Specifičnost govora kod djece sa Daunovim sindromom

1. Uvod
U pedagoškim krugovima je poznato da djeca oboljela od Downovog sindroma općenito dobro komuniciraju. Ona su zainteresirana za interakciju te su društvena od djetinjstva, mada se moraju oslanjati i na neverbalne sposobnosti, poput geste, i to mnogo više od ostale djece, jer onaimajuodređeno govorno-jezičko kašnjenje. Nakon što otpočnu razgovor, ona obično dobro koriste govor te jezičke vještine,posebno ako su stimulirana od strane osoba koje ih okružuju u kući, školi te široj zajednici. Međutim, ta djecaposjeduju i određene poteškoće s učenjem gramatike i pri razvijanju jasne govorne slike. Budući da su govor i jezik vještine vezane za razvitak mentalnih sposobnosti,poput razmišljanja, rasuđivanja i sjećanja, te socijalne uključenosti, bitno je da govor i jezik budu fokus roditeljima, nastavnicima i terapeutima, od djetinjstva do odraslog životnog doba.
Kod djece sa razvijenim Downovim sindromom kasne obično prve riječi, a gramatički i semantički aspekt njihovog jezika odstupa od nekih jezičkih i semantičkih standarda. U starijoj predškolskoj, školskoj te odrasloj dobi, djeca se izražavaju jednom riječju tj. jednočlanim iskazom, a kada rečenica postoji, ona često agramatična agramatična. Pojmovno, govor te djece je siromašniji, a teškoće izrazite su na planu artikulacije tj. izgovora glasovam u čemu djeca imaju velike probleme. Često se i kod djece i kod odraslih, s Downovim sindromom, javljaju netečnosti u govoru, kao posljedice težeg uspostavljanja govorne kontrole i kontrole pokreta artikulatora. Sve te teškoćedoprinose težem usvajanju čitanja, pisanja i učenja kod djece.
Spoznaja o rođenju djetea s Downovim sindromom je bolna za roditelje. Edukacijsko – rehabilitacijske znanosti prati promjena društvene svijesti, no i uvažavanje ljudskih prava, što u suvremenom svijetu olakšava život osobama s posebnim potrebama Od ranog djetinjstva, roditeljska pažnja je usmjerena na zdravlje, rast i razvitakpotomstva, tj.usporedba s egzistirajućim parametrima o “urednomrazvitku”. Čak se i roditelj djeteta “urednog” razvitka kod djeteta nerijetko upita daje li s njegovim djetetom sve uredu, što znači da se roditelj djeteta s Downovim sindromom mnogo češće, uslijed zabrinutosti,upita to isto.
Izuzev uobičajenih pitanja o zdravstvenim parametrima, roditelj samostalno može usmjeriti pažnju na neke indikatore,poput toga: 1) da li dijete okreće glavu u smjeru dolaska zvuka, 2) da li promatra majčino lice i da li reagira li na njega, 3) da li dijete reagira na dozivanje vlastitog imena te da li se glasa i kako, 4) u kojoj mjeri dijete slijedi uobičajeni motorički razvoj, i sl. Smatra se da je korisno roditelje uputiti i na druge eksperte (edukacijske rehabilitatore tj. defektologe; logopede itd.), koji će provjeriti stepen senzomotoričkog i komunikacijskog razvitka djeteta, te dati roditelju odgovore i smjernice s obzirom na mogućnosti podsticanja djetetovotrazvitka, ali i predložiti mu rehabilitacijske postupke.
U dojenačkoj dobi je, uslijed specifičnostimišićnog tonusa te opuštenijih ligamenata i labavijih zglobova, kod većine djece s Downovim sindromom potrebno posavjetovati se sa nutricionistima i logopedima. vježbe za podsticanje ranog motoričkog razvitka suvažne za tok daljeg razvitka fine motorike. Konsekventnim podsticanjem djeteta na istraživanje okoline će uticati na motorni, kognitivni ijezički razvoj djeteta. Posebnu pažnju treba usmjeriti na podržavanje i podsticanje dječije znatiželje, a djetetu treba osigurati optimalne socijalne usloveza komunikacijski napredak.
Pored angažmana roditelja, potrebno je uključivanje u rehabilitacijske programe, odlascima u ustanove za provođenje medicinske gimnastike, savjetovanje s psiholozimai pedagozima u školama. S obzirom na težinu oboljenja, smatra se da je Downov sindrom izuzetno teška bolest za školski tj. edukacijski razvitak djeteta, te predstavlja izuzetan izazov u profesiji svakog pedagoga. Upravo to temu istraživanja čini aktuelnom, bitnom i zanimljivom, a smatra se da će rezultati istraživanja doprinijeti značajno znanjima o specifičnosti govora i grafomotorike kod djece sa Downovim sindromom.
U predškolskom razdoblju je bitno intenzivnije usmjeravati djecu na usvajanje rutina, podsticati ih na osamostaljivanje, te raditi na finoj motorici, prateći jezičko – govorne sposobnosti i vještine usvajanja čitanja i pisanja. Takav pristup je neophodan u rehabilitaciji, budući da su kognitivne teškoće takve djecetemeljneza integraciju i socijalizaciju u redovneforme odgoja i obrazovanja.
Uz dosadašnjasaznanja o etiologiji genetskog oštećenja 21-og para hromosoma, zvanog “trisomija 21″, odnosno pratećim zdravstvenim, kognitivnim, komunikativnim i društvenim teškoćama, smatra se da kod djece sa Downovim sindromom postoje međusobne razlike u odstupanjima od normalnih sposobnosti. Sva djeca s Downovim sindromom prolaze kroz iste razvojne etape poput djece “urednog” razvitka, samo što je njihov “ulazak” u neku etapu sporiji i kasniji, a “ostanak” unjojobično dulji.
Prilagođenim poticajnim postupcima i ranim uočavanjem teškoća, razvitak takve djece se može ubrzati i dosta unaprijediti, te razlozi za optimističnije promatranjeuključivanja djece s Downovim sindromom u društvenu zajednicu su itekako opravdani., tako da je, npr., danas sve veći broj djece s Downovim sindromom integriran u redovne oblike odgoja i obrazovanja u Republici Hrvatskoj i Republici Sloveniji, dok u Bosni i Hercegovini još uvijek nemasvih potrebnih preduslovaza to, poput: 1) dovoljnog broja stručnih suradnika u vrtićima i školama, 2) odgovarajućih prostorniauslova u školama i vrtićima, koji ne predviđaju parcijalnu integraciju, 3) dovoljno senzibilizirana javnost za prihvatanje osoba s Downovim sindromom u radnu zajednicu, i sl. Zbog toga rodit