Palijativna njega

Život je period između rođenja i smrti, te je to ograničeno vrijeme koje nam stoji na raspolaganju potrebno što bolje iskoristiti. U kontekstu palijativne njege i ograničenog vremena do smrti to postaje još važnije (1). Ljudski se odnosi zasnivaju na načelu uzajamne pomoći. U našim najintimnijim doživljajima uvjereni smo da posjedujemo duboki interes za postojanje drugih bića, bića oslobođenih od patnje. „Pravi odnos između pacijenta i liječnika počiva na tom načelu” (Schilder).
U drugoj polovici 4 vijeka Rimljanka Fabiola otvara hospicij za hodočasnike i bolesne. Zapovijed ako treba nahraniti gladne, napojiti žedne, ugostiti tuđince, obući gole te posjetiti bolesne i zatočene“ postaju temelji filozofije koja se širila Europom. Riječi hospes ili hospitium koristila se u značenju gosta ili gostoljubivost pri čemu su se za svoje bolesnike brinuli do kraja života. Vjeruje se da je prvi oblik hospicija nastao u 11 vijeku (1065 godine) kada se pristupilo organizovanom tretiranju neizlječivo bolesnih, da bi u 14. stoljeću bio otvoren prvi hospicij u Rodosu, u svrhu pružanja utočište za putnike, ali i brige za bolesne i umiruće (2). Dablinu, irske sestre milosrdnice (The Irish Sisters of Charity) 1879 godine te u Londonu 1892 godine, otvarju se ustanove za zbrinjavanje oboljelih od tuberkuloze ili karcinomske bolesti.