1. UVOD
Prilog 1: Umberto Eco
Svaki se čovjek, od najranijeg djetinjstva, susreće s mnoštvom znakovnih sustava koje
pokušava protumačiti i naučiti se služiti njima te se na taj način navikava na suživot s ostalim
ljudima. Neki se znakovni sustavi uče u obitelji, neki u školi, neki kroz iskustvo odrastanja.
Znakovnih je sustava mnogo te njihove količine nijedan čovjek nije zapravo svjestan. Ljudi
interpretiraju znakove oko sebe uz pomoć poznatih kodova te se ponašaju u skladu s tim
interpretacijama. (Johansen, Larsen, 2000: 9) Semiotika, kao opća teorija o znakovima i
simbolima, proučavana je od antike, preko srednjeg vijeka, renesanse, prosvjetiteljstva, a svoj
je najveći razvoj doživjela u 20. stoljeću nakon pojave strukturalizma. Jedan od najvećih
semiotičara 20. stoljeća definitivno je Umberto Eco čije će djelovanje kao semiotičara i
književnika biti ukratko predstavljeno u ovome radu. Rad će se bazirati uglavnom na
semiotici pripovjednih tekstova, a predložak za proučavanje bit će upravo vjerojatno
najpopularniji roman Umberta Ecoa,
Ime ruže
, u kojem je vješto primijenio teoriju o kojoj je
pisao. U prvom je poglavlju objašnjena Ecova semiotika u kontekstu semiotike 20. stoljeća,
njezin vrlo kratak razvoj i gdje se točno Ecovi radovi nalaze u cijeloj toj priči. U drugom je
poglavlju skrenuta pozornost na pojam naratologije unutar teorije književnosti, a sljedeće
poglavlje nastavljeno je s kratkim pregledom nekih Ecovih radova. Nakon pregleda Ecovih
radova, pokazano je kako je Eco svoju teoriju pokušao primijeniti na vlastiti književni rad.
4
2. ECOVA SEMIOTIKA U 20. STOLJEĆU
Pojavom Ferdinanda de Saussurea i strukturalizma započinje nova era u razmatranju
semiotike. Prvotno se upotrebljavao termin semiologija kao disciplina koja se bavi
proučavanjem znakovnih sustava. Tijekom 70-ih godina termin semiotika polako je potisnuo
semiologiju jer je ona privilegirala prirodan jezik kao posrednika u recepciji nejezičnih
označiteljskih skupova. De Saussure je zagovarao takozvanu lingvističku semiologiju po kojoj
je lingvistika vodeća znanost semiologije. Nakon otkrića prirodnih znakova, takav pristup
polako gubi na snazi. Semiotika dobiva važnu ulogu i u filozofiji. Godine 1979. u časopisu
Zeitschrift für Semiotik
izlazi definicija semiotike koja u kratkim crtama ističe njezinu važnost
kao znanosti:
«Semiotika kao znanost o znakovnim procesima istražuje sve vrste komunikacije
i razmjene informacija među ljudima, među biologijskim organizmima i unutar njih. Ona
dakle barem djelomice obuhvaća predmetna područja većine duhovnih i društvenih znanosti
te biologije i medicine.»
(Biti, 2000: 496) Semiotika se nakon pojave poststrukturalizma
polako okreće semiozi što se najbolje očituje u radovima Umberta Ecoa. Napuštaju se
polemike oko označitelja i označenog te se, kao sastavni dijelovi znaka, prihvaćaju znak
(nositelj znaka), referent ili predmet (designat) i interpretant koji ih povezuje. Eco razvija
koncepciju enciklopedije kulture ustrojene na način rizoma. Njegova je semiotika otvorila
prostor povezivanju različitih suvremenih teorija. (Biti, 2000: 499) Teme njegovih radova
različite su, a uključuju srednjovjekovnu semiotiku, teoriju konotacije, tipologiju znakova,
ikoničnost i metaforičnost, univerzalni jezik, ideologiju, estetiku, semiotiku arhitekture, slike i
filma te semiotiku književnosti o kojoj će ponajviše biti riječi u ovome radu. Ecova općenita
definicija semiotike jest da je ona kulturoznanstvena teorija znakova te s tog temelja određuje
granice između semiotičnoga i onoga što on drži nesemiotičnim. Semiotiku književnosti Eco
proučava u nekoliko svojih knjiga. Ecou književno djelo nije otvoreno za koju mu drago
interpretaciju kako tvrde neki postmoderni dekonstruktivisti, već semiotika književnosti
zahtjeva stanovitu ravnotežu između obih krajnosti; prakse koja bi glede svakog teksta
dopuštala beskrajan broj interpretacija i stanovite normativne hermeneutike koja će priznati
samo one interpretacije koje su u suglasju s autorovim nakanama. (Nöth, 2004: 126) Eco u
jednom od svojih radova piše o semiotici koju su brojni autori određivali kao «doktrinu o
znakovima» (Locke, Dalgarno, Lambert, Husserl, Peirce, Saussure, Morris, Jakobson,
Barthes). Suvremena je semiotika dovela u pitanje pojam znaka, i to u dva pravca. S jedne ga
strane smatra preopširnim i nepreciznim pa ga je tako uvrstila u mrežu figura, bilo izraza ili
5
