Islamska umjetnost u doba Osmanlija

Islamska umjetnost podrazumijeva umjetnost i arhitekturu koje su snažno obilježene islamom. Središnje područje njezina rasprostiranja su oni prostori koji su pali pod vladavinu muslimana na samom početku 7. stoljeća: Bliskog Istoka, sjeverne Afrike, sjeverne Indije i Španjolske. Islamska umjetnost obuhvaća vizuelne umjetnosti proizvedene u islamskom svijetu[1], koje su nastale u 7. vijeku na poluotoku Arabiji, odakle su se naglo proširile na područja sjeverne Afrike, sjeverne Indije i Španije. Islamsku umjetnost je teško okarakterizirati jer pokriva širok spektar zemalja, razdoblja i žanrova, među kojima su: islamska arhitektura, kaligrafija, minijatura, staklarstvo, keramika i tekstilne umjetnosti poput orijentalnih tepisi i islamski vez. Sadrži religiozne i svjetovne umjetničke oblike. Vjersku umjetnost predstavljaju kaligrafija, arhitektura i namještaj vjerskih građevina, poput džamijskih okova (npr. Džamijske lampe i Girihove pločice), stolarije i tepiha. Svjetovna umjetnost je također procvjetala u islamskom svijetu, iako su neki od njezinih elemenata bili predmet kritike islamske uleme.

Na rani razvoj islamske umjetnosti utjecala je rimska, ranokršćanska (posebno bizantijska) i sasanidska umjetnost, s kasnijim utjecajima nomadskih tradicija srednje Azije. Kineska umjetnost imala je značajni utjecaj na islamsko slikarstvo, keramiku i tekstil. Iako su neki savremeni historičari umjetnosti kritizirali koncept “islamske umjetnosti” kao iluzornu eurocentričnu izvedenicu ali sličnosti između umjetnosti nastale u vrlo različitim vremenskim periodima i mjestima u islamskom svijetu, posebno u zlatno doba islama bilo je dovoljno da taj pojam počnu široko da koriste naučnici.

Islamsku umjetnost često je prepoznatljiva po svojim motivima koji se ponavljaju, poput upotrebe geometrijskih cvjetnih ili biljnih dizajna u ponavljanju poznatom kao arabeska. Arabeska u islamskoj umjetnosti često se koristi da simbolizira uzvisenost, te nedjeljivu i beskonačnu božiju prirodu. Greške u ponavljanju umjetnici su vjerovatno počinili u vjerovanju da samo bog može stvoriti savršenstvo namjerno ukazujući na put poniznosti, iako je ova teorija osporena.

U neka tumačenja islama spadaju zabrana prikazivanja živih bića, poznata i kao anikonizam. Islamski anikonizam dijelom proizlazi iz zabrane idolopoklonstva, a dijelom iz vjere da je stvaranje živih oblika božija privilegija. Muslimani su te zabrane tumačili na različite načine u različito vrijeme i na različitim mjestima. Vjersku islamsku umjetnost tipično karakterizira odsustvo figura i široka upotreba kaligrafskih, geometrijskih i apstraktnih cvjetnih uzoraka. Međutim, prikazi islamskih religioznih ličnosti nalaze se u nekim rukopisima iz perzijskih kultura, zajedno sa osmanlijskom Turskom i mogulskom Indijom. Ove slike trebale su ilustrirati priču i ne narušavati islamsku zabranu idolopoklonstva, ali mnogi muslimani takve slike smatraju zabranjenima. U sekularnoj umjetnosti muslimanskog svijeta, prikazi ljudskih i životinjskih oblika historjski su cvjetali u gotovo svim islamskim kulturama, iako su dijelom zbog suprotstavljenih religioznih osjećaja figure na slikama često bile stilizirane, što je dovelo do raznih dekorativnih figuralnih dizajna.