Okunov zakon

               Okunov zakon, u ekonomiji, predstavlja empirijski podržanu pretpostavku da postoji povezanost između stope nezaposlenosti i nivoa proizvodnje jedne zemlje. Nastaje 1962. godine u Sjedinjenim Američkim Državama od strane Artur Melvin Okuna po kome i ovaj model dobija ime[1]. Postoje dve različite varijante modela. Jedna varijanta,  tvrdi da za svako povećanje stope nezaposlenosti od 1%, bruto domaći prizvod zemlje postaje za oko 2% niži od potencijalnog bruto domaćeg proizvoda.  Druga varijanta opisuje odnos kvartalnih promjena u nezaposlenosti i kvartalnih promjena realnog bruto domaćeg proizvoda.[2]

Okunov zakon se bazira na procjenama empirijskih dokaza, nije rezultat izvođenja iz teorije. Bazira se na procjenama iz razloga što na autput, pored zaposlenosti, utiču faktori kao što je produktivnost.

Martin Pračovni je testirao Okunove pretpostavke o odnosu stope nezaposlenosti i proizvodnje. Došao je do zaključka da dolazi do smanjenja autputa od 3% pri svakom povećanju nezaposlenosti od 1%. Pri tome, smatra da je promjena autputa uslovljena ne samo nezposlenošću već i drugim faktorima kao što su sati rada i iskorišćenost proizvodnih kapaciteta. Pod pretpostavkom da su ovi drugi faktori konstantni, veza između bruto domaćeg proizvoda i nezaposlenosti se smanjuje sa 1% na 0.7% pri svakoj promjeni od u stopi nezaposlenosti od 1%. Jačina ovog smanjenja se tokom godina smanjuje u Sjedinjenim Američkim Državama. Prema Andreju Abelu i Benu Bernanku i prema procjenama baziranih na skorašnjim istraživanjima pokazuju opadanje autputa od 2% pri povećanju nezaposlenosti od 1%. Postoje različiti faktori koji čine da se bruto domaći proizvod mijenja, i to brže nego što se mijenja nezaposlenost. Okunova zakonska formula pojavila se kao rezultat obrade statističkih podataka, koji su empirijska zapažanja. Zakon nije imao čvrstu teorijsku osnovu, testiranu u praksi, s obzirom da je Okun izražavao obrazac samo prilikom proučavanja američkih statistika. Okunov zakon predstavlja omjer kvartalnih promjena stope nezaposlenosti i realnog BDP-a.

U skladu s Okunovim zakonom, odstupanje obima proizvodnje od njegovog prirodnog nivoa obrnut je proporcionalno odstupanju stope nezaposlenosti od njezinog prirodnog nivoa.

Okunov koeficijent pokazuje za koji postotak se smanjuje stvarni obim proizvodnje u odnosu na potencijalni ako se nivo cikličke nezaposlenosti poveća za 1 postotni bod.