVNE BANKE
BANKE I RIZICI
91

Upravljanje bilansima poslovne banke
•
stopa solventnosti,
•
stopa rezerve likvidnosti,
•
stopa kreditiranja, i
•
stopa kapitala.
Osnovna svrha navedenih pokazatelja jeste, da se za potrebe menadžment tima banke
vršI sagledavanje efikasnosti i efektivnosti poslovanja banke u odre
đenom vremenskom
periodu. Bilans stanja i njegove promene obima
čine osnovu za ostvarivanje budućeg
rezultata, odnosno profita banke. Bilans uspeha samo iskazuje rezultate promena na
odre
đeni dan, odnosno šta se desilo tokom proteklog perioda, kao u pogledu prihoda,
tako i u pogledu rashoda, odnosno troškova banke,
čija je konačna rezultanta profit
banke. Upravo zbog toga je fokus razmatranja bilans stanja banke, njegove promene i
upravljanje tim promenama u cilju ostvarivanja planiranog profita banke.
Osnovni smisao bilansa stanja banke je omogu
ćavanje uvida u strukturu i suštinu
svakodnevnih, a posebno važnijih segmenata poslovanja banke, poslovnih operacija i
pojedinih vrsta poslova banke. To se naro
čito odnosi na poslove mobilizacije depozita i
odobravanja raznih vrsta kredita, pošto bilans stanja banke u svakom momentu pokazuje
stanje izvora i plasmana banke i njihov me
đusobni odnos. Pošto je banka profitno
orijentisana institucija, maksimiziranje profita postiže se na osnovu optimalnog obima i
strukture izvora sredstava i plasmana istih, te maksimiziranjem razlike izme
đu nivoa
prihoda i nivoa troškova banke u formi profita.
Tipi
čna struktura bilansa jedne banke srednje veličine u razvijenoj tržišnoj privredi (na
primer, u SAD) data je u pregledu br. 5-1.
Pregled br. 5-1
: Tipi
čna struktura bilansa banke
AKTIVA
PASIVA
1. Krediti i diskonti 60%
2. Plasmani u hartije 27%
3. Likvidna aktiva 3%
4. Gotovina 6%
5. Ostala aktiva 4%
1. Oro
čeni depoziti 44%
2. Depoziti po vi
đenju 30%
3. Obav. na nov
čanom .tržištu 11%
4. Ostale obaveze 7%
5. Akcijski kapital 8%
UKUPNO: 100%
UKUPNO: 100%
3)
Ibidem, strana 135.
4)
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in te Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, strana 27. Pored ove strukture, data je i struktura bilansa komunalne banke i
velikih banaka novčanih centara (“money centar banks”). Samo desetak godina ranije, ta
struktura je izgledala znatno dugačije. Vidi o tome detaljnije: Dr Srboljub Jović:
Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine strana 134-135.
BANKE I RIZICI
93
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Posebno treba ista
ći, da je za bilans stanja banke bitna ravnoteža i ročna usklađenost.
Uravnoteženim bilansom stanja banke smatra se onaj bilans, u kojem su ro
čno i valutno
izbalansirane vrednosti aktive i pasive. Ako banka prihodima pokriva troškove,
perfektno uravnotežen bilans banke zahteva da se likvidnim rezervama pokrije rizik
neblagovremenog pla
ćanja. Ročna usklađenost bilansa stanja banke garantuje
pokrivanje rizika nelikvidnosti. Valutna uskla
đenost aktive i pasive garantuje pokrivanje
valutnog rizika usled promene valutnog kursa. Kona
čno, solventnost banke se bilansno
iskazuje preko akcijskog kapitala i rezervi,
čime se brani stabilnost poslovnog sistema
banke.
Prose
čna struktura konsolidovanog bilansa naših banaka na dan 31. 12. 1992. godine
prikazana je u pregledu br. 5-2.
Pregled br. 5-2
: Struktura konsolidovanog bilansa naših banaka
AKTIVA
PASIVA
1. Kratkoro
čni plasmani 35,9%
2. Dugoro
čni plasmani 56,4%
3. Ostali delovi aktive 7,7%
1. Kratkoro
čni izvori 28,9%
2. Dugoro
čni izvori 55,9%
3. Kapital banaka 15,2%
UKUPNO: 100,0%
UKUPNO: 100,0%
Aktuelni podaci o ro
čnoj i strukturalnoj usklađenosti bilansa stanja banke obezbeđuju se
preko bankarskog ra
čunovodstvenog i bankarskog informacionog sistema, koji se
razlikuju od ra
čunovodstvenog sistema preduzeća. Bankarski računovodstveni sistem
razlikuje se od ra
čunovodstvenog sistema preduzeća i po tome
, što se u banci ra
čuni
glavne knjige treba da dnevno bilansiraju, što zna
či, da banka treba da ima dnevno
bilans stanja i bilans uspeha. Naravno, ovakvu brzinu postižu dobro organizovane,
tehni
čki i kadrovski opremljene banke u razvijenim tržišnim privredama (SAD,
Nema
čka, Japan). Kako je prošlo skoro deset godina posle izvršene privatizacije, takvu
ažurnost postižu danas skoro sve naše banke.
Bilans uspeha
(poznat i kao bilans prihoda i rashoda banke) je finansijski izveštaj koji
sumarno prikazuje finansijsko poslovanje banke, uklju
čivši profit ili gubitak za određeni
(specifi
čni) vremenski period. Njemu, obično, prethodi i sa njim čini celinu bilans stanja
aktive i pasive banke za isti period. Prvi korak za banku je u definisanju profitabilnosti.
Najbolja definicija za banke je ona, koja se oslanja na njene tri dimenzije: na povrat
5)
Podaci navedeni iz Biltena Narodne banke Jugoslavije za 1999. godinu. S obzirom da
ne raspolažemo drugim podacima, dati su podaci iz zbirnog konsolidovanog bilansa
banaka sa aspekta ročnosti – kratkoročna i dugoročna aktiva i pasiva.
6)
Bankarski računovodstveni sistem razlikuje se od računovodstvenog sistema u
privredi: ono što je u kontnom planu privrede DUGUJE, to je u banci POTRAŽUJE,
zatim ono što je u privredi POTRAŽUJE, to je u banci DUGUJE. Pored ovoga,
računovodstveni sistem u privredi može da trpi i određenu neažurnost, dok
računovodstvo banke mora biti stalno ažurno i uredno.
94
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Da bi to bilo efikasno, neophodno je poznavati dinamiku kretanja svih kategorija u
okviru prihoda i rashoda banke, njihov obim, vrstu i strukturu, te njihov uticaj na visinu
profita banke. Tako su bitne promene koje su vezane za kamatne prihode i kamatne
rashode banke, koje u svim komercijalnim bankama
čine okosnicu neto kamatnih
prihoda banke, pa i visine prihoda banke pre poreza. Naravno, na krajnji rezultat banke
utiču i nekamatni odnosno ostali prihodi i troškovi banke, koji se kumuliraju tokom
obračunskog perioda.
Navedeni pregled pokazuje da su u strukturi ukupnog prihoda banke dominantni
kamatni prihodi, koji u
čestvuju sa 93%, dok nekamatni prihodi sa svega cca 7%.
Me
đutim, učešće kamatnih izdataka u ukupnim prihodima banke je oko 70%, dok je
nekamatnih izdataka nešto preko 25 procenata. U nekamatnim izdacima su dve bitne
stavke: rezervacije za mogu
će gubitke u kreditnom portfoliju (13,0 ili 6,05% u odnosu
na ukupan prihod) i plate i beneficije zaposlenih (30,0 mil. dolara ili 13,95% u strukturi
ukupnog prihoda banke). Bez rezervacije za mogu
će kreditne gubitke, koja stavka
direktno umanjuje kamatne prihode banke, nekamatni izdaci iznose 42,0 mil. dolara ili
sa 19% u
čestvuju u ukupnim prihodima banke.
Neto prihod pre poreza iznosi 10,0 mil.dolara ili 4,65%, a njegova raspodela ukazuje da
10% ide na porez, a 90% ostaje kao neto prihod posle poreza ili profit. U ovom slu
čaju
neto prihod posle poreza ili pak profit, iznosi 9,0 mil. dolara tj. nešto preko 4% od
ukupnog prihoda banke i služi za raspodelu odnosno isplatu dividende, i eventualno, za
reinvestiranje u akcijski kapital banke. Veli
čina profita banke meri se navedenim
pokazateljima odnosno koeficijentima: ROA kao pokazatelj racionalnosti kori
šćenja
ukupnih sredstava, ROE kao prinos akcionarima na akcijski kapital i EPS kao rast
tržišne zarade po jednoj akciji.
5.1.2. Upravljanje bilansom stanja banke
Upravljanje bilansom banke podrazumeva poznavanje kompozicije njenog bilansa i
me
đusobnog odnosa računa u njenom bilansu. Osnovni identitet bilansa izražava se
relacijom:
SREDSTVA = OBAVEZE + NETO VREDNOST
Za razliku od proizvodnih preduze
ća, bilans poslovne banke se sastoji uglavnom od
finansijskih sredstava umesto od fizi
čke aktive. Ova finansijska sredstva su pretežno u
formi kredita doma
ćinstvima, poslovnim firmama i državnim institucijama i u formi
plasmana u hartije od vrednosti. Najve
ći deo obaveza, odnosno pasive poslovne banke
sastoji se od potraživanja doma
ćinstava, poslovnih firmi i državnih institucija po osnovu
depozita po vi
đenju i oročenih depozita.
Ranije smo videli kakva je strukturalna kompozicija jedne komercijalne banke u
razvijenoj tržišnoj privredi. Za analiti
čki pristup analizi bilansa banke, potrebno je
96
BANKE I RIZICI
Upravljanje bilansima poslovne banke
poznavanje i razumevanje internih odnosa me
đu bilansnim računima. Jedan od takvih
pokazatelja odnosa jeste finansijski leveridž banke ili finansijski oslonac (“financial
leverage”). To se može izraziti kao iznos duga, odnosno depozita, koji se koristi za
finansiranje aktive banke. O ovome
će biti reči u kasijem izlaganju.
Veli
čina i kompozicija bilansa banke su važne zbog njihovog efekta na rizik
(varijabilnost prinosa) i na sam prinos (profitabilnost). Važnost i implikacije strukture
bilansa banke i navedene
tri
karakteristike bilansa date su u pregledu br. 5-4. One
ukazuju na uticaj upravlja
čkih odluka menadžment tima i promena okruženja banke.
Pregled br. 5-4
: Implikacije strukture bilansa na uspeh banke
GLAVNE KARAKTERISTIKE BILANSA KOMERCIJALNE BANKE
Implikacija na banku:
Karakteristike
Važnost
Rizik
Prinos
1 Malo fiksne ili fizi
čke
aktive
Nizak stepen poslovnog
leveridža
Smanjuje
rizik
Smanjuje
prinos
2. Znatni iznosi
kratkoro
čne pasive
(depozita)
Zahtevi da banka bude
likvidna
Smanjuje
rizik
Smanjuje
prinos
3. Znatni iznosi sredstava
koji se odnose na kapital
banke
Visok stepen finansijskog
leveridža
Pove
ćava
rizik
Pove
ćava
prinos
Prvi
navedeni slu
čaj ukazuje na male šanse banke koja ima malo fiksne aktive i nizak
poslovni leveridž da uve
ća svoj profit. Ovakva banka utiče na smanjenje rizika, ali i na
smanjenje svog profita.
Drugi
slu
čaj, kada banka ima značajne depozite, mora imati
odgovaraju
ći stepen likvidnosti da udovolji tražnji za povlačenjem depozita. Isto tako,
banka želi da udovolji i tražnji za kreditima. Efekat takvog ponašanja može biti ili ve
ća
likvidnost a manja profitabilnost, ili ve
ća profitabilnost a manja likvidnost. Ovo dovodi
do toga da banka mora da bude likvidna i tako smanjuje rizik ali i prinos. Kona
čno,
tre
ća
karakteristika banke je da ima visok stepen finansijskog leveridža i visok
multiplikator akcijskog kapitala. Banka tako pove
ćava rizik, ali povećava i prinos.
Rezultati sumirani u pregledu 4-4 su posebno važni za proces donošenja odluka od
strane menadžment tima banke. Primera radi, ako banka želi da pove
ća svoju
profitabilnost, važna su tri pravca akcije: (1) pove
ćanje njenog operativnog leveridža
pribavljanjem više fiksne aktive, (2) smanjenje njene likvidnosti i oslanjanje na
“kupovinu” likvidnosti ili jednostavno smanjivanje svoje likvidnosti bez pokušavanja
upravljanja obavezama i (3) pove
ćavanje njenog finansijskog leveridža uz oslanjanje na
ve
ću aktivu i/ili na smanjenje svoje kapitalne baze. Svaka od ovih akcija će dovesti do
7)
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York,
1989.godine, str. 26.
BANKE I RIZICI
97

Upravljanje bilansima poslovne banke
Kao što se vidi na slici br. 5-1,
prva faza
upravljanja bilansom je opšta faza i akcenat je
dat na ukupnu aktivu (sredstva), ukupnu pasivu (obaveze) i kapital banke.
Druga faza
upravljanja bilansom je više specifi
čna i u fokusu upravljanja su posebni delovi u okviru
tri navedene celine opšteg pristupa upravljanju bilansom banke uklju
čujući i vanbilansne
aktivnosti.
Tre
ća faza
upravljanja bilansom usmerena je na podru
čje generisanja prihoda
i troškova banke. Uvid u rezultate poslovanja banke preko izveštaja o poslovanju (o
profitu i gubicima) ukazuje na simptome performansi bilansa banke. Maksimiziranje
profita treba da se ostvari navedenim politikama za ostvarivanje ciljeva banke (profita i
dividende).
5.1.3. Upravljanje portfolio strukturom bilansa
Upravljanje portfolio strukturom banke predstavlja odgovaraju
ću portfolio alokaciju
resursa banke,
čiji je krajnji cilj uspešnije upravljanje rizikom banke. Upravljanje
bilansom banke ili bilansnom strukturom banke ili portfolio upravljanje ima svoje
uporište u modernoj portfolio teoriji, koja se razvila sredinom 50-tih godina. Prve
primene su se ogledale u formi linearnih i kvadratnih modela programiranja.
Me
đutim, ovi modeli, iako elegantni, pokazali su se previše restriktivni i kompleksni za
prakti
čnu upotrebu. Njihova glavna vrednost proizašla je iz njihove pronicljivosti, koja
se odnosi na krajnje ishode - rezultate i posledice upravljanja bilansom banke. Da se
podsetimo, ukupna pasiva bilansa banke ukazuje na obim mogu
ćnosti banke, a ukupna
aktiva na propulzivnu snagu banke.
Za upravljanje bilansnom strukturom banke, od primarnog je zna
čaja poznavati relacije
izme
đu:
•
strukture aktive i strukture pasive;
•
pojedinih segmenata odnosno portfolija aktive;
•
pojedinih pozicija odnosno grupa pozicija pasive;
•
pojedinih pozicija aktive u odnosu na pozicije pasive.
Polaze
ći od jedne sasvim uprošćene šeme bilansa poslovne banke, njena idealna
vrednosna struktura aktive i pasive u savremenim uslovima prikazana je na slici br. 5-2.
1/3 Portfolio
kredita
1/3 Portfolio hartija
od vrednosti
1/3 Portfolio rezervi,
fiksne aktive i
Depoziti po
vi| enju 1/2
Oro~eni depoziti
2/5
Deoni~ki kapital
PASIVA
AKTIVA
Slika br. 5-2: Idealna bilansna struktura aktive i pasive
BANKE I RIZICI
99
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Sa stanovišta upravljanja rizikom banke, ova struktura aktive i pasive bilansa poslovne
banke (slika br. 4-2) omogu
ćuje:
•
odgovaraju
ći odnos plasmana prema izvorima,
•
odgovaraju
ći odnos kapitala prema plasmanima,
•
odgovaraju
ću srazmeru plasmana u kredite i hartije radi održavanja
zadovoljavaju
ćeg nivoa likvidnosti i profitabilnosti banke,
•
odgovaraju
ći odnos depozita i kapitala banke radi potrebnog stepena solventnosti,
•
odgovartaju
ći odnos oročenih depozita prema depozitima po viđenju,
•
odnos produktivne prema neproduktivnoj aktivi,
•
odgovaraju
ći nivo leveridža, itd.
REZERVE BANKE
KREDITI
HARTIJE
FIKSNA AKTIVA
DEPOZITI
- PO VI ENJU
- ORO^ ENI
DUGORO^ NI DUG
DEONI^ KI
KAPITAL
PASIVA
AKTIVA
Slika br. 5-3: Hipoteti
čka struktura bilansa banke
Dakle, upravljanje rizikom banke podrazumeva kontinuirano uskla
đivanje odnosa
pozicija aktive i pasive u bilansu banke. Polaze
ći od toga, bilans banke se može
predstaviti slede
ćom jednostavnom formulom:
S + L = D + T + C
gde je:
S = hartije od vrednosti (“securities”)
L = krediti (“loans”)
D = depoziti po vi
đenju (“demand deposits”)
T = oro
čeni depoziti (“time deposits”)
C = deoni
čki kapital - fondovi banke (“capital”).
Pojednostavljena struktura aktive i pasive bilansa banke predstavljena je na slici br. 5-4:
11)
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Banks Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, strana 403-405.
100
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
sredstava i rizika u izvesnoj meri pokazuje i slika br. 5-5 koja predstavlja ulogu
menadžera u banci kao firmi finansijskih usluga.
UPRAVLJANJE SREDSTVIMA
UPRAVLJANJE IZVORIMA I
KAPITALNE ODLUKE
(Transakcije finansijskih sredstava)
(Transakcije finansijskih sredstava)
1. Priliv gotovine
2. Investiranje - plasman gotovine
3. Gotovina iz poslovanja ili deinvestirana
4. Gotovina vra
ćena, pa investirana (odluke o dividendi)
5. Gotovina za reciklažu (zadržana zarada)
Slika br. 5-5: Uloga menadžera u firmi finansijskih usluga
Na slici br. 5-5 može se videti da finansijski menadžer u banci ima skoro iste zadatke
kao i finansijski menadžer u svakoj drugoj nefinansijskoj firmi uz slede
će napomene:
prvo
, finansijski menadžer u banci mora poznavati suštinu terminologije kao što je
upravljanje aktivom, upravljanje pasivom, upravljanje odnosima kapital - dividenda itd.;
drugo,
mora poznavati ulaz gotovine, tržišni novac dodatno kroz tržišta kapitala. Odluke
o upravljanju aktivom uglavnom uklju
čuju transakcije u finansijskoj aktivi a ne u
stvarnoj aktivi. Kao što se vidi, uglavnom se radi o odlukama o finansijskim
transakcijama, bilo da je re
č o upravljanju aktivom ili upravljanju pasivom.
Upravljanje gotovinom banke i odnosima aktiva - pasiva odražava se na performanse
poslovne banke. Najkra
će, pod performansama banke podrazumevaju se ostvareni
rezultati, kvalitet i kvantitet poslovanja banke (na primer: stopa profitabilnosti, kvalitet
aktive, stopa likvidnosti). O performansama banke bi
će detaljnije reči kasnije. Fokus
upravljanja performansama kroz odnose aktiva - pasiva može se jasno videti na slici br.
5-6, koja pokazuje odnos prinosa na kapital i rizika prinosa na kapital banke preko neto
margina kamatne stope ili neto kamatne margine.
13)
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Banks Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 50.
Poslovanje
banke
Finansijski
menad`er
Depozit, novac i
tr`i{te
kapitala
1
5
4
2
3
102
BANKE I RIZICI
Upravljanje bilansima poslovne banke
OP[ TE PERFORMANSE BANKE
Prinos (na kapital)
Rizik (promene prinosa)
Prinos na
anga`ovana
sredstva
Leverid`
multiplikatora
kapitala
Promene neto
nekamatne
margine
Promenljiva
neto kamatna
margina
Prom. kamatne stope
Promenljivost
obima
Promenljivost miksa
Neto
nekamatne
margine
Neto
margina
kamatne stope
Miks stope
obima
Slika br. 5-6: Upravljanje performansama aktiva - pasiva
Definicije
:
Neto kamatna margina
= prihod od neto kamatne stope: aktiva koja donosi zaradu, gde
je prihod od neto kamatne stope = porez - ekvivalent prihoda od kamatne stope -
troškovi kamata.
Neto nekamatna margina
= (nekamatni prihod-nekamatni troškovi): aktiva koja donosi
zaradu.
Aktiva koja donosi zaradu ili produktivna aktiva
= ukupna aktiva - gotovina i dug -
fiksna aktiva - druga aktiva.
Koncept efekta neto kamatne margine podrazumeva nivo i varijabilnost opšte pozicije
banke sa aspekta rizika prinosa produktivne aktive. Jasno je da varijabilnost neto
kamatne margine (ili rizika upravljanja odnosima aktiva - pasiva) determinišu: kamatna
stopa, obim i miks varijanti kamatnih prihoda i kamatnih izdataka, što se može
predstaviti i slede
ćom funkcijom:
gde je:
NIM = neto kamatna margina
f = funkcija
stopa = kamatna stopa
14)
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Banks Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 366.
15)
Ibidem, str. 365.
NIM = f (stopa, obim, miks)
BANKE I RIZICI
103

Upravljanje bilansima poslovne banke
osnovne komponente svake strukture kapitala. Kratkoro
čne obaveze, bez obzira na
njihove izvore, ne smatraju se instrumentima kapitala. Kapitalna baza, koja obezbe
đuje
apsorpciju neo
čekivanih gubitaka, obezbediće jedan nivo poverenja javnosti i
prevazilaženje bilo koje brige o likvidnosti, i na taj na
čin omogućuje jednoj instituciji -
banci
da sakuplja depozite i vrši funkciju finansijskog posrednika.
Izvori kapitala mogu biti podeljeni u dve grupe: (1) interni izvori i (2) eksterni izvori.
Interne izvore kapitala treba da obezbedi top menadžment banke, pošto oni manje ovise
od tržišnih faktora. Primarni interni izvor kapitala je tzv. zadržana zarada (koju
čini neto
prihod banke umanjen za dividendu ispla
ćenu deoničarima).
uklju
čuju prodaju običnih i prioritetnih deonica (nove emisije) i dugoročni dug. Obične
deonice su najvažnija forma kapitala banke i reprezentuju oslonac prosperiteta banke.
Depoziti privrede i gra
đana predstavljaju osnovne bančine izvore i oslonac kreditne
aktivnosti banke. Banka bez depozita ili sa skromnim depozitima ne može da vrši svoju
bazi
čnu funkciju posredovanje u finansijskim transakcijama. Drugim rečima, banka kao
finansijska institucija bez depozita ne može generisati plasmane bilo koje vrste, kako
direktne kredite privredi tako i indirektne kredite tj. plasmane u hartije od vrednosti.
Upravljanje izvorima sredstava banke predstavlja optimalno kombinovanje navedenih
pozicija pasive u cilju ostvarivanja efikasne likvidnosti i efektivne profitabilnosti
poslovanja banke. Kombinovanje pozicija aktive i pozicija pasive bilansa banke,
‘proizvodi’ odre
đene efekte na bilans banke. Na tri ilustracije bilansa banke (slike br. 4-
7, 5-8. i 5-9) prikaza
ćemo neke promene na strani izvora sredstava i njihov odraz na
pozicije aktive i promene u okviru aktive i njihov uticaj na promene u okviru strukture
pasive odnosno izvora sredstava u bilansu banke.
PRIMARNE REZERVE
SEKUNDARNE REZERVE
K R E D I T I
H A R T I J E
DEPOZITI
AKCIJSKI
KAPITAL
Slika 5-7: Inicijalni konceptualni bilans banke
25)
Timothy P. Hartman and John E. Mack: Capital Planning and Management, u knjizi:
The Bankers Handbook, Third Edition, Edited by: William H. Baughn, Thomas I. Storrs
and Charls E. Walker, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1988. godine, str. 329.
26)
Interni izvor kapitala mogu biti i zadržane nagrade deoničarima, menadžmentu i
zaposlenima, kao i sredstva od prodaje postojeće aktive, te transakcija koje generišu
novi kapital.
27)
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks Community,
Regional and Global, Prentice Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1990. godine, str.
279.
BANKE I RIZICI
105
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Promene u bilansu banke mogu uslediti kao smanjenje depozita i kupovina sredstva.
Smanjenje
depozita
Kupovina
sredstava
PRIMARNE REZERVE
SEKUNDARNE REZERVE
K R E D I T I
H A R T I J E
DEPOZITI
AKCIJSKI
KAPITAL
Slika 5-8: Pozicija rezervi u upravljanju izvorima
PRIMARNE REZERVE
SEKUNDARNE REZERVE
K R E D I T I
H A R T I J E
Stalni porast
kapitala
DEPOZITI
AKCIJSKI
KAPITAL
Kupljena
sredstva
Slika 5-9: Pozicija kredita u upravljanju izvorima
Kona
čno, zaslužuje pažnju da se pogledaju
tri
aspekta upravljanja pasivom odnosno
izvorima sredstava u bilansu banke (slika br. 5-10).
UPRAVLJANJE IZVORIMA
PREVAZILA@
ENJE PROPISANIH
OGRANI^ ENJA
Minimiziranje kamatnih
tro{kova banke
Va`nost odnosa sa
komitentima
Slika br. 5-10: Tri aspekta upravljanja pasivom banke
106
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Zbog navedene važnosti, koju akcijski kapital ima u bilansu banke, nastoji se da se
standardizuje (propiše) njegova veli
čina i učešće u strukturi ukupnih izvora banke.
Me
đunarodnim standardom solventnosti ili adekvatnosti kapitala (što je američki izraz
za solventnost) ovo u
češće je utvrđeno na nivou od minimum 8 procenata. Međutim,
treba re
ći da svaka finansijska institucija ima sopstvene karakteristike koje određuje
njen potrebni stepen adekvatnosti kapitala. Na primer, kvalitet zarade i mogu
ćnost rasta
i potrebe za novim kapitalom samo su neke od klju
čnih poslovnih odluka koje su usko
povezane sa determinisanjem ban
činog sopstvenog nivoa adekvatnosti kapitala.
Na slede
ćem primeru (pregled br. 5-5) vidimo očigledne razlike u kompoziciji bilansne
strukture jedne proizvodne firme i jedne poslovne (komercijalne) banke.
Pregled br. 5-5:
Razli
čito učešće kapitala u strukturi bilansa
Kompozicija bilansa i deoni
čki kapital
Proizvodna firma
Komercijalna banka
1.Teku
ća
1.Teku
ća
1. Kratkoro
čna
1.Kratkoro
čni
aktiva 60%
pasiva 30%
aktiva 75%
dug 80%
2.Fiksna
2.Dugoro
čni
2. Dugoro
čna
2.Dugoro
čni
aktiva 40%
dug 30%
aktiva 23%
dug 12%
3.Akcijski
3. Zgrade,
3.Akcijski
kapital 40%
oprema 2%
kapital 8%
100%
100%
100%
100%
Postoji velika razlika izme
đu strukture aktive i strukture pasive u proizvodnom
preduze
ću i jednoj poslovnoj banci. U proizvodnom preduzeću akcijski kapital iznosi
oko 40 procenata, a u banci 8 procenata. O
čigledne su i ostale razlike u izvorima
sredstava i u strukturi aktive. Svi ovi elementi i njihova priroda, uti
ču na potreban nivo
adekvatnosti kapitala banke.
Odluke o kapitalu banke i dividendi su važne upravlja
čke funkcije menadžmenta banke.
Ako kapital banke postane neadekvatan, time se limitira stopa rasta banke na tržištu. U
bilansu banke neadekvatnost kapitala je determinisana kompleksnim interakcijama na
njenu likvidnost, profitabilnost i kvalitet njenog menadžmenta. Pošto kapital omogu
ćava
banci da sti
če sredstva i obaveze i podršku svom operativnom poslovanju, kapital je
najvažniji resurs banke. Stoga je i bazi
čni problem sa kojim se suočava svaka banka, da
generiše dovoljno kapitala, kako bi stekla prednost da iskoristi svoje šanse za
profitabilni rast. Zato planiranje eksternih i internih izvora rasta kapitala ima važnu
ulogu u upravlja
čkom procesu o kapitalu i dividendi.
Prinos na akcijski kapital (“return on equity” ili skra
ćeno ROE), kao jedan od izvora
generisanja kapitala banke, jeste pokazatelj uspešnosti uloženog kapitala. Zapravo,
prinos na akcijski kapital je merenje profita po jedinici akcijskog kapitala. Ova mera
30)
Ibidem, str. 567.
108
BANKE I RIZICI
Upravljanje bilansima poslovne banke
profita može se izraziti na više na
čina. Sledeća tri su u najčešćoj upotrebi: (1) dobit pre
poreza i dobiti ili gubitaka hartija od vrednosti, (2) dobit posle poreza ali pre dobiti ili
gubitaka hartija od vrednsoti i (3) neto dohodak (posle poreza i dobitaka ili gubitaka
hartija od vrednosti. Isto tako, naj
češće su u upotrebi i tri mere kapitala banke: (1)
ukupan akcijski kapital (koji se sastoji od obi
čnih akcija, viškova i nepodeljenog
profita), (2) ukupan akcijski kapital plus rezerve za gubitke i (3) ukupan akcijski kapital
plus rezerve plus kapitalni dug.
Kapitalni leveridž (“capital leverage”) je odnos ukupne aktive banke prema ukupnom
akcijskom kapitalu i izražava se merom multiplikatora akcijskog kapitala (“equity
multiplier”):
Upravljanje akcijskim kapitalom u nestabilnim, naro
čito inflatornim uslovima,
podrazumeva znatno složeniji pristup. To se odnosi kako na ve
ć postojeće akcionare
tako i na nove, koji kupuju akcije novih emisija, naro
čito u periodu hiperinflacije. Ovde
se postavljaju tri klju
čna pitanja: (1) kako sačuvati realnu supstancu postojećih
akcionara, (2) kako realno vrednovati nove akcije novih emisija u inflatornom periodu
naro
čito u toku hiperinflacije i (3) kako obezbediti jednak upravljački tretman starih i
novih akcionara. U takvim uslovima, banka bi morala (1) prona
ći način i rešenje za
o
čuvanje supstance kapitala postojećih akcionara od obezvređenja, (2) realno vrednovati
akcije novih emisija i (3) obezbediti podjednak realni materijalni i upravlja
čki tretman
svih (starih i novih) akcionara. Upravljanju akcijskim kapitalom bi
će posvećen poseban
tekst.
5.2.3. Upravljanje izvorima depozitnog novca
Depozitni novac spada u najstarije izvore bankarskih sredstava. Izvori depozitnog novca
imaju u strukturi izvora sredstava poslovnih banaka dominantno u
češće. Oni su oslonac
ban
čine kreditne aktivnosti. Banka koja nema rast depozitnog potencijala nema ni
mogu
ćnosti rasta kreditnog portfolija. Dinamika učešća depozita u ukupnim izvorima
banaka najbolje se vidi iz bilansa ameri
čkih banaka. Tako, je učešće ukupnih depozita
1960. godine bilo 90 %, a sredinom sedamdesetih godina oko 87 procenata. Sektorska
struktura depozita pokazuje, da privreda u
čestvuje sa 50 %, stanovništvo sa 35 %, 8 %
se odnosi na depozite finansijskih institucija, a razlika od 7 % se odnosi na razne
inostrane depozite. Što se ti
če ročnosti, oko 40 procenata se odnosi na oročene depozite.
31)
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Indystry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine str. 267-268.
32)
Ibidem, str. 25.
Ukupna aktiva
EM
(“equity multiplier”) = -------------------------------
Ukupni akcijski kapital
BANKE I RIZICI
109

Upravljanje bilansima poslovne banke
and promotion). Neki autori u ovaj miks uklju
čuju i peti instrument: ljude (people), što
se skra
ćeno predstavlja kao pet Ps (odnosno na engleskom
five Ps
).
Dakle, depoziti su od presudnog zna
čaja za stabilnost, profitabilnost i povećanje obima
poslovanja banke. Sa tog aspekta, zna
čajna je vrsta i ročna struktura depozita. Prema do
sada poznatoj i prihva
ćenoj uopštenoj podeli, depozite možemo grupisati kao:
(1)
depozite po vi
đenju,
(2)
oro
čene depozite,
(3)
štedne uloge, i
(4)
specijalne depozite.
Veoma su važna dva aspekta bankarskih depozita: (1) kratkoro
čna priroda potraživanja
depozitara i (2) veliki volumen potraživanja u odnosu na neto vrednost ili na kapital
deoni
čara. Ove dve karakteristike depozita su važne zbog toga što depoziti imaju
kriti
čne implikacije na likvidnost i na izloženost riziku aktive banke. Kao rezultat toga
poslovne banke treba u svom bilansu da imaju optimalnu kombinaciju relativno likvidne
i visokokvalitetne aktive u svojim portfolijima radi zadovoljavanja svojih potreba za
likvidno
šću i visokog stepena finansijskog leveridža (“financial leverage”) korišćenje
duga odnosno depozita za finansiranje aktive (kredita). Odnos izme
đu finansijskog
leveridža i izloženosti banke riziku meri se pomo
ću multiplikatora deoničkog kapitala
(‘equity multiplier’).
5.2.4. Upravljanje dugoro
čnim dugom
Pribavljanje dodatnog kapitala banka vrši i putem emitovanja kapitalnih obveznica
(“capital note or debenture”).
Kapitalne obveznice su neosigurana pasiva, koja se
smatra dodatnim kapitalom banke. Kapitalne obveznice se kvalifikuju kao dodatni
kapital banke ako imaju originalna dospe
ća od najmanje sedam godina (SAD), nisu
opozive pre dana dospe
ća i imaju obaveznu klauzulu konverzije zahtevajući od
izdavaoca zamenu obveznice za obi
čne akcije u budućnosti po sadašnjoj ceni. Postoje
dve varijante ovih klauzula.
Pribavljanje dodatnog kapitala putem obveznica je u
SAD sve do 1960-tih godine samo simboli
čno (oko jedne desetine procenta u ukupnom
kapitalu), da bi krajem 1987. godine to iznosilo 8,8 procenata.
Me
đutim, postoji bitna razlika između akcija i akcijskog kapitala s jedne strane,
obveznica i duga banke po ovom osnovu, s druge strane. Akcije nose dividendu, koja je
promenljiva veli
čina i zavisi od ostvarenog rezultata poslovanja banke tokom i na kraju
35)
Ranije smo videli šta sve čini deonički kapital i kako se do njega dolazi. Tako, banka
vrši i uvećavanje deoničkog kapitala na nekoliko opisanih načina. Međutim, i dugoročni
dug banke nastao na osnovu emitovanja obveznica takođe čini deo ukupnog kapitala
banke odnosno njen dodatni kapital.
36)
To su: “Equity contract notes” i “Equity commitment notes” vidi detaljnije: Thomas
Fitsh: Dictionary of Banking Terms, Barrons, New York, 1990. godine, str. 104.
BANKE I RIZICI
111
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
godine (visine profita ili gubitka). Akcije se prodaju i kupuju po tržišnoj vrednosti koja
se obi
čno razlikuje od njihove nominalne vrednosti. Akcionar, kada jednom kupi akciju,
ne može je vratiti banci u zamenu da mu banka isplati vrednost uloženog kapitala.
Akcionar samo može da proda akciju na tržištu i da na taj na
čin dođe do svog
nominalno uloženog, uve
ćanog ili pak smanjenog nominalnog kapitala. Naravno,
akcionar može i da pokloni nekom svoju akciju.
Kupovinom obveznice, vlasnik ili imalac obveznice (obligacije), sti
če i ima pravo na
povrat uloženih sredstava u fiksnim iznosima po rokovima dospe
ća. Kapitalne
obveznice nose fiksnu godišnju kamatu, koja je nezavisna od rezultata koji banka
ostvaruje i ispla
ćuje se imaocu obveznice u određenim rokovima. Imalac obveznice
tako
đe može, ukoliko neće da čeka dospeće, prodati obveznicu na tržištu hartija od
vrednosti i tako do
ći do uloženih sredstava. Dodatni kapital banke pribavljen
emitovanjem obveznica ima istu namenu kada je re
č o ulaganju u zgrade i opremu
banke, ali ne i za zaštitu depozitara, i ne ulazi u limit banke za rizi
čne poslove.
ODLUKA O LEVERID@
U
FINANSIJSKI RIZIK
RIZIK PREKORA^ ENJA
TRO[ KOVA
KOMPONENTE AKCIJSKOG
KAPITALA
KOMPONENTE DUGORO^ NOG
DUGA
TRO[ KOVI SREDSTAVA
BANKE
Slika br. 5-11: Odluka o leveridžu, finansijskom riziku
i troškovima sredstava banke
Odluke o leveridžu (slika br. 5-11) uti
ču na troškove bančinih sredstava kroz njihov
uticaj na rizik prekora
čenja troškova. Čak linija pritiska pokazuje da na promene u
relativnim troškovima uti
ču upravljačke odluke koje se odnose na odgovarajuću
37)
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks Community,
Regional and Global, Prentice Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1990. godine, str.
532.
38)
Ibidem, str. 546.
112
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
i kvalitet poslovanja banke (visok nivo stru
čnosti i sposobnosti menadžmenta i drugih
bankarskih stru
čnjaka; konkurentni, atraktivni i profitabilni proizvode i usluge; tačnost,
brzina i dostupnost podataka i informacija).
Upravljanje imovinom ili sredstvima banke je izraz koji se koristi da opiše na
čine
alokacije slobodnog finansijskog potencijala na razne alternative ulaganja (investiranja).
Kada je re
č o alternativama ulaganja poslovne banke, u osnovi postoje tri alternative: (1)
plasmani u kredite, (2) plasmani u hartije od vrednosti i (3) razni oblici gotovine.
Upravljanje sredstvima se svodi na konverziju depozita i kapitala u gotovinu i
produktivnu aktivu banke, odnosno aktivu koja banci donosi zaradu. Rešavanje
problema alokacije sredstava sastoji se u tome da se prodajom sredstava ostvare prihodi
po visokoj stopi prinosa i rizikom koji banka može da apsorbuje.
Na upravljanje sredstvima u poslovnoj banci uti
ču sledeći faktori:
(1)
zakonom i propisima stipulisane norme,
čiju primenu kontrolišu regulatorne i
kontrolne institucije pošto banke spadaju u institucije sa najve
ćim stepenom
regulacije,
(2)
odnos izme
đu banke i njenih depozitnih i kreditnih komitenata i klijenata je odnos
poverenja i prilago
đavanja;
(3)
deoni
čari banke i ostali ulagači zahtevaju stopu prinosa prilagođenu riziku ulaganja
i konkurentnu sa prinosom primerenom i raspoloživom za sli
čna ulaganja.
Obim i struktura produktivne aktive zaslužuju posebnu pažnju jer produktivna aktiva -
plasmani u kredite i hartije od vrednosti - obezbe
đuje glavninu prihoda svake poslovne
banke. Svaki od ovih segmenata ili portfolija - krediti i hartije od vrednosti - zaslužuje
posebnu pažnju i bi
će analiziran sa aspekta usmeravanja sredstava banke vodeći računa
o svim principima i rizicima poslovanja banke, a naro
čito o likvidnosti i profitabilnosti.
Pored ovog globalnog aspekta ulaganja sredstava, banka mora voditi ra
čuna i o strukturi
svakog portfolija posebno. Kada je re
č o portfoliju kredita, onda je to važno sa aspekta
dospe
ća (kratkoročni, srednjeročni, dugoročni), zatim sa granskog aspekta ili disperzije
kredita, visine i vrste kamatnih stopa (fiksne i/ili promenljive) itd.
5.3.2. Upravljanje gotovinom banke
Upravljanje gotovinom banke spada u domen upravljanja likvidnosti banke i predstavlja
žilu kucavicu operativnog poslovanja banke. Pri tome se moraju imati u vidu klju
čni
principi upravljanja rizikom banke: likvidnost i profitabilnost poslovanja banke. Pri
tome je bitno da se i kako se svakodnevno uti
če na modeliranje strukture aktive banke,
pri
čemu je naročito važna struktura produktivne aktive. Banka treba da plasira slobodna
nov
čana sredstva na nivou da pri tome održi zadovoljavajući stepen likvidnosti. Važno
je da se plasiranjem slobodnih nov
čanih sredstava postiže planirani nivo profitabilnosti.
40)
Edward W. Reed and Edward K. Gill: Commercial Banking, Prentice-Hall, Inc.,
Englewood Cliffs, New Jersey, 1989.godine, str. 110.
114
BANKE I RIZICI
Upravljanje bilansima poslovne banke
Pod gotovinom ovde podrazumevamo slobodna i neangažovana sredstva na žiro ra
čunu
banke, a koja se mogu angažovati u produktivnu (u kredite i plasmane hartija od
vrednosti) i u neproduktivnu aktivu (izdvajanje u obaveznu rezervu). Upravljanje
gotovinom banke ima svog uticaja kako na likvidnost banke tako i na profitabilnost
banke. Najlošija je varijanta da banka danima, konstantno (i nepotrebno) održava visok i
nepotreban nivo slobodnih nov
čanih sredstava na žiro računu. To znači da banka u tom
slu
čaju postupa zato što: (1) ima previše likvidnih sredstava i nema potrebe i načina da
ih angažuje, (2) top menadžment ne smatra da ih treba angažovati u produktivnu aktivu
(kredite i hartije), (3) top menadžment nema smelosti da takva sredstva privremeno
angažuje s obzirom na skorašnje obaveze prema komitentima (krediti), vra
ćanje
pozajmica ili izdvajanja u obaveznu rezervu.
Prema tome, suština upravljanja privremeno slobodnim odnosno neangažovanim
sredstvima na žiro-ra
čunu banke obuhvata sledeće strategije:
(1)
plasmane u kredite odnosno puštanje odobrenih kredita ili tranši korisnicima kredita
koji nisu iskoristili postoje
ći obim, odobravanje novih i plasiranje na finansijskom
tržištu (berzi novca),
(2)
plasmane u hartije od vrednosti, u vrste i na rokove, koji najviše odgovaraju
budu
ćoj finansijskoj situaciji banke odnosno njenoj likvidnosti, i
(3)
izdvajanje u obaveznu rezervu prema tome kako je to regulisano sa centralnom
bankom (na po
četku roka tj. odmah i u celokupnom iznosu, postepeno na rate u
okviru roka, ili pak na kraju roka odjednom u ukupnom iznosu).
Upravljanje slobodnim nov
čanim sredstvima zahteva da top menadžment banke vodi
politiku portfolio strukture aktive i da se na taj na
čin usmeravaju plasmani u likvidnu i
produktivnu aktivu. Ako banka ne vodi takvu politku, može do
ći do bitnog narušavanja
ne samo likvidnosti ve
ć i profitabilnosti banke, pošto će se na taj način izgubiti kontrola
nivoa prose
čne interne i eksterne kamatne stope, a time narušiti planirana stopa
profitabilnosti banke.
5.3.3. Upravljanje pozicijom kreditnog portfolija
U bankama razvijenih tržišnih privreda, kao što je to SAD, u
češće kreditnih plasmana,
sve do pedesetih godina, kretalo se najviše do jedne
četvrtine ukupnih plasmana. Tek
posle 1960. godine i dalje, kreditni plasmani prelaze polovinu i približavaju se u
češću
od oko 60 % od ukupnih plasmana. Sli
čne tendencije zapažaju se i bankama drugih
razvijenih tržišnih ekonomija. Ove promene pove
ćanja plasmana u kredite u okviru
ukupnih plasmana smanjuju obim i u
češće plasmana u hartije od vrednosti. Plasmani u
kredite donose ve
ći prihod banci, ali su i znato rizičniji u odnosu na plasmane u hartije
od vrednosti.
Karakteristika savremenih poslovnih banaka u razvijenim tržišnim privredama, pa i kod
nas, jeste da kreditni portfolio ima dominantno u
češće ne samo u ukupnim plasmanima
BANKE I RIZICI
115

Upravljanje bilansima poslovne banke
Izloženost banke riziku u okviru kreditnog portfolija zahteva respektovanje nekoliko
principa upravljanja kreditnim rizikom:
(1)
pridržavanje najpovoljnije strukture alokacije slobodnih nov
čanih sredstava sa
aspekta bilansa banke, što zna
či plasiranje sredstava u kreditni portfolio prema
optimalnoj strukturi aktive banke;
(2)
pridržavanje pravila diversifikacije kreditnog rizika na široj lepezi dužni
čke
strukture na pojedine oblasti, privredne grane, grupacije i pojedina preduze
ća i
firme;
(3)
preciznu analizu kreditne sposobnosti svakog zajmotražioca, kako bi se odobrili
samo krediti za koje kreditna analiza utvrdi da postoje prihvatljivi nivoi kreditnog
rizika; i
(4)
strogu selekciju zajmotražioca imaju
ći u vidu sve navedene principe.
5.3.4. Upravljanje portfolijem hartija od vrednosti
Gledaju
ći kretanja učešća plasmana u hartije od vrednosti u bankama razvijenih tržišnih
privreda, na primeru banaka SAD, možemo konstatovati da je vremenom, tokom
poslednjih 45 godina došlo do smanjenja u
češća plasmana u hartije u vrednosti sa 75 %
po
četkom pedesetih godina na oko 40 procenata u poslednjih nekoliko godina. Ovo nije
bila posledica samo motiva ve
će zarade banaka već i visoke i relativno stabilne stope
ekonomskog rasta u svim tržišnim privredama, što je uslovilo i ve
ću tražnju bankarskih
kredita. To je tražilo od banaka i nove pristupe u mobilizaciji sredstava i primenu novih
strategija rasta bankarskih resursa odnosno izvora sredstava.
U bankama razvijenih tržišnih privreda, gde je razvijeno finansijsko tržište i gde je
razu
đena mreža posredničkih finansijskih institucija, hartije od vrednosti i poslovanje
njima ima za banke daleko ve
ći značaj nego što je to sada kod nas. Otuda je i portfolio
hartija od vrednosti u bilansima tih banka zna
čajan, dok je u našim bankama samo
simboli
čan. Međutim, mi na to ovde ukazujemo zbog budućeg značaja, koji bi i kod nas
hartije od vrednosti uskoro trebalo da imaju u bankarskom poslovanju. Ovo
će
omogu
ćiti započeti procesi transformacije vlasničke strukture privrede i banaka,
dosnošenje zakonskih propisa o poslovanju hartijama od vrednosti, osnivanje i rad
posredni
čkih finansijskih institucija i uvođenje u promet na finansijskom tržištu šire
lepeze finansijskih instrumenata.
Plasman sredstava u hartije od vrednosti banka vrši uglavnom radi: (1) pove
ćanja
profitabilnosti i (2) održavanja zadovoljavaju
ćeg stepena likvidnosti. Mada je akcenat
na profitabilnosti, ipak primat pripada likvidnosti banke. Zapravo, re
č je o tome da
privremeno slobodna nov
čana sredstva doprinose profitabilnosti banke. Naime,
slobodna nov
čana sredstva banke mogu se relativno brzo, sigurno i bez mnogo
formalnosti plasirati u odre
đene vrste hartija od vrednosti i na taj način se ostvaruju
prihodi banke. Banka može svakodnevno da svoje ‘viškove’ sredstava plasira pod
odre
đenim uslovima i da tako doprinese profitabilnosti privremeno slobodnim
sredstvima. Istovremeno, banka može relativno brzo do
ći do sredstava prodajom hartija
BANKE I RIZICI
117
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
od vrednosti na finansijskom tržištu odnosno ‘unov
čiti’ hartije od vrednosti i tako
obezbediti zadovoljavaju
ći stepen likvidnosti.
Mada i plasmani u hartije od vrednosti nose sa sobom odre
đeni kreditni rizik, ipak
postoje razlike izme
đu kreditnog rizika i rizika u plasmanu hartija od vrednosti, o čemu
ćemo kasnije posebno govoriti. Naime, jasno je da su hartije od vrednosti, posebno
obveznice i to državne, sa nešto manjim prinosom od prinosa po kreditima, ali su zato
skoro bez rizika za razliku od poznatog visokog kreditnog rizika. Jedno od bitnih
obeležja protfolija hartija od vrednosti banke jeste njihov kvalitet i struktura.
Pod kvalitetom portfolija hartija od vrednosti banke podrazumevamo takve hartije od
vrednosti koje omogu
ćavaju banci sigurnost u investiranju, tj. povrat uloženih sredstava
preko njihove prodaje i naplatu prihoda. Struktura investicionog portfolija banke
podrazumeva da se banka, prilikom formiranja obima i strukture hartija od vrednosti,
pridržava hijerarhije faktora koji determinišu likvidnost, sigurnost i prinos. O ovome se
detaljnije govori u
četrnaestoj glavi ove knjige.
5.4. UPRAVLJANJE AKCIJSKIM KAPITALOM BANKE
5.4.1. Potreba za regulacijom bankarskog sistema
Tradicionalno je shvatanje da banka treba da zadovolji tri svrhe svog osnivanja i
postojanja:
(a) sigurnost, (b) stabilnost, i (c) strukturu.
Ova tri cilja banke odnose se na:
(1) zaštitu depozitara i sredstava osiguranih depozita, (2) zaštitu ekonomije od
nestabilnosti odnosno promenljivosti finansijskog sistema i (3) zaštitu komitenata i
klijenata od monopolske snage banke.
Da bi se shvatila suština ova tri cilja, potrebno
ih je nešto detaljnije analizirati i objasniti.
(1)
Sigurnost
bankarskog poslovanja je jedan od bitnih ciljeva koje savremena banka
treba da ispuni. Sve do izbijanja velike ekonomske krize (1929.g.) zaštita depozita u
bankama od rizika (u SAD) nije posebno postojala, ve
ć se kao i druga poslovna
obaveza banke mogla realizovati samo iz ste
čajne mase banke u likvidaciji. Dakle, isto
kao i kod svake druge firme kad do
đe u bezizlazne teškoće. Posle velike ekonomske
krize u SAD se 1933. godine osniva Federalna kompanija za osiguranje depozita
(“Federal Deposit Insurance Company” ili skra
ćeno FDIC)
, koja ima za cilj osiguranje
depozita u bankama SAD.
1
Ibidem, tr. 153.
2
Posle velike ekonoske krize, Kongres Sjedinjenih Američkih Država osniva 1933.
godine Federalnu agenciju za osiguranje depozita “Federal Deposit Insurance
Corporation” ili skraćeno FDIC, koja osigurava depozite komercijalnih banaka do
određenog limitiranog iznosa. Tako se štedni ulozi osiguravaju po jednom imenu -
računu do 100.000 US dolara.
118
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
supervizije banaka obuhvata 25 principa koji su doneti da bi se kontrola nad radom
banaka smatrala efikasnom. Osnovni Bazelski principi (Bazel I) odnose se na:
I Preduslove efikasne supervizije banaka (Princip 1.),
II Izdavanje licence bankama i njihova struktura (Principi 2-5.),
III Razumne regulative imzahtevi banaka (Principi 6-15.),
IV Metode neprekidne supervizije banaka Principi 16-20.),
V Zahteve za informacijama banaka (Princip 21.),
VI Formalna ovlaš
ćenja supervizora banaka (Princip 22.), i
VII Me
đudržavno bankarstvo (Principi 23-25.).
Bazelski principi polaze od stava, da sve banke treba da imaju minimum propisanog
(obaveznog) kapitala. Minimalna stopa kapitala za banke iznosi 4% od njihovog
osnovnog kapitala i 8% od ukupnog kapitala u odnosu na rizi
čnu aktivu. Ove stope se
smatraju kao minimalni standardi i primenjuju se na banke po konsolidovanim
osnovama. S obzirom na važnost kapitala u okviru potencijala banke, Bazelom I su
predvi
đeni izvori primarnog i sekundarnog kapitala.
Primarni (osnovni) kapital
sadrži: obi
čne akcije, neraspoređenu dobit, prioritetne akcije
bez roka dospe
ća, prepoznatljivu odabranu nematerijalnu aktivu i druge oblike
nematerijalne active.
Sekundarni (dodatni) kapital
sadrži: alokaciju rezervi za kreditne
gubitke uklju
čiv i lizing, instrumente kapitala za obligaciona pravna potraživanja,
obavezna konvertibilna potraživanja, srednjero
čne prioritetne akcije, kumulativne
prioritetne akcije bez roka dospe
ća sa neisplaćenim dividendama, hartije od vrednosti
akcijskog kapitala i druge instrumente dugoro
čnog kapitala.
5.4.3. Primena kapitalnih standarda Bazela I i II u bankama
Globalna kriza zaduženosti tokom osamdesetih godina dovela je do usvajanja Bazel i
standarda 1988.godine. Bazelski komitet utvrdio je za superviziju banaka u pokušaju
da: (1) kreira nivo za poslovnu utakmicu na internacionalnom podru
čju za efektivnu
borbu na globalnom tržištu, (2) da obezbedi jednu opštu internacionalnu definiciju
kapitala banke, i (3) utvrdi rizi
čno bazirane kapitalne standarde bankarskih organizacija
širom sveta.
Banke su utvrdile interne procese upravljanjem rizika za evaluiranje rizika potrebnog za
adekvatnost kapitala. Ovi procesi se sastoje od
četiri elementa:
•
identifikacija i merenje svih materijalnih rizika,
4
Opširnije o sadržini sedam navedenih Bazelskih principa vidi: Prof. dr Nenad M.
Vunjak, prof. dr Uroš N. Ćurčić i prof. dr Ljubomir D. Kovačević: Korporativno i
investiciono bankarstvo, redactor: prof. dr Nenad M. Vunjak, ‘Proleter’ a.d. Bečej,
Ekonomski fakultet Subotica, BLC Banja Luka Colege, Subotica, 2008. godine, str.
315-320.
120
BANKE I RIZICI
Upravljanje bilansima poslovne banke
•
odnos kapitala prema nivou ukupnih rizika,
•
utvr
đivanje eksplicitnih ciljeva adekvatnosti kapitala sa respektom rizika, i
•
procenjivanje saglasnosti sa utvr
đenim ciljevima banke.
Bazelski sporazum, odnosno Bazel I je je ponudio primenu minimalnih standarda
adekvatnosti kapitala od 8% uz progresivnu primenu do kraja 1992.godine i tako postao
platforma za poslovanje, ne samo u
članicama grupe 10, već i sa svim drugim zemljama
u kojima posluju me
đunarodne grupacije banaka.
Smatra se da je osnovni nedostatak Bazel I standarda adekvatnosti kapitala u tome što
se isklju
čivo odnosio na kreditni rizik I što se na sve vrste I visine kredita primenjivao
isti standard koeficijent kapitalne adekvatnosti (CAR-Capital Adequacy Ratio) od
minimalnih 8% (u Evropskoj uniji i SAD), dok je u zemljama sa ve
ćiom izloženosti
riziku taj procenat bio ve
ći (u Hrvatskoj 10%, u Srbiji 12%, u BiH 12%). Da bi se ovaj
nedostatak otklonio, Bazelska Komisija je posle usvajanja osnovnog dokumenta, donela
niz neobavezuju
ćih normi o tržišnom riziku.
Tokom primene Bazela I u praksi nastojalo se da se poboljšaju norme, pa je sle
ći važan
korak u obliku predloga nagovestio Bazel II u 1993.godine. Naime, ovim predlogom je
inkorporiran u tekst Sporazuma veoma važan novi stav, da je poslovanje banke,
odnosno portfolio banke, pored kreditnog rizika, izložen i drugim rizicima kao što su:
kamatni, devizni, robni i cenovni rizici. Ovaj model je ugra
đen u Bazel II i nazvan je
Standardni model
.
U 1995.godini dolazi do proširenja pojma tržišnog rizika i do upotrebe modela tržišnog
rizika. Izmenom Bazelskog sporazuma iz 1996.godine, došlo je do promene utvr
đivanja
kapitala po osnovu tržišnog rizika. Najpoznatiji model ocene gubitaka izazvanog
rizicima jeste model rizika vrednosti ‘Value at Risk’), poznat pod skra
ćenicom VaR.
Model rizika vrednosti predstavlja mogu
ćnost merenja cena i tržišnog rizika portfolija
active,
čija vrednost može da se smanji zbog negativnog kretanja kamatnih stopa, cena
akcija, vrednosti stranih valuta ili robnih cena.
Osnovni elementi rizika vrednosti (VaR) polaze od:
•
procene maksimalnog iznosa gubitaka u vrednosti active banke koja bi mogla
da se pojavi na specifi
čnom nivou rizika (kao što je 1%),
•
procene vremenskog perioda u kojem bi aktiva bila smanjena, ako bi došlo do
pogoršanja uslova na tržištu,
5
International Convergence of Capital Measurement and Capital Standards, A Revised
Framework, Comprehesive Version, 2004, prevod, Bazel II –
Međunarodna saglasnost
o merenju kapitala, Banking Regulations, Privredni pregled, Beograd, 2007, str. X.
6
Peter Rose i Silvia C. Hudguns: Bankarski menadžment I finansijske usluge, Data
status, Beograd, 2005., str. 501.
BANKE I RIZICI
121

Upravljanje bilansima poslovne banke
Bazelski sporazum II stvara mogu
ćnosti da svaka banka sama proceni svoje minimalne
potrebe za kapitalom na osnovu njene izloženosti rizicima. Na drugoj strani, nadzorni
kontrolni organi imaju obavezu da prate i izveštavaju o promeni procedura pri proceni
rizika banke i adekvatnosti kapitala banke. Na ovaj na
čin se obezbeđuje realnost
primene propisa kod banaka. To istovremeno podrazumeva, da Bazelski sporazum II
obezbe
đuje evoluciju sistema izveštavanja i informisanja javnosti o stvarnom
finansijskom stanju u bankama, što zna
či i unapređenje prakse upravljanja rizicima
unutar bankarskog sistema.
Naime, Bazelski komitet je utvrdio u Bazelu II, kao revidiranom okviru, na
čelni pristup,
koji se zasniva na
tri
osnovna oslonca ili stuba (vidi sliku br. 5-13):
•
minimalnom kapitalnom zahtevu,
•
nadzornom, tj. supervizorskom ispitivanju, i
•
tržišnoj discipline.
Slika br. 5-13: Šema strukture stubova kapitalnih standarda Bazela II
8
Ibidem, str. 6-10.
Struktura i primena kapitalnih standarda Bazela II
PRVI STUB
Obuhvatnost
minimalnih
kapitalnih zahteva:
1.1.
Kreditni rizik
(prema standarnom
pristupu)
1.2.
Kreditni rizik
(prema internom
rangiranju)
1.3.
Kreditni rizik (iz
okvira
sekjuritizacije)
1.4.
Operativni rizik
(neadekvatan
menadžment)
1.5.
Tržišni rizik (inv.
portfolio i tržište)
DRUGI STUB
Proces supervizorske
revizije:
2.1. Supervizorska
ispitivanja
adekvatnosti kapitala
(u odnosu na profil
rizika i održavanje
nivoa kapitala)
2.2. Individualno
rešavanje rizika
(držanje iznosa
kapitala u rezervama
banke)
TREĆI STUB
Tržišna disciplina:
3.1. Adekvatno
izveštavanje na
osnovu sigurnih i
pouzdanih informacija
u banci
(finansijski rezultat,
finansijsko stanje,
izloženost banke
rizicima,
računovodstvena
politika, praksa,
regulative)
BANKE I RIZICI
123
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Prvi oslonac
zahteva zdravi minimum kapitalnog standarda koji efektivno i ta
čno
prepoznaje stepen kreditnog rizika baziran na: (1) standardnom pristupu da kapitalni
zahtevi budu povezani sa eksternom procenom – kreditnim rejtingom, (2) sopstvenom
internom rejtingu saglasno sa procenom mogu
ćnosti propusta i jedinstvenim profilom
rizika.
Drugi oslonac
zahteva budan supervizorski nadzor i preispitivanje adekvatnosti
kapitala preko slede
ćih principa supervizije: (1) da li vlasti zahtevaju da banke posluju
iznad minimuma regulisanih kapitalnih koeficijenata, (2) treba li se od banaka zahtevati
da procene i održavaju opštu adekvatnost kapitala u odnosu na zacrtane rizike, (3) treba
li preispitati i evaluirati internu procenu adekvatnosti kapitala i strategiju banke i njenu
preteranost sa propisanim kapitalnim koeficijentima, i (4) treba li intervenisati u ranom
stadiju i zaštititi kapital od padanja ispod nivoa zaštite i treba li zahtevati brzu
‘lekarsku’ pomo
ć, ako kapital postane neadekvatan.
Tre
ći oslonac
odnosi se na tržišnu disciplinu koja daje bankama više inicijative da
upravljaju njihovim rizicima i održavaju adekvatan kapital. Efektivna tržišna disciplina
i supervizija zavise da li ili ne banke pravovremeno, uredno i pouzdano razotkrivaju
informacije koje se odnose na strukturu kapitala i izloženost riziku. Na osnovu
relevantnih i objektivnih tržišnih informacija, u
česnici na tržištu mogu proceniti i doneti
odluku o sopstvenom riziku u poslovanju sa takvim institucijama.
Efektivnost tržišne discipline u kontrolisanju preduzetog rizika od strane banaka zavisi
od adekvatnosti iznošenja u javnost-razotkrivanja informacija na tržištu i realnosti i
kvaliteta prakse razotkrivanja u bankama.
Glavna novina, sa aspekta banaka, koju donose Bazel II standardi, je promena koncepta
regulacije: umesto apriori zadatog minimalnog kapitala ili koeficijenta kapitalne
adekvatnosti, postaje bitan process upravljanja rizikom unutar banke (VaR-Value at
Risk)). Bankarski sistem se štiti od rizika uskla
đivanjem visine rizika (tržišnog,
kreditnog i operativnog) i visine kapitala i rezervi. Novina je i pra
ćenje odnosa rizika i
prinosa, odnosno da svakoj pojedna
čnoj transakciji Var-om izmeri rizik.
Smatra se da primena Bazela II zna
či pravu revoluciju u bankarstvu. Mnoge postojeće
procedure u bankarstvu mora
će da se ili menjaju iz temelja I značajno modifikuju. I
banke i regulatori mora
će da poseduju ne samo formalnu i zakonsku, nego i
profesionalnu kompetenciju. Za ove poslove bi
će im potrebni novi mladi bankarski
stru
čnjaci sa visokim i specijalizovanim znanjima iz menadžmenta rizikom
(Professional Risk Manager)i iz kvantitativnih finansija (Financial Risk Manager) kao
specijalisti sa profesionalnim licencama. Ovo moraju da prate i reforme obrazovnih
programa u okviru ekonmskih i matemati
čkih studija.
124
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Nizak rizik
20 %
Uslovne obaveze na kratak rok (dokumentarni akreditivi).
Standby pogodnosti (sredstva) sa originalnim rokom
dospe
ća dužim od godinu dana.
Umeren rizik
50 %
Činidbene garancije i druge uslovne obaveze vezane za
specifi
čne transakcije.
Kreditnae linije podrške sa kojima se dužnicima na tržištu
euro-valuta omogu
ćuje da izdaju euro-obveznice sa
dospe
ćem kraćim od godinu dana (note issuance facility).
Standardni
rizik
100 %
Generalne garancije i standby pogodnosti na strani
trgovanja (sporazumi o rekupovini i drugim terminskim
kupovinama).
Kao što se vidi iz navedena dva pregleda, utvr
đeni ponderi rizika za bilansne i
vanbilansne kategorije, odnosno za sve bilansne i vanbilansne stavke. Da bi se utvrdila
vrednost pojedinih bilansnih i vanbilansnih stavki, neophodno je njihovu minimalnu
vrednost pomnožiti sa odre
đenim ponderom (procentom rizičnosti). Stopa minimalne
adekvatnosti kapitala u banci treba da stvori uslove reduciranja gubitaka izazvanih po
osnovu kreditnih rizika, kako za deponente, tako i za komitente i klijente banke, u cilju
opšte
sigurnosti
poslovanja banke.
Jedan od bitnih elemenata upravljanja aktivom banke zasniva se na rangiranju stepena
njene rizi
čnosti. Stepen rizičnosti akive po pojedinim bilansnim i vanbilansnim
pozicijama propisan je od strane centralne banke, odnosno Narodne banke Srbije.
Narodna banke Srbije propisala je, da se sva potraživanja banaka klasifikuju u
kategorije A, B, C, D, E (ili po azbuci: A, B, V, G, D). Za sva potraživanja ve
ćih
iznosa, Svetska banka i Evropska agencija za rekonstrukciju, su propisale
standardizovani obrazac ‘Benchmark”
dužnika, gde se navode potraživanja
(pojedina
čno i zbirno) klasifikovana u rasponu od AA do D (prema važećim propisima
države) i u rasponu od D do F/3 (prema klasifikaciji Evropske unije).
9
‘Benchmark’ dužnika definiše kriterijume: a) finansijskog kvaliteta dužnika
(likvidnosti), b) finansijske perspective dužnika, c) menadžmenta dužnika, d) kreditne
istorije dužnika (raniji odnos prema kreditima), e) preostalog roka kredita, f)
obezbeđenje kredita. Za svaki navedeni kriterijum se izvodi ocena od 1 do 5 I definišu
se kategorije, kao što su: odličan, dobar, loš, neizvestan, nepoznat i sl. Rizici se
svrstavaju u dve grupe (MeBa i Casa), a u okviru grupe se svrstavaju u kategorije.
Primera radi, MeBa ima kategorije: AA = 1%, A = 2%, B = 5%, V = 25%, G = 50%, D
= 100%, dok Casa ima kategorije: D = 0%, D = 0,5%, ET = 1%, E = 2%, E = 5%, F/Z
= 100%. Prva grupa I druga grupa rizika se odnose na niske rizike, treća grupa na
umerene
rizike, četvrta grupa na neprihvatljive rizike, peta grupa na visoke rizike i šesta
grupa na loše kredite.
126
BANKE I RIZICI
Upravljanje bilansima poslovne banke
Prvi uslov uskla
đenog obima poslovanja banke odnosi se na usklađeni odnos između
kapitala banke i iznosa rizi
čne aktive banke, koja je razvrstana u sledećih pet kategorija,
koje u najkra
ćem opisu, obuhvataju:
•
kategorija A = 2%, (obuhvata potraživanja od dužnika kod kojih se ne o
čekuje
problem u naplati);
•
kategorija B = 5%, (obuhvata potraživanja od dužnika
čija finansijska stanja
nisu zadovoljavaju
ća);
•
kategorija C = 25%, (obuhvata potraživanja odd užnika koji imaju probleme
ro
čne usklađenosti elemenata active i pasive I obaveze izmiruju sa docnjom);
•
kategorija D = 50% (obuhvata potraživanja od užnika koji posluju sa
gubitkom ili se mo1e predvideta da
će poslovati sa gubitkom), i
•
kategorija E = 100% (obuhvata potraživanja od dužnika za koja se osnovano
o
čekuje da neće biti naplaćena).
Potraživanja klasifikovana u kategorije A i B, smatraju se dobrom aktivom, dok se
potraživanja svrstana u kategorije C, D i E smatraju lošom aktivom. Pri tome treba
imati u mvidu, da se potraživanja od jednog dužnika svrstavaju, odnosno klasifikuju
samo u jednu kategoriju. Prenos potraživanja na nekog drugog dužnika ne uti
če na
njegovu klasifikaciju po kriterijumu docnje i naplate. Isto tako, potraživanja odd užnika
za koja banka ne raspolaže ažurnim podacima, klasifikuje se u kategoriju E. Iznos
posebne rezerve neophodno je utvrditi za svakog klijenta banke.
BANKE I RIZICI
127

Glava 6.
UPRAVLJANJE
KLJUČNIM
KORPORATIVNIM RIZICIMA
BANKE
BANKE I RIZICI
129
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
6.1. UPRAVLJANJE RIZIKOM BONITETA BANKE
6.1.1. Pojam i komponente boniteta banke
Bonitet poti
če od latinske reči ‘bonus’, koja ima značenje
dobar
, a u ovom slu
čaju
predstavlja
skup osobina jednog subjekta
ili banke, koje ga
čine dobrim i sigurnim
dužnikom. Kada je re
č o bonitetu banke, onda se pod tim pojmom prvenstvno
podrazumeva kreditna sposobnost banke koja se procenjuje po tome kako ona posluje i
kako odgovara svojim obavezama.
Sli
čno se o bonitetu govori i na način da je to pojam
koji obuhvata celokupno poslovanje tj. poslovnu sposobnost preduze
ća ili banke ne
samo u datom momentu, ve
ć trajnije u budućnosti.
Me
đutim, pojmu boniteta se posvećuje nešto više pažnje u “Ekonomskoj
enciklopediji”,
gde se detaljnije pravi razlika izme
đu boniteta banaka i boniteta
preduze
ća. Ovde se pod pojmom boniteta podrazumeva formalno i materijalno svojstvo
subjekta koje ga
čini sigurnim dužnikom bilo da je reč o banci, kojoj se poveravaju
sredstva (u koju se ulažu sredstva), bilo da je re
č o preduzeću kome se odobravaju-daju
krediti. Svojstvo boniteta pretpostavlja materijalnu solidnost i dobru reputaciju u
poslovnom svetu. Zato je važno ista
ći neke elemente pojma boniteta banke i posebno
boniteta preduze
ća.
Bonitet banke kao dužnika zavisi u prvom redu od visine njenog kapitala (akcijskog
kapitala) i visine i strukture sredstava i rezervi, s jedne strane, te oblika, na
čina i
strukture plasmana, s druge strane. Dok se visina i kvalitet kapitala, odnosno izvora
sredstava banke može odmah videti iz bilansa banke, na
čin i kvalitet plasiranih sredstava
tj. kredita, teže je sagledati. Upravo radi toga, kao i radi zaštite ulaga
ča i depozitara,
država i propisuje odre
đene restriktivne i kontrolne mere i vrši neposredan nadzor nad
poslovanjem banaka. Za plasiranje sredstava važi bankarsko pravilo:
kakav kvalitet
sredstava banka prima, takav kvalitet sredstava i plasira,
odnosno obim dugoro
čnih
izvora odre
đuje obim dugoročnih kredita, dok obim kratkoročnih kredita je determinisan
obimom kratkoro
čnih izvora.
Usko sa bonitetom banke treba posmatrati i bonitet preduze
ća kao bančinog dužnika.
Dakle, pored boniteta banke kao privrednog subjekta i pravnog entiteta, važno je znati
šta se smatra bonitetom preduze
ća kao bančinog dužnika. Najkraće rečeno, bonitet
preduze
ća zavisi od njegove kreditne sposobnosti i likvidnosti. O kreditnoj sposobnost
preduze
ća će se kasnije detaljnije govoriti u sklopu razmatranja principa upravljanja
kreditnim rizikom banke. Sada treba samo naglasiti da se kreditna sposobnost preduze
ća
1
Finansijski leksikon, redaktor dr Ivo Perišin, Informator, Zagreb, 1962. godine, str. 45.
2
Privredni leksikon, Informator, Zagreb, 1961. godine, str. 62.
3
Ekonomska enciklopedija, druga knjiga, Savremena administracija, Beograd, 1984.
godine, str. 170.
130
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
(predsednika, generalnog i izvršnih direktora). To je u deregulisanom bankarskom
tržištu i oštroj konkurentskoj borbi izme
đu bankarskih i nebankarskih finansijskih
institucija jedna od najvažnijih komponenti boniteta banke.
(4)
Zarada akcionara
ili dividenda je najvažnija odnosno treba da bude najvažnija
vlasni
čka preferenca akcionara banke. Visoku i stabilnu dividendu može donositi
samo visokoprofitabilno poslovanje banke, koje se ogleda u natprose
čnom prinosu
na angažovana sredstva, a koje omogu
ćava i visok nivo dividendi akcionarima.
(5)
Konstantno
zadovoljavaju
ći stepen likvidnosti
banke podrazumeva da banka uvek i
na vreme izvršava svoje dospele obaveze uz minimalno vreme i minimalan iznos
zadržavanja nov
čanih sredstava na žiro-računu.
6.1.2. Razlozi analize i ocene boniteta banaka
Banka, kao samostalna finansijska institucija, posluje u tržišnim uslovima i motivisana
maksimizacijom profita. Pri tome se, po prirodi svog poslovanja, susre
će sa
mnogobrojnim vrstama poslovnih i neposlovnih rizika. Država bi, radi stabilnosti
privrede, a i da bi se izbegle posledice koje poga
đaju široke slojeve stanovništva, trebala
biti zainteresovana da se u bankarstvu ne dogodi tzv. “domino efekat”. Otuda nije samo
važno doneti dobar zakon o bankama i finansijskim institucijama, nego i druge propise
koji treba da preciznije regulišu pojedina pitanja rada i poslovanja banaka kao
finansijskih institucija. To se naro
čito odnosi na bitna pitanja funkcije zaštite ulagača
odnosno depozitara.
Posebno je važno postojanje i aktivnost institucija koje treba da
kontrolišu poslovanje banaka i da to, u pogodnoj formi, kontinuirano javno objavljuju.
Pre nego što damo analizu nekoliko najvažnijih faktora koji zahtevaju analizu i ocenu
boniteta banke, treba imati u vidu još neke
činjenice. Naime, opšte je poznata stvar da je
bankarstvo jedna od delatnosti u svetu sa najviše prisutne i razu
đene pravne regulative.
Istvovremeno, bankarstvo spada i u delatnosti koje su podložne
čestim sistemskim,
organizacionim i drugim promenama i po tome spada u najnestabilnije privredne grane.
Me
đutim, zbog svoje uloge u privrednom i posebno finansijskom životu svake zemlje,
ono mora da opstaje, funkcioniše i omogu
ćava racionalno i stabilno funkcionisanje
celokupne privrede i društvene strukture i svakodnevnog života gra
đana.
Priroda bankarskog poslovanja je takva da putem plasiranja primljenog depozitnog i
drugog novca ostvaruje profit. Doduše, banka deo profita ostvaruje i putem širokog
spektra usluga, koje upotpunjuju asortiman osnovnih proizvoda i usluga banke, ali
kojima ostvaruje i zaradu na drugi na
čin. Banka odobravajući kredite “ulazi” u
raznovrsne poslove, koji su sa aspekta povra
ćaja plasiranih sredstava manje ili više
rizi
čni za banku. Pod hipotetičkom pretpostavkom nemenjanja svih ostalih uticajnih
faktora, visina rizika banke je u funkciji rokova plasiranih sredstava i opštevaže
će je
5
Krajem 2008.godine, pojavom velike svetske finansijske krize, i Vlada Republike
Srbije je izmenila do tada postojeće propise o osiguranju štednje i depozita i povećala
limit zaštite na 50.000 eura po jednom štediši-
ulagaču.
132
BANKE I RIZICI
Up
ravljanje ključnim korporativnim rizicima banke
pravilo:
ako je rok plasiranja sredstava duži, rizik banke je ve
ći, odnsno ako je rok
plasiranja sredstava kra
ći, i rizik banke je manji
.
Me
đutim, posmatrano dinamički, uz pretpostavku menjanja svih drugih faktora u
funkciji vremena, što je životna realnost, treba uzeti u obzir i druge faktore rizika
plasmana kao što su: kreditna sposobnost dužnika, vrsta delatnosti kojom se bavi,
njegov položaj na tržištu i rezultati koje ostvaruje, kvalitet menadžment tima itd. Od
presudne je važnosti da se svaka vrsta plasmana sredstava banke permanentno kontroliše
upravo sa aspekta rizi
čnosti naplate kredita. Stoga je neophodno permanentno vršiti
monitoring teku
ćeg poslovanja banaka kako bi se na vreme sprečile veće neželjne
posledice.
Postoji potreba da se periodi
čno ostvaruje uvid javnosti u stanje i ostvarene rezultate
poslovanja banaka, kao što se to radi u svim razvijenim tržišnim privredama na svetu.
Naime, poslovne banke u tržišnim privredama su pretežno akcionarska društva, što zna
či
da one emituju sopstvene akcije, koje su predmet kupoprodaje na tržištu hartija od
vrednosti. Pri tome, nameravani kupac ban
čine akcije ima potrebu i pravo da zna kakvo
je stanje konkretne banke i kakve rezultate ona ostvaruje. S druge strane, banka ima
obavezu, da svoje stanje i rezultate poslovanja javno objavljuje. Istinitost takvih
podataka garantuju posebne stru
čne i ovlašćene institucije i agencije (revizorske kuće).
Izloženost i istinitost bilansa stanja i bilansa uspeha banke javnosti je bitna pretpostavka
za odluke budu
ćih kupaca akcija te banke.
Analiza i ocena boniteta banaka prilikom po
četnog i kasnijih emitovanja akcija i tokom
redovnog poslovanja, te javno objavljivanje odre
đenih podataka o stanju imovine,
obaveza i rezultata banke ukazuju na zna
čaj “zdravog” poslovanja banke u tržišnim
uslovima za svakog akcionara bez obzira na veli
činu akcijskog kapitala u konkretnoj
banci. Na žalost, takva praksa kod nas je još uvek na samom po
četku i samo je
parcijalna. Me
đutim, pravac razvoja tržišnih odnosa, kojim se kod nas postepeno kreće,
mora
će pre ili kasnije da uvede ovakvu praksu kao stalnu i normalnu.
6.1.3. Pristup utvr
đivanju i merenju rizika boniteta banke
Uspešnost banaka pretpostavlja planiranje i ostvarivanje primarnih i drugih ciljeva
poslovanja banke. Najvažniji ciljevi banke su profit i dividenda. Profit je opšti cilj
uspešnosti banke i preduslov opstanka i razvoja banke. Dividenda je deo profita koji
pripada akcionarima kao prinos na uloženi akcijski kapital i koji treba da zadovolji
vlasni
čke preference. Ove ciljeve nije lako ostvariti u deregulisanom tržištu i oštroj
konkurentskoj borbi bez strategijskog planiranja i permanentnog pra
ćenja ostvarenja
planiranih ciljeva. Upravo zbog toga za merenje boniteta poslovnih banaka su
zainteresovani akcionari banaka, javnost i monetarne vlasti.
U procesu merenja boniteta, poseban problem mogu predstavljati finansijski izveštaji
banaka i nedostatak standarda po kojima se oni rade. Otuda se može pojaviti i problem
kvaliteta podataka na kojima se ti izveštaji zasnivaju. Veliki problem u takvim
BANKE I RIZICI
133

Up
ravljanje ključnim korporativnim rizicima banke
što u krajnjoj konsekvenci zna
čI, da ove više rizične aktivnosti banke treba da budu
kapitalizirane na višem nivou.
6.1.4. Vrednovanje performansi boniteta poslovnih banaka
Ulaganje pojedinaca na štednju (depozit) da bi se ostvarila odre
đena kamata ili
kupovina akcija da bi se ostvarila dividenda, zahtevaju ocenu finansijskih performansi
banaka koje su tom prilikom interesantne za izbor. Za odluku nije dovoljna samo visina
kamatne stope ili stopa dividende u proteklom periodu, ve
ć podaci o: (1) veličini banke,
(2) nivou rizika i (3) stopi povrata na uložena sredstva. Ovi podaci se mogu obezbediti
preko: (1) odre
đenih finansijskih pokazatelja, (2) procene odnosa i (3) procene detaljnih
podataka (“benchmark statistic”).
U zavisnosti od potreba za procenom i vrednovanjem performansi poslovnih banaka,
koriste se, analiziraju i interpretiraju razli
čiti podaci i informacije. Dakle, ciljevi
pojedinaca, grupa ili institucija, opredeljuju vrste podataka koji
će, između mnogih
uzimaju
ći u obzir svrhu, vreme i troškove, biti analizirani i vrednovani u smislu ključnih
performansi banke. Na primer, u SAD se smatra da je pet razli
čitih grupa zainteresovano
za ocenu finansijskih performansi banaka:
(1)
menadžment tim banke (radi održavanja likvidnosti, pra
ćenja kontrolnih tačaka
rizika i ostvarenja nivoa profitabilnosti);
(2)
ulaga
či, odnosno akcionari (radi sigurnosti ulaganja, stabilnosti prihoda i niskog
rizika);
(3)
komitenti i klijenti (radi sigurnosti depozita, sigurnosti transfera, raspoloživosti
kredita, sigurnosti kolaterala);
(4)
regulatorne institucije (radi osiguranja, sigurnosti i o
čuvanosti bankarskog sistema,
zaštite komitenata i klijenata, te primene zakona); i
(5)
studenti (radi prou
čavanja stvarnih “slučajeva”, njihove simulacije i odgovora na ta
pitanja, ako se dese).
Vrednovanje i procena finansijskih performansi banaka je apsolutno zavisna od
raspoloživih podataka. Zato je bitno koji se podaci tom prilikom koriste. Korisno je kad
su iz više izvora: podaci regulatornih i kontrolnih institucija i komisije za hartije od
vrednosti, interni podaci banaka, izveštaji i drugi izvori.
9
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks Community,
Regional and Global, Prentice-Hall Englewood Cliffs, New Jersey, 1990. godine, str.
612.
10
Dr Ronald L. Olson: Evalution of Financial Performance, u: The Bankers” Handbook,
Third Edition, edited by: William H. Baughn, Thomas I. Storrs and Charles E. Walker,
Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1988. godine, str. 386-388.
BANKE I RIZICI
135
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Nakon sakupljenih raspoloživih podataka, neophodno ih je analiti
čki srediti u
odgovaraju
će izveštaje, izračunati odgovarajuće koeficijente (“racije”), sačiniti
pore
đenja i izvesti odgovarajuće zaključke. Ovi analitički izveštaji obično sadrže
informacije o: (1) veli
čini banke, (2) nivou rizika i (3) stopama povraćaja sredstava.
(1) Veli
čina banke je prvo finansijsko merilo za koje su mnogi ljudi zainteresovani
prilikom vrednovanja banke. To je važna baza za procenu performansi banke. Velika
aktiva zna
či da banka treba više kapitala, veći kapital znači veći kreditni limit, veći obim
poslovanja, efikasniji menadžment tim, efikasniji kompjuterski sistem, ve
ći volumen
transakcija, što omogu
ćuje ekonomiju obima. Konačno, veličina banke određuje i njenu
ekonomsku snagu, ve
ću fleksibilnost, veće znanje i više tržišnog prostora za upravljanje
svakodnevnim finansijskim rizicima.
(2) Sama veli
čina banke nije adekvatna ni dovoljna mera njenih finansijskih
performansi. Nivo finansijskog rizika banke mora biti konzistentan sa sposobno
šću
banke da apsorbuje gubitke i generiše prihvatljivu stopu prinosa. Rizik u bankarskom
poslovanju može se kategorisati na više na
čina.
ćemo se ukratko osvrnuti samo
na finansijski rizik sa aspekta: kvaliteta aktive, likvidnosti banke, senzitiviteta kamatne
stope i adekvatnosti kapitala.
Kvalitet aktive
uglavnom se procenjuje preko kvaliteta kreditnog portfolija, stepena
diversifikacije ili koncentracije, vrednosti aktive po teku
ćoj tržišnoj ceni i odnosu
produktivne prema ukupnoj aktivi (sredstava koja “zara
đuju” u odnosu na ukupna
sredstva).
Likvidnost banke
je sposobnost da zadovolji anticipiranu tražnju za
sredstvima kako depozitara tako i zajmotražilaca. U principu, to se rešava prodajom
postoje
će aktive ili kupovinom novih izvora. Likvidnost komercijalnih banaka meri se
sposobno
šću “pretvaranja” aktive u likvidna sredstva, povećanja izvora sredstava i
upravljanja aktiva/pasiva miksom.
Senzitivitet kamatne stope
zna
či da može doći do
njene promene i banka po tom osnovu može ostvariti gubitak koji nije o
čekivala.
Upravo zato što gubitak može nastati mimo o
čekivanja menadžment tima, koriste se
posebne metode za vrednovanje performansi i to analiza varijacije kamatne stope, “gap”
izveštaji, analiza trajanja (“duration”) i simulacija. Kona
čno,
veli
čina akcijskog kapitala
je osnov za solventnost banke tj. sigurnost da
će joj kapital akcionara i rezerve pokriti
gubitke i da
će moći da isplati depozite i vrati uzete kredite u celini.
(3) Profit i rast banke obezbe
đuju bankarima i ulagačima (menadžment timu i
akcionarima) kompenzaciju za uspešno upravljanje rizicima banke po principu: što je
ve
ći rizik izdataka, to bi trebao biti i veći prinos odnosno povrat sredstava.
11
Ibidem, str. 391.
12
O rizicima u bankarskom poslovanju više se govori u narednom tekstu. Na ovom
mestu samo se dotičemo rizika sa aspekta vrednovanja performansi banke od strane
zainteresovanih lica, firmi i institucija.
136
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
pokazala da su pokazatelji dovoljni za merenje performansi banke svrstani u šest grupa
što pokazuje pregled br. 5-1.
Pregled br. 5-1: Pregled finansijskih racija banke
I. Racia likvidnosti
A.
Likvidnost sredstava
1.
Državne obveznice : ukupna aktiva
2.
(Ukupni vrednosni papiri + prodata federalna sredstva) : ukupna aktiva
3. Tržišna vrednost vrednosnih papira : knjigovodstvena vrednost
hartija od vrednosnih papira
4. Komercijalni i industrijski krediti dospeli do jedne godine : ukupni
komercijalni i industrijski krediti
B.
Likvidnost obaveza
5. Veliki denominirani certifikati : ukupne obaveze
6. Kupljena federalna sredstva i vrednosni papiri prodati sa pravom kupovine :
ukupne obaveze
7. Druge obaveze pozajmljeni novac : ukupne obaveze
II. Raciji produktivne aktive
8. Ukupni krediti : ukupna sredstva
9. (Ukupni krediti+vrednosni papiri):ukupna sredstva
10. Komercijalni+industrijski krediti:ukupna sredstva
11. Krediti pojedincima : ukupna sredstva
III. Raciji finansijske strukture
12. Ukupna sredstva : neto vrednost
13. Subordinantni dug : neto vrednost
14. Neto vrednost:ukupna sredstva-(gotovina i dugovna salda+državne obveznice)
15. Zarada pre kamate i poreza: ukupni troškovi kamate
IV. Raciji troškova poslovanja
16. Operativni izdaci : operativni prihod
17. Plate i beneficije zaposlenih: operativni troškovi
18. Ukupni izdaci za kamatu : operativni troškovi
19. Izdaci za stanovanje-zakup : operativni troškovi
20. (Nekamatni izdaci - nekamatni prihod): produktivna aktiva
V. Raciji neto kamatne marže
21. Prihod od kamate : produktivna aktiva
22. Izdaci za kamatu : produktivna aktiva
23. Neto kamatna marža
VI. Raciji profitabilnosti
24. Neto prihod : operativni prihod (ROI)
14
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks Community,
Regional and Global, Prentice - Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1990. godine, str.
186-187.
138
BANKE I RIZICI
Up
ravljanje ključnim korporativnim rizicima banke
25. Neto prihod : ukupna sredstva (ROA)
26. Neto prihod : neto vrednost (ROE)
Na slici br. 6-1 ilustrujemo uticaj banke na kontrolisane i nekontrolisane rizike
poslovanja.
Op{te performanse banke
Prinos na akcijski kapital
banke (ROE)
RIZIK
(Promenljivi ROE))
Prinos na ukupna
sredstva (ROA)
LEVERID@
(EM)
Faktori sredine koje
banka kontroli{e:
1.Poslovni miks
2.Prihod od usluge
3.Kvalitet kredita
4.Nivo tro{kova
5.Poreske obaveze
Faktori sredine koje banka ne
kontroli{e:
1.Strategija segmentacije
2.Strategija pozicioniranja
3.Strategija marketing miksa
4.Strategija tehnolo{kog razvoja
5.Strategija
‘relationship banking’
Slika br. 6-1: Kontrolisani i nekontrolisani rizici banke
Fokusiranje kontrole kvaliteta perfornansi banaka može se usmeriti samo na klju
čne
pokazatelje profitabilnosti i rizika. Kontrola kvaliteta ovih performansi poslovanja
banaka usmerava menadžmet tim na kontrolu internih faktora (na primer: racionalno
kori
šćenje resursa), koje banka može da kontroliše, i za razvijanje strategija banke da se
minimizira uticaj eksternih faktora (promene u okruženju, inflacija), koje banka ne može
da kontroliše.
6.2. UPRAVLJANJE RIZIKOM POZICIJE LIKVIDNOSTI BANKE
6.2.1. Pojam i suština likvidnosti banke
Bankarska teorija i praksa poznaju niz definicija, koje nastoje izraziti suštinu likvidnosti.
Nave
šćemo samo neke od njih. Tako, smatra se da je
“likvidnost banke sposobnost, da
se osigura raspoloživost sredstava za izvršenje obaveza po razumnoj ceni u svako
15
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Banks Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 266.
BANKE I RIZICI
139

Up
ravljanje ključnim korporativnim rizicima banke
sredstava banke.
Me
đutim, u praksi je to više izuzetak nego pravilo. I ne samo to.
Banka, koja dolazi u situaciju da narušava svoju ro
čnu strukturusredstava I izvora, mora
pronalaziti nove izvore sredstava, koji
će, bar za kratko vreme, neutralisati te probleme.
Obi
čno su to kratkoročna sredstva, koja sa sobom “povlače” i problem relativno visoke
cene.
Problem likvidnosti banke, naro
čito u uslovima učestalih promena visine kamatne stope,
kako eskontne stope centralne banke tako i promene kamatne stope na tržištu novca,
može imati i velike posledice na profitabilnost banke. To se naro
čito dešava kada dođe
do nepredvi
đenih i iznenadnih situacija i promena i kada banka “pretera” u
transformaciji ro
čne strukture, pa banka, iako bi relativno lako mogla rešiti konverziju
dela svoje likvidne aktive u gotov novac, da bi izvršila dospele obaveze, ne može to
uraditi po istoj ili nižoj kamatnoj stopi. Tada dolazi do uticaja likvidnosti na
profitabilnost banke. To je naro
čito prisutno onda kada banka nije u stanju da brzo izvrši
potrebnu konverziju svoje kratkoro
čne aktive u gotov novac, pa mora obezbediti
dodatne izvore sredstava (pozajmice po trenutno mogu
ćoj ceni).
Kad je re
č o problemu likvidnosti banke u našim uslovima, treba imati u vidu još
nekoliko stvari: korenite društvene promene i prisustvo velikih poreme
ćaja (neefikasnost
privrednog sistema, sporu tranziciju i privatizaciju, ve
ći uvoz od izvoza, budžetski
deficit, itd.). Uprkos snažno izraženim tendencijama za velikim promenama u domenu
vlasništva privrede, još uvek taj proces nije okon
čan. Čak je bilo dosta dugo i
neslaganja o tome kako transformacija u celini treba da se izvede, a prisutna su i
nerazumevanja suštine neophodnih promena. Kada je re
č o problemu nelikvidnosti
banaka, naglasak se još uvek daje na ekspanzivnu kreditno - monetarnu politiku, što ne
daje niti može da daje željene rezultate za celu privredu.
Naime, postavlja se pitanje da li je, i pored formalno izvršene transformacije vlasni
čkih
odnosa u bankama, mogu
će uspešno i efikasno upravljati likvidnošću banke. Sasvim je
o
čigledno je da je odgovor pozitivan, jer još do kraja izvedena odgovornost u
upravljanju bankama. A nju je jedino i mogu
će izvesti u sadašnjoj jasnoj strukturi
vlasništva banaka. Što se ti
če odgovornosti, ona je sasvim izvodljiva s obzirom na
pretežno u
češće privatnog kapitala, a posebno inostranog kapitala u našim bankama.
6.2.2. Teorije optimalne likvidnosti banke
Upravljanje likvidnim sredstvima banke treba da omogu
ći banci da održava svoju
likvidnost. Upravljanje likvidnim sredstvima sastoji se od utvr
đivanja svakodnevnih
potreba banke za likvidnim sredstvima i na
činom pokrivanja tih potreba. Kvantifikacija
nivoa potrebnih likvidnih sredstava ili adekvatnog likvidnog potencijala zavisi od
veli
čine i vrste svake banke, ali i od samih specifičnih potreba banke u datom vremenu.
Pristup formiranju optimalnog likvidnog potencijala poznat je kroz
četiri teorije: (1)
19
Dr Milan Golijanin: Bankarstvo Jugoslavije -
Teorija, organizacija, poslovanje, treće
dopunjeno i izmenjeno izdanje, Privredni pregled, Beograd, 1983. godine, str. 232.
BANKE I RIZICI
141
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
teoriju komercijalnog kredita, (2) teoriju unov
čive aktive, (3) teoriju anticipativne dobiti
i (4) teoriju uskla
đivanja obaveza.
(1)
Teorija komercijalnog kredita
polazi od toga da se banka bavi isklju
čivo
odobravanjem kratkoro
čnih kredita sa dospećem do 90 dana. Pošto pokrivaju zalihe ili
su vezani za pripremu proizvodnje, proces proizvodnje, zalihe gotovih proizvoda i
naplatu potraživanja od kupaca, to se vra
ćanjem kredita prirodnim putem obnavljaju
likvidna sredstva. U deregulisanom tržištu i nestabilnim uslovima ova teorija ne daje sve
potrebne odgovore, pa je zato i treba shvatiti uslovno. Naime, problem se svodi na
kreditiranje realno postoje
će proizvodnje i zaliha i na namensku upotrebu kredita.
(2)
Teorija unov
čive aktive
polazi od sposobnosti banke da transformiše svoje
kratkoro
čne delove aktive u gotovinu. Važno je da banka raspolaže dovoljnim obimom
lako unov
čive aktive, ali to važi u uslovima kad nelikvidnost nije pogodila veći broj
banaka. Kod ovog pristupa treba voditi ra
čuna o troškovima koji mogu nastati ovim
transakcijama. Može imati dobar efekat sa kombinacijom odre
đenog nivoa rezervi
likvidnosti banke. U našim uslovima ova mogu
ćnost je dosta ograničena s obzirom na
relativnu skromnost vrste i obima hartija od vrednosti kojima banke rade i koje se nalaze
na našem finansijskom tržištu.
(3)
Teorija anticipacije dobiti
zasniva se na povezanosti likvidnosti banke sa
ostvarivanjem budu
će dobiti svojih komitenata i klijenata. Pošto dugoročni plasmani
imaju manji stepen likvidnosti, oslanjanje banke na budu
ću dobit svojih komitenata i
klijenata predstavlja realnu osnovu za kompenzaciju manjeg stepena likvidnosti banke.
Me
đutim, veliki problem predstavlja vremenska neusklađenost potreba banke i buduće
dobiti njenih komitenata i klijenata. U našim uslovima re
đe se događa da banka prati i
da se vezuje za profitabilnost pojedina
čnih poslova svojih komitenata.
(4)
Teorija pribavljanja novih likvidnih finansijskih sredstava
polazi od sposobnosti
banke da svoje trenutne teško
će rešava pribavljanjem svežih likvidnih sredstava. Ova
teorija polazi od nekih nerealnih pretpostavki,
pa se u praksi zbog toga smatra
ograni
čenom. Međutim, kad je u pitanju poslovanje naših banaka, može se reći da se
ova teorija naj
češće potvrđuje u svakodnevnoj praksi. Prvo se banka preforsira u
domenu plasmana i to kredita, a onda se traže rešenja kako to prevazi
ći dodatnim
sredstvima.
20
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 257.
21
Nerealne pretpostavke teorije pribavljanja novih likvidnih sredstava su: (1) relativno
nerazvijeno finansijsko tržište, (2) slabo razuđen instrumentarij hartija od vrednosti, (3)
slaba likvidnost ukupnog bankarskog sektora, (4) uticaj centralne banke na tokove
likvidnih sredstava na novčanom tržištu još nije dovoljan i (5) još nije izgrađen efikasan
informacioni sistem. Ibidem, str. 258.
142
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Depoziti po
vi| enju
[ tedni
ulozi
Oro~eni
depoziti
Kratkoro~ne
nedepozitne
pozajmice
Drugostepene
menice i
obveznice
Kapital -
fondovi
banke
IZVORI SREDSTAVA BANKE
PUL SREDSTAVA BANKE
Prioritetno kori{}enje sredstava banke
Primarne
rezerve
Sekundarne
rezerve
Krediti
Kratkoro~ne
hartije od
vrednosti
Slika br. 6-2: Šema pula sredstava banke
Pul sredstava banke je jedan od pristupa upravljanja likvidno
šću banke i počinje
utvr
đivanjem standarda likvidnosti tj. iznosa i vremena potreba banke za gotovinom.
Uopšteno govore
ći, ovi standardi se baziraju na iskustvu, proceni i intuiciji
menadžmenta banke. Me
đutim, moguće je upravljati likvidnošću banke i pomoću
koeficijenata ili finansijskih racija likvidnosti.
Kada finansijski menadžer banke utvrdi stanje sredstava, opšte uslove (mogu
ćnost
pribavljanja sredstava i njihovu cenu) i zahteve likvidnosti (potrebe za izvršavanjem
obaveza), prva alokacija sredstava su primarne rezerve. Konceptualna kategorija ovih
sredstava uklju
čuje ukupnu gotovinu, depozite kod centralne banke, salda kod drugih
depozitnih institucija i stavke gotovine u procesu naplate.
Slede
ća alokacija sredstava su sekundarne rezerve, koje obezbeđuju zaštitu likvidnosti
za prognozirane potrebe u gotovini i drže se u kratkoro
čnim hartijama od vrednosti na
otvorenom tržištu.
Za razliku od primarnih rezervi, sekundarne rezerve eksplicitno
obezbe
đuju prinos i time doprinose profitabilnosti banke. U stvari, fleksibilna strategija
sa sekundarnim rezervama likvidnosti
čini ugaoni kamen kontinuiteta održavanja
likvidnosti banke.
Pristup rešavanju likvidnosti preko pula sredstava banke podvrgnut je i mnogim
kritikama, jer se smatra:
prvo
, da ne obezbe
đuje bazu za utvrđivanje standarda
likvidnosti;
drugo
, da ne uzima u obzir “isparljivost” individualnih ra
čuna depozita;
tre
će
, da ignoriše likvidnost obezbe
đenu kreditnim portfoliom kroz kontinuelan tok
144
BANKE I RIZICI
Up
ravljanje ključnim korporativnim rizicima banke
sredstava od pla
ćanja otplata i kamata, te moguću sekjuritizaciju;
četvrto
, da zahtevana
zaloga ozbiljno smanjuje važnost sekundarnih rezervi kao izvora likvidnosti;
peto
, da
pul sredstava “zamu
ćuje” činjenicu da se realna dugoročna sigurnost banke nalazi u
njenoj sposobnosti da generiše adekvatnu zaradu; i š
esto
, da nipodaštava interaktivnu
ulogu aktive i pasive u obezbe
đivanju sezonske i ciklične likvidnosti.
Drugi model likvidnosti
banke poznat je pod imenom
model alokacije sredstava
za
upravljanje sredstvima
(“the asset allocation model for asset management”) i može se
predstaviti slikom br. 6-3.
Model alokacije sredstava polazi od toga da je iznos
likvidnih potreba banke povezan sa izvorima iz kojih ih dobija. Model, kako se vidi i na
navedenoj slici (br. 6-3), zasniva se na formiranju nekoliko likvidno-profitabilnih
centara (
četiri centra) u banci za alokaciju sredstava dobijenih iz različitih izvora.
Alokacija sredstava se vrši u svakom centru nezavisno od drugih centara i menadžment
tim mora formulisati politiku alokacije sredstava u okviru svakog ovog centra.
Slika br. 6-3: Šema modela alokacije sredstava
Principijelna prednost ovog metoda je da smanjuje tj. eliminiše viškove likvidnih
sredstva i alocira dodatna sredstava na kredite i hartije od vrednosti, pove
ćavajući time
profitabilnost banke. Me
đutim, model ima i limite koji pogoršavaju njegovu efektivnost.
To su alokacija sredstava iz razli
čitih centara, mogućnost slabe veze između njih itd.
24
Ibidem, str. 272-273.
25
Edward W. Reed and Edward K. Gill: Commercial Banking, Fourth Edition, Prentice-
Hall, Inc., Englewood Cliffs, New Jersey, 1989. godine, str. 122.
BANKE I RIZICI
145

Up
ravljanje ključnim korporativnim rizicima banke
(3)
promenljiva sredstva podeljena likvidnom aktivom (“volatile funds divided by liquid
assets”), i
(4)
ukupni krediti podeljeni ukupnim depozitima (“total loans divided by total
deposits”).
Naj
češće je u upotrebi indikator likvidnosti banke praćen preko odnosa ukupnih kredita
prema ukupnim depozitima. Niska vrednost ovog indikatora pokazuje visoku likvidnost
i potencijalno nizak profit. Me
đutim, visoka vrednost ovog indikatora ukazuje na rizik
da bi neke kredite trebalo prodati sa gubitkom, da bi se udovoljilo zahtevima depozitara.
Zbog toga je važan obim likvidne aktive u ukupnoj aktivi bilansa banke i on se odre
đuje
u zavisnosti od stepena sezonskih varijacija depozita, cikli
čnih oscilacija obima depozita
i o
čekivanog obima tražnje kredita od strane komitenata.
Obim likvidonosnih sredstava za pokrivanje depozitnih oscilacija (sezonskih i cikli
čnih)
ima primarno mesto, dok su likvidna sredstva za pokrivanje kreditne tražnje od
sekundarnog zna
čaja.
Po utvr
đivanju potrebnog obima likvidnog potencijala, banka se
okre
će ka strukturiranju aktive u cilju obezbeđenja solventnosti i profitabilnosti.
Dinami
čki aspekt likvidne pozicije banke zahteva korelativno praćenje stopa rasta
depozita i kredita. Stabilne stope rasta depozita siguran su pokazatelj održavanja
optimalne zone likvidnosti. Stope rasta kredita ne bi smele biti formirane iznad stopa
rasta depozita.
Polaze
ći od teorijskog pristupa problemu likvidnosti i postojeće bankarske prakse,
izdiferencirana su dva nivoa rezerve likvidnosti, kao instrumenta za regulisanje kreditne
politike poslovnih banaka:
(1) primarne rezerve likvidnosti, i
(2) sekundarne rezerve likvidnosti.
Klju
čne funkcije rezervi likvidnosti su:
primarne -
regulisanje kreditnog potencijala i
sekundarne -
obezbe
đenje likvidnosti poslovnih banaka. Rizik nelikvidnosti se ispoljava
kao odnos raspoloživih sredstava banke prema traženim sredstvima, pa kad je tražnja
ve
ća, mora se prodavati aktiva banke da bi se podmirila tražnja odnosno obaveze banke.
6.2.5. Upravljanje pozicijom rizika nelikvidnosti banke
Rizik nelikvidnosti obi
čno se odnosi na nemogućnost obnavljanja ili nadomeštanja
sredstava za izvršenje dospelih obaveza banke uz prihvatljivi (rezonski) trošak. Osnovno
pravilo upravljanja likvidno
šću banke je diversifikacija izvora sredstava i dobavljača u
okviru svakog izvora. Mnoge banke tako
đe prate rizik nelikvidnosti korišćenjem
razli
čitih mera u procesu održavanju likvidnosti. U praksi američkih banaka ističu se
posebno dve mere likvidnosti:
prva
, razlika izme
đu likvidnih sredstava i kratkoročnih
29
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 249.
BANKE I RIZICI
147
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
obaveza; i
druga
, dospe
ća obaveza na 5, 13 i 27 nedelja bazirana na prognozi kretanja
obima kredita i obima depozita po vi
đenju.
Važno je shvatiti da rizik nelikvidnosti nastaje kao posledica neke od prethodnih
aktivnosti banke, na koju je banka mogla ili nije mogla uticati. Kad je re
č o aktivnostima
na koje je banka mogla uticati, one se uglavnom manifestuju kao plasman ve
ć
prikupljenih sredstava ili kao odliv postoje
ćih depozita. Kad je reč o plasmanu
sredstava, nije svejedno sa aspekta likvidnosti, gledano kratkoro
čno, kome banka
odobrava i plasira kredit. Naime, bitno je za banku da li ta sredstva sasvim odlaze iz
nov
čanog ‘krvotoka’ banke ili će tim sredstvima zajmoprimac, pa čak i depozitar, platiti
svoje obaveze firmi odnosno preduze
ću, koje je takođe komitent iste ove banke. Bitno je
da kroz ove finansijske operacije ne dolazi, ili ne dolazi odmah do odliva finansijskih
sredstava banke. Ako pak dolazi do odliva sredstava van finansijskih kanala banke,
bitno je da
će se ta sredstva u celini ili bar jedan deo (a možda i uvećana, što bi bilo
najpovoljnije) ubrzo ili postepeno vratiti u nov
čane tokove banke.
Praksa inostranih banaka je da se, pored strogog pridržavanja ro
čne strukture i trenda
kretanja pojedine vrste depozita, plasman sredstava u kratkoro
čne likvidne hartije od
vrednosti stalno održava na odre
đenom nivou. To znači da banka u svakom momentu
ima mogu
ćnost brzog pretvaranja potrebnog iznosa hartija od vrednosti u gotov novac
potreban za rešavanje nastalog problema likvidnosti. Ovo je najmanje rizi
čan posao
rešavanje teku
ćih nelikvidnih pozicija banke kako sa stanovišta likvidnosti tako i sa
stanovišta profitabilnosti. Ovakvim operativnim postupcima pozitivno se uti
če na
smanjnje rizika nelikvidnosti uz najmanje iritiranje rizika profitabilnosti.
Praksa naših banaka pokazuje da je takav pristup problemima likvidnosti više izuzetak
nego pravilo. Kad se ovome doda i problem nelikvidnosti izazvan faktorima na koje
banka ne može da uti
če, kao što su nagli veliki odlivi nekih depozita, onda je jasno zašto
naše banke, i pored svih drugih problema, dolaze u neprihvatljivo duge periode
nelikvidnosti. Jasno je da je našim bankama u sadašnjim uslovima izuzetno teško
održavati zadovoljavaju
ći nivo likvidnosti s obzirom na sve manje mogućnosti da
raspolažu visokolikvidnom aktivom i na potrebu zadržavanja ve
ćih iznosa neplasiranih
sredstava na žiro-ra
čunu banke. Zato je za upravljanje likvidnošću od značaja
pronalaženje ne samo likvidnih sredstava ve
ć likvidnih sredstava sa pozitivnom
razlikom aktivnih i pasivnih kamatnih stopa (‘positive spread’).
Upravljanje likvidno
šću je važno za banku bilo koje veličine. Stepen likvidnosti banke
zavisi od strukture aktive i pasive bilansa banke. To zna
či da stepen likvidnosti može
30
Donald B. Reifler and Lazaros P. Mavrides: Funding Source and Strategies for Banks
of Various Sizes, u knjizi: The Bankers’ Handbook, Third Edition, Edited by: William
H. Baughn, Thomas I. Storrs and Charls E. Walker, Dow Jones-Irwin, Homewood,
Illinois, 1988. godine, str. 302.
148
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
pojedine stepene likvidnosti aktive. Me
đutim, treba imati u vidu da je teško odrediti
standarde likvidnosti pošto budu
ća tražnja nije poznata.
Bitna pretpostavka ovakvog na
čina upravljanja likvidnošću banke jeste međusobno
poverenje odnosno poverenje komitenata u banku. Za uspostavljanje odnosa poverenja
potrebne su godine. A za gubljenje poverenja dovoljna je jedna nesmotrenost ili
nerazumevanje. Banka u ovom procesu treba da ima inicijativu.
6.3. UPRAVLJANJE RIZIKOM PROFITABILNOSTI BANKE
6.3.1. Pojam i suština profitabilnosti banke
Banka kao i svaki privredni subjekt u uslovima tržišne privrede i poslovanja po principu
privrednog ra
čuna mora svojim prihodima pokrivati svoje rashode i ostvarivati dobit.
Kao institucija banka mora biti kompenzirana za obezbe
đivanje prednosti u
konkurentskoj borbi na tržištu. Pošto banka kao finansijski posrednik obavlja proces
primanja, transformacije i pozajmljivanja novca - sredstava, ona ima odre
đene
operativne izdatke, administrativne troškove, druge troškove, doprinose i poreze. Banka
kao institucija mora obezbe
đivati tokom svog poslovanja dobit za akcionare,
akumulaciju i rezerve. To ilustruje slede
ća slika br. 6-4.
BANKA
Krajnji
zajmoprimci
Krajnji
depozitari
Napla}ena
kamata
Pla}ena
kamata
Razlika
kamate
Napla ena od
zajmoprimaoca
Pla ena
depozitarima
=
−
}
}
Provizije, naknade i drugi nekamatni prihod
Eksterno
reinvestiranje
Interno
reinvestiranje
Operativni izdaci
Administrativni tro{kovi
Doprinosi i porezi
Adekvatan
prinos
Zadr`ana
zarada
PROFIT
Novo
investiranje
Dividende
Akcionari
Neadekvatan
prinos
Seljenje
kapitala u
druge
sektore
+
-
=
Slika br. 6-4: Proces ostvarivanja dividende i reinvestiranje
Posebna pažnja banke kao institucije treba da bude usmerena na visinu kamata koje
pla
ća depozitarima i na visinu kamata koje naplaćuje od korisnika zajmova. Razlika
150
BANKE I RIZICI
Up
ravljanje ključnim korporativnim rizicima banke
izme
đu ove deve vrste kamata (“interest spread”) predstavlja glavni izvor neto prihoda
banke i njenog profita. U stvari pravi motiv poslovanja banke jeste da ostvari što ve
ći
profit kako bi time što više doprinela pove
ćavanju dividendi svojih akcionara, te putem
reinvestiranja u akcije, odnosno u kapital banke obezbedila pove
ćanje svog
potencijala.
U savremenoj tržišnoj privredi i deregulisanom bankarskom tržištu banka nastoji
izbalansirati svoje konkurentske sposobnosti i mogu
ćnosti, kako prema depozitarima
tako i prema zajmoprimcima. Kamata pla
ćena depozitarima mora biti dovoljno visoka
da zainteresuje štediše, dok kamata i provizije koje snose zajmoprimci moraju biti
dovoljno niske da generišu potrebne prihode na finansijska sredstva. Takvu uskla
đenost
ovih tokova može obezbediti banka koja ima dobro planiranu marketing strategiju svojih
proizvoda i usluga, kako onih usmerenih ka depozitarima tako i onih usmerenih ka
zajmotražiocima. Krajnji rezultat treba da se pojavi kao razlika izme
đu tzv. aktivnih i
pasivnih kamata (“interest spread”). Ova razlika mora biti dovoljna da pokrije
operativne izdatke, administrativne troškove, doprinose i poreze, te kona
čno neto dobit i
adekvatnu dividendu za akcionare. Ukoliko akcionari nisu zadovoljni dobijenom
dividendom, oni
će dobijena sredstva jednostavno uložiti u kupovinu akcija druge banke
ili ih
čak usmeriti u drugi sektor privrede.
6.3.2. Faktori profitabilnosti poslovne banke
Upravljanje profitabilno
šću banke podrazumeva poznavanje bilansne strukture banke
kako u njenom stati
čkom, tako još više u njenom dinamičkom smislu. Na profitabilnost
banke uti
ču brojni faktori, kako na strani aktive tako i na strani pasive. Statički
posmatrano, profitabilnost banke može biti iskazana na osnovu stvarnog ili planiranog
stanja na odre
đeni dan. Dinamički aspekt profitabilnosti polazi od činjenice da se
profitabilnost menja svakog momenta pod dejstvom mnoštva
činilaca tokom svake
poslovne promene, koji imaju uticaja na prihode i rashode banke.
Nave
šćemo nekoliko bitnih faktora koji utiču na profitabilnost banke:
(1)
menadžment tim,
(2)
ekonomski uslovi,
(3)
veli
čina banke,
(4)
kamatne stope,
(5)
konkurentski uslovi,
31
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks - Community,
Regional and Global, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1990. godine, str.
27.
32
Ibidem, str. 29.
33
Edward W. Reed and Edward K. Gill: Commercial Banking, Fourth Edition, Prentice-
Hall, Inc., Englewood Cliffs, New Jersey, 1989. godine, str. 201-202.
BANKE I RIZICI
151

Up
ravljanje ključnim korporativnim rizicima banke
poslovnoj sredini koje mogu biti koriš
ćene u strategijskom procesu planiranja i
obezbe
đuje osnovu za razvoj profitnih ciljeva za različite profitne centre u okviru banke.
Kratkoro~na ekonomska prognoza
Procena anga`ovanih
sredstava
Procena izvora
sredstava
Upravljanje aktivom
Upravljanje pasivom
A. Preliminarni planovi profita
B. Scenariji godi{njeg plana profita
Izve{taj menad`ment timu i grupi
za strategijski plan
Zvani~ni plan i godi{nji bud`et
PROFITNI CENTRI
Informativna baza i
kju~ni izve{taji
Prva
faza
Druga
faza
Tre}a
faza
^ etvrta
faza
Zvani~ni pisani izve{taji
Kanali diskusije
Mese~ni izve{taji o
profitu
Odgovornost za
izve{taje
Slika br. 6-5: Proces ciklusa planiranja profita
Druga faza
se odnosi na izveštavanje profitnih centara o autputima iz procesa koji
sadrže razne potencijalne scenarije budu
ćih performansi. Neki od inputa u pojedine
scenarije, koji mogu varirati, uklju
čuju: cenu novca, stopu povrata sredstava,
ekonomsku stopu rasta i stopu inflacije.
Tre
ća faza
uklju
čuje sagledavanje performansi tokom sledeće godine i kompatibilnost
operativnih planova sa opštim strategijskim planom i poslovnom strategijom banke.
Slede
ća pitanja koja zaslužuju pažnju u ovoj fazi su: projekcije troškova, visina i
struktura internog budžeta, struktura obaveza, adekvatnost kapitala itd.
BANKE I RIZICI
153
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Četvrta faza
predstavlja prihvatanje zvani
čnih planova i pripreme za njihovo konkretno
izvršavanje.
Navedeni plan profita predstavlja operativni plan akcija, koji obezbe
đuje okvir za
donošenje poslovnih odluka.
6.3.3. Metode merenja i rizik profitabilnosti banke
Profitabilnost poslovanja banke možemo meriti na više na
čina i na više nivoa. Ovde se
opredeljujemo za merenje profitabilnosti poslovanja banke na tri nivoa: (1)
profitabilnost na nivou jednog proizvoda ili usluge (tj. pojedinog ra
čuna odnosno
partije) banke, (2) profitabilnost na nivou pojedina
čnog korisnika (komitenta i klijenta)
proizvoda i usluga banke i (3) profitabilnost poslovanja banke kao celine.
(1)
Profitabilnost pojedinog proizvoda
ili usluge odnosno pojedina
čnog računa ili
partije može se sagledati prema šemi pregleda br. 6-2.
Pregled br. 6-2
: Pra
ćenje profitabilnosti proizvoda/usluge banke
Naziv ra
čuna
Broj ra
čuna
Za analizu perioda od
199
ANALIZA ZARADE
Prose
čni saldo
Din _________________
Minus: prose
čna neprikupljena sredstva
Din _________________
Prose
čna prikupljena sredstva
Din _________________
Minus: obavezna rezerva _____ %
Din _________________
Prose
čni neto saldo za plasman
Din _________________
Zarada putem kredita _____ %
Din _________________
ANALIZA IZDATAKA
Održavanje ra
čuna Din ______ Din _________________
- poslata zaduženja
Din ______ Din _________________
- obavest o depozitu
Din ______ Din _________________
- primljeni
čekovi
Din ______ Din _________________
- poslati
čekovi
Din ______ Din _________________
- vra
ćene stavke
Din ______ Din _________________
- telegrafski transferi
Din ______ Din _________________
35
Duane B. Graddy and Austinb H. Spencer: Managing Commercial Banks -
Community, Regional and Global, Prentice-Hall, Inc., Englewood Cliffs, New Jersey,
1990. godine, str. 378-380.
154
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Neto saldo za ulaganje
Din ________
Ukupan saldo za ulaganje
Din ________
Alocirani kapital
Din _________
Ostatak sredstava
Din _________
Neto kori
šćena sredstva
Din ________
PRIHODI I TROŠKOVI
P r i h o d i
Bruto prihod od kredita
Din ________
Zaduženja za usluge
Din _________
Provizija po kreditu
Din _________
Obrada kredita
Din _________
Druge provizije
Din _________
Ukupno napla
ćene provizije
Din ________
Ukupan prihod
Din ________
T r o š k o v i
Troškovi analize ra
čuna
Din _________
Kamata na depozite
Din _________
Troškovi održavanja kredita
Din _________
Troškovi provizija kredita
Din _________
Obrada kredita
Din _________
Drugi troškovi usluga
Din _________
Ukupni troškovi usluga
Din ________
Alocirani kapital ____%
Din _________
Ostatak sredstava ____%
Din _________
Ukupno troškovi bankarskih sredstava
Din ________
Ukupni troškovi
Din ________
Neto prihod pre poreza
Din ________
MERE PROFITABILNOSTI
Prinos na alocirani kapital ____ %
______%
Prinos na neto koriš
ćena sredstva
______%
Prinos na ukupno pozajmljena sredstva
______%
Potpis odgovornog lica
_______________________
156
BANKE I RIZICI
Up
ravljanje ključnim korporativnim rizicima banke
(3) Tre
ći način merenja profitabilnosti jeste na nivou cele banke kao institucije. U tom
smislu, menadžment tim svake banke, u uslovima date sredine i regulatornih prinuda,
preduzima mere radi:
(1)
maskimiziranja prihoda uklju
čujući kamate i provizije,
(2)
minimiziranja troškova uklju
čujući kamate i opšte troškove, i
(3)
izbegavanja poreza (tzv. zaštitni prihod, tj. prihod na koji se ne pla
ća porez,
odnosno koji je oslobo
đen plaćanja poreza).
Ako se postignu i ostvare ove tri mere, menadžmet tim
će biti uspešan u maksimiziranju
profita banke. Merenje profitabilnosti ukupnog poslovanja banke podrazumeva primenu
odre
đenih modela izračunavanja i iskazivanja profitabilnosti, od kojih su najvažnije i
prihva
ćene kao opšti standard sledeće mere:
•
Prinos na ukupno angažovana sredstva odnosno ROA (“return on assets”). Definiše
se kao neto prihod podeljen ukupnim ili prose
čnim sredstvima. Merenje
profitabilnosti je po nov
čanoj jedinici sredstava i smatra se jednim od najboljih
ra
čunovodstvenih merenja opštih performansi svake firme pa i banke (ROE = ROA
x EM, ROA = ROE : EM).
•
Multiplikator akcijskog kapitala EM (“equity multiplier”). To je racio ukupnih
sredstva prema ukupnom akcijskom kapitalu (EM = ROE : ROA, ROE : (PM X
AU)).
•
Iskori
šćenost sredstava AU (“asset utilization”). To je ukupni prihod podeljen
ukupnim ili prose
čnim sredstvima. Izražava merenje prihoda po novčanoj jedinici
sredstava.
•
Prinos na akcijski kapital ROE (“return on equity”). Definiše se kao neto prihod
podeljen ukupnim ili prose
čnim akcijskim kapitalom. Izražava merenje
profitabilnosti sa aspekta akcionara. Može biti dekomponovan u merenje
performansi i leveridž faktora (ROE = ROA x EM).
6.3.4. Upravljanje kompetitivnom profitabilno
šću banke
Primarni cilj banke kao finansijskog posrednika je ostvarivanje kompetitivne stope
prinosa na kapital. Banka mora da teži ka nivou profita, koji
će zadovoljiti njene
poverioce i akcionare visinom prinosa na njihova sredstva tako da banka ima dovoljno
duga i kapitala za efikasno poslovanje. Kako banka može posti
ći i održati konkurentsku
profitabilnost? Bankari znaju da nije lako odgovoriti na ovo pitanje. Zaista, sa
deregulacijom i rapidnim promenama u tehnologiji, sve je teže na
ći odgovor na ovo
36
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Managrment in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 271-272.
BANKE I RIZICI
157

Up
ravljanje ključnim korporativnim rizicima banke
kori
šćenje dugoročnog i kratkoročnog planiranja. Treba pri tome imati u vidu da će
korist od produktivnosti zahtevati otvorenost ka promenama, agresivnije kori
šćenje
automatizacije, kontinuitet istraživanja tržišta, performansama orijentisan
menadžment tim, brigu o karijeri i poboljšanje programa obuke.
(2)
Efikasnost upravljanja porezima.
Kontrola nad izdacima za poreze i efektivan
menadžment nad zaradama koje podležu i koje ne podležu porezima obi
čno su
superiorni u okviru visokoprofitnih banaka. Smatra se da
će ovaj faktor biti još
važniji u budu
ćem poslovanju banaka u cilju ostvarivanja visokih performansi.
(3)
Efektivno upravljanje rastom i razvojem.
Visokoprofitne banke obi
čno brže rastu
od banaka sa prose
čno ostvarenim zaradama, pošto one pažljivo upravljaju svojim
rastom i
čvrsto drže pod kontrolom potencijalni rast operativnih troškova. Smatra
se, a to su studije istraživanja i pokazale, da se sa pove
ćanjem učešća banke na
tržištu pove
ćava i njena profitabilnost.
(4)
Upravljanje izloženo
šću riziku kamatne stope.
Visokoprofitne banke efektivno
koriste hedžing tehnike upravljanjem rizikom kamatne stope, kao što su GAP
analiza, DURATION analiza, finansijski fju
čersi i opcije. Ako se ove tehnike
koriste stru
čno, one mogu znatno doprineti profitabilnosti banke na dva načina:
suprotstavljanjem šteti operativne margine od rasta kamatnih troškova na depozite i
kompenziranjem gubitaka na hartijama od vrednosti i kreditima prema negativnim
promenama kamatnih stopa na tržištu .
Neto kamatna margina velikih banaka je
često ključni faktor u determinisanju godišnje
profitabilnosti i ona je osetljivija na promene kamatnih stopa od neto kamatne margina
malih banaka. Margina izme
đu kamatnih stopa na aktivu i kamatnih stopa na pasivu je
daleko važnija nego sam pravac promena kamatnih stopa u odre
đivanju onog šta se
dešava sa profitom banke.
O
čigledno je da superiorne performanse u bankama danas zavise od brojnih krucijalnih
dugoro
čnih i kratkoročnih odluka, kojima se oblikuju nivoi autputa, izloženosti riziku i
efikasnosti kojom svaka banka reaguje na promene potreba korisnika svojih proizvoda i
usluga.
6.4. SISTEMI RANOG OTKRIVANJA RIZUKA U BANKAMA
6.4.1. Praksa Federalnih agencija u SAD
Savremeni uslovi poslovanja banaka sve više traže od banke kao privrednog subjekta da
ulazi u poslove koji joj mogu doneti ve
ći profit. Međutim, takvi poslovi obično sa
sobom nose i ve
ći preduzetnički rizik. Dakle, veličina zarade banke je u funkciji sa
veli
činom rizika. U sve većoj konkurentskoj borbi u uslovima deregulacije i
globalizacije finansijskih i bankarskih tržišta, banke sve teže ostvaruju potrebni profit.
Razlika izme
đu aktivnih i pasivnih kamatnih stopa (“interest spread”) postaje sve manja,
BANKE I RIZICI
159
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
pa su banke suo
čene sa situacijom da, sada mnogo više nego ranije, moraju ulaziti u
rizi
čne poslove izlažući se tako opasnosti poslovanja sa gubicima, nelikvidnosti,
insolventnosti itd.
Banke zbog svog zan
čaja i funkcije koje imaju za privredu moraju delovati u okviru
jedinstvenog sistema zemlje pošto njihova poreme
ćena funkcija može imati nesagledive
posledice po
čitavu nacionalnu - društvenu ekonomiju. Zato se kvalitetu poslovanja
banaka mora posve
ćivati određena pažnja. Dugo vremena je to bilo samo kroz tzv.
naknadnu kontrolnu funkciju, funkciju nadzora i super - vizorstva. Me
đutim, sredinom
sedamdesetih godina pet finansijskih kontrolnih agencija
u SAD
preduzelo je odre
đena
istraživanja za sa
činjavanje sistema za rano upozoravanje i otkrivanje slabosti u
poslovanju banaka. Ta istraživanja su rezultirala u komponovanju odre
đenih sistema
nadzora za rano otkrivanje kriti
čnih tačaka u poslovanju banaka.
Funkcija primene navedenih sistema je da “pokriju” periode izme
đu redovnih
periodi
čnih kontrola banaka i obezbede procenu uslova poslovanja depozitnih
finansijskih institucija. Osim toga, ovi sistemi omogu
ćuju efikasniju alokaciju
kontrolisanih sredstava banke, omogu
ćujući tako da se smanji trošak eventualnog stečaja
ili možda i spasu institucije -- banke, koje bi mogle eventualno oti
ći pod stečaj.
Sistem nadzora federalnih agencija sastoji se od tri komponente: (1) kompjutersko
pra
ćenje, da bi se identifikovale finansijske organizacije koje su ‘pale’ (nisu prošle) na
odre
đenim racio testovima; (2) analitički izveštaji (o performansama), koji dozvoljavaju
jednom analiti
čaru ili kontroloru da izvrši detaljnu finansijsku analizu finansijske
organizacije i (3) korektivne akcije i pra
ćenje problema identifikovanih kroz proces
kompjuterskog pra
ćenja (‘computer screening’). Tehnika kompjuterskog praćenja sastoji
se od jednog ili više zahvata i to:
•
pra
ćenje individualnih racija identifikujući institucije koje su ‘pale na dno’ iste
grupe;
•
pra
ćenje individualnih racija i njihovo kompariranje sa kritičnim vrednostima;
•
kombinovanje racija u komponovani bodovni sistem i rangiranje institucija od
najbolje do najgore na osnovu bodova;
•
neke kombinacije od navedenih.
39
To su: FRS (Federal Reserve System), FDIC (Federal Deposit Insurance Company),
FHLBB (Federal Home Loan Bank Board), NCUA (National Credit Union
Administration) and OCC (Office of the Comptroller of the Currency). Ovo su samo
neke od većeg broja kontrolnih agencija banaka u SAD.
40
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks Community,
Regional and Global, Prentice-Hall Englewood Cliffs, New Jersey, 1990. godine, str.
622.
160
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Prva tri elementa BOPEC rejtinga (podružnice banke, druge podružnice i mati
čna
kompanija) reflektuju kontribuciju svake komponente fundamentalnoj finansijskoj
čvrstini holding kompanije. Rejtinzi konsolidovane zarade i konsolidovane solventnosti
ili adekvatnosti kapitala prepoznaju važnost regulatorskog mesta ovih faktora i njihovih
odlu
čujućih uloga u održavanju finansijske snage i podržavanju karakteristika rizika cele
holding banke. Ovaj rejting sistem vidi se na slici br. 6-6.
Bilans holding banke
(konsolidovani)
Ban~ine
podru` nice
Druge neban~ine
podru` nice
Mati~na
kompanija
Bilans holding banke ili
portfolio rizik
Ban~ine
podru` nice
Zarada
(konsolidovana)
CAMEL
rejting sistem
Kapital
(konsolidovani)
Slika br. 6-6: FED-ov rejting sistem bankarske holding kompanije
Celoviti rejting sistem holding banke je sumarno izražen kao (B,O,P,E,C) : (F,M) gde je
F finansijski i M upravlja
čki komponovani rejting. Finansijski komponovani rejting je
odre
đen od ispitivača – revizora: težinski prosek elemenata BOPEC-a, dok je
upravlja
čki komponovani rejting svestrana procena ukupnog menadžmenta holding
banke (ban
činih podružnica, ostalih podružnica i matične kompanije), što prikazuje
napred navedena slika br. 6-6.
Svrha FED-ovog rejting sistem je da iskaže rejtinge bankarske holding kompanije.
Rejtinzi se iskazuju za svih pet elemenata u relaciji 1 do 5:
•
najbolji mogu
ći rejting: BOPEC = (1,1,1,1,1)
FM = (1,S), i
•
najlošiji mogu
ći rejting: BOPEC = (5,5,5,5,5)
FM = (5,U).
162
BANKE I RIZICI
Up
ravljanje ključnim korporativnim rizicima banke
6.4.3. Jedinstveni integralni rejting sistem CAMEL
Jedinstveni integrisani bankarski rejting sistem (skra
ćeno zove CAMEL)
koristi se za
ispitivanje i procenu uslova i stanja jedne finansijske institucije. Odre
đivanje finansijske
pozicije banke se bazira na
dva rejting elementa:
prvi,
po kome ispitiva
č mora proceniti
pet individualnih aspekata poslovanja banke; i
drugi,
po kome se celovit sud o
finansijskoj snazi institucije izražava preko jednog komponovanog rejtinga.
Prema tome, komponovani rejting koji iskazuje CAMEL jedinstveni sistem, nije jedan
prosti aritimeti
čki prosek ovih pet pojedinačnih komponenti, već jedna nezavisno
odre
đena mera opštih performansi finansijske institucije.
čna
dimenzija performanse banke, kao i komponovana, se rangira na skali od 1 (jedan) do 5
(pet). Slika br. 6-7. ilustruje Jedinstveni CAMEL rejting sistem.
Ako se poslužimo primerom na slici br. 6-7, vidimo da rejting 1 pokazuje finansijsku
snagu, dok je slabost banke izražena rejtingom 5 i ukazuje da banka treba urgentnu
korektivnu akciju. Što se tiče procene adekvatnosti kapitala odnosno solventnosti,
ispitivači pokušavaju da odrede bančinu sposobnost da održi svoje tekuće i projektovane
nivoe rizika sredstava. ‘Peer group’ komparacije racija kapitala su veoma važne u ovom
procesu procene. Kvalitet sredstava se prosuđuje proverom kredita. Ispitivači vrše
pregled svih kredita sa predeterminiranom obustavom odnosno otkazivanjem kredita
(‘dollar cut-off point’). Krediti koji pokazuju neke slabosti ili preterani rizik, klasifikuju
se kao nestandardni, sumnjivi ili kao gubitak. Relativni iznosi klasifikovanih kredita i
investicija čine bazu za određivanje rejtinga kvaliteta sredstava.
43
Izraz CAMEL je kratica i predstavlja kom
binaciju prvih slova od sledećih pet reči:
kapital (“capital”), sredstva - aktiva (“asset”) upravljanje (“management”), zarada
(“earnings”) i likvidnost (“liquidity”). CAMEL rejting sistem su prihvatile tri agencije
za kontrolu banaka 21.novembra 1979. godine. Rejtig sistem koriste sve tri kontrolne
agencije (FRS, FDIC i OCC). Međutim, pomenute agencije se nisu složile oko
jedinstvenog rejting sistema, koji bi se koristio za utvrđivanje rejtinga holding banaka,
niti su se složile sa jedinstvenim rejting sistemom, koji bi se koristio u procesu nadzora.
U 1987. godini FDIC (Federal Deposit Insurance Company) je završio skladniji CAEL
monitoring sistem. Inače, CAEL je bankarski rejting sistem baziran na četiri
komponente: kapitalu (“capital”), kvalitet sredstava - aktive (“asset quality”),
performanse zarade (“earning performance”) i likvidnost (“liquidity”). Vidi: Duane B.
Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks Community, Regional and
Global, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1990. godine, str. 623.
44
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks Community,
Regional and Global, Prentice Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1990. godine, str.
624.
BANKE I RIZICI
163

Up
ravljanje ključnim korporativnim rizicima banke
dovoljnost nivoa zarade banke.
Adekvatnost zarade se proverava preko uslova i visine
prinosa deoni
čara, toka gotovine u relacijama normalnih potreba zajmoprimca, te
kontribucija baznom kapitalu banke (‘equity capital’). Likvidnost se rangira na bazi
sposobnosti banke da podmiruje tražnju klijenata za depozitima i kreditima bez
preteranog napora. Odre
đivanje adekvatnosti bančine likvidne pozicije se bazira na
strukturi dospe
ća investiranih sredstava, stepena ‘isparljivosti’ depozita, izvršenja
kredita, nedepozitnih davanja kredita i senzitiviteta kamatne stope.
Posle analiziranja ovih pet individualnih rejting komponenti, ispitiva
č dolazi do
sveukupne procene o poslovanju banke i na toj osnovi do jedinstvenog komponovanog
rejtinga banke. Na tako iskazanoj rejting listi, banke sa niskim rejtingom se pobliže
posmatraju sa ciljem da se utvrdi koje mere korektivne akcije treba preduzeti. Banke
koje imaju iskazan relativno ve
ći ili visok komponovani rejting obavezuju kontrolne
institucije na relativno manji nadzor, ali ne i na preduzimanje mera korektivne akcije.
6.4.4. Ostali modeli ranog upozorenja lošeg poslovanja
Rano upozorenje za otkrivanje elemenata lošeg poslovanja banaka i drugih finansijskih
institucija sve više zaokuplja stru
čne ljude u kontrolnim institucijama kako bi što ranije
mogli preduzeti mere upozorenja i odre
đene korektivne akcije u tim institucijama. Tako
su ekonomisti FRB (Federal Reserve Bank u New York-u) razvili jedan model ranog
upozorenja teško
ća u banci, koji predviđa mogućnost da jedna banka primenom tog
modela može dobiti nizak rejting. Takav nizak rejting ukazuje da se može o
čekivati da
će u banci u dogledno vreme nastati i veće teškoće.
Funkcija ‘proricanja’ niskog rejtinga banke ima kompoziciju prikazanu slede
ćom
jedna
činom:
gde je:
Prob = verovatno
ća, da će jedna banka dobiti jedan nizak rejting,
45
“Peer group” ozančava klasifikaciju komercijalnih banaka po veličini aktive i drugim
karakteristikama. The Uniform Bank Performance Reporting System klasifikuje banke u
20 različitih grupa. U okviru svake grupe, banke se kompariraju sa drugim bankama po
uporedivim veličinama sa respektovanjem profitabilnosti i drugih podataka. Peer group
analiza se koristi od strane banaka da utvrde svoje finansijske performanse u odnosu na
konkurentske banke na njihovom tržištu. Peer grupe se određuju prema veličini banke,
lokaciji, poslovnom miksu, i mogu imati pet ili šest banaka kada su u pitanju banke -
veliki novčani centri (“money center banks”) ili stotine kada su u pitanju komunalne
odnosno opštinske banke. Vidi: Thomas Fitch: Dictionary of Banking Terms, Barron’s
Business Guide, New York, 1990. godine, str. 457.
46
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks Community,
Regional and Global, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1990. godine, str.
615.
Prob = f (LS, EQ, OR, CO, CI)
BANKE I RIZICI
165
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
LS = krediti i zakupi (‘leases’) / ukupni izvori sredstava,
EQ = akcijski kapital banke (‘equity capital’) / ustanovljeni rizik sredstava,
OR = operativni - poslovni rashodi / operativni - poslovni prihodi,
CO = ukupni nastali troškovi / (neto prihod + rezerve za kreditne gubitke),
CI = komercijalni i industrijski krediti / ukupni krediti.
Pored verovatno
će niskog rejtinga banke, u američkoj bankarskoj praksi koriste se kao
oru
đe prognoze i indeks rizika banke i označava se sa ‘I’.
Prognozirani indeks rizika
banke ‘I’ je konstruisan u obliku jedna
čine sa šest nepoznatih ‘x’ vrednosti uz primenu
odgovaraju
ćih unapred utvrđenih koeficijenata za svaku ‘x’ veličinu i izražen je
slede
ćom funkcijom:
I = 0,818 - 0,151X
1
+ 0,211X
2
- 0,265X
3
+ 0,177X
4
+ 0,151X
5
- 0,347X
6
gde je:
X
1
= procenat primarnog kapitala prema ukupnim sredstvima;
X
2
= procenat kredita sa rokom dospe
ća više od 90 dana prema ukupnim sredstvima;
X
3
= procenat od ‘
nonaccruing’
kredita prema ukupnim sredstvima;
X
4
= procenat od ponovo ugovorenih kredita prema ukupnim sredstvima;
X
5
= procenat od neto kredita ‘
charge-off’
” godišnje prema ukupnim sredstvima;
X
6
= procenat od neto prihoda godišnje prema ukupnim sredstvima.
Indeks rizika je razvijen od strane FDIC (Federal Deposit Insurance Company) i
sastavlja se na osnovu tri izveštaja poslovne banke: izveštaja o podacima po pozivu
(‘Call Data Report’), izveštaja o uslovima (‘Report of Condition’) i izveštaja o prihodu i
dividendama (‘Report of Income and Dividends’). Kao što se vidi, indeks rizika banke
ima šest varijabli i tri bitne dimenzionalne funkcije usmerene na: solventnost -
adekvatnost kapitala (X1), kvalitet kredita (X2 do X5) i povrat sredstava profitabilnost
(X6, tj. ROA Return of Assets). Kao što se vidi, u kompoziciji ovog indeksa se
naglašava kvalitet kredita pošto je naj
češći problem banaka koje idu u stečaj
nekvalitetan kreditni portfolio.
Od ovako utvr
đenog indeksa rizika banke zavisi i premija koju banka plaća na
osiguranje depozita. Sa indeksom rizika banke kombinuju se i rezultati CAMEL rejting
sistema. Ako je indeks rizika banke pozitivan i CAMEL rejting 3, 4 i 5, zna
či da je
banka u zoni rizika iznad normale i treba da pla
ća dvostruko veću premiju osiguranja
depozita odnosno 1/6 mese
čno (od ukupno 1 posto godišnje). Ako je indeks rizika
banke negativan, a CAMEL rejting 1 i 2, zna
či da je banka u zoni normalnog rizika i
47
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Banks Financial Management in the Financial
Service Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 622.
166
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
168
BANKE I RIZICI
Glava 7.
UPRAVLJANJE KVALITETOM
POSLOVANJA BANKE
BANKE I RIZICI
169

Upravljanje kvalitetom poslovanja banke
usluge
čini sve različito svetu. U mnogim slučajevima, prijateljska naklonost i prava
iskrenost premašuju sporost ili nedostatak znanja.
Prema tome, kvalitet usluge nije pridržavanje detaljnog opisa, kao što se on ponekad
definiše, ve
ć više opis korisničkih zahteva. Postoji velika razlika između prethodnog i
potonjeg shvatanja kvaliteta. Servisne institucije, koje loše rade stvari za svoje korisnike
- nezavisno kako umešno to za njih rade - ne isporu
čuju kvalitetne usluge. Kvalitet
usluge je dvojnost realnosti i percepcije - jedna hemija onoga, što se stvarno dešava u
neo
čekivanom uslužnom susretu i onoga kako korisnik oseća šta se dešava baziranom na
o
čekivanjima pre usluge.
Izraz
o
čekivanja
može da predstavlja i re
č lukavstva. Ona može da znači šta korisnici
misle
da
će se desiti u situaciji pružanja usluga ili može da znači šta korisnici
žele
u
situaciji pružanja usluga. Izraz
žele
više odgovara ovom kontekstu. To su želje korisnika
usluga, koje oblikuju njihovu percepciju kvaliteta usluga jedne institucije.
Banke kao
finansijske institucije, postižu jaku reputaciju kvaliteta usluga, kada konstantno
zadovoljavaju - ili prevazilaze - želje korisnika usluga.
7.1.2. Klju
čne komponente kvaliteta bankarskih proizvoda i usluga
Za porast visokokvalitetnih usluga širom industrije finansijskih usluga zaslužne su
obilne ponude konkurenata, rastu
ća sofistifikacija, tražnja korisnika i povećane opšte
sposobnosti ponu
đača finansijskih usluga. Ponuđači se skoro uvek evaluiraju na bazi
kvaliteta usluga i po konkurentnosti cena. Kvalitet bankarskih proizvoda i usluga
naj
češće je najvažniji sastavni deo koji omogućava konkurentu da se prepozna i isporuči
super vrednost ciljnom korisniku.
Kvalitet usluge obi
čno obuhvata način na koji je usluga izvršena, ali i rezultat za
korisnika. Istraživanja sugerišu da glavne determinante kvaliteta usluga uklju
čuju
slede
ćih deset faktora:
1.
Pouzdanost
– uklju
čuje konzistentnost performansi i zavisnost. To znači da banka
izvršavava prave usluge u pravo vreme. To tako
đe znači da banka poštuje svoja
obe
ćanja. Praktično to znači: tačnost u fakturisanju, korektnom držanju evidencija i
izvršavanju usluga u planirano vreme.
2.
Odgovornost –
odnosi se na voljnost ili znanje zaposlenih da obezbede uslugu. To
uklju
čuje ekspresne usluge: odmah slanje slipa poštom, brzo vraćanje poziva
korisniku i obezbe
đenje promptnih usluga.
3.
Kompetentnost
– zna
či posedovanje zahtevanih sposobnosti i znanja za izvršavanje
usluga. To uklju
čuje: znanje i sposobnosti kontaktnog osoblja, znanje i sposobnosti
osoblja operativne podrške i istraživanje sposobnosti organizacije.
4
David B. Zenoff: Perspectives on Financial Services Marketing, u knjizi: Marketing Financial Services,
Edited by: David B. Zenoff, Ballinger Publishing Company, Cambridge, Massachusets, 1989, str. XVII-XLII.
BANKE I RIZICI
171
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
4.
Pristup
– uklju
čuje pristupačnost i lakoću kontakta. To znači: usluzi je lak pristup
telefonom (linije nisu zauzete i ne pla
ća se čekanje), vreme čekanja na primanje
usluge nije veliko, povoljnost radnog vremena i povoljnost lokacije opreme za
uslugu.
5.
U
čtivost
– uklju
čuje uljudnost, respekt, pažnju i razumevanje kontaktnog osoblja
(uklju
čujući vratare, telefoniste itd.). To uključuje: pažnju prema imovini korisnika
(na primer: ne i
ći blatnjavim cipelama na tepih), čist i uredan nastup kontaktnog
osoblja sa publikom..
6.
Komunikativnost
– to zna
či držanje korisnika informisanim jezikom koji on može
da razume i slušanje onog šta oni govore. To može zna
čiti, da će banka prilagoditi
svoj jezik za razli
čite korisnike - povećavajući nivo sofistifikacije prema dobro
edukovanim korisnicima i kontaktirati jednostavno i jasno sa novajlijama. To
uklju
čuje: objašnjenje same usluge, objašnjavanja o tome koliko bi usluga koštala,
objašnjenja odnosa izme
đu usluge i cene i uveravanja korisnika da će problem biti
držan pod kontrolom.
7.
Kredibilitet
– pouzdanost, poverenje, iskrenost. To uklju
čuje: od srca najbolji
interes za korisnika. Doprinos kredibilitetu su: ime banke, reputacija banke, li
čne
karakteristike kontaktnog osoblja i nivo ‘naporne’ prodaje uklju
čene u interakcije sa
korisnicima.
8.
Sigurnost
– poslovanje bez opasnosti, rizika i sumnje. To uklju
čuje: fizičku
sigurnost (na primer: sa bankomatima), finansijsku sigurnost (držanje hartija od
vrednosti) i poverljivost (privatnost posla sa bankom).
9.
Razumevanje–poznavanje korisnika
– uklju
čuje činjenje napora da bi se razumele
potrebe korisnika. To uklju
čuje: proučavanje specifičnih zahteva korisnika,
posve
ćivanje individualne pažnje korisniku i prepoznavanje pravog korisnika.
10.
Opipljivost
– fizi
čku očiglednost usluga: fizičku sposobnost, spoljašnji izgled
osoblja, sredstva i opremu koji se koriste za obezbe
đivanje usluga, fizičke
reprezentante usluge kao što su plasti
čne kreditne kartice ili izvod banke, te druge
korisnike u kori
šćenju uslužnih sposobnosti.
Isporuka visokokvalitetnih proizvoda i usluga zahteva jasnu i jaku obavezu top
menadžmenta banke i pažljivo formulisan program implementacije. Noviji standardi
obi
čno zahtevaju jasno definisane standarde usluga, obuku zaposlenih uključenih u
proces isporuke, dizajniranje procedura za obezbe
đivanje usluga korisnicima, efektivnu
komunikaciju o obavezi da zaposleni uslugom ispune o
čekivanja od korisnika i iscrpni
monitoring top menadžmentu o kvalitetu koji je zaista isporu
čen korisnicima.
Istraživanja su pokazala da i zaposleni i korisnici servisnih organizacija imaju pozitivna
iskustva kada organizacija posluje na bazi uslužno-korisni
čke orijentacije. Ova
orijentacija treba da rezultira u superiornoj uslužnoj praksi i procedurama koje su
podržavane od korisnika i odgovaraju pogledu zaposlenih za odgovaraju
ći stil
poslovanja sa korisnicima.
172
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
devetorici ili desetorici drugih korisnika, pa
čak i većem broju, ako je problem kojim je
nezadovoljan ozbiljniji. Me
đutim, ako je korisnik usluge zadovoljan, on će to preneti
samo petorici drugih korisnika. Pr tome treba imati u vidu da 31% korisnika ne
registruje svoje primedbe, a od njih
će samo 9% obaviti dodatne poslove sa bankom.
Realationship banking
podrazumeva dugoro
čnu vezu sa postojećim komitentima i
klijentima, a privla
čenje novih je samo prva faza. Polazno stanovište je zadovoljiti
njihove ukupne finansijske potrebe, što zna
či, da je za banku profitabilnije prodati pet
razli
čitih usluga jednom klijentu, nego jednu uslugu petorici klijenata. Smatra se da je
multiuslužni klijent manje spreman i sposoban da potpuno napusti banku i lakše
će uzeti
šestu uslugu nego novi klijent prvu.
Dakle, dimenzije performansi proizvoda i usluga izražene preko kvaliteta, bitne su za
stvaranje koncepta dugoro
čne veze banke i klijenata, koji obuhvata proces osvajanja,
održavanja i ja
čanja banke sa komitentima i klijentima.
7.1.4. Upravljanje kvalitetom bankarskih proizvoda i usluga
Kvalitetom proizvoda i usluga treba efikasno i efektivno upravljati da bi napori banke
rezultirali uspehom tj. poboljšanjem kvaliteta. Proces upravljanja kvalitetom proizvoda i
usluga ima slede
će faze:
•
satisfakciju potreba i ispunjenje zahteva korisnika proizvoda i usluga,
•
neophodnost planiranja svih aktivnosti koje se odnose na kvalitet proizvoda i usluga,
•
potrebu i neophodnost stalnog unapre
đenja kvaliteta proizvoda i usluga,
•
obavezu i potrebu stalne kontrole i provere kvaliteta proizvoda i usluga, i
•
smanjenje troškova kao jedan od napora banke u tom procesu.
Iako su savremena bankarska tehnika i tehnologija, naro
čito informaciona tehnologija,
na vrlo visokom nivou i stalno napreduju, smatra se
da je bankarstvo posao ljudi i da
će to još dugo vremena ostati.
Napori koje banka
čini u pravcu poboljšanja kvaliteta u najvećoj meri se odnose na rad i
ponašanje zaposlenih u banci. Potrebu za unapre
đenjem kvaliteta proizvoda i usluga u
banci, kao radno intenzivnoj finansijskoj instituciji, možda je najbolje izrazio Stanly
Marcus:
Dolarske nov
čanice koje korisnik usluge dobija od blagajnika u svim bankama
su iste. Ono što se razlikuje su blagajnici
.
7
“Ralatioship banking” podrazumeva dugoročnu i sveobuhvatnu vezu banke sa
komitentima i klijentima.
8
James H. Donnelly, Leonard L. Berry and Thomas W. Thompson: Marketing Financial
Services – A Strategic Vision, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1985, str. 251.
9
Leonard L. Berry, David R. Bennett and Carter W. Brown: Service Quvality – A
Profit Strategy for Financial Institutions, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1989,
str. 3.
174
BANKE I RIZICI
Upravljanje kvalitetom poslovanja banke
Unapre
đenje kvaliteta proizvoda i usluga zahteva sistemski pristup. Jedan od sistemskih
pristupa ovom poslu poznat je pod imenom
upravljanje totalnim kvalitetom
(Total
Quality Management), koji polazi od slede
ćih principa: (1) proizvod i usluga su naš prvi
i najvažniji zadatak, (2) kupac odnosno korisnik proizvoda i usluge je vrhovni sudija
našeg kvaliteta i (3) i u me
đusobnim odnosima treba da se ponašamo kao prema kupcu.
Upravljanje totalnim kvalitetom u banci prožima celu organizacionu strukturu banke, što
pokazuje slika br. 7-1.
Slika br. 7-1: Piramida politike kvaliteta proizvoda i usluga banke
Navedena slika prikazuje tri paralelne hijerarhijske aktivnosti sprovo
đenja politike
kvaliteta u banci. Središnja linija je postoje
ća menadžment ili upravljačka hijerarhija
banke, leva strana prikazuje dokumentacionu hijerarhiju politike kvaliteta, a desna
hijerarhiju politike kontrole kvaliteta proizvoda i usluga banke. Klju
čnu ulogu ima top
menadžment banke (naveden u funkciji generalnog direktora) kako u pokrivanju procesa
dokumentacionih aktivnosti tako i u procesu ostvarivanja kontrole kvaliteta proizvoda i
usluga banke.
7.2. MODEL UPRAVLJANJA KVALITETOM U BANCI
7.2.1. Kvalitet proizvoda i usluga u o
čima korisnika
Sadašnja situacija na našem tržištu bankarskih proizvoda i usluga je takva, da skoro sve
banke nude iste vrste usluga, koje se skoro ni po
čemu ne ralikuju. Dakle, prisutna je
jednoli
čnost umesto raznovrsnosti u tržišnom nastupu i poslovanju banaka, pa se shodno
tome uglavnom mogu zanemariti elementi konkurentnosti i u drugim instrumentima
Upravni odbor
Generalni
Odgovornost za
Dokumentacija
Odbor za
Poslovnik
Vođa tima
Planovi
Tim za
Procedure
Operativni
Uputstva
Zaposleni u
Zapisi
G
Izvr.
Direktori sektora
Šefovi odeljenja
Z A P O S L E
BANKE I RIZICI
175

Upravljanje kvalitetom poslovanja banke
kvalitetne
bankarske usluge
privla
če
korisnike, a
loše i nekvalitetne
ih odbijaju. Sa
visoko kvalitetnim proizvodima i uslugama, banka može ra
čunati na
pozitivne efekte
(pove
ćanje obima poslovanja i profita), a sa lošim na
negativne efekte
(smanjenje obima
poslovanja i profita).
7.2.2. Superiorni kvalitet proizvoda i usluga banke
Igra
đivanje višeg i superiornog kvaliteta proizvoda i usluga banke predstavlja ozbiljan i
dugoro
čan proces. Ključnu ulogu u tom procesu ima top menadžment banke.
Identifikovanje prepreka za izgradnju kvaliteta proizvoda i usluga banke treba po
četi
slede
ćim:
(1)
stvari bi trebalo raditi na jedan tradicionalan na
čin,
(2)
kontinuirana težnja u pravcu nižih troškova transakcija isporuke proizvoda i
usluga, i
(3)
koncentracija na isporuku proizvoda i usluga sa stanovišta posla a ne korisnika.
Navedene prepreke predstavljaju osnovnu barijeru po
četka izgradnje višeg i
susperiornog kvaliteta proizvoda i usluga banke. To je kulturna barijera koja se naziva
zid ualuga
.
Problemi koji se pojavljuju na putu ka identifikovanju prepreke podizanju kvaliteta
proizvoda i usluga banke - a koji karakterišu kulturni status quo, mogu se svesti na
slede
će:
•
Navika.
Mi radimo to uvek na ovaj na
čin.
•
Naš
operativni mentalitet
je izgra
đivan dcenijama. Mi nećemo da menjamo stvari
preko no
ći.
•
Naše filijale su oblikovane za
efikasnost i tok
, ne za posve
ćivanje pažnje
korisnicima.
•
Pritisak vremena
. Menadžeri naših filijala ose
ćaju da imaju druge prioritete.
•
Ljudi ne razumeju
šta je kvalitet usluge
ili šta je to za njih. Oni ne znaju šta bi
trebalo promeniti.
•
Nepoverenje
. Ljudi ose
ćaju da je to samo jedan drugi ćef koji će proći i da oni
mogu to da sa
čekaju. U stvari jedan bankar se našalio:
Kažem vam, to je 1988. Boja
je ruži
časta i tema je kvalitet usluga.
11
Leonard L. Berry, David R. Bennett and Carter W. Brown: Service Quvality – A
Profit Strategy for Financial Institutions, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1989,
str. 123.
12
Ib idem, str. 124.
BANKE I RIZICI
177
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Odnos i veza kvaliteta usluga i profitabilnosti banke je jedan visokokorelativan odnos.
Zato se smatra da banka ima nekoliko važnih koristi od superiornog kvaliteta svojih
usluga:
(1)
ja
ča lojalnost korisnika svojih usluga,
(2)
sti
če više šansi za obavljanje poslova koji se ponavljaju i za nove poslove,
(3)
smanjuje 'ranjivost' u domenu cena u oštroj konkurentskoj borbi,
(4)
ja
ča sposobnost dominiranja na tržištu relativno visokim cenama,
(5)
postiže niže marketing troškove, i
(6)
otvara šanse za brži rast tržišnog u
češća.
Banke koje imaju relativno visoko tržišno u
češće i obezbeđuju i pružaju relativno visok
ili
čak i superioran kvalitet svojih usluga imaju pretpostavke za jak pozitivan uticaj na
profitabilnost svoga poslovanja, pošto time nadja
čavaju konkurenciju. Ili jednostavnije
re
čeno:
rade bolje
.
Smatra se da su mogu
ća
tri puta
za pove
ćanje tržišnog učešća banke:
(1)
obavljanje ve
ćeg obima i više vrsta poslova sa postojećim korisnicima,
(2)
'osvajanje' novih korisnika usluga, i
(3)
zaustavljanje smanjenja broja korisnika (naj
češće odlaskom u druge
banke).
Poznato je da smanjenje cena ne mora biti efektivan put za ostvarenje profitabilnog rasta
tržišnog u
češća za banku. Kvalitet usluge koji u pozitivnom smislu prevazilazi njihova
o
čekivanja banci obezbeđuje rast i profitabilnost. Pri tome je od izuzetne važnosti
razumevanje i shvatanje njihovih prioritetnih usluga. Da bi se to ostvarilo na
zadovoljavaju
ćem nivou, neophodno je da banka:
(1)
poboljša starosnu strukturu svog kontaktnog osoblja,
(2)
poboljša njihovu stru
čnu obuku, sposobnosti i veštine,
(3)
izbegava komplikovane i duge poslovne procedure i otkloni uzroke
stvaranja gužvi, redova i sporosti,
(4)
preventivno spe
či nastajanje grešaka i tako smanji netroškovne posledice i
troškove otklanjanja grešaka, i
(5)
pokuša smanjiti visoke marketing troškove i izbe
ći niske cene usluga.
Naravno, to nije jednostavan ve
ć složen i dugotrajan posao. Doći do toga mora se
smišljeno i organizovano. Zato i želimo da u nastavku izlaganja ukažemo na
13
Robert D. Buzzell and Bradley T. Gale: The PIMS Principles The free Press, New
York, 1987, str. 107.
14
Dr Uroš N. Ćurčić: Upravljanje kvalitetom bankarskih proizvoda i usluga, Novosadski bankar Novosadske
banke d.d., br. 21-22, Novi Sad, 1993, str. 35.
178
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Slika br. 7-2: Model kvaliteta bankarskih proizvoda i usluga
Suština navedenog modela kvaliteta bankarskih proizvoda i usluga je u tome da se na
jedan organizovan i efikasan na
čin usmere sve aktivnosti banke putem marketara ka
korisniku proizvoda i usluga banke. U modelu su jasno istaknuta
o
čekivanja korisnika,
prema kojem je usmerena komunikacija menadžment tima banke odnosno na toj osnovi
shvatanje onog šta korisnik želi i o
čekuje od banke. To proizilazi kao posledica od
usmenih komunikacija korisnika sa bankom, sagledavanja sopstvenih personalnih
potreba i oslonca na iskustvo iz prošlosti. Slede
ći korak u modelu je
prevo
đenje
onog
shva
ćenog od strane menadžment tima u konkretnu uslugu, da bi takva usluga odnosno
proizvod bio i isporu
čen korisniku.
Pri nastojanju banke da se kvalitet usluge podigne na viši nivo i dostigne vrhunski
kvalitet, treba imati u vidu da postoje odre
đene prepreke, koje treba savladati da bi
banka to postigla. To se, pre svega, odnosi na postojanje
razlika
,
raskoraka
ili
gap
ova
izme
đu onoga što komitenti i klijenti
o
čekuju
od banke i onoga kako je to menadžment
tim shvatio i definisao i na koncu, onoga što im banka stvarno nudi i
isporu
čuje
kao
proizvod i uslugu
.
7.2.4. Nesklad izme
đu napora menadžment tima i očekivanja korisnika
U poslovnim odnosima banke sa komitentima i klijentima razlike ili gapovi se pojavljuju
- kako se vidi na 8-2. - na
četiri nivoa:
180
BANKE I RIZICI
Upravljanje kvalitetom poslovanja banke
* gap 1 -
percepcije menadžment tima banke o proizvodima i uslugama koje komitenti i
klijenti o
čekuju razlikuju se od onih koje komitenti i klijenti banke stvarno očekuju.
Kada menadžment tim banke pogrešno razume o
čekivanu srž usluge od komitenata i
klijenata, nastaje lanac pogrešnih odluka kao što su: pogrešan standard usluge, pogrešna
obuka osoblja, pogrešni tipovi merenja performansi, pogrešna promocija itd.
Samo definicija kvaliteta usluge od strane korisnika usluge je ona sa kojom banka može
ra
čunati. Isporuka superiornog kvaliteta usluga počinje određivanjem šta korisnici žele
od usluge - to po
činje markiranjem-isticanjem najvažnijih očekivanja korisnika ciljnog
tržišta. Odre
đivanje glavnih želja ciljnih korisničkih grupa osvetljava šta se mora uraditi
u banci da bi se zadovoljile ove želje i spunila o
čekivanja.
* gap 1
- predstavlja tako o
čigledan hazardni promašaj i postavlja se pitanje zbog čega
se on uopšte dešava u jednoj finansijskoj instituciji kao što je banka. Praksa banaka u
visokorazvijenim tržišnim privredama pokazuje da se to
često dešava.. Razloga ima više
i oni se mogu svesti na to da:
(1)
menadžeri banke smatraju da znaju želje svojih komitenata i klijenata i da zato ne
investiraju u formalna marketing istraživanja;
(2)
menadžeri banke provode premalo vremena u razgovoru sa komitentima i
klijentima i zaposlenima u banci na ovim poslovima;
(3)
broj nivoa menadžera-kao posrednika izme
đu uslužnog osoblja i top menadžmenta.
* gap 2
-
specifikacija proizvoda i usluga menadžment tima banke razlikuje se od
percepcija koje o
čekuju komitenti i klijenti
.
Menadžment tim može da razume kakve usluge o
čekuju komitenti i klijenti banke kao
korisnici usluga, ali da ih ne prenese razumljivo u ekvivalentnu specifikaciju za
oblikovanje servisnih performansi. Postoje faktori
čije dejstvo može da vodi ka neskladu
izme
đu onoga što menadžment tim veruje da korisnici usluga žele i onoga što oni
zahtevaju od ljudi u banci - zaposlenih da im isporu
če. Ti faktori se mogu svesti na
slede
će:
(1)
nedovoljna podrška top menadžmenta kvalitetu usluga,
(2)
kratkoro
čna profitna orijentacija,
(3)
shvatanje teško
ća u ustanovljavanju standarda usluga i njihovog merenja, i
16
Leonard L. Berry, David R. Bennett and Carter W. Brown: Service Quvality – A
Profit Strategy for Financial Institutions, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1989,
str. 39-42.
17
Ibidem, str. 42-45.
BANKE I RIZICI
181

Upravljanje kvalitetom poslovanja banke
Glavni uzrok gapa 3 je u nedostatku volje ili sposobnosti, ili oboje, kod zaposlenih da
izvršavaju usluge na na
čin kako to želi menadžment tim banke. Volja za izvršavanje
usluga može da se opiše izrazom
diskrecionog napora,
kao razlikom
izme
đu
maksimuma napora i brige zaposlenog o svom poslu i minimuma napora zahtevanog da
se izbegnu li
čne štete i kazne.
Na volju i sposobnost izvršavanja usluga uti
ču mnogobrojni specifični faktori. Među
najvažnije spadaju: konfliktnost uloge (menadžeri traže jedno, a korisnici drugo) ,
disperzija kontrole usluga (kontrola nad uslugama sa više strana), dvosmislena uloga
(kada zaposleni ne razumeju adekvatno svoj posao), neadekvatna uloga podrške
(zapošljavanje ljudi nedovoljnih sposobnosti, neadekvatno osposobljavanje i
neadekvatna tehnologija) i neadekvatna podrška srednjih menadžera (previ
đanje
direktnog uklju
čivanja u kvalitet isporuke usluga).
* gap 4
-
razlikuje se i sadržina eksternih komunikacija banke od proizvoda i usluga
koje banka prodaje i isporu
čuje
.
Dakle, gap 4 se odnosi na mogu
ći nesklad između stvarne-aktuelne usluge i onoga što
korisnici pri
čaju o usluzi. Mnoge banke se ne ustežu da promovišu i obećavaju bolje
usluge nego što ih mogu konstantno isporu
čivati. Obećanja o uslugama davana preko
oglašavanja ili prodajnog osoblja se ruše kao kula od karata: korisnicima se govori da
o
čekuju jedan nivo usluge, a oni stvarno primaju sasvim drugi. Korišćenje promocije za
slikanje roza slike usluge može da vodi više ka inicijalnim poslovima korisnika. Na
žalost, ako banka za kratko vreme ne ispuni svoja obe
ćanja, impresija korisnika usluga -
i kredibilitet daljih promotivnih napora se smanjuju. Pri tome treba imati u vidu da
korisnici sa visokim o
čekivanjima od usluga imaju veći prostor za razočarenje od onih
čija očekivanja su više umerena - prosečna.
Gapovi 1 do 4 konstituišu glavne prepreke za uspešno provo
đenje kvaliteta usluga.
Korisni
čki sudovi o kvalitetu usluga su funkcija toga šta oni očekuju od usluga i šta oni
shvataju da usluga treba da bude. Gap 5, kao potencijalni raskorak izme
đu očekivane i
shva
ćene usluge, jeste rezultat gapova od 1 do 4. Sa zatvaranjem gapova 1 do 4, banka
može eliminisati i gap 5.
7.3. STANDARDI KVALITETA U POSLOVANJU BANKE
7.3.1. Suština standarda kvaliteta proizvoda i usluga banke
Komuniciranje izme
đu banaka u uslovima primene visoko razvijene informacione
tehnologije potenciralo je važnost standardizacije elemenata bankarskog poslovanja na
relaciji me
đusobnih poslovnih odnosa. Banke u razvijenim tržišnim privredama već
duže vremena koriste odre
đene utvrđene standarde i naše banke im se moraju
prilago
đavati. Inače, osnovna svrha uvođenja standardizacije za poslove u bankama je
19
Ibidem, str. 54-55.
BANKE I RIZICI
183
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
postizanje ve
će efikasnosti i efektivnosti poslovanja banaka.
Standardizacija u
bankarstvu je proces stvaranja standarda, kojim se kreiraju i stvaraju tehni
čka i druga
rešenja, koja praksa u datim uslovima valorizuje kao optimalna.
Banke obavljaju poslove za svoje komitente i klijente i za komitente i klijente drugih
banaka u zemlji i inostranstvu. Po pravilu, svaki bankarski posao je deo celine nekog
drugog ekonomskog posla odnosno njegova finansijska komponenta.
Masovnost
dokumanata i njihova
velika frekvencija su
karakteristika mnogobrojnih bankarskih
poslova. Od interesa je za sve u
česnike da se ti poslovi obave što lakše, što racionalnije,
što brže i sigurnije.
U poslovanju banaka razlikujemo
interne
i
eksterne
standarde.
Interni standardi
su
usmereni na postupke i poslove unutar jedne banke shodno njenim potrebama, uslovima
i specifi
čnostima.
Eksterni standardi
podrazumevaju jedinstveni pristup na širem
poslovnom podru
čju, obično jedne zemlje ili više zemalja. Zato se oni još mogu nazvati
i me
đunarodni ili svetski ako obuhvataju više ili većinu zemalja u svetu. U stvari,
standardizacija bankarskog poslovanja ima smisla ako su ti standardi - naro
čito za neke
bankarske poslove - povezani i usaglašeni me
đu bankama na širem području, pre svega
jedne zemlje, recimo na nivou Jugoslavije, zatim Evrope ili
čak na nivou većine država
u svetu. Za potpun uspeh standardizacije u bankarstvu, potrebno je da njom budu
obuhva
ćene i srodne finansijske delatnosti.
Poslovanje sa inostranstvom daleko je složenije u odnosu na poslovanje u zemlji. Ovo
podjednako važi i za preduze
ća i za banke. Ni multipliciranje raznih prepreka ne
smanjuje sve ve
ći interes i upućenost nacionalnih privreda i ekonomija na multilateralnu
saradnju sa privredama drugih zemalja. Dokumenti za olakšavanje poslovanja izme
đu
nacionalnih privreda, kao što su Obi
čaji i uzanse,
čaji za
20
Stvaranje internih standarda u jugoslovenskom bankarstvu započeto je sredinom
sedamdesetih godina, kada su pojedine banke, za sopstvene potrebe, počele stvarati
informatičke standarde i postepeno uvoditi pojedine tehničke novine u svom poslovanju.
Takav pristup nije omogućavao razmenu podataka bez dodatnih troškova, pošto
standardi između banaka nisu bili usaglašeni. Standardizacija poslovanja u
jugoslovenskom bankarstvu započinje u 1984.godini. Kasnije je ova grupa prerasla u
posebnu komisiju za standarde u bankarstvu i srodnim finansijskim delatnostima. Vidi o
tome detaljnije: Mr Sergio Uran, dipl.ing.: Standardizacija u bankarstvu i srodnim
financijskim delatnostima, časopis Jugoslovensko bankarstvo br.2, Udruženje banaka
Jugoslavije, Beograd, februar 1989.godine, str. 22-25.
21
Zato pored Običaja i uzansi, kao nepisanih i neobaveznih pravila, postoje i sledeći:
Pravila za tumačenje trgovačkih termina - INCOTERMS, Jednoobrazni zakon o
kupoprodaji robe u međunarodnom prometu, Spoljnotrgovinske definicije SAD, Opšti
uslovi za isporuku robe između organizacija zamalja članica SEV-a.
184
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
elemenata koji uti
ču na ovu percepciju su potpuno složeni. Korisnici mogu svesno
izabrati relativno jeftine finansijske usluge ili opcije. Ali, oni
će retko izbrati neku za
koju smatraju da je inferiornog kvaliteta.
Slika br. 7-4: Okvir kvaliteta proizvoda i usluga banke
Okvir kvaliteta usluga (slika br. 7-4) sugeriše jedan format opisivanja, merenja i
evaluiranja proivoda i usluga u finansijskoj servisnoj instituciji kao što je banka. Preko
kori
šćenja ovakvog pristupa okviru kvalitetamenadžment tim može dobiti konzistentan i
organizovan pregled koji se proizvodi nude, kome i sa kojim nivoom kvaliteta.
Kvalitet može da bude analiziran po osnovu dve fundamentalne perspektive:
nivo
i
sadržaj
. U navedenoj slici opis proizvoda i izveštaj o performansama treba da opišu
nivo
nu
đene usluge, dok dimenzije usluga treba da opišu njen
sadržaj
. Ipak, kada se
meri sadržaj usluge, nivoi mogu da budu razli
čiti. Banka može nuditi uobičajeno
dizajnirane personalne usluge u bogato nameštenom i komfornom enterijeru i mirnom
okruženju svojim najboljim korisnicima da ohrabri i druge da koriste bankomat na uglu.
U oba slu
čaja, banka nudi efektivnu, korisnu i cenjenu uslugu segmentiranim grupama
korisnika.
Odre
đivanje optimalnog nivoa performansi na kojem finansijska usluga treba da bude
nu
đena je stvar koja zavisi od korporativne strategije, imidža, troškova, tržišnog
potencijala i profitabilnosti. Me
đutim, jedna stvar je sasvim izvesna: nije važno koji
25
Ibidem, str. 333.
Opis proizvoda
:
Jednostavan, brzo reprezentuje proizvod/uslugu i njegov tržišnp/korisnički
segment
Izveštaj o performansama
:
Op
isuje performanse, sadržavajući esencijalne elemente usluge, koje očekuje
korisnik (bile su mu obećane)
Dimenzije usluge
:
Realnost Frekvencija grešaka
Merljivi aspekti
Vremenske linije Rok isporuke
performansi
Uslužnost Odgovornost
Karakteristike Povećanja u odnosu
na bazni proizvod
Komfornost Konzistentnost
Nivoi
ostvarivanja ciljeva
evaluacije
Estetika Pakovanje/prezentacija
Shvaćeni kvalitet Imidž
186
BANKE I RIZICI
Upravljanje kvalitetom poslovanja banke
nivo je izabran, ostvarivanje nadmo
ćnosti ili preimućstva u merenju sadržaja je
esencijalno za uspeh svake finansijske usluge.
Razvoj dimenzija usluga je druga polovina okvira klju
čnih važnosti. Dimenzije moraju
da budu lako merljive i moraju se odnositi na isporuku proizvoda u njegovoj finalnoj
formi kao što je vidi korisnik. Pažnja na merljivost i satisfakciju korisnika je izuzetno
zna
čajna. U mnogim slučajevima, satisfakcija korisnika u isporuci finansijskih usluga ne
može da bude uhva
ćena u lakšem internom statističkom merenju performansi. Kreativne
aproksimacije zastupanih rejtinga i supstitucije mera mogu da budu potrebne.
Nezadovoljstvo klijenata, izveštaji korisnika, statisti
čka skupljanja, fokusne grupe i
izabrani korisni
čki intervjui su primeri testiranih tehnika koje se uglavnom koriste u
marketingu i odeljenjima odnosa sa javno
šću, koje mogu da budu brzo primenjene na
okvir kvaliteta za direkno kori
šćenje od strane operativnih menadžera.
7.3.3. Li
čna prodaja kao elemenat strategije kvaliteta usluga
Pri rešavanju finansijskih problema svojih komitenata i klijenata banka treba da ima u
vidu njihove finasijske potrebe i svoje poslovne mogu
ćnosti. U okviru sagledavanja
finansijskih problema komitenata i klijenata, banka treba da poznaje:
(1)
njihov na
čin života i poslovanja,
(2)
njihove finansijske potrebe i probleme,
(3)
teku
će finansijske uslove za rešavanje takvih finansijskih problema, i
(4)
finansijski 'gap'.
I pored primene savremene visoke tehnologije u bankarskom poslovanju,
bankarstvo je
još uvek posao ljudi, pa
će to još zadugo i ostati
. U takvim okolnostima, li
čna prodaja
jeste sada i dalje ostaje jedan od klju
čnih elemenata marketing miksa i uspešne prodaje
bankarskih proizvoda i usluga. Pri tome je prodaja proizvoda i usluga
novom
klijentu od
izuzetne važnosti. Ali, treba imati na umu da je to samo
jedna polovina
posla.
Druga
polovina
posla je isto tako važna: da banka
zadži postoje
će
komitente i klijente.
Da bi banka postigla vrhunski kvlitet svojih proizvoda i usluga, potrebno joj je da ima
jasno definisanu strategiju kvaliteta svojih proizvoda i usluga, kao sastavni deo opšte
poslovne i razvojne strategije banke. Vidljivo je da se u pogledu kvaliteta proizvoda i
usluga naših banaka nešto menja. Me
đutim, nemamo saznanja i teško je reći da li neka
banka ima i formalizovanu strategiju i posebno strategiju kvaliteta proizvoda i usluga.
Ali ona je nužna i samo formalizovana može zna
čiti jasan sistematski pristup svih
zaposlenih na
činu ostvarivanja visokog kvaliteta proizvoda i usluga.
26
Prof. dr Uroš N. Ćurčić: Marketing poslovne banke, drugo izdanje, Feljton, Novi Sad,
1997, str. 132-133.
BANKE I RIZICI
187

Upravljanje kvalitetom poslovanja banke
Pri tome treba imati na umu da nema superiornog kvaliteta i visokih performansi bez
individualne i kolektivne motivacije i stimulacija. Pod ovim se podrazumeva volja
zaposlenih pojedinaca da rade nešto
ekstra
, neke 'sitnice' koje drugi ne rade, koje u
procesu 'isporu
čivanja' proizvoda i usluga daju posebno obeležje i 'dušu' banci. To utiče
na stvaranje
kulture
banke i radne atmosfere u kojoj zaposleni treba da na najbolji na
čin
rade svoj posao. Pod kulturom banke podrazumeva se sve ono što je važno i vredno u
banci. U stvari, klju
č bančine kulture je liderstvo na svim nivoima organizacione
strukture. Mini petlja kvaliteta usluga predstavlja srce procesa izgra
đivanja kulture
banke, što jasno ilustruje slika br. 7-5.
Slika br. 7-5: Mini petlja kvaliteta proizvoda i usluga banke
Definisanje, uvo
đenje i komunikacija standarda kvaliteta bankarskih proizvoda i usluga,
kao
prve faze
, zasniva se na dva kriti
čna faktora:
(1)
prvi,
da se standardi moraju bazirati na istraživanju prakse, i
(2)
drugi,
da postojanje standarda zahteva investiranje u razvoj znanja, veština i
sposobnosti zaposlenih u domenu pružanja usluga.
29
Leonard L. Berry, David R. Bennett and Carter W. Brown: Service Quvality – A
Profit Strategy for Financial Institutions, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1989,
str. 39-42.
Standardi
usluga
Nagrađivanje
zaposlenih
Merenje
performansi
BANKE I RIZICI
189
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Srce edukacije za viši kvalitet proizvoda i usluga treba da obezbedi znanje, veštinu i
inspiraciju za ostvarivanje postavljenih standarda odnosno njihovo prevazilaženje. Ovde
se polazi od pretpostavke: ako zaposleni znaju šta se od njih o
čekuje, oni će moći to da
nau
če i poprave svoj odnos prema poslu uključujući i poštivanje kurtoaznih standarda.
Druga faza
je merenje performansi. Ako nema merenja performansi, uvo
đenje stndarda
je besmisleno. Izvršioci kao pojedinci žele da znaju kako izvršavaju svoje poslove, žele
da to znaju i drugi u banci i da se njihov rad prati i vrednuje. Merenje treba da obuhvati
inpute korisnika proizvoda i usluga i individualno i grupno merenje. Sistem merenja
mora biti fer i objektivan i obezbe
đivati 'feedback' informacije.
Nagra
đivanje je
tre
ća faza
, koja ima za cilj da nagradi najbolje i tako održi motivaciju
zaposlenih za višim kvalitetom proizvoda i usluga. Ima više sistema nagra
đivanja i
stimulacije, me
đu kojima se smatra najefektivnijim onaj koji uključuje tri elementa
nagra
đivanja, što se može videti u tzv. nagradnom trouglu (slika br.7-6).
Slika br. 7-6: Nagradni trougao motivacije
Definisanje i uvodjenje standarda kvaliteta bankarskih proizvoda i usluga bez merenja
performansi i bez konsekvanci za izvršenje odnosno neizvršenje potpuno
će promašiti
cilj. Zaposleni u banci jednostavno moraju da znaju:
(1)
šta je to što se od njih o
čekuje da rade i urade,
(2)
da
će se njihov učinak i kvalitet meriti tj. koliko dobro oni to rade, i
(3)
da
će za taj posao biti odgovarajuće nagrađeni.
30
Ibidem, str. 180.
Direktne
finansijs.
nagrade
Ne-
finansijska
priznanja
Napredo-
vanja u
karijeri
190
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
(1)
bazu za donošenje odluka uklju
čujući metode i procedure;
(2)
radni okvir za obuku (trening) zaposlenih;
(3)
podlogu za sistemske i metodske studije;
(4)
reference za reviziju i istraživanje; i
(5)
dokumentaciju za rekonstrukciju fajlova i zapisa u nepredvi
đenim slučajevima.
Menadžeri, kontrolori i zaposleni pojedinih odeljenja su najbolje kvalifikovani da
razviju procedure za njihove odnosne poslove. Sve individualno razvijene procedure u
okviru banke i njihovu prikladnost, razumljivost i formu pre distribucije treba da
pregledaju menadžeri i kontrolori. Me
đutim, to i jeste odgovornost menadžera da
svakodnevno implementiraju i održavaju procedure.
Procedura
je u pisanoj formi opisan proces - povezana serija akcija - o izvršavanju
glavnog zadatka. Procedure se razvijaju analiziranjem operacija, identifikovanjem
glavnih procesa i definisanjem po
četne i završne tačke svakog procesa.
Prva faza
u razvijanju procedura je revizija delokruga operacija u odeljenju ili
organizacionoj jedinici i identifikovanje funkcija uklju
čenih u izvršavanje zadataka.
Druga faza
se manifestuje kad funkcionalne jedinice ukrštaju svoje aktivnosti sa
odeljenjskim linijama i identifikuju tip aktivnosti koja se izvršava ili podru
čja
odgovornosti. Povezani procesi mogu da budu namenjeni više nego jednoj
organizacionoj jedinici. Suprotno, višestruki procesi povezani sa razli
čitim
funkcionalnim jedinicama mogu da budu namenjeni jednom organizacionom delu.
Funkcionalni diajgramski pregled funkcionalnih jedinica u okviru sektora, sa spiskom
raznih procesa, znatno može pojednostaviti napore identifikacije.
Tre
ća faza
je priprema pisanih procedura. Nije potrebno niti je prikladno razvijati
procedure za svaki proces koji se obavlja. Procedure ne treba da obezbe
đuju operativne
instrukcije, niti treba da supstituišu opise poslova zaposlenih. Procedure govore šta treba
uraditi, ko treba da uradi i šta se kontroliše. Procedure ne govore kako jedan posao treba
da se uradi. Metod koji se koristi je funkcija obuke (treninga) i odgovornost je
kontrolora odeljenja.
Svaka procedura uklju
čuje
četiri
bazi
čna elementa: (1) opis procesa, (2) kontrolne
karakteristike, (3) akcione korake i (4) odgovornost.
Opis procesa
je sažet iskaz
delokruga procesa. On opisuje izvršavanje zadatka. To nije ponovni iskaz naslova, niti
treba da uklju
čuje faze izvršavanja.
Kontrolna faza
obezbe
đuje listu operativnih provera
ili iskaza politike upravljanja performansama procesa i uklju
čuje akcije u okviru
32
Ibidem, str. 119.
33
Ibidem, str. 120-121.
192
BANKE I RIZICI
Upravljanje kvalitetom poslovanja banke
procedure koje obezbe
đuju inspekciju, reviziju i odobrenje.
Akcioni koraci
su jasni i
koncizni iskazi izvršavanja posla od po
četka do kraja procesa i pozicije individualne
odgovornosti za njegovo kompletiranje. Što se ti
če
pisanih procedura
, ve
ćina
menadžera se teoretski slaže da su pisane procedure potrebne. Me
đutim, veliki broj
menadžera ne
će da posvećuje mnogo vremena ili nema entuzijazma potrebnog za
pisanje efektivnih procedura.
U vezi sa pisanim procedurama treba ista
ći sledeće. Postojanje pisanih procedura u
banci ukazuje na liderstvo, ima vezu i pomaže kreiranju pozitivnog ponašanja i odnosa
zaposlenih. Pisane procedure, tako
đe, obezbeđuju troškovno najefektivnije korišćenje
ljudskih resursa. One mogu pomo
ći i u obezbeđenju protiv oslobađanja osetljivih
informacija ili gubitka dragocenosti. Razvoj efektivnog programa procedura u banci ne
zahteva ekstenzivne personalne resurse za koje bankarski menadžeri ve
ćinom strahuju.
Vreme potrebno za razvoj procedura može da se raspodeli na nekoliko zaposlenih u
razli
čitim odeljenjima, a održavanje procedura uzima minimum vremena i napora.
7.4.2. Faktori procesa efektivne komunikacije u banci
Efektivna komunikacija korporativnih politika banke je nužna, mada to nije u celini
komunikacija strategijskog plana. Sasvim je prirodno da sve korporativne politike imaju
svoju bazu u strategijskom planu banke.
Politika sama po sebi konstituiše odre
đenu
poruku,
koja se transformiše u
komunikacioni proces. Efektivna komunikacija zahteva da pošaljilac i primalac poruke
imaju potpuno razumevanje politike. Oni treba da dobro razumeju komunikacioni
proces. Kona
čno, banka komunicira sa raznom publikom ili klijentima: deoničarima,
odborom direktora, zaposlenima, komitentima, opštom publikom, državom, novinskim
medijima i drugim.
Skoro da ni jedna veština menadžera nije tako važna kao sposobnost efektivne
komunikacije. Ali komunikaija je sredstvo, a ne kraj menadžment procesa.
Komunikacija je sredstvo kojim se ostvaruje plan, izvršava organizacija i postižu
upravlja
čke direktive i kontrola. Efektivna komunikacija podstrekava bolje radne
performanse, ona pove
ćava stepen prihvatljivosti politika i dovodi brže do planiranih
promena.
Komunikacija nije poruka sama po sebi, niti je transmisija poruke.
Komunikacija je
razmena mišljenja - ona je uzajamna razmena razumevanja.
Komunikacioni proces
čini osam faktora:
(1)
pošiljalac,
(2)
poruka,
(3)
metod,
(4)
kanal,
(5)
primalac,
BANKE I RIZICI
193

Upravljanje kvalitetom poslovanja banke
najefikasniji metod komuniciranja politike, koji zavisi od nekoliko faktora: (1)
delokruga odnosno podru
čja politike, (2) dužine politike, (3) kompleksnosti politike, i
(4)
primaoca poruke.
Svaki od ovih faktora treba da se razmotri u politici komuniciranja. Proces može da
bude donekle pojednostavljen u primeni principa efektivnog komuniciranja sa svakom
komunikacijom. Pošiljalac komunikacije je top menadžment banke. Poruka je politika
banke. Slika br. 7-8. prikazuje ove pisane komunikacije - odozgo na dole.
Slika br. 7-8: Pisane komunikacije za menadžment i zaposlene
Da li menadžmet treba da komunicira celovitu politiku ili samo njen deo. To zavisi od
prirode politike, njene dužine i kompleksnosti i primaoca poruke. Decentralizacija i
delegacija autoriteta je uticala na pove
ćanje donošenja broja odluka na tačkama
organizacione strukture banke i zbog toga je još više istaknuta važnost formulisanja
zdrave poslovne politike banke.
7.4.4. Važnost komunikacija i standardi u komuniciranju u banci
Komunikacije po
činju sa vrha. Odbor direktora, top menadžment i izvršni menadžeri
banke treba da aktivno diskutuju i preispitaju korporativnu strategiju i planove.
Upravljanje strategijskim promenama nije proces koji se odigrava jednom u godini ili
35
Ibidem, str. 165.
36
Ibidem, str. 168.
Pisma
zaposlenih
Pisana akta
politike
Bilteni, oglasne
table
Pisane
procedure
Bančine
novine
Upravljački
bilteni
Priručnici
Upravljački
priručnici
Komunikacije
na dole
Mediji za
menadžment
Komunikacije
na dole
Mediji za
zaposlene
Vertikalni organizacioni kanali
Z a p o s l e n i
Supervizorski
menadžment
Srednji
menadžmen
Gen
.
BANKE I RIZICI
195
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
jednom u jednom kvartalu, ve
ć je neprekidno jačanje i komunikacija korporativnih
planova i pravaca. Diskusije na nivou odbora direktora i top menadžmenta mogu da
budu korisno sredstva u pove
ćavanju razumevanja i prihvatanju strategijskog pravca.
Klju
čnu vezu u komunikacionom procesu ima srednji menadžment banke. Za ove
pojedince, poslovni plan je jedan od važnih elemenata u komuniciranju korporativne
strategije i premo
šćavanju raskoraka sa svakodnevnim poslovnim operacijama. Oni
moraju da budu stalno informisani. Pored oslanjanja na poslovni plan, korisno je da se
periodi
čno drže sastanci sa srednjim menadžmentom i prezentiraju i diskutuju promene
u korporativnoj misiji, ciljevima i strategiji. Srednji menadžment je važan u oblikovanju
korporativne kulture i može jasnije uticati na uspeh strategijskih promena. Što se ovi
menadžeri više slažu sa korporativnim pravcem, ve
će su šanse za uspešnu
implementaciju.
Ispod srednjeg sloja menadžmenta nalazi se velik broj menadžera, kontrolora i
zaposlenih. U finansijskim uslužnim institucijama kao što su banke zaposleni imaju
veliki obim kontaktne odgovornosti prema korisnicima i stvarno sve odgovornosti prema
korisnicima za usluge. U decentralizovanim, geografski udaljenim jedinicama, da
zaposleni ovo dostignu posao je još teži.
Programi obuke mogu pojasniti korporativni pravac i pomo
ći strategijske promene baze
zaposlenih. Dodatno, interni
časopis, orijentacioni programi i periodične prezentacije
performansi i strategije pomažu da se pove
ća razumevanje ciljeva i strategije. Pošto sva
ova sredstva mogu u tome znatno pomo
ći, primarna odgovornost za komunikaciju sa
ovim grupama treba da bude na srednjem menadžmentu.
Standardi u
čtivog ponašanja
Marketing orijentisane banke nastoje da i u
čtivim ponašanjem svojih zaposlenih prema
korisnicima usluga steknu što ve
ću konkurentsku prednost. Pri tome se utvrđuju i
odre
đeni standardi, koji su obavezni za kontaktno osoblje banke.
Primer standarda u
čtivog ponašanja za šaltersko osoblje u MBank u SAD:
(1) Smešite se iskreno i uspostavite kontakt o
čima kad pozdravite korisnika usluge. Ne
skre
ćite vaš pogled niti gledajte dole kad vam korisnik pristupi. Kažite: 'Zdravo', 'Kako
ste?', 'Izvolite', na ljubazan na
čin.
(2) Predstavite se bilo kad korisnik prvi pri
đe ili odmah (kad odgovarate na telefonski
poziv).
37
Douglas V. Austin, Donald R. Hakala and Thomas J. Scampini: Modern Banking – A
Practical Guide to Managing Deregulated Financial Institutions, Second Edition, Bank
Administration Institute, Rolling Meadows, Illinois, 1988, str. 373.
38
Leonard L. Berry, David L. Bennett and Carter W. Brown: Service Quality - A Profit
Strategy for Financial Institutions, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1989.godine,
str. 171.
196
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
198
BANKE I RIZICI
Glava 8.
UPRAVLJANJE
KORPORATIVNIM RASTOM
VREDNOSTI BANKE
BANKE I RIZICI
199

Upravljanje rastom vrednosti banke
8.1.2. Razli
čiti koncepti i tipovi vrednosti banke
Jedna stara kineska poslovica kaže: “Mudrost po
činje sa nazivanjem stvari njihovim
pravim imenom”. Ovo kazivanje ima direktnu primenjivost na evaluaciju, gde razli
čiti
koncepti vrednosti imaju razli
čite definicije, korišćenje i interpretacije. To je često
iznena
đenje za bankare i druge profesionalce kada čuju da je značenje vrednosti
složenije nego “što nešto vredi”. Da se podsetimo, vrednost zavisi od lica koje vrši
procenu, svrhe, vremena i mnoštva drugih faktora. Drugim re
čima, ne postoji samo
jedna prava vrednost. Zato je važno i neophodno da se sagledaju razli
čiti koncepti
vrednosti koji se mogu koristiti u proceni vrednosti banke i to:
•
investiciona vrednost,
•
fer vrednost,
•
unutrašnja vrednost,
•
vrednost u kori
šćenju/vrednost u razmeni,
•
gudvil vrednost (‘goodwill’),
•
interesna vrednost,
•
knjigovodstvena vrednost,
•
likvidaciona vrednost,
•
osigurana vrednost,
•
vrednost premeštanja, i
•
spasena vrednost.
Navedeni koncepti se me
đusobno razlikuju, što ćemo istaći u najkraćim crtama.
Fer
tržišna vrednost
poznata je i kao tržišna vrednost
i kao gotovinska vrednost. Fer tržišna
vrednost je determinisana kao cena bazirana na specifi
čan dan kada voljni kupac želi
platiti voljnom prodavcu uz sve relevantno znanje.
Investiciona vrednost
obi
čno znači
vrednost budu
ćih beneficija vlasništva neke specifične aktive specifičnog kupca.
Fer
vrednost
je standardna vrednost koja se odnosi na pravne slu
čajeve i primenjuje u nekim
specifi
čnim transakcijama (slučajevi sudske prakse).
Unutrašnja vrednost
, poznata i kao
fundamentalna vrednost, je koncept koji se
često koristi u finansijksim analizama za
procenu vrednosti deonica baziranu na svim poslovnim ili investicionim
činjenicama i
okolnostima.
Vrednost u kori
šćenju
nije tip vrednosti, ve
ć uslovi pod kojim izvesnim pretpostavkama
se vrši evaluiranje aktive. Suština je u tome, da li je aktiva u produktivnom kori
ššćenju i
da li kao takva ima vrednost.
Vrednost u razmeni
je suštinski suprotna od vrednosti u
kori
šćenju i odnosi se na deo aktive koji se može odvojiti od operativnog entiteta.
Gudvil (‘goodwill’)
je specifi
čan tip neopipljive aktive koja se pojavljuje kada posao
kao celina ima ve
ću vrednost nego vrednost njegove opipljive i specijalno
identifikovane neopiljive aktive.
Interesna vrednost
je nešto kao posmatrana vrednost i
nije standardna vrednost, kao što je fer tržišna vrednost ili investiciona vrednost.
3
Ibidem, str. 166-172.
BANKE I RIZICI
201
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Knjigovodstvena vrednost
je ukupna knjigovodstvena vrednost aktive umanjena za
knjigovodstvenu vrednost pasive i još je poznata kao neto vrednost ili knjigovodstvena
vrednost deoni
čkog kapitala. Ne koristi se za evaluaciju i ekonomske procene vrednosti
ve
ć predstavlja samo računovodstveni i poreski koncept.
Likvidaciona vrednost
ne
predstavlja sam za sebe tip vrednosti, ve
ć uslove u kojima se vrše valuiranje (prisilna ili
redovna likvidacija).
Osigurana vrednost
je deo aktive koji je osiguran na neku
vrednost, da obešteti vlasnika u slu
čaju gubitka.
Vrednost premeštanja
jedne aktive je
jednostavno trošak pripajanja nove aktive sa istom koristi.
Spasena vreednost
je iznos
aktive posle prodaje, koji nije više od koristi teku
ćem vlasniku i nalazi se van upotrebe,
ali može da na
đe kupca.
8.1.3. Relacije me
đu konceptima vrednosti
U okviru koncepta vrednosti ukupnog poslovanja, može se sagledati odnos me
đu raznim
tipovima vrednosti koji su ranije opisani. Slika br. 8-1 ilustruje kako na razli
čite nivoe
budu
ćeg prihoda od poslovanja utiču različiti tipovi vrednosti.
Slika br. 8-1: Odnos izme
đu tipova vrednosti i budućeg prihoda
Najniža razumljiva vrednost poslovanja je vrednost otpatka opipljive aktive, koji nije
ista stvar što i nivo prihoda od poslovanja (prihod od prodaje nekog komada
neupotrebljive opreme). Vrednost prisilne likvidacije je druga najniža potencijalna
vrednost, ali sa prakti
čne perspektive to je verovatno najniža vrednost koje poslovanje
može da donese. Kao i vrednost otpatka, i vrednost prisilne likvidacije nije ista stvar kao
4
Ibidem, str.173.
U
k
u
p
n
a
v
r
e
d
n
o
s
t
Ukupna
vrednost posla
Gudvil vrednost
Vrednost aktive
neopipljive
Vrednost aktive
opipljive
Redovna likvidacija
Prinudna likvidacija
Vrednost otpatka
Budući prihod od poslovanja
202
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Vrednost duga je jednaka sumi sadašnje vrednosti komponenti poreske zaštite duga i
troškova finansijskih teško
ća-nevolja. Bez korišćenja duga, vrednost firme je jednaka
tržišnoj vrednosti njenih akcija. Jednom, kada firma postane oslonjena na dugove,
poreske beneficije i troškovi finansijskih nevolja interaktivno determinišu optimalnu
strukturu kapitala banke. U bankarstvu, troškovi finansijskih teško
ća-nevolja su
kompleksna interakcija troškova održavanja likvidnosti, troškova bankrota, regulacije
kapitala i osiguranja depozita.
Čak šta više, ako se troškovi finansijskih teškoća-nevolja apsorbuju od strane države
preko garancija za depozite, tada je na
čin za maksimiziranje vrednosti firme da uzme
kredita koliko je to god mogu
će. Da bi se preventivno zaštilo puno korišćenje novčanih
pomo
ći države ili garancija, regulatori depozitarnih institucija zahtevaju da banke drže
adekvatan kapital,
tako da redukuju stepen finansijskog leveridža.
8.2. ELEMENTI UPRAVLJANJA RASTOM VREDNOSTI BANKE
8.2.1. Potreba i nužnost upravljanja rastom vrednosti banke
Da bi neka firma ili banka u savremenoj poslovnoj sredini, punoj izazova i pretnji
uspešno poslovala, nije dovoljno da ima kvalitetne proizvode i usluge ili sposobne ljude.
Potrebno je da ima tako formulisanu strategiju, koja
će fokusirati na
vrednost
banke,
odnosno biti usmerena na
upravljanje rastom vrednosti
banke. Dakle, upravljanje
rastom vrednosti banke u savremenim promenjivim uslovima nije samo potreba, ve
ć i
nužnost.
Praksa u razvijenim privredama pokazuje, da su top menadžeri pre pedesetak godina
mogli uspešno da vode firme samo sa grubim razumevanjem vrednosti. Međutim, uslovi
su se znatno promenili i menadžeri sada moraju, preko razumevanja koncepta vrednosti
i svoje upravljačke sposobnosti, da savladaju mnoge faktore među kojima su:
•
intenzivna konkurencija na više nivoa,
•
brzo donošenje odluka u turbolentnim uslovima, koje utiču na vrednost, i
•
menjanje situacije na tržištu usled dezintegracije poslova odnosno vertikalnih i
horizontalnih integracija, dezintegracija i multiposlovnih povezivanja.
Slični konkurenti na tržištu moraju obratiti pažnju na nekoliko elemenata kao što su:
raspoloživost kapitalom, talenat, servisna podrška i informacije. Osim toga, poslovna
sredina je postala ekstremno nestabilna i turbolentna. To posebno utiče na kreiranje
odluka menadžera koje utiču na vrednost firme. Faktori promena su deregulacija,
6
Tom Copeland, Tim Koller and Jack Murren: Valuation - Measuring and Managing the
Value of Companies, McKinsey & Company, Inc., John Wiley & Sons, New York,
1991, str. 4.
204
BANKE I RIZICI
Upravljanje rastom vrednosti banke
globalna konkurencija, promene u troškovima, volatilnost kamatnih stopa i deviznih
kurseva itd. S druge strane, dogodile su se fundamentalne promene na tržištu kapitala u
vezi sa preuzimanjem i kontrolom, sve manjim strpljenjem deoničara da tolerišu slabe
performanse i pojavama preuzimanja i restruktuiranja firmi.
Ovi faktori mogu se sumirano sagledati u slici br. 8-3 koja ukazuje na snage delovanja u
okruženju u kome banka posluje, kao i na potrebu upravljanja rastom vrednosti banke.
Slika br. 8-3: Potreba upravljanja rastom vrednosti banke
Da bi se uspešno poslovalo i opstalo u ovakvoj poslovnoj sredini, moraju se izbe
ći dva
fundamentalna koncepcijska propusta: prvi, da je
poslovna strategija
samo stvar
najbolje konkurentske borbe na tržištu proizvoda i usluga i drugi, da je
korporativna
strategija
samo stvar odlu
čivanja u kojem poslu treba biti. Strategija mora da
inkorporira ove ciljeve, da eksplicitno
kreiraju vrednost.
8.2.2. Ciljevi upravljanja rastom vrednosti banke
Postoje razli
čiti ciljevi poslovanja menadžmet timova u komercijalnim bankama. Cilj
koji je povezan sa odobrenjem rada, je ispunjavanje potreba zajednice u kojoj je banka
Igra na više nivoa
Raspoloživo je više kapitala
Top talenti su više mobilni
Više informacija je rasoploživo
Turbolencija je stati ovde
Životni ciklus
Faktor troškova
Globalna konkurencija
Deregulacija
Devizni kurs
Kamatna stopa
Poslovi su dezintegrisani
Vertikalna integracija
Horizontalna integracija
Vlasništvo nasuprot kontroli
T R Ž I Š T E
PROMENE NA TRŽIŠTU KAPITALA
AKTIVNOSTI DEONIČARA
NEEFEKTIVNE ODBRANE
PREUZIMANJA
TRŽIŠTE ZA KORPORATIVNU KONTROLU
SNAGE DELOVANJA U OKRUŽENJU
BANKE I RIZICI
205

Upravljanje rastom vrednosti banke
Slika br. 8-4: Uloga menadžera u firmi finansijskih usluga
Cilj maksimiziranja bogatstva deoni
čara preko maksimiziranja cena akcija više
odgovara ve
ćim nego manjim bankama. Manje banke uglavnom su tesno povezane i
kontrolisane od strane porodica, kao porodi
čne banke. Osim toga, mnoge individualne
banke su jednovlasni
čke ili su efektivno kontrolisane od strane multibankarskih holding
kompanija. Za ovakve banke, maksimiziranje cena akcija nije zna
čajan poslovni cilj.
Maksimiziranje cena akcija je važnije za velike nacionalne i regionalne banke, kao i za
monetarne centre. Za banke,
čije se akcije prodaju na aktivnom tržištu, menadžeri mogu
najbolje da zadovolje vlasnike maksimiziranjem vrednosti njihovog vlasništva.
Naj
češće primenjivan model vrednovanja korišćen od strane finansijskih menadžera, je
pristup teku
će vrednosti budućeg toka gotovine. To se obezbeđuje putem sledeće
formule:
N Dt
P = -------------
t=1 (1 + k)t
gde je:
Dt = dividende za vlasnike firme za period t
k = zahtevana stopa prinosa-povrata za investitore u akcije
Faktori, koji uti
ču na vrednost, su dividende, koje su opet zavisne od zarade firme i
povrata (prinosa) zahtevanog od deoni
čara, koji je opet pod uticajem rizičnosti i
varijabilnosti toka zarade. Model toka gotovine balansira rizik i prinos (povrat) sadržan
u toku gotovine i tako
đe eksplicitno računa na proračun (podešavanje) vremena prihoda
toka gotovine kroz diskontovani proces.
Kriterijum maksimizacije bogatstva deoni
čara obuhvata više od jedne alterantive cilja
maksimiziranja zarade, koje su u ovom eksplicitnom razmatranju rizika i prora
čuna
uklju
čene. Menadžment tim može povećati očekivanu buduću zaradu investiranjem i
promenom finansijskog miksa firme, ali ta aktivnost ne bi bila u najboljem interesu
vlasnika ako ona suštinski pove
ćava varijabilnost budućeg toka gotovine.
Operativno, menadžeri banaka koje javno prodaju svoje akcije, i koje pokušavaju da
maksimiziraju cene akcija u firmi, moraju preduzeti upravlja
čke aktivnosti koje
pozitivno uti
ču na očekivanu zaradu i istovremeno limitiraju izloženost riziku. Da bi se
najbolje zadovoljio interes vlasnika banke, rizik mora da bude balansiran sa porastom
o
čekivane zarade. Povećanje zarade praćeno preko odobravanja rizičnijih kredita može
prouzrokovati pad vrednosti akcija, ako tržište oseti da je pove
ćani kreditni rizik veći
8
Ibidem, str. 50.
9
Ibidem, str. 52.
BANKE I RIZICI
207
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
nego nadoknada rasta zarade. Mogu
ća varijabilnost u očekivanom budućem prihodu
mogla bi prouzrokovati porast u zahtevanoj stopi prinosa od strane investitora, što bi
moglo prouzrokovati korigovanje cena akcija na dole.
Efekat politike dividende na evaluaciju akcija banke se komplikuje sa regulatornim
ograni
čenjima koja se odnose na adekvatnost kapitala. Sposobnost banke da podupire
rast aktive se ograni
čava odgovarajućim nivom kapitala. Isplaćene dividende
investitorima smanjuju kapital i ograni
čavaju rast osim ako se novi deonički kapital
osigurava putem prodaje novih obi
čnih akcija. Krajnji cilj upravljanja bankom je
maksimiziranje bogatsva vlasnika banke. Maksimiziranje bogatstva deoni
čara zahteva
da menadžment tim balansira o
čekivani prinos sa rizikom.
8.2.3. Faze procesa upravljanja rastom vrednosti banke
Sposobnost da se upravlja rastom vrednosti banke je jedan esencijalni deo razvoja
zdrave korporativne i poslovne strategije odnosno, strategija koje kreiraju vrednost za
deoni
čare i održavaju prednost korporativne kontrole na tržištu. Evaluacione tehnike i
pristupi mogu da budu kompleksni u njihovim detaljima, ali su relativno otvoreni i jasni
u njihovim ciljevima i primeni. Upravljanje procesom rasta vrednosti banke može se
obuhvatiti u tri faze:
investiranje, restruktuiranje i primenu nove poslovne filozofije
kreiranja vrednosti.
Faze procesa upravljanja rastom vrednosti banke mogu se detaljnije
videti na pregledu br. 8-1.
Pregled br. 8-1:
1.
Investiranje
Identifikovanje restrukturnih prilika:
•
Upravljanje analizom restruktuiranja (pentagon pristup)
•
Utvr
đivanje poslovnih strategija i planova
•
Razvijanje restruktuiranja i ekspanzionih scenarija
2.
Izvršavanje programa
Izvršavanje programa restruktuiranja
•
Izvršavanje internih inicijativa
Ubrzavanje rasta
Pove
ćavanje margina
Smanjenje troškova
Dokapitalizacija
•
Izvršavanje eksternih inicijativa
Prodaja poslova
Rekapitalizacija
Pripajanje novih poslova
10
Tom Copeland, Tim Koller and Jack Murren: Valuation - Measuring and Managing
the Value of Companies, McKinsey & Company, Inc., John Wiley & Sons, New York,
1991, str. 71.
208
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Slika br. 8-5: Upravljanje perspektivnom vrednosti banke
Navedena slika br. 8-5 pokazuje upravljanje perspektivnom vredno
šću banke,
karakteriše sposobnost adaptiranja jednim prodorskim na
činom poslovanja i voljnošću
da se iskoriste povoljne šanse i kreira pove
ćana vrednost. Konačno i možda najvažnije,
ovaj na
čin uključuje potrebu razvoja i institucionalizacije filozofije upravljanja
vredno
šću kroz organizacionu strukturu banke.
U suštini, proces vrednosno orijentisane filozofije banke ima dva jasna aspekta.
Prvi
uklju
čuje restruktuiranje koje oslobađa vrednost koja je u klopci firme. Ovaj aspekt
aktivnosti može odmah da pokaže rezultate koji se mogu rangirati od osrednjih do
spektakularnih, kao što je na primer, skok cena deonica samo u toku jednog meseca.
Ovo može da bude i veoma nepovoljno za firmu (potreba adžastiranja discipline na
relativno visokom nivou dugova).
Drugi
aspekt upravljanja procesom vrednosti odnosi
se na razvoj vrednosno orijentisanog pristupa vo
đenju i upravljanju bankom posle
restruktuiranja. To uklju
čuje utvrđivanje prioriteta baziranih na kreiranju vrednosti:
planiranje, merenje performansi, stimulativnih kompenzacionih sistema u pravcu
vrednosti deoni
čara i komuniciranje sa investitorima u izrazima kreiranja vrednosti.
11
Tom Copeland, Tim Koller and Jack Murren: Valuation - Measuring and Managing
the Value of Companies, McKinsey & Company, Inc., John Wiley & Sons, New York,
1991, str. 29.
210
BANKE I RIZICI
Upravljanje rastom vrednosti banke
Za uspešno upravljanje rastom vrednosti banke neophodno je transformisati poslovnu i
upravlja
čku filozofiju banke i
vrednost,
kao izraz, integrisati u poslovnu i korporativnu
strategiju banke. Prihvatanjem
vrednosti
kao krucijalnog cilja od strane deoni
čara,
stvara se osnova za dugoro
čnu orijentaciju za fokusiranje rasta vrednosti banke, njenih
performansi i dividende kao uve
ćanja bogatstva deoničara.
8.3. METODE I OKVIRI RASTA VREDNOSTI BANKE
8.3.1. Metode i tempo rasta vrednosti banke
Rast vrednosti banka može da ostvari na razli
čite načine. Teorija i praksa poslovnog
bankarstva poznaju više metoda od kojih se
tri
naj
češće spominju:
•
metod internog rasta,
•
metod eksternog rasta, i
•
metod kombinovanog rasta.
Metod internog rasta vrednosti banke
se oslanja uglavnom na sopstvene resurse
(prostor, opremu, ljude, informacione sisteme, finansijska sredstva) i ima svojih
prednosti
i
nedostataka
.
Prednosti
se ogledaju u tome da: metod zahteva manja ili
čak
ne zahteva ulaganja, banka može brže reagovati na promene na tržištu i metod ne
zahteva period pripreme, da bi banka po
čela ostvarivati rast.
Nedostaci
se ispoljavaju
kao: mogu
ća ograničenja u postojećoj tehnologiji, organizaciji i poslovnim navikama,
nedovoljna spremnost da se realno utvrdi i kvantificira veli
čina i struktura
neiskori
šćenih sopstvenih uslužnih kapaciteta.
Metod eksternog rasta
omogu
ćava banci da relativno brzo poboljša svoje pokazatelje
profitabilnosti, produktivnosti i ekonomi
čnosti. Ovaj metod se ostvaruje preko procesa
fuzije i akvizicije banaka,
čime se utiče na smanjenje fiksnih troškova i troškova
upravljanja, zatim se smanjuje broj neprofitabilnih filijala,
čime banka ostvaruje niz
prednosti
na tržištu, kao što su: ve
ća stopa profitabilnosti poslovanja, jača konkurentska
sposobnost i ve
ća disperzija rizika. Praksa u razvijenim tržišnim privredama u zadnjoj
deceniji je pokazala, da se metod eksternog rasta široko primenjuje u savremenom
bankarstvu.
Metod kombinovanog rasta,
odnosno kombinacija navedena dva metoda, banka koristi
da bi u odre
đenim uslovima maksimalno iskoristila prednosti uz istovremeno
minimiziranje nedostataka oba metoda (na primer, nastup banke na inostrano tržište).
Banka, prvo, mora interno oja
čati da bi bila sposobna da se konkurentski bori na drugim
tržištima i sa snažnijom konkurencijom. U tom slu
čaju i eksterni rast banke ima svoj
smisao ako se on ostvaruje, ne samo kvantitativno, ve
ć i kvalitativno. Pod ovim se
podrazumeva da do
đe, ne samo do prostog kvantitativnog objedinjavanja resursa dve ili
12
Prof. dr Uroš N. Ćurčić: Marketing poslovne banke, drugo izdanje, Feljton, Novi Sad,
1997, str. 158-160.
BANKE I RIZICI
211

Upravljanje rastom vrednosti banke
relativno lako i pouzdano pratiti tempo rasta pojedinih konkurentskih bankarskih
institucija i strategijski se opredeljivati za jednu od mogu
ćnosti: (1) ići ispred
konkurencije, (2) slediti lidera-vo
đu, (3) oslanjati se na strategiju modifikacije
proizvoda i usluga prema zahtevima odre
đenog tržišnog segmenta, ili (4) se pak
uklju
čivati u 'trku' sa inovacijama, oslanjajući se na sopstvenu proizvodno-uslužnu
superiornost. Svaka od ovih mogu
ćnosti zahteva poznavanje tržišnih segmenata i tržišta
banke u celini, kao i sopstvenih internih mogu
ćnosti, da se željeni tempo rasta banke
ostvari.
8.3.2. Pentagon okvir za utvr
đivanje šansi restruktuiranja
Na primeru jednog analiti
čkog okvira za utvrđivanje prilika restruktuiranja u pet
dimenzija, može se sagledati mogu
ćnost restruktuiranja postojećeg poslovanja firme.
Pentagon okvir (slika br. 8-6.) pokazuje kako teku faze procesa restruktuiranja odnosno
procenjivanja šansi.
13
Tom Copeland, Tim Koller and Jack Murren: Valuation - Measuring and Managing
the Value of Companies, McKinsey & Company, Inc., John Wiley & Sons, New York,
1991, str. 35.
OKVIR
RESTRUK-
TURIRANJ
A
1
2
3
4
5
Teku
ća tržišna
vrednost
Vrednost
kakva jeste
Ve
ća vrednost banke
sa internim
popravkama
Ve
ća vrednost sa
eksternim
popravkama
Optimalno
restrukturir
ana
Gap teku
će
percepcije
Strategijske i
operativne
šanse
Ukupne šanse
banke kao firme
Maksimalne
šanse prodora
BANKE I RIZICI
213
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Slika br. 8-6: Pentagon okvir za procenjivanje prilika restrukturiranja
Proces restruktuiranja se sastoji od
pet
faza i to:
•
prva, razumevanje teku
će tržišne vrednosti
(revizija performansi sa aspekta
deoni
čara, koja se vrši analiziranjem tržišne situacije i tržišnog potencijala, da bi se
iskoristile šanse i sinergetski efekti u strategijskom pripajanju odre
đenih poslova);
•
druga, vrednost firme kakva jeste
(potrebno je proceniti vrednost svake
komponente portfolija na bazi projektovanog budu
ćeg toka gotovine, uzimajući u
obzir klju
čne prilive i odlive, kako bi se izvršila komparacija sa ukupnom tržišnom
vrednosti);
•
tre
ća, potencijalna vrednost sa internim poboljšanjima
(pokušaj da se proceni
vrednost svakog posla sa agresivnijim planovima i strategijama i na toj osnovi
proceni potencijalna vrednost firme i budu
ća vrednost performansi svakog posla i
firme kao celine);
•
četvrta, potencijalna vrednost sa eksternim poboljšanjima
(podrazumeva
četiri
scenarija: prodaju strategijskom kupcu-drugoj firmi koja bi mogla da uspešnije
posluje i ostvari sinergiju, osnivanje nove firme, otkup od strane menadžmenta ili
tre
će strane, i konačno, likvidacija)
, i
•
peta, optimalno restruktuirana vrednost firme
(uzimaju se u obzir interna i eksterna
perspektiva i izra
đuje plan restruktuiranja na osnovu čega se preduzimaju konkretne
poslovne akcije).
Naime, potrebno je proceniti teku
ću i potencijalnu internu vrednost poslova baziranu na
o
čekivanim tokovima gotovine i komparirati iste sa eksternom prodajnom vrednošću, da
bi se razvile opcije restruktuiranja. Kompariranje vrednosti može pomo
ći da se
identifikuju ‘gap’-ovi u percepcijama izme
đu investitora i menadžment tima firme oko
perspektive poslovanja.
8.3.3. Konceptualni okvir maksimiziranja vrednosti banke
Savremena bankarska teorija i praksa ukazuju, da je jedan od klju
čnih faktora uspeha
moderne banke njen menadžment tim, pošto se maksimiranje profita banke ostvaruje
preko poboljšanja konkurentske pozicije banke i to:
(1)
obavljanjem širokog asortimana usluga umesto specijalizacije (univerzalna banka);
(2)
preko davanja ve
ćeg zančaja srednjem tržištu;
14
Prof. dr Uroš N. Ćurčić: Bankarski portfolio menadžment – Strategijsko upravljanje
bankom, bilansima, kvalitetom, bonitetom i portfolio rizicima banke, drugo prošireno i
prerađeno izdanje, Feljton, Novi Sad, 2002, str. 325.
Šanse za prodaju i
akviziciju
214
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
VLASNI
ČKE PREFERENSE
PONAŠANJE I ODLUKE
MENADŽMENT TIMA
BANČINI
CILJEVI
DRUŠTVO: PRAVNA I
EKONOMSKA SREDINA
POLITIKE ZA
OSTVARIVANJE CILJEVA
1. Upravljanje razlikom kamatne stope
2. Kontrola troškova - izdataka
3. Upravljanje pozicijom likvidnosti
4. Upravljanje kapitalom
5. Upravljanje porezima
6. Upravljanje vanbil. aktivnostima
Slika br. 8-7: Implementacija principa maksimiziranja vrednosti
Polaze
ći od bazičnog cilja poslovne banke, da maksimizira zaradu svojih deoničara,
menadžment tim banke treba na najbolji na
čin da ostvaruje svoje funkcije. Bazične
funkcije menadžment tima banke su: planiranje, organizovanje i kontrola. Mada su
bazi
čne funkcije menadžmenta ostale iste, njegovi zadaci su danas, posle deregulacije
finansijskog tržišta, znatno oštrije ispoljeni usled konkurentske borbe i pogoršanih
uslova za ostvarenje profita. Za ostvarivanje bazi
čnog cilja banke, neophodno je
‘oživeti’ i usmeriti celokupni proces aktivnosti planiranja, organizovanja i kontrole.
Ostvarivanje zadataka menadžment tima u promenjenim uslovima, postao je kriti
čni
faktor uspeha ili neuspeha banke. Naime, sasvim je jasno, da se listi razloga, zbog kojih
jedna banka može da ode u ste
čaj, pored loše plasiranih kredita i pada ekonomije, može
dodati i loš kvalitet menadžmenta.
Znanja i sposobnosti, koje danas moraju posedovati menadžeri u bankama, pored znanja
o bankarskoj tehnici i tehnologiji, moraju biti proširena na probleme menadžmenta i
moraju biti na višem nivou od sadašnjeg. Naime, nema sumnje da su danas znanja
zaposlenih o klasi
čnoj bankarskoj tehnici i tehnologiji u bankama na visokom nivou, ali
se to ne može re
ći i za znanja iz menadžmenta. Mada se do sada u bankama
menadžment nije vrednovao kao klju
čni faktor uspeha ili neuspeha banke, danas i u
savremenim bankarskim institucijama razvijenih zemalja, kao što je to, recimo ameri
čko
bankarstvo, za sprovo
đenje daljih reformi u bankarstvu, oseća se nedostatak upravo
kvalitetnog menadžmenta. Odnosno,
čak i tamo se oseća nedostatak stručnih i
216
BANKE I RIZICI
Upravljanje rastom vrednosti banke
savremeno obrazovanih i osposobljenih bankara, koji imaju i znanja i sposobnosti za
preduzimanje rizika u bankarskim poslovima.
8.3.4. Kreiranje uve
ćavanja vrednosti akcionara
Sa utvr
đivanjem maksimizacije bogatstva akcionara, kao bazičnog kriterijuma
odlu
čivanja ili merenja performansi, rizik i prinos se razmatraju simultano.
Maksimizacija bogatstva akcionara zna
či, da se svaka odluka evaluira u znaku njenog
uticaja na vrednost (cenu) ban
činih akcija. Smatra se da tri faktora interaktivno
determinišu vrednost u
češća banke, tj. bogatstva akcionara:
•
povrati ili tok gotovine akcionarima banke (mogu
ćnost dividende),
•
prora
čun vremena povrata ili toka gotovine (rokovi dividende),
•
rizik performansi akcionara banke (visina dividende).
Kreiranje ili uve
ćavanje vrednosti ili bogatstva deoničara bi trebalo biti jedan od
najvažnijih ciljeva banke kao finansijske institucije. I zaista, svaka konsolidacija i
povezivanje u industriji finansijskih usluga, obavlja se u nameri da se poboljša
uve
ćavanje vrednosti deoničara kombinovane finansijske institucije. Postoji nekoliko
tehnika za merenje internih performansi koje se u banci mogu koristiti za procenu
uve
ćavanja vrednosti deoničara. Te tehnike obuhvataju:
(1)
procenu rizika (‘risk assessment’),
(2)
dodatu ekonomsku vrednost (‘economic value added’ ili ‘EVA’), i
(3)
balansiranu bodovnu kartu (‘balanced scorecard’ ili ‘BSC’).
(1) Procena rizika
je metod koji fokusira procenu rizika i rizika upravlja
čkih jedinica u
cilju merenja uve
ćavanja vrednosti deoničara. Ovaj metod obuhvata aktivnost
identifikacije svih tipova rizika uklju
čivši: kreditne, tržišne, strategijske, operativne i
politi
čke rizike. Finansijska institucija treba inkorporirati sve tipove potencijalnih rizika
u njen interni model rizi
čne vrednosti (‘value-at-risk’ ili skraćeno ‘VAR’), koji
determiniše projektovani iznos maksimalnog gubitka pojedinog portfolija tokom datog
perioda.
16
Ibidem, str. 327.
17
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks –
Community, Regional and Global, Prentice Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1990,
str. 35.
18
Zabihollah Rezaee: Financial Institutions, Valuations, Mergers, and Acquisitions –
The Fair Value Approach, Second Edition, John Wiley & Sons, New York,
2001.godine, str. 291-292.
BANKE I RIZICI
217

Upravljanje rastom vrednosti banke
Kaplan-a i Norton-a 1992.godine.
BSC pristup sugeriše ravnotežu izme
đu finansijskih
mera (neto prihoda, profitabilnosti, povrata investicija) i nefinansijskih mera (kvaliteta
proizvoda i usluga, satisfakcije korisnika, inovativnosti, satisfakcije zaposlenih) u
proceni uve
ćanja vrednosti deoničara. Ključna karakteristika BSC metoda je da on meri
finansijske i nefinansijske faktore uklju
čujući:
•
finansijske indikatore,
•
satisfakciju korisnika,
•
interno poslovanje, i
•
porast zaposlenih i u
čenje.
Finansijske mere
uklju
čiv: neto prihod, operativnu marginu, zaradu po deonici i prihod
od novih proizvoda se ultimativno koriste za procenu uve
ćanja bogatstva deoničara.
Operativno merenje
odnosi se na produktivnost, operativnu efikasnost i efektivnost,
inovacije proizvoda, tehnološki napredak i sigurnost.
Merenje korisni
čke perspektive
koristi se za procenu satisfakcije korisnika preko informacija o ponavljanju poslova ili o
lojalnost korisnika. Ove mere omogu
ćuju finansijskoj instituciji da proceni kvalitet
svojih proizvoda i usluga za popravljanje satisfakcije i zadovoljenje potreba korisnika.
Mere u
čenja
i rasta determinišu u kojoj meri je radna snaga spremna i motivisana da
bude kreativna i inovativna. Merenje uklju
čuje trening kod kuće i na poslu, kontinuiranu
profesionalnu edukaciju, preporuke i druga ovla
šćenja zaposlenih.
Efektivni BSC treba da vrši balansiranje izme
đu vodećih performansi, odnosno vodećih
indikatora i zaostaju
ćih indikatora.
•
kako vas vide vaši korisnici,
•
kako one izgledaju njihovim deoni
čarima,
•
kako one mogu da poboljšaju kvalitet i da budu efikasnije i efektivnije, i
•
mogu li one kontinuirano da poboljšavaju i uve
ćavaju vrednost deoničara.
Metodologija BSC je korisna za finansijske institucije putem koje treba da se osigura
ostvarivanje njihovih ciljevati sa obezbe
đivanjem odgovora na napred navedena pitanja.
Efikasnije i efektivnije poslovanje banke pozitivno uti
če na vrednost performansi, što
kontinuirano doprinosi i rastu vrednosti banke kao finansijske institucije.
8.5.
RAST VREDNOSTI BANKE FUZIJOM I AKVIZICIJOM
8.5.1.
Pojam i suština fuzije i akvizicije banaka
19
Robert S. Kaplan and David P. Norton: The Balanced Scorecard – Measures that
Drive Performance, Harvard Business Review on Measuring Corporate Performance,
Harvard Business School Press, 1998, str. 123-215.
BANKE I RIZICI
219
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
Fuzija ili spajanje (‘merger’)
je aktivnost spajanja dve ili više banaka u jednu, novu
banku. Pri tome, ranije banke gube svoj identitet i nastavljaju svoje poslovanje kao nova
banka, obi
čno sa novim imenom, novom filozofijom i novim stilom poslovanja.
Akvizicija ili pripajanje
(‘acquisition’)
je aktivnost kada jedna, obi
čno veća banka, ali ne
uvek, pripoji-preuzme jednu ili više manjih banku i nastavi poslovanje pod svojim
postoje
ćim imenom
Preuzimanju banaka putem fuzije i akvizicije prethodi
analiza
,
čiji je primarni zadatak
da sagleda efekte fuzije i akvizicije na vrednost budu
će banke.
Cilj
je da se spajanjem ili
preuzimanjem banke ili banaka dobije ve
ća vrednost buduće banke od zbira vrednosti
banke i banaka koje se spajaju, odnosno preuzimaju. Ovo se zasniva na o
čekivanim
sinergetskim efektima
procesa preuzimanja banaka. Takav proces upro
šćeno ilustruje
slede
ća jednačina:
V(AB) > V (A) + V (B)
gde je:
V = vrednost banke
A = banka koja vrši preuzimanje
B = banka koja se preuzima (ciljna banka)
Sinergetski efekti
mogu se o
čekivati u povećanoj efikasnosti poslovanja nove banke. To
se, pre svega, odnosi na slede
će elemente poslovanja:
•
pove
ćanje ekonomije obima,
•
ve
ća konkurentska sposobnost,
•
pristup na nova tržišta,
•
racionalnija prodajno-poslovna mreža,
•
pove
ćanje finansijskog potencijala, i
•
kvalitetniji menadžment tim banke.
Proces fuzije i akvizicije banaka u razvijenim tržišnim privredama je
nužan
i
koristan
.
Nužan
zbog toga, što se preko jednog racionalnog tržišnog mehanizma izbacivanja iz
sistema rešava pitanje banaka sa slabim performansama, i
koristan
, što se osnivanjem
novih banaka pove
ćava konkurentska snaga na bankarskom tržištu. Novi talasi fuzija i
akvizicija u protekloj deceniji u bankarskom i finansijskom sektoru SAD to potvr
đuju.
Bankarska teorija i praksa poznaju
tri
pristupa za testiranje i evaluaciju vrednosti nove
banke nastale spajanjem ili pripajanjem banaka.
Prvi,
projektovna evaluacija budu
će
nove banke može se sagledati na osnovu diskontovanog toka profita koji bi nova banka
20
Milutin Ćirović: Bankarski menadžment, Ekonomski institut, Beograd, 1995.godine,
str. 332.
220
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
2. Internet bankarstvo
3. Kori
šćenje Web stranica
4.
Poslovno iskustvo
1.
Porast koncentracije finansijskih institucija na
nacionalnom nivou
2.
Pove
ćanje snage i kvaliteta zarade
3.
Ekspanzija ponude finansijskih usluga
4.
Ravnomeran rast cena bankarskih deonica
5.
Porast broja banaka
6.
Redukcija bankrota banaka
5.
Ekonomski faktori 1.
Ekonomski rast
2.
Niske kamatne stope
3.
Izobilje novca raspoloživog za investiranje
4.
Višak finansijskog kapitala
Fuzije i akvizicije su postale
česta praksa u industriji finansijskih usluga u SAD. Ipak,
sli
čni izazovi moraju da budu odgovarajuće usmereni da osiguraju uspeh ovih poslovnih
poteza. Smatra se, da je talas megafuzija i akvizicija deo trenda ujedinjenja u industriji
finansijskih usluga, koji je po
čeo ranih 1980-tih,u podeli rizika i uštedi troškova. To je
evidentno preko opadanja broja finansijskih institucija u periodu izme
đu 1985. i
1999.godine (kada je broj komercijalnih banaka opao za 40%).
Izazovi za obavljanje poslova fuzije i akvizicije uklju
čuju prilike da se: (1) postigne
profitabilni posao (tj. finansijska korist za deoni
čare za obe institucije) i (2) prinudno
ujedinjuju eventualne prepreke tokom procesa kombinovanja ljudskih i fizi
čkih resursa.
Kada se razmatra posao fuzije i akvizicije, treba da se istraže i procene finansijske
prilike i srodne prepreke (na primer, razli
čita korporativna kultura). Dopuštajući da je
nemogu
će identifikovati sve uzroke i efekte tekućih fuzija i akvizicija u praksi industrije
finansijskih usluga, svrha je da se pomo
ću navedenih uzroka objasni i razume najveći
broj nedavnih fuzija i akvizicija.
Navedeni pregled 3-1 daje sumarni iskaz mogu
ćih determinati fuzije i akvizicije
finansijskih institucija.
Prvo,
bilo kakav porast broja fuzija i akvizicija bio bi nemogu
ć
bez eliminacije tradicionalnih me
đudržavnih ograničenja i restrikcija filijala.
Drugo,
nivo koncentracije daje tržištu ve
ću snagu i kupovnu moć za pripajanje drugih banaka.
Tre
će,
suštinski napredak u informacionoj tehnologiji, komunikacijama i obradi
podataka igra važnu ulogu u olakšavanju i obavljanju virtuelno mogu
će fuzije i
akvizicije u bankarskoj industriji.
Četvrto,
izvanredno obilje finansijskog kapitala
(novca) i cena deonica, koje rezultiraju od visokih zarada raspoloživih za investiranje,
podstaklo je kao nikad rastu
ći talas fuzija i akvizicija u bankarskoj industriji.
8.5.3.
Faze procesa fuzije i akvizicije banaka
22
Ibidem, str. 88.
222
BANKE I RIZICI
Upravljanje rastom vrednosti banke
Proces fuzije i akvizicije dve bankarske organizacije je ekstremno složen; on zahteva
duži vremenski period i velike napore i kupca i prodavca. U ovom procesu, ako se
o
čekuje da fuzija ili akvizicija bude uspešna, moraju se pažljivo razmotriti svi aspekti
takvog poduhvata: poslovni, pravni, operativni, organizacioni, ra
čunovodstveni i
poreski. Tokom procesa, evaluacija mora da bude jedan važan input u procesu
donošenja odluka – od incijalne ciljne analize, pa sve do integracije entiteta.
Proces fuzije i akvizicije može se sažeto predstaviti u tri opsežne faze:
•
faza strategijske pripreme,
•
faza pregovaranja i istraživanja, i
•
faza finalizacije i integracije.
Grafi
čki predstavljene, aktivnosti procesa fuzije i akvizicije su na slici br. 8-8:
Slika 8-8: Poslovne aktivnosti banaka u procesu fuzije i akvizicije
Prva faza
bilo koje fuzije ili akvizicije odnosi se na razvoj
strategije
koja definiše
pravac banke i utvr
đuje dugoročne ciljeve kojima banka treba težiti. Ova faza obuhvata
sedam
tipi
čnih poslovnih koraka koje treba obaviti i to:
•
sa
činiti strategijski plan
(fokus, pravac i ciljeve banke za horizont tri do pet
godina),
•
formirati tim za fuziju i akviziciju
(ljudi iz klju
čnih bančinih funkcija)
,
23
Ibidem, str. 303-304.
Faza
strategijske
Faza pregovora
i istraživanja
Faza finalizacije
i
integracije
Pre
čišćava poslovni plan
Formira M&A tim
Utvr
đuje M&A plan
Utvr
đuje ciljne kriterije
Identifikuje kandidate
Analizira ciljeve
Rangira ciljeve
Finišira strategiju
pregovora
Kontaktira ciljeve
Preliminarno
razgovara
Piše Internet pismo
Utvr
đuje finalnu
transakciju
Osigurava pristanak
Finalizuje finansiranje
Kompletira transakciju
Pre
čišćava poslovni plan
Analizira sopstvenu banku
Utvr
đuje vrednost franšize
Uve
ćava vrednost
Razvija prodajni
dokument
Identifikuje potencijalne
kupce
Finišira strategiju pregovora
Utvr
đuje ponudu
Pregleda poreske
konsekvence
P
ž dij l
Pregleda kona
čni ugovor
Kompletira transakciju
PROCES FUZIJE
I
AKVIZICIJE
Kupac
Prodavac
BANKE I RIZICI
223

Upravljanje rastom vrednosti banke
Fuzije i akvizicije, konsolidacije i povezivanja, su validne taktike pozicioniranja sa
namerom da pomognu kombinovanim kompanijama da se efektivnije bore na globalnom
tržištu: (1) podržavanjem postoje
ćih poslovnih linija, (2) širenjem u nove poslovne linije
i (3) eliminisanjem ranijih konkurenata. U stvari, postoje dva tipa poslovnih
kombinacija u industriji finansijskih usluga: (1) konsolidacija i (2) povezivanje, što
pokazuje slika br. 8-9.
Slika br. 8-9: Poslovne kombinacije u procesu fuzija i akvizicija
Konsolidacija
povla
či za sobom kombinaciju resursa sličnih finansijskih institucija (na
primer, banaka me
đusobno, banaka i bankarskih holding kompanija), kroz fuzije i
akvizicije.
Povezivanje
zna
či ekspanziju polja rada ili širine finansijske institucije u
razne finansijske usluge kroz fuzije i akvizicije banaka i drugih finansijskih institucija,
odnosno firmi finansijskih usluga (osiguravaju
ćih kompanija, firmi za preuzimanje
rizika emitenata hartija od vrednosti, udruženih -‘mutual’ fondova).
Donošenjem GLB Act-a 1999.godine u SAD, banke su se suo
čile sa rastom
konkurentske pozicije osiguravaju
ćih kompanija, brokerskih kuća, udruženih fondova,
kreditnih unija, koje su sposobne da odobravaju potroša
čke i poslovne kredite, kao i da
nude ostale bankarske usluge (štedne i teku
će račune). Ovaj novi talas povezivanja
doneo je mogu
ćnost bankama, udruženim fondovima, osiguravajućim kompanijama i
investicionim firmama, da stanu pod jedan korporativni krov. Me
đutim, to je dovelo do
potrebe da se više pažnje posveti politikama odgovornosti za poslove fuzije i akvizicije
24
Ibidem, str. 74-76. U periodu od 1990. do 1999.godine nastale su mnoge fuzije i
akvizicije banaka u SAD i u svetu.
Među najvećim se smatraju: Citicorp i Travelers,
Bank Ameica i Nations Bank, Deutsche Bank i Bankers Trust, Union Bank o9f
Swizerland i Swiss Bank Corporation, Wells Fargo i Norwest, Socete Generale i
Paribus, Bank One i First Chicago, Bank Boston i Fleet Financial Group, itd. Tako je u
1998.godini, vrednost fuzija i akvizicija banaka u SAD dostigla najveći nivo vrednosti
od 674 milijarde dolara. Najviše publikovana megafuzija bila je Citicorp i Traveler sa
procenjenom vrednosti kombinovane aktive od 669 milijaldi dolara, koja je obuhvatala
različite finansijske usluge kao što su komercijalno bankarstvo, investiciono bankarstvo,
upravljanje aktivom, brokerske poslove sa hartijama od vrednosti i osiguranje imovine,
osiguranje od nesrećih slučajeva i životno i osiguranje.
Poslovne
kombinacije
Konsolidacije
Povezivanje
Postoje
će tržište
Prošireno tržište
Postoje
će tržište
Prošireno tržište
BANKE I RIZICI
225
UPRAVLJANJE KORPORATIVNIM RIZICIMA BANKE
u industriji finansijskih usluga. Slika br. 8-10. ilustruje, na sažet na
čin, u kojim
segmentima su te odgovornosti neophodne.
Slika br. 8-10: Politike odgovornosti za procese fuzija i akvizicija
Politike odgovornosti usmerene su na tri podru
čja: (1) regulaciju kapitala, (2)
superviziju institucija i (3) tržišnu disciplinu. Tržišno vo
đena odgovornost i disciplina
su, verovatno, najbolja politika odgovornosti za promene u kombinovanim institucijama.
Bankarski autoriteti, regulatori i supervizori ne treba da se uklju
čuju direktno u mikro
upravljanje institucijama koje se fuzionišu. Me
đutim, oni treba da procene odgovornost
nadzora, da zaštite suštinski negativne spoljašnosti institucije, korisnike, industriju
finansijskih usluga i sistem i obveznike poreza, koji obezbe
đuju krajnju osnovu
sigurnosne mreže. Kreatori politike i regulatori, tako
đe, moraju zaštiti porast tržišne
snage od fuzija i akvizicija, kako na postoje
ćem, tako i na proširenom tržištu.
25
Ibidem, str. 83.
Politike
odgovornosti
za fuzije i
akvizicije
Regulacija
kapitala
Supervizija
institucije
Tržišna
disciplina
Bazni standardi rizika kapitala
Bazelski sporazum
Finansijska modernizacija
Praksa upravljanja rizikom
Modeli kreditnog rizika
Interna struktura kontrole
Modeli vrednosti u uslovima
Efektivna kontrola procesa
Finansijski izveštaji i
Izveštavanje interne kontrole
Supervizorsko evaluiranje
Modeli a
đustiranja tržišnog rizika
226
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
228
BANKE I RIZICI
Glava 9.
KONCEPT PORTFOLIO
UPRAVLJANJA RIZICIMA
BANKE
BANKE I RIZICI
229

Koncept portfolio upravljanja rizicima banke
9.1.2. Savremeno shvatanje portfolio koncepta u bankarstvu
Danas se u bankarstvu izraz
portfolio
koristi u jednom investicionom kontekstu – pre
svega u konceptu ulaganja finansijskih sredstava u kreditne i plasmane u hartije od
vrednosti, odnosno kao portfolio finansijske aktive. Me
đutim, portfolio koncept je isto
tako široko prihva
ćen i u proizvodnim i u uslužnim delatnostima i firmama. Mada se
danas ovaj izraz koristi gotovo za sve plasmane banke u cilju ostvarivanja profita, ipak,
najviše se vezivao za portfolio hartija od vrednosti, pa je i kod nas ve
ć dugo vremena
poznat pod izrazom
portfelj
hartija od vrednosti.
Portfolio
kombinuje držanje više od jedne deonice, obveznice, robe, investicije u
nekretnine, ekvivalenta gotovine (visoko likvidne hartije) ili druge aktive od strane
jednog individualnog investitora ili institucionalnog investitora.
Svrha portfolija je
redukovanje rizika putem diversifikacije
. Kao što
ćemo kasnije videti, portfolio
obuhvata kako hartije od vrednosti, tako i plasmane u razne vrste kredita, koji
predstavljaju klasi
čnu i još uvek najvažniju formu bankarskih plasmana. Usko sa
izrazom portfolio sre
ćemo i izraze kao što su portfolio menadžer, portfolio beta skor i
portfolio osiguranje.
Portfolio menadžer
je profesionalac odgovoran za portfolio hartija od vrednosti
individualnog investitora ili institucionalnog investitora.
Često se naziva i menadžer
novca (‘money manager’) ili specijalno, kada su u pitanju li
čne usluge – investicioni
savetnik (‘investment counsel’). Portfolio menadžer može da obavlja poslove za:
udruženi fond, starateljski fond, plan u
češća u profitu, banku, osiguravajuću kompaniju.
Za proviziju koju prima, menadžer ima fiducijarnu odgovornost da razborito, odnosno
oprezno upravlja aktivom i bira da li deonice, obveznice, ekvivalenti gotovine,
nepokretnosti ili druga aktiva imaju najbolju priliku za profit za bilo koje vreme.
Portfolio beta skor
(‘beta score’) odnosi se na volatilnost jednog individualnog
portfolija hartija od vrednosti, uzimaju
ći ga kao celinu, mereći ga sa BETA
koeficijentima hartija od vrednosti koje ga
čine. Beta meri volatilnost jedne deonice u
odnosu na tržište kao celinu, što se reprezentuje putem indeksa (kao što je na primer,
Standard & Poor’s 500 Stock Index). Beta 1 zna
či da deonica ima istu volatilnost kao i
tržište.
Portfolio osiguranje
odnosi se na aktivnosti portfolio menadžera kada koristi fju
čer
indeks deonica da zaštiti portfolio od pada cena na tržištu. Umesto da prodaje aktuelne
deonice, pošto one gube vrednost, menadžer prodaje fju
čers indeks; ako se pad nastavi,
on ponovo kupuje fju
čerse po nižoj ceni, koristeći profit kao nadoknadu gubitaka u
portfoliju deonica. Posebne okolnosti na tržištu, kao što je ‘crni ponedeljak’, eliminišu
ovu portfolio zaštitu.
9.1.3. Portfolio pristup bilansu stanja banke
BANKE I RIZICI
231
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Banka je profitno orijentisana finansijska institucija koja, najkra
će rečeno, obavlja
poslove prikupljkanja i plasiranja tu
đih sredstava u cilju zarade odnosno profita. Banka
prikuplja privremeno slobodna sredstva gra
đana i privrede sa namerom da ta privremeno
slobodna sredstva putem plasmana usmeri tamo gde postoji potreba za njihovim
produktivnim kori
šćenjem. Na prikupljena sredstva putem štednje građana, banka plaća
kamatu za njihovo kori
šćenje (pasivna kamata banke). To pokazuje slika br. 9-1.
Slika br. 9-1: Struktura izvora i plasmana banke
Kao što pokazuje slika 7-1, plasmani banke, gotovo u celini, baziraju na izvorima na
koje banka pla
ća kamatu (92%). To su
produktivni plasmani
na koje banka
napla
ćuje
kamatu
od strane korisnika kredita (70%). Ve
ći deo produktivnih plasmana čine krediti,
dok je manji deo usmeren u hartije od vrednosti. Zna
čajan deo aktive čine
neproduktivni
plasmani
banke kao što su: gotovina uklju
čiv i žiro račun banke, obavezna rezerva i
fiksna aktiva. Stavke gotovine i rezervi su uslov kontinuiteta finansijskog poslovanja
banke. Saldo gotovine i žiralnog novca predstavlja uslov blagajni
čkog i bezgotovinskog
poslovanja banke, delom na njega uti
ču propisi i tendira da bude optimiziran. Obavezna
rezerva je stvar propisa, dakle predstavlja obavezu, dok fiksna aktiva predstavlja uslov
osnivanja i rada
banke kao institucije.
Komercijalna banka je specifi
čna institucija koja posluje sa tuđim novcem. Prema datoj
slici 7-1 jasno se vidi, da komercijalna banka koristi i do 92% tu
đih izvora na koje plaća
kamatu i da mora voditi ra
čuna o što većem učešću
produktivne aktive
u odnosu na
neproduktivnu aktivu
koja ne donsi prihode. Dakle, u ovom smislu postoji velika razlika
izme
đu, na primer, proizvodnog preduzeća i banke. Preduzeće kupuje repromaterijal,
prera
đuje ga u gotove proizvode i njih kao svoju robu prodaje na tržištu. Banka ne
kupuje svoje izvore – štednju gra
đana, depozite privrede, uzete kredite, ona ih samo
koristi pod odre
đenim uslovima – plaća određenu kamatu za korišćenje tog novca. Na
strani pasive banke, ta
čno se zna kome pripada svaki dinar štednje, depozita, kredita. To
su
obaveze banke
i banka u svakom trenutku mora biti u stanju da odgovori tim
Plasmani sredstava:
Produktivni:______7
0%
•
krediti
•
hartije
Neproduktivni:___30
%
•
gotovina
•
rezerve
Izvori sredstava:
Tu
đi
izvori:______92%
•
štednja gra
đana
•
depoziti privrede
•
uzeti
krediti
Vlastiti izvori:
•
deoni
čki
kapital________8
232
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
mogu
ćnosti – šanse i opasnosti na tržištu, odnosno kretanje elemenata spoljnjeg
okruženja, te da se identifikuje strategija za ostvarivanje postavljenih ciljeva.
U vezi s tim, menadžment tim banke treba da sagleda sopstvene snage i slabosti i da
proceni mogu
ći stepen prihvatanja rizika, da se ti ciljevi ostvare. Pri tome treba
naglasiti, da svaki portfolio i subportfolio banke treba da ima jasno postavljene ciljeve i
zadatke, kako bi se njihovim ostvarivanjem moglo svakodnevno doprinositi
postavljenim profitnim ciljevima. Od toga
će i zavisiti nivo ostvarenih performansi
svakog portfolija i subportfolija, kao i nivo ostvarenih profitnih performansi banke kao
celine.
9.2. UPRAVLJANJE PERFORMANSAMA KREDITNOG PORTFOLIJA
9.2.1. Performanse kreditne politike banke
Klju
čne performanse kreditnog portfolija uključuju razmatranje dva faktora: procenu
o
čekivanih rizika
i procenu
o
čekivanih prinosa
. Kreditiranje kao poslovna aktivnost
banke uklju
čuje preduzeti rizik, procenu kamatnog rizika i rizika vraćanja kredita.
Procena rizika vra
ćanja kredita se rešava analiziranjem kreditne sposobnosti
zajmotražioca. Procena rizika kamatne stope posmatra (1) promene nivoa kamatnih
stopa tokom o
čekivanog roka vraćanja kredita i (2) rizik raspoloživosti izvora sredstava
za kontinuirano podmirivanje novih i postoje
ćih kredita po kamatnim stopama koje će
osigurati kontinuiranu profitabilnost kredita.
Cena kredita mora da bude fleksibilna da osigura adekvatan prinos. Politika cena mora
da uzme u obzir troškove izvora sredstava, rizik vra
ćanja kredita i troškove povezane sa
odobravanjem i procesiranjem kredita. Komercijalno kreditiranje uklju
čuje mnogo više
varijabli povezanih sa rizikom i troškovima administriranja od individualnih kredita.
Pošto su potroša
čki i stambeni krediti, generalnio posmatrano, više standardizovani i
snose aproksimativno iste troškove za svaki kredit, kod komercijalnih kredita svaka od
varijabli mora se razmatrati za svaki kredit posebno.
Portfolio rizik je rizik, koji je predusredsre
đen na pojedini portfolio, i koji će dovesti do
potencijalnih problema u vra
ćanju kredita u slučaju da neki segmenti ekonomije ili
specifi
čna geografska lokacija doživi ekonomske teškoće. Minimizacija portfolio rizika
vodi redovnoj likvidaciji kredita sa obnovom u novi ili kredit boljeg kvaliteta. U vezi sa
tim, teoretski, banka može na
ći profitabilniji i manje rizičniji kredit putem smanjenja
kredita bez traženja dodatnih i skupljih sredstava u scenariju koji opada ili ne raste.
Limitiranje portfolio rizika može da uklju
či neke od sledećih alternativa:
•
utvr
đivanje limita veličine kredita prema tipu zajmotražioca,
4
Frank P. Johnson and Richard D. Johnson: Commercial Bank Management, The
Dryden Press, New York, 1985, str. 133-134.
234
BANKE I RIZICI
Koncept portfolio upravljanja rizicima banke
•
uvo
đenje restrikciju kredita za neke delatnosti ili tipove zajmotražilaca da bi se
izbegla neumerena koncentracija,
•
uvo
đenje ograničenja kredita za specifična geografska područja gde rizik vraćanja
može da bude ve
ći od lokalnih teškoća ili teškoća zajmotražioca,
•
kori
šćenje kreditne participacije da bi se redukovala veličina i koncentracija
zahteva zajmotražilaca prema banci, i
•
uvo
đenje kupovne participacije da pobudi diversifikaciju delatnosti i
zajmotražilaca.
Da bi banka osigurala pridržavanje navedenih alterantiva za limitiranje portfolio rizika,
korisno je da ima kreditnu politiku u pisanom obliku. Pored toga, korisno je da banka
testira svoju kreditnu politiku. Jedan od pristupa sugeriše slede
će elemente i osnove
merenja:
•
vrsta posla, tj. u
češće kredita u željenim (ili neželjenim) kategorijama,
•
struktura kredita, odnosno rokovi, uslovi, instrumenti obezbe
đenja plaćanja, u
skladu sa namenom i ro
čnošću, broj izuzetaka,
•
analiza kredita, tj. odre
đivanje rejtinga od strane nezavisne funkcije kreditne
analize, broj rizi
čnih plasmana čija se kategorija rizika promenila,
•
zakonska dokumentacija, odnosno koliko je u skladu sa propisima i poslovnom
politikom banke, broj izuzetaka,
•
uskla
đenost sa politikom, tj. kreditni zahtevi, analiza dužnika, kompletirano i
odobreno ili odbijeno u skladu sa politikom banke, broj izuzetaka.
Ova merenja mogu da budu odre
đena i izvedena od strane nezavisne funkcije analize
kredita i kreditna politika se može prema bodovima i rangirati, te tako izraziti
performanse kreditne politike banke.
9.2.2. Ocenjivanje rezultata kreditnog procesa u banci
Kreditni portfolio trebalo bi da se prati u
čestim intervalima po pitanju prosečnog rizika
prema rejtingu odre
đenom od strane kreditnih menadžera, u njihovom normalnom
procesu rejtinga. Višim nivoima rizika trebalo bi dati neznatno ve
ći ponder u cilju da se
osigura postoje
ća pozicija. Definicije kategorije rizika trebalo bi da počinju sa tekućim
regulatornim definicijama i tada ih proširiti zaklju
čcima o kvalitetu na osnovu preciznije
skale gradacije.
Rejting ponderisanog prose
čnog rizika za banku trebalo bi da bude u nadležnosti grupe
koja se bavi kreditnom politikom, a koja je istovremeno i odgovorna za nezavisni
pregled (pra
ćenje) rejtinga
izvršenog od strane kreditnih referenata, kao i za pra
ćenje
zahteva za promenama rejtinga. U kreditnom procesu, potrebno je po
ći od sledećih
elemenata:
5
Ibidem, str. 175.
BANKE I RIZICI
235

Koncept portfolio upravljanja rizicima banke
Kvalitet kreditnog portfolia (ili kvalitet aktive) ukazuje na kreditni rizik sa kojim se
banka suo
čava u svom poslovanju. Kvalitet kreditnog portfolija se izražava
koeficijentom kao odnosom o
čekivanih potencijalnih gubitaka prema ukupnim
kreditima. U našim uslovima, ovaj koeficijent se kre
će u relaciji od 3,73 do 50,65 %,
dok u SAD od 1,25 do 1,5 %. Osim ovih koeficijenata koji se koriste u banci za kreditni
portfolio, finansijski raciji se koriste u kreditnoj analizi zajmotražioca i korisnika kredita
i odnose se na:
Likvidnost:
Meri sposobnosti korisnika kredita da generiše gotovinu za izmirivanje kratkoro
čnih
obaveza: teku
ći racio = tekuća sredstva/tekuće obaveze.
Upravlja
čka efikasnost:
Meri efikasnost sa kojom menadžment tim koristi aktivu u generisanju prodaje i profita:
prose
čni period naplate = prosečno naplaćena potraživanja/dnevnu prodaju, obrt zaliha
= prodaja/prose
čne zalihe, obrt fiksne aktive = prodaja/neto fiksnu aktivu ukupan obrt
aktive = prodaja/ukupnu aktivu.
Leveridž:
Meri iznos duga ili finansijskog leveridža firme i pokri
ća plaćanja kamate na dug: dug
prema aktivi = ukupan dug/ukupnu aktivu, dug prema deoni
čkom kapitalu = dugoročni
dug/neto vrednost deoni
čkog kapitala.
Profitabilnost:
Meri profitabilnost firme prema njenoj aktivi ili prodaji: Prinos na obim prodaje = neto
prihod/prodaju, prinos na aktivu = neto prihod/ukupna aktivaq, prinos na deoni
čki
kapital = neto prihod/neto vrednost deoni
čkog kapitala.
Merenje performansi kreditnog portfolija može obuhvatiti razli
čite elemente i polaziti
od razli
čitih osnova merenja. Tako, jedan od pristupa merenju performansi obuhvata
slede
će elemente:
•
koncentraciju (zastupljenost), odnosno procenat sektorske raspore
đenosati
plasmana,
•
dospe
će, odnosno procentualna zastupljnost plasmana prema različitim grupama
dospe
ća,
•
kamatne stope, odnosno u
češće u ukupnom kreditnom portfoliju kredita odobrenih
po fiksnoj ili promenjivoj kamatnoj stopi, kao i kredita po posebnim aranžmanima,
te prose
čan prinos po kategorijama rizika,
7
Ibidem, str. 178.
8
Ibidem, str. 184.
BANKE I RIZICI
237
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
•
obezbe
đenje, odnosno procentualni udeo kapitala izložen različitim tipovima
obezbe
đenja,
•
namena, tj. procentualni udeo kapitala izložen razli
čitim tipovima kredita, po
namenama,
•
trendovi i kretanja - u
češće kredita čija se klasifikacija po stepenu rizika pogoršala
u posmatranom periodu.
Elementi mogu biti izraženi i u bodovima, kako bi se u odnosu na standard moglo
izraziti odstupanje u pojedinom kreditima, koji
čine osnovu izražavanja ukupnih
perfomansi kreditnog portfolija.
9.2.4. Preventivna i naknadna relativizacija kreditnog rizika
Izloženost banke kreditnom riziku zahteva aktivnost menadžment tima u tri me
đuzavisne
faze:
Prvo,
menadžment tim mora identifikovati sistemske rizike koji se smatraju
karakteristi
čnim za kreditni portfolio. Za jednu banku, na primer, može se smatrati
veoma važna regionalna recesija, dok drugu banku može više da brine efekat promene
deviznog kursa na njene korisnike kredita. U ovom sagledavanju važnu ulogu igraju
statisti
čka i ekonomska analiza, ali često puta i veliko bankarsko iskustvo. Bazična
poenta se ogleda u tome, da eksplicitno ili implicitno, svaki kredit banke reprezentuje
uverenje u budu
ći kurs razvoja ekonomije. Sa eksplicitnim identifikovanjem relevantnih
rizika i njihovih verovatno
ća, banka će biti u daleko boljoj poziciji da utvrdi svoju opštu
izloženost riziku i odgovaraju
ću cenu rizika.
Drugo,
mora da bude dizajniran i instaliran sistem izveštavanja sa jednim brojem
odgovaraju
ćih upravljačkih kategorija kredita. Jedan optimalni sistem će zahtevati
substancionalnu preliminarnu analizu da odredi kako bi trebalo grupisati ili izvršiti
kategorizaciju iznosa kredita. Potencijalni korisnici mogli bi da budu sortirani u set
kategorija koji pokrivaju glavninu reakcija na eksterne udare. Incijalno oblikovanje
kategorija kredita obuhvata i mogu
će evaluiranje istorijskih iskustava o kreditu (kod
jedne ili više banaka) koriste
ći statističke tehnike i uvodeći prošle odnose među vrste
kredita. Adekvatnost postoje
ćih kategorija kredita mora takođe da bude periodično
revidirana, pošto i banka revidira svoju procenu relevantnih kreditnih rizika.
Tre
će,
menadžment tim mora odrediti razli
čite premije rizika za tipove, odnosno vrste
kredita za koje veruje da postoje razli
čite izloženosti riziku. Jednostavno, susretanje
konkurencije sa svim vrstama i iznosima kredita i (implicitno ili eksplicitno) uzimanje u
obzir (akceptiranje) procene rizika drugih banaka. Jedan viši nivo odre
đivanja cene
9
Mark J. Flannery: A Portfolio View of Loan Selection and Pricing, u knjizi: Handbook
for Banking Strategy, Edited by: Richard C. Aspinwall and Robert A. Eisenbeis, John
Wiley and Sons, New York, 1985, str.457.
238
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
postignutim nikad ne treba biti zadovoljan
. Odnosno, smatra se da postoji sedam na
čina
da se poprave performanse u portfolio menadžmentu, pri
čemu je potrebno:
(1)
utvrditi svoju meru – definisati i analizirati, što je to što se pokušava da ‘tu
če’,
odnosno da se ostvari,
(2)
upoznajti svoje limite i ograni
čenja,
(3)
imati svoju filozofiju investiranja i u okviru nje poštovati dva pravila: prvo,
kupovati relativno rastu
će zarade i drugo, kupovati po prihvatljivom raciju cena-
zarada,
(4)
razviti sopstvenu investicionu strategiju,
(5)
koncentrisati svoj portfolio na relativno manji broj kompanija,
(6)
biti fleksibilan, jer ništa nije izvesnije od promene,
(7)
pratiti kontinuirano, odnosno meriti performanse i biti performansno orijentisani
menadžer.
9.4.2.
Generisanje profita u investicionom portfoliju banke
Hartijama od vrednosti se trguje preko tri razli
čite tržišne strukture poznate kao:
brokersko trgovanje, dilersko trgovanje, i tržišno trgovanje. Za banke kao firme od
zna
čaja je drugi i treći vid, dok je prvi, odnosno brokersko trgovanje hartijama od
vrednosti, karakteristi
čno za poslovanje sa građanima. Da kažemo i to, da je
komercijalnim bankama u SAD prvo bilo zabranjeno, a kasnije dozvoljeno ograni
čeno
trgovanje deonicama.
Dileri banaka generišu profit trguju
ći hartijama od vrednosti i porastom vrednosti zaliha
kupljenih hartija od vrednosti. Njihovi profiti poti
ču od trgovanja hartijama od
vrednosti, odnosno od prodaje hartija od vrednosti po ve
ćoj ceni (nižoj kamatnoj stopi)
nego što su kupili vrednosne papire. Odnos izme
đu prodajne (‘asked’) i kupovne (‘bid’)
cene u svakom momentu izražava razliku (‘spread’). Dileri drže zalihe hartija od
vrednosti nazvane
pozicija,
kao što i svaki trgovac želi da drži zalihe robe na polici kad
mušterija do
đe da je kupi. Njihova strategija zaliha je u osnovi ista kao i kod drugih
trgovaca. Iznos i kompozicija zaliha vrednosnih papira, koje svaki diler drži, zavisi od:
•
predvi
đenog obima prodaje u svakoj emisiji ili grupisanom dospeću,
•
troškova finansiranja,
•
o
čekivanih promena kamatne stope, i
•
oblika krive prinosa
.
11
Richard H. Jenrette: Portfolio Management: Seven Ways to Improve Performance, u
knjizi: Classics an Investor’s AnthologyThe most interesting ideas and concepts from
the literature of investing, edited by: Charles D. Ellis with James R. Vertin, Dow Jones-
Irwin, Homewood, Illinois, 1989. godine, str. 382-391.
240
BANKE I RIZICI
Koncept portfolio upravljanja rizicima banke
Što je ve
ća predviđena prodaja u narednom periodu pojedinih ili svih hartija od
vrednosti, ve
ća će biti zaliha pojedinih vrsta ili svih hartija od vrednosti. Međutim,
zalihe hartija od vrednosti zahtevaju i finansiranje. Finansiranje vrše banke po kamatnim
stopama koje su blizu onih na kredite banka – banci, ili na nivou dnevne eskontne stope.
Razlika izme
đu tržišnog prinosa hartija od vrednosti i troškova finansiranja plaćenih
banci ili trgova
čkog departmenta, odnosi se na neto troškove finansiranja (‘cost of
carry’)
ili jednostavno ‘carry’.
Odluka o visini zaliha hartija od vrednosti zavisi i od pravca i veli
čine očekivanog
kretanja kamatne stope. Kona
čno, dileri koriste i strategiju nagiba krive prinosa hartija
od vrednosti. Na osnovu navedenog, faktori koji uti
ču da dileri drže veći obim i ukupnu
sumu hartija od vrednosti zavisi od:
(1)
ve
će očekivane prodaje,
(2)
nižih troškova finansiranja i pozitivnijih neto troškova finansiranja (‘carry’),
(3)
o
čekivanja većeg pada kamatne stope, i
(4)
pozitivnije nagnutosti krive prinosa.
Ovi faktori uti
ču i na kompoziciju dospeća zaliha hartija od vrednosti u portfoliju banke.
Poslednja dva od navedenih faktora tendiraju da zahtevaju više rizika nego prva dva.
Ako se stope kre
ću suprotno očekivanjima ili kriva prinosa postaje u nagibu manje
pozitivna ili
čak negativna, dileri mogu doživeti gorko iskustvo gubitaka na svojim
zalihama hartija od vrednosti.
9.4.3.
Pasivna i agresivne menadžment strategije portfolija
Najvažnija odluka koju menadžment tim banke mora doneti je, da li
će koristiti aktivnu
ili pasivnu menadžment strategiju u investiranju u hartije od vrednosti. Pasivna
meandžment strategija zasniva se na tipu strategije
‘kupi i
čekaj’
prema kojoj se
hartijama od vrednosti u porfoliju ne trguje. Koriste
ći pasivnu strategiju, transakcije,
administrativni i personalni troškovi investicionog portfolija su minimalni.
Aktivna menadžment strategija uklju
čuje učestalo trgovanje hartijama od vrednosti sa
ciljem maksimiziranja prinosa portfolija. Aktivna menadžent strategija može uklju
čti
trgovanje radi:
12
George G. Kaufman: The Securities Aktivities of Commercial Banks, u knjizi:
Handbook for Banking Strategy, Edited by: Richard C. Aspinwall and Robert A.
Eisenbeis, John Wiley & Sons, New York, 1985. godine, str. 672.
13
Portfolio & Investment Management-State-of-the-Art Research, Analysis and
Strategies, Editor: Frank J. Fabozzi, Probus Publishing Company, Chicago, Illinois,
1989. godine, str. 14.
14
Frank P. Johnson and Richard D. Johnson: Commercial Bank Management, The
Dryden Press, New York, 1985, str. 283.
BANKE I RIZICI
241

Koncept portfolio upravljanja rizicima banke
Jedan od klju
čnih elemenata u investicionom portfoliju je kompozicija dospeća. Odluka
o dospe
ću mora da bude doneta bez obzira na to da li je prihvaćena aktivna ili pasivna
menadžment strategija. Kompozicija dospe
ća portfolija uključuje presek hartija od
vrednosti u skladu sa razli
čitim godinama dospeća. Odluka uključuje maksimalno
dospe
će do kojeg roka je banka voljna da investira i distribuira sredstava preko
izabranog maksimuma dospe
ća.
Kompozicija dospe
ća utiče na cenu i rizik reinvestiranja portfolija. Banka može koristiti
dve strategije u izboru kompozicije dospe
ća. Obe strategije zahtevaju limitirani
menadžmet i to:
•
strategiju merdevina, i
•
strategiju tegova.
Strategija merdevina
je vrlo jednostavna za primenu. Banka mora specificirati
maksimalna dospe
ća i kada ih specificira, investiciona sredstva distribuira jednako u
segmente dospe
ća do maksimalnog dospeća. Pošto hartije od vrednosti imaju rok
dospe
ća, sredstva se koriste za kupovinu hartija pri maksimalnim dospećem. To rezultira
u portfoliju jednakim procentom sredstava u okviru maksimalno specificiranog dospe
ća.
To možemo ilustrovati tako, da se 10% od ukupnog investicionog portfolija investira u
svaki segment hartija od vrednosti sa dospe
ćem od 1 do 10 godina. Pošto kratkoročne
hartije od vrednosti dospeju (sa rokom dospe
ća od 1 godine) za plaćanje, ta sredstva se
koriste za kupovinu hartija od vrednosti sa rokom dospe
ća od 10 godina (slika br. 9-2).
15
Ibidem, str. 284-285.
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
10% od ukupnih
portfolio
d t
Godine
BANKE I RIZICI
243
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Slika br. 9-2: Struktura merdevina investicionog portfolija
Troškovi transakcija su minimalni pri kori
šćenju ove strategije. Cilj strategije merdevina
je minimiziranje administrativnih troškova i istovremeno, ostvarivanje prose
čne zarade.
Naime, pošto se investicioni portfolio distribuira ravnomerno tokom razli
čitih dospeća,
strategija rezultira na nivou prose
čne stope prinosa.
Strategija tegova
je druga strtategija dospe
ća koja se primenjuje u investicionom
portfoliju banke. Ova strategija zahteva investiranje u kratkoro
čne i dugoročne hartije
od vrednosti bez investiranja u srednjoro
čne hartije od vrednosti. Kada se portfolio
prikaže po dospe
ću, investiranje je koncentrisano u kratkoročnom i dugoročnom spektru
dospe
ća, ocrtavajući pri tome pojavu praznina, što i opravdava naziv strategije.
Investicioni portfolio na slici br. 9-5 je podeljen na dva dela, tj. sa 50% sredstava u
kratkoro
čni i 50% sredstava u dugoročni deo hartija od vrednosti. Kratkoročni deo je
limitiran sa dospe
ćem do 5 godina sa 10% od ukupnog portfolija u svakoj godini u
hartije od vrednosti od 1 do 5 godina dospe
ća. Pošto kratkoročne hartije od vrednosti
dospeju, sredstva se investiraju u hartije sa rokom dospe
ća 5 godina. Dugoročni deo od
5% od ukupnog portfolija je investiran u segment hartija sa rokom od 16 do 25 godina.
Kada hartijama dospe rok od 15 godina, one se prodaju na sekundarnom tržištu i
investiraju se u hartije od vrednosti sa rokom dospe
ća od 25 godina. Primer na slici 9-3
ilustruje takav slu
čaj i ne znači primenu bilo kog optimalnog miksa.
Slika br. 9-3: Kompozicija tegova investicionog portfolija
16
Ibidem, str. 286.
1 2 3 4 5 16 17 25
10
% od
ukupnih
portfolio
sredstav
a
Godine
10
5
50% na
kratki rok
50% na
dugi rok
244
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Drugi važan na
čin neutralisanja negativnog efekta na profit je povećanje nekamatnih
prihoda, gde su vanbilansne aktivnosti jedan od bitnih izvora.
Ovakvi uslovi poslovanja – potreba za ve
ćim prihodima s jedne, i zahtevi regulatorskih
agencija za ve
ćim kapitalom, s druge strane, često iziskuju da se banke uključuju u sve
složenije operacije svojih komitenata i klijenata, pri
čemu se povećava broj limitirajućih
faktora krajnjih ishoda takvih poslovnih aranžmana (kreditni rizik, rizik kamatne stope,
valutni rizik).
9.4.2.
Kvalitet, rizik i performanse vanbilansnih aktivnosti
Ciljne performanse vanbilansnih aktivnosti odnose se na generisanje nekamatnih
prihoda od vanbilansnih aktivnosti kao što su: prihodi od provizije za izdate garancije,
prihodi od otvorenih akreditiva itd. Na ovaj na
čin se ‘poboljšavaju’ korporativne
profitne performanse banke, pošto nekamatni prihodi u uslovima oštro izražene
konkurencije u visini kamatnih stopa mogu ‘smanjiti’ kamatne prihode i tako smanjiti
korporativne profitne performanse banke. Zahvaljuju
ći prihodnom doprinosu
korporativnim performansama od vanbilansnih aktivnosti, banka može zna
čajno
popraviti svoju ukupnu konkurentsku poziciju i ostvariti zadovoljavaju
će profitne
performanse.
Dakle, cilj banke je da u
đe u one poslove vanbilansnih aktivnosti, koje će joj doneti
visoke nekamatne prihode. Ovi poslovi su atraktivni zato što banka pri tome ne angažuje
gotovo nikakva sredstva, a prihodi mogu biti zna
čajni. Zbog toga, ovi poslovi
predstavljaju veliki izazov za svaku banku. Me
đutim, ako stvari krenu loše, ovi poslovi
mogu imati i negativne posledice po poslovanje banke, koje se mogu manifestovati kako
gubicima, tako i drugim posledicama (nelikvidnost, nesolventnost). Dakle, ne samo da
banka može da ‘izgubi’ ciljni prihod ili njegov deo, što
će uticati na smanjenje
korporativnih profitnih performansi banke, ve
ć može da ima i druge, trajnije posledice
po bilansnu ravnotežu (narušavanje leveridža).
Smatra se, da vanbilansne aktivnosti naj
češće kreirarju dve vrste portfolio rizika i to:
kreditni rizik
i
rizik isporuke
.
Kreditini rizik
se smatra naj
češćom formom portfolio
rizika vanbilansnih aktivnosti. Ogleda se u neizvršenju garantovanih obaveza od strane
komitenta banke. To zna
či, da banka putem kredita suspstituiše, odnosno izvršava u
celini obavezu umesto komitenta, pri
čemu nastaje prinudna forma kredita. Tada se
vanbilansno evidentirana garancija za pla
ćanje ‘pretvara’ u prinudni kredit i ‘seli’ u
bilans banke, tj. u kreditni portfolio banke.
Rizik isporuke
u ve
ćini slučajeva se događa u području rizika operativne efikasnosti. Ovi
rizici se manifestuju kako u okviru vanbilansnih aktivnosti, tako i u bilansnim
transakcijama. To su slede
će vrste rizika isporuke: prevara, propust evidentiranja
operacije, neizvršenja operacije, izvršenje operacije sa pogrešnim komitentom, propust
naplate dospelih iznosa, greške u kompjuterskom sistemu. Posledice za banku mogu biti
mnogobrojne: od nemogu
ćnosti izvršenja, gubitka finansijskih sredstava, pa čak i do
gubitka reputacije.
246
BANKE I RIZICI
Koncept portfolio upravljanja rizicima banke
Pored navedena dva portfolio rizika, vanbilansne aktivnosti mogu ‘kreirati’ i rizik
kamatne stope, valutni rizik, odnosno, rizik deviznog kursa, što tako
đe može dovesti do
smanjenja ciljnih nekamatnih prihoda.
BANKE I RIZICI
247

10.1. KREDIT I KREDITNI PORTFOLIO BANKE
10.1.1. Pojam i funkcije bankarskog kredita
Nošenje sa sobom ve
će količine novca, odnosno srebra ili zlata pre nove ere, bio je, a i
danas je, veoma rizi
čan postupak. Zbog tih okolnosti i izbegavanja rizika, trgovci su
tada bili primorani da koriste potvrde o deponovanim nov
čanim sredstvima tzv.
certifikate
, radi pla
ćanja robe koju su nameravali kupiti u drugim, udaljenijim
podru
čjima ili državama. Te potvrde su davale pravo vlasniku na koga glase da može
podi
ći određenu količinu srebra, odnosno novca na trgovačkim postajama. Primerke
ovakvih potvrda, koje su bile ispisane na glinenim plo
čicama, susrećemo oko 1.700.
godine pre nove ere.
U vreme pojave novca, uostalom kao i danas, nije bilo niti može biti neke
“ravnopravnosti”
u njegovom posedovanju. Posedovanje novca u koli
čini većoj od
potreba, omogu
ćavalo je njegovo privremeno selenje - pozajmljivanje onima, koji ga
nisu imali dovoljno u datom momentu, a bio im je neophodan bilo za neki privredni
poduhvat ili za kona
čnu potrošnju. Takvu transakciju, uz određene uslove, poznajemo
pod nazivom
“kredit”
.
Me
đutim, “sa gledišta bankarskog poslovanja
kreditom se smatra takav bankarski posao
kod koga banka daje na kredit svom klijentu odre
đenu ugovorenu sumu novca, a klijent
se obavezuje da tu sumu vrati banci u ugovorenom roku, na ugovoreni na
čin, kao i da
banci plati odre
đenu naknadu u vidu kamate.”
Putem bankarskog mehanizma, kredit
omogu
ćava zadovoljavanje najrzličitijih potreba građana, privrede i društva. Ovo je
posebno važno sa stanovišta razvojne komponete društva u celini, ali isto tako i sa
aspekta teku
ćih potreba pojedinca, privrede i društva.
Ovo nije karakteristi
čno samo za pozajmljivanje novca,
kao robe nad robama
, ve
ć to
mogu da budu i druge robe, stvari i usluge. Me
đutim, čini nam se logičnom veza novca i
1
Prva pozajmljivanja prvobitnog novca uz plaćanje kamate zabeležena su u
Mesopotamiji u trećem milenijumu pre nove ere kada su se hramovi, blagajne vladara i
privatnici, bavili poslovima kreditiranja. Nar
očito je poznata porodica Egibi iz
Vavilona, koja je radije pozamljivalja svoja sopstvena sredstva drugima, nego što je
primala i koristila tuđe depozite. Slično je bilo i u Grčkoj, kao i u drugim mediteranskim
zemljama toga doba. Vidi o tomr detaljnije: P
rof. dr Uroš N. Ćurčić: Marketing
poslovne banke, drugo izdanje, Feljton, Novi Sad, 1997., str. 25.
2
Reč
kredit
potiče od latinske reči “creditum” - zajam, odnosno “credo”, “credere”, što
znači verovati. Izraz kredit podrazumeva odnos - najčešće ugovoreni - između lica ili
subjekta koje je kredit dalo (kreditor) i lica ili subjekta koje je kredit uzelo (korisnik
kredita), vidi: Financijski leksikon, Informator, Zagreb, 1967.godine, strana 223-225.
3
Dr Milan Golijanin: Bankarstvo Jugoslavije - Teorija, org
anizacija, poslovanje, Treće
dopunjeno i izmenjeno izdanje, Privredni pregled, Beograd, 1983.godine, strana 288.
BANKE I RIZICI
249
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
kredita, jer
“kredit se naj
češće izražava, nastaje i gasi u novcu,
pa su novac i kredit
najuže povezani. Do zasnivanja kreditnog odnosa izme
đu poverioca i dužnika dolazi iz
težnje kad jedno lice, pravno ili fizi
čko, želi da svoja raspoloživa sredstva
najcelishodnije upotrebi ili da preko kredita obezbedi plasman svojih roba ili da obavi
neku drugu privrednu delatnost, a drugo pravno ili fizi
čko lice, za obavljanje određene
privredne delatnosti ili za druge svoje potrebe, nema potrebna sopstvena sredstva, te ih
pribavlja putem kredita."
Kredit podrazumeva više pojmova, od kojih možemo da razlikujemo:
njegovu pravnu
kategoriju, njegovu monetarnu kategoriju i njegovu vezu sa pojmom “poverenja”.
Kredit kao
pravna kategorija
podrazumeva imovinsko-pravni odnos izme
đu dva fizička
ili pravna lica (verovnika i dužnika), u kome verovnik ustupa dužniku svoj novac, robu,
druge stvari ili usluge na odre
đeno vreme i uz određene uslove. Kredit kao
monetarna
kategorija
podrazumeva me
đusobno dobrovoljno ustupanje odnosno primanje kupovne
snage izme
đu dva lica koje se reguliše ugovorom. Veza
kredita i “poverenja”
predstavlja neku vrstu prvobitne ocene kreditne sposobnosti, kojom se procenjuje da li
neko ima dobar poslovni ugled, li
čno i poslovno poverenje, što je - otkad je kreditnog
odnosa - bila veoma važna
činjenica da li nekom odobriti odnosno dati kredit ili ne.
10.1.2. Formiranje kreditnog portfolija banke
Sva raspoloživa sredstva, banka po podmirenju obaveza (izdvajanja u obaveznu rezervu,
vra
ćanje dospelih kreditnih obaveza i plaćanja drugih dospelih obaveza), treba da ulaže
u plasmane. To su, pre svega, kreditni plasmani i plasmani u hartije od vrednosti, koji se
jednim imenom nazivaju produktivna aktiva. Produktivna aktiva je bitna za banku, pošto
plasmani generišu prihode banci, kao što su kamatni prihodi (kreditni plasmani i
plasmani u obveznice) i prihodi po osnovu dividende (plasmani u akcije).
Dakle, osnovna svrha kreditne delatnosti banke je ostvarivanje prihoda putem naplate
kamatne stope na odobrene kredite. Sve vrste kredita koje banka odobrava svojim
komitentima i klijentima, vode se u okviru kreditnog portfolija banke.
Kreditni portfolio
banke
podrazumeva
grupu kredita ili ukupne kredite
u aktivi banke, koji su od strane
menadžment tima banke klasifikovani ili struktuirani po nameni i tipu korisnika kredita
kao što su:
4
Ibidem, str. 289.
5
Usko sa
pojmom kredita
vezani su i izrazi z
ajam
i
finansiranje
. Pod
zajmom
se obično
podrazumeva dugoročni zajam, dakle pozajmljen iznos novca na više godina. Pod
pojmom
kredit
obično se podrazumeva kratkoročni kredit, dakle kredit do jedne godine.
Međutim, naši pozitivni zakonski propisi ne prave takvu razliku i sve kreditne odnose,
bez obzira bili oni kratkoročni ili dugoročni, tretiraju kao kreditni tj. kao kredit. Pojam
finansiranje
se najčešće dovodi u vezu sa davanjem sredstava bez obaveze vraćanja, tzv.
bespovratno ulaganje novca, koje ustvari predstavlja daleko širi pojam.
250
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
što su: specifi
čni, merljivi, realni, relevantni, i vremenski ograničeni; (3) performanse
moraju biti merljive i uporedive sa ukupnim rizikom prisutnim u portfoliju banke; (4)
Rezultati i rizici kreditnog portfolija se moraju kontinuirano proveravati; (5) odluke se
moraju donositi u skladu sa promenama, da bi se ostvarili ciljevi i slede
će finansijske
performanse: ostvarili minimalni kreditni gubici, utvrdile cene rizika, i pove
ćala
produktivnost.
10.1.3. Ciljevi i politika kreditnog portfolija banke
Klju
čni ciljevi kreditnog portfolija, o kojima prvenstveno brinu kreditni menadžeri,
odnosi se na: obim, strukturu, vrste kreditnih usluga, naplatu kredita, visunu cena i
profit, kao na slici br. 10-1.
Slika br. 10-1: Ciljevi kreditnog portfolija banke
U oblikovanju obima i strukture kreditnog portfolija banke, zna
čajnu ulogu igraju
karakteristike samog kreditnog portfolija, ali i klju
čni elementi kreditne politike banke.
Stoga, kreditni portfolio mora respektovati odgovaraju
će uticaje i uslove, kao što su:
•
koncentracija,
•
dospe
će,
•
visina kamatne stope,
•
vrsta obezbe
đenja kredita,
•
namene kredita, i
•
trendovi kretanja.
8
Šema sačinjena prema hipotetičnoj kreditnoj politici i ciljevima kreditnog portfolija
banke.
Kreditni menadžment tim
Ključni ciljevi kreditnog
portfolija
•
Obim
•
Struktura
•
Usluge
•
Naplata
•
Cena
•
Profit
Kreditni portfolio:
•
Koncentracija
•
Dospeće
•
Kamatne stope
•
Obezbeđenja
•
Namena
•
Trendovi i kretanja
Kreditna politika:
•
Vrsta posla
•
Struktura kredita
•
Kontrola kredita
•
Zakonski uslovi
•
Usklađenost sa politikom banke
252
BANKE I RIZICI
Dobar deo tih uslova obezbe
đuje se preko uticaja kreditne politike kao što su: vrsta
posla, struktura kredita, kontrola kredita, zakonski uslovi, uskla
đenost sa politikom
banke. Ostali uslovi regulišu se planom, a kreditni menadžeri teku
ćim odlukama
“dopunjuju” potrebne elemente. Odnos izme
đu ovih različitih uticaja je direktan i
interaktivan. Menadžment tim i kreditni menadžeri oblikuju kreditni portfolio banke. Na
kreditne menadžere uti
če opredeljenje banke izraženo kroz kreditnu politiku banke s
jedne strane, i želja za liderstvom, s druge strane. Na kreditni proces, pored kreditnih
menadžera, uti
ču i drugi faktori kao što je analiza kreditnog portfolija. Uticaj faktora i
kreditnih procesa pokazuje navedena slika br. 10-2.
Slika br. 10-2: Uticaj kreditnih procesa na kreditni portfolio
Uspešno upravljanje rizikom kreditnog portfolija putem kreditnih procesa dovodi do
pozitivnih rezultata, koji se manifestuju kao: mali gubici i rezerve i visok kvalitet
prihoda.
10.1.4. Principi kreditiranja u uslovima rizika
Svi poslovi egzistiraju da bi zaradili prinos za preduzimanje rizika. Banke nisu razli
čite
u tom respektu u odnosu na ostale poslove, i kao ostali poslovi, one su uspešne samo
toliko dugo koliko je procenjeni rizik realan i kontrolisan u okviru definisanih limita.
Odluka o kreditu je stvar personalne procene i donosi se u kontekstu opšte kreditne
politike banke, u pravcu ravnoteže izme
đu profitabilnosti i likvidnosti. Likvidnost će
padati ako su krediti dugoro
čniji ili rizičniji po karakteru. Ali, istovremeno,
profitabilnost bi trebalo da raste ako likvidnost opada, što izaziva kratkoro
čne posledice
za banku.
KREDITI
Nezavisno praćenje
kredita
Analiza kreditnog
portfolija
R E Z U L T A T:
Mali gubici i rezerve
Visok kvalitet prihoda
Liderstvo
Menadžeri kreditnog
procesa
Kreditna
BANKE I RIZICI
253

•
prikladnost aranžiranja povrata kredita (“p
ayment”)
,
•
validnost svrhe za koju se kredit odobrava (“purpose”, i
•
sigurnost kona
čne naplate kredita (“protection”).
Sigurnost naplate kredita je sadržana u prva dva kriterija, ali uklju
čuje i dodatna
tehni
čka razmatranja zaštite protiv nepredviđenih okolnosti. Smatra se, da je kreditiranje
više umešnost nego nauka. Poenta je u tome, da banka ignoriše rizik ili prinosi žrtvu
razumnoj sigurnosti. Kredit za koji je jasno da je nesiguran, banka ne bi trebalo da ga
odobri. Me
đutim, apsolutne sigurnost nema. Ona nije čak ni najbolja mera pouzdanosti,
pa kompetentan i sa bogatom maštom kreditni referent, može
često da aranžira siguran
kredit i u grani
čnim kreditnim situacijama.
Analiza kvaliteta kredita
vrši se na dva nivoa: (a) na nivou specifi
čnih racio pokazatelja:
miksa kredita, dospe
će kredita, racija kreditnih gubitaka i analize zarade; i (b) na nivou
limitiraju
ćih faktora: nivoa do kojeg krediti nose rizik i da li su dozvoljeni dodatni, kako
se reflektuju na karakteristike portfolija i kreditnu politiku, nivo do kojeg zarada na
kredite zna
čajno reflektuje veću zaradu nego konkurencija, koja može održati veće
potencijalne kreditne gubitke od rizi
čnijih kredita obezbeđivanjem veće zarade.
10.2. KREDITNI RIZIK BANKE
10.2.1. Suština kreditnog rizika zajmotražioca
Rizik je neraskidiva komponenta svakog prose
čnog ili normalnog kreditnog posla. Zato
banka kao kreditna institucija mora obaviti sva prethodna sagledavanja i analizu
poslovanja zajmotražioca, kako bi se preventivno, ali i posledi
čno, zaštitila od mogućih
kreditnih rizika.
Kreditni rizik banke podrazumeva nemogu
ćnost ili nevoljnost
zajmotražioca da odobreni i iskori
šćeni kredit može i hoće da vrati banci.
Na
mogu
ćnost i volju zajmotražioca ili korisnika kredita utiču mnogobrojni faktori, kako
oni koji su pod kontrolom zajmotražioca (endogeni faktori – delokrug upravlja
čke
diskrecije i filozofije), tako i oni koji su van kontrole zajmotražioca ili korisnika kredita
(egzogeni faktori – stanje ekonomije, prirodne okolnosti).
Iako je modeliranje kreditnog rizika, odnosno njegove funkcije, relativno lako postaviti
u opštem obliku, veoma je složen proces njegovog konkretnog utvr
đivanja i merenja.
Klju
čnu ulogu u tom procesu ima
analiza i ocena
kreditne sposobnosti zajmotražioca da
utvrdi.
(1)
da li je i da li
će biti zajmotražilac s p o s o b a n da vrati kredit kada bude
dospeo; i
10
Frank P. Johnson and Richard D. Johnson: Commercial Bank Management, The
Dryden Press, New York, 1985, str. 285.
BANKE I RIZICI
255
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
(2)
da li je i da li
će biti zajmotražilac s p r e m a n da vrati kredit u vreme kada kredit
bude dospeo.
Praksa ameri
čkih i evropskih banka u ovom segmentu bankarskog poslovanja je veoma
razu
đena, pa su se razvile razne koncepcije i modeli za analizu i ocenu kreditne
sposobnosti zajmotražioca. U poslednjoj deceniji u tom poslu su zna
čajno napredovale i
naše banke.
Sam
pojam kreditne sposobnosti
razli
čito je definisan u literaturi, pri čemu se polazilo i
od razli
čitih načina merenja. Ako se pođe od toga da je kreditna sposobnost
zajmotražioca
‘‘mogu
ćnost uzimanja, korišćenja i vraćanja kredita pod određenim
(ugovorenim) uslovima kreditiranja”,
onda se kao osnovni problem postavlja
pouzdano merenje te mogu
ćnosti uzimanja, korišćenja i vraćanja kredita. Merenje
mogu
ćnosti uzimanja, korišćenja i vraćanja kredita odnosno kreditna sposobnost
zajmotražioca merila se tradicionalno merenjem imovine zajmotražioca, što je
predstavljalo relativno sigurnu osnovu poverenja banke u zajmotražioca.
Banka se pre odobravanja kredita mora, koliko god je to mogu
će, treba uveriti da je
maksimalno zašti
ćena od više vrsta rizika, od kojih su tri najznačajnija i proizilaze iz
sagledavanja:
Moralni rizik
se vezuje za li
čne osobine zajmotražioca, njegov poslovni ugled i
karakteristike menadžmenta preduze
ća čiji je vlasnik ili njime upravlja. Poslovni rizik se
vezuje za kapacitet preduze
ća shvaćen u dvostrukom smislu: kao stvarni proizvodno-
tehni
čki kapacitet i kao finansijski kapacitet odnosno izvor prihoda za vraćanje duga.
Poslovni rizik
se
često ‘pokriva’ kolateralom, što omogućava smanjenje poslovnog
rizika na kriti
čnim tačkama.
Rizik vlasništva
se vezuje za kapital zajmotražioca. Posebnu
ulogu ovaj elemenat ima u odobravanju hipotekarnih kredita, a u savremenim uslovima
više ozna
čava odgovarajuću strukturu sredstava i izvora sredstava zajmotražioca.
11
P.Jurković: “Razvojna i kreditna sposobnost investitora” u zborniku: Poslovne
finansije, Narodne novine, Zagreb, 1980. godine, str. 206.
12
F. Leitner: Bilanztechnik und Bilanzkritik, X Aufl. Berlin, 1933. godine, str. 303.
13
Vidi opširnije: Glenn G.Munn and F.L.Garcia: Encyclopedia of Banking and Finance,
Eighth Edition, Revised and Expanded, Bankers Publishing Company, Boston, 1983.
godine, str. 159, 176, 191. i 229.
karaktera (“character”) = moralni rizik (“moral risk”),
kapaciteta (“capacity”) = poslovni rizik (“business risk”)
kapitala (“capital”) = rizik vlasništva (“property risk”).
256
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Slika br. 10-3: Sigurnosne zone plasiranih sredstava banke
Iz navedene slike br. 10-3 je vidljivo, da neke banke preferiraju ne samo jednu
sigurnosnu zonu, kao što je to na primer kolateral, ve
ć najmanje dve, pa čak i više, tri.
Naime, primarna sigurnosna zona kredita (1) je dovoljan prihod, odnosno pozitivan
nov
čani tok (“cash flow”), iz koga će korisnik kredita otplaćivati kredit. Druga
sigurnosna zona kredita (2) je imovina u bilansu stanja banke, koja se može dati u
zalogu kao garancija ili likvidna imovina, koja se može prodati za gotovinu, kako bi se
obezbedile “rupe” u nov
čanom toku komitenta. Konačno, za firmu može da garantuje i
njen vlasnik svojom li
čnom imovinom (3 zona), da bi obezbedio vraćanje kredita.
10.2.3. Relativizacija kreditnog rizika
Izloženost banke kreditnom riziku zahteva aktivnost menadžment tima u tri me
đuzavisne
faze:
Prvo,
menadžment tim mora identifikovati sistemske rizike koji se smatraju
karakteristi
čnim za kreditni portfolio. U ovom sagledavanju važnu ulogu igraju
statisti
čka i ekonomska analiza, ali često puta i veliko bankarsko iskustvo.
Drugo,
mora
da bude dizajniran i instaliran sistem izveštavanja sa jednim brojem odgovaraju
ćih
upravlja
čkih kategorija kredita. Potencijalni korisnici mogli bi da budu sortirani u set
kategorija koji pokrivaju glavninu reakcija na eksterne udare.
Tre
će,
menadžment tim
mora odrediti razli
čite premije rizika za tipove, odnosno vrste kredita za koje veruje da
postoje razli
čite izloženosti riziku.
Banka može da vrši preventivnu i naknadnu relativizaciju kreditnog portfolio rizika.
Preventivna relativizacija rizika kreditnog portfolia obuhvata:
•
analizu i ocenu kreditne sposobnosti zajmotražilaca,
•
uzimanje kolaterala ili zaloge za ‘poja
čanje’ kreditne sposobnosti,
•
ugra
đivanje u ugovoru o kreditu određenih zaštitnih klauzula,
16
Mark J. Flannery: A Portfolio View of Loan Selection and Pricing, u knjizi:
Handbook for Banking Strategy, Edited by: Richard C. Aspinwall and Robert A.
Eisenbeis, John Wiley and Sons, New York, 1985, str.457.
17
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Management in the Financial Services
Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989, str. 548-
549.
258
BANKE I RIZICI
•
ugovaranje odre
đenih vrsta kamatnih stopa (promenjivih),
•
diversifikaciju kreditnog portfolija,
•
distribuciju kreditnog portfolija, i
•
planiranje sredstava za budu
će gubitke u kreditnom portfoliju.
Naknadna relativizacija rizika kreditnog portfolija obuhvata:
•
diversifikaciju kreditnog portfolia,
•
veli
činu pojedinačnog kredita,
•
klasifikaciju kredita (klasifikovana aktiva),
•
rezerve za pokri
će gubitaka kreditnog portfolija,
•
adekvatnost kapitala banke, i
•
utrživost zaloge.
Naravno, neke postupke relativizacije je teško razdvojiti, pa se oni pojavljuju u obe
navedene grupe. Ponašanje kreditora u pravcu preduzimanja nivoa kreditnog rizika, koji
nije direktno vidljiv, reflektuje se izme
đu ostalog u kreditnoj politici banke, kvalitetu
kreditne analize banke, kreditnom nadzoru i ekspertizama kreditnih referenata.
Ekspertize kreditnih referenata su izraz njihove sposobnosti, obu
čenosti i iskustva u
ovim poslovima.
10.3. UPRAVLJANJE RIZIKOM KRATKORO
ČNOG KREDITA
10.3.1. Kreditna politika i odluke o kreditu
Kreditna politika banke treba da predstavlja, s jedne strane, okvir kreditne aktivnosti
banke i, s druge strane, jasnu svakodnevnu operativnu proceduru sa ciljem da se
kreditna strategija i procedura razume i efikasno koordinira putem ban
čine
organizacione strukture. Kreditna politika treba da je u pisanoj formi i da teži ka
maksimiranju profitabilnosti kreditne aktivnosti u okviru prihvatljivog rizika za banku.
Razvoj kreditne politike zahteva kompatibilnost sa njenim poslovnim ciljevima,
marketing i kreditnim strategijama. Kreditni portfolio kod ve
ćine poslovnih banaka ima
najve
će učešće u njihovoj ukupnoj aktivi i predstavlja osnovni izvor prihoda banke.
Važno je da banka ima odgovaraju
ći stručni kadar, koji će biti garancija za odgovarajući
nivo kvaliteta kreditnog porfolija i održavanje nivoa kreditnih gubitaka sa obimom rasta
kreditne aktive.
Donošenje odluke o kreditu je proces koji se odvija u nekoliko faza i na nekoliko nivoa.
Može se re
ći da ne postoji rizik odobrenja kredita, već rizik vraćanja kredita koji treba
sagledati prilikom odobravanja kredita. Bitnu komponentu tog procesa
čine stručni
kadrovi – kreditni menadžeri, osposobljeni za kreditnu analizu. Faze i element
BANKE I RIZICI
259

10.3.2. Kreditna analiza i ocena kreditne sposobnosti
Osnovni razlog za izradu kreditne analize poslovanja zajmotražioca je merenje rizika ili
nepla
ćanja odnosno nevraćanja kredita koji treba da mu se odobri. Mnogi faktori mogu
uticati da poslovanje zajmotražioca u budu
ćnosti bude nedovoljno rentabilno ili čak
nerentabilno da zajmotražilac ostvari gubitak. Uzroci takvom poslovanju zajmotražioca
mogu biti razli
čiti, počev od uzroka izazvanih višom silom (vremenske nepogode,
poplave, suše, grad, politi
čki nemiri, rat), uzroka ekonomske prirode odnosno tržišnih
faktora (opšta privredna recesija, inflacioni trendovi, energetska kriza), pa do
kadrovskih faktora, kao što su planirane ili neplanirane promene menadžmet tima,
odlazak ili smena pojedinih visoko stru
čnih specijalista itd.
Osnovna svrha izrade kreditne analize je, da utvrdi postoji li i da li
će i ubuduće
postojati volja i sposobnost odnosno mogu
ćnost zajmotražioca da otplaćuje eventualno
odobreni kredit u skladu sa uslovima ugovora o kreditu. Banka odnosno kreditni referent
mora utvrditi stepen rizika i volje i mogu
ćnosti, koji mora preuzeti na sebe i u slučaju da
rok vra
ćanja kredita može biti i produžen. Odnosno, ako jedan kredit treba da bude
odobren, potrebno je precizno definisati uslove pod kojima
će biti odobren. Pri tome
treba imati na umu da je neke od faktora koji uti
ču na sposobnost i mogućnost
zajmotražioca da
će vraćati kredit teško ili čak vrlo teško proceniti. Međutim, tu
procenu mora uraditi kreditni referent banke na što je mogu
će realniji način kroz
pripremu finansijskih projekcija. Pri tome je od zna
čaja kako ekonomska prošlost i
sadašnjost tako i ekonomska budu
ćnost zajmotražioca.
Suština ocene kreditne sposobnosti svodi se na analizu i ocenu karakteristika i
specifi
čnosti kredita kao komponenti kreditnog rizika. U principu, svaki kreditni posao
ima svoje karakteristike i specifi
čnosti i traži poseban pristup i proveru sa aspekta
analize i ocene kreditne sposobnosti zajmotražioca. Koncepcija analize kreditne
sposobnosti zajmotražioca poznata je u literaturi pod nazivom pet kreditnih elemenata
odnosno ‘
five Cs of credit’.
ćemo se ograničti na kratak opis analize
ovih pet faktora,
čijom konsekventnom primenom treba doći do što pouzdanije
dijagnoze ekonomskog i finansijskog stanja zajmotražioca. Suština analize je na
dobijanju što pouzdanijih odgovora na slede
ća pitanja:
(1)
Da li
će zajmotražilac moći izvršavati svoje obaveze onako kako dospevaju?
19
Kl
asična koncepcija analize kreditne sposobnosti zajmotražioca uključivala je samo
prva tri faktora tj. ‘3 Cs of credit’(‘Character’,’Capacity’,’Capital’), dok je moderna
koncepcija inkorporirala u svoju ‘formulu’ još navedena dva (‘Collateral’ i
‘Conditions
’). Naravno, savremeno poslovanje preduzeća ne odvija se danas samo
unutar zemlje već i sa inostranstvom, pa se ova koncepcija proširuje i drugim faktorima,
kao što su rizik zemlje sa kojom preduzeće ima poslovne odnose (‘country risk’) i
drugo. Vidi o ovome detaljnije: Jack R. Crigger: An Ocean of ‘Cs’, u The Journal of
Commercial Bank Lending, December 1975. godine, str. 2-8.
BANKE I RIZICI
261
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
(2)
Da li su realna i likvidna njegova potraživanja i kurentne njegove zalihe?
(3)
Da li zajmotražilac dostiže zadovoljavaju
ći obim prodaje i u odnosu na uloženi
obrtni i fiksni kapital?
(4)
Da li zajmotražilac zara
đuje realnu stopu prinosa na obim prodaje, sredstava i neto
vrednosti ?
(5)
Do koje granice se može smanjivati stopa profita zajmotražioca, a da se pri tom ne
ugrozi njegova sposobnost da izmiruje obaveze kao što su kamate, renta ili otplata
kredita?
(6)
Koliko
će se, u slučaju bankrotstva zajmotražioca, smanjiti vrednost njegove aktive
u odnosu na bilansne vrednosti do momenta kada kreditori po
čnu snositi gubitke po
osnovu datog kreditnog posla?
(7)
Da li je finansijsko stanje zajmotražioca stabilno, nestabilno ili nešto izme
đu?
U zavisnosti od toga da li zajmotražilac traži kratkoro
čni, srednjoročni ili pak dugoročni
kredit, nužno je u analizu i ocenu kreditne sposobnosti inkorporirati odgovaraju
ću
vremensku dimenziju. To je naro
čito važno za projekciju rentabilnosti zajmoprimca za
vreme trajanja obaveze vra
ćanja kredita. Ova projekcija zahteva proučavanje:
konkurentskih uslova, uslova ponude i tražnje i budu
će perspektive grane zajmotražioca.
Isto tako, ova projekcija zahteva i pažljivu analizu njegove snage i slabosti, kao što su:
kvalitet menadžmenta, efikasnost njegove organizacije proizvodnje, efektivnost
njegovog marketinga, zdravlje njegovih zaposlenih, fizi
čka kondicija opreme,
raspoloživost i cena radne snage, sirovina i materijala, te vrednost bilo kojih
neopipljivih stvari kao što su patentno pravo i licencni ugovori i mogu
ćnost eventualnih
obaveza.
Primenu tehnike diskriminacione anlaize u “credit scoring” modelu možemo videti na
primeru kompanije “M”, što se vidi u pregledu br. 10-1.
Pregled br. 10-1
: Primer jednog kreditnog skoring modela kompanije “M”
Karakteristike
Rang
Zbir
bodova
Važnost
Ukupna
važnost
Vreme u poslu
(delatnosti)
Manje od 1 godine = -2
Više od 6 godina = 5
-1
1
-1
Menadžment
iskustvo
Manje od 5 godina = 0
Više od 10 godina = 5
5
3
15
Dug / neto
vrednost racio
Više od 2,0X = -1
Manje od 0,5X = 4
0
2
0
Stepen
konkurencije
Visok stepen = 0
Monopol = 2
1
1
1
20
Edward W. Reed and Edward K. Gill: Commercial Banking, Prentice-Hall,
Englewood Cliffs, New Jersey, 1989. godine, str. 234.
262
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
su prva tri bitna, a da druga dva samo upotpunjuju i proširuju analizu ekonomskog
ambijenta zajmotražioca i ukazuju na mogu
ćnost obezbeđenja datog kredita.
Naša savremena bankarska praksa je u dobroj meri prihvatila metode analize kreditne
sposobnosti zajmotražioca prema praksi banaka u visoko razvijenim tržišnim
privredama, kao što je to SAD. U praksi ameri
čkog poslovnog bankarstva, u analizu
kreditne sposobnosti zajmotražioca obi
čno se uključuje već navedenih pet faktora, tzv.
‘five Cs of credit’, kao što su:
(1)
karakteristike zajmotražioca
(‘character’) ili volja za pla
ćanje,
(2)
kapacitet zajmotražioca
(‘capacity’) ili sposobnost - mogu
ćnost plaćanja,
(3)
kapital zajmotražioca
(‘capital’) ili bogatstvo dužnika,
(4)
uslovi obezbe
đenja kredita
(‘collateral’), zaloga ili osiguranje, ako je potrebno,
(5)
uslovi poslovanja zajmotražioca (‘conditions’) odnosno ekterni, ekonomski uslovi.
Ovih pet navedenih faktora upravljanja kreditom (Cs) izražava se i kao: (1) karakter,
dobar gra
đanin (‘character’ ili ‘good citizen’), (2) kapacitet ili tok gotovine (‘capacity’
ili ‘cash flow’), (3) kapital ili bogatstvo, (‘capital’ ili ‘wealth’), (4) zaloga ili
obezbe
đenje, (‘collateral ili security’) i (5) uslovi ili ekonomski ambijent (‘conditions’
ili ‘economic environment’).
Veze i karakteristike navedenih faktora sa vrstama rizika
pokazuje pregled br. 10-2.
Pregled br. 10-2
: Veze faktora ocene kreditne sposobnosti i rizika
1. Karakter (‘character’)
- dobar gra
đanin
- moralni rizik
2. Kapacitet (‘capacity’)
- tok gotovine
- poslovni rizik
22
Brojna je američka bankarska literatura u kojoj se navode i analiziraju ovi faktori.
Njihova interpretacija je manje-više ista, samo je razlika u dubini poniranja u analizu
svakog pojedinačnog faktora. Mi ćemo se poslužiti samo onim tekstovima koji na
najbolji mogući način ili najsažetije izražavaju elemente merenja kreditnog rizika. Da
navedemo samo neke: (1) William H. Bryan: The Banker and the Credit Decision, u
knjizi: Bank Credit, Edited by Herbert V. Prochnow, Harper & Row, Publisher, New
York, 1981. godine, str. 2-4.; (2) Eduward W. Reed & Eduward K. Gill: Commercial
Banking, Fourth Edition, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, 1989. godine, str. 216-221.;
(3) Steven J. Beck: Financing Leveraged Buyouts, u knjizi: The Bankers’ Handbook,
Third Edition, Edited by William H. Baughn, Thomas I. Storrs and Charls E. Walker,
Dow Jones-Irwin, Homewood Illinois, str. 743-750.; (4) Joseph F. Sinkey: Commercial
Banks Financial Management in the Financial Services Industry, Third Edition,
MacMillan Publishing Company, New York, 1989. godine, str. 495.; (5) Duane B.
Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks - Community, Regional
and Global, Prentice-Hall Englewood Cliffs, New Jersey, 1990. godine, str. 459-460, i
druga literatura, koja je korišćena u ovom radu, a nalazi se konkretno navedena u spisku
literature.
23
Sinkey, ibidem, str. 495.
264
BANKE I RIZICI
3. Kapital (‘capital’)
- bogatstvo
- imovinski rizik
4. Kolateral (‘collateral’)
- sigurnost
- rizik zaloge
5. Uslovi (‘conditions’)
- konjunktura
- tržišni rizik
Prva
četiri kriterijuma odnose se na ocenu sposobnosti plaćanja zajmotražioca, dok se
peti kriterijum odnosi na opšte uslove poslovanja u grani zajmotražioca.
(1) Karakter zajmotražioca
Savremeni pristup sagledavanju karaktera zajmotražioca je dobio nešto druga
čiji sadržaj
nego što se to može zaklju
čiti iz samog izraza ‘karakter’. Naime, uže shvatanje izraza
‘karakter’, ili pak karakteristike zajmotražioca, polazi od opisivanja njegovih li
čnih
osobina stavljaju
ći u fokus njegovu spremnost da vrati kredit pod ugovorenim uslovima.
Šire shvatanje karaktera zajmotražioca uklju
čuje i druge elemente u analizu za ocenu
njegove kreditne sposobnosti, pa se dolazi do odvojene analize i ocene:
(1) karakteristika zajmotražioca u smislu njegovih osobina i njegovog poslovnog ugleda
i
(2) karakteristika preduze
ća kojim on upravlja kao vlasnik ili menadžer.
Najpogodinije elemente i indikatore za ocenjivanje karaktera zajmotražioca u smislu
njegovih li
čnih osobina i poslovnog ugleda oboje preporučuje R. Bartles,
pregledu br. 10-3.
Pregled br. 10-3
: Elementi i indikatori karaktera zajmotražioca
Elementi
Indikatori
Odgovornost
Osobine li
čnosti menadžera - vlasnika preduzeća
Integritet
Poslovna iskustva sa zajmotražiocem: sopstvena iskustva i
iskustva njegovih najvažnijih kupaca i dobavlja
ča
Ta
čnost
Blagovremenost izmirenja obaveza
Doslednost
Stanje poslovnih knjiga (ažurnost, preglednost, pouzdanost)
Što se ti
če karaktera preduzeća, u uslovima odvojenosti svojine od upravljanja
preduze
ćem bez obzira ko je vlasnik, sa stanovišta kreditne sposobnosti važniji je
karakter preduze
ća od karaktera pojedinca kao menadžera ili vlasnika preduzeća. Zato
24
Dr Boško Živković i Zorica Vidić: Analiza i ocena kreditne sposobnosti preduzeća u
američkom komercijalnom bankarstvu, Jugoslovensko bankarstvo 5/89, UBJ, Beograd,
maj, 1989. godine.
25
R.Bartles: Credit Management, The Ronald Press Company, New York, 1967. godine,
str. 312-
318; i Ranko Jelić: Rizici u poslovnim bankama, analiza i regulisanje, Beograd,
1988. godine, magistarski rad, strana 38-39, preuzeto iz: Rizici u bankarskom
poslovanju, redaktor: dr Branko Vasiljević, Fokus, Beograd, 1990. godine, str. 33, 35. i
36.
BANKE I RIZICI
265

Kapacitet ne reflektuje samo anticipativni tok gotovine, ve
ć i druge zahteve ovog
priliva. Ako druge obaveze ili prioritetni zahtevi, na primer plate ili porez, apsorbuju
projektovani priliv, mogao bi se pojaviti nedostatak sredstava za vra
ćanje kredita. Time
bi se verovatno morale koristiti jedna ili više preostalih nabrojanih mogu
ćnosti za
vra
ćanje kredita.
(3) Kapital zajmotražioca
Kapital zajmotražioca kao faktor kreditne sposobnosti podrazumeva finansijsku
vrednost komitenta odnosno njegove firme i meri se kao neto vrednost imovine vlasnika,
a dobija se tako što se od ukupnih sredstava (aktive) oduzmu ukupne obaveze (pasiva).
Kapital reflektuje akumulirano bogatstvo zajmotražioca i u odre
đenom obimu je
indikator uspeha u prošlosti. Pri tome treba imati u vidu da je merenje kapitala subjekt
iskrivljenosti prouzrokovan varijacijama vrednovanja specifi
čih sredstava (aktive). Pri
tome treba biti obazriv pošto obi
čno knjigovodstvena vrednost ne reflektuje tržišnu
vrednost. Za analizu kapitala važno je kori
šćenje elemenata i indikatora navedenih u
pregledu br. 10-5.
Pregled br. 10-5
: Elementi i indkatori kapitala zajmotražioca
Elementi
Indikatori
Fizi
čka aktiva
Sopstvena neto imovina
Kapitalna ulaganja
Kamata na planirana ulaganja
Najvažniji kreditori
Likvidaciona vrednost
Troškovi konfiskacije
U posebnim slu
čajevima, kad se radi o visokim rizicima i kad standardna analiza
kapitala i uvid u navedene elemente i indikatore nisu dovoljni, kreditna analiza se sa
rutinske proširuje na analizu strukture realne aktive zajmotražioca (zalihe materijala i
gotovih proizvoda, potraživanja, oprema, zemljište) i da se tako obezbedi naplata
kredita u slu
čaju likvidacije firme.
(4) Uslovi obezbe
đenja kredita
Obezbe
đenje kredita (‘collateral’) ima za svrhu pokriće ‘slabih’ tačaka kreditne
sposobnosti preduze
ća - zajmotražioca. Kolateral se može odnositi na bilo koja pogodna
sredstva (u aktivi) kojima zajmotražilac raspolaže kao specifi
čnom zalogom radi
obezbe
đenja vraćanja kredita. Založna aktiva se ponekad dopunjava ili premešta na
kori
šćenje kod supotpisnika radi garantovanja vraćanja kredita. U tom slučaju banka
mora ispitati kreditnu sposobnost i zajmotražioca i supotpisnika.
Tamo gde postoje u dobroj meri realni izgledi za uspešno obavljanje posla, a ocena
kreditne sposobnosti je pokazala da preduze
će zajmotražilac ima jednu ili više uočenih
slabosti ili nedostataka, kreditna sposobnost se može “poja
čati” odgovarajućim
kolateralnim pokri
ćem. Slabe tačke mogu biti izražene kao: nedovoljna raspoloživost
BANKE I RIZICI
267
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
spostvenog kapitala, nedovoljni finansijski kapacitet ili nepovoljne konjunkturne
situacije.
To zna
či da u normalnim uslovima, kad je kod preduzeća utvrđen i projektovan visok
stepen kreditne sposobnosti i da se ne uo
čavaju ‘slabe’ tačke koje bi iziskivale određena
‘poja
čanja’, nema ni potrebe za dodatnim pokrićem kreditnog rizika kolateralom.
Naravno, pri tome treba imati u vidu individualnosti i osobenosti svakog zajmotražioca,
što
će uslovljavati i eventualnu (stvarnu) potrebu za dodatnim obezbeđenjem vraćanja
kredita.
(5) Uslovi poslovanja zajmotražioca
Uslovi poslovanja preduze
ća odnose se, pre svega, na ekonomsku sredinu odnosno
konjunkturu
će posluje ili na prilike zaposlenosti u preduzeću. Važno
je da analiza kreditne sposobnosti obuhvati razmatranje uslova ekonomske sredine u
okviru kojih zajmotražilac posluje, ekonomske projekcije u periodu vra
ćanja kredita i
druge karakteristike budu
ćeg dužnika koje čine njegovu posebnu osetljivost na
fluktuacije u ekonomiji.
Što je period vra
ćanja kredita duži, to su manje mogućnosti za realno sagledavanje
trendova budu
ćih tržišnih kretanja u sredini u kojoj preduzeće posluje. Za kratke rokove
vra
ćanja kredita relativno je lakše sagledati trendove budućih promena i njihove efekte
na poslovanje preduze
ća. Problem postaje još složeniji ako se radi o delatnostima koje
podležu sezonskim i sekularnim oscilacijama aktivnosti preduze
ća.
U slu
čaju da klijent postane nevoljan ili nesposoban da plati i dužnik odbije saradnju sa
bankom da reši poteško
će, tada je potrebno ući u posed kolaterala ili kapitala i prodati
ga da bi se izmirile obaveze. Me
đutim, to je poslednja mera. Bančin posao je
kreditiranje a ne likvidacija aktive finansijski iscrpljenih firmi ili individualaca.
Takve
procedure zahtevaju vreme, skupe su i
često rezultiraju finansijskim gubicima, a isto
tako i gubitkom dobrog ugleda (‘goodwill’). Svrha kolaterala je da obezbedi ja
ču
pobudu zajmoprimca da plati obaveze na dan dospe
ća.
10.3.4. Informaciona osnova analize kreditne sposobnosti
Za analizu faktora kreditne sposobnosti zajmotražioca koriste se kako interni podaci o
zajmotražiocu tako i eksterni izvori informacija o zajmotražiocu kojima ne raspolaže
banka ve
ć razne druge firme, agencije i ustanove. Dakle, pored onih podataka i
informacija koje o zajmotražiocu poseduje banka, korisno je raspolagati i drugim
27
Konjunktur
a je latinski izraz i znači: a) sticaj okolnosti, a u običnom govoru: dobra
prilika za zaradu, b) sva obeležja koja karakterišu tržišnu privredu, a odnose se na:
kretanje ponude i tražnje, cene, hartije od vrednosti, zarade, dividende, proizvodnju itd.
Vid
i: Bratoljub Klaić: Riječnik stranih riječi, Zora, Zagreb, 1962. godine, str. 783.
28
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer, ibidem, str. 460.
268
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Bradstreet (skra
ćeno: D & B)
zasniva svoje poslovanje na izveštajnim podacima i na
sopstvenim analiti
čkim podacima tri miliona kompanija iz SAD i Kanade. D & B
Kompanija obezbe
đuje rejtinge procenjene finansijske snage, promptnost plaćanja,
adekvatnost kapitala i statisti
čke podatke o racijima finansijskih performansi
rejtingovanih kompanija.
10.3.5. Metode analize i ocene kreditne sposobnosti
Pored ve
ć navedenih metoda za rano otkrivanje slabosti u poslovanju firmi komitenata
banke, za analizu i ocenu kreditne sposobnosti zajmotražilaca koriste se i odre
đeni
finansijski raciji zajmotražilaca. Prema prvoj racio analizi, koju je 1932. godine sa
činila
kreditna agencija Dun & Bradstreet Inc., navodi se “14 važnih racija”.
Raciji su
varirali prema vrsti delatnosti, a posebni su kori
šćeni za banke, osiguranje, rudnike itd.
Posebno su (1982. godine) ustanovljeni raciji za adekvatnost kapitala u bankama, gde se
koriste dve glavne mere adekvatnosti kapitala: (1) primarni kapital prema ukupnim
sredstvima i (2) ukupni kapital prema ukupnim sredstvima.
Prema D.B. Graddy & A.H. Spencer-u,
češće su u upotrebi četiri grupe finansijskih
racija u analizi i oceni kreditne sposobnosti zajmotražioca: likvidnost, aktivnost,
leveridž i profitabilnost. Uz dodatak još nekoliko u okviru dve grupe, navodimo ih
detaljnije u okviru svake grupe:
1. Likvidnost
1.1. Teku
ća aktiva : tekuća pasiva
1.2. Teku
ća aktiva - zalihe : tekuća pasiva
2. Aktivnost
2.1. Potraživanja x 360 : godišnja prodaja na kredit
2.2. Cena koštanja prodate robe : prose
čne zalihe
2.3. Neto prodaja : neto obrtni kapital
2.4. Neto prodaja : fiksna aktiva
2.5. Neto prodaja : ukupna aktiva
3. Leveridž
3.1. Ukupan dug : ukupna aktiva
3.2. Ukupan dug : deoni
čki kapital
30
Thomas Fitch: Dictionary of Banking Terms, Barron’s Business Guides, New York,
1990. godine, str. 208.
31
Glen G. Munn and F.L. Gracia: Encyclopedia of Banking and Finance, Eighth Edition
Revised and Expanded, Bankers Publishing Company, Boston, 1983. godine, str. 811.
32
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks - Community,
Regional and Global, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1990. godine, str.
477.
270
BANKE I RIZICI
3.3. Zarada pre kamate i poreza : ukupno pla
ćena kamata
3.4. Prihod raspoloživ za pokri
će fiksnih obaveza : fiksne obaveze
4. Profitabilnost
4.1. Bruto profit : neto prodaja
4.2. Neto profit posle poreza : prodaja
4.3. Neto profit posle poreza : ukupna aktiva
4.4. Neto profit posle poreza : neto vrednost
Nave
šćemo u najkraćim crtama samo ono što je najvažnije za svaki od navedenih racija
kao metoda kreditne analize.
(1)
Racija likvidnosti
(‘liquidity ratios’) su indikatori
sposobnosti preduze
ća - zajmotražioca, u izvršavnju njegovih tekućih obaveza. Reč je o
dva pokazatelja likvidnosti: jednog u širem, i drugog u užem smislu.
(1.1.) Teku
ći ili opšti racio likvidnosti (‘cuurent liquidity ratio’) izražava se odnosom
obrtnih sredstava prema teku
ćim obavezama. To je pokazatelj raspoloživosti obrtnih
sredstava preduze
ća zajmotražioca u odnosu na tekuće kratkoročne obaveze. U
ameri
čkoj praksi se smatra poželjnim da odnos tekućih obrtnih sredstava prema tekućim
kratkoro
čnim obavezama bude 2:1. Naravno, ovo pravilo, koje se u američkoj praksi
popularno naziva ‘pravilo palca’ (‘rule of tumb’), treba uzeti dosta uslovno, što zavisi od
svake konkretne situacije i vrste aktivnosti preduze
ća. Inače, visok pokazatelj ovog
racija ukazuje na neefikasnu upotrebu kapitala, a suprotno, isuviše nizak pokazatelj je
znak prisutne nelikvidnosti preduze
ća.
(1.2.) Racio likvidnosti u užem smislu (‘quick ratio’ ili ‘acid test ratio’) predstavlja
oštrije merilo likvidnosti preduze
ća zajmotražioca i izražava se odnosom obrtnih
sredstava umanjenih za zalihe prema teku
ćim obavezama. Oštrina ovog pokazatelja je u
relativnom težem pretvaranju zaliha u likvidna sredstva po knjigovodstvenoj vrednosti,
što je razlog da se izuzimaju iz obtrnih sredstava. U ovom slu
čaju poželjnim se smatra
odnos 1:1, pri
čemu treba voditi računa da će kvalitet pokazatelja zavisiti od mogućnosti
naplate potraživanja i rokova u kojima dospevaju obaveze.
(2)
Racija aktivnosti
(‘aktivity ratios’) pokazuju efikasnost kori
šćenja raspoloživih
sredstava u ostvarivanju prihoda preduze
ća. Grupa ovih pokazatelja zasniva se na
odnosu pojedinih delova ili pozicija aktive prema ostvarenom prihodu preduze
ća.
Izloži
ćemo ukratko suštinu četiri grupe ovih pokazatelja.
(2.1.) Prose
čni period naplate (‘average collection period’) je odnos neto potraživanja
od kupaca prema godišnjem obimu prodaje podeljenom na 360 dana. Predstavlja
prose
čan period izražen u danima, u kojem se vrši naplata potraživanja od kupaca.
33
Charles S. Dickerson: Financial Analysis for Credit Decisions, u knjizi: The Bankers’
Handbook, Third Edition, Edited by: William H. Baughn, Thomas I. Storrs and Charls
E. Walker, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1988. godine, str.na 640-649.
BANKE I RIZICI
271

(4.1.) Stopa marže bruto profita (“gross profit margin ratio”) je najvažniji element u
odre
đivanju konačnog nivoa profitabilnosti. To je komparacija prihoda koji potiče od
prodaje proizvoda prema troškovima proizvodnje odnosno nabavke (u trgovini) prodate
robe.
(4.2.) Stopa marže prinosa (‘net profit margin ratio’) pokazuje odnos neto profita prema
vrednosti neto prodaje, odnosno pokazuje koliko se ostvaruje prinosa na nov
čanu
jedinicu vrednosti prodaje.
(4.3.) Stopa prinosa na ukupna sredstva (‘return on investment - total assets – ratio’) je
pokazatelj profitabilnosti ukupne aktive odnosno stopa prinosa na ukupna sredstva.
Pokazuje efikasnost upravljanja ukupno angažovanim sredstvima.
(4.4.) Stopa prinosa na nominalni kapital (‘retun on stockholders equity ratio’) je
merenje efikasnosti menadžmenta u odnosu na deoni
čki kapital. To po mnogima
predstavlja kona
čni kriterijum efikasnosti menadžmenta. Pojedinci obično ulažu u
poslove sa anticipacijom da
će ulaganja generisati prinos koji će prevazići druge
otvorene mogu
će opcije.
10.3.6. Rizik naplate odobrenog kredita
Kaže se da banka ‘nikad’ ne odobrava loš kredit, kredit postaje loš samo posle
odobrenja. Pošto banka putem kreditiranja obezbe
đuje glavni izvor prihoda, važno je da
ima kontrolu gubitaka na kreditima i da ih održava na relativno maloj margini, kako bi
mogla da ostvari zadovoljavaju
ći profit i dividendu. Zbog toga bankari nastoje da
kontinuirano budu u toku sa efektima poslovanja dužnika, kako bi blagovremeno mogli
uticati na povoljne ishode za banku. Problem kredita nastaje kad se kod dužnika javlja
kriza gotovine i dužnik nije u mogu
ćnosti da raspoloživom gotovinom podmiruje
operativne potrebe i izvršava dospele obaveze.
Dakle, kad je kredit ve
ć odobren i kad je zajmoprimac povukao sredstva sa računa
banke na svoj ra
čun odnosno kad je kredit iskorišćen, jedan od primarnih zadataka
kreditnog referenta je pra
ćenje poslovanja zajmoprimca i procena određenih događaja i
promena u ponašanju menadžmenta zajmoprimca. Evo nekih promena koje mogu biti
interesantne za banku pre nego što nastanu problemi vra
ćanja kredita:
(1)
promene u menadžmentu dužnika (odlazak klju
čnog čoveka firme ili pak ključni
čovek iz prodaje);
34
Willard Alexsander and Gerald R. Downey, Jr.: Handling Problem Loans, u knjizi:
The Bankers’ Handbook, Third Edition, Edited by: William H. Baughn, Thomas I.
Storrs and Charls E. Walker, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1988. godine, str.
658.
BANKE I RIZICI
273
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
(2)
promene u li
čnim navikama i običajima postojećeg menadžment tima dužnika, kao
što su zdravstveni problemi, razvod, smrt bliskog prijatelja;
(3)
promene u trendu industrije, kao što je pad tražnje odre
đene robe, pad kupovne
mo
ći potrošača;
(4)
pojava nove konkurencije u industrijskom rastu može da prouzrokuje smanjenje
prodaje i pad profitabilnosti.
(5)
pogoršanje u celoj ekonomiji može ‘pretvoriti’ jedan dobar kredit u loš kredit usled
inflacije, recesije;
(6)
rapidan rast poslovanja - ekspanzija tako
đe može voditi dužnika u probleme (kod
buma prodaje, nerealno pove
ćanje kapaciteta);
(7)
promene državne regulative može da prouzrokuje probleme u slabljenju
konkurentnosti u industriji.
Naravno, ovi problemi mogu prouzrokovati teško
će kod dužnika i važno je da ih banka
“otkrije” pre po
četka vraćanja kredita. Međutim, kad problemi nastanu i kad se počnu
reflektovati na vra
ćanje kredita, banka pri tome treba imati na umu važne sugestije za
smanjenje rizika naplate kredita. To se naro
čito manifestuje prilikom kašnjenja odnosno
prekora
čenja roka vraćanja kredita i pri tome se treba truditi da se postupa na sledeći
na
čin:
(1)
Nikad ne dozvolite korisniku kredita (dužniku) da se ose
ća da je samo jedan od
mnogih delinkvenata. Pokušajte da izazovete odre
đeni stepen saradnje sa dužnikom.
(2)
Kad dužnik propusti bilo koji deo ugovora, odmah determinišite razlog.
(3)
Sa
činite plan akcije za saradnju sa dužnikom za servisiranje duga u budućnosti.
(4)
Budite tvrdi ali pozitivni, kad aktivirate zalogu (kolateral) dužnika.
(5)
Izbegavajte prete
ća pisma (izveštaje) dužniku.
(6)
Kontaktirajte dužnika na najpodesniji na
čin.
(7)
Ne raspravljajte se pri neispunjenju prvog pla
ćanja rate po ugovoru, već to
smatrajte kao rutinsku stvar.
Ako situacija zahteva preduzimanje fizi
čkog posedovanja zaloge (kolaterala), odluka
treba da bude izvršena odmah. Svako kašnjenje može prouzrokovati kori
šćenje prečeg
prava od strane drugih kreditora. Krajnji ishodi mogu biti slede
ći:
poslovanja, likvidacija posla ili izbor bankrotstva.
35
Duane b. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks - Community,
Regional and Global, Prentice-Hall, Inc., Englewood Cliffs, New Jersey, 1990. godine,
str. 416.
36
WillardAlexander and Gerald R. Downey, Jr.: Handling Problem Loans, u knjizi: The
Bankers’ Handbook, str. 662-666.
274
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Pri tome se mogu desiti tri situacije:
prva
, da je investitor kreditno sposoban i da je
dobar projekat;
druga
, da je investitor kreditno nesposoban, a projekat dobar, i
tre
ća
, da
je investitor kreditno sposoban, a da je projekat loš. Teoretski je mogu
ća situacija koja
polazi od toga da je investitor kreditno nesposoban i da je projekat loš, pa je i ne
uzimamo u obzir.
Sa stanovišta banke je važno da se prilikom konkretnog investicionog zahvata, pri kome
se ra
čuna na kreditna sredstva banke, uzmu u obzir tri aspekta:
(1)
mogu
ćnosti banke da prati konkretan investicioni projekat,
(2)
kreditna sposobnost investitora, naro
čito njena dugoročna dimanzija,
(3)
validnost konkretnog investicionog projekta.
Svi navedeni aspekti zahtevaju višedimenzionalnu, detaljnu stru
čnu analizu, kako bi se u
krajnjoj konsekvenci donela odgovaraju
ća odluka: prihvatiti investicioni projekat i
odobriti investicioni kredit ili odbiti zahtev za investicioni kredit pošto je analizom
projekta ocenjeno da ne obezbe
đuje dovoljnu sigurnost povraćaja uloženih sredstava.
10.4.2. Suština kreditne sposobnosti investitora
Banka kao kreditor treba da kompleksno sagleda kako kreditne sposobnosti
zajmotražioca tako i valjanost svakog investicionog projekta zajmotražioca. Egzaktno
utvr
đivanje performansi i efektivnosti investicionog projekta u dužem budućem periodu
treba da pokrije visok stepen rizika plasmana banke. U cilju zadovoljavanja ovih
kriterija, smatra se da je korisno da ovaj složeni posao banke obave u tri dela:
(1)
u prvom delu
se putem opštih metodoloških pristupa formira gruba slika
performansnosti i kreditne sposobnosti investitora, koja je u dobrom delu
standardizovana i predstavlja prvi selekcioni filter;
(2)
drugi deo
je znatno složeniji i obuhvata kompleksnu i egzaktnu analizu o
čekivanih
finansijskih, ekonomskih i društvenih efekata predloženog projekta;
(3)
tre
ći deo
predstavlja sintezu analiti
čkih ocena prva dva dela, tj. ocene kreditne
sposobnosti invstitiora i o
čekivane performansnosti predloženih projekata, kojom se
dolazi do elemenata za formulisanje kona
čne kreditne odluke i izbora najboljeg
investicionog projekta.
U okviru
prve grupe
indikatora
, tj. kod ocene kreditne sposobnosti investitora fokusira
se analiza profitabilnosti, kvalitet poslovne strategije i politike te stopa kapitalizacije
bilansa. Profitabilnost u proteklom periodu investitora je pouzdan indikator uspešnosti
njegovog poslovanja. Kod novih preduze
ća ne postoji takav indikator i zbog toga se
ulaganja smatraju izuzetno rizi
čnim. Fizionomija, struktura i adaptabilnost poslovne
strategije i politike su tako
đe dobri indikatori performansi zajmotražioca. Konačno,
38
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 366.
276
BANKE I RIZICI
stopa kapitalizacije predstavlja pouzdan indikator stabilnosti investitora i krajnji izvor
za naplatu plasiranog zajma.
Druga grupa indikatora
kreditne sposobnosti investitora obuhvata stepen
konkurentnosti na tržištu, nivo tehnologije i opremeljenost proizvodnih kapaciteta,
stepen promenljivosti uslova privredne grane, sposobnost adaptacije, stepen inovacija i
timsko kreiranje poslovnih poduhvata.
Tre
ća grupa indikatora
pokazuje stopu rasta
obima preduze
ća u proteklom periodu, stepen likvidnosti i solventnosti, sposobnost
servisiranja dugova i otplatne mogu
ćnosti i stepen zaštićenosti od strane države. Pri
tome se naro
čita pažnja posvećuje analizi determinanti uspešnosti, razvoja i tržišne
propulzivnosti investitora. U okviru ocene kreditne sposobnosti zajmotražioca treba
sagledati kadrovske resurse, razvojnu perspektivu i marketing orijentaciju investitora.
Kao pogodan standardizovani pristup oceni kreditne sposobnosti investitora koriste se
testovi spremnosti investitora da odgovori unapred definisanim uslovima ugovora o
zajmu preko indikatora kao što su:
(1)
sposobnost apsorbovanja odgovaraju
ćeg obima i uslova kredita,
(2)
obim slobodne, nevezane aktive preduze
ća,
(3)
stepen razvijenosti i stabilnosti poslovnog sistema,
(4)
sposobnost investitora da realizuje i izvršava osnovne odredbe ugovora,
(5)
stepen optere
ćenosti obavezama izvan ovog ugovora,
(6)
adekvatnost raspolaganja licencama, patentima, zaštitnim znakovima, ostalim
poslovnim pravima i pozicijama (‘goodwill’), kao garancija za prosperitet uspešnog
poslovanja,
(7)
rizik poslovnih promašaja i gubitaka po osnovu ve
ć ranije sklopljenih aranžmana
investitira,
(8)
realnost finansijskog izveštaja u pogledu imovinske pozicije,
(9)
postojanje eventualnih prikrivenih poreza,
(10)
založna sposobnost,
(11)
periodi
čno izveštavanje banke o bilansnim stanjima,
(12)
održavanje ugovorene stope trajnih obrtnih sredstava,
(13)
nadzor poslovnog integrisanja investitora,
(14)
ograni
čavanje novog zaduživanja preduzeća,
(15)
sankcije u uslovima nesolventnosti i/ili bankrotstva.
Odgovori na navedena pitanja su korisni indikatori banci o kreditnoj sposobnosti
investitora odnosno zajmotražioca. Zajedno sa procenom validnosti investicionog
projekta, mogu
činiti pouzdanu osnovu za procenu rizika investicionih ulaganja odnosno
za odobravanje dugoro
čnog kredita. Dakle, sledeći važan posao banke usmerava se na
39
Ibidem, str. 368.
BANKE I RIZICI
277

porezu (NCC)
= Gotovina iz poslovanja (ATX + NCC)
Minus:
Dividende (ako je normalno pla
ćena zajmotražiocu) (D)
Minus:
Izdaci za fiksni kapital (obi
čno kupovina male opreme - krupna oprema
trebala bi se sama finansirati) (FX)
Minus:
Teku
ća dospeća dugoročnog duga koji je već u knjigama
(CMLTD - AOB)
Minus:
Kamata na novi kredit (posle efekta poreza) (
∆
INT)
Minus:
Pove
ćanje obrtnog kapitala (tj. na stalnom nivou prometne aktive ili
neto razlika izme
đu tekućih sredstava i tekućih obaveza) (
∆
WC)
= SREDSTVA RASPOLOŽIVA ZA SERVISIRANJE DODATNOG KREDITA
FATSATL = (ATX + NCC) - D - FX - (CMLTD - AOB)-
∆
INT -
∆
WC
Formula sa skra
ćenicama izgleda ovako:
Za izbor pojedina
čnog projekta treba imati u vidu sledeće grupe kriterija: (1) marketing
kriterije, (2) tehni
čke kriterije, i (3) finansijske kriterije.
Marketing kriteriji polaze od tržišta odnosno od potreba kupaca i potroša
ča budućih
proizvoda i usluga, koje su projektom definisane kao finalni outputi. Pored fizi
čkih
karakteristika budu
ćeg proizvoda i njegove upotrebne vrednosti, veoma su važni
projektovana visina cene proizvoda i usluga i budu
ći kanali prodaje na koje se projekat
oslanja. Ne malu pažnju zaslužuje i na
čin komunikacije sa budućim kupcima i
potroša
čima u cilju blagovremenog upoznavanja sa svim elementima marketing miksa
novog projekta. Bez sagledavanja tržišne dimenzije ne mogu se o
čekivati
zadovoljavaju
ći efekti profitabilnosti.
Pored navedenih elemenata marketing kriterija, važno je da projekat ispuni i odre
đene
tehni
čke i finansijske kriterije. Među najvažnije tehničke kriterije spadaju vrsta
tehnologije i njena koncepcija, koje omogu
ćavaju proizvodnju savremenog,
funkcionalnog, kvalitetnog i relativno jeftinog proizvoda respektuju
ći raspoložive
materijalne, ljudske i finansijske resurse za novu proizvodnju. Srž finansijskog kriterija
može se najlakše izraziti preko koncepta toka gotovine,
koji se može predstaviti i
slede
ćom relacijom: neto profit + depresicijacija - porast potraživanja - porast zaliha +
porast dugovanja = tok gotovine.
42
The Capital Budgeting Handbook, Edited by: Mike Kaufman, Dow Jones-Irwin,
Homewood, Illinois, 1986. godine, str. 399.
43
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, MacMillan Publishing Company, New York, 1989. godine, str. 497.
BANKE I RIZICI
279
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
(2)
Koncept toka gotovine
u pet faza (‘cash flow concept’)
jedan sistem cirkulacije i transformacije sredstava. Cilj je ostvariti pozitivan neto tok
gotovine, kako bi se podmirile obaveze prema otplatama kredita, što prikazuje slika br.
10-5.
Da bi se bolje razumeo koncept i proces toka gotovine, potrebno je detaljnije
sagledati komponente upravljanja procesom toka gotovine, koje
čine: (1) potraživanja,
(2) prodajni uslovi, (3) kreditna politika, (4) zalihe, (5) kvantitativna kontrola i (6)
ra
čunovodstveni metod.
Procena primanja gotovine:
- prodaja za gotovinu
- naplata putem ra~una
- drugi priliv
gotovine
PRVA FAZA
Procena tere}enja gotovine:
- kupovina materijala
- operativni izdaci
- pla}anje duga
- dividende
DRUGA FAZA
Neto tok gotovine:
+ neto priliv gotovine
- neto odliv gotovine
TRE] A FAZA
Saldo gotovine
^ ETVRTA FAZA
Iznad minimuma ili
umanjenje salda gotovine:
- otplata duga
- investiranje vi{ka
Ispod minimuma ili
umanjenje salda gotovine:
- pozajmljivanje novih
sredstava
- minus
= jednako
+ plus ili - minus
Ako je
PETA FAZA
44
Bryan E. Milling: Cash Flow Problem Solver Procedures and Rationale for the
Independent Businessman, Chilton Book Company, Rander, Pa., 1981. godine, str. 6.
45
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks - Community,
Regional and Global, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1990. godine, str.
472.
46
Ibidem, str. 18-87.
280
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
sintetizovanog valorizovanja odre
đenih kriterija (UNIDO metodologija, metodologija
Svetske banke IBRD i L-M tj. Little-Mirrlees metoda).
Za analizu i selekciju investicionih projekata, potrebno je izvršiti njihovu svestranu
ocenu i analizu. Ovaj posao se obavlja u tri faze:
(1)
predinvesticiona analiza,
(2)
preliminarna ocena, i
(3)
ocena finansijskih efekata investicionih projekata.
Predinvesticiona analiza predstavlja najgrublju selekciju projekata, koji ne
zadovoljavaju osnovne zahteve i tandardizovana i uniformisana, pa se gruba provera
performansi projekta vrši na osnovu analize slede
ćih parametara:
projektnog programa, (2) finansijska sposobnost investitora, (3) tržišna sposobnost
investitora, (4) tržišna propulzivnost, (5) tehni
čko-tehnološka rešenja, (6) lokacija, (7)
opšti ekonomsko-finansijski aspekti, (8) preliminarna prihvatljivost.
Svaki od navedenih parametara predstavlja elemenat na osnovu koga se može parcijalno
izvesti ocena o pojedinim segmentima investicionog projekta. Ukupna preliminarna
ocena investicionog projekta zasniva se na indikativnim performansama
mikroekonomske i mikrofinansijske efektivnosti projekta i to na:
(1)
oceni mikroprofitabilnosti,
(2)
oceni društveno-ekonomske efikasnosti,
(3)
oceni finansijske adekvatnosti, i
(4)
oceni elemenata neizvesnosti u realizaciji projekta.
Mikroprofitabilnost projekta ocenjuje se na bazi stope bruto kumulativnosti, koja se
dobija odnosom bruto akumulacije prema ukupnim investicionim ulaganjima i treba da
je ve
ća od nule. Kod više alternativnih projekata utvrđuje se relativno najveća stopa kao
selekcioni kriterij preliminarne ocene. Me
đutim, kriterij može biti i unapred zadana
minimalna ili standardna stopa profitabilnosti, što predstavlja oštriji kriterij selekcije.
Ocena društveno-ekonomske efikasnosti projekta podrazumeva utvr
đivanje efekata na
društveno-ekonomski razvoj zemlje. Ova ocena direktnih i indirektnih efekata se zasniva
na sintezi merljivih i kvalitativnih pokazatelja. Minimalni uslov uspešne preliminarne
ocene jeste nulta ili pozitivna stopa društvene profitabilnosti ili jednaka (ve
ća) u odnosu
na društvenu standardizovanu stopu. Finansijska realnost projekta ocenjuje se na osnovu
funkcije likvidnosti u toku aktivizacionog perioda i otplatnog potencijala investitora.
47
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 371.
48
Ibidem, str. 371.
49
Ibidem, str. 374-375.
282
BANKE I RIZICI
Stope likvidnog i otplatnog potencijala treba da su jednake ili ve
će od nule, da bi se
dobila afirmativna preliminarna ocena finansijske realnosti projekta.
Preliminarna ocena projekta obuhvata i analizu elemenata neizvesnosti realizacije i
života projekta. Pri tome se utvr
đuje margina rizika u različitim scenarijima privrednih
uslova i tokova, pri
čemu je osnovni cilj da se utvrdi realnost projekta u uslovima
nepovoljnih varijacija obima poslovanja i cena inputa - autputa. Obi
čno se ide na
utvr
đivanje minimalnog praga profitabilnosti u uslovima mogućeg najnižeg obima
ekonomije projekta i najnepovoljnijih cena resursa i finalnih proizvoda odnosno usluga.
Potom se istražuje stepen verovatno
će ostvarivanja pojedinih scenarija kretanja obima
proizvodnje i cena, kako bi se utvrdio o
čekivani nivo rizika. Visok stepen rizika
nepovoljnih kretanja osnovnih indikatora kvaliteta budu
će proizvodnje treba da bude
signal za isklju
čivanje projekta iz dalje procedure. Realnost nastupanja nepovoljnih
kretanja i visok stepen osetljivosti projekta (na nepovoljna kretanja u toku ekonomskog
veka projekta) su indikatori za negativnu preliminarnu ocenu projekta.
10.4.5. Metode merenja finansijskih efekata i rizika investicionih projekata
Investicioni projekti, koji su zadovoljili predinvesticionu analizu i “dobili” pozitivnu
preliminarnu ocenu, stekli su uslove za izradu investicionih studija i dalju selekciju po
osnovu finansijskih efekata i rizika sa ciljem da se odaberu investicioni projekti koji
nude najve
će finansijske efekte uz minimalne rizike ulaganja finansijskih sredstava.
Merenje finansijskih efekata vrši se pomo
ću: (1) statičkih i (2) dinamičkih metoda.
Stati
čki metodi
polaze od kriterija validnosti projekta u izabranom periodu odnosno
izabranoj godini aktivizacionog perioda projekta. Obi
čno su u primeni sledeći kriteriji:
akumulacija na angažovana poslovna sredstva, dobit po radniku, investiciona ulaganja u
osnovna i obrtna sredstva po radniku, neto devizni efekat, utrošak energije po jedinici
proizvoda itd. Me
đutim,
dinami
čki metodi
koriste tehniku diskontovanja tj. svode inpute
i autpute pa i sve efekte na sadašnju vrednost, pri
čemu se stvaraju uslovi uporedivosti
svih elemenata u projektima. Zato i imaju o
čitu prednost nad statičkim metodama.
Dinami
čki metodi
investicionih projekata su: (1) metod neto sadašnje vrednosti (NSV),
(2) metod interne stope profitabilnosti (ISP) i (3) metod povra
ćaja uloženih sredstava
(PUS).
Smatra se da sva tri metoda istražuju celovitu finansijsku validnost
investicionih projekata i selekciju zasnivaju na kriteriju profitabilnosti i likvidnosi
investicionih ulaganja. Metod neto sadašnje vrednosti je bazi
čni metod, dok se metod
interne stope profitabilnosti smatra njegovim derivatom. Metod povra
ćaja uloženih
sredstava ima u fokusu kvalitet likvidnosti odnosno finansijske osposobljenosti
investitora. Smatraju se pogodnim za analizu, ocenu i selekciju investicionih projekata
od strane investitora i banaka.
50
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 379-385.
BANKE I RIZICI
283

iznad unapred utvr
đene minimalne stope. Marginalno prihvatljivi projekti su u uslovima
ravnoteže, a neprihvatljivi u uslovima niže interne stope profitabilnosti odre
đenog
projekta u odnosu na minimalnu stopu.
(3) Metod povra
ćaja uloženih sredstava (PUS).
To je metod selekcije, koji se zasniva na
osnovu utvr
đivanja vremena potrebnog za formiranje dovoljnog obima akumulacije za
vra
ćanje uloženih investicionih resursa. Likvidnost je u ovom metodu je kritičan kriterij
selekcije, dok je u prethodna dva profitabilnost. Period povra
ćaja uloženih sredstava se
utvr
đuje prema sledećoj relaciji:
Da bi investicioni projekat bio prihvatljiv, PUS mora biti ispod ekonomskog veka
trajanja projekta. Najbolji su oni projekti koji imaju što kra
će periode povraćaja
uloženih sredstava. Ovaj metod se koristi kod projekata gde je bitna dužina vremena
povra
ćaja sredstava. Obično se koristi kod projekata sa ograničenim obimom resursa
investitora, rizi
čnih ulaganja i pri naročitom vrednovanju kratkog roka obnavljanja
sredstava. Kra
ći period povraćaja sredstava je i indikator manjeg rizika.
Merenje i analiza rizika investicionih projekata može se izvršiti u nekoliko faza. Prema
M. Kaufman-u,
faze finansijske analize rizika investicionog projekta su slede
će: (1)
analiza prora
čuna troškova projekta, (2) analiza finansijskih tokova-toka gotovine, (3)
analiza procenjene profitabilnosti. Faze finasijske analize investicionog projekta
prikazane su grafi
čki na slici br. 10-6.
51
Vidi detaljnije: Grupa autora: The Capital Budgeting Handbook, Edited by: Mike
Kaufman, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1986. godine, str. 318.
inicijalni investicioni izdatak
period povraćaja = ---------------------------------------
prosečni godišnji prinos
BANKE I RIZICI
285
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Priprema proforma
finansijskih izveštaja
Projektovani troškovi:
- investicioni troškovi
- opšti i upravni troškovi
Odre
đeno finansiranje projekta
Projektovani troškovi finansiranja
Razvijanje toka gotovine i proforma
finansijskih izveštaja
Upravljanje finansijskom procenom
Analiza alternativa projekta
Upravljanje analizom rizika
Inputi tržišne
studije
Inputi tehni
čke
analize
Prora
čun
troškova
Procena
profitabilnosti
Revizija tržišne
studije i tehni
čke
analize
Slika br. 10-6: Faze u finansijskoj analizi projekta
Na osnovu izvedenih finansijskih procena i navedenih analiza, treba izvršiti reviziju
tržišne strategije i tehni
čku analizu alternativnih projekata. Konačno, treba izvršiti
analizu rizika kako bi procena rentabilnosti bila što pouzdanija. Za tu svrhu treba izvršiti
kvantifikaciju rizika i izvršiti klasifikaciju projekata po veli
čini rizika. Odnosno potrebni
su podaci o projektu i me
đusobnim vezama, kako bi se ostvarila simulacija izlaza i na taj
na
čin dobile informacije o rizicima odnosno o tome kakva je postojanost projekta.
Na osnovu ovih podataka može se do
ći do projekcije očekivanog toka gotovine. Proces
o
čekivanog toka gotovine i proces kvantifikacije rizika i faze pozicioniranja projekata
prikazuju se na slici br. 10-7.
52
Ibidem, str. 473.
286
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
projekata je, da se izvrši izbor najboljih u pogledu: racionalne alokacije akumulacije i
ostvarivanja najve
ćeg stepena efikasnosti alokacije resursa. Na bazi relativizacije
konfliktnih rešenja i indikatora, treba izvršiti rangiranja koja
će dati listu prioritetnih
projekata u pogledu minimizacije slabih i maksimizacije dobrih performansi projekata.
Tehnike rangiranja investicionih projekata se razlikuju kako u odnosu na veli
činu i
složenost investicionih projekata tako i u odnosu na institucije koje ih primenjuju.
Naime, složenije tehnike rangiranja se primenjuju kod krupnih razvojnih projekata u
odnosu na tipske industrijske projekte. Me
đutim, tehnike rangiranja se razlikuju i u
odnosu ko ih primenjuje tj. da li su u pitanju banke, specijalizovane finansijske
organizacije, preduze
ća kao investitori ili pak supervizorske institucije. Na primer, i
metod NSV je pogodan i za primenu tehnike rangiranja i rizi
čnog klasifikovanja
investicionih projekata, što je važno u uslovima alternativnih investicionih ulaganja.
Kod testiranja investicionih projekata pomo
ću metoda NSV ili ISP vrši se poređenje
dobijenih parametara finansijskih performansi sa unapred postavljenim minimalnim ili
standardnim parametrima. Svi projekti sa stopom prinosa ispod stope kapitalnih
troškova bi
će isključeni iz finalne rang liste. Prvi na listi biće projekti sa najvećom
stopom prinosa odnosno sa najve
ćim indeksom profitabilnosti. Indeks profitabilnosti
projekta dobija se stavljanjem u odnos sadašnje vrednosti prinosa nakon oporezivanja
prema sadašnjoj vrednosti izdataka nakon oporezivanja. Kod metoda PUS, prvi na listi
bi
će projekti sa najkraćim rokovima, pri čemu će biti isključeni projekti sa rokovima
iznad utvr
đenog prihvatljivog roka.
Slede
ći korak ogleda se u primeni kriterija međusobne isključivosti ili kontigentnosti
projekata. Odnosno, ako se prihvati jedan projekat, onda dolazi do automatskog
isklju
čenja drugog projekta kao nepotrebnog. Kritični parametar performansnosti
odlu
čuje o prihvatanju jednog od ova dva projekta. Sledeći kritični indikatori selekcije
alternativnih projekata mogu biti limitirani obimom kapitala, gornjim nivoom
prihvatljivih kumulativnih troškova ili pak urgentno
šću realizacije određenog projekta.
Ovo se posebno može odnositi na neke projekte od velikog društvenog zna
čaja.
U uslovima izvesnosti, kad se klju
čni parametri projekata mogu sa sigurnošću
predvideti, rangiranje projekata može se izvršiti dosta jednostavno uz primenu
statisti
čko-matematičkih procedura i tehnika. Treba jednostavno poći od parametra
projekata kao što su: (1) indeks profitabilnosti, (2) stopa troškova kapitala, (3)
prihvatljivi rok povra
ćaja sredstava, (4) kumulativni troškovi, (5) urgentnost realizacije
projekta itd., sa
činiti rang listu i bodovati odgovarajući projekat. Bilo bi toliko rang lista
koliko ima kriterija finalne selekcije, a maksimalan broj bodova bio bi jednak broju
alternativnih projekata. Projekat koji bi imao najve
ći broj kumulativnih bodova bio bi
izabran i finansiran kao najbolji u okviru grupe kvalitetnih projekata.
54
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 396.
288
BANKE I RIZICI
Rangiranje investicionih projekata sa nesigurnim i neizvesnim osnovnim
performansama, zahteva složeniji metodološki pristup. Ovakvi investicioni projekti
sadrže visoku komponentu neizvesnosti i rizika, što je povezano sa dugoro
čnim
periodom aktivizacije i eksploatacije i sa ogromnim angažovanjem kapitalnih resursa.
Osnovne komponente neizvesnosti i rizika o kojima treba voditi ra
čuna u nestabilnim
uslovima su:
-
poslovni rizici,
-
kreditni rizici,
-
inflacioni efekti,
-
ubrzana depresijacija instalisanih kapaciteta,
-
poreska optere
ćenja.
U ovim uslovima procene o
čekivanih varijacija cena i prinosa treba da budu poboljšane
izra
čunavanjem odgovarajućih koeficijenata tržišne elastičnosti tražnje i varijacija
proizvodnje u odre
đenim periodima. Povećana stopa inflacije utiče na rast troškova i
prinosa, a time predstavlja i izvor neizvesnosti i rizika u investiranju. Smatra se da
mese
čni rast stope inflacije iznad 1% predstavlja zonu inflacione nesigurnosti i
neizvesnosti u donošenju investicionih odluka. Egzaktna ocena investicionog projekta
zahteva uklju
čivanje komponente inflacionog rizika.
U uslovima visokih margina rizika, uvodi se ograni
čavanje obima ulaganja, usklađivanje
diskontne stope i egzaktnost ekvivalentnih parametara. Projekti se rangiraju prema
minimalnoj stopi prinosa, dodatnim stopama prinosa i odgovaraju
ćim marginama rizika.
Minimalne stope prinosa treba da obezbede zamenu dotrajalih kapaciteta i pokri
će
prose
čnih troškova kapitala. Veće stope prinosa treba da obezbede projekti sa srednjim i
pove
ćanim indeksima profitabilnosti. Najveće stope prinosa treba da obezbede projekti
koji sadrže povišene nivoe rizika, a posebno projekte kod kojih sa protokom vremena
raste proporcija rizika.
Projekti sa pove
ćanim marginama rizika se ocenjuju putem diskontne stope koja
uklju
čuje indeks kompenzacije obima rizika u okviru svake kategorije rizičnih
projekata. Kod projekata sa rastu
ćim nivoima rizika diskontna stopa uključuje dodatne
koeficijente kompenzacije za svaki ocenjeni period pove
ćanja rizika. Razvrstavanje
projekata vrši se u
četiri klase:
klasa A:
projekti usmereni na redukovanje troškova i nose nizak nivo rizika;
klasa B:
projekti usmereni na ekspanziju obima i sadrže prose
čan rang rizika;
klasa C:
projekti usmereni na nove proizvodnje i imaju visok stepen rizika;
55
Ibidem, str. 398.
BANKE I RIZICI
289

-
debitne kartice,
-
individualne - li
čne kreditne linije,
-
krediti za vozila
-
hipotekarni krediti za ku
će i stanove,
-
krediti za pokretne ku
će,
-
krediti koji se vra
ćaju odjednom,
-
krediti na bazi deonica,
-
krediti za osoblje u banci.
O
čigledno je da u navedenoj skali kredita stanovništvu ne nalazimo posebno
apostrofirane agrarne kredite. Neki teoreti
čari, kao i pomenuti Sinkey, posebno
izdvajaju kredite poljoprivrednicima tzv. agrarne kredite, a neki posebno izdvajaju i
stambene odnosno hipotekarne kredite. Pre nego što pre
đemo na dalju analizu,
nave
šćemo još i vrste stambenih i agrarnih kredita.
Rešavanje stambenih problema spada u zadovoljavanje primarnih
čovekovih potreba
odnosno potreba njegovog doma
ćinstva. Stambeni ili hipotekarni krediti mogu biti:
-
krediti za kupovinu gotovih stanova i ku
ća,
-
krediti za kupovinu stanova i ku
ća u izgradnji,
-
krediti za adaptaciju i preure
đenje stanova i kuća,
-
krediti za kupovinu placeva i njihovo komunalno ure
đenje, i
-
druge vrste stambenih kredita.
Agrarni krediti spadaju u najstarije bankarske zajmove. Agrar finansiraju banke, druge
finansijske institucije i država. Me
đu najčešće korišćene agrarne kredite možemo navesti
slede
će:
-
krediti za setvu poljoprivrednih kultura,
-
krediti za tov (pili
ća, junadi svinja),
-
krediti za dugogodišnje zasade (vo
ćarstvo i vinogradarstvo),
-
krediti za nabavku poljoprivredne mehanizacije,
-
krediti za priplodnu stoku (ovce, junice),
-
krediti za poljoprivredne objekte (zgrade za tov, za krave muzare),
-
krediti za navodnjavanje.
Osnovne karakteristike ove tri grupe kredita stanovništvu mogu se svesti na slede
će:
-
potroša
čki krediti imaju uglavnom standardizovane i relativno uprošćene metode
kreiranja, relativno najkra
će rokove otplate (prosečno do 2 godine) i manjeg su
pojedina
čnog obima;
-
stambeni krediti su sa nešto složenijom procedurom, odobravaju se na relativno
duže rokove (
čak i na 30 godina) i, razumljivo, većeg su pojedinačnog obima;
BANKE I RIZICI
291
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
-
agrarni krediti imaju svoje specifi
čosti zbog same poljoprivredne delatnosti
(sezonske, cikli
čne i klimatske karakteristike), variraju u obimu i često se, sem
dugoro
čnih kredita, vraćaju odjednom (nakon završenog proizvodnog ciklusa).
10.5.2. Specifi
čosti ocene kreditne sposobnosti
Procena kreditne sposobnosti tražioca za potroša
čke, stambene i agrarne kredite vrši se
po osnovu procene pet elemenata tj. ‘
five Cs’
i to:
karakter = volja da plati = moralni rizik
kapacitet = sposobnost da plati = rizik prihoda
kapital = mera kreditne sposobnosti = rizik sigurnosti
kolateral = sigurnost ako ne plati = pokriveni rizik
tržišni uslovi = inflacija, recesija = rizik kontinuiteta posla
Za ocenjivanje kreditne sposobnosti važne su
četiri grupe podataka i to:
(1)
ban
čini podaci o tražiocu kredita odnosno, da li je tražilac kredita već ranije koristio
kredit kod banke i kakva je bila ‘prošlost’ tog kreditnog odnosa;
(2)
proveravanje datih referenci i podataka;
(3)
proveravanje podataka vezanih za posedovanje ra
čuna u banci (kad je otvoren, iznos
sredstava prilikom otvaranja, broj mese
čnih stavki plaćanja, eventualno korišćene
zaloge (kolaterala);
(4)
na
čin na koji dužnik vrši svoja plaćanja.
Tradicionalni metod procene tražioca kredita, koji koriste mnoge banke, sastoji se iz
slede
ćih faza procesa:
(1)
ispituju se karakteristike tražioca kredita,
(2)
procenjuje se njegova kreditna sposobnost, i
(3)
donosi se odluka o odobrenju ili odbijanju kredita.
Dobar broj banaka se koristi tzv. kredit skoring sistemom. Ovaj sistem koristi numeri
čku
formulu da predvidi i kvantificira rizik tražioca kredita preko odre
đenih specifičnih
ta
čaka i karakteristika tražioca kredita kao što su:
(1)
prihod,
(2)
teku
ći nivo duga u odnosu na prihod i
(3)
vreme (godine) na sadašnjem poslu.
Vrednost kriterija je takva, da ve
ći broj bodova predstavlja i veći nivo kreditnog rizika.
Činjenice iz prošlosti obezbeđuju indikaciju za buduće ponašanje tražioca kredita, ali
59
Bank Credit, edited by: Herbert V. Prochnov, Harper & Row Publishers, New York,
1981. godine, str. 199-200.
292
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
U cilju olakšavanja prakti
čnog rada na ovom poslu, u bankama se koristi tzv. sistem
bodovanja kredita (‘credit scoring system’), gde bodovi indiciraju relativnu važnost
pojedinih posebno odabranih podataka i obeležja u proceni kreditne sposobnosti
tražioca potroša
čkog i stambenog kredita.
Sistem bodovanja potroša
čkih i stambenih kredita prvi je uveo David Durand.
Ovaj
sistem bodovanja se bazira na analizi dobrih i loših karakteristika odobrenih potroša
čkih
i stambenih kredita od strane komercijalnih banaka. Ovaj model sistema bodovanja
bazira na slede
ćih devet faktora:
(1) Dob (starost):
0,01 bodova za svaku godinu starosti preko 20
godina, maksimum 0,30 bodova;
(2) Pol:
0,40 bodova za žensko, 0 bodova za ostale;
(3) Stabilnost boravka:
0,042 boda za svaku godinu na sadašnjoj adresi
stanovanja, 0,42 boda makismum;
(4) Zanimanje:
0,55 bodova za bilo koje od dva dobra zanimanja,
0 bodova za bilo koje od dva loša zanimanja i
0,16 bodova za sva ostala zanimanja;
(5) Vrsta delatnosti:
0,21 bodova za zaposlenja kao što su industrija
široke potrošnje, državne službe, bankarski ili brokerski posao;
(6) Stabilnost zaposlenja:
0,059 bodova za svaku godinu u sadašnjem zaposlenju
sa makimumom od 0,59 bodova;
(7) Ra
čun u banci:
0,45 bodova za ra
čun u banci;
(8) Nekretnine:
0,35 bodova za nekretnine;
(9) Osiguranje života:
0,19 bodova za osiguranje života.
Pomo
ću navedenog kredit-skoring modela moguće je odvojiti loše i dobre tražioce
kredite. Grani
čna vrednost ovog modela je 1,25. Veći broj bodova od 1,25 indikator je
više dobrih karakteristika tražioca kredita, dok je manji ili jednak broju 1,25 indikator
profila tražioca kredita sa lošim karakteristikama.
61
David Durand: Risk Elements in Consumer Installment Lending, National Bureau of
Economy Research, New York, 1941. godine, str. 69.
62
Ibidem, str. 70.
294
BANKE I RIZICI
Kad su u pitanju tražioci stambenih kredita, onda je sasvim sigurno da pored navedenih
sagledavanja treba imati u vidu i druge elemente. Na primer, nivo i stabilnost li
čnih
primanja, finansijska disciplina i brižljivo staranje o imovini mogu biti osnovni
indikatori kreditne sposobnosti doma
ćinstva. Pored toga, standardno je pravilo, da
ukupni izdaci za kupovinu stana ili ku
će ne mogu biti veći od dve i po godišnje plate
odnosno primanja doma
ćinstva (ili tri umanjena za poreska izdvajanja. U uslovima da
zajam pokriva celokupnu vrednost stana ili ku
će i da je zajam na rok od 25 godina,
mese
čno opterećenje domaćinstva iznosilo bi oko 10 - 12 procenata. Ako se pri tome
koristi u
češće, onda je taj procenat oko 10.
Kreditna sposobnost zajmotražilaca (farmera) agrarnih kredita utvr
đuje se na osnovu
analize podataka za svih pet elemenata (‘five Cs’) i to: (1) karaktera, (2) kapaciteta, (3)
kolaterala, (4) kapitala, (5) tržišnih uslova uvode
ći i šesti (6): komunikacije kao bitnog
elementa saradnje davaoca kredita i korisnika kredita.
Podaci za ovu analizu uglavnom
se crpe iz više vrsta izveštaja kao što su:
(1)
teku
ći finansijski izveštaji (u okviru 90 dana),
(2)
finansijski izveštaji u poslednje dve godine (kalendarske ili fiskalne),
(3)
izveštaj o poslovanju - profitu i gubitku,
(4)
ukupan budžet farme, i
(5)
pore
đenje operativnog budžeta sa prethodnim godinama.
Finansijska sposobnost tražioca kredita predstavlja u bankarskoj praksi jedan od
najvažnijih pokazatelja kreditne sposobnosti farmera ili poljoprivrednog doma
ćinstva.
Praksa je banaka da koriste koeficijente finansijske sposobnosti kao što su:
(1)
ukupna aktiva prema ukupnoj pasivi, pri
čemu se kao standardna stopa uzima
srazmera 2:1 (pozicije ispod ove su natprose
čno zadužene);
(2)
zbir teku
će i srednjoročne aktive prema ukupnim obavezama, koeficijent je koristan
u uslovima rastu
će inflacije (solventnost);
(3)
teku
ća aktiva prema tekućim obavezama, ukazuje na sposobnost izmirenja tekućih
finansijskih obaveza;
(4)
dugoro
čna aktiva prema ukupnim obavezama, pokazuje dugoročnu ekonomsku i
finansijsku snagu dužnika.
63
Bank Credit, edited by: Herbert V. Prochnov, Harper & Row New York, 1981.
godine, str. 156-157.
64
David R. Christenson: Agricultural Lending, u knjizi: The Bankers’ Handbook, edited
by: William H. Baughn, Thomas I. Storrs and Charls E. Walker, Third Edition, Dow
Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1988. godine, str. 774.
BANKE I RIZICI
295

(1) U fazi kreiranja hipotekarnog kredita, može se pojaviti vezani (“pipeline”) rizik, koji
se javlja izme
đu podnosioca zahteva za kredit i kreatora hipotekarnog kredita. Ovaj rizik
ima dve komponente: cenovni rizik i rizik dešavanja (“fallout risk”).
Cenovni rizik
nastaje u uslovima porasta kamatnih stopa na hipotekarne kredite, pri
čemu se kreator hipotekarnog kredita obavezao da će kredit dati po nižoj kamatnoj
stopi. To zna
či da će kreator morati da proda hipotekarni kredit ispod vrednosti koju je
dao, ili da ga zadrži u svom portfoliju i da dobija kamatnu stopu koja je manja od
tržišne. Sli
čan rizik nastaje kad tražilac kredita odabere fiksnu kamatnu stopu.
Rizik dešavanja
(“fallout risk”) nastaje kada tražilac kredita, po dobijanju pisma o
obavezi da kupi nekretninu, ne
će da kupi imovinu sredstvima koja je pozajmio od
kreatora hipotekarnog kredita. Glavni razlog takvog ponašanja tražioca kredita je znatno
opadanje kamatnih stopa na tržištu na hipotekarne kredite, pa je razumljivo da se
tražilac ekonomski ponaša i traži alternativni izvor sredstava. Ovaj rizik je rezultat
činjenice da potencijalni dužnik ima pravo, ali ne i obavezu, da zatvori posao (ima pravo
da otkaže ugovor).
Kreatori hipotekarnog kredita imaju nekoliko alternativa da bi se zaštitili od pomenutih
rizika. Od cenovnog rizika štite se tako što mogu da dobiju obavezu agencije ili privatne
firme kojoj se planira prodaja hipotekarnog kredita u formi forward ugovora. Kreator
hipotekarnog kredita pristaje da isporu
či hipotekarni kredit u budućnosti i druga strana
(neka od agencija ili privatna firma) pristaje da kupi hipotekarni kredit u to vreme po
odre
đenoj ceni (stopi).
(2) U fazi ulaganja, koja u hipotekarne kredite uglavnom vrše štedionice i banke,
pojavljuju se osnovni rizici i to: kreditni rizik, rizik likvidnosti i cenovni rizik. Kreditni
rizik nastaje u slu
čaju da vlasnik kuće ne plati kreditnu obavezu. Kod osiguranih
hipotekarnih kredita, rizik je minimalan. Za kredite koji su osigurani kod privatnih
kompanija rizik se meri prema rejtingu tih osiguravaju
ćih kompanija. Rizik likvidnosti
postoji uvek pošto su hipotekarni krediti slabo likvidni zbog veli
čine i nedeljivosti.
Cenovni rizik manifestuje se u kretanju cene instrumenata sa fiksnom kamatnom
stopom, koja se kre
će u suprotnom pravcu od tržišnih kamatnih stopa. To znači da će
rast kamatnih stopa dovesti do opadanja cene hipotekarnih kredita.
(3) Rizici koji nastaju u fazi otplate kredita sa fiksnom kamatnom stopom manifestuju
se kao posledica ranijih pla
ćanja (otplata). Suština motiva ranije otplate hipotekarnog
kredita je mogu
ćnost refinansiranja duga po nižoj kamatnoj stopi, pošto je tendencija
pada kamatnih stopa na tržištu na hipotekarne kredite. Vlasnik hartija rizikuje kapitalni
dobitak, koji se reflektuje u
činjenici da predviđena naknada nominale neće dati prinos
kao inicijalni tok gotovine. Ovaj efekat se zove rizik skupljanja (‘contraction risk’).
Suprotne posledice nastaju kad na tržištu porastu kamatne stope na hipotekarne kredite.
Ranija pla
ćanja će biti smanjena, pošto su kamatne stope veće od ugovorenih i
BANKE I RIZICI
297
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
ulaga
čima se ne isplati refinasiranje svojih obaveza po većoj kamatnoj stopi. Ovo se
zove rizik širenja (‘extension risk’). Dakle, rizik ranijeg pla
ćanja sastoji se od rizika
skupljanja i rizika širenja. Efekti prava ranijeg pla
ćanja ogledaju se u tome da stvarni
tok gotovine od hipotekarnih kredita nije unapred poznat.
Procena rizika kod odobravanja agrarnih kredita
zasniva se na analizi pokazatelja
zajmotražioca, koji mora imati: zadovoljavaju
ću profitabilnost, finansijsku snagu,
likvidnost i sposobnost vra
ćanja tj. kapacitet odgovarajuće agrarne operacije. Kod
utvr
đivanja kreditne sposobnosti, centralno mesto pripada utvrđivanju kapaciteta
kreiranja pozitivnih nov
čanih tokova farme. Osiguranje od kreditnog rizika
ovih
kredita uglavnom se vrši na dva na
čina:
(1)
prvi, da se za visinu odobrenog kredita obezbe
đuje realna vrednost kolaterala, koja u
odnosu na visinu kredita može iznositi najviše 60 procenata, i
(2)
drugi, indirektnim kreditiranjem na osnovu otkupa robnih hartija od trgovinskih
preduze
ća ili vrednosnih hartija specijalizovanih finansijskih i kreditnih agencija iz
oblasti poljoprivrede. Na ovaj na
čin banke ograničavaju kreditni rizik, uprošćavaju i
ubrzavaju proceduru finansiranja i recikliraju finansijske resurse.
Smatra se da agrarni zajmovi nose ve
ći stepen rizika u odnosu na ostale vrste bankarskih
kredita. Klju
čna izvorišta rizika su u: (1) nepovoljnoj relaciji troškovi - cene u agrarnoj
oblasti, (2) teško
ćama skupljanja valjanih informacija o aktivnosti agrarnih jedinica
(doma
ćinstava) i (3) teškoćama razdvajanja poslovne i porodične aktivnosti svakog
doma
ćinstva. Visok stepen rizika je i razlog što ima relativno malo agrarnih dugoročnih
kredita. Ve
ći obim agrarnih kredita za tekuće poslovanje obično se daje na rok ne duži
od 12 meseci i obi
čno su osigurani. Srednjoročni krediti daju se na rokove od 1 do 5
godina i uglavnom su pokriveni kolateralom (zalogom imovine). Banke ograni
čavaju
kreditni rizik i indirektnim kreditiranjem agrarnog sektora (otkup robnih i vrednosnih
hartija od trgovinskih i specijalizovanih finansijskih firmi).
67
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 425-426.
298
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
300
BANKE I RIZICI
Upravljanje rizikom investicionog portfolija banke
11.1. POSLOVANJE BANKE SA HARTIJAMA OD VREDNOSTI
11.1.1. Formiranje investicionog portfolija banke
Kako smo ve
ć ranije naveli, poslovne banke investiraju deo svog raspoloživog
finansijskog potencijala i u hartije od vrednosti. Tako banke u okviru svojih ukupnih
plasmana imaju jedan deo plasmana, koji se odnosi na investicione plasmane radi
ostvarivanja prinosa odnosno prihoda na privremeno slobodna nov
čana sredstva. Pri
tome treba razlikovati ove plasmane poslovnih banaka u hartije od vrednosti od
plasmana investicionih banaka koje su specijalizovane finansijske institucije i koje su
potpuno vezane za tržišne operacije hartijama od vrednosti. Dakle, ovde je re
č o
poslovnim bankama koje samo jedan deo svojih plasmana drže u hartijama od vrednosti.
U razvijenim tržišnim privredama poslovne banke polaze od tri osnovna cilja pri
formiranju svog investicionog portfolija i to: (1) sigurnost, (2) likvidnost i (3) prihod.
Plasmani u hartije od vrednosti pomažu bankama da lakše razrešavaju konfliktne
situacije izme
đu navedena tri elementa, pošto se optimizacijom obima i strukture ovih
plasmana omogu
ćava: (1) održavanje neophodnog stepena likvidnosti, (2) ograničavanje
rizika i (3) kreiranje dodajnih prihoda.
Naime, pokazalo se da u razvijenim tržišnim
strukturama, banke lakše održavaju klju
čnu funkciju svoje likvidnosti, ako u svojim
bilansima raspolažu adekvatnom strukturom hartija od vrednosti.
Poznato je da plasmani u kredite donose banci ve
će prihode nego plasmani u hartije od
vrednosti. Stoga je skoro u svim poslovnim bankama težište na kreditnim plasmanima.
Me
đutim, ulaganjem slobodnih novčanih sredstava u sigurne hartije od vrednosti banke
vrše optimizaciju svog kreditnog potencijala i održavaju zadovoljavaju
ći kvalitet svoje
aktive. Hartije od vrednosti omogu
ćavaju postizanje perfektne diversifikacije plasmana,
što je klju
čni uslov za ograničavanje rizika banke. Preko držanja hartija od vrednosti u
svojim bilansima, naro
čito obveznica, banke omogućavaju perfektniju strukturu
finansiranja i kreditiranja preduze
ća, sektora privrede i države.
Sa stanovišta poslovne banke, interesantna je podela hartija od vrednosti na: dužni
čke i
vlasni
čke. Kad neko kupi deonicu, on dobije vlasništvo (‘equity’) u kompaniji i postaje,
kao i drugi, koji su ve
ć kupili ili će kupiti deonice, vlasnik jednog delića ili dela
kompanije. Kad neko kupi obveznicu, on je vlasnik duga (‘debt’) i postaje jedan od
kreditora, pošto je na taj na
čin pozajmio novac kompaniji ili državi. U suštini, hartije od
vrednosti su instrumenti mobilizacije nov
čanih sredstava pod određenim uslovima. Sa
aspekta poslovne banke, obveznice su interesantnije za investicione plasmane nego
akcije.
1
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 431.
BANKE I RIZICI
301

Upravljanje rizikom investicionog portfolija banke
uslovljavaju pojavu rizika u tim transakcijama, njegovo merenje i, kona
čno, upravljanje
rizikom hartija od vrednosti. Akcenat ce biti stavljen na analizu poslovanja ove dve
grupe hartija od vrednosti: na deonice i obveznice.
11.1.2. Struktura i kvalitet investicionog portfolija
Pre nego detaljnije osvetlimo strukturu i kvalitet investicionog portfolija, ukratko
ćemo
izložiti osnovne ili klju
čne vrste hartija od vrednosti. Hartije od vrednosti se dele, kako
smo ranije videli, po više osnova. Za ovo izlaganje su od zna
čaja prenosive kreditne i
vlasni
čke hartije od vrednosti i to: obveznice i deonice. Polazeći od finansijskih tržišta
visoko razvijenih privreda, kao što je finansijsko tržište SAD, postoji veoma širok
spektar prenosivih hartija od vrednosti. Najvažniji oblici prenosivih hartija od vrednosti
su kreirani od strane državnih organa i privatnog sektora. Ove hartije od vrednosti se
nazivaju zajedni
čkim imenom promisorne note (‘promissory notes’).
Šta je deonica ili akcija?
Deonica reprezentuje vlasništvo u deoni
čkom društvu.
Deoin
čko društvo je vlasništvo deoinčara, često hiljada ljudi i institucija, svako od njih
je vlasnik dela ili deli
ća imovine akcionarskog društva. Kad neko kupi deonicu ili akciju
u jednom deoni
čkom društvu, on postaje jedan od vlasnika dela tog društva odnosno
deoni
čar (‘stockholder’ ili ‘shareholder’). On odmah istog časa postaje vlasnik jednog
dela, nije važno koliko malenog, svake zgrade, komada nameštaja, svake mašine, dakle,
svega što to deoin
čko društvo poseduje.
Šta je obveznica?
Najkra
će rečeno, to je jednostavno jedna priznanica, kojom se
priznaje dug. Ona potvr
đuje da je imalac novca (lice, preduzeće, banka) pozajmio novac
državi ili kompaniji i ukratko opisuje uslove ovog zajma. Ve
ćina obveznica se izdaje sa
tri suštinske informacije: (1) nominalna vrednost, kao iznos, koji
će imaocu ili
donosiocu obveznice biti pla
ćen kada istekne rok kredita, (2) dospeće koje pokazuje kad
isti
če kredit i kad će obveznica biti amortizovana, (3) kamatna stopa koja predstavlja
procenat od nominalne vrednosti koji
će biti plaćen na ime kamate imaocu obveznice na
regularnoj osnovi.
Postoje bitne razlike izme
đu deonica i obveznica sa aspekta povrata uloženih sredstava i
sa aspekta komponente rizika naplate prihoda odnosno zarade. Kad neko ulaže u
obveznice, pogotovu ako je emitent država ili opština, postoji visok stepen sigurnosti
naplate glavnice i kamate. Me
đutim, kad neko kupuje deonice, uloženu glavnicu može
da naplati samo prodajom te deonice na tržištu, dok dividenda kao zarada zavisi od
emitenta deonica. Sigurnost ulaganja se vezuje za procenu budu
će tržišne vrednosti
deonica i o
čekivanu dividendu.
3
Prvi Zakon o hartijama od vrednosti u SFRJ, je donet 1989. godine, a kasnije su sledile
izmene i dopune.
BANKE I RIZICI
303
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Praksa u SAD pokazuje da su deonice i obveznice odlu
čujuće hartije od vrednosti za
ekspanziju privrede i razvoj novih preduze
ća i za mobilizaciju i transfer sredstava
potrebnih za izgradnju raznih saobra
ćajnih objekata i objekata komunalne infrastrukture.
Obveznice se posebno koriste i kao dodatni izvor kapitala u firmama i kompanijama, a
naj
češće su emitovane od strane države i opština za podizanje i razvoj raznih uslužnih
objekata, puteva, pruga, mostova, metroa i sli
čnih poduhvata.
Za održavanje obima i strukture investicionog portfolija banke, važna je hijerarhija
faktora likvidnosti, sigurnosti i prinosa.
Likvidnost
se obezbe
đuje adekvatnim učešćem
kratkoro
čnih i perfektno utrživih hartija od vrednosti, koje su najviše zastupljene u
investicionom portfoliju skoro svake banke. Sigurnost je vezana za performanse i rejting
izdavaoca hartija, dok se prinos obezbe
đuje tek po obezbeđenju navedena dva elementa
tj. likvidnosti i sigurnosti, kad banka ide na dugoro
čne hartije od vrednosti. Prilikom
strukturiranja investicionog portfolija sa dugoro
čnim hartijama od vrednosti, banke
preferiraju kupovinu državnih obveznica, koje su po svojoj definiciji visokog kvaliteta i
naj
češće su im prinosi oslobođeni poreza.
Hartije od vrednosti imaju ogroman zna
čaj za funkcionisanje i razvoj tržišnih privreda.
Njihov zna
čaj najkraće se može izraziti preko:
(1) njihovog mobilizatorskog karaktera, pošto su pogodne da angažuju za razvoj i
najmanje slobodne iznose nov
čanih sredstava preduzeća, institucija i najširih
slojeva stanovništa;
(2) njihove sposobnosti za usmeravanje prikupljenih slobodnih nov
čanih sredstava u
razvojne i profitabilne poslove radi ostvarenja zarade odnosno oplo
đavanja
neangažovanih nov
čanih sredstava;
(3) modela usmeravanja prikupljenih sredstava u prave i korisne svrhe;
(4) delovanja kao faktora stabilnosti tržišnih robno-nov
čanih tokova, omogućavajući da
se najefikasnije angažuju i korisno upotrebe slobodna nov
čana sredstva.
11.1.3. Struktura i instrumenti finansijskog tržišta
Savremeno finansijsko tržište razvijenih tržišnih privreda ima tri posebna relativno
samostalna segmenta ili tržišta: (1) tržište novca, (2) tržište kapitala i (3) devizno tržište.
Ne postoje teško
će da se jasno razdvoji devizno tržište od tržišta novca i tržišta kapitala.
Me
đutim, tržište novca i tržište kapitala je dosta teško razdvojiti. Naime, tržište novca u
osnovi predstavlja kupoprodaju novca i kratkoro
čnih hartija od vrednosti do jedne
godine, dok se na tržištu kapitala obavlja promet uglavnom dugoro
čnih hartija od
vrednosti preko jedne godine. Me
đutim, promet na oba ova tržišta je motivisan
ulaganjem ili investiranjem, tako da ulaga
či koriste oba ova tržišta, povlačeći sredstva sa
jednog da bi uložili na drugo ili oba tržišta. Kamatne stope su na ovim tržištima
me
đusobno zavisne pod dejstvom promena ponude i tražnje. Zato se smatra da su
4
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 432.
304
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
sagledavanje efekata kupoprodaje deonica i obveznica, kao najzastupljenijih vrsta
hartija od vrednosti, kojima privreda i stanovništvo, ali i banke trguju na finannsijskim
tržištima.
11.1.4. Poslovanje banke na sekundarnom tržištu hartija
Sekundarno tržište hartija od vrednosti, kako smo ve
ć naveli, predstavlja drugu i sve
naredne prodaje hartija od vrednosti. Prva prodaja hartija od vrednosti neposredno posle
emisije predstavlja primarno tržište hartija od vrednosti. Poslovima na sekundarnom
tržištu bave se posebne finansijske institucije, koje se obuhvataju jednim opštim
zajedni
čkim imenom institucionalni investori (‘institutional investors’). Posluju u svoje
ime i za svoj ra
čun i u svoje ime a za račun svojih komitenata. U prvom slučaju, tj. kad
posluju u svoje ime i za svoj ra
čun, cilj im je ostvarenje profita uz snošenje rizika. U
drugom slu
čaju, kad posluju u svoje ime a za račun svog komitenta, rade na bazi
odre
đenog procenta provizije.
Institucionalni investori se pojavljuju pod raznim imenima i organizacionim formama.
Tako se u ove profesionalne posredni
čke finansijske organizacije u SAD uključuju:
(1)
udruženi (‘mutual’) fondovi,
(2)
npenzioni fondovi,
(3)
poslovne banke,
(4)
brokerske firme,
(5)
arbitražne firme,
(6)
internacionalni investori,
(7)
korporacije,
(8)
investicioni savetnici, i
(9)
osiguravaju
će kompanije.
Sekundarno tržište omogu
ćava vlasnicima vrednosnih papira, kao što su kompanije,
institucije i pojedinci, da mogu ponovo do
ći do svog novca, tj. da svoje vrednosne
papire prodajom “pretvore” u gotov novac. Ovo se naro
čito odnosi na deonice, pošto je
to jedina mogu
ćnost za njihove vlasnike da, ukoliko to žele ili su prinuđeni, ponovo
do
đu do svog uloženog novca. To vlasnici hartija od vrednosti mogu učiniti veoma brzo
i efikasno. Na savremeno organizovanom sekundarnom tržištu hartija od vrednosti,
dovoljan je jedan telefonski poziv i investitor može prodati ili kupiti hartije od
vrednosti.
Najvažniji organizacioni oblik savremenog organizovanog sekundarnog tržišta hartija od
vrednosti su berze. Mada ima više vrsta berzi
, berze hartija od vrednosti spadaju me
đu
najvažnije oblike finansijskog tržišta. Smatra se da su berze atraktivne kao mesto za
ulaganje novca, ako ostavimo rizik po strani, iz dva razloga, koji su vezani za znanje i
5
Pored berzi hartija od vrednosti, postoje i sledeće vrste berzi: produktna berza, berza
plemenitih metala, berza krzna itd.
306
BANKE I RIZICI
Upravljanje rizikom investicionog portfolija banke
veštinu investitora: likvidnost i utrživost. Investitor može u
čestvovati na tržištu hartija
od vrednosti direktno i indirektno, što zavisi od toga ko donosi odluke o kupovini
odnosno prodaji vrednosnih papira. Ulaganje u udružene i penzione fondove
podrazumeva donošenje indirektnih odluka, pošto odluke u ime ulaga
ča novca donose
profesionalni menadžeri.
Ako po
đemo od toga da odluku treba da donese direktno ulagač i da su u pitanju
deonice, onda ulaga
č mora poći od sledećih važnih kriterija za donošenje odluke kao što
su:
(1)
iznos novca za ulaganje odnosno investiranje,
(2)
poznavanje tržišta deonica,
(3)
poznavanje podru
čja, industrije i kompanija,
(4)
iznos unapred akceptiranog rizika, i
(5)
ciljevi ulaganja.
Pored navedenih kriterija, postoje i mnogi razli
čiti nivoi tržišta deonica i svaki od njih
ima svoj na
čin poslovanja. Pri tome treba imati u vidu, na primeru u SAD da su dve
berze primarne: The New York Stock Exchange (NYSE) i American Stock Exchange
(AMEX). Ostale berze su manje i imaju regionalni zna
čaj. Ove dve berze traže od
kompanija izdavalaca deonica ispunjavanje viših standarda nego ostale regionalne
berze. Da bi jedna kompanija došla na listu u njujorškoj berzi (NYSE), ona mora
obezbediti razmenu slede
ćih informacija: (1) istoriju kompanije, (2) finansijsku
strukturu, (3) veli
činu - obim poslovanja, (4) veličinu prihoda, (5) područje poslovanja,
(6) poziciju i stabilnost kompanije u industriji. Ameri
čka berza (AMEX) ima nešto
blaže standarde nego njujorška berza (NYSE).
Ako berza prihvati kompaniju u listu, kompanija potpisuje ugovor sa berzom, kojim se
kompanija, izme
đu ostalog, obavezuje da će redovno i ažurno dostavljati navedene
informacije. Te informacije zna
če iznošenje u javnost svake promene sledećih podataka:
(1) godišnje zarade, (2) kvartalne zarade, (3) objave o dividendi, (4) spajanja i
pripajanja, (5) tenderske ponude, (6) pad deonica, (6) glavne promene u menadžmentu,
(7) razvoj novih proizvoda, (8) nove ili promene u glavnim ugovorima. Me
đu
minimalnim zahtevima koji se traže da kompanija ispuni su: (1) držanje najmanje
1,000.000 deonica, (2) da je tržišna vrednost tih deonica najmanje $ 16 miliona, (3)
godišnji neto prihod, pre poreza, od $ 2,5 milona ili više, (4) ukupan broj deoin
čara
najmanje 2.000, (5) neto aktiva od $ 18 miliona ili više.
6
David Sutton: Understanding the Stock Market SelfTeaching Seminars, One of Series
of Hands On Workshops Dedicated to the Serious Investor, Probus Publishing
Company, Chicago, Illinois, 1989. godine, str. 20-21.
BANKE I RIZICI
307

Upravljanje rizikom investicionog portfolija banke
U svim zemljama, gde postoje poslovi primarnih emisija hartija od vrednosti, deluje
komisija za hartije od vrednosti,
čiji je glavni zadatak da sagledava ispunjavanje
zakonom propisanih uslova za emitovanje hartija od vrednosti od strane firmi,
preduze
ća i banaka.
Pojedinci, preduze
ća, banke, država i drugi zainteresovani subjekti, za deo svog
raspoloživog novca namenjenog za investiranje, kupuju obveznice sa motivom da
ostvare zaradu. Zna
či, u prvom krugu, pojedinci, preduzeća i banke pozajmljuju svoj
novac institucijama, državi, agencijama, korporacijama i sli
čno, u zamenu za obveznice
emitovane od tih institucija, koje služe kao dokaz ugovora o kreditu, sa iznosom,
dospe
ćem i regularnom kamatnom stopom. Država i kompanije ulažu primljeni novac
od prodatih obveznica u ve
ć unapred definisane programe izgradnje najrazličitijih
objekata infrastrukture i fabrika, da bi tim ulaganjem novca zadovoljili odre
đene
društvene potrebe i ostvarili profit.
Iz tako uve
ćanog novca isplaćuje se imaocu - donosiocu obveznice deo ili celina o roku
dospelog duga nominalne vrednosti obveznice i kamata nazna
čena na obveznici. Ovim
se, u stvari, završava drugi cikli
čni tok: uložena sredstva vraćaju se imaocu obveznice
donose
ći mu, pored naznačene nominalne vrednosti, i iznos naznačene kamate, što je i
bio motiv kupovine obveznice.
Kružni tok primarnog kupoprodajnog procesa obveznica prikazuje slika 11-2.
Raspoloživ novac
Pojedinci
Preduze
ća
Banke
Država
POSREDNI
ČKA
FIRMA
Kupljene
obveznice
Zadovoljenje
potreba društva:
- preko države
- preko kompanije
Slika br. 11-2: Primarna kupoprodaja obveznica
7
Richard Saul Wurman, Alan Siegel, Kenneth M. Morris: The Wall Street Journal
Guide to Understanding Money & Markets, Access Press, New York, 1990. godine, str.
44.
BANKE I RIZICI
309
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Me
đutim, imalac ili vlasnik obveznice može svoju hartiju od vrednosti prodati i pre
dospe
ća. Tada se vrednost obveznice odnosno njena cena i prihod razlikuju od njene
nominalne vrednosti i nazna
čene kamate koju obveznica nosi. Upravo je to razlog da se
pre donošenja kona
čne odluke o kupoprodaji hartija od vrednosti pribave informacije o
obveznicama ili deonicama kojima cena nije korektno odre
đena.
Da bi se investitor odnosno ulaga
č odlučio koje obveznice da kupi a koje da proda,
potrebno je da koristi jedan od dva analiti
čka postupka.
Prvi
postupak polazi od toga da
se uporedi prihod do dospe
ća određene obveznice sa prihodom do dospeća za koju
investitor smatra da je odgovaraju
ći, shodno karakteristikama obveznice i trenutnim
uslovima na tržištu.
Ako je prihod do dospe
ća obveznice viši nego odgovarajući prihod do dospeća, onda se
za obveznicu kaže da je ‘potcenjena’ odnosno da joj je cena niska, i treba je kupiti.
Me
đutim, ako je, suprotno tome, prihod do dospeća niži nego što bi bio odgovarajući,
onda se za obveznicu kaže da je ‘precenjena’ odnosno da joj je cena suviše visoka, i
treba je prodati.
Drugi
postupak podrazumeva da investitor proceni ‘pravu’ odnosno tzv.
‘unutrašnju’ vrednost obveznice, pa je zatim uporedi sa trenutnom cenom te obveznice
na tržištu. Ako je trenutna cena na tržištu manja nego prava vrednost obveznice, onda je
ona ‘potcenjena’, a ako je ve
ća, onda je obveznica ‘precenjena’.
11.2.2. Plasman hartija preko mešovitih fondova
Mešoviti ili uzajmni (‘mutual’) fondovi su u stvari kompanije koje udružuju novac od
svojih deoin
čara, u deonicama, obveznicama, državnim hartijama od vrednosti i
kratkoro
čnim instrumentima tržišta novca.
U stvari, poslovanje mešovitih fondova vode
investicione kompanije, brokerske ku
će i neke finansijske institucije. Tako je novac koji
banka ili pojedinac ulažu u ‘mutual’ fond udružen sa novcem drugih investitora koji žele
da zarade. Poznato je iz ameri
čke prakse da su u 30-tim godinama prošlog veka u ove
fondove ulagali samo milioneri - pojedinci, pa bi sa
čekali da cena njihovih deonica ‘ode
nebu pod oblake’ i onda bi ih odjednom sve prodavali, ostavljaju
ći deonice u rukama
nesvesnih nadmudrenih investitora. Danas je poslovanje ovih fondova vrlo precizno
regulisano.
Navodimo samo neke vrste ovih fondova, njihove glavne ciljeve, potencijalne efekte i
sigurnost plasmana sredstava u razne hartije od vrednosti u pregledu br. 11-1.
8
Gordon J. Alexander i William F. Sharpe: Analiza obveznica, Ekonomika, Beograd,
11/91, str. 17.
9
Thomas Fitsch: Dictionary of Banking Terms, Barron’s Business Guides, New York,
1990. godine, str. 406.
10
Richard Saul Wurman, Alan Siegel and Kenneth M. Morris: The Wall Street Journal
Guide to Understanding Money and Markets, Access Press Publication, New York,
1988. godine, str. 68.
310
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
specijalizovani i obi
čno imaju veoma specifične ciljeve plasmana. Kao što se vidi i iz
pregleda br. 11-1. moglo bi se re
ći da postoje sve vrste ovih fondova, koji mogu da
zadovolje skoro svaki mogu
ći cilj investiranja odnosno plasmana sredstava.
Razlike izme
đu kupovine akcija od kompanija i kupovine akcija od mešovitih (‘mutual’)
fondova, su mnogobrojne. U slede
ćem pregledu br. 11-2.
naj
češćih koje se sreću u praksi.
Pregled br. 11-2:
: Razlike izme
đu emitenata akcija i fondova
P
ITANJE
E
MITENTI DEONICA
M
UTUAL FONDOVI
Šta
kupujete?
Kupujete akcije od
jedne kompanije
obi
čno okruglo u lotu
od jedne stotine. Imate
pravo glasa u
kompaniji.
Kupujete akcije u fondu koji je sakuplja
č
akcija. Nemate pravo glasa.
Diversifikacija
.
Posedovanje
širokog razli
čitog broja
vrednosnih papira je najve
ća prednost mutual
fondova. Diverzifikovani portfolio
vrednosnih papira može vas zaštititi od
velikih gubitaka; pa
čak i kad neki vrednosni
papiri pro
đu loše, drugi mogu proći dobro.
Šta
pla
ćate?
Cena akcije diktira
iznos koji treba
investirati.
Vi možete investirati bilo koji iznos,
obezbe
đujući prthodno zahtevani minimum.
Fleksibilno investiranje
. Obi
čno je minimum
inicijalnog investiranja USD 1.000 sa
kasnijim investiranjem ili USD 250 ili USD
500. Neke grupe fondova nemaju minimum.
Ko šta
odlu
čuje?
Vi ( i vaš broker )
odre
đujete šta i kad
kupiti i prodati?
Menadžeri fonda odlu
čuju koja sredstva
treba da budu u portfoliju i kad treba njima
trgovati. Vi odre
đujete kad treba kupiti ili
prodati vaše akcije u fondu.
Profesionalni
menadžment
. Vi možete deliti troškove
najmljenog eksperta i
čak izbeći plaćanje
provizije za svaku transakciju.
Ko daje
dividende?
Dividende se pla
ćaju
vama direktno ili vašoj
brokerskoj firmi za
vas. Vi treba da
odlu
čite, kako ćete
reinvestirati dividende
i napla
ćenu kamatu.
Dividende mogu biti reinvestirane u
kupovinu više akcija ili ispla
ćene vama u
gotovom.
Automatsko reinvenstiranje ili
isplata
. Svaki mutual fond ima neobavezni
automatski program reinvestiranja ili
će vam
na zahtev isplatiti dividende u gotovu.
Koliko je
likvidno
Kada prodajete, morate
čekati pet radnih dana,
Novac možete transferisati nazad vrlo brzo.
Lak pristup vašem novcu.
Da bi primili vaš
11
Ibidem, str. 64.
312
BANKE I RIZICI
Upravljanje rizikom investicionog portfolija banke
vaše
investiranj
e.
pre nego što se
trgovina obavi i tada
vaš
novac možete
primniti.
novac, vi jednostavno možete zvati fond i
dati nalog da se prodaju vaše deonice.
Prodaja se obavlja do kraja dana (u nekim
fondovima i pre) i vaš novac je za vas
raspoloživ slede
će jutro. Mnogi fondovi čak
vam odmah napišu
ček na iznos novca u
fondu, a najmanje je USD 250 po
čeku.
Evo nekoliko razloga zbog kojih se ulaga
či sredstava u cilju zarade preko kupovine i
prodaje deonica i obveznica i drugih hartija od vrednosti naj
češće opredeljuju za
udružene (“mutual”) fondove izme
đu drugih mogućnosti finansijskog investiranja:
•
ve
ća diversifikacija
60 %
•
profesionalni menadžment
45 %
•
ve
ći prihod 44 %
•
ekspertni menadžment
37 %
•
lakše investiranje
23 %
Prema procentima navedenih odgovora, o
čito je da kupci hartija od vrednosti u fondu
ra
čunaju sa većom diversifikacijom rizika investiranja, profesionalnijim menadžmentom
i ve
ćim prihodom nego kad bi kupovali te iste hartije direktno od njihovih emitenata ili
pak drugih posrednika koji se bave ovim poslovima.
11.2.3. Formiranje cena hartija od vrednosti
Za razumevanje ovog procesa, neophodno je poznavanje procesa poslovanja hartijama
od vrednosti odnosno neophodno je poznavati institucije finansijskog tržišta, te na
čin i
uslove njihovog rada. Mesta na kojima se vrši stvarna kupoprodaja vrednosnih papira su
berze. Me
đutim, na berzama mogu učestvovati samo ovlašćene institucije i pojedinci
zvani brokeri. Brokeri su finansijski posrednici, koji se bave posredovanjem u
poslovima kupoprodaje vrednosnih papira u svoje ime i za svoj ra
čun i u svoje ime a za
ra
čun svojih komitenata. O ovom procesu smo već pisali.
Sa stanovišta pojedinca, najjednostavniji na
čin trgovanja hartijama od vrednosti je
angažovanje brokera. Posao se obavlja tako da se brokeru uplati odre
đeni novčani iznos,
kao depozit, i o tome se potpisuje ugovor sa brokerom. Ugovorom se reguliše da se od
brokera može pozajmiti novac za kupovinu vrednosnih papira. Uplata odre
đenog
depozita ($ 2.000) vrši se na ra
čun kod brokera tzv. račun marže (‘margin account’). Od
brokera se može pozajmiti do 50 % vrednosti kupovine vrednosnih papira, što se tretira
kao kredit na koji zajmoprimac pla
ća kamatu. Inače, broker za svoje usluge naplaćuje
proviziju. Uzeti kredit se vra
ća kad komitent proda vrednosne papire, a ostvareni profit
u celini pripada komitentu. Me
đutim, ako komitent ostvari gubitak više od 25 % na
12
Ibidem, str. 68.
BANKE I RIZICI
313

Upravljanje rizikom investicionog portfolija banke
Kretanje cena obveznica na sekundarnom tržištu hartija od vrednosti je u inverznom
korelativnom odnosu sa kretanjem kamatne stope. To možemo videti na primeru
promenu cene obveznice usled promene kamatne stope što pokazuje slika br. 11-5.
6 3/4 %
$ 1.000
8 %
$ 1.200
$ 800
5 1/2 %
Ako kamatne stope
porastu, 6 3/4%
je manje
t kti
... i vrednost obveznice
pada, pošto je njen
prinos manji nego
nove obveznice
Me
đutim, cena obveznice
raste, ako kamatna stopa
pada, pošto je njen prinos
ve
ći nego nove
Korporacija
X
emituje
obveznicu uz
6 3/4 %
Kupac
će
platiti obveznicu
$ 1.000
Slika br. 11-5: Kretanje odnosa kamatne stope i cene obveznice
Po
đimo od toga, da jedna kompanija emituje nove obveznice uz kamatnu stopu 6 3/4%.
Ako kao kupac ocenite da je to dobra kamatna stopa u odnosu na alternativne
mogu
ćnosti investiranja, odlučićete da je kupite po nominalnoj ceni od $ 1.000 za
komad. Tri godine kasnije kamatna stopa je porasla. Ako nova obveznica uz 8 % kamate
košta $ 1.000, ni jedan kupac ne
će platiti $ 1.000 za vašu obveznicu sa kamatom 6 3/4
% .
Ako želite da je prodate, morate ponuditi obveznicu po
diskontnoj ceni
. Pogledajmo
sada obrnutu situaciju. Kako fluktuira zarada (‘yield’) kod kupovine obveznica,
pokazuje pregled br. 11-3.
Pregled br. 11-3
: Fluktuiranje zarade na obveznicama
Zarada (‘yield’) na obveznici sa kamatnom stopom
8%
Suma kamate
Zarada
(“yield”)
1. Ako kupujete po nominalnoj vrednosti $ 1.000
$ 80,00
8 %
2. Ako kupujete uz diskontnu cenu $ 800
$ 80,00
10 %
3. Ako kupujete sa premiranom cenom $ 1.200
$ 80,00
6 2/3 %
14
Ibidem, str. 46.
15
Ibidem, str. 47.
BANKE I RIZICI
315
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Ako se prodaje nova obveznica za $ 1.000 uz kamatu od 5 1/2 %, vi
ćete moći prodati
vašu obveznicu, koja nosi kamatu 6 3/4 %, za više nego što ste je platili, pošto
će kupac
biti voljan da plati
premiju
, da bi dobio ve
ću kamatnu stopu, odnosno imao veću zaradu.
Takvo kretanje kamatne stope dovodi do formiranja cene obveznice, što uz istu sumu
kamate, donosi imaocu razli
čitu stopu ili procenat zarade (‘yield’).
11.2.4. Emitovanje i plasman hartijama kod nas
Poznata je
činjenica da kod nas čitavih 54 godine nije bilo tržišta hartija od vrednosti,
odnosno berzanskog poslovanja. Da se samo podsetimo u najkra
ćim crtama. Prva berza
u Srbiji po
čela je 3. januara 1895. godine u Beogradu i radila je do aprila 1941. godine.
Berza je i formalno nestala odlukom Vlade Srbije 1953. godine. Nakon Drugog
svetskog rata, dakle posle pune 54 godine, obavljene su prve berzanske transakcije
robnim hartijama od vrednosti 12. aprila 1995. godine.
O
čigledno je da nemamo iskustva sa modernim poslovanjem na tržištu hartija od
vrednosti. Naro
čito nemamo iskustva sa poslovanjem sekundarnog tržišta
podrazumevaju
ći pri tome poslovanje raznim vrstama obveznica i deonica. Ono što smo
imali do sada, to je poslovanje sa blagajni
čkim i komercijalnim zapisima, dok je za
poslovanje drugim hartijama od vrednosti, naro
čito za deonice i obveznice, potrebna
razu
đena infrastruktura raznih posredničkih finansijskih institucija, od kojih su kod nas
samo neke u za
četku razvoja.
Naravno, nedostaje
čitav niz institucija, koje treba da omoguće rad sekundarnog tržišta
kapitala. Novi zakonski propisi, upravo treba da omogu
će osnivanje, rad i poslovanje
brojnih institucija infrastrukture finansijskog tržišta posebno tržišta kapitala.
Polaze
ći od takvog stanja na finansijskom tržištu i tržištu hartija od vrednosti,
ukaza
ćemo samo na početak rada primarnog tržišta, imajući na umu proces emitovanja
deonica, bilo kao prve emisije prilikom osnivanja deoni
čkih društava tokom 1989. i
1990. godine ili naknadnih dodatnih emisija deonica za prikupljanje dodatnog kapitala.
Državnih obveznica tako
đe nije bilo, sem emitovanja obveznica zajma za preporod
Republike Srbije tokom 1990/91. godine. Treba re
ći, da su se tada, pored već loših
ekonomskih uslova, pogoršali i politi
čki uslovi, što je rezultiralo raspadom SFRJ i
ratnim doga
đajima na delu bivše državne teritorije. To je usporilo i skoro zaustavilo
neke ve
ć započete razvojne ekonomske procese.
Dosadašnje relativno kratko iskustvo pokazuje da je mehanizam primarnog tržišta
hartija od vrednosti uspostavljen i da se novi poslovi dosta uspešno obavljaju. Slika br.
11-6. pokazuje tehnologiju, proces i tokove na primarnom emisionom tržištu kod nas:
16
Dr Stojan Dabić: Poslovanje sa hartijama od vrednosti, u knjizi grupe autora:
Tehnologija spojnotrgovinskih polova, Jugoslavijapublik, Beograd, 1992. godine, str.
204.
316
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
11.3. MERENJE RIZIKA ULAGANJA U HARTIJE OD VREDNOSTI
11.3.1. Dimenzije rizika hartija od vrednosti
Mada se ulaganja u hartije od vrednosti smatraju relativno sigurnim, naro
čito u
obveznice državnih organa i institucija, ipak postoje okolnosti kad su ta ulaganja više ili
manje sigurna. Stoga se smatra da nesigurnost ulaganja u hartije od vrednosti može biti
mala i velika. Naime, smatra se da je nesigurnost ulaganja u hartije od vrednosti manja
tj. mala kad je situacija na tržištu normalna i uslovi stabilni:
Situacija na tržištu
Reakcija menadžmenta
- situacija normalna,
- nizak nivo rizika
- tržišni uslovi stabilni,
- sporo kretanje
- promene se odvijaju polako,
- retke odluke
- promene su o
čekivane,
- manje u
česnika
- promene su poznate.
- pozitivan tok gotovine
Slika br. 11-7: Reakcija menadžmenta u stabilnim uslovima
Me
đutim, u uslovima velike nesigurnosti i nestabilnosti, ponašanje menadžmenta,
odgovaraju pojedinim tržišnim situacijama, kao na slici br. 11-8.
Situacija na tržištu
Reakcija menadžmenta
- situacija složena,
- visok nivo rizika
- tržišni uslovi variraju,
- brzo kretanje
- promene su rapidno brze,
- u
čestale odluke
- promene su neo
čekivane
- više u
česnika
- promene su nove - nepoznate
- negativan tok gotovine
Slika br. 11-8: Reakcije menadžmenta u nestabilnim uslovima
Pošto se institucionalni investitori, kao što su udruženi (‘mutual’) fondovi, penzioni
fondovi, banke, brokerske firme, arbitraže, me
đunarodni investitori, korporacije,
investitorske savetodavne firme i osiguravaju
će kompanije, bave profesionalno
poslovima kupoprodaje deonica, oni se svakodnevno susre
ću sa četiri bazična tipa
rizika, kao što su:
•
poslovni rizik (‘business risk’),
•
tržišni rizik (‘market risk’),
17
Dr Albert Mahrabian: Your Inner Path to Investment Success Insights into the
Psychology of Investing, Porobus Publishing Company, Chicago, Illinois, 1991. godine,
str. 22 i 29.
318
BANKE I RIZICI
Upravljanje rizikom investicionog portfolija banke
•
kamatni rizik (‘interest rate risk’), i
•
devizni rizik (‘currency risk’).
Poslovni rizik
odnosi se na prisutnost potencijalnog pada zarada, dividendi ili
usporavanja rasta. To zna
či da ulagači moraju biti svesni mogućnosti nepovoljnih
doga
đaja u poslovanju, koji mogu uticati na cenu deonica.
Tržišni rizik
zna
či suočavanje
sa padom cena deonica i gubicima povezanim sa padom cena deonica. Rizik je sadržan
na samom tržištu i uticaju na pojedina
čne deonice koje se drže u portfoliju. Tržišni rizik
je opšti eksterni rizik posmatran mimo individualnog posla.
Kamatni rizik
ima najve
ći
uticaj na kamatno osetljive deonice kao što su korisnici i banke. Rizik je da pove
ćanje
kamatne stope zna
či opadanje profita, a opadanje profita znači niže vrednovanje
kompanije i cene deonice. Kad je re
č o
valutnom riziku
, postoje dva tipa rizika: jedan je
povezan sa stranom valutom, a drugi je inflatorni rizik.
Prema uputstvu za nadzor i ispitivanje poslovne politike banke od strane FDIC (‘Federal
Deposit Insurance Company’), za zdravu poslovnu politiku plasmana u hartije od
vrednosti banka treba da utvrdi standarde za selekciju hartija od vrednosti, respektuju
ći:
•
kvalitet plasmana,
•
dospe
će,
•
diversifikaciju,
•
tržišnu pro
đu, i
•
o
čekivani prihod.
U vrednovanju politike plasmana banke u hartije od vrednosti, FDIC sugeriše analizu
nekoliko faktora kao što su:
(1)
Analiza opšteg karaktera poslovanja banke: kako se njeno poslovanje manifestuje u
karakteristikama njenih kreditnih i depozitnih ra
čuna i u njenom opštem
ekonomskom okruženju.
(2)
Analiza strukture depozita banke na relaciji broja, tipa i veli
čine računa, te trendova
kretanja depozita, njihove kompozicije i stabilnosti.
(3)
Analiza kapitalnih fondova: generalno, manji kapital banke ima za posledicu
konzervativniju politiku plasmana banke u hartije od vrednosti, pošto ona ima manje
fondove da apsorbuje potencijalne gubitke.
(4)
Analiza ekonomskih i monetarnih faktora. Sugeriše se da menadžment banke pri
formulisanju i izvršavanju portfolio politike treba da uzme u obzir bazi
čne
18
David Sutton: Understanding the Stock Market - The Investor’s Self-Teaching
Seminars, Probus Publishing Company, 1989. godine, str. 59-65.
19
Joseph F. Sinkey: Commercial Bank Financial Management in the Financial Services
Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989. godine, str.
454.
BANKE I RIZICI
319

Upravljanje rizikom investicionog portfolija banke
Pregled br. 11-4:
Kompozicija Dow Jones indeksa
Naziv proseka
Podru
čje koncentracije
1. Dow Jones industrijski prosek
(Dow Jones Industrijal Average)
30 industrijskih kompanija
2. Dow Jones transportni prosek
(Dow Jones Transportation Average)
20 avionskih, kamionskih i
železni
čkih kompanija
3. Dow Jones široke potrošnje
(Dow Jones Utility Averadge)
15 kompanija za gas i elektir
čnu
energiju
4. Dow Jones 65 komponovani prosek
(Dow Jones 65 Composite Average)
65 svih gornjih kompanija
Dow Jones indeksi je jedna vrsta formula baziranih na cenama deonica: 30 glavnih
industrijskih kompanija, 20 glavnih avionskih, kamionskih i železni
čkih kompanija i 15
kompanija za gas i elektri
čnu energiju. Dow Jones industrijski indeks se dobija na bazi
cena deonica 30 industrijskih kompanija i to tako da se saberu cene deonica i podele
brojem deonica, tako da se dobije prosek (‘average’). Principjelno važi da pove
ćanje
cena deonica ima za rezultat ve
ći efekat na prosek. Kad se, na primer, kaže da je Dow
Jones industrijski indeks porastao za 10 ili da tržišna aktivnost raste za 10, to zna
či da je
Dow Jones industrijski prosek porastao za 10 poena.
Zašto se smatra da je Dow Jones dobar indikator?
Upravo zbog toga što je 30
kompanija koje su izabrane iz sektora industrije najreprezentativnije za životni krvotok
privrede zemlje. Sa razlogom se smatra da osciliranje Dow Jones indeksa predstavlja
osciliranje pulsa privredne aktivnosti nacionalno najvažnijih kompanija. Rast ovog
indeksa ozna
čava rast tržišne aktivnosti, a njegov pad znači smanjenje tržišne aktivnosti.
Ovaj indeks se kontinuirano objavljuje i prati od njegovog prvog objavljivanja 1896.
godine u dnevnom listu za finansijska pitanja ‘The Wall Street Journal’. Dow Jones
indeks je kao i svaki bazni indeks po
čeo od 100 u 1896. godini, da bi u 1991. godini
iskazao vrednost indeksa od preko 2.80, u 2.000.godini preko 10.500. Za njegovo
čitanje, razumevanje i praćenje treba savladati posebna uputstva.
U zavisnosti od toga ko je emitent deonica i kako posluje, postoje
četiri ranga vrednosti
deonica na tržištu:
American Sugar, 3. American Tobacco, 4. Chicago Gas, 5. Oil Distilling & Cattle
Feeding, 6. General Electric, 7. Laclede Gas, 8. National Lead, 9. North American, 10.
Tennessee Coal & Iron, 11. US Leather pfd, i 12. US Rubber. Vidi: Richard Saul
Wurman, Alan Siegel and Kenneth M. Morris: The Wall Street Journal Guide to
Understanding Money and Markets, ACCESS Press Ltd., New York, 1988. godine, str.
32-33.
22
David Sutton: Understanding the Stock Market - The Investor’s Self - Teaching
Seminars, Probus Publishing Company, 1989. godine, str. 27.
BANKE I RIZICI
321
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
•
prvi rang
predstavljaju plavi
čipovi (‘blue chips’), tj. deonice američkih kompanija
stare generacije (IBM, AT&T),
•
drugi rang
su sekundarna emitovanja (‘secondary issues’) tj. solidne i dobrostoje
će
kompanije, koje su samo malo slabije od onih iz prvog ranga,
•
tre
ći rang
su mlade i nove kompanije sa visokim potencijalom rasta tj. rastu
će
deonice (‘growth stocks’),
•
četvrti rang
su tzv. peni deonice (‘penny stocks’), koje nemaju neku drugu vrednost
ve
ć se oslanjaju na svoj špekulativni potencijal.
11.3.3. Rangiranje boniteta izdavaoca hartija
Svaki investitor, koji želi da uloži svoj novac u kupovinu deonica, mora uraditi više od
pra
ćenja podataka koje pokazuju Dow Jones indeks i drugi indikatori aktivnosti na
berzi. Naime, potrebna su i saznanja o tome šta drugi investitori misle i rade, odnosno
potrebno je više informacija o kompanijama
čije se deonice žele kupiti. Ta dodatna
saznanja o pojedinim kompanijama, uz prethodne globalne indikatore i indekse, od
pomo
ći su u formiranju vlastite procene i suda o kompanijama u koje želite investirati
odnosno
čije obveznice želite kupiti.
Informativno glasilo berze u Njujorku, The Wall Street Journal, svaki dan objavljuje
razne podatke o kompanijama, posebno one o ostvarenom profitu ili o najavama
dividendi. Izvod o zaradama (‘Digest of Earning’) je u stvari izvod o profitima
kompanija, koji se objavljuje
četiri puta godišnje. Teoretski, ovo se smatra najvažnijim
pojedina
čnim faktorom koji utiče na cenu deonica. Zarade - profiti (‘earnings’) su
zbirno obeležje ili li
čna karta, po kojoj se prosuđuje da li je kompanija uspešna ili ne.
Pove
ćanje zarada - profita utiče na mogućnost povećanja dividende i zbog toga čini te
dividende više atraktivnim. Podaci koji su interesantni su: ime kompanije, kod berze,
komparacija teku
ćeg perioda i perioda pre godinu dana, ukupan prihod (za uslužne
kompanije), prodaja (za proizvodne kompanije), neto prihod (profit) za dati kvartal,
zarada - dividenda po deonici (neto prihod podeljen brojem deonica).
Promena dividendi i promena zarada imaju direktan uticaj na cene deonica, ali ne uvek.
U svakom slu
čaju, treba zadržati traku politike dividendi kompanije. Kompanija obično
najavljuje raspodelu dividendi nekoliko nedelja pre isplate dividende. O ovome se u
ovim novinama može pro
čitati: ime kompanije, tip deonice, iznos dividende po deonici i
datum isplate.
Kako smo ve
ć ranije naveli, obveznice se emituju radi prikupljanja odnosno
mobilizacije sredstava za dodatni kapital u proširenje poslovanja preduze
ća, firme,
korporacije zatim države i opštine za rešavanje odre
đenih zajedničkih komunalnih i
infrastrukturnih problema itd. Mada je jasno da ulaganje u obveznice zna
či kreditiranje
pod odre
đenim uslovima, što znači da se novac uz određenu fiksnu kamatu vraća svom
vlasniku u odre
đenom vremenu, na sekundarnom tržištu vrši se kupoprodaja obveznica
po cenama koje se razlikuju od onih koje su nominalno navedene na obveznici.
322
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Tabela - mapa (‘chart’) prikazana u pregledu br. 11-5. je klju
č za čitanje rejtinga (šire
definicije rejtinga ove dve agencije dajemo u prilogu ove knjige).
Pregled br. 11-5
: Zna
čenja dva rejting sistema obveznica
.Moody’s
S & P’s
Z n a
č e n j e
Aaa
AAA
Obveznica je najboljeg kvaliteta, nudi najmanji stepen
rizi
čnosti plasmana. Izdavaoci su izuzetno stabilni i
pouzdani.
Aa
AA
Obveznice visokog kvaliteta po svim standardima.
Neznatno viši stepen rizi
čnosti dugoročnog plasmana.
A
A
Obveznice sa mnogim povoljnim atributima plasmana.
Baa
BBB
Obveznice sa srednjim nivoom kvaliteta. Sigurnost izgleda
adekvatna sada, ali može izgledati nerealna u dugom roku.
Ba
BB
Obveznice sa špekulativnim elementima. Umerena
sigurnost pla
ćanja; nije dobro i sigurno zaštićena.
B
B
Ne može se smatrati poželjnom za kupovinu. Kratkoro
čna
sigurnost za naplatu.
Caa
CCC
Obveznice slabog stanja. Izdavaoci mogu biti u
nemogu
ćnosti da plate ili u opasnosti da to stanje
nepla
ćanja - nastupi.
Ca
CC
Obveznice visoko špekulativnog kvaliteta,
često u
nemogu
ćnosti izvršenja obaveze.
C
C
Najniže klasirane obveznice. Vrlo slabi izgledi za izvršenje
obaveze - pla
ćanja.
-
D
Nemogu
ćnost izvršenja obaveze - plaćanja.
(1)
vremenski rok dospe
ća,
(2)
kamatnu stopu po kuponu,
(3)
odredbe za isplatu pre dospe
ća,
(4)
poreski status,
(5)
brzinu utrživosti,
(6)
mogu
ćnost izostanka plaćanja.
Prve dve karakteristike obveznice su važne zbog toga što odre
đuju obim i tempo
kapitalizacije koju je emitent obe
ćao vlasniku obveznice. Tako, ako nam je poznata
trenutna tržišna cena obveznice, na osnova ova dva elementa možemo odrediti prihod do
dospe
ća obveznice i uporediti ga sa onim koji investitor smatra da treba da bude.
Odredbe na obveznicama za isplatu pre dospe
ća omogućavaju izdavaocu obveznice da
opozove i otkupi svoje obveznice pre dospe
ća po opozivnoj ceni. To su obično periodi
kad se prihodi po izdatim obveznicama smanje. Razlika izme
đu opozivne cene i
paritetne vrednosti obveznice naziva se
opozivna premija
.
324
BANKE I RIZICI
Upravljanje rizikom investicionog portfolija banke
Neke opštinske obveznice zbog osloba
đanja poreza donose svojim imaocima i do 40
procenata ve
ći prihod nego neke druge obveznice koje nisu oslobođene poreza.
Utrživost obveznice je bitan faktor za slu
čajeve kad imalac obveznice hitno mora da
proda obveznicu, a da joj znatno ne smanji cenu. Za ovakve situacije pogodnije su tzv.
aktivne od neaktivnih obveznica, tj. obveznice za koje u svakom momentu postoji
ponuda i tražnja. Mogu
ćnost izostanka plaćanja procenjuje se pomoću rejtinga
izdavaoca obveznica, koji sa
činjavaju korporacije Standard & Poor’s i Moody’s.
11.3.4. Metode predvi
đanja izostanka plaćanja
Pomo
ću određenih metoda predviđanja moguće je predvideti eventualne izostanke
pla
ćanja. Time se mogu ublažiti, ako ne i eliminisati, mogući rizici kupoprodaje hartija
od vrednosti. Neke od ovih metoda smo navodili kad je bilo re
či o proceni mogućnosti
vra
ćanja kreditnih obaveza. Naime, reč je o specifičnim postupcima za predviđanje
mogu
ćeg izostanka plaćanja pomoću određenih koeficijenata. Postoji razlika među
postupcima i metodama u smislu oslanjanja na jedan ili kombinaciju dva ili više
pokazatelja. Ovde
ćemo to izložiti na
dva
jednostavna pristupa, koja se koriste u
kupoprodaji deonica i obveznica.
Univarijantni metod
zasniva se na kori
šćenju jednog pokazatelja za predviđanje
verovatno
će mogućeg izostanka plaćanja. Ovaj metod analize polazi od toga da priliv
gotovine uve
ćava bilans gotovine određene firme, a da odliv gotovine smanjuje njen
bilans gotovine. Kad se do
đe do nule ili negativnog salda gotovine, postoji verovatnoća
da
će doći do izostanka plaćanja. Prema tome, može se reći da će verovatnoća izostanka
pla
ćanja za neku firmu biti povećana kad je: (1) postojeći bilans gotovine manji, (2)
o
čekivani neto priliv gotovine (meren pre isplata kreditorima i vlasnicima deonica)
manji i (3) neto priliv gotovine raznovrsniji.
Za merenje ove verovatno
će odnosno rizika koristi se koeficijent razmere neto priliva
gotovine (prihod pre isplate troškova depresijacije i amortizacije) prema ukupnim
potraživanjima odnosno:
To zna
či da verovatnoća izostanka plaćanja ne mora biti konstantna tokom vremena.
Me
đutim, neki signali mogu nas upozoriti da bi moglo doći do porasta te verovatnoće,
što bi izazvalo pad tržišnih cena hartija od vrednosti date firme odnosno njenih deonica i
obveznica. Pra
ćenje srednje tržišne vrednosti deonica u firmama kod kojih nije došlo do
izostanka pla
ćanja ukazuje da je ona porasla, dok se srednja tržišna vrednost običnih
26
Ibidem, br. 11.
BANKE I RIZICI
325

Upravljanje rizikom investicionog portfolija banke
U suprotnom, komercijalne poslovne banke su investitori, one kupuju i drže hartije od
vrednosti emitovane od drugih. Generalno govore
ći, politika plasmana banke
podrazumeva tri bitna oslonca: (1) sigurnost, (2) likvidnost i (3) prihod. Me
đutim,
krajnji ciljevi i efekti ovih faktora su me
đusobno divergnetni, pa zato dolazi i do njihove
me
đusobne konfliktnosti. Poslovna politika plasmana banke je katalizatorski elemenat
koji treba da ove divergentne i konfliktne ciljeve i efekte pomiri, te da rezultat bude
optimalni efekat za banku. Stoga je nužno poznavati osnovne vrste i karakteristike svih
plasmana banke, me
đu kojima su najvažniji kreditni plasmani i plasmani u hartije od
vrednosti.
Krediti su najrizi
čniji oblik plasmana banke, ali obezbeđuju i najveće prihode banci.
Klju
čno pitanje u kreditnom portfoliju je obezbediti balans-ravnotežu izmađu plasmana,
rizika i prihoda. Nerazborita kreditna politika može, ponekad, vo
đena željom za
pove
ćanjem prihoda, dovesti banku u zonu previsokog rizika, pa se ta neopreznost može
platiti cenom velikih suprotnih efekata-gubitaka na kreditima, koji mogu ugroziti
poslovanje banke.
Plasmani u hartije od vrednosti omogu
ćavaju banci da na zadovoljavajući način pomiri
navedene konflikte izme
đu sigurnosti plasmana, rizičnosti i prihoda. Drugim rečima,
plasmani u hartije od vrednosti omogu
ćuje banci postizanje optimalnog obima i
strukture ukupnih plasmana banke, pošto se tako postiže potreban nivo likvdnosti,
ograni
čava se ili svodi rizik na normalnu meru, a ujedno se vrši kreiranje dodatnih
prihoda.
Ulaganje u plasmane hartija od vrednosti banka treba da reguliše svojom poslovnom
politikom. Za formulisanje politike plasmana banke u hartije od vrednosti, odgovoran je,
naravno, menadžerski tim banke, a svako odeljenje banke treba da ima ovu politiku u
pismenoj formi. Naime, efikasno upravljanje sredstvima - aktivom banke zahteva da
poslovna banka mora imati jasno definisanu politiku plasmana kako u domenu kredita
tako i na podru
čju hartija od vrednosti. Šta treba da sadrži takva politika, vidi se iz
modela sadržaja politike investiranja u hartije od vrednosti.
Sadržaj politike investiranja u hartije od vrednosti:
(1)bazi
čni ciljevi politike, (2) odgovornost, (3) kompozicija plasmana, (4) prihvatljive
hartije od vrednosti, (5) dospe
ća hartija od vrednosti, (6) kvalitet i diversifikacija, (7)
uskla
đivanje portfolija, (8) jemstvo tj. garancije, (9) sigurnost, (10) isporuke, (11)
kompjuter program, (12) dobici i gubici na trgovanju hartijama, (13) svopovanje hartija
od vrednosti, (14) trgova
čka aktivnost, (15) kreditni fajlovi i (16) izuzeci od ove politike
Proces upravljanja hartijama od vrednosti ima slede
ćih pet faza:
28
David I. Hoffland: A Model Bank Investment Policy, Financial Analysts Journal,
Maj-June 1978. godine, str. 64-67.
BANKE I RIZICI
327
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
(1)
definisanje ciljeva ulaganja u hartije od vrednosti,
(2)
formulisanje politike ulaganja u hartije od vrednosti,
(3)
izbor odgovaraju
će porfolio strategije,
(4)
selekcija sredstava aktive,
(5)
merenje i procena performansi.
Za zdravu politiku banka treba utvrditi sopstvene standarde za selekciju hartija od
vrednosti, koji bi respektovali:
(1)
kvalitet kredita (rizik greške - propusta),
(2)
dospe
će,
(3)
diversifikaciju,
(4)
utrživost,
(5)
prihod.
Prihvatljive rejting klasifikacije (odre
đene od OCC) prikazjuje pregled br. 11-6.
Pregled br. 11-6
: Prihvatljive rejting klasifikacije
Standard
& Poor”
Moody”s
O p i s
Kvalitetna ulaganja banke
AAA
Aaa
Obligacije najve
ćeg stepena
AA
Aa
Obligacije visokog stepena
A
A-1, A
Viši srednji stepen
BBB
Baa-1, Baa
Srednji stepen, na široj liniji izme
đu definitivno
zdravih obligacija i onih koje imaju predominantno
špekulativne elemente. Uopšteno, to je najmanji
kvalitet koji se sme kvalifikovati za bankarsko ulaganje
Špekulativne i pogrešne odluke
BB
Ba
Niži srednji stepen sa samo minornim karakteristikama
B
B
Nizak stepen, možda pogrešno
D
Ca, c
Najniži stepen, pogrešno, ekstremeno slabi izgledi
Provizoran ili uslovljen rejting
Rejting-P Con.(Rejting)
Zahtevi otplate dugova su uveliko zavisni od realne
procene budu
ćih događaja.
29
Frank J. Fabozzi: Introduction, u knjizi: Portfolio & Investment Management State-of-
the-Art Research, Analysis and Strategies, Editor: Frank J. Fabozzi, Probus Publishing
Company, Chicago, Illinois, 1989. godine, str. 1-5.
30
The FDIC’s Manual of Examination Policies, Section H, page 5, revised, December 1,
1962.
31
OCC je Office of the Comptroller of the Currency. To je Federalna regulatorna
agencija za nacionalne banke u SAD, koje moraju biti članice Federalnog Rezervnog
sistema i osigurane kod FDIC.
328
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Portfolio hartija od vrednosti banke igra krucijalnu ulogu balansiranja u strukturi njene
produktivne aktive i izloženosti riziku.
Menadžment investicionog portfolija ili portfolia hartija od vrednosti se od banaka
smatra kao druga važna kreditna aktivnost banke. Ova tendencija je deo poslovne
filozofije ulaganja. Male banke koriste tzv. pasivnu strategiju investicionog
menadžmenta, dok se velike banke služe aktivnom strategijom u investicionom
menadžmentu. Aktivna i pasivna menadžment strategija portfolia hartija od vrednosti
ozna
čava način poslovanja sa hartijama od vrednosti. Aktivni menadžment portfolio
hartija od vrednosti se definiše kao set investicionih menadžera koji se zajedni
čki
uklju
čuju u tekuću praksu špekulacija buduće kamatne stope i obezbeđuju dilerske i
tržišne usluge. Špekulisanje sa kretanjima kamatne stope se manifestuje u aktivnom
trgovanju hartijama od vrednosti suprotno od strategije kupi i
čekaj (‘buy and hold
strategy’).
Pasivni menadžment portfolio hartija od vrednosti je relativno neaktivan, on
“dozvoljava” rebalansiranje radi prilago
đavanja promenjenim tržišnim uslovima. Prema
tome, ako tržišni uslovi rezultiraju u portfolio poziciji nekonzistentno sa investicionim
ciljevima banke, portfolio treba da bude prekomponovan bilo da je u pitanju aktivni ili
pasivni menadžment portfoliom hartija od vrednosti. U bilansu, pasivni investicioni
menadžment može biti posmatran kao aktivni menadžment špekulacija i dilerskih
aktivnosti.
Posebnu pažnju banka treba da posveti upravljanju alokacijom sredstava u portfoliju
hartija od vrednosti. Navodimo neke od ciljeva alokacije sredstava:
Strategijska alokacija sredstava
* Utvr
đivanje politike miksa konzistentnog sa dugoročnim portfolio ciljevima
Takti
čka alokacija sredstava
* Dodajna vrednost; oportunisti
čki odgovor na menjanje uzorka vrednosti
* Kupuj jeftino, prodaj skupo
Portfolio osiguranje
* Zaštita protiv neprihvatljivih performansi
* Prodaj jeftino, kupuj skupo
33
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 441.
34
Ibidem, str. 442-444.
35
Robert D. Arnott and Roger G. Clarke: Active Asset Allocation, u knjizi: Portfolio &
Investment Management - State of the Art Research, Analysis and Strategies, Editor:
Frank J. Fabozzi, Probus Publishing Company, Chicago, Illinois, 1989. godine, str. 34.
330
BANKE I RIZICI
Upravljanje rizikom investicionog portfolija banke
Kod komponovanja strukture porfolija hartija od vrednosti posebnu pažnju treba obratiti
na: (1) kvalitet hartija od vrednosti, (2) gransku strukturu odnosno diversifikovanost
hartija od vrednosti, (3) ro
čnu strukturu hartija od vrednosti, (4) geografsku strukturu i
(5) razu
đenost tipova i oblika hartija od vrednosti.
Kona
čno, cilj upravljanja portfoliom i njegovom strukturom je ostvarenje većeg profita
banke.
Dakle, opšti cilj menadžmenta portfoliom hartija od vrednosti je da doprinese,
zajedno sa upravljanjem likvidnosti, kreditiranjem, kapitalom i porezima,
maksimiziranju bogatstva deoni
čara. Primarne komponente portfolio rizika su devijacije
u o
čekivanom prinosu ‘proizvedenom’ kretanjima u kamatnim stopama, greškama u
pla
ćanjima kamate i glavnice i neanticipiranom inflacijom. Ovim rizicima se upravlja
diversifikovanjem portfolija uzimaju
ći sa respektom tipove hartija od vrednosti, tipove
emisija, dospe
ća i ciklični proračun vremena kupovine i prodaje hartija od vrednosti.
Zato se smatra da je portfolio hartija od vrednosti jedan važan izvor prihoda, likvidnosti
i diversifikacije sredstava.
11.4.3. Upravljanje strukturnim rizicima portfolia
Obim i struktura plasmana banke u razne oblike hartija od vrednosti odre
đena je:
•
globalnim odnosom pozicija u strukturi aktive,
•
odnosom ukupnih kredita i ukupnih plasmana u hartije od vrednosti,
•
sigurno
šću i diversifikacijom plasmana u hartije od vrednosti,
•
likvidno
šću banke, i
•
potrebom za stvaranje dodajnih prihoda.
Prema praksi banaka u razvijenim zemljama, prvenstveno u SAD, obim zajmova ne sme
prelaziti granicu od 60 % depozita.
Motiv poslovanja banke hartijama od vrednosti je likvidnost i profitabilnost. Hartijama
od vrednosti se trguje preko tri razli
čite tržišne strukture poznate kao:
•
brokersko trgovanje,
36
John Ward Logan: Managing the Investments Portfolio of the Bank, u knjizi: The
Bankers’ Handbook, Third Edition, Edited by: William H. Baughn, Thomas I. Storrs
and Charls E. Walker, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1988. godine, str. 532-
545.
37
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks - Community,
Regional and Global, Prentice Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1990. godine, str.
310.
BANKE I RIZICI
331

Upravljanje rizikom investicionog portfolija banke
pravca i veli
čine očekivanog kretanja kamatne stope. Konačno, dileri koriste i strategiju
nagiba krive prinosa hartija od vrednosti. Na osnovu navedenog, faktori koji uti
ču da
dileri drže ve
ću ukupnu sumu hartija od vrednosti u zavisnosti su od toga:
(5)
što je ve
ća očekivana prodaja,
(6)
što su niži troškovi finansiranja i što su pozitivniji neto troškovi finansiranja
(‘carry’),
(7)
što se više o
čekuje pad kamatne stope,
(8)
što je pozitivnije nagnuta kriva prinosa.
Ovi faktori uti
ču i na kompoziciju dospeća zaliha hartija od vrednosti u portfoliju banke.
Poslednja dva od navedenih faktora tendiraju da zahtevaju više rizika nego prva dva.
Ako se stope kre
ću suprotno očekivanjima ili kriva prinosa postaje u nagibu manje
pozitivna ili
čak negativna, dileri mogu doživeti gorko iskustvo gubitaka na svojim
zalihama hartija od vrednosti.
Smatra se da postoji pet glavnih faza u upravljanju portfoliom hartija od vrednosti i to:
(1)
formulisanje ciljeva ulaganja sredstava u hartije od vrednosti,
(2)
utvr
đivanje politike ulaganja sredstava u hartije od vrednosti,
(3)
izbor (selekcija) portfolio strategija,
(4)
selekcija sredstava,
(5)
merenje i evaluacija performansi.
(1)
U prvoj fazi upravljanja portfoliom hartija od vrednosti ciljevi se razlikuju od
institucije do institucije. Za institucije kao što su banke cilj može biti maksimum
razlike kamatne stope na sredstva iznad troškova njihovog pribavljanja. Naravno, za
penzione fondove, institucije osiguranja života i mutual fondove ciljevi ulaganja su
razli
čiti.
(2)
U drugoj fazi upravljnja portfoliom hartija od vrednosti treba utvrditi takvu politiku
ulaganja koja
će dovesti do ostvarivanja formulisanih ciljeva. I u ovoj fazi postoje
razlike u sadržini politika u pojedinim finansijskim institucijama. Za banke je to u
nekim periodima više a u nekim manje interesantno, što dobrim delom zavisi i od
poreske politike.
(3)
Izbor portfolio strategije ulaganja u hartije od vrednosti zavisi od formulisanih
ciljeva, pošto strategija mora biti konzistentna sa ciljevima ulaganja. Može se praviti
razlika izme
đu aktivne i pasivne strategije. Aktivna strategija fokusira faktore od
kojih se o
čeuje da utiču na performanse jedne klase sredstava. Pasivna strategija
41
Portfolio and Investment Management - State-of-the-Art Research, Analysis and
Strategies, Editor: Frank J. Fabozzi, Probus Publishing Company, Chicago, Illinois,
1989. godine, str. 1.
BANKE I RIZICI
333
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
uklju
čuje minimum očekivanog inputa. Između ove dve ekstremne, postoje i
strategije koje nose karakteristike kombinacije obe navedene.
(4)
Kad se portfolio izabere, slede
ća glavna faza je izbor specifičnih sredstava za
uklju
čivanje u portfolio. Ovom prilikom se ulažu napori za konstrukciju optimalnog
ili efikasnog portfolija. Optimalni ili efikasni portfolio je onaj koji obezbe
đuje
najve
ći očekivani prinos za dati nivo rizika ili najmanji rizik za dati očekivani
prinos.
(5)
Merenje i vrednovanje performansi ulaganja u hartije od vrednosti je peta i poslednja
faza u upravlja
čkom procesu ulaganja sredstava u hartije od vrednosti.
Me
đutim, postignutim nikad ne treba biti zadovoljan. Naime, smatra se da postoji sedam
na
čina da se poprave performanse u portfolio menadžmentu:
(1)
utvrdite svoju meru - definišite i analizirajte što pokušavate da ‘tu
čete’ odnosno da
ostvarite,
(2)
upoznajte svoje limite i ograni
čenja,
(3)
imajte svoju filozofiju investiranja i u okviru nje poštujte dva pravila: prvo, kupujte
relativno rastu
će zarade i drugo, kupujte po prihvatljivom raciju cena-zarada,
(4)
razvijte sopstvenu investicionu strategiju,
(5)
koncentrišite svoj portfolio na relativno manji broj kompanija,
(6)
budite fleksibilni, ništa nije izvesnije od promene,
(7)
pratite kontinuirano odnosno merite performanse i budite performansno orijentisani
menadžer.
11.4.4. Upravljanje rizikom prinosa hartija od vrednosti
Upravljanje rizikom hartija od vrednosti zahteva poznavanje nekoliko elemenata, koje
ćemo ovde navesti na primeru upravljanja rizikom prinosa obveznica:
•
prvo
, rizik izostanka pla
ćanja,
•
drugo
, premija za izostanak pla
ćanja i
tre
će
, premija rizika.
Za sagledavanje
rizika izostanka pla
ćanja
obveznica treba po
ći od rejtinga konkretne
obveznice. Pri tome treba imati u vidu da je prinos obveznice u veoma uskoj inverznoj
vezi sa njenim kvalitetom odnosno rejtingom. Naime, što je viši kvalitet obveznice, to je
manji o
čekivani prinos po dospeću i, obrnuto. Rizik izostanka
pla
ćanja i premija
rizika proporcionalni su kvalitetu odnosno rejtingu obveznice.
42
Richard H. Jenrette: Portfolio Management: Seven Ways to Improve Performance, u
knjizi: Classics an Investor’s AnthologyThe most interesting ideas and concepts from
the literature of investing, edited by: Charles D. Ellis with James R. Vertin, Dow Jones-
Irwin, Homewood, Illinois, 1989. godine, str. 382-391.
43
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishig Company, New York, 1989.
godine, str. 251.
334
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Slika br. 11-9: Prihod do dospe
ća za rizičnu obveznicu
U stvari, slika br. 10-9.
prikazuje primer jedne zamišljene obveznice sa velikim
rizikom od izostanka pla
ćanja. Ključni elemenat u proceni izostanka plaćanja je premija
za izostanak pla
ćanja. Ona je u navedenom primeru 3 % (kao razlika između obećanog
12 % i o
čekivanog 9 % prihoda). Što je veći rizik od izostanka plaćanja neke obveznice,
to je ve
ća njena premija za izostanak plaćanja. To znači da obveznice sa većim rizikom
od izostanka pla
ćanja nude veći obećani prihod do dospeća.
Premija rizika korporativnih obveznica
. Kad se poredi o
čekivani prihod do dospeća
neke rizi
čne obveznice sa prihodom do dospeća neke obveznice kod koje ne postoji
rizik od izostanka pla
ćanja, a sličnog je datuma dospeća i kamatne stope, dobije se
razlika koja se naziva
premijom rizika obveznice
. U navedenom primeru to je razlika
izme
đu 8 % i 9 % i izražava se kao veličina od 100 osnovnih poena (0,01 procenta = 1
poen). Svaka obveznica kod koje postoji rizik od izostanka pla
ćanja treba da sadrži i
premiju za izostanak pla
ćanja.
Me
đutim, premija rizika je nešto sasvim drugo. Naime, očekivani profit za bilo koju
hartiju od vrednosti treba da bude povezan isklju
čivo sa njegovim doprinosom riziku u
okviru jednog raznovrsnog portfolija, pri
čemu njegov totalni rizik nije direktno
relevantan. U okviru jednog portfolija postoji više raznih obveznica i sve nose premiju
za izostanak pla
ćanja. Ipak, ne dođe kod svih obveznica do izostanka plaćanja, pa ove
premije
‘popravljaju’
gubitke na onim obveznicama gde je došlo do izostanka pla
ćanja.
To dovodi do toga da se profit ostvaren u portfoliju obveznica bitno ne razlikuje od
o
čekivanog profita, pa shodno tome, svaka od ovih obveznica sadrži vrlo mali ili nulti
procenat premije rizika.
Oko toga šta determiniše premiju rizika navodimo Fisher-ove
četiri komponente bazične
hipoteze:
1) prose
čna premija rizika obveznica firme je u funkciji sa izvesnošću rizika propusta
(‘default risk’) i tržišno
šću njenih obveznica,
2)rizik propusta je funkcija tri varijable: a) promenjivosti zarade firme, b) dužine
vremena u kojem je firma poslovala bez upozorenja kreditora na gubitke, c) racija
tržišne vrednosti kapitala firme prema nominalnoj vrednosti njenog duga,
3)njena tržišnost bi se mogla meriti sa tržišnom vredno
šću duga svih koji javno trguju
dugom,
4)postoji multipla veza me
đu varijablama koje su procenjene u log-linearnoj regresiji.
44
Gordon J. Alexander i William P. Sharpe: Analiza obveznica, Ekonomika, Beograd,
1991. godine, br. 11.
45
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 252.
336
BANKE I RIZICI
Upravljanje rizikom investicionog portfolija banke
BANKE I RIZICI
337

Upravljanje rizikom portfolija kamatne stope
12.1.1. SUŠTINA, ULOGA I FORMIRANJE KAMATNE STOPE
12.1.1. Pojam, suština i uloga kamatne stope
U najopštijem izrazu, kamatna stopa izražava cenu kori
šćenja kreditnih i novčanih
resursa na finansijskom tržištu. Visina kamatne stope kao cene kori
šćenja kreditinih i
finansijskih resursa je povezana sa stopom korisnosti sredstava u odnosu na vreme
njihovog kori
šćenja. Stopa korisnosti sredstava uvek je veća u sadašnjem vremenu u
odnosu na neko budu
će vreme, pa je i kamatna stopa kao izraz cene korišćenja
odgovaraju
ćih novčanih i finansijskih resursa različita i saglasna određenoj stopi njihove
korisnosti. To je i osnova razlike sadašnje i budu
će potrošnje, odnosno odlaganja
potrošnje u obliku štednje, i sticanja imovine u nekom budu
ćem vremenskom periodu.
Uopštavaju
ći to sa stanovišta makro-aspekta, može se reći da kamatna stopa predstavlja
instrument uravnotežavanja izme
đu obima štednje i ponude kapitala (kredita) sa
tražnjom finansijskih resursa, apsorbovanje formirane štednje od strane realnih
investitora, distribucije dohotka na potrošnju i investicije, alokacije finansijskih resursa i
mobilnosti kapitala.
Za poslovanje banke je važno poznavanje suštine i uloge kamatne
stope na makro, ali i na mikro nivou. Ovde
ćemo se više osvrnuti na mikro aspekt
kamatne stope, što je sa stanovišta banke u pogledu upravljanja rizikom kamatne stope
veoma zna
čajno. Brojne su vrste bankarskih poslova u kojima promenljivost kamatne
stope može biti jedan od uzroka lošeg poslovanja banke naro
čito u nestabilnim
ekonomskim uslovima (u uslovima inflacije itd.).
Kamatna stopa je bitan i, moglo bi se re
ći, najvažniji instrument funkcionalnog
poslovanja banke. U uslovima deregulacije bankarskog poslovanja i dinami
čnih
promena u bankarskom okruženju, kamatne stope banke se
često menjaju i usklađuju sa
novo - nastalim uslovima poslovanja banke. To se odnosi na aktivne i na pasivne
kamatne stope. Promenljivost kamatnih stopa je bitna karakteristika poslovne politike
banke i klju
čni faktor uspešnog poslovanja banke. Od obima i strukture produktivne
aktive banke i visine aktivnih kamatnih stopa zavisi nivo ukupnog kamatnog prihoda
banke. A od visine pasivnih kamatnih stopa zavise ukupni kamatni izdaci banke. Razlika
prihoda izme
đu ukupnih aktivnih i ukupnih pasivnih kamatnih stopa predstavlja neto
kamatni prihod banke.
Neto kamatni prihod banke je osnova ukupnog prihoda svake komercijalne odnosno
poslovne banke. U poslovnim bankama tržišno razvijenih privreda prihodi po osnovu
aktivnih kamata
čine 70-80 procenata ukupno ostvarenog prihoda banaka po svim
osnovama. Ostatak odnosno 20-30 % prihoda banaka
čine nekamatni prihodi tj. prihodi
od raznih vrsta usluga, zatim provizije, naknade i druge vrste prihoda. Što se naših
banaka ti
če, ovaj odnos je još više u korist kamatnih prihoda i čini to čak i do 95 %
1
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990.godine, str. 461.
BANKE I RIZICI
339
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
ukupnih prihoda banaka, dok su drugi prihodi simboli
čno zastupljeni u strukturi ukupnih
prihoda banaka.
Me
đutim, deregulacija domaćeg finansijskog tržišta i veći stepen konkurentnosti u
poslovanju me
đu domaćim bankama dovode do smanjenja ukupnog nivoa kako aktivnih
tako i pasivnih kamatnih stopa. Takve tendencije dovode i do apsolutnog smanjenja
razlike izme
đu aktivnih i pasivnih kamatnih stopa u našim bankama (‘spread’), što se
odražava na uspešnost poslovanja naših banaka tj. na smanjenje profitabilnosti. Ovakva
kretanja imaju za rezultat da i naše banke preduzimaju odre
đene korake u pravcu
pove
ćanja drugih nekamatnih izvora prihoda i tako relativiziraju uticaj smanjenja neto
kamatne margine na svoju profitabilnost.
12.1.2. Teorije formiranja tržišnih kamatnih stopa
Dugo su banke imale regulisane kamatne stope. Prvi po
čeci deregulacije bankarskog
poslovanja u visokorazvijenim tržišnim privredama nisu zaobišli ni ovu bitnu kategoriju
i determinantu uspešnog bankarskog poslovanja. Da bi bili uspešni u savremenim
uslovima, bankarski menadžeri moraju biti sposobni da na racionalan na
čin odgovore
promenama tehnologije, regulacije, kamatnih stopa, konkurencije i adekvatnosti
kapitala. Pravilo ‘3-6-3’, koje zna
či: uzmite novac uz kamatu od 3 %, dajte ga u zajam
uz 6 % i budite na partiji golfa u 3 sata posle podne, ne može se primeniti u banci pri
današnjim dinami
čnim promenama u okruženju.
Sagledavanje zakonitosti formiranja kamatnih stopa u tržišnim uslovima je neophodno
da bi se razumela tržišna logika finansijskih tokova odnosno ponuda i tražnja
finansijskih resursa na tržištu finansijskih sredstava. Zato
ćemo se samo osvrnuti na
savremene bankarske teorije formiranja tržišnih kamatnih stopa. Savremena bankarska
teorija isti
če tri ključna objašnjenja formiranja tržišnih kamatnih stopa: (1) teorija
preferencija likvidnosti, (2) teorija kreditnih fondova i (3) teorija inflacionih o
čekivanja.
Da bi se stekla predstava o ovim teorijama, pokuša
ćemo da predočimo njihovu suštinu.
(1) Teorija preferencija likvidnosti
polazi od toga, da se kamatna stopa odre
đuje
odnosima ponude i tražnje nov
čanih resursa i počiva na Kejnsovoj teoriji transakcionih,
opreznosnih i špekulativnih motiva držanja novca. Obim transakcionog novca odre
đen
je nivoom ekonomske aktivnosti. Obim tzv.
opreznosnog
novca je konstantan i
nezavisan od nivoa ekonomske aktivnosti. Obim držanja špekulativnog novca je
inverzan kretanjima nivoa kamatne stope.
2
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. V.
3
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 462-469.
340
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
i = nominalna kamatna stopa
r = realna kamatna stopa
‘p = promenu cena u periodu t
p = cena iz perioda t-1
Uskla
đivanje nominalne kamatne stope u uslovima inflacije poznato je pod nazivom
‘Fišerov efekat’. Re
č je o usklađivanju nominalne kamatne stope na bazi očekivane
budu
će stope inflacije. Tada će se nominalna kamatna stopa izračunavati na bazi
o
čekivane (a ne ostvarene) stope inflacije po sledećem modelu:
i
r
p
p
e
= +
'
gde je: e = indeks o
čekivane stope inflacije
U tržišnim uslovima kretanja kamatne stope smatra se da postoje
četiri faze u ciklusu
kretanja kamatne stope, kao što je prikazano na slici br. 12-1.
Prva faza Druga faza Tre}a faza ^etvrta faza Prva faza
Vreme
K
a
m
a
t
n
e
S
t
o
p
e
Slika br. 12-1: Faze ciklusa kamatne stope
Svaka od faza ima svoje posebne karakterisitike. Navedene faze ciklusa kamatne stope
odražavaju se na tražnju kredita, što razli
čito utiče na likvidnost banke kao finansijske i
kreditne institucije (pregled br. 12-1.).
4
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in tje Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 243.
342
BANKE I RIZICI
Upravljanje rizikom portfolija kamatne stope
Pregled br. 12-1
: Uticaj nivoa kamatne stope na tražnju kredita i na likvidnost banke
Faza
Nivo kamatne stope
Tražnja kredita
Likvidnost banke
I
Niska
Slaba
Maksimalna
II
U tranziciji od niske ka
visokoj
U porastu
Opadaju
ća
III
Visoka
Jaka
Minimalna
IV
U tranziciji od visoke ka
niskoj
U opadanju
U porastu
12.1.3. Vrste i modeli obra
čuna kamatnih stopa
Banka kao finansijski posrednik posluje tu
đim sredstvima, bilo da su to depoziti kao
izvori sredstava bilo da su to krediti kao plasirana sredstva. Banka ostvaruje prihod
napla
ćujući aktivnu kamatnu stopu na razne oblike plasiranih sredstva, među kojima su
najvažnije razne vrste kredita i razne vrste hartija od vrednosti. Pasivnu kamatnu stopu
banka pla
ća na razne vrste izvora sredstava, među kojima su najvažniji depoziti privrede
i gra
đana (štednja). Suma ukupne aktivne kamate služi za podmirenje sume ukupne
pasivne kamate banke, a iz razlike aktivne i pasivne kamatne stope banka podmiruje
svoje operativne troškove.
Od toga na koji na
čin će banka vršiti obračun ovih kamata na plasmane, koja predstavlja
prihod banke, a naro
čito kamata na kredite (pošto kreditni portfolio ima centralno mesto
u aktivi svake komercijalne banke), zavisi veli
čina, realnost i stabilnost prihoda banke.
U uslovima
čestih ekonomskih promena i nestabilnosti na finansijskom tržištu, za banku
je od primarnog zna
čaja da obezbedi projektovane prihode i projektovanu rentabilnost
odnosno profit i dividendu. Pri tome je od izuzetnog zna
čaja na svakom kreditnom poslu
ne samo obezbediti vra
ćanje glavnice i naplate ugovorene kamatne stope već i da prihod
banke od kamata ne bude obezvre
đen usled promena u okruženju. To se postiže
primenom odgovaraju
ćih modela ugovaranja i obračuna kamatnih stopa na plasmane
banke.
Razlikujemo nekoliko vrsta kamatnih stopa i modela za njihovo izra
čunavanje. Vrste
kamatnih stopa su: (1) nominalna kamatna stopa, (2) stvarna kamatna stopa, (3) realno
pozitivna kamatna stopa, (4) relano negativna kamatna stopa, (5) relativna kamatna
stopa i (6) konformna kamatna stopa.
Sve navedene metode i modeli primene kamatnih
stopa i izra
čunavanja kamatne sume sadrže veći ili manji kamatni rizik u uslovima
5
Dr Jovan Rodić: Poslovne finansije, Ekonomika, Beograd, 1991. godine, str. 163-165.
Istu podelu kamatnih stopa nalazimo i u knjizi dr Nenada Vunjaka: Finansijski
menadžment Poslovne finansije i poslovno bankarstvo, Ekonomski fakultet Subotica,
1994. godine, str. 295-297.
BANKE I RIZICI
343

Upravljanje rizikom portfolija kamatne stope
godišnja kamatna stopa relativno niska i dovodi do toga da primenom ovog modela
stvarna kamatna stopa bude nešto iznad nominalne kamatne stope.
(6) Konformna kamatna stopa.
To je diskontovana godišnja kamatna stopa za
obra
čunski period tokom godine. Obično se primenjuje kad je godišnja kamatna stopa
visoka, pošto se preko obra
čuna ne povećava nominalna ili stvarna godišnja kamatna
stopa. Odnosno, stvarna kamatna stopa je uvek jednaka nominalnoj godišnjoj kamatnoj
stopi. Izra
čunava se po modelu:
K
P
S
d
=
+
−
•
1
100
1
100
365
gde je:
p = nominalna godišnja kamatna stopa
d = broj dana za koji se ra
čuna kamata
12.2. ANALIZA FAKTORA RIZIKA KAMATNE STOPE
12.2.1. Suština rizika kamatne stope
Rizik kamatne stope u banci se definiše kao mogu
ćnost promene kamatne stope u
budu
ćnosti, koja će prouzrokovati ostvarenje ekonomskog gubitka, koji banka nije
o
čekivala. Veoma je važno da se naglasi da rizik nastaje zbog mogućnosti da se kamatne
stope mogu kretati razli
čito od onoga što menadžment banke očekuje, što rezultira u
manjem kamatnom prihodu ili ve
ćim kamatnim troškovima od anticipiranih.
Rezultiraju
ći gubitak se reflektuje na nižu kamatnu maržu, manju vrednost aktive ili na
oboje.
Dakle, rizik kamatne stope se manifestuje kao smanjenje prihoda banke usled promena
nivoa aktivnih kamatnih stopa. Dugo su kamatne stope, ne samo kod nas ve
ć i u
razvijenim tržišnim privredama, bile stabilan finansijski parametar u ekonomskom
poslovanju banaka. Tek sa snažnijim zahvatima deregulacije finansijskih tržišta,
pojavom ja
čih inflacionih trendova i napuštanjem sistema fiksnih deviznih kurseva,
došlo je i do sve
češće fluktuacije visina kamatnih stopa. To je dovelo do toga da su se
banke u razvijenim tržišnim privredama ve
ć posle sedamdesetih godina, a naše banke
posle 1990. godine, susrele sa sasvim novim vrstama rizika, me
đu kojima je jedan od
najvažnijih rizik promene kamatne stope (zatim rizik promene deviznog kursa, razne
vrste vanbilansnih rizika itd.). O ovim rizicima bi
će posebno reči.
6
Dr Ronald L. Olson: Evaluation of Financial Performance, u knjizi: The Bankers”
Handbook, Third Edition, Edited by: William H. Baughn, Thomas I. storrs and Charls E.
Walker, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1988. godine, str. 394.
BANKE I RIZICI
345
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Ve
ć ranije smo istakli da visina kamatne stope utiče na kamatne prihode i kamatne
rashode banke. To zna
či da je usled promena visine i strukture kamatnih stopa
poslovanje banke u savremenim tržišnim uslovima, koje karakterišu
česte i iznenadne
promene, izloženo riziku kamatne stope. Naime, na poslovanje banke razli
čito utiču
promene i struktura aktivnih kamatnih stopa (kamatni prihod koji donosi produktivna
aktiva) na strani prihoda, od uticaja visine i strukture pasivnih kamata, koje banka pla
ća
na prikupljena sredstva (depozite) na strani kamatnih rashoda.
Teško je i teorijski pretpostaviti takvo poslovanje banke u tržišnim uslovima, na
čiju
profitabilnost ne bi uticale promene kamatnih stopa. Upro
šćeno rečeno, to bi značilo da
banka plasira primenjene depozite sa istim rokom na koji ih je i primila. U praksi, to je
neizvodljivo. Osim toga, to bi podrazumevalo kretanje istim tempom odnosno isti tempo
promena aktivnih i pasivnih kamatnih stopa, da bi nivo kamatne marže banke ostao isti.
Naravno, pri tome treba imati u vidu da sve banke u manjem ili ve
ćem obimu imaju i
nekamatnih izvora, kao i da u odre
đenoj meri generišu ročnu transformaciju sredstava.
Bilansno posmatrano, smatra se da je banka u ve
ćoj meri izložena riziku kamatne stope,
ako u pasivi ima ve
će učešće beskamatnih izvora, jer tada na njene prihode u većoj meri
uti
ču apsolutni nivoi aktivnih kamatnih stopa.
12.2.2. Faktori rizika kamatne stope
Prema dr S. Jovi
ću,
za sagledavanje promena tržišnih kamatnih stopa bitna su
četiri
strukturalna aspekta: ro
čni, rizični, inflacioni i regulativni. Međutim, faktori rizika
tržišnog formiranja kamatnih stopa su brojniji. Navodimo slede
će:
(1)
ro
čna transformacija sredstava,
(2)
plasmani u hartije od vrednosti,
(3)
nekamatonosna pasiva,
(4)
veli
čina banke,
(5)
intenzitet konkurencije,
(6)
struktura plasmana,
(7)
pozicija na tržištu novca,
(8)
preferencije komitenata.
Ro
čna transformacija
sredstava je najvažniji faktor rizika kamatne stope. Banka koja
kratkoro
čna sredstva delimično koristi i za odobravanje dugoročnih kredita, pored rizika
nelikvidnosti izložena je i riziku kamatne stope. To zna
či da, u slučaju porasta kamatnih
stopa na kratkoro
čne izvore, banka će dugoročne plasmane finansirati skupljim
kratkoro
čnim sredstvima. I obrnuto. Slične efekte imaju banke i pri
plasmanima u
7
Rizici u bankarstvu, redaktor: dr Branko Vasiljević, FOKUS, Beograd, 1990. godine,
str. 87.
8
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 470.
346
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
10
9
8
7
6
5
4
3
2
1
1 2 3 4 5 10 15 20 25 30
K
a
m
a
t
n
a
S
t
o
p
a
Rokovi dospe
ća - godine
C
A
B
C
A
B
Slika br. 12-2: Rizik i ro
čna struktura kamatnih stopa
Navedena ilustracija pokazuje funkcionalnu povezanost kamatnih stopa i rokova
dospelosti, gde su mogu
ća tri rešenja: horizontalna kriva prinosa, rastuća ili pozitivna
kriva i opadaju
ća ili negativna kriva. Kriva prinosa označena kao horizontalna AA
predstavlja stanje u uslovima jednakosti kratkoro
čnih i dugoročnih kamatnih stopa.
Rastu
ća kriva prinosa BB pokazuje da su dugoročne kamatne stope iznad kratkoročnih,
dok opadaju
ća kriva prinosa CC pokazuje da su kratkoročne kamatne stope iznad nivoa
dugoro
čnih kamatnih stopa.
12.2.4. Uticaj inflacije na kamatnu stopu
Poznato je razorno dejstvo visoke, a posebno hiperinflacije na ekonomsku aktivnost.
Zato je potrebno zaštititi imovinu, kapital i potraživanja od uticaja inflatornih udara. U
inflatornim uslovima posebno su pogo
đeni kreditori i depozitari, kojima preti ozbiljno
realno smanjivanje vrednosti nov
čane imovine ili čak njeno nestajanje. To se u
nacionalnim okvirima može štititi preko visine kamatne stope kao realne cene novca.
Me
đutim, u uslovima inflacije problem je visine kamatne stope kao realne cene novca
odnosno kapitala u sadašnjem u odnosu na budu
ći period.
Naime, problem se svodi na visinu nominalne kamatne stope, koja treba da sadrži
inflacionu premiju. Pri tome treba razlikovati ex ante i ex post realnu kamatnu stopu.
Formiranje ex ante realne kamatne stope postoji onda kad se uskla
đivanje kamata
ostvaruje na osnovu o
čekivanih promena cena. Ovakav način formiranja kamatnih stopa
primenjuje se kod donošenja odluka o investicionim i drugim dugoro
čnim ulaganjima
kapitala. Ex post realna kamatna stopa je obra
čunata kamatna stopa na osnovu ostvarene
stope inflacije i predstavlja važan instrumenat prelivanja resursa na kratkoro
čnom
finansijskom tržištu. U uslovima o
čekivanja veće inflacione stope, kreditori plasiraju
svoja sredstva uz pove
ćane kamatne stope koje sadrže tzv. inflacionu premiju. Debitori
9
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 477.
348
BANKE I RIZICI
Upravljanje rizikom portfolija kamatne stope
su spremni da prihvate to pove
ćanje ako se ono poklapa sa njihovim očekivanjima
inflacionog trenda na kreditnom tržištu.
Kad se nominalna kamatna stopa formira na bazi anticipiranja odgovaraju
će stope
inflacije,
čije je teorijsko objašnjenje poznato pod nazivom “Fišerov efekat”, jednačina
za njeno formiranje je:
i = r + p
gde je:
i = nominalna kamatna stopa
r = realna kamatna stopa
p = procentualna promena cena, merena odre
đenim indeksom cena
U periodima dvocifrenih ili ve
ćih stopa inflacije, jednačina formiranja nominalnih
kamatnih stopa je:
i = r + p
e
+ r
pe
gde je:
i = nominalna kamatna stopa
r = realna kamatna stopa
p
e
= o
čekivana (anticipirana) kamatna stopa
r
pe
= margina zaštite kamatnog prinosa
Komponovanje nominalne kamatne stope je veoma složen i ekonomski i matemati
čki
problem. Radi se o dve nepoznate varijable i matemati
čki je problem nerešiv. Problem
se rešava uz pomo
ć pretpostavke konstantne realne kamatne stope, na osnovu koje se
projektuje stopa inflacije, koriste
ći elemente prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Efekti inflacije javljaju se u odnosu na visinu i promene kamatne stope. Kad su promene
stope inflacije ve
će u odnosu na promene kamatne stope, tada će se poboljšati
finansijska pozicija debitora. Me
đutim, kad je promena kamatne stope iznad promene
stope inflacije, poboljšava se pozicija kreditora, a pogoršava pozicija debitora.
12.3. MERENJE IZLOŽENOSTI RIZIKU KAMATNE STOPE
12.3.1. Metode merenja rizika kamatne stope
Osnovna metodologija merenja rizika kamatnih stopa polazi od redefinisanja i
pregrupisavanja aktive u blokove sa fiksnim i promenljivim kamatnim stopama i
rokovima dospevanja reugovaranja ili automatske promene kamatne stope. Naravno, u
10
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Indusrtry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 237.
11
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 479.
BANKE I RIZICI
349

Upravljanje rizikom portfolija kamatne stope
(2) Kompjuterski ‘simulacioni modeli’, prognoziraju budu
će prihode banke na bazi
izvesnosti pretpostavki o budu
ćnosti ekonomskog okruženja i specifičnosti
implementiranih odluka o sredstvima i obavezama banke. Neki bankarski modeli
zahtevaju prognozu optimalne veli
čine i kompozicije bilansa banke. Osetljivost bilansa
banke na promenu kamatne stope može biti reducirana, možda
čak i eliminisana,
uspostavljanjem ravnoteže dospe
ća na suprotnim stranama bilansa banke. Međutim, ako
su o
čekivanja uverljiva, da će se kamatna stopa kretati u određenom posebnom pravcu,
banka može loše usmeriti svoj bilans u nameri da ostvari profit iz takvog razvoja
situacije. Zbog toga je projiciranje kamatne stope centralna važnost upravljanja
odnosom aktiva - pasiva.
Šema modela kompjuterske simulacije prikazana je na slici
br. 12-3.
Eksterna
sredina
Teku} i i
istorijski
podaci
Menad` ment
politike i
prognoze
Du` ina
prognoziranog
perioda
KOMPJUTERSKI SIMULACIONI MODEL
Teku} i i istorijski
finansijski i analiti~ki
izve{taji
Prognoze
finansijskih i
analiti~kih
i
{t j
Slika br. 12-3: Šema modela kompjuterske simulacije
Da bi se evaluirati efekti odre
đenih solucija na neto prihod banke, poslužićemo se
primerom sa tri scenarija. Od kompjuterske simulacije rešenja dobijaju se dve zna
čajne
koristi:
prva,
politika banke može se bazirati na prihvatljivoj varijanti nivoa rizika
kamatne stope;
druga,
alternativne solucije problema rizika kamatne stope mogu biti
evaluirane kori
šćenjem modela matrice za donošenje odluke o izboru strategije
upravljanja rizikom kamatne stope, kao što je to prikazano matricom odlu
čivanja o
riziku kamatne stope u pregledu br. 12-2.
Pregled br. 12-2
: Scenariji izbora strategije kamatnog rizika
Neto prihod - Razli
čiti scenariji
Predložene menadžment politike
Trend
kamatne
stope
Limiti
menadžment
politike
Sadašnja
politika
Prodaja
sredstava /
kupovina
Promena
depozita
14
Ibidem, str. 303.
15
Thomas A. Farin: Programs to Assist Individual Managers in Information
Management and Dscision Making, u knjizi: The Bankers’ Handbook, napred citirano
delo, str. 598.
16
Ibidem, str. 599.
BANKE I RIZICI
351
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
rastu
ći
+/- 10 %
$ 75
$ 96
$ 92
o
čekivani
maksimum
$ 101
$ 98
$ 93
opadaju
ći
+/- 10 %
$ 127
$ 100
$ 94
Neprihvatljiva
politika:
Neto prihod
varira više od 10
procenata.
Prihvatljive politike:
Neto prihod varira manje od 10
procenata. Strategija prodaje
sredstava se preporu
čuje, pošto
je zarada (‘yield’) ve
ći neto
prihod kod sve tri kamatne
simulacije.
Navedeni model komparira postoje
ću menadžment politiku sa dve alternativne solucije:
prodaja-kupovina sredstava i depozit promena. Iz navedenog primera se vidi da je
strategija prodaja / kupovina aktive superiorna i da donosi ve
ći neto prihod u okviru
navedene tri varijante. Kompjuterska simulacija i sofisticirana analiza sa matricom
odlu
čivanja omogućavaju razumevanje menadžmet politike rizika kamatne stope.
Me
đutim, pri tome treba imati u vidu da simulaciona kompjuterska tehnika nije bez
troškova (investicije u hardver, zatim u softver i navika odgovornih lica na novu
tehnologiju). Me
đutim, kad se u banci shvati korist od kompjuterske simulacije, nema
banke koja
će se vratiti na ranije korišćene ekstenzivne metode.
12.3.2. GAP analiza osetljivosti banke na rizik
GAP analiza je tradicionalno sredstvo upravljanja rizikom kamatne stope. Upravljanje
GAP pozicijom banke podrazumeva upravljanje kamatno osetljivom aktivom i kamatno
osetljivom pasivom u cilju ostvarivanja zadovoljavaju
ćeg neto kamatnog prihoda. Neto
kamatni prihod i neto kamatna margina su simptomi za upravljanja odnosima aktiva -
pasiva. Važno je saznati šta stoji iza tih simptoma, koji prouzrokuju dobre ili loše
performanse. Kamatna stope, obim i miks su klju
čne determinante neto kamatnog
prihoda i neto kamatne margine. Aktuelni menadžment odnosa aktiva - pasiva fokusira
kontrolu ‘GAP-a’ bilansa banke izme
đu njene kamatno senzitivne aktive (RSA) i njene
kamatno senzitivne pasive (RSL), što prikazuje pregled br. 12-3.
Pregled br. 12-3
: Primer GAP analize bilansa banke
GAP analiza Negativan GAP kod slede
će promene kamatnih stopa
Primer GAP analize banke
Meseci u okviru slede
će promene stopa
0-6
6-12
Preko 12
Ukupno
Kamatno osetljiva aktiva
200
400
400
1.000
Kamatno osetljiva pasiva
400
400
200
1.000
17
Thomas A. Farin: Programs to Assist Individual Managers in Information
Management and Decision Making, u knjizi: The Bankers” Handbook, Third Edition,
Edited by: William H. Baughn, Thomas I. storrs and Charls E. Walker, Dow Jones-
Irwin, Homewood Illinois, 1988. godine, str. 597.
352
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Deo aktive koji je
osetljiv na promene
kamatne stope
GAP osetljivost na
promene kamatne
stope
Deo aktive koji nije
osetljiv na promene
kamatne stope
Deo pasive koji je
osetljiv na promene
kamatne stope
Deo pasive koji nije
osetljiv na promene
kamatne stope
Kapital banke
Slika br. 12-4: Pozitivan GAP
GAP osetljivosti banke na promenu kamatne stope predstavlja razliku izme
đu vrednosti
kamatno osetljive aktive i kamatno osetljive pasive banke.
stope u ve
ćoj meri utiču na aktivu nego na pasivu, GAP je pozitivan (slika br. 12-4.).
Obrnuto, GAP je negativan ako promene kamatnih stopa u ve
ćoj meri utiču na pasivu,
što se odražava u ve
ćoj meri na obaveze nego na plasmane i manifestuje se kao rizik u
slu
čaju rasta kamatne stope. (slika br. 12-5.)
Deo aktive koji je
osetljiv na promene
kamatne stope
GAP osetljivost na
promene kamatne
stope
Deo aktive koji nije
osetljiv na promenu
kamatne stope
Deo pasive koji je
osetljiv na promene
kamatne stope
Deo pasive koji je
neosetljiv
Kapital banke
Slika br. 12-5: Negativan GAP
U poziciji kada je GAP jednak nuli odnosno kada ga nema u bilansu, banka nije
izložena riziku kamatne stope.
GAP se može izraziti i koeficijentom rizika kamatne stope, koji se izra
čunava pomoću
slede
će jednačine:
20
* Izraz “book” preveli smo kao trgovački dnevnik s obzirom da se radi o
knjigovodstvenoj evidenciji odnosno praćenju određenih dospeća u aktivi i pasivi
bilansa banke.
354
BANKE I RIZICI
Upravljanje rizikom portfolija kamatne stope
koeficijent rizika kamatne stope " i" =
kamatno osetljiva aktiva
kamatno osetljiva pasiva
12.3.3. ARBL model merenja kamatnog rizika
Ovaj ARBL model merenja rizika kamatne stope (‘asset repriced before liabilities’) prva
je u praksi za izra
čunavanje GAP-a koristila Morgan banka u Njujorku.
Klju
čni elemenat ovog modela je kategorizacija svih bilansnih pozicija banke prema
vremenu do odre
đivanja novih kamatnih stopa, što se uvek ne podudara sa rokom
dospe
ća pojedinih blokova aktive i pasive. Izuzetak su samo bilansne pozicije sa
ugovorenim kamatnim stopama. Za svaku kategoriju u bilansu izra
čunava se neto bilans
kao razlika izme
đu plasmana i obaveza. Ovi neto bilansi mogu biti pozitivni, negativni i
jednaki nuli. Pozitivan GAP je kad je razlika u aktivi, negativan kad su razlike u pasivi i
nulti kad ove razlike nema. Model je korisna analiti
čka kategorija, ali ima i svoje
nedostatke. Polazi od pretpostavke da se aktivne i pasivne kamatne stope kre
ću uvek
ravnomerno, što nije realno, a i ne daje bilansno sinteti
čku ocenu izloženosti banke
riziku kamatne stope.
Radi jasno
će, ilustrovaćemo primer primene ARBL modela na jednom hipotetičnom
bilansu banke, koji je podeljen na sedam kategorija (korpi) sredstava i to: od jednog
meseca, od dva meseca, od
četiri do šest meseci, od deset do dvanaest meseci, od dve
godine, od tri godine i preko dvadeset godina. Broj kategorija odnosno korpi odre
đuje
menadžment tim banke rukovode
ći se prioritetima planskog horizonta. Pri tome su
najvažniji periodi do godinu dana, za koji je mogu
će dati realnije i preciznije projekcije
kretanja visine kamatnih stopa.
Kako se vidi na grafi
čkoj ilustraciji hipotetičkog bilansa banke, negativan neto bilans je
iskazan u
četvrtoj, petoj i sedmoj kategoriji odnosno korpi. To ukazuje da se u korpama
od deset do dvanaest meseci, dve godine i preko dvadeset godina kamatne stope menjaju
za ve
ći deo pasive nego aktive. Grafička ilustracija ARBL modela data
Je na slici br. 12-6.
21
Marcia L. Stigum and Rene O. Branch, Jr.: Managing Bank Assets and Liabilities
Strategies for Risk Control and Profit, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1983.
godine, str. 242-252.
BANKE I RIZICI
355

Upravljanje rizikom portfolija kamatne stope
njihovom životnom veku i promenama kamatnih stopa i da je za sve bilansne pozicije
banke koje karakteriše ve
ći broj plaćanja životni vek kraći od roka dospeća.
GAP osetljivosti banke na promene kamatne stope dobija se kao razlika životnog veka
aktive i životnog veka pasive banke. I ovde, kao i kod ARBL modela, GAP može biti
pozitivan, negativan i jednak nuli. GAP je pozitivan kad aktiva banke ima duži životni
vek od životnog veka pasive banke odnosno kad je aktiva osetljivija od pasive banke na
promene kamatnih stopa. U obrnutom slu
čaju, negativan GAP će imati banka sa dužim
životnim vekom pasive. U slu
čaju da je životni vek aktive i pasive banke jednak, GAP
je jednak nuli.
Ilustrova
ćemo to pojednostavljenim primerom obveznice sa jednim plaćanjem, kod koje
su obi
čan rok dospeća i životni vek jednaki. Banka u aktivi ima kredit od 68 novčanih
jedinica sa fiksnom kamatnom stopom od 8 %, rokom dospe
ća od 6 godina i bez
godišnje amortizacije glavnice. U pasivi ima 68 nov
čanih jedinica vrednost obveznice
bez kupona sa rokom dospe
ća od 5 godina.
Prose
čni životni vek pasive, ako je tržišna kamatna stopa 8 %, jeste 5 godina. Pod
pretpostavkom da banka želi da zaštiti kapital od erozije u slu
čaju rasta kamatnih stopa,
može se re
ći da je banka potpuno zaštićena od rizika kamatne stope. Navodimo tri
karakteristi
čna slučaja:
(1) Kamatna stopa na finansijskom tržištu ostala je nepromenjena tj. 8 % i, u ovakvim
uslovima, posle šeste godine razlika prihoda i rashoda banke je nula, što zna
či da je
kapital banke ostao nepromenjen, a to je i bio cilj banke. Obra
čun je metodološki isti
kao i u slede
ćem primeru.
(2) Kamatna stopa na finansijskom tržištu je porasla na 15 % neposredno po emitovanju
obveznice i plasmanu kredita.
•
kraj I godine: kamata je 5,45 (1,15)
4
= 9,53
•
kraj II godine: kamata je 5,45 (1,15)
3
= 8,29
•
kraj III godine: kamata je 5,45 (1,15)
2
= 7,21
•
kraj IV godine: kamata je 5,45 (1,15)
= 6,27
•
kraj V godine: kamata je 5,45
= 5,45
24
Benjamin Wolkowitz: Managing Interest Rate Risk, u knjizi: Handbook for Banking
Strategy, Edited by: Richard C. Aspinwall and Robert A. Eisenbeis, John Wiley & Sons,
New York, 1985. godine, str. 412-414.
25
Rizici u bankarskom poslovanju, redaktor: dr Branko Vasiljević, FOKUS, Beograd,
1990. godine, str. 94-95.
BANKE I RIZICI
357
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
•
Ukupan prihod krajem pete godine
= 36,75
Krajem pete godine mora se vratiti dug po osnovu emitovane obveznice na strani pasive.
Nominalna vrednost obveznice je F = 100, kamatna stopa c = 8 %, i rok 5 godina. Za tu
obveznicu dobijeno je 68 nov
čanih jedinica pošto je prodata uz diskont kao i sve druge
hartije od vrednosti bez kupona:
P
=
⋅
=
100
1 08 5
68
( ,
)
Da bi izmirila dug od 100 nov
čanih jedinica, banka angažuje 36,75 novčanih jedinica
prihoda, a za ostatak od 63,25 se zadužuje po kamati od 15 procenata (63,25 x 1,15) =
72,74. Krajem šeste godine ban
čin dužnik vraća kredit od 68 novčanih jedinica i sa
kamatom za šestu godinu 5,45 što je ukupno 73,45. U ovom slu
čaju prihodi su veći od
rashoda tako da je banka ostvarila profit od 0,71, a za toliko se pove
ćao i njen kapital.
(3) Ako pretpostavimo da je kamatna stopa na finansijskom tržištu pala na 3 %, tada bi
kapital banke porastao za 0,25 nov
čanih jedinica. Znači da se kapital banke ne bi
smanjio, ve
ć bi ostao isti ili se povećao bez obzira na promenu kamatne stope.
12.4. RELATIVIZACIJA RIZIKA KAMATNE STOPE
12.4.1. Strategija upravljanja rizikom kamatne stope
Upravljanje ‘gap’ pozicijom banke odnosno upravljanje neto razlikom kamatne stope,
podrazumeva koordinaciju svih kategorija u bilansu banke na na
čin koji treba da
maksimizira profit akcionara - deoni
čara. Stvarna praktična primena upravljanja GAP-
om usmerena je na sužavanje odnosa izme
đu promenljivih stopa aktive (sredstava) i
promenljivih stopa pasive (obaveza).
Promenljive stope sredstava i obaveza su one koje
će biti promenjene (‘rolled over’) i,
dosledno tome, biti ponovo formirane (‘repriced’) tokom planskog horizonta. U
uslovima
česte promene kamatnih stopa, ključni element u upravljanju aktivom i
pasivom banke je pra
ćenje i kontrola bančine senzitivnosti na kretanje kamatnih stopa.
Upravljanje aktivom i pasivom zahteva strategijski pristup. Za tu svrhu je korisno
poznavati koncept strategije upravljanja aktivom i pasivom. U literaturi se isti
ču tri
koncepta ban
čine strategije ili konfiguracije rizika povraćaja sredstava i to: nulta GAP
pozicija, pozitivna GAP pozicija i negativna GAP pozicija. Te pozicije banke ilustruju
bilansa slike br. 12-7, 12-8. i 12-9.
26
Duane B. Graddy and Austin H. Spencer: Managing Commercial Banks Community,
Regional and Global, Prentice Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1990. godine, str.
223.
358
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Radi strategiskog reagovanja na promene kamatnih stopa, potrebno je poznavati i ciklus
kamatnih stopa. U zavisnosti od ciljnog nov
čanog GAP-a, banka koristi određene
strategije uzimanja i pozajmljivanja sredstava. Pregled br. 12-5. ilustruje te mogu
ćnosti.
Pregled br. 12-5: Strategije prema ciklusu kamatnih stopa
Ugao - kosina krive
dobiti
S t r a t e g i j a
Ciljni nov
čani
GAP
1. Pozitivan
Uzimaj na kra
će - pozajmljuj na duže
Negativan
2. Flat (tranzicija od
niskog ka visokom)
Neutralna pozicija
Nula
3. Negativan
Uzimaj na duže - pozajmljuj na kra
će
Pozitivan
4. Flat (tranzicija od
visokog ka niskom)
Neutralna pozicija
Nula
U prvom slu
čaju, kad je ciljni novčani GAP negativan, treba primeniti strategiju ‘uzimaj
na kra
će - pozajmljuj na duže’. Kad je ciljni novčani GAP pozitivan, treba primeniti
strategiju ‘uzimaj na duže - pozajmljuj na kra
će’. U slučaju ciljnog novčanog GAP-a
nula, strategija je neutralna pozicija.
12.4.2. Instrumenti relativizacije rizika kamatne stope
Po utvr
đivanju GAP-a osetljivosti bilansa banke na rizik promena kamatne stope, treba
koristiti odgovaraju
će instrumente za regulisanje i relativizaciju rizika odnosno za
zaštitu od rizika promene kamatne stope. Najpoznatiji su tzv. hedžing metodi, koji
predstavljaju inovativna rešenja za zaštitu banke od izloženosti riziku usled promene
kamatne stope. Sa njima se posluje na spot (promptnom) i forvard (terminskom) tržištu.
Spot tržište podrazumeva obavljanje transakcije u roku od dva dana, dok forvard
podrazumeva transakciju na odre
đeni dan u budućem periodu.
Hedžing
(‘hedging’) zna
či zaštitu ili ograđivanje, a u ovom kontekstu relativizacije
rizika kamatne stope, podrazumeva pokrivanje rizika suprotnom odnosno obratnom
poslovnom operacijom. Koncept hedžinga
podrazumeva sopstvenu zaštitu od gubitaka
protivtežnim odnosno kontrabilansnim transakcijama. Naj
češće korišćeni hedžing
instrumenti za zaštitu bilansa od rizika neo
čekivanih promena visine tržišnih kamatnih
stopa su: (1) fju
čersi, (2) svopovi i (3) opcije.
(1) Fju
čersi (“futures”),
finansijski ili fju
čersi kamatne stope uvedeni su u promet u
1976.godini u SAD.
Koriste se tamo gde za njih postoji tržište. Poslovanje
27
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 375.
28
Ibidem, str. 461.
29
Ibidem, str. 103.
360
BANKE I RIZICI
Upravljanje rizikom portfolija kamatne stope
finansijskim fju
čersima vrši se preko zaključivanja fjučers ugovora. Fjučers ugovor je
jednostavno jedan ugovor za kupovinu ili prodaju ne
čeg u budućnosti. Fjučers ugovori
imaju
četiri prepoznatljive karakteristike: (1) oni su obavezujući ugovori (opcije nisu),
(2) oni su standardizovani respektuju
ći kvalitet, stepen, datum i mesto, (3) oni su
visokolikvidni i (4) oni su ugovori sa klirinškom (obra
čunskom) korporacijom. Ova
poslednja karakteristika fju
čers ugovora znači da je druga strana u ugovoru uvek
klirinška korporacija, koja obezbe
đuje sigurnost, likvidnost i lakoću pregovaranja.
Fju
čers ugovori za hartije od vrednosti predstavljaju obavezu kupovine ili prodaje tih
hartija od vrednosti u odre
đenom vremenu u budućnosti po određenoj ceni. Banka može
zaštititi svoj portfolio hartija od vrednosti prodajom hartija od vrednosti, ako postoji
tržište za takve hartije od vrednosti. Ako kamatne stope tada porastu, cena hartija od
vrednosti u portfoliju
će pasti, ali gubitak će biti kompenziran prodajom
(isporu
čivanjem) hartija po ceni određenoj u fjučers ugovoru ili ponovnom kupovinom
fju
čersa po nižoj ceni. Jednostavno, ako kamatne stope padnu, cene hartija u portfoliju
banke
će porasti, a dobitak će biti eliminisan gubitkom na fjučersu.
Bitne elemente
sadržaja fju
čers ugovora navodimo u pregledu br. 12-6.
Pregled br. 12-6
: Bitni elementi fju
čers ugovora
Sadržaj specifikacija fju
čers ugovora na tržištu novca
Blagajni
čki
zapisi
Doma
ći depozitni
certifikati
Euro
dolari
Veli
čina:
$ 1,000.000
$ 1,000.000
$ 1,000.000
Metod kotiranja
100 minus stopa
TB diskonta
100 minus CD
‘yield’
100 minus
ED’yield’
Minimalna fluktuacija
cene u $
0,01
($ 25)
0,01
($ 25)
0,01
($ 25)
Cenovni limit
(Vrednost u $)
60 pts
($ 1.500)
80 pts
($ 2.000)
100 pts
($ 2.500)
Trgova
čki meseci
mart, jun, septembar, decembar
TB=Treasury Bills, CD=Certificate of Deposit, ED=Euro Dollars
30
Donald B. Riefler and Lazaros P. Mavrides: Funding Sources and Strategies for
Banks of Various Sizes, u knjizi: The Bankers” Handbook, Third Edition, Edited by:
William H. Baughn, Thomas I. storrs and Charls E. Walker, Dow Jones-Irwin,
Homewood, Illinois, 1988. godine, str. 304-305.
31
Lynda Swenson and Richard D. Lodge: Market Instruments and Market Structure for
Short-Term Liquid Investments, u knjizi: The Bankers” Handbook, Third Edition,
Edited by: William H. Baughn, Thomas I. storrs and Charls E. Walker, Dow Jones-
Irwin, Homewood, Illinois, 1988. godine, str. 479.
BANKE I RIZICI
361

Upravljanje rizikom portfolija kamatne stope
strane, ulazak u kamatni svop primaoca fiksne kamatne stope je sli
čno kupovini
sredstava po fiksnoj kamatnoj stopi i njihovom efektu na bilansnu izloženost.
(3)Opcije
(‘options’) daju imaocu pravo da kupi odnosno proda (ne i obavezu) hartiju
od vrednosti u okviru odre
đenog vremenskog intervala po određenoj ceni. Opcija je
dakle ugovorom preneto pravo sa prodavca na njegovog novog vlasnika - kupca da kupi
(‘call’) ili da proda (‘put’) odre
đenu hartiju od vrednosti po ugovorenoj kamatnoj stopi u
okviru odre
đenog vremenskog perioda ili na određeni dan. Prava i obaveze call i put
opcija dati su u pregledu br. 12-7.
Pregled br. 12-7
: Prava i obaveze call i put opcija
C a l l i P u t o p c i j e
CALL
BUY (Holder)
Pravo da kupi
Želi da cene rastu
(Kamatne stope da padaju)
SELL (Writer)
Obaveza da proda
Želi da cene ostanu iste ili da padaju
(Kamatne stope iste ili da rastu)
PUT
Pravo da proda
Želi da cene padaju
(Kamatna stopa da raste)
Obaveza da kupi
Želi da cene ostanu iste ili da rastu
(Kamatne stope da ostanu iste ili padaju
Prodavac opcije se obavezuje da proda (ako je kupac kupio call opciju) odnosno da kupi
(ako je kupac kupio put opciju) po ugovorenoj kamatnoj stopi, ako se kupac odlu
či da
realizuje svoje pravo odnosno opciju prema ugovoru. Pošto imaocu (‘holder’-u) opcija
daje to pravo, opcija može iste
ći i nikada ne bi mogla biti iskorišćena. Da to ne bi bilo
prepušteno slu
čaju, vlasnik mora da plati premiju i obavezuje se da to učini ako imalac
izvrši opciju.
Hedžing sa put i call opcijama je važna kupovina ‘osiguranja’ da bi se zaštitila banka od
promena kamatne stope u pojedinim pravcima, ali i ostavila mogu
ćnost za potencijalnu
korist od drugih pravaca kretanja.
Banke u SAD smatraju atraktivnim da prilago
đavaju svoju izloženost riziku kamatnih
stopa kori
šćenjem kamatnih fjučersa, opcija i svopova iz jednog ili više zloga:
(1)
kao put za generisanje profita (na primer, mogu
će je generisati atraktivnu razliku
primanjem sredstava po fiksnoj kamatnoj stopi i u
ći u kamatni svop kao primalac
po fiksnoj kamatnoj stopi),
(2)
kao altternativa za prodaju apresirane aktive u nameri da se izbegne ostvarivanje
dobitaka i pla
ćanje na njih poreza,
33
Lynda Swenson and Richard D. Lodge: Market Instruments and Market Structure for
Short-Term Liquid Investments, u knjizi: The Bankers” Handbook, Third Edition,
Edited by: William H. Baughn, Thomas I. storrs and Charls E. Walker, Dow JonesIrwin,
Homewood, Illinois, 1988. godine, str. 480.
BANKE I RIZICI
363
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
(3)
kao alternative dodavanja sredstava u nameri da se izbegne porast obima bilansa.
Praksa ameri
čkih banaka pokazuje da banke različite veličine ne koriste podjednako sva
tri navedena instrumenta relativizacije rizika kamatne stope. Velike banke (‘money
center’) intenzivno koriste sva tri instrumenta za zaštitu od rizika promene kamatne
stope: fju
čerse, opcije i svopove. Međutim, srednje (regionalne) banke uglavnom koriste
svop kamatne stope i povremeno fju
čerse. Manje banke uopšte ne koriste fjučerse i
opcije, ali veoma intenzivno koriste svop kamatne stope sa svojim ve
ćim
korespondentskim bankama ili sa investicionim bankarskim firmama.
12.4.3. Politika regulisanja kamatne stope
Osnovna bankarska filozofija u tržišnim uslovima je formiranje izvora sa kra
ćim
prose
čnim rokom dospeća uz niže prosečne kamatne troškove u odnosu na prosečan rok
dospevanja plasmana i prose
čne cenovne aktive. Naime, u tržišnim privredama se
smatra da je prose
čna kamatna margina banaka u granicama između 1-2 procenta poena
dovoljna za pokrivanje njihovih troškova, rizika i motivacionog stimulansa. Pri tome
treba imati u vidu da je uticaj pojedina
čne banke u razvijenim tržišnim privredama na
formiranje kamatne stope minimalan, ali se uticaj bankarskog sektora kao celine ne sme
zanemariti.
Iskustva razvijenih zemalja pokazuju, da kamatna stopa predstavlja jedan od klju
čnih
parametara ekonomske i finansijske politike. U vezi sa tim treba imati u vidu da je
efikasnost bankarskog sistema zasnovana na slede
ćim elementima:
(1)
održavanju
čvrstih mikrofinansijskih standarda i kriterija plasiranja kredita,
(2)
jasnoj liniji razgrani
čenja između institucionalne pozicije banaka i ostalih
finansijskih organizacija,
(3)
ravnotežnoj odnosno pozitivnoj realnoj kamatnoj stopi.
Efekti kamatne stope na funkcionisanje privrede mogu se sagledavati preko nivoa:
prose
čne kamatne stope, strukture kamatnih stopa i oscilacije stopa. U tržišnim
privredama smatraju se normalnim pomeranja kamatnih stopa u okviru odgovaraju
će
zone relativno stabilnih i pozitivno realnih kamatnih stopa.
U tržišnim ekonomijama, kamatne stope se formiraju na bazi: bazi
čnih ekonomskih
performansi sistema, balansa izme
đu štednje i investicija, te ponude i tražnje na
finansijskom tržištu. Teži se uspostavljanju ravnotežne kamatne stope, koja omogu
ćava
investiranje. Ravnotežna kamatna stopa treba da bude korigovana za indeks o
čekivane
inflacije i ne može biti ispod stope inflacije. Niska kamatna stopa i negativno realna
kamatna stopa dovode do smanjivanja stope investicija i do nepoželjne redistribucije
profita i imovine. Pozitivno realna kamatna stopa treba da bude odre
đena očekivanim
34
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 486.
364
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Glava 13.
UPRAVLJANJE RIZIKOM
PORTFOLIJA DEVIZNOG
KURSA
366
BANKE I RIZICI
13.1. SUŠTINA I ZNA
ČAJ DEVIZA
13.1.1. Pojam deviza i valuta
Za prose
čnog pojedinca ili za preduzeće deviza je novac druge strane zemlje.
Pojedinci
i preduze
ća obično ne kupuju i ne prodaju devize za svoje sopstvene potrebe, već
kupuju i prodaju proizvode, usluge ili finansijska sredstva. Otuda je primarna funkcija
deviza da služe kao mehanizam pla
ćanja između država odnosno poslovnih partnera koji
se nalaze u razli
čitim državama i krajevima sveta.
Postoje
konveritbilne
i
nekonvertibilne
valute. Konvertibilne valute se slobodno i bez
ve
ćih ograničenja prodaju na deviznim tržištima, dok su nekonvertibilne zaštićene u
okviru nacionalnih granica strogim režimima njihove upotrebe. Koriste se samo u okviru
nacionalnih granica i kretanje njihovih kurseva je vezano za kretanje jedne ili više
konvertibilnih valuta. Me
đutim, postoje situacije kad se, usled ostvarivanja zjedničkih
ekonomskih i monetarnih ciljeva, me
đu više država u okviru ekonomske unije formira
jedna valuta da bi se stabilizovale
česte promene kurseva pojedinačnih valuta. Kad je
kretanje kursa jedne valute vezano za kretanje kurseva više valuta, tada tu valutu
nazivamo složena ili korpa valuta.
U najširem smislu, korpa valuta je kombinacija više valuta u odre
đenim iznosima. Može
se
čak reći da postoje različite korpe koje se baziraju na različitim sistemima. Da se
korpa valuta može koristiti, treba da je sa
činjavaju valute koje su predmet trgovanja na
“spot” i “forward” deviznom tržištu. Formiranje neke korpe odnosno odre
đivanje dela
koji ima jedna valuta u nekoj korpi treba da obavi zemlja
članica čija valuta treba da
odigra vode
ću ulogu u toj korpi.
Mada su danas u svetu poznate dve korpe valuta, postoji njih znatno više, koje
Me
đunarodni monetarni fond (IMF) vodi pod nazivom Sporazumi o kursevima
(‘Exchange Rate Arrangements’) za 145 zamalja, od kojih njih 101 participira u jednom
ili drugom Sporazumu. Tako je od ukupno 145 valuta u 1989.godini, njih 101 bilo
vezano za jednu ili više valuta.
1
William T. Thornhill: Risk Management for Financial Institution, Bankers Publishing
Company, Rolling Meadows, Illinois, 1990. godine, str. 132.
2
Prema materijalima Narodne banke Jugoslavije iz 1989. godine, povezanost valuta u
svetu je bila: 37 valuta vezano je na američki dolar, 13 valuta vezano je na francuski
franak, 5 valuta vezano je na druge valute, 14 valuta vezano je na korpu valuta SDR, 24
valute vezano je međusobno pomoću korpe, 8 valuta vezano je preko Evropskog
monetarnog sistema. Dakle, od ukupno 145 valuta, 101 je povezana na napred navedeni
način. Od ostalih 44, 36 su valute pod nekom kontrolom, dok se samo 8 valuta kreće
nezavisno.
BANKE I RIZICI
367

(1)
bazi
čna valuta (‘denominator currency’) za sistem fiksnih kurseva (‘central rate’),
(2)
bazi
čna valuta (‘denominator currency’) za kreditne aranžmane među monetarnih
vlasti
članica,
(3)
indikator za kretanje deviznih kurseva,
(4)
platežno sredstvo za kompenzacije kod intervencija izme
đu centralnih banaka
članica.
Poslednja od navedenih funkcija ECU-a kao platežnog sredstva zna
či da je ECU isto što
i novac i može se koristiti kao novac u bankarstvu, iako ne postoji u obliku nov
čanica i
kovanog novca. Me
đutim, EURO kao takav utiče na to da valute članica nemaju suviše
velika kolebanja ni u kursevima ni u kamatnim stopama i za njih predstavlja neku vrstu
oslonca. U vreme nestabilnosti ovaj aspekt privla
či investitore.
Od 1.januara 2001.godine, EURO postaje osnovna moneta pla
ćanja u Evropskoj uniji i
pojavljuje se u obliku nov
čanica i kovanog novca. Od 25 zemalja članica Evropske
Unije, njih 10 (Danska, Velika Britanija, Švedska,
Češka, Poljska, Mađarska, Rumunija,
Estonija, Letonija i Litvanija), još uvek nisu prešle na evro.
13.1.2. Vrste deviznih kurseva
Devizni kurs je cena novca jedne zemlje u odnosu na novac druge zemlje ili devizni
kurs je cena jedne valute u obliku druge valute.
Devizni kurs može biti iskazan u “oba
pravca’, tj. koliko se jedinica strane valute dobija za jednu ili sto jedinica doma
će
valute, ili koliko se jedinica doma
će valute daje za jednu ili sto jedinica strane valute.
Postoje fiksni i fleksibilni odnosno plivaju
ći devizni kursevi. Fiksni devizni kursevi
podrazumevaju institucionalizovane margine formiranja koje su nepromenljive za
odre
đeni duži period, dok plivajući devizni kursevi podrazumevaju stalno menjanje i
njihovo uskla
đivanje sa ponudom i tražnjom na deviznom tržištu.
Prestankom važenja Bretton Woods sistema 1971. godine SAD napuštaju zlatni standard
i
čvrsto vezivanje za granice kurseva (‘gold exchange standard’),
čime se de facto
5
Podaci sa 01.01.2010.godine
6
Frank J. Fabozzi, Franco Modigliani and Michael G. Perri: Fundation of Financial
Market and Institutions, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1994. godine, str.
467.
7
Bretton Woods Agreement donesen je na međunarodnoj monetarnoj konferenciji od
strane 44 nacije održanoj u Bretton Woods New Hempshire, 1-22.jula 1944. godine.
Tada je osnovan Me
đunarodni monetarni fond (IMF) i međunarodna banka za obnovu i
razvoj (IBRD), kao osnovne monetarne i finansijske institucije za miran i prosperitetni
razvoj ratom razorenih zemalja u Drugom svetskom ratu. Funkcija MMF-a je da
održava urednost valutnih pla
ćanja u međunarodnoj trgovini, dok funkcija banke IBRD
se ogledala u potpomaganju razvoja dugoročnih investicija u produktivne svrhe. Glenn
BANKE I RIZICI
369
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
prešlo na fluktuiraju
će devizne kurseve.
To je uvelo jednu sasvim novu monetarnu
dimenziju u me
đunarodnoj trgovini, sa čime se poslovni i finansijski partneri nisu do
tada sretali. Umesto relativno
čvrsto uspostavljenih deviznih kurseva u odnosu na dolar
odnosno na zlato, kada su oni u jednom dugom nizu godina držani pod kontrolom
centralnih banaka i oscilirali nešto preko dva procenta (u maksimumu), fluktuiraju
ći
devizni kursevi su se menjali svakodnevno. To je umnogome doprinelo ve
ćoj
neizvesnosti kod obavljanja poslova sa inostranstvom kao i ozbiljnijem pristupu kod
donošenja poslovnih odluka u me
đunarodnoj trgovini robama, uslugama i novcem.
Devizni kurs jedne valute prema drugoj može se formirati na osnovu jedne vode
će
konvertibilne valute i tako slediti njene oscilacije. Me
đutim, kurs valute može biti vezan
i za kretanje proseka više valuta (složene valute),
čije učešće u proseku zavisi od više
elemenata kao što su: vrednost ukupne bruto nacionalne proizvodnje, obim me
đusobne
spoljnotrgovinske razmene, ‘težine’ odre
đene pojedine valute u korpi, itd. Takav pristup
formiranja deviznih kurseva poznat je i pod imenom ‘korpa valuta’, što smo ve
ć
objasnili na primeru složenih valuta SDR-a i ECU-a odnosno EURA.
Na primeru utvr
đivanja kursa dinara u odnosu na valute u svetu, koji se objavljuje
svakog radnog dana u kursnoj listi Narodne banke Srbije, navodimo kursnu listu
važnijih valuta objavljenu 20.februara 2010. godine u pregledu br. 13-2.
Pregled br. 13-2
: Kursna lista važnijih valuta Narodne banke Srbije
Zemlja
Valuta
Važi za
devize
Kupovni za
devize
Srednji za
devize
Prodajni
za devize
Japan
jen
100
77,8467
79,8019
81,7970
Kanada
dolar
1
41,8183
41,9441
42,0699
Danska
kruna
1
8,0032
8,0273
8,0514
Evropska unija
euro
1
96,3353
98,7548
101,2237
Švajcarska
franak
1
65,6951
67,3451
69,0287
V.Britanija
funta
1
10,1226
112,8884
115,7106
SAD
dolar
1
71,4919
73,2874
75,1196
Vrednost dinara bila je vezana od 31. januara 1994. godine za nema
čku marku, od
2000.godine ustanovljen je plivaju
ći kurs.
Pored direktnog i indirektnog izražavanja kurseva ili obi
čnih kurseva i kurseva složenih
valuta, postoje i tzv.
ukršteni kursevi
.
Pod ukrštenim kursevima podrazumevamo cene
G. Munn and F.L. Gracia: Encyclopedia of Banking and Finance, Eighth Edition,
Revišed and Expanded, Bankers Publishing Company, Boston, 1983. godine, str. 135.
8
Ibidem, str. 401-402.
9
Thomas Fitch: Dictionary of Banking Terms, Barron”s Business Guides, New York,
1990. godine, str. 170.
370
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
tome što ova druga uzima u obzir promene opšteg nivoa cena umesto cena individualnih
roba i usluga. Prakti
čno, to znači da će porast opšteg nivoa cena u jednoj zemlji u
odnosu na drugu dovesti do smanjenja (depresijacije) vrednosti njene valute u odnosu na
vrednost valute druge zemlje. Ako pretpostavimo da je u A zemlji došlo do pove
ćanja
opšteg nivoa cena za 8 procenata, a u B zemlji je nivo cena ostao nepromenjen, to zna
či,
da
će doći do depresijacije valute u prvoj zemlji u odnosu na drugu za isti procenat (8
%). Izra
čunavanje deviznog kursa na elementima ove teorije može se izraziti i pomoću
slede
će formule:
devizni kurs =
nivo cena u zemlji A
nivo cena u zemlji B
Pored dobrih karakteristika ovog pristupa izra
čunavanju deviznih kurseva, postoje i
odre
đeni nedostaci koje treba imati u vidu.
Prvo
, nije realna pretpostavka o potpunoj
homogenosti proizvoda u razli
čitim zemljama.
Drugo
, nije realna potpuna me
đunarodna
razmenjivost robe i usluga.
Tre
će
, postoje razli
čiti metodološki pristupi i obračuni nivoa
cena, što sve skupa treba imati u vidu prilikom prakti
čne upotrebe postulata ove teorije.
Imaju
ći u vidu određene nedostatke navedene dve teorije, novije teorije formiranja
deviznih kurseva nastoje da u ve
ćoj meri obuhvate ključne od mnogobrojnih faktora
formiranja deviznih kurseva. Naime, savremene teorije formiranja deviznih kurseva
isti
ču četiri grupe faktora formiranja deviznih kurseva koji deluju u dužem vremenskom
periodu odnosno na duži rok:
(1) relativni nivo cena,
(2) spoljnotrgovinski režimi,
(3) izvozna i uvozna tražnja, i
(4) produktivnost.
Navedene grupe i faktori formiranja deviznih kurseva imaju dugoro
čne tendencije i
prilago
đavanja, što je uslovljeno ekonomskom snagom zemalja i njihovom stopom
u
češća u međunarodnoj trgovini. Dugoročna zakonitost podrazumeva da će zemlja sa
ve
ćim stopama rasta realnog društvenog proizvoda, manjim stopama rasta novčane mase
i povoljnijim kapitalnim performansama imati tendenciju poboljšanja spoljne vrednosti
svoje valute u odnosu na zemlje sa superiornim performansama.
Pored dugoro
čnih tendencija kretanja deviznog kursa, pojavljuju se i njegove
kratkoro
čne oscilacije kao posledica odnosa ponude i tražnje na deviznom tržištu. Na
kretanje obima i strukture ponude i tražnje, koji odnos odre
đuje devizne kurseve u
kra
ćim periodima, deluje više faktora. Kratkoročne determinante deviznih kurseva su:
(1) doma
ća kamatna stopa, (2) inostrana kamatna stopa, (3) očekivana stopa inflacije
11
Ibidem, str. 544.
372
BANKE I RIZICI
(doma
će prema inostranoj), (4) očekivane promene prema izvozno-uvoznoj tražnji, (5)
o
čekivane promene u deviznim režimima, (6) očekivane promene u produktivnosti i (7)
interventne mere centralne banke.
13.1.4. Na
čin formiranja deviznih kurseva
Postoje dva na
čina formiranja deviznih kurseva. Jedan je formiranje deviznih kurseva na
berzi (‘via meeting place’), a drugi je formiranje deviznih kurseva na profesionalnom
interbankarskom deviznom tržištu (‘over-the-counter’). Oba na
čina predstavljaju
razli
čite oblike deviznih tržišta na kojima se formiraju devizni kursevi.
(1)
Formiranje deviznih kurseva na berzi
kao obliku deviznog tržišta, mada još postoji u
nekim evropskim zemljama, marginalnog je zna
čaja. Naime, devizni kursevi se
formiraju na jednom centralnom mestu-sastanku na berzi, koji uklju
čuje svakodnevne
sastanke predstavnika ovla
šćenih banaka, predstavnika centralne banke i ovlašćenih
brokera. Na tom mestu - berzi vrši se kupoprodaja deviza i formira i objavljuje zvani
čni
kurs važnijih svetskih valuta u odnosu na doma
ću valutu.
Glavninu ponude i tražnje deviza na ovom tržištu
čine ponuda i tražnja deviza prisutnih
ovla
šćenih poslovnih banaka i brokera, koji kupuju i prodaju devize uglavnom za
potrebe svojih komitenata. Devizni kurs je rezultat te ponude i tražnje, formira se
svakodnevno i važi do slede
ćeg sastanka na berzi. Na ovim sastancima predstavnici
centralne banke, po potrebi, intervenišu odre
đenim kupovinama ili prodajama deviza iz
deviznih rezervi u cilju usmeravanja visine kursa u željenom pravcu.
(2)
Me
đubankarsko ili interbankarsko devizno tržište
je tzv. “OTC” tržište, koje
čini
mreža komercijalnih banaka, centralne ili centralnih banaka, brokera i komitenata, koji
komuniciraju jedan sa drugim teleksom, telefonom, kompjutrskom mrežom preko
glavnih svetskih finansijskih centara (New York, London, Tokio, Frankfurt). I trgovci
devizama
čine tržište ili spekulišu u različitim valutama obično anticipirajući buduće
apresijacije ja
čih valuta prema slabijima putem deviznog forvard tržišta i tržišta valutnih
fju
čersa.
U
česnici na “OTC” tržištu kontaktiraju i vrše kupoprodaju preko svih navedenih veza.
“OTC” tržište je otvoreno 24
časa, trguje se uglavnom glavnim devizama, a kursevi se
menjaju prakti
čno svakog sekunda. Dileri koji obavljaju ove poslove u bankama imaju
široka ovla
šćenja, pošto moraju odlučivati svakog trenutka šta kupiti, a šta prodati.
Izloženost deviznom riziku na ovom tržištu je velika i zato se koriste sve raspoložive
tehnike i instrumenti zaštite od mogu
ćih gubitaka.
13.2. FUNKCIJE I STRUKTURA DEVIZNOG TRŽIŠTA
13.2.1. Pojam i uloga deviznog tržišta
Deviznim tržištem se smatraju nov
čane transakcije kojima se razmenjuju ili transferišu
razne vrste valuta izme
đu različitih ekonomskih subjekata ili rezidenata. Drugim rečima,
BANKE I RIZICI
373

telekomunikacioni sistem širom je otvorio vrata elektronskom bankarstvu i postao
snažan faktor globalizacije deviznog tržišta.
13.2.2. U
česnici na deviznom tržištu
Proces kupovine i prodaje deviza i me
đunarodnog plaćanja obavljaju banke. Međutim,
ve
ćina komercijalnih banaka traži devize, kao jednu od usluga koje one obezbeđuju za
svoje komitente i klijente, ali se ova usluga ne odnosi na njen centralni proizvodno-
uslužni miks. Banke obi
čno učestvuju u maloprodajnom delu ovog tržišta i traže od
korespondentskih banaka u glavnim finansijskim centrima da izvrše njihove naloge.
Banke, koje su ovla
šćene da trguju novcem na kontinuiranoj bazi (‘market makers’) su
u
česnice na interbankarskom tržištu deviza i održavaju kontinuitet pozicije na ovom
tržištu (slika br. 13-1.).
Na deviznom tržištu se pojavljuju slede
ći učesnici:
(1) poslovne banke,
(2) centralne banke,
(3) uvoznici,
(4) izvoznici, i
(5) drugi specijalizovani subjekti.
DEVIZNO TR@
I[ TE
Specijalizovani
subjekti
Banka
Dr` ava
Centralna
banka
Banka
Banka
Izvoznik
Uvoznik
uključuju skoro sve naše banke. Vidi o tome detaljnije: Željko Stojanović: SWIFT
ulaznica za elektronsko bankarstvo, časopis Jugoslovensko bankarstvo br.3, Udruženje
banaka Jugoslavije, Beograd, mart 1989. godine, str. 60-61.
13
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, strana 533.
BANKE I RIZICI
375
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Slika br. 13-1: Upro
šćena šema deviznog tržišta
Klju
čna uloga na deviznom tržištu pripada poslovnim bankama. Preko poslovnih banaka
se vrši razmena nacionalnih valuta na interbankarskom tržištu, a one se na deviznom
tržištu pojavljuju kao u
česnici za svoje potrebe, za potrebe svojih komitenata, te kao
debitori odnosno kao kreditori. Centralne banke imaju na deviznom tržištu regulatornu i
interventnu ulogu i pojavljuju se na deviznom tržištu u cilju održavanja odgovaraju
ćeg
obima i strukture ponude i tražnje radi stabilnosti deviznog kursa i sprovo
đenja mera
monetarne politike.
Uvoznici i izvoznici, kao krajnji potroša
či deviza, kupuju odnosno prodaju devize na
deviznom tržištu da bi omogu
ćili ostvarivanje novog poslovnog odnosno prometnog
ciklusa. Kona
čno, na deviznom tržištu se pojavljuju i specijalni učesnici kao što su
portfolio menadžeri i devizni brokeri. Prvi rade za ra
čun svojih komitenata i cilj im je
poboljšanje strukture aktive i ostvarivanja zarade, a drugi formiraju zaradu na osnovu
naloga za kupovinu i prodaju deviza.
Generalno gledano, postoje
četiri razloga ili motiva zbog kojih se ekonomski subjekti
pojavljuju na deviznom tržištu bilo da su kupci ili prodavci strane valute ili pak da su i
jedno i drugo. To su: (1) komercijalni razlozi, (2) kratkoro
čne transakcije, (3)
spekulacije i (4) specifi
čne ekonomske potrebe.
(1)
Komercijalni razlozi obi
čno uključuju transakcije kao što su putovanja u
inostranstvo, kupovina inostranih vrednosnih papira, prodaja fabrika ili opreme na
podru
čja sa drugom valutom, provizije i učešća primljena iz inostranstva i redovna
pla
ćanja za uvoz ili prilivi od izvoza.
(2)
Kratkoro
čne transakcije odnose se na transakcije na novčanim tržištima, kada
investitori o
čekuju veći prinos na određena ulaganja u inostranstvu uključujući i
rizik mogu
ćih promena u deviznom kursu. Te novčane odnosno devizne
kratkoro
čne transakcije nazivaju se vrućim novcem (‘hot money’) i često se štite od
rizika hedžingom.
(3)
Špekulacije su tako
đe jedan od razloga pojavljivanja na deviznom tržištu. Suština
poslovne špekulacije na deviznom tržištu je u tome da neko planira da kupi nešto
što mu ne treba, ali o
čekuje da će prodajom toga kasnije ostvariti profit, ili planira
da proda i isporu
či nešto u budućnosti što nema, ali što se nada da će kupiti kasnije
po nižoj ceni pre ispunjavanja obaveze isporuke.
(4)
Specifi
čne ekonomske potrebe su razlozi da se na deviznom tržištu pojave
organizacije ili njihovi klijenti i centralna banka za potrebe intervencija na spot ili
fju
čer tržištu da ojača ili oslabi svoju valutu u odnosu na druge.
14
William T. Thornhill: Risk Management for Financial Institution Applying Cost-
Effective Controls and Procedures, Bankers Publishing Company, Rolling Meadows,
Illinos, 1990. godine, str. 132.
376
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Na primer, tehnološka inovacija kao što je elektronski prenos novca (pla
ćanje) zamenila
je
čekove elektronskim zaduživanjem i odobravanjem računa. Međutim, finansijske
inovacije su nastale i iz potrebe da se u
česnici u finansijskim transakcijama zaštite od
izloženosti riziku deviznog kursa. Me
đu takve spadaju: forvard ugovori, fjučers ugovori,
opcije i svopovi.
Takvi metodi, postupci i operacije nazvani su finansijske inovacije. Smatra se da postoje
dva klju
čna razloga za nastanak i razvoj finansijskih inovacija.
Prvi
, da se izbegnu
propisi i prona
đu “pukotine” u poreskim propisima.
Drugi
, da je osnovni razlog želja za
distribucijom rizika me
đu učesnicima na tržištu. Među najvažnije razloge za nastanak
finansijskih inovacija spadaju:
(1)
pove
ćana nestabilnost kamatnih stopa, porast inflacije i promene deviznih
kurseva
(2)
napredak u kompjuterskoj i telekomunikacionoj tehnologiji,
(3)
ve
ća sofisticiranost i obučenost profesionalnih učesnika na tržištu,
(4)
konkurencija finansijskih posrednika,
(5)
želje da se zaobi
đu postojeći propisi i poreski zakoni, i
(6)
promena globalnih obrazaca finansijskog bogatstva.
13.3. VRSTE IZLOŽENOSTI RIZIKU DEVIZNOG KURSA
13.3.1. Suština izloženosti riziku deviznog kursa
Sve do uvo
đenja plivajućih odnosno promenljivih deviznih kurseva, valutni rizik u
me
đunarodnoj razmeni bio je zanemariv. Međutim, uvođenjem fluktuirajućih deviznih
kurseva pojavila se i nesigurnost u
česnika u međunarodnoj razmeni da će se ona obaviti
na ekvivalentnoj osnovi. Naime, nastale su nove okolnosti u kojima nema sigurnosti baš
usled velikih mogu
ćih oscilacija u deviznim kursevima da će se za robu ili usluge čija je
vrednost izražena u stranom novcu dobiti adekvatan odnosno planirani iznos doma
će
valute, koji bi bio dovoljan da pokrije troškove i planiranu odnosno predvi
đenu dobit.
U takvim nesigurnim uslovima poslovanja u
česnici u međunarodnoj razmeni, među
kojima su u najve
ćoj meri banke, izloženi su rizicima promene deviznih kurseva. Smatra
se da postoje tri mogu
će vrste izloženosti banke valutnom riziku:
(1) transakciona izloženost.
(2) bilansna izloženost, i
(3) ekonomska izloženost,
15
Frank J. Fabozzi, Franco Modigliani and Michael G. Perri: Fundation of Finansial
Market and Institutions, Prentice-Hall, Englewood Cliffs, New Jersey, 1994. godine, str.
54.
378
BANKE I RIZICI
Komponente ili elementi izloženosti riziku deviznog kursa su: (1) doma
ća valuta, (2)
strana valuta i (3) vreme. Kad postoji podudarnost u valuti u kojoj se izražava prodajna
cena transakcije i troškovi transakcije, tada ne postoji valutna izloženost riziku deviznog
kursa. Ako postoji i podudarnost u vremenu nastajanja obaveze i njenog pla
ćanja, nema
vremenske izloženosti riziku deviznog kursa.
13.3.2. Transakciona izloženost riziku deviznog kursa
Transakciona izloženost riziku deviznog kursa podrazumeva vremensku nepodudarnost
izme
đu nastanka odnosno preuzimanja obaveze po jednoj finansijskoj transakciji i
njenog izmirivanja odnosno pla
ćanja. Stoga se pod transakcionim rizikom promene
deviznog kursa podrazumeva mogu
će ostvarenje gubitka usled neostvarene planirane
zarade na deviznim transakcijama, u odnosu na ugovorenu odnosno doma
ću valutu, u
kojima prodajna cena i troškovi nisu u istoj valuti. U transakcionoj izloženosti riziku
prisutna su sva tri elementa izloženosti: vreme, doma
ća valuta i strana valuta.
Navodimo karakteristike transkacione izloženosti riziku deviznog kursa:
(1)
nepodudarnost izme
đu valute u kojoj se izražava cena i valute u kojoj se izražavaju
troškovi;
(2)
dobici i gubici su izazvani razlikama izme
đu planiranih kurseva korišćenih prilikom
odre
đivanja cena i kurseva ostvarenih u trenutku naplate, kad se vrši konverzija iz
valute prodaje u valutu troškova; dakle, dobici i gubici su razlika izme
đu iznosa
rizika konvertovanog: a) po planiranoj stopi i b) po stvarno ostvarenom kursu;
(3)
odre
đivanje vremena konverzije valuta je veoma važno, ako se žele povezati stavke
u valuti koje
će se konvertovati.
Banke i preduze
ća komitenti banke koji su se opredelili za dugoročno poslovanje na
me
đunarodnom tržištu permanentno su izloženi transakcionim rizicima deviznog kursa
pošto, po pravilu, u svakom poslu postoji duža ili kra
ća vremenska distanca između
zaklju
čenja posla i izvršenja posla odnosno njegove naplate ili likvidacije. Ta
vremenska distanca predstavlja mogu
će izvorište transakcionog rizika deviznog kursa.
13.3.3. Bilansna izloženost riziku deviznog kursa
Bilansna izloženost riziku deviznog kursa naziva se još i konverzionom,
ra
čunovodstvenom ili translacionom. Suština bilansne izloženosti riziku deviznog kursa
je u uticaju promene kurseva na pozicije aktive i pasive u bilansu stanja i bilansu uspeha
banke izme
đu dva perioda koje nisu u domaćoj valuti. To znači da se imovina,
potraživanja, kapital i obaveze banke, koji su denominirani u stranoj valuti, bilansiraju
ili prevode u doma
ću valutu.
16
Rizici u ban
karskom poslovanju, redaktor: dr Branko Vasiljević, FOKUS, Beograd,
1990. godine, str. 72.
BANKE I RIZICI
379

(1)
da nastaje pre ekonomske transakcije i obi
čno određuje da li će do nje doći,
(2)
da je vezana za realne, a ne nominalne promene kurseva,
(3)
da se generalno može re
ći da se ne pojavljuje u finansijskim izveštajima,
(4)
da može da uti
če na našu domaću prodaju u domaćoj valuti, i
(5)
da teži da ima razli
čite vremenske raspone.
Sagledavanje budu
ćih efekata promena realnih deviznih kurseva je veoma značajan, ali i
složen posao predvi
đanja od strane ekonomskih subjekata uključenih ili koji se žele
uklju
čiti u međunarodnu razmenu. Ovaj posao je od izuzetnog značaja za dugoročne
aranžmane kao što su osnivanje filijala odnosno supsidijara u inostranstvu, zatim kad
treba proceniti dugoro
čne ekonomske i finansijske trendove i, u okviru njih, efekte
promena realnih deviznih kurseva. Postoje metode kojima se vrši predvi
đanje promena
deviznih kurseva, koje se mogu svrstati u dve grupe: (1) ekonometrijski modeli uz
pomo
ć matematičkih obrazaca i (2) subjektivne procene tima eksperata ili pojedinaca
relativnih varijabli na kretanje visine kurseva.
Bitna je
činjenica da je ekonomska izloženost riziku deviznog kursa dinamička
kategorija, da se teško projektuje i da predstavlja deo ukupnog rizika deviznog kursa. U
tom kontekstu neophodan je adekvatan stru
čno-analitički pristup konceptu ukupnog
deviznog rizika od strane menadžment tima banke imaju
ći u vidu kako statički tako i
dinami
čki aspekt ove kategorije izloženosti banke riziku.
13.4. OBLICI UPRAVLJANJA RIZIKOM DEVIZNOG KURSA
13.4.1. Proces upravljanja rizikom deviznog kursa
Upravljanje rizikom deviznog kursa podrazumeva da svaka banka ili korporacija:
(1)
poznaje oblike vlastite izloženosti riziku deviznog kursa i da ih može identifikovati
(transakciona, bilansna i ekonomska),
(2)
ima svoj stav o riziku deviznog kursa (averzija prema riziku, traženje rizika,
selektivan pristup ili tolerantni nivo rizika),
(3)
formira adekvatnu organizacionu strukturu za upravljanje rizikom deviznog kursa
(organizacionu jedinicu ili više me
đusobno povezanih izvršilaca, koji će
kontinuirano delovati u pravcu zaštite od rizika deviznog kursa),
(4)
raspolaže specifi
čnim kadrovima koji će obaviti poslove zaštite od izloženosti
riziku deviznog kursa (poslove na spot i forvard tržištu uz kori
šćenje fjučersa,
opcija i svopova mogu obaviti samo uskospecijalizovani stru
čni kadrovi za ove
poslove),
(5)
obezbedi takve poslovne procedure, koje
će preventivno delovati na samnjenje
interne izloženosti riziku deviznog kursa (pošto su ovo poslovi sa efektima na
20
Ibidem, str. 74-75.
BANKE I RIZICI
381
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
vanbilansne pozicije, neophodne su poslovne procedure, koje
će vršiti dodatnu
zaštitu od mogu
ćih rizičnih postupaka zaposenih).
Polaze
ći od celine procesa upravljanja izloženosti riziku deviznog kursa, suština
upravljanja rizikom deviznog kursa vidi se iz glavnih komponenti valutnog
menadžmenta (definisanje, identifikacija, analiza, strategija, integracija i taktika),
prikazanih detaljnije u pregledu br. 13-4.
Pregled br. 13-4
: Glavne komponente valutnog menadžment procesa
I. Definisanje izloženosti:
a) transakciona
b) translaciona
c) ekonomska
II. Identifikovanje postoje
ćih i u
projektima datih izloženih
pozicija
a) izveštajni sistemi:
- unutrašnje pozicije
- eksterni podaci
b) sistemi prognoziranja
III. Analiza mogu
ćih udara
a) efekti predvi
đanja pomeranja deviznih
kurseva na zajedni
čku poziciju
IV. Uspostavljanje strategije
a) troškovi / rizik analiza
b) upotreba matemati
čkih sredstava
V. Integracija sa finansijskim
menadžmentom
a) koordinacija sa menadžmentom likvidnosti b)
poresko uvažavanje
c) personalne implikacije
VI. Taktika za primenu strategije
a) selekcija hedžing tehnika:
- interne
- eksterne
b) regulativna ograni
čenja
Dakle, suštinu pravljanja deviznim kursem
čine glavne komponente valutnog
menadžmenta i to:
(1)
definisanje izloženosti,
(2)
identifikovanje postoje
ćih i u projektima datih pozicija,
(3)
analiza mogu
ćih udara,
(4)
uspostavljanje strategije,
(5)
integracija sa finansijskim menadžmentom i
(6)
taktika za primenu strategije.
21
Andreas R. Prindl: Foreign Exchange Risk, John Willey & Sons, New York, 1985.
godine, p
reuzeto od: Mr Periša Ivanović: Zaštita od rizika deviznog kursa - Hedžing na
deviznom tržištu, Account, Novi Sad, 1994. godine, str. 68.
382
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
13.4.3. Klasicni oblici zaštite od deviznog rizika
Klasi
čne transakcije na deviznom tržištu su promptne ili ‘spot’ transakcije, koje se
obavljaju u roku od dva radna dana, i terminske ili ‘forward’ transakcije, koje se
obavljaju na odre
đeni termin u budućem periodu.
(1) Promptne ili spot (‘spot’) transakcije obavljaju se na spot deviznom tržištu. Spot
transakcije izvršavaju se u roku od dva radna dana, izuzev promena u ameri
čke i
kanadske dolare, koje se izvršavaju u toku jednog radnog dana. Ve
ćina stranih valuta se
kotira direktno, što zna
či, da se cena strane valute izražava u jedinicama domaće valute.
U SAD, na primer, to bi zna
čilo odnos strane valute prema dolaru odnosno koliko se
doma
će valute, recimo američkih dolara, mora dati da bi se kupilo jedna ili 100
nema
čkih maraka. Izuzetak od ovoga su anglosaksonske valute (britanska funta, irska
funta, australijski dolar, novozelandski dolar i euro), kod kojih se primenjuje indirektna
kotacija, gde se cena doma
će valute izražava u jedinicama strane valute (na primer:
jedna britanska funta vredi 1,58 ameri
čkih dolara).
(2) Terminske ili forvard (‘forward’) transakcije podrazumevaju obavezu da se kupi ili
proda odre
đen iznos strane valute na neki budući dan ili u okviru određenog perioda po
kursu navedenom u zaklju
čenom ugovoru. Najviše se koriste na evropskom deviznom
tržištu. Devizni forvard kursevi mogu biti kao forvard premijum i forward diskont
kurseva. Forvard kurs i spot kurs su dva razli
čita kursa. Kad je forvard kurs veći od spot
kursa, onda je to forvard premijum strane valute, a ako je niži govorimo o forvard
diskontu strane valute. Na valute u premijumu i diskontu uti
ču visine kamatnih stopa.
Ako je valuta sa višom kamatnom stopom, ona je u diskontu prema valuti sa nižom
kamatnom stopom. Valuta sa nižom kamatnom stopom
će biti u premijumu prema valuti
sa višom kamatnom stopom.
13.4.4. Savremeni oblici zaštite od deviznog rizika
Savremene uslove poslovanja karakterišu brze ekonomske promene, nestabilnost
finansijskog i deviznog tržišta, što se manifestuje u pove
ćanoj izloženosti rizicima
dezivnog kursa. U takvim uslovima, obavljanje deviznih i valutnih transakcija na
klasi
čan način ne obezbeđuje u dovoljnoj meri zaštitu učesnika u međunarodnim
finansijskim poslovima od mogu
ćih deviznih rizika. Upravo iz tih razloga, učesnici na
deviznom tržištu koriste savremene oblike zaštite od izloženosti riziku deviznog kursa.
To su odre
đene modifikacije klasičnih terminskih (‘forward’) deviznih transakcija, koje
na razli
čite načine zaštićuju partnere u obavljanju deviznih poslova sa deviznim rizikom.
U
česnici na deviznom tržištu su pod stalnim ‘pritiskom’ pronalaženja novih načina
zaštite od valutnih rizika. Globalizacija me
đunarodnog finansijskog tržišta i mogućnost
da se poslovi brzo obave sa više u
česnika ubrzano dovode do pronalaženja novih
24
David F. DeRosa: Managing Foreign Exchange Risk Strategies for Global Portfolios,
Probus Publishing Company, Chicago, Illinois, 1991. godine, str. 10.
384
BANKE I RIZICI
modela, koji u
česnike na različite načine štite od izloženosti riziku deviznog kursa.
Dosadašnja praksa afirmisala je nekoliko na
čina obezbeđenja učesnika od izloženosti
riziku deviznog kursa, kao što su:
(1)
pokrivanje rizika deviznog kursa (‘covering’),
(2)
zaštita od rizika deviznog kursa (‘hedging’), i
(3)
eliminisanje rizika deviznog kursa (‘swapping’).
Za šti
ćenje učesnika na deviznom tržištu od izloženosti riziku deviznog kursa važne su:
finansijske veštine, primenjene tehnike i vrsta instrumenata prilikom izbora na
čina
pokrivanja, zaštite ili eliminisanja rizika deviznog kursa.
Pokrivanje
(“covering”) rizika deviznog kursa zna
či da treba kreirati tok date valute u
suprotnom smeru od onog toka koji proizvodi izloženost riziku deviznog kursa i u istom
vremenskom roku odnosno periodu. To zna
či da je u pitanju štićenje budućeg deviznog
priliva ili odliva od promene deviznog kursa po osnovu izvoza, uvoza, primanja
dividendi, otplate uzetog finansijskog kredita u inostranstvu itd.
Zaštita
(“hedging”) predstavlja finansijsku strategiju minimizacije rizika i sastoji se od
dve finansijske transakcije
čiji su rezultati divergentni u slučaju promene nekog od
kriti
čnih faktora na finansijskom tržištu, kao što su kamatna stopa (hedžing kamatne
stope, što smo ve
ć obradili) i devizni kurs (valutni hedžing, što ćemo ovde obraditi).
Naime, kod valutnog hedžinga re
č je o zaštiti vrednosti aktive locirane u stranoj zemlji i
budu
ćih prihoda koje donosi ta aktiva.
Eliminisanje
rizika valutnog kursa vrši se pomo
ću valutnog svopa (‘currency swap’)
odnosno svopa deviznog kursa bilo da je u kombinaciji sa svopom kamatne stope ili ne.
U valutnom svopu menja se jedna valuta za drugu valutu po ugovorenom deviznom
kursu. Drugim re
čima, imalac koji ima višak jedne vrste deviza menja taj višak za drugu
vrstu valute koja mu je potrebna, bilo za popravljanje tržišne likvidnosti ili pak za
obezbe
đenje finansiranja po nižoj stopi, što uključuje i unakrsni valutni svop (‘cross
currency swap’).
Poslovi zaštite od izloženosti riziku deviznog kursa u praksi se obavljaju pomo
ću
odre
đenih tehnika i instrumenata uz korišćenje određene poslovne procedure. Fjučersi,
opcije i svopvi, kao modifikovani oblici forvarda, koriste:
(1) odre
đene varijante
forvard ugovora, (2) kotacije deviznih kurseva (direktne i indirektne), (3) diskonte i
premije za odre
đene valutne kurseve (poeni), (4) kamatnu stopu na finansijskom tržištu
za stranu i za doma
ću valutu, (5) spot kurs i forvard kurs, itd.
25
Dr Srboljub Jović: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990. godine, str. 535-539.
26
David F. DeRosa: Managing Foreign Exchange Risk Strategies for Global Portfolios,
Probus Publishing Company, Chicago, Illinois, 1991. godine, str. 10-12.
BANKE I RIZICI
385

Upravljanje rizikom portfolija vanbilansnih aktivnosti banke
14.1. VRSTE VANBILANSNIH AKTIVNOSTI
14.1.1. Suština i nastajanje vanbilansnih aktivnosti
Vanbilansne aktivnosti ili uslovljene poslovne operacije banke podrazumevaju da se
radi o odre
đenim poslovnim promenama na sredstvima i obavezama koje nisu bančine i
koje ne uzrokuju promene u bilansnoj strukturi aktive i pasive banke. Dakle, suština
ovih promena je da se one dešavaju “ispod crte” i da njihovi kona
čni rezultati mogu
uticati na poslovni rezultat odnosno prihod i profit banke. Prema tome, radi se o
poslovnim aranžmanima u koje je banka na razli
čite načine uključena, a koji ne utiču na
strukturu aktive i pasive bilansa banke, ali mogu imati ve
ćeg ili manjeg uticaja na
prihode odnosno profitabilnost banke.
Sve manji prostor banaka za zaradu i sve ve
ći zahtevi regulatornih institucija za većim
kapitalom predstavljaju pokreta
čke snage za vanbilansnim aktivnostima banaka. Prema
J. Sinkey-u
, na ovom podru
čju bankarske aktivnosti došlo je do određenih reakcija i
interakcija na akcije koje su se desile na tržištu finansijskih usluga u SAD. Sekvence
aktivnosti banaka na relaciji AKCIJA - REAKCIJA - INTERAKCIJA su slede
će:
A
KCIJA
:
Sužavanje prostora za zaradu banaka izazvala je ve
ća konkurentnost, skidanje
plafona sa kamatnih stopa i slab kvalitet kredita (posebno banaka koje
kreditiraju energiju ili kod banaka sa dugom tre
ćeg sveta);
R
EAKCIJA
:
Banke pokušavaju da nadoknade zaradu ulaskom u razne poslove vanbilasnih
aktivnosti da bi pove
ćale prihode od provizije;
A
KCIJA
:
Pozitivni signali snaga sa tržišta – reakcija traže da banke pove
ćaju deonički
kapital i regulatorne institucije traže pove
ćanje njihovog minimalnog racija
kapitala;
R
EAKCIJA
:
Banke pokušavaju da zaobi
đu zahteve za većim kapitalom povećanjem
vanbilansnih aktivnosti;
I
NTERAKCIJA
:
Vanbilansne aktivnosti omogu
ćavaju bankama da generišu prihode od
provizije i da zaobi
đu zahteve za povećanjem kapitala;
R
EAKCIJA
:
Regulatorne institucije predlažu zahteve za rizi
čnim kapitalom da pokušaju
ceniti rizik vanbilansnih aktivnosti. Uskladiti finansijske inovacije sa
bankarskim reakcijama na zahteve za rizi
čnim kapitalom.
Savremeni uslovi poslovanja na globalnom finansijskom tržištu
često iziskuju da se
banke uklju
čuju u sve složenije finansijske operacije svojih komitenata i klijenata
imaju
ći u vidu sve veći broj faktora koji limitiraju krajnje ishode pojedinih poslovnih
aranžmana. U takvim uslovima pove
ćava se prostor i mogućnost za pojavu raznih vrsta
1
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 577.
BANKE I RIZICI
387
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
rizika u vanbilansnim operacijama koji se pojavljuju kao kombinacija i sinteza ishoda
više vrsta finansijskih i drugih poslova, pa prema tome i više vrsta rizika o kojima smo
ve
ć ranije detaljno govorili (kreditni rizik, rizik kamatne stope, valutni rizik).
Posledica takvog poslovanja banaka je rast obima vanbilansnog poslovanja, koji
često
premašuje obim bilansnog poslovanja. To je i razlog da se vanbilansnim aktivnostima
odnosno mogu
ćim rizicima iz vanbilansnog poslovanja mora posvetiti znatno veća
pažnja nego što je to bilo ranije, kad je obim vanbilansnog poslovanja banaka bio manji
od obima poslovanja registrovanog preko bilansnih resursa i agregata. Upravljanje
rizicima vanbilansnih aktivnosti postaje nužnost i mora na
ći svoje mesto u globalnom
odnosno opštem menadžmentu banke kao njegov integralni deo.
14.1.2. Vrste vanbilansnih aktivnosti
Osnovne vrste vanbilansnih aktivnosti možemo, prema Sinkey-u
, svrstati u tri grupe
odnosno kategorije prema pregledu br. 14-1.
Pregled br. 14-1: Kategorije vanbilansnih aktivnosti
Kategorije vanbilansnih aktivnosti
A. Tradicionalne menice i trgova
čke aktivnosti
1. Akreditivi
2. Akceptirane - potvr
đene menice
3. Indosamenti
B. Finansijske garancije
1. Kreditne garancije
2. Prodata aktiva sa pravom na regres
3. Neopozivi i ‘standby’ akreditivi
4. Revolving garancije i robne menice
C. Investicione aktivnosti
1. Terminske devizne transakcije
2. Kamatni swop-ovi
3. Valutni swop-ovi i izbori
4. Kamatni fju
čersi
U
prvu grupu
spadaju instrumenti pla
ćanja u platnom prometu, među kojima su najčešće
u upotrebi akreditivi, a koriste se i akceptirane menice i indosamenti. Me
đu akreditivima
2
Joseph F. Sinkey, Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, Third Edition, MacMIllan Publishing Company, New York, 1989.
godine, str. 402.
388
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
svoje komitente i klijente, i za druge banke sa kojima imaju kontokorentne i
korespondentske odnose. Obi
čno su to razne vrste neutralnih bankarskih poslova, gde
banka obavlja odre
đeni bankarski posao za nalogodavca zaračunavajući pri tome samo
naknadu za nastale troškove. Za takve poslove banka, po pravilu, ne preuzima nikakvu
vrstu rizika, ve
ć samo da stručno i profesionalno izvrši određene radnje po nalogu
komitenta, korespondenta ili kontokorenta (razna pla
ćanja, prenosi sredstava itd.).
Me
đutim, i u ovom delu poslova mogući su određeni rizici, koji spadaju u tzv. rizike
izvršenja poslova ili operativne rizike.
Pored navedenih poslova, banke obavljaju i druge vanbilansne aktivnosti, za koje
preuzimaju odre
đeni nivo rizika, a koje, ako dođe do nastanka rizika, mogu u manjoj ili
ve
ćoj meri izazvati gubitke, a u nekim slučajevima biti i veoma opasni po tekuće
poslovanje, pa
čak i da ugroze opstanak banke. Naime, radi se o poslovima gde banka
garantuje izvršenje odre
đenih poslova pogotovu onih koji su dugoročni i koji treba da se
dese u daljoj budu
ćnosti. To su razne vrste garancija i supergarancija, kojima se banka
obavezuje da
će u ime svog komitenta za koga je izdala garanciju, ako on to ne učini o
roku, platiti preuzetu obavezu.
Pored navedenih grupa vanbilansnih aktivnosti, postoje i razne finansijske i devizne
transakcije, koje banka obavlja u svoje ime a za tu
đi račun kao i u svoje ime i za svoj
ra
čun, na finansijskom i deviznom tržištu. Kod aktivnosti kod kojih banka istupa u svoje
ime a za tu
đi račun mogu nastati određeni manji ili veći delimični gubici na pojedinim
transakcijama, naro
čito ako su u pitanju kamatni i valutni svopovi, zatim valutni fjučersi
itd.
Iako bankarska praksa pokazuje da se potencijalne obaveze vanbilansnih operacija ne
pretvaraju u realne obaveze, ipak postoji izvestan stepen verovatno
će da će neke od
potencijalnih vanbilansnih obaveza ili pak jedan deo neke od njih, postati i realne
obaveze banke. Upravo zbog toga postoje
dva
važna razloga koja opredeljuju
razmatranje rizika vanbilansnih aktivnosti banke:
prvi,
što vanbilansne aktivnosti
generišu prihod od provizija i naknada koji uti
če na povećavanje neto profita banke, i
drugi,
što ova vanbilansna aktivnost ne uti
če na racio sredstava prema kapitalu banke.
Vanbilansne aktivnosti banke mogu kreirati više vrsta rizika, što zavisi od složenosti
pojedinih transakcija iz kojih se one sastoje. Postoje više mogu
ćnosti za klasifikaciju
rizika vanbilansnih aktivnosti, što zavisi od osnove za njihovo grupisanje. Tako, prema
prioritetu obaveza, rizik vanbilansnih aktivnosti može se klasifikovati kao: (1) obaveza
angažovanja sredstava banke u slu
čaju da dužnik ne ispuni određenu obavezu prema
5
Već smo rekli da banke, ulazeći u veći obim vanbilansnih aktivnosti, ‘izbegavaju’
obavezu poboljšavanja rac
ija sredstava prema kapitalu banke. Međutim, novim
međunarodnim bankarskim standardima (Bazel I i Bazel II), banke moraju kapitalom
‘pokriti’ rizike vanbilansnih aktivnosti prema određenim faktorima rizika svedenim na
kreditni rizik banke. O tome će posebno bit reči na kraju ove glave.
390
BANKE I RIZICI
Upravljanje rizikom portfolija vanbilansnih aktivnosti banke
tre
ćem licu (garancije, finansijski akreditivi, obaveze odobravanja kredita), što zanči da
rizik za banku predstavlja pun iznos preuzete obaveze, (2) obaveza za koju banka
delimi
čno angažuje sredstva, u kom slučaju se obim rizika delimično smanjuje
(terminski poslovi, opcije, fju
čersi).
Me
đutim, sa aspekta vrste i karaktera same vanbilansne operacije rizik može da bude:
(1)
integralni ili puni rizik,
koji je posledica vanbilansnih operacija koje su ravne
odobrenom kreditu i kod kojih je kreditni rizik jednak riziku iz plasmana istom
korisniku koji je u bilansu;
(2)
srednji rizik,
koji je skoro kao i kreditni rizik, ali ga odre
đene ‘ublažavajuće’
okolnosti
čine manje verovatnim da će nastati i zato se ne smatra integralnim
rizikom;
(3)
slabi rizik,
koji se vezuje za vanbilansne operacije
čija je verovatnoća nastajanja
znatno smanjena, ali može ipak da nastane, pa je nužno voditi ra
čuna o mogućnosti
njegovog nastanka.
(4)
niski rizik,
koji se vezuje za vanbilansne aktivnosti u kojima je verovatno
ća nastanka
rizika nula, kao što su neiskori
šćene finansijske obaveze bezuslovno poništive u bilo
koje vreme.
14.2. VALORIZOVANJE RIZIKA VANBILANSNIH AKTIVNOSTI
14.2.1. Portfolio rizik i rizik isporuke
Vanbilansne aktivnosti banke mogu kreirati portfolio rizik i rizik isporuke. To se temelji
na nepredvi
đenim zahtevima kod raznih vrsta banakrskih proizvoda i usluga, kao što je
kreditiranje, poslovi starateljstva (trust), razna pla
ćanja, poslovi osiguranja, kao i kod
ve
ć stvorenih vanbilansnih obaveza banke. Detaljniji uvid pokazuje pregled br. 14-2.
Pregled br. 14-2
: Vrste rizika na vanbilansnim obavezama
Nepredvi
đeni zahtevi
Finansijska usluga
Kreditne obaveze banke:
Servisiranje kredita uklju
čuje:
Formalna kreditna obaveza
Založno servisiranje
Revolving krediti
Servisiranje student-kredita
Kreditne linije za korisnike
Prolazni krediti uklju
čujući:
Sredstva centralne banke
Zaloge
6
Official Journal of the European Communities br. 386 od 31. decembra 1989. godine,
kao i u: Rizici u bankarskom poslovanju, redaktor: dr Branko Vasiljević, FOKUS,
Beograd, 1990.godine, str. 57-58.
7
Joseph F. Sinkey, Jr.: Regulatory Attitudes toward Risk, u knjizi: Handbook for
Banking Strategy, Edited by: Richard C. Aspinwall and Robert A. Eisenbeis, John
Wiley & Sons, New York, 1985. godine, str. 358.
BANKE I RIZICI
391

Upravljanje rizikom portfolija vanbilansnih aktivnosti banke
Pregled br. 14-3
: Procedure za smanjenje rizika
Rizik
Posledice
Procedure smanjenja
1. Prevara
- finansijski gubitak
- rast premije osiguranja
- gubitak reputacije
- podela nadležnosti
- nadzor i odobrenja
- kontrola kompjuterskih
sistema
2. Propust da se
evidentira
operacija
- neta
čno knjigovodstvo
- neizvršenje operacija
- finansijski gubitak
- neevidentirani rizik
- vo
đenje ažurnog
knjigovodstva
- ažuriranje konfirmacije
partnera
3. Neizvršenje
operacije
- zatezna kamata
- gubitak reputacije
- vo
đenje dnevnika
saldiranih operacija
4. Izvršenje
operacije sa
pogrešnim
komitentom
- kamatni trošak
- trošak povra
ćaja sredstava
- mogu
ći gubitak sredstava
- gubitak reputacije
- konfirmacija izvršenja od
strane partnera
5. Propust da se
naplate dospeli
iznosi
- finansijski gubitak
- ažuriranje sopstvenog
ra
čuna
6. Greške u
kompjuterskom
sistemu
- gubitak knjigovodstvene
informacije
- nemogu
ćnost izvršenja
- kontrola kompjuterskih
podataka
- upotreba drugih
sredstava podrške
To zna
či da treba poći od toga da li banka ima odgovarajuće kadrove, organizacionu
strukturu i kontrolu da na odgovaraju
ći način upravlja svim svojim poslovima, pa i
poslovima vanbilansnih aktivnosti.
Time se ulazi u jedno šire podru
čje operativnih
rizika koje je vezano za ukupno poslovanje banke, dakle kako za poslovne operacije u
okviru bilansa, tako i za vanbilansne operacije.
14.2.2. Rizik neispunjenja ‘punih’ obaveza
U slu
čaju da dužnik za koga je banka garantovala izvršenje obaveze ne izmiri tu
obavezu u celini i na vreme, banka kao garant mora da izvrši garantovanu obavezu
umesto dužnika. Zna
či da obim rizika za banku predstavlja pun iznos preuzete obaveze.
Ove ‘pune’ obaveze u vanbilansnim operacijam su izuzetno zna
čajne za banku i banka
se prilikom ulaska u ove obaveze, mora pridržavati metodologije, postupaka i tehnika
ocene kreditne sposobnosti tražioca garancije kao da se radi o zahtevu za kratkoro
čni,
srednjoro
čni ili pak dugoročni kredit.
8
Peat Marwick McLintoc, Banking in the UK, London, 1988. godine, str. 145, preuzeto
iz: Rizici u bankarskom poslovanju, redaktor: dr Branko Vasiljecić, FOKUS, Beograd,
1990. godine, str. 118-119.
BANKE I RIZICI
393
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
Mada je to tako, u praksi ve
ćeg dela naših banka lakše se odobravaju garancije nego što
se odobravaju krediti. Osnovni razlog takvog ponašanja je u
činjenici da odobravanje
garancije ne iziskuje i raspoloživ novac, koji je neophodan kad se odobrava kredit.
Pored toga, izdavanje garancije se obi
čno vezuje za trenutno pozitivno poslovanje
tražioca garancije i re
đe se polazi od neke procene da će se to poslovanje pogoršati u
budu
ćnosti. Obično se polazi od toga da će tražilac garancije rešiti neke probleme
dobijanjem garancije,
čime će se njegovo poslovanje popraviti u budućnosti.
Ipak, ovako ne rade sve banke. Banke koje imaju razvijeno kreditno poslovanje i
konsekventno primenjuju savremenu metodologiju, tehniku i postupke kod odobravanja
kredita u ve
ćoj meri respektuju ovaj mehanizam i kod odobravanja garancija. Međutim,
najve
ći problemi nastaju upravo kod odobravanja garancija kod zaduživanja komitenata
u inostranstvu. Posebno su rizi
čni poslovi garancija kod izvođenja investicionih radova
u inostranstvu, gde banka objektivno ima slabiji uvid u poslovanje jedinica lociranih u
inostranstvu. Ne mali broj primera iz prakse naših banaka pokazuje da su se baš na
ovakvoj vrsti poslova desili odre
đeni propusti i slabosti, koje su kasnije u određenim
momentima eskalirale u velike gubitke.
Naro
čito su vredne pažnje garancije koje se daju za dobro izvršenje posla i to posebno
kad su u pitanju radovi komitenata banke u inostranstvu. Na izvršenje ovih poslova
može uticati veliki broj faktora
čije dejstvo u budućnosti treba pažljivo proceniti.
Posebno su opasni politi
čki rizici odnosno rizik zemlje (‘country risk’) i rizik
suvereniteta (‘sovereign risk’),
čije smo dejstvo ranije opisali, a koje je u momentu
odobravanja i izdavanja garancije teško predvideti.
14.2.3. Rizik neispunjenja ‘delimi
čnih’ obaveza
Za razliku od preuzimanja odgovornosti za izvršenje obaveza u ‘punom’ iznosu, što je
bilo predmet prethodnog razmatranja, preuzimanje rizika za izvršenje ‘delimi
čnih’
obaveza banke, ogleda se u odgovornosti banke za jedan deo iznosa na kome mogu
nastati negativne razlike ili gubici za banku. To su pre svega poslovi koje banka radi u
svoje ime, a za ra
čun svojih komitenata odnosno nalogodavaca. Najčešći poslovi su u
domenu deviznog poslovanja, gde se pojavljuju valutni i kamatni svopovi, valutne
opcije, valutni fju
čersi i terminski ugovori.
Te poslove smo detaljno ve
ć obradili u okviru materije rizika kamatne stope i rizika
deviznog kursa. Napominjemo da se radi o tome da banka može u ovim poslovima
preuzeti rizik za ‘deo’ o
čekivanih promena kamatne stope ili pak promena deviznog
kursa, što može uticati na umanjenje odre
đene očekivane dobiti banke ili pak da ta
razlika bude negativna i banka na tom poslu umesto dobiti ostvari gubitak. Veli
čina tih
gubitaka nije takva da bi mogla ugroziti poslovanje banke, mada može, u slu
čajevima
ve
ćeg obima ovih poslova, znatno uticati na ukupan prihod i profitabilnost banke.
394
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
(1)
stroga i precizna ovla
šćenja dilerskog personala,
(2)
jasnu politiku, proceduru, praksu i standarde za dilersko poslovanje,
(3)
efektivan i efikasan kompjuterski sistem kontrole ako se operacije obavljaju bez
papira ili ve
ću kontrolu u uslovima nekompjuterizovanog sistema,
(4)
iznenadne provere i revizije poruka dilera koji su subjekti kontrole i revizije,
(5)
zaposleni u internoj reviziji moraju da razumeju sve aspekte trgovine devizama.
Pretpostavka za ovakav na
čin interne kontrole je da postoji diler u timu interne službe za
kontriolu i reviziju (auditing). On treba ne samo da je dobar u reviziji trgovanja
devizama, ve
ć treba da učestvuje i u obučavanju drugih iz funkcije interne kontrole i
revizije (auditing-a). Naime, sasvim je jasno i to treba upamtiti: svaki spot ili forward
nosi sa sobom potencijalni rizik. Zbog toga efektivno upravljanje rizikom mora
prožimati svaki posao i operaciju trgovine devizama.
(2) Zakonska regulativa, odluke vlade i uputstva centralne banke predstavlaju klju
čne
eksterne propise i procedure u okviru jedne nacionalne zajednice. Ove procedure
predstavljaju regulisane rizike odnosno ograni
čavajuće i usmeravajuće faktore
obavljanja pojedinih vrsta bankarskih poslova, a posebno svih poslova u me
đunarodnim
ekonomskim odnosima. Na svim ovim nivoima procedura kod banke mogu nastati
odre
đeni propusti, koji pored izloženosti banke riziku koji može banku dovesti do
bankrota mogu dovesti i do drugih negativnih posledica po poslovanje banke i po
osnovu li
čne odgovornosti (zabrane poslovanja, novčane kazne za banku kao instituciju
i za pojedince kao izvršioce).
Izloženost banke riziku usled nepoštivanja odre
đenih zakonskih i drugih procedura,
poznatog su kod nas kao ‘korisne malverzacije’ može se manifestovati na razne na
čine,
kao što je izbegavanje pla
ćanja poreza i doprinosa u celini ili delimično sastavljanjem
pogrešnih obra
čuna, korišćenje sredstava u nenamenske svrhe, sticanje prihoda mimo
zakonom i propisima utvr
đenih načina itd., predstavljaju regulisane rizike, koji mogu
dovesti banku do ozbiljnih posledica. Odgovornost za ove regulisane rizike je precizno
izvedena pozitivnim zakonskim propisima.
Me
đutim, pored regulisanih rizika, u savremnim dinamičnim promenama nastaju nove
okolnosti u okviru kojih nastaje prostor za sasvim nove i neregulisane rizike koji mogu
uticati na poslovanje banke i ostvarivanje njene uspešnosti. Tako, kriti
čni informacioni
gap oko rizika kamatne stope, rizika deviznog kursa i rizika koji su usko vezani sa
vanbilansnim operacijama može biti jedan od razloga nastajanja gubitaka na
vanbilansnim operacijama. Efikasno organizovan menadžment informacioni sistem
banke može biti od velike pomo
ći za relativiziranje rizika informacionog gap-a.
(3) Nema sumnje da je poslovanje sa inostranstvom mnogo složenije u odnosu na
poslovanje u zemlji. Ovo podjednako važi i za preduze
ća i za banke. Pripema, izvršenje
i likvidacija svakog posla u me
đunarodnoj razmeni podrazumeva kvalitativan pristup.
Pri tome treba imati u vidu da dobro obavljena faza pripreme olakšava narednu fazu
396
BANKE I RIZICI
Upravljanje rizikom portfolija vanbilansnih aktivnosti banke
izvršenja, a dobro izvršenje posla je pretpostavka za uspešno okon
čanje ili likvidaciju
posla. U cilju olakšanja obavljanja poslova i sigurnosti me
đunarodne razmene, izvršena
je unifikacija i standardizovanje postupaka, procesa i dokumenata koji prate robne i
finansijske tokove.
Prva rešenja u tom pravcu nastala su upravo izme
đu banaka još 1933. godine u vidu
Jednoobraznih pravila i obi
čaja za dokumentarne akreditive, koja su dopunjavana
nekoliko puta.
10)
Ovim je u znatnoj meri olakšan na
čin plaćanja i smanjen rizik naplate
isporu
čene robe. Dosta kasnije, tek 1958. godine, donesena su i Jednoobrazna pravila za
inkaso komercijalnih papira.
Ova pravila su na neki na
čin omogućila primenu nekih
principa i obi
čaja koji važe za poslovanje putem dokumentarnih akreditiva. Njihovom
primenom znatno se poboljšava sigurnost pla
ćanja i tako smanjuje rizik naplate
isporu
čene robe.
Me
đutim, prihvatanje Jednoobraznih pravila i običaja za dokumentarne akreditive među
bankama nije bilo dovoljno za uspešno i efikasno obavljanje me
đunarodne razmene i
me
đunarodnih plaćanja. Banke, iako važne u tom procesu, ipak su samo jedan od više
u
česnika. Glavni problem je trebalo rešiti na liniji prodavac - kupac. Ovaj problem je
znatno olakšan donošenjem Pravila za tuma
čenje trgovačkih termina, poznatijih pod
skra
ćenim nazivom
INCOTERMS.
Pravila se sastoje od devet odnosno jedanaest
10
Jednoobrazna pravila i običaji za dokumentarne akreditive (‘Uniform Customs and
Practice for Documentary Credits’) sačinjena su od strane eksperata Međunarodne
trgovinske komore u Parizu (“MTK”). Menjana su i dopunjavana nekoliko puta: 1951,
1962, 1974 i 1983. godine. Vidi detaljnije o tome: Publikacija MTK br. 400
Jednoobrazna pravila i običaji za dokumentarne akreditive, Nacionalni odbor SFRJ
MTK u Beogradu i Jugoslavijapublik, Boegrad, 1984. godine.
11
Jednoobrazna pravila za inkaso komercijalnih papira (‘Uniform Rules for the
Collection of the Commercial Papers’) donesena su 1958. godine od strane
Međunarodne trgovinske komore u Parizu (“MTK”). Međutim, njihova primena je
obustavljena jula 1963. godine, da bi bila donesena nova 1967. godine u Montrealu.
Jugoslavija primenjuje oba ova dokumenta. U njima su jasno razgraničeni mnogi detalji
među poslovnim partnerima i bankama u vršenju spoljnotrgovinskog prometa. Vidi
detaljnije: Ratko Fil
ipović: Međunarodna poslovna pravila i običaji, četvrto dopunjeno i
izmenjeno izdanje, Privredni pregled, Beograd, 1972. godine, str. 133-138.
12
Pravila za tumačenje trgovačkih termina odnosno INCOTERMS je skraćenica od
orginalnog naziva “International Rules for the Interpretation of Trade Terms”. Prva
Pravila su doneta 1936. godine od strane Međunarodne trgovinske komore u Parizu
(“MTK”). Do sada su dopunjavana dva puta: 1953. godine na kongresu MTK
opdržanom u Beču, kad su zamenjena Pravila donesena 1936. godine, i 1967. godine na
kongresu MTK održanom u Montrealu, kad su uvojena dva nova termina. Vidi
detaljnije: Mr Budimir Stakić: Priručnik za spoljnotrgovinsko poslovanje, Stručna
knjiga, Beograd, 1986. godine, str. 140-166.
BANKE I RIZICI
397

Upravljanje rizikom portfolija vanbilansnih aktivnosti banke
Upravo ovaj poslednji na
čin relativizacije rizika, tj. pokrivanje nastalih rizika iz dobiti,
zaslužuje posebnu pažnju.
Naime, ranije smo naveli gornju i donju granicu, koje
čine prostor za formiranje cene
pojedinih bankarskih usluga na tržištu. U okviru tih grani
čnih vrednosti formira se veća
ili manja stopa dobiti za pojedine vanbilansne operacije. Prema iskustvu ameri
čkih
banaka, mogu
ći su različiti pristupi. Tako američka banka Manufacturers Hanover Trust
odre
đuje posebne faktore rizika za svakog dužnika, polazeći od vrste vanbilansne
operacije, njenog roka dospe
ća i položaja delatnosti u kojoj dužnik posluje. Inače, ovaj
metod je poznat pod imanom analiza odnosa rizika i dobiti (‘risk - return analysis’).
Praksa druge ameri
čke banke Bankers Trust pokazuje da se u cilju pokrića rizika
vanbilansnih aktivnosti radi nešto druga
čije. Naime, za svaku vrstu vanbilansne
aktivnosti primenjuje se poseban faktor rizika, a zatim se isti faktor rizika primenjuje i
na sumu ukupnog kapitala koji se plasira u datu vrstu operacija.
Pokrivanje rizika iz dobiti podrazumeva da se u okviru odre
đene vrste odnosno grupe
vanbilansnih operacija ostvari dobit, koja
će moći neutralisati određene gubitke na
pojedinim stavkama u okviru grupe operacija. Time se iz ostvarene dobiti na drugim
vanbilansnim operacijama u okviru iste grupe ili vrste poslova pokriva gubitak ostvaren
na pojedina
čnim vanbilansnim operacijama.
14.4. KONVERZIJA RIZIKA VANBILANSNIH AKTIVNOSTI
14.4.1. Potreba konverzije rizika vanbilansnih operacija
Sama
činjenica da postoje određeni potencijalni ili stvarni rizici u obavljanju
vanbilansnih aktivnosti zahteva njihovu valorizaciju odnosno konvertovanje na nivo
kreditnih rizika i tako ih ‘uklju
či’ u ukupno vrednovanje rizika u bilansu banke. Istakli
smo da banke uglavnom iz dva razloga pove
ćavaju obim vanbilansnih aktivnosti
(pove
ćanje prihoda i ‘izbegavanje’ povećanja kapitala), što ukazuje da kod procene
rizika bilansnih pozicija treba uklju
čiti i rizik vanbilansnih aktivnosti u ukupnu procenu
rizika, da bi se dobila realnija slika rizi
čne aktive banke. Činjenica je da je poslovno
iskustvo u proceni i merenju rizika vanbilansnih aktivnosti dosta skromno, ne samo kod
naših banaka ve
ć i inostranih.
Radi zaštite nivoa solventnosti banke odnosno poštivanja minimalnog standarda kapitala
(ranije 4 %, a sada 8 %), potrebno je uzeti u obzir sve vanbilansne aktivnosti i nivo
rizi
čnosti pojedinih vanbilansnih operacija. Faktori konverzije vanbilansnih operacija su
razli
čiti za pojedine vrste vanbilansnih aktivnosti i zasnivaju se na verovatnoći gubitaka
na tim poslovima. Konverzioni faktori rizika vanbilansnih operacija se zasnivaju na
13
Vidi detaljnije: Rizici u
bankarskom poslovanju, redaktor: dr Branko Vasiljević,
FOKUS, Beograd, 1990. godine, str. 57.
BANKE I RIZICI
399
UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
istim ili sli
čnim koeficijentima bilansnih operacija i svode se na koeficijente kreditnog
rizika. Kre
ću se u rasponu od 0 % do 100 % što zavisi od vrste vanbilansne operacije.
Prilikom razmatranja rizika solventnosti banke, obra
đeni su i problem rizične aktive
banke i problem faktora konverzije rizika vanbilansnih operacija te njihovo integrisanje
u ukupni rizik banke. Radi uvida u celinu problema rizika vanbilansnih aktivnosti ovde
ćemo još jednom navesti faktore konverzije za stavke vanbilansnih operacija.
Napominjemo da su mogu
ća dva metoda merenja rizika po ugovorima o kamatnim
stopama i deviznim kursevima: (1) valorizovanje prema tržištu ili teku
ća izloženost i (2)
va;lorizovanje po osnovu originalne izloženosti svakog ugovora.
Navedimo vrste ugovora na koje se primenjuju pomenute metode:
•
ugovori o kamatnim stopama,
•
svopovi kamatne stope u jednoj valuti,
•
osnovni svopovi,
•
terminski sporazumi o kamatnoj stopi,
•
kamatni ro
čni ugovori (‘futures’),
•
otkup opcija za kamatne stope,
•
drugi ugovori sli
čne prirode,
•
devizni ugovori,
•
svopovi kamatnih stopa raznih valuta,
•
terminski devizni ugovori,
•
devizni ro
čni ugovori (‘futures’),
•
otkup deviznih opcija, i
•
drugi ugovori sli
čne prirode.
Po metodi teku
će izloženosti, pri izračunavanju kreditnog ekvivalentnog iznosa
vanbilansnih kamatnih i deviznih instrumenata banka mora sumirati:
15)
•
ukupne troškove zamene svih svojih ugovora sa pozitivnom vredno
šću (dobijene
metodom valorizovanja prema tržištu), i
•
iznos potencijalne budu
će kreditne izloženosti izračunate na bazi ukupnog iznosa
glavnice u svojim knjigama, razvrstano po preostaloj ro
čnosti (pregled br. 14-4):
Pregled br. 14-4
: Izloženost riziku po ro
čnosti
Preostala ro
čnost
Ugovori o kamatnim
stopama
Ugovori o deviznim
kursevima
Do godinu dana
0,0 %
1,0 %
Godina dana i preko
0,5 %
5,0 %
14
European Banker od 20. februara 1990. godine.
15
Committee on Banking Regulations and Supervisory Practices u Bazelu, materijal iz
1987. godine
400
BANKE I RIZICI

UPRAVLJANJE PORTFOLIO RIZICIMA BANKE
2.
Nekori
šćene finansijske obaveze sa originalnim rokom dospeća preko jedne godine
uklju
čujući garantovane finansijske obaveze i komercijalne kreditne linije.
3.
Mehanizmi garantovanja revolving finansijskih obaveza (RUF-‘revolving
underwriting facilities’) i mehanizmi garantovanja kratkoro
čnih obaveza preko
emisije kratkoro
čnih hartija od vrednosti (NIF-‘note issuance facilities’).
c) Konverzioni faktor 20 procenata
1.
Komercijalni akreditivi
d) Konverzioni faktor 0 procenata
1.Nekori
šćene finansijske obaveze, koje imaju orginalno dospeće od jedne godine ili
manje i koje su bezuslovno poništive u bilo koje vreme.
402
BANKE I RIZICI
Upravljanje rizikom portfolija vanbilansnih aktivnosti banke
BANKE I RIZICI
403

Ključne reči
ADEKVATNOST KAPITALA (Kapital Adequacy): Nivo kapitala koji omogu
ćava
banci da apsorbuje (kreditne) gubitke i omogu
ćava adekvatna sredstva za održavanje
poslovanja banke.
AKCIJSKI KAPITAL (Equity Capital): Kapital obezbe
đen od akcionara, koji ima tri
funkcije: zaštitu kreditora i depozitara, bazu za regulaciju i sredstva za redovno
poslovanje.
AKREDITIV (Letter of Credit): Garancija pla
ćanja izvozniku od strane banke, kad se
ispune odgovaraju
ći ugovoreni uslovi.
AKTIVA BILANSA BANKE (Asset of Bank Balance Sheet): Leva strana bilansa
banke, koja predstavlja imovinu banke u raznim oblicima izraženu u novcu.
BANKA (Bank): Samostalna profitno orijentisana depozitno-kreditna finansijska
institucija, koja posluje u okviru sistema centralne banke.
BANKARSKI PORTFOLIO (Bank Portfolio): Homogeni deo aktive ili pasive banke u
okviru kojeg se mogu planirati i pratiti profit, bankarski rizici i njima upravljati.
BANKARSKI RESURSI: Desna strana bilansa, pasiva ili obaveze banke (bez akcijskog
kapitala) izražene kao depoziti i uzeti krediti.
BANKE VISOKIH PERFORMANSI (High Performance Banks): Banke koje imaju
znatno ve
će tj. nadprosečnu stope prinosa na aktivu ili akcijski kapital nego druge banke
u ‘peer’ grupi.
BILANS BANKE (Bank Balance Sheet): Finansijski izveštaj odnosno pregled stanja
aktive (sredstva) banke i izvore finansiranja (obavezae) sa kapitalom banke za odre
đeni
period i na odre
đeni dan.
BILANSNI PORTFOLIO RIZICI BANKE (Bank Balance Sheet Portfolio Risks):
Poslovni rizici vezani za pojedine delove aktive banke, kao što su kreditni portfolio i
investicioni portfolio. Naj
češći su: kreditni rizik, rizik kamatne stope, rizik isporuke i
rizik revizije.
BONITET BANKE (Bank Solvency): Sposobnost banke da odgovara svojim
obavezama i da profitabilno posluje.
BONITET HARTIJE OD VREDNOSTI (Solvency of Security): Mogu
ćnost naplate
hartija o roku dospe
ća od emitenta.
DEBITNA KARTICA (Debit Card): Kupovina debitnom karticom podrazumeva
istovremeno zaduženje ra
čuna njenog imaoca.
DEPOZITI PO VIENJU (Demand Deposit): Depoziti koji su isplativi na zahtev.
DEPOZITI ORO
ČENI (Time Deposits): Depoziti čija isplata mora da bude najavljena.
DEREGULACIJA BANKARSKOG POSLOVANJA (Deregulation of Banking
Business): Proces popuštanja, smanjenja ili eliminisanja propisanih ograni
čenja.
DEVIZNI KURS (Exchange Rate): Cena strane valute izražena u doma
ćoj valuti.
DEVIZNO TRŽIŠTE (Exchange Currency Market): Tržište gde se prodaju i kupuju
devize; može da bude zatvoreno i otvoreno.
DIREKTNO KREDITIRANJE (Direct Credit): Kreditiranje koje uklju
čuje samo
kreditora i korisnika kredita, tj. ostvaruje se bez brokera ili posrednika.
DISKRIMINACIONA ANALIZA (Discriminatory Analysis): Kori
šćenje ključnih
koeficijenata ili specifi
čnih kombinacija koeficijenata za izvršenje finansijske analize.
BANKE I RIZICI
405
Ključne reči
EFEKTIVNOST POSLOVANJA BANKE (Effectivity of Bank Business): Okrenutost
banke ka spoljnim faktorima i ostvarivanje rezultata na tržištu (profita).
EFIKASNOST POSLOVANJA BANKE (Efficiency of Bank Business): Okrenutost
banke ka internim faktorima poslovanja, na racionalno poslovanje (smanjenje troškova).
EKONOMI
ČNOST POSLOVANJA BANKE (Good Mangement of Bank): Poslovni
napori banke u cilju minimiziranja troškova na jedinicu prihoda ili maksimiziranja
prihoda na jedinicu troškova.
EKONOMIJA OBIMA (Economic of Scale): Redukcija prose
čnih troškova u dugom
vremenskom periodu kao rezultat porasta obima.
MULTIPLIKATOR AKCIJSKOG KAPITALA (Equity Multiplier-EM): Pokazuje
odnos ukupne aktive prema ukupnom deoni
čkom kapitalu.
EMITOVANJE HARTIJA OD VREDNOSTI (Issue of Securities): Naj
češće se emituju
akcije i obveznice. Vrše ih emitenti (država, preduze
će, banka, fond) u cilju javne
prodaje i prikupljanja nov
čanih sredstava za poslovne poduhvate.
FAKTORI ANALIZE I OCENE KREDITNE SPOSOBNOSTI ZAJMOTRAŽIOCA
(Factors of Creditworthiness): To su: karakter (caracter), kapital (capital), kapacitet
(capacity), zaloga (colateral) i tržišni uslovi (conditions). Poznati su pod izrazom ‘five
Cs’.
FAKTORING (Factoring): Avans kredita pri
čemu jedna strana kupuje potraživanja od
druge strane uz diskont, bez preuzimanja rizika naplate kredita.
FDIC (Federal Deposit Insureance Corporation): Federalna korporacija za osiguranje
depozita, osnovana 1933. Od 1981.godine osigurana suma po jednoj štednoj partiji kod
jedne banke je $ 100.000.
FINANSIJSKE INOVACIJE (Financial Inovations): Izmene ili novi na
čin obavljanja
posla – novih proizvoda ili uluga – koji su implementirani da bi prevazišli limite
(naj
češće regulatorna ograničenja).
FINANSIJSKI LEVERIDŽ (Financial Leverage): Iznos duga kori
šćen za finansiranje
aktive banke.
FINANSIJSKI PLASMANI BANKE (Bank Financial Investment): To je zbir svih
oblika plasmana u aktivi bilansa banke.
FINANSIJSKI POTENCIJAL BANKE (Bank Financial Potential): To je zbir svih
izvora sredstava koje banka usmerava u razli
čite vrste plasmana.
FINANSIJSKI RIZIK (Financial Risk): Rizik nemogu
ćnosti da se ispune obaveze prema
dugu. Rizik koji rezultira iz kori
šćenja duga.
FINANSIJSKO TRŽIŠTE (Financial Market): Mehanizam za efektivnu prodaju i
kupovinu finansijske aktive. Njega
čine: tržište novca, tržište kapitala i devizno tržište.
FJU
ČERSI (Futures): Kupovina i prodaja ugovora za odloženu isporuku kojom se stupa
u jednu organizovanu razmenu.
FUNKCIJE BORDA DIREKTORA (Functions Board of Directors): 1. da utvr
đuje
opšte ciljeve i politiku banke za ostvarivanje ciljeva; 2. da vrši izbor sposobnih ljudi; 3.
da daje savete menadžment timu; 4. da ohrabruje druge da štite banku; 5. da imenuje
ljude iz obezbe
đenja; 6. da formira odgovarajuće komitete i prati odgovornost komiteta;
i 7. da vrši monitoring performansi banke i zaposlenih u nezadovoljstvu politikama i
svim regulatornim zahtevima.
406
BANKE I RIZICI

Ključne reči
bazi podataka iz zahteva za kredit i drugih podataka (prihod, broj kreditnih partija,
vreme boravka na jednom mestu).
KREDITNA KARTICA (Credit Card): Platežna kartica izdata osobi sa
zadovoljavaju
ćim kreditnim rejtingom za maloprodajnu kupovinu ili davanje unapred
gotovine iz ranije odobrene kreditne linije.
KREDITNA LINIJA (Line od Credit): Maksimalni iznos raspoloživog kredita za
kreditnu karticu, koji kreditor može da menja u bilo koje vreme, i raspoloživa sredstva
zajmotražiocu za odre
đeni period na bazi revolvinga.
KREDITNA SPOSOBNOST ZAJMOTRAŽIOCA (Creditworthiness of Borrower):
Opšta kvalifikacija za odobravanje kredita zajmotražiocu bazirana na kreditnoj istoriji
zajmotražioca, na mišljanju kreditora ili na primeni determinanti kredit skoring metoda,
ako se koristi.
KREDITNI PORTFOLIO (Loan Portfolio): Deo plasmana sredstava banke putem
kredita grupisan po vrsti kredita (komercijalni, stambeni i potroša
čki), delatnostima, tipu
korisnika kredita, roku dospe
ća, kamatnoj stopi itd. To je najveći i najznačajniji
portfolio aktive u komercijalnom bankarstvu.
KREDITNI RIZIK (Risk of Credit): Rizik da korisnik kredita ne
će vratiti kredit prema
uslovima u originalnom ugovoru o kreditu. Kreditni rizik je jedan od primarnih rizika u
kreditiranju, kao i rizik kamatne stope.
KU
ĆNO BANKARSTVO (Home Banking): Korišćenje kompjuterskih terminala u kući
sa pristupom ban
činim računima i izvršnim transakcijama.
LIKVIDNOST BANKE (Bank Liquidity): Sposobnost banke da izmiruje svoje teku
će
finansijske obaveze. Adekvatna likvidnost zna
či da je banka sposobna da zadovoljava
potrebe depozitara za podizanjem novca i potrebe zajmotražilaca za kreditom ili
gotovinom.
NETO IMOVINA BANKE (Net Asset of Bank): Ukupna aktiva minus ukupne obaveze
u pasivi banke (sem akcijskog kapitala).
NETO KAMATNA MARGINA (Net Interest Margin): Razlika izme
đu prosečno
agregirane stope zarade na kreditni ili investicioni portfolio minus prose
čna agregirana
stopa obaveza i kapitala.
NETO PROFITNA STOPA (Net Profit Margin): Merenje neto prihoda generisanog od
svake jedinice bruto prihoda.
NETO SADAŠNJA VREDNOST (Net Present Value): Suma sadašnje vrednosti svih
anticipiranih budu
ćih ulaza minus inicijalni troškovi ili projektovani izdaci.
NOMINALNA VREDNOST (Face Value): Odnosi se na nominalni štampani iznos
vrednosti na obveznici ili noti.
OPTIMALNI PORTFOLIO (Portfolio Optimum): Portfolio koji optimizira ciljeve
banke (t.j. maksimizira profit, minimizira troškove kapitala, diversifikuje rizik,
doprinosi rastu).
OSIGURANI KREDITI (Secured Loans): Krediti koji su obezbe
đeni osiguranjem ili
kolateralom.
PASIVA BILANSA BANKE (Liability of Bank Balance Sheet): Obaveze banke
iskazane u bilansu i kapital banke.
408
BANKE I RIZICI
Ključne reči
PIR GRUPA (Peer Group): Uzorak grupe u okviru delatnosti (na primer, industrije
finansijskih usluga, komercijalnih banaka)
čiji se finansijski izveštaji koriste da kreiraju
‘norme’ standarda za komparaciju racija (koeficijenata).
PORTFOLIO MENAŽMENT (Portfolio Management): Upravljanje pojedinim
portfolijm banke (kreditima, hartijama od vrednosti) u cilju optimalnog doprinosa
profitu banke.
PROFITNI CENTAR (Profit Center): Poslovna jedinica banke – glavna filijala, filijala,
ekspozitura koja generiše profit kao.posledicu ostvarenih prihoda i rashoda.
POVRAT NA AKCIJSKI KAPITAL (Return on Equity-ROE): Neto prihod podeljen sa
neto vredno
šću izražen u procentima.
RACIO ANALIZA (Ratio Analysis): Tehnika za utvr
đivanje operativnih karakteristika
firme preko razvoja i evaluacije standardizovanih mera performansi.
RASKORAK (Spread): Razlika izme
đu nuđene i tražene cene. Kod kupovine hartija od
vrednosti razlika izme
đu plaćene cene emitentu za hartiju od vrednosti i cene po kojoj je
ona prodata.
REGULACIJA (Regulation): Regulisanje, ure
đivanje ili ograničavanje određenih
poslova banaka raznim vrstama propisa u cilju limitiranja preduzimanja rizika.
REREGULACIJA (Reregulation): Uvo
đenje regulatornih ograničenja dizajniranih da se
usmere na specifi
čne programe ili procese primenjene za ‘nadmudrivanje’ prethodne
regulacije.
REVOLVING KREDIT (Revolving Credit): Aranžman putem koga korisnik kredita
može pozajmljivati i otpla
ćivati prema potrebi tokom specifičnog vremenskog perioda
do utvr
đenog maksimalnog nivoa pozajmljivanja.
RIZIK (Risk): Rizik se definiše kao neizvesnost neke posledice ili doga
đaja.
RIZIK KAMATNE STOPE (Interest Rate Risk): Verovatno
ća da će rast kamatnih stopa
smanjiti vrednost finansijske aktive.
RIZIK LIKVIDNOSTI (Liquidity Risk): Rizik da finansijska institucija ne
će imati
adekvatnu gotovinu ili drugu likvidnu aktivu da zadovolji tražnju.
RIZIK NESOLVENTNOSTI (Insolvenci Risk): Rizik da
će institucija postati
insolventna ili da
će obaveze prevazići aktivu.
SEKJURITIZACIJA (Securitization): To je prepakivanje loših kredita u hartije od
vrednosti odnosno proces u kojem provajder visokotroškovnog kredita zamenjuje taj
kredit nižetroškovnim institucionalnim investorom na tržištu kapitala.
SEKUNDARNE REZERVE (Secundary Reserves): Rezerve koje obezbe
đuju zaštitu
likvidnosti za prognozirane potrebe u gotovini i za nepredvi
đene okolnosti.
SEKUNDARNI KAPITAL (Secundaru Capital): Isplative povla
šćene akcije,
subordinatne note i založnice.
SEKUNDARNO TRŽIŠTE HARTIJA OD VREDNOSTI (Securities Secundary
Market): Tržište koje uklju
čuje prodaju starih (postojećih) hartija od vrednosti od
postoje
ćih vlasnika novim vlasnicima.
SPOT TRŽIŠTE (Spot Market): Tržište gde je isporuka trenutna i pla
ćanje trenutno.
Spot tržište poznato je i pod nazivom tržište gotovine (cash market).
BANKE I RIZICI
409

Ključne reči
BANKE I RIZICI
411
LITERATURA
412
BANKE I RIZICI

Literatura
16.
Bort Richard: Corporate Cash Management Handbook, Warren Gorham and
Lamont, Boston, 1989.
17.
Bowen H.William and Dominik dr John: Effective Comunications of Corporate
Policy, u knjizi: The Bankers’ Handbook, Third Edition, Edited by: William H.
Baughn, Thomas I. Storrs and Charles E. Walker, Dow Jones-Irwin,
Homewood, Illinois, 1988.
18.
Bryan H.William: The Banker and the Credit Decision, u knjizi: Bank Credit,
Edited by Herbert V. Prochnow, Harper & Row, Publisher, New York, 1981.
19.
Buzzell D. Robert and Gale T. Bradley: The PIMS Principles, The Free Press,
New York, 1987.
20.
Canals J., » Universal Banking. International Comparisons and Theoretical
Perspectives« Clarendon Press, Oxford, 1997.
21.
Christenson R.David: Agricultural Lending, u knjizi: The Bankers” Handbook,
edited by: William H. Baughn, Thomas I. Storrs and Charls E. Walker, Third
Edition, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1988.
22.
Committee on Banking Regulations and Supervisory Practices u Bazelu,
materijal iz 1987. godine
23.
Compton H. Eric: Inside Commercial Banking, Second Edition, Joh Wiley and
Sons, New York, 1985.
24.
Compton H.Eric: Inside Commercial Banking, Second Edition, Joh Wiley and
Sons, New York, 1985.
25.
Compton N.Eric: New World of Commercial Banking, Lexington Books, New
York, 1987.
26.
Compton N.Eric: The New World of Commercial Banking, Lexington Books,
New York, 1987.
27.
Copeland Tom, Koller Tim and Murren Jack: Valuation - Measuring and
Managing the Value of Companies, McKinsey & Company, Inc., John Wiley &
Sons, New York, 1991, str. 375-397.
28.
Crigger R.Jack: An Ocean of “Cs”, u The Journal of Commercial Bank
Lending, December 1975.
29.
Ćirović dr Milutin: Bankarski menadžment, Ekonomski institut Beograd,
Beograd, 1995.
30.
Ćirović dr Milutin: Devizni kurs, Bridge Company, Beograd, 2000.godine
31.
Ćirovic dr Milutin: Monetarno - kreditni sistem, Savremena administracija,
Beograd, 1976.
32.
Ćirović M., “Tendencije u evropskom bankarstvu i mogućnosti domaćih
banaka”, Jugoslovensko bankarstvo, Beograd, maj 2001.
33.
Ćirović M.,
Bankarstvo
. Bridge Company, Beograd, 2001.
34.
Ćirović M.,
Fuzije i akvizicije
, Prometej, Novi Sad, 2004.
35.
Ćurčić dr Uroš:
Bankarski portfolio menadžment - Strategijsko upravljanje
bankom, bilansima, kvalitetom, bonitetom i portfolio rizicima banke
, Novi Sad,
Feljton, 2002.
36.
Ćurčić dr Uroš:
Marketing poslovne banke,
Feljton, Novi Sad, 1997.
414
BANKE I RIZICI
Literatura
37.
Ćurčić dr Uroš: Strategijsko planiranje u bankarstvu – Oblikovanje uspešne
profitne strategije banke, Feljton, Novi Sad, 1999.
38.
Ćurčić dr Uroš:
Upravljanje rastom i performansama banke,
Mladost-holding,
Loznica, 2003.
39.
Ćurčić N. dr Uroš: Marketing poslovne banke, drugo izdanje, Feljton, Novi
Sad, 1997.
40.
Ćurčić N. dr Uroš: Upravljanje kvalitetom bankarskih proizvoda i usluga,
Novosadski bankar Novosadske banke d.d. br.21-22, Novi Sad, 1993.
41.
ABA Banking Journal, October 1988.
42.
Daši
ć D. .,
Principi internacionalne ekonomije
, Delta press, Beograd, 2005.,
43.
Dabi
ć dr Stojan: Poslovanje sa hartijama od vrednosti, u knjizi grupe autora:
Tehnologija spojnotrgovinskih polova, Jugoslavijapublik, Beograd, 1992.
44.
David I. Hoffland: A Model Bank Investment Policy, Financial Analysts
Journal, Maj-June 1978.
45.
David Sutton: Understanding the Stock Market SelfTeaching Seminars, One of
Series of Hands On Workshops Dedicated to the Serious Investor, Probus
Publishing Company, Chicago, Illinois, 1989.
46.
Davis I. Steven: Exelence in Banking – A profit of superior management based
on insight into Citibank, Deutsche Banke, Morgan and 13 others selected
banks, MacMillan Press, London, 1984.
47.
DeRosa F. David: Managing Foreign Exchange Risk Strategies for Global
Portfolios, Probus Publishing Company, Chicago, Illinois, 1991.
48.
Dickerson S.Charles: Financial Analysis for Credit Decisions, u knjizi: The
Bankers” Handbook, Third Edition, Edited by: William H. Baughn, Thomas I.
Storrs and Charls E. Walker, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1988.
49.
Dill A. dr Arnold: Tools and Techniques to Implement Asset/Liability
Management, u knjizi: The Bankers” Handbook, Third Edition, Edited by:
William H. Baughn, Thomas I. storrs and Charls E. Walker, Dow Jones-Irwin,
Homewood, Illinois, 1988.
50.
Donnelly H.James, Berry L.Leonard and Thompson W.Thomas: Marketing
Financial Services – A Strategic Vision, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois,
1985.
51.
Donnelly H.James, Jr. and Skinner Steven: The New Banker - Developing
Leadership in a Dynamic Era, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1989.
godine, str. 127.
52.
Downes John and Goodman Elliot Jordan: Dictionary of Finance and
Investment Terms, Third Edition, Barrons’ Business Guides, New York, 1991.
53.
Dr Albert Mahrabian: Your Inner Path to Investment Success Insights into the
Psychology of Investing, Porobus Publishing Company, Chicago, Illinois,
1991.
54.
Durand David: Risk Elements in Consumer Installment Lending, National
Bureau of Economy Research, New York, 1941.
55.
Edwards H.: Credit Management Handbook, John Wiley & Sons, New York,
1985.
BANKE I RIZICI
415

Literatura
75.
Haslem A.John: Commercial Bank Management, Reston Publishing Compan y,
Reston, Virginia, 1985.
76.
Hawkins J., Mihaljek D,. The banking industry in the emerging market
economies: competition, consolidation and systemic stability- an overview,
Bank for International Settlements, 2006.
77.
Heffernan A.Shelagh: Sovereign Risk Analysis, Allen & Unwin Publishers Ltd,
London WC1A ILU, UK, 1986.
78.
Hennie van Greuning i Sonja Brajovi
ć Bratanović: Analiza i upravljanje
bankarskim rizicima – Pristup za ocenu organizacije upravljanja rizicima i
izloženosti na finansijskom tržištu, drugo izdanje, MATE, Zagreb, 2006.
79.
Herring J.Richard: Managing Foreign Exchange Risk, Probus Publishing
Company, Chicago, Illinois, 1983.
80.
Hoffland I. David: A Model Bank Investment Policy, Financial Analysts
Journal, Maj-June 1978.
81.
82.
http://www.bis.org/publ/bppdf/bispap28.pdf
83.
84.
http://www.fdic.gov/bank/analytical/banking/2006jan/article2/index.html
85.
86.
88.
Humphrey B. David: Cost and Scale Economies in Bank Intermediation, u
knjizi: Handbook for Banking Strategy, Edited by: Richard C. Aspinwall and
Robert A. Eisenbeis, John Wiley & Sons, New York, 1985.
89.
International Capital Markets, International Monetary Fund, septembar 2000.
90.
Ivanovi
ć mr Periša: Zaštita od rizika deviznog kursa - Hedžing na deviznom
tržištu, Account, Novi Sad, 1994.
91.
Ivanović Periša: “Risk Management-Status and the challenges of strategic and
operatinal management in Serbian banks and insurance environment”, seminar:
Univerzitet “Braća Karić”&
University of Business and Finance Switzerland &
Akademija za bankarstvo, Beograd, Februar, 2006.
92.
James V. Baker, Jr.: Asset-Liability Management IV, Banking, (September),
1978.
93.
Jednoobrazna pravila i obi
čaji za dokumentarne akreditive (“Uniform Customs
and Practice for Documentary Credits”), Me
đunarodna trgovinska komora,
Pariz (“MTK”).
94.
Jednoobrazna pravila za inkaso komercijalnih papira (“Uniform Rules for the
Collection of the Commercial Papers”),Me
đunarodn trgovinska komora Pariz
(“MTK”), 1958. godine od Me
đutim, njihova primena je obustavljena jula
1963. godine, da bi bila donesena nova 1967
95.
Jeli
ć Ranko: Rizici u poslovnim bankama, analiza i regulisanje, Beograd, 1988.
godine, magistarski rad,
BANKE I RIZICI
417
Literatura
96.
Jenrette H.Richard: Portfolio Management: Seven Ways to Improve
Performance, u knjizi: Classics an Investor’s AnthologyThe most interesting
ideas and concepts from the literature of investing, edited by: Charles D. Ellis
with James R. Vertin, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1989.
97.
Johnson P. Frank and Johnson D Richard.: Commercial Bank Management,
The Dryden Press, New York, 1985.
98.
Johnson P.Frank and Johnson D.Richard: Commercial Bank Management, The
Dryden Press, New York, 1985.
99.
Jones K.D., Critchfield T., »Consolidation in the U.S. Banking Industry: Is the
“Long, Strange Trip” About to End?« FDIC Banking Review, 2006.
100.
Jovi
ć dr Srboljub: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990.
101.
Jovi
ć Dr Srboljub: Bankarstvo, Naučna knjiga, Beograd, 1990.
102.
Jurkovi
ć P.: “Razvojna i kreditna sposobnost investitora” u zborniku: Poslovne
finansije, Narodne novine, Zagreb, 1980..
103.
Kane J. Edward: Strategic Planning in a World of Regulatory and
Technological Change, u knjizi:Handbook for Banking Strategy, edited by:
Richard C. Aspinwall and Robert A. Eisenbeis, John Wiley & Sons, New York,
1985.
104.
Kaplan S. Robert and Norton P.David: The Balanced Scorecard – Measures
that Drive Performance, Harvard Business Review on Measuring Corporate
Performance, Harvard Business School Press, 1998.
105.
Katunari
ć dr Ante: Banka Principi i praksa bankovnog poslovanja, drugo
izdanje, Poduze
će Banka, Zagreb, 1977.
106.
Kaufman G. George: The Securities Activities of Commercial Banks, u knjizi:
Handbook for Banking Strategy, Edited by: Richard C. Aspinwall & Robert A.
Eisenbeis, John Wiley & Sons, New York, 1985.
107.
Kaufman G.George: The Securities Activities of Commercial Banks, u knjizi:
Handbook for Banking Strategy, Edited by: Richard C. Aspinwall & Robert A.
Eisenbeis, John Wiley & Sons, New York, 1985.
108.
Kaufman H., “Struktural Changes in the Financial Markets: Economic and
Policy Significance”, Economic Review, Federal Reserve Bank of Kansas City,
1994.
109.
Kenneth R. Houghton: Asset & Liability Management: A Practical Approach,
Atlanta Trust Company of Georgia, Course Outline, 1983. (April 20).
110.
Klai
ć Bratoljub: Riječnik stranih riječi, Zora, Zagreb, 1962.
111.
Kneževi
ć dr Milan: Banka Organizacija i poslovanje, prvo izdanje, Školska
knjiga, Zagreb, 1984.
112.
Koch T. W., Macdonald S. S.,
Bank Management
, Thomson- South-Western,
New York, 2003.
113.
Kotler Ph., Lane K.,
Marketing menadžment,
Data status, (autorizovani
prevod) Beograd, 2006.
114.
Kotler Ph.,
Marketing Management Analysis, Planing and Control
, Prentice
Hall, Englewood Cliffs New York.
115.
Krsti
ć B.,
Bankarski menadžment
, Ekonomski fakultet, Niš, 2004.
418
BANKE I RIZICI

Literatura
134.
Payment system in the EU” European Central Bank, National Central Banks,
National Bankers, 2000.
135.
Pierce J.,
The Future of Banking
., Yale University Press, New Haven, 1991.
136.
Pohlman E. Jerry: A Framework for Strategic Planning, u knjizi: Handbook for
Banking Strategy, Edited by: Richard C. Aspinwall and Robert A. Eisenbeis,
John Wiley & Sons, New York, 1985.
137.
Portfolio & Investment Management-State-of-the-Art Research, Analysis and
Strategies, Editor: Frank J. Fabozzi, Probus Publishing Company, Chicago,
Illinois, 1989.
138.
Pravila za tuma
čenje trgovačkih termina odnosno INCOTERMS (“International
Rules for the Interpretation of Trade Terms”), doneta od Me
đunarodne
trgovinske komore u Parizu (“MTK”). 1936.
139.
Prindl R. Andreas: Foreign Exchange Risk, John Willey & Sons, New York,
1985. godine, preuzeto od: Mr Periša Ivanovi
ć: Zaštita od rizika deviznog
kursa - Hedžing na deviznom tržištu, Account, Novi Sad, 1994
140.
Privredni leksikon, Informator, Zagreb, 1961.
141.
Publikacija MTK br. 400 Jednoobrazna pravila i obi
čaji za dokumentarne
akreditive, Nacionalni odbor SFRJ MTK u Beogradu i Jugoslavijapublik,
Boegrad, 1984.
142.
Redding Donald S.: Longer Term Lending, u knjizi: The Bankers” Handbook,
Third Edition, Edited by: William H. Baughn, Thomas I. Storrs and Charls I.
Walker, Dow Jones-Irwin, Homewood Illinois, 1988.
143.
Reed W. Edward and Gill K. Edward: Commercial Banking, Fourth Edition,
Prentice-Hall, Inc., Englewood Cliffs, New Jersey, 1989.
144.
Reed W. Edward and Gill K.Edward: Commercial Banking, Fourth Edition,
Prentice-Hall, Inc., Englewood Cliffs, New Jersey, 1989.
145.
Reifler B. Donald and Mavrides P. Lazaros: Funding Source and Strategies for
Banks of Various Sizes, u knjizi: The Bankers’ Handbook, Third Edition,
Edited by: William H. Baughn, Thomas I. Storrs and Charls E. Walker, Dow
Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1988.
146.
Report on consolidation in financial sector, IMF- Group of Ten, januar 2001.
147.
Rezaee Zabihollah: Financial Institutions, Valuations, Mergers, and
Acquisitions – The Fair Value Approach, Second Edition, John Wiley & Sons,
New York, 2001.
148.
Richard H. Jenrette: Portfolio Management: Seven Ways to Improve
Performance, u knjizi: Classics an Investor’s AnthologyThe most interesting
ideas and concepts from the literature of investing, edited by: Charles D. Ellis
with James R. Vertin, Dow Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1989.
149.
Richard Saul Wurman, Alan Siegel & Kenneth M. Morris: The Wall Street
Journal Guide to Understanding Money & Markets, Access Press Publication,
New York, 1990.
150.
Riefler B. Donald and Mavrides P.Lazaros: Funding Sources and Strategies for
Banks of Various Sizes, u knjizi: The Bankers” Handbook, Third Edition,
420
BANKE I RIZICI
Literatura
Edited by: William H. Baughn, Thomas I. storrs and Charls E. Walker, Dow
Jones-Irwin, Homewood, Illinois, 1988.
151.
Risk and Capital Adequacy in Commercial Banks, edited by Sherman J.
Maisel, The University of Chicago Press, Chicago, 1981.
152.
Rizici u bankarskom poslovanju, redaktor: dr Branko Vasiljevi
ć, Fokus,
Beograd, 1990.
153.
Rizzolo D. Richard: Operation Mangement, u knjizi: The Financial Services
Handbook –Executive Insights and Solution, Editors: Eileen M. Friars and
Robert N. Gogel: John Wiley & Sons, New York, 1987.
154.
Rodi
ć dr Jovan: Poslovne finansije, Ekonomika, Beograd, 1991. godine, strana
163-165. Istu podelu kamatnih stopa nalazimo i u knjizi dr Nenada Vunjaka:
Finansijski menadžment Poslovne finansije i poslovno bankarstvo, Ekonomski
fakultet Subotica, 1994.
155.
Rose P.S., Hidgins S.S.,
Bankarski menadžment i finansijske usluge,
Data
status, Beograd, 2005., str. 4.
156.
Rose S. dr Peter: The Economics of the Banking Firm, u knjizi: The Bankers’
Handbook, Third Edition, Edited by: William H. Baughn, Thomas I. Storrs and
Charls E. Walker, Dow Jones-Irwin Homewood, Illinois, 1988.
157.
Rose S. Peter and Fraser R.Donald: Financial Institutions, John Wiley & Sons,
New York, 1985.
158.
Rose S. Peter: Commercial Bank Management, Third Edition, Irwin, 1995.
159.
Rosenberg M.Jerry: Dictionary of Banking & Financial Services, Second
Edition, John Wiley & Sons, New York, 1985.
160.
Rousakis N.Emmanuel: Commercial Banking in an Era of Deregulation,
Preager, New York, 1984.
161.
Roussakis Emmanuel: Commercial Banking in an Era of Deregulation, Preager,
New York, 1984.
162.
Sanford Ch., “Financial Markets in 2020”, Economic Review, Federal Reserve
Bank of Kansas City prvi kvartal, 1994.
163.
Saunders Anthony: Financial Institutions Management – A Modern
Perspective, Irwin, 1994.
164.
Savaiko Bernard: Trading in soft commodity Futures, John Wiley & Sons, New
York, 1985.
165.
Sinkey F. Joseph Jr.: Commercial Bank Financial Management in the Financial
Services Industry, MacMillan Publishing Company, New York, 1989.
166.
Smithson W.Charles with Smith W.Clifor, Jr. and Sykes D.Wilford: Managing
Financial Risk – A Guide to Derivative Products, Financial Engineering and
Value Maximization, Irwin, 1995.
167.
Staki
ć mr Budimir: Priručnik za spoljnotrgovinsko poslovanje, Stručna knjiga,
Beograd, 1986.
168.
Stevens G.T., Jr.: Economic and Financial Analysis of Capital Investments,
John Wiley and Sons, New York, 1979.
169.
Stiglitz J., “The Role of State in Financial Markets”, Annual Conference on
Development Economies, The World Bank, 1994., Washington.
BANKE I RIZICI
421

Literatura
. Član 2.,
Zakon o bankama
(“Službeni glasnikRS” br.
107/2005).
. Član 4, Zakon o bankama , “Službeni glasnikRS”, br.
107/2005
Zakon o bankama
, “Službeni glasnik RS” br. 107/2005
206.
Zakon o hartijama od vrednosti, SFRJ, 1989..
207.
Zenoff B. David: Perspectives on Financial Services Marketing, u knjizi:
Marketing Financial Services, Edited by: David B. Zenoff, Ballinger Publishing
Company, Cambridge, Massachusets, 1989.
208.
Ždrale J., „Transformacija bankarskog sektora Srbije: svojinska strutura i rast
bilansnih kategorija dec 2003-mart 2006“, Kvartalni monitor-ekonomskih
trendova i politika u Srbiji, FREN, Beograd, 4/2006.
209.
Živkovi
ć dr Boško i VidićZorica: Analiza i ocena kreditne sposobnosti
preduze
ća u američkom komercijalnom bankarstvu, UBJ, Beograd,
Jugoslovensko bankarstvo 5/89
BANKE I RIZICI
423
BELEŠKA O AUTORIMA
Uroš N.
Ćurčić rođen je 1939. godine u Podumu kod Otočca (Lika). Školovao se u
Oto
čcu i Vukovaru. Studirao, magistrirao i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u
Beogradu. Najve
ći deo prakse (preko 20 godina) proveo je radeći u bankarstvu
(Vukovar i Novi Sad) i 4 godine u inostranstvu (Njujork). Obavljao sve operativne i
složene menadžerske poslove.a u bankarstvu, a preko 14 godina radio je u privredi
(Maglaj i Novi Sad) obavljaju
ći složene rukovodeće poslove. Nastavnim radom bavio se
preko 22 godine. Predavao je 12 godina
Spoljnotrgovinsko poslovanje
(uz rad) na
VEKŠ-u u Novom Sadu i 10 godina
Marketing u finansijama
i
Menadžment u
bankarstvu
(u radnom odnosu) na BK Univerzitetu-Fakultet za trgovinu i bankarstvo.
Napisao je ve
ći broj stručnih i naučnih radova i članaka, učestvovao je na
simpozijumima, savetovanjima i seminarima, te u izradi i vo
đenju nekoliko projekata.
Napisao je više udžbenika i stru
čnih knjiga, kao što su:
Komercijalno poslovanje u
spoljnoj trgovini,
udžbenik (1978),
Marketing poslovne banke,
udžbenik (1992. i
1997.),
Marketing,
koautorstvo, udžbenik za studente VPŠ Novi Sad, (1995, 2000,
2001. i 2006.),
Bankarski portfolio menadžment
-
Strategijsko upravljanje bankom,
bilansom i portfolio rizicima banke, udžbenik
(1995, 2002. i 2008., koautorstvo-
elektronsko izdanje), knjigu
Strategijsko planiranje u bankarstvu
-
Oblikovanje uspešne
profitne strategije banke
(1999.),
Tržište novca i finansijskih instrumenata, udžbenik
VPŠ Beograd 2002., Bankarski marketing-praktikum-Proces i faze upravljanja
marketingom banke, koatorstvo, udžbenik 2003., i knjigu Upravljanje rastom i
performansama banke-Strategijsko upravljanje rastom vrednosti, korporativnim i
portfolio performansama banke
(2003.).
Miljana Barjaktarovi
ć
ro
đena je u Beranama….
424
BANKE I RIZICI

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti