Interpretacija narodnih poslovica

UVOD
Postoje brojne situacije u životu u kojima smo mogli čuti ili i sami iskoristiti neku prigodnu rečenicu, koja se nametnula sama po sebi, ne razmišljajući pri tom mnogo o njenom dubljem značenju. Vjerovatno su svakog od nas roditelji bar jednom probudili onom čuvenom rečenicom „ko rano rani, dvije sreće grabi“. Isto tako, skoro svako se sjeća bake ili djeda koji su nam, u pokušaju da prenesu bar zrnce životne mudrosti koju sami posjeduju, govorili – „nije zlato sve što sija“, „bolje vrabac u ruci, nego golub na grani“, „ko drugom jamu kopa, sam u nju upada“ i slične mudrosti. Naravno, tada nismo mogli u potpunosti razumjeti šta zapravo žele da kažu, ali su njihove riječi ostale utisnute u našem sjećanju.
Nerijetko se desi da se nađemo u situaciji koja nas isti tren podsjeti na neku ranije naučenu mudrost, koju upravo tada možemo iskoristiti. Recimo, razočarani nedostatkom podrške i pomoći od strane prijatelja, prvo ćemo se prisjetiti da smo još davno čuli od starijih ljudi – „uzdaj se u se i u svoje kljuse“. Isto tako, ukoliko se nađemo u poziciji da nas napadaju, ogovaraju ili lažno optužuju, utješićemo se čuvenom izrekom – „za dobrim konjem se i prašina diže“. Postojale su, vjerovatno, i situacije kada smo, umorni od silnog učenja, hrabrili sebe riječima – „bez muke, nema ni nauke“.
Jasno je da bi bilo nemoguće nabrojati sve primjere koji mogu poslužiti kao ilustracija neke narodne mudrosti. Upotrebljavajući ovakve rečenice, mi gotovo nikad ne razmišljamo o njihovom izvornom značenju ili porijeklu i sigurno da nam kroz glavu ne prođe misao da je riječ o jednoj posebnoj književnoj vrsti, koja je stara gotovo koliko i čovječanstvo. Riječ je, naravno, o poslovicama.
Poslovica se može definisati kao kratka književna forma, iskazana u stihu ili prozi, koja na slikovit način prenosi određenu pouku. Rječnik književnih termina navodi da je poslovica „sažeta, zaveštajna formulacija iskustva, jezgrovito izraženo opažanje prihvaćeno u tradiciji“. Najčešće je riječ o usmenoj tvorevini koja je nastala kao rezultat vjekovnog iskustva, prenosila se s koljena na koljeno i služila kao svojevrstan životni putokaz narednim generacijama.
Poslovice su nastale kao odraz stečenog iskustva naroda, zbog čega se uglavnom označavaju kao narodna tvorevina, odnosno nigdje nemamo tačno navedeno ime autora. Naravno, nije čitav narod smislio određenu poslovicu, nego se, kao i kod ostalih književnih tvorevina koje opisujemo pridjevom narodni, radi o individualnom iskustvu, doživljaju određene osobe, koje se više puta ponavljalo i potvrdilo na brojnim primjerima, pa je zbog toga prihvaćeno kao neporeciva istina. One su, dakle, tvorevina talentovanih pojedinaca, kojima je zaboravljeno ime, ali je ostao trag iza njih u vidu izrečene i zapamćene mudrosti. Tako je individualno iskustvo ponavljanjem postalo pravilo i naš narod ga je prihvatio kao svoju, opštu, mudrost koja se potom prenosila na naredne generacije.
Gotovo da nema nijedne životne okolnosti koja nije svoje mjesto pronašla upravo u poslovicama. One u sebi krije iskustvom provjerene istine, koje su postale pravila i uputstva za život. U poslovicama je skriveno sve ono do čega je narod kroz vjekove došao, sve ono što je naučio, otkrio i iskusio na svojoj koži. One nas uče vrlinama kao što su hrabrost, poštenje, pravednost, praštanje, pomažu nam da bolje razumijemo sebe i druge, upućuju nas kako da se ponašamo u različitim životnim situacijama. One predstavljaju zbirku mudrosti koja se može primijeniti na najrazličitije životne okolnosti. Mudrost koju nose u sebi ne može se naučiti u školama, ne predaju je ni na jednom fakultetu, nije zapisana u učenim knjigama. To je mudrost stečena na vlastitom primjeru i baš zbog toga se najduže pamti. Upravo to iskustvo, koje je često stečeno u izuzetno teškim okolnostima surove životne stvarnosti, narod je sažeo u kratke, jezgrovite izraze, koji se lako pamte i traju dugo.
Osim pouka koje prenose, poslovice su izuzetno vrijedne i zbog svog univerzalnog značaja. Naime, one nisu vezane za određeni prostor, vrijeme ili ljude, nego se mogu primijeniti u bilo kom vremenu, prostoru ili na bilo kog čovjeka kad se nađe u sličnim okolnostima. Svaki čovjek u oviru njih može pronaći bar mrvu istine ili savjet koji može primijeniti na vlastiti život. Upravo je univerzalni karakter jedan od razloga zbog čega su one u svim vremenima prisutne i uvijek rado citirane.
Naravno, to nije vrsta književnosti koja se čita samo radi zabave. Poslovice su, prije svega, tu da nas upozore, da nas spriječe u pravljenju grešaka, da nam posluže kao putokazi i smjernice za život. Vremenom su postale nepisana norma, zakon koji se primjenjivao prećutno, najviše zbog toga što je u pitanju provjereno iskustvo, potvrđeno pravilo, dokazani zakon.
Poslovice, između ostalog, svjedoče i o bogatstvu duha jednog naroda, njegovoj snazi i mudrosti. One predstavljaju vezu između sadašnjeg vremena i iskustva prošlosti, a istovremeno su i most koji gradimo ka budućnosti i generacijama koje dolaze. Čitajući ih, upotrebljavajući i prenoseći drugima, i sami postajemo bogatiji i mudriji, jer je život prekratak da bismo stalno ponavljali iste greške, zbog čega je mnogo bolje učiti na iskustvu predaka. One predstavljaju značajan dio kulturnog nasljeđa jednog naroda, možda i nešto najvrednije što se može prenijeti narednim generacijama.
Tema ovog seminarskog rada je interpretacija poslovica. To znači da ćemo se kroz naš rad pozabaviti nekim opštim pojmovima koji se tiču ove književne vrste, načinu nastanka, razvoju i primjeni. Osim toga, kroz analizu nekoliko odabranih zanimljivih narodnih mudrosti, pokušaćemo utvrditi značaj koji one imaju i poruke koje prenose.