Osnove objektno orijentisanog programiranja
SEMINARSKI RAD
Tema: Osnove objektno orijentisanog programiranja
2
Sadržaj:

4
1. Objektno orijentisano programiranje
Objektno orijentisano programiranje jedna je od programskih paradigmi koje određuju stil
programiranja. Ovaj oblik programiranja bavi se radom sa objektima. Riječ je o elementima
programa koji imaju svoja stanja i ponašanje, tj. svaki od objekata ima neke osobine koje ga
definišu. To praktično znači da se elementi programa predstavljaju kroz objekte, a da se
program realizuje kroz mijenjanje stanja objekata. Pri programiranju u nekom od jezika koji su
objektno orijentisani fokus se stavlja na klase. Riječ je o definisanju atributa objekta i njegovog
ponašanja u odnosu na stanja u kojima se nalazi. Svaki put kada poželite da kreirate objekat,
program će prvo pogledati klasu. Nakon toga će napraviti objekat prema pravilima koja su
definisana u toj klasi. To znači da je objekat praktično pojedinačna instanca neke klase. Na ovaj
način možete kreirati više drugačijih objekata istog tipa istih ili različitih vrijednosti atributa
koje posjeduju.
Ovim načinom programiranja projekat se razlaže na manje logičke cjeline. Ove cjeline, tj.
objekti ili klase imaju svoje specifične karakteristike i funkcije. To što se ove cjeline razdvajaju
ne znači da ne komuniciraju međusobno. Kod ovog pristupa programiranju akcenat se stavlja na
problem koji treba rešiti. U tom slučaju se fokusiramo na dijelove sistema koji imaju određene
zadatke. Jedna od glavnih prednosti ovog pristupa programiranju jeste to što se programerima
na ovaj način omogućava da kreiraju module koji ne moraju da se mijenjaju kada se doda nova
vrsta objekta. Programer u tom slučaju jednostavno kreira novi objekat koji nasljeđuje osobine
od postojećeg objekta. Zbog toga se objektno orijentisani programi lako mijenjaju. Iako svi
programski jezici nisu objektno orijentisani, usljed popularnosti i ovog pristupa mnogi su
usvojili ove principe.
Ključni koncepti objektno orijentiranog programskog jezika:
a) baziranost na objektima i klasama;
b) podržava nasljeđivanje;
c) podržava polimorfizam.
Neke od značajki OOP-a su:
a) više se daje naglasak na podatak nego postupak,
b) programi su podijeljeni u cjeline koje grupišu podatke i operacije, poznati kao objekti,
https://www.it-akademija.com/objektno-orijentisano-programiranje
5
c) struktura podataka je dizajnirana tako da okarakteriše objekt,
d) funkcije koje djeluju nad podacima usko su povezane u strukturi podataka,
e) podaci su skriveni i ne može im se pristupiti vanjskim funkcijama,
f) novi podaci i funkcije se mogu jednostavno dodati kad god postoji potreba za tim,
g) prati bottom-up pristup u dizajnu programa, gdje se glavi program izvodi nakon
deklaracije baznih elemenata.
1.1. Istorijski razvoj objektno orijentisanih metoda
Razvoj i projektovanje softvera brzo je od informatičara nazvan „inženjerstvom” i mogao se
izrazom „programiranje” samo nepotpuno definisati: da bi se došlo do toga da je softver pravi
inženjerski proizvod uporediv sa drugim inženjerskim proizvodima – na primjer, mostom,
mašinom, uređajem, i sl. – i da bi se učinilo razumljivim da je proces stvaranja softvera sličan
drugim inženjerskim procesima – na primjer procesu konstruisanja, uveden je izraz „softversko
inženjerstvo”. Ovaj izraz bi trebalo da objasni da softver mora da bude konstruisan po strogo
postavljenim principima i kontrolisan jasno definisanom sistematikom, uz omogućavanje
upravljanja njime.
Objektna orijentacija je najnovije dostignuće u razvoju softverskog inženjerstva: mnogi poznati
principi softverskog inženjerstva su pritom preuzeti (npr. princip modularnosti, princip
lokalnosti i dr.) i povezani sa novim idejama (jedinstvo podataka i operacija, asocijacije, izmena
novosti, itd.). Ovo je imalo za posljedicu da se se pored numeričkih problema, više nego do tada,
nenumerički (kognitivni, tj. podacima orijentisani) problemi mogli rješavati, čak su i
humanoidni aspekti (npr. interaktivnost, bolja uslužnost, individualnost) mogli biti bolje
realizovani nego kod konvencionalnog softverskog inženjerstva.
Ideja objektne orijentacije je pritom stara više od 30 godina: upravo šezdesetih godina prošlog
vijeka stvoren je prvi objektno-orijentisani programski jezik, SIMULA. No tek sa programskim
jezikom SMALLTALK, početkom osamdesetih, šire je postao poznat objektno orijentisani
model mišljenja. Posle toga su nastali mnogi objektno orijentisani programski jezici. Iako se
objektno orijentisani programski jezici već dugo vrijeme upotrebljavaju, iznenađujuće je da je
objektno orijentisano modeliranje, koje je u suštini koncepcionalna osnova objektno
orijentisanog programiranja, nastalo mnogo docnije. Prvi udžbenici o OOM pojavili su se tek
N. Plazibat, Objektno orijentisano programiranje, ECSAT d.o.o., Split, oktobar 2002
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti