Klinička Imunologija

UVOD

Imunologija je znanost koja se bavi otpornošću organizma na štetne utjecaje okoline (immunitas (lat.) = otpornost). Dugo se vremena razvijala samo povezana s mikrobiologijom, s
namjerom da neutralizira djelovanje patogenih mikroorganizama, pa su se i teorije o postanku i funkcijama imunološkog sustava svodile samo na prirodni probir koji je, ĉini se, dopustio
razvoj viših organizama ĉiji se imunološki sustav djelotvornije mogao opirati napadajima mikroorganizama. Pokazalo se, meĊutim, da imunološka reakcija postoji i na nepatogene mikroorganizme, pa je uloga imunološkog sustava vjerojatno šira i mnogostrukija, premda ni danas nije moguće jednostavno definirati fiziološku ulogu imunološke, posebice specifiĉne
reakcije. U prošlom stoljeću poĉinje brţi razvoj imunologije, osobito posljednja ĉetiri desetljeća, te nove spoznaje brzo nalaze i svoju praktiĉnu primjenu u medicini, kamo imunologija ulazi dvama putovima: kao transplantacijska i kao tumorska imunologija. Iskustvo da pri transplantaciji davatelj i primatelj moraju biti što sliĉniji, nametnulo je potrebu istraţivanja tih sliĉnosti i razlika i razvilo novu disciplinu – imunogenetiku. Tumorska imunologija nije imala tako uspješan razvoj, više se temeljila na empiriji, no novije biotehnološke tekovine, poput produkcije monoklonskih antitijela i tehnike rekombinantne DNA, proizvodnje rekombinantnih antitijela i njihovih fragmenata, kimernih i humaniziranih antitijela te citokina i drugih biološki aktivnih molekula, dale su joj nov zamah i otvorile nove mogućnosti kliniĉke primjene kroz imunološku dijagnostiku i imunoterapiju. Stoga danas fiziološku ulogu imunosti vidimo u (a) obrani od infekcije, (b) obrani od tumora i (c) odrţavanju antigenske i genske homeostaze organizma.

Osnove imunosti
Evolucija višestaniĉnih organizama nametnula je i vitalnu potrebu razvoja internog obrambenog sustava koji će ih štititi od razliĉitih stranih organizama. Temeljna odlika takvog
sustava je sposobnost razlikovanja strane stanice od vlastite. S porastom veliĉine i sloţenosti tjelesne graĊe, i obrambeni je sustav, da bi odgovorio svojim zadaćama, postajao sve
sloţenijim, osobito u kralješnjaka, u kojih je obrana od mikroorganizama postala preduvjetom njihova opstanka. Još jedan mogući razlog za razvoj mnogo sloţenijeg obrambenog sustava
pokušava se naći i u razmjerno velikoj sklonosti tkiva kralješnjaka k zloćudnim promjenama. Kako zloćudne stanice mogu iskazivati nove površinske znaĉajke, dovoljno osjetljiv obrambeni sustav sposoban uoĉiti fine razlike izmeĊu zdrave i zloćudne stanice, mogao bi sudjelovati i u nadzoru nad zloćudnim promjenama. Dakle, zdrava se osoba razliĉitim obrambenim mehanizmima štiti od štetnih utjecaja mikroba i sliĉnih stranih agenasa, što nazivamo imunšoću. Temelj imunološke reakcije je prepoznavanje stranog agensa i njegovo
neutraliziranje/uklanjanje iz organizma. To se zbiva nespecifiĉnim, tj. priroĊenim i specifiĉnim, tj. steĉenim mehanizmima. Nespecifiĉna ili priroĊena imunost djeluje bez prethodnog susreta organizma sa stranim agensom i usmjerena je protiv gotovo svih antigena što ulaze u organizam. Ona razlikuje strano od vlastitog, no ne razlikuje vrstu stranog agensa i
ne moţe se pojaĉati izlaganjem takvom agensu. S druge strane, specifiĉna imunost (steĉena, adaptivna) razvila se kasnije i djeluje protiv toĉno odreĊenog antigena, ali tek nakon prethodnog susreta s njim.

 
Antigeni
Ranije se antigen definirao kao molekula koja moţe potaknuti limfocit B na stvaranje antitijela (engl. “ANTIbody GENerator”). Danas taj izraz ima šire znaĉenje i oznaĉava svaku molekulu
koju mogu prepoznati mehanizmi steĉene imunosti, bez obzira jesu li posredovani limfocitima B ili T. Molekula antitijela obiĉno se ne veţe na cijelu molekulu antigena već, zbog svoje
specifiĉnosti, samo na dio antigenske molekule, koji se naziva epitop. Jedna molekula antigena moţe imati, i obiĉno ima, više razliĉitih epitopa. Stoga bi bilo ispravnije govoriti o specifiĉnosti antitijela za odreĊeni epitop, a ne za cijeli antigen.