Crtež kao način izražavanja u likovnoj umjetnosti

Uvod

Crtež je način univerzalnog izražavanja u likovnoj umjetnosti i stariji je od pisma. Do pronalaska pisma, hijeroglifi su služili za literarni opis nekog postupka i događaja. Crtež je prva pojava u likovnoj umjetnosti. Nastaje pomoću mekanih suvih i tekućih materijala koji se nanose potezom, tragom crtačkog sredstva (crtala) po ravnoj dvodimenzionalnoj podlozi. U početku su podloge po kojima se crtalo bile površine koje je priroda nudila čovjeku (kamen u špiljama, stijene), a tek kasnije je čovjek počeo crtati po papirusu, pločicama i papiru. U početku se čovjek pri crtanju služio komadićima rude ili ugljenom koji je dobijao od nagorjelog drveta i tako ostavljao trag po podlozi. Kasnije se počeo služiti ptičjim perom, zatim čeličnim, pa kistom te flomasterom. Pri crtanju nastaje mnoštvo kombinacija jer su nebrojene mogućnosti izvedbe pri upotrebi različitih materijala, sredstava i podloga. Crtežom se prikazuju oblici, veličine, građa i prostor na nekoj ravnoj dvodimenzionalnoj površini.

Čovjek je počeo crtati tako što je u davna vremena počeo primjećivati tragove (crteže) koje su mu životinje ostavljale na pijesku, tragove koje grana napravi na mekanoj zemlji, obris svoga lica i okolnih pejzaža na bistroj, glatkoj površini vode itd. Sve takve vizualne doživljaje čovjek je pamtio, a kad je primjetio da i njegova ruka može ostaviti trag došao je do ideje da pokretima ruke sam oblikuje slike iz svoje svijesti koje je upamtio. Čovjek je u crtanju osjetio radost, a kasnije i potrebu. Čovjek je shvatio da pomoću crteža može komunicirati sa drugim ljudima, te je tako crtež postao sredstvo sporazumijevanja. U početku je čovjek crtao samo predmete iz okoline da bi kasnije crtao i one likove koji su nastali u njegovoj mašti. Kroz crtež ne sagledavamo samo opšti red ili motiv već duboku, realnu, misaonu i osjećajnu životnu stvarnost određenog prostora i vremena urezanu u ljudsku svijest. Kada je vještina crtanja postala sredstvom izraza darovite umjetničke svijesti, u namjeri da se likovno interpretira viđeno, tada nastaje umjetničko djelo, umjetničko crtanje. Tehničko crtanje je vještina ili sredstvo za prikazivanje predmeta iz područja ručne ili strojne proizvodnje, a izvode se prema tom crtežu.

Po svojoj namjeni postoje dvije vrste umjetničkog crtanja:
• crtež kao samostalno umjetničko djelo i
• crtež kao predradnja.

Ako je crtež rađen bez pretenzija da postane predradnja za neku složeniju likovnu aktivnost, onda je u njemu zaokruženo sve što je umjetnik htio njime reći. Kada je crtež predradnja, on je samo dio složenije zamisli za grafiku, sliku, skulpturu ili arhitekturu.
1. Likovna kultura u procesu vaspitanja i obrazovanja

Važnost nekog nastavnog predmeta sastoji se u njegovom doprinosu ostvarivanju vaspitno-obrazovnih ciljeva. Polazeći od teorijskih stajališta, vidimo da likovna kultura prvenstveno doprinosi estetskom odgoju mlade generacije. Međutim, kao i drugi nastavni predmeti i likovna kultura ima važnu ulogu u ostvarivanju opštih vaspitnih zadataka. Prema tome, likovna kultura ima slijedeće ciljeve i zadatke:

1. uvesti djecu u svijet likovne kulture (likovno ih senzibilizirati, vaspitavati ih i pružiti im osnovna saznanja iz likovne umjetnosti tj. likovno ih obrazovati),
2. odgajati djecu (svestrano ih odgajati i osposobljavati ih da se stečenim znanjem, sposobnostima i umijećem koriste u životu i radu).

Ono što čini likovnu kulturu specifičnom jeste karakter sadržaja, proces stvaralaštva i kreativnosti, odnos između djeteta i vaspitača, te vrednovanje rezultata. Crtanje kao didaktička metoda participira u svim sadržajima vaspitno-obrazovnog rada. Sve oblikovano likovima imalo je svoj početak u skici, crtežu ili nacrtu. Crtežom će likovni umjetnik, a i tehničar, najbolje planirati i razraditi osnovne zamisli svojih oblika u prostoru, svojih grafika, slika, skulpture, arhitekture, urbanističkih kompleksa I slično. Oblikovati bez prethodnog crteža mogu samo umjetnici s velikim radnim iskustvom i još bogatijim vizijama i maštom. Crtež se gradi mišljenjem, ali se i usporedno i mišljenje gradi kroz crtež. Crtež je umijeće, crtati treba učiti, znati i vježbati. Kako je on izraz misli, izražavanje crtežom je vrlo složeno jer njegov izraz ovisi o umijeću. Što je umijeće bolje savladano, mišljenje crtežom i njegov izraz biće potpuniji, adekvatniji ideji koja se želi ostvariti. Crtač nije samo umjetnik, crtač je svako ko se hoće ili mora crtežom izraziti.

Jedan od važnih poriva postojanja crteža jest potreba za komunikacijom. Poznavanje postanka i razvoja crteža omogućava nam da sagledamo kako je čovjek emocionalno i intelektualno doživljavao svijet oko sebe i šta je o njemu znao. Neka su razdoblja po svom karakteru izraza srodna dječijem likovnom izražavanju. Crtanje se izražava na osnovi vlastite slobodne interpretacije, stoga se ne može naučiti pomoću pravila. U radu s djecom, ne dajemo im sve gotovo i definisano, već ih vodimo kroz procese kojima se kretala civilizacija, kultura, nauka i tehnika. Ta iskustva i spoznaje pomoći će im kasnije kad odrastu, da se svojom maštom i intelektom vinu u nove svjetove i otkrivaju zakonitosti koje generacije prije njih nisu poznavale. Jako je bitno da se djeca ne ometaju i ne prekidaju u trenutku njihove pune angažovanosti.Treba ih prepustiti prirodnom toku i nenametljivo im pomoći, voditi ih do završetka stvaralačkog procesa. Jer kad rad nakon tolike angažovanosti dobije i završetak (rješenje problema, djelo) tada nastaje opuštenost koj je neobično potrebna za psihičku uravnoteženost. Spoznaja o postignutom uspjehu i radost zbog toga vrlo su važne za novi radni stvaralački potencijal. Vaspitači trebaju poznavati likovne i psihološke osnove dječijeg crteža, a to je nemoguće bez temeljnog poznavanja dječje psihologije i drugih srodnih nauka.