Monetarna ekonomija

1. NOVAC I FUNKCIJE NOVCA
1.1. Porijeklo novca

Novac se javlja već na prijelazu od prvobitne zajednice k robovlasničkom društvu. U prvobitnoj zajednici postojala je neka razmjena, ali u tom razdoblju ona nije bila ni potrebna, jer je proizvodnja bila mala i samo za zadovoljenje vlastitih potreba. Osobitu potrebu za novcem izazvala je pojava privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i razvitak društvene podjele rada, koji dovodi do toga da se pojedini proizvođači zauvijek opredjeljuju za proizvodnju jednog ili nekolicine proizvoda, stoga su upućeni da na tržište neprekidno iznose svoje proizvode i da istim putem pribavljaju sve ono što im je potrebno za obnavljanje proizvodnje i za životno izdržavanja. Drugim riječima, počeo se proizvodit višak pa je razmjena postala potrebna (prvi potrebni uvjet), a time i moguća (drugi dovoljan uvjet).
Pri toj naturalnoj razmjeni (trampa) tj. R1-R2 (zamjena jedne robe za drugu robu) javljale su se poteškoće:
1) sve teže je bilo pronaći osobu koja je s jedne strane imala proizvod kojeg mi potražujemo, a s druge strane da ta osoba traži baš ono što mi nudimo (susret jednakih zahtjeva i želja ili «double coincidence of wants»);
2) dolazi do stvaranja velikog broja odnosa među samim proizvodima koji su se razmjenjivali tj. teško je bilo odrediti vrijednost robe jer su postojali mnogi odnosi (riba za žito, riba za krzno, riba za medvjeđu šapu …)
Kao 3) poteškoća javljaju se veliki troškovi poteškoća velikog broja odnosa među proizvodima (2).

Važno je razlikovati upotrebnu vrijednost robe kao sposobnost neke stvari da svojim fizičkim, kemijskim, estetskim ili nekim drugim svojstvima zadovoljava određene ljudske potrebe, od prometne vrijednosti robe koja ukazuje na pojavni oblik vrijednosti robe koja se iskazuje u procesu razmjene kao odnos upotrebnih vrijednosti jedne vrste prema upotrebnoj vrijednosti druge robe.
Dogodilo se da su jednu robu više «voljeli» tj. imala je bolju prođu pa se i više tražila ali ne zbog potrebe za njom nego zbog činjenice da se lakše mogla zamijeniti ta roba za onu robu koju zapravo želimo. Znači da se tražila roba visoke prometne vrijednosti i tako je zapravo došlo do jedne robe koja se izdvojila i postala opći ekvivalent. Opći ekvivalent je «predstavnik» (zamjenik) za sve robe i za to opće sredstvo razmjene moglo se kupiti tj. dobiti sva druga roba  R1-R0-R2. Ali to još nije novac! Poprima funkciju novca tek na širem tržištu – Akt kupoprodaje  R1-N-R2 (R1-N kupovina; N-R2 prodaja).
U početku se opći ekvivalent (novac) pojavljuje kao različita roba ovisno o kraju gdje se koristio (školjke, platno, komadi kože …). Kasnije, ulogu novca preuzimaju metali koji su za to osobito pogodni po svojoj prirodi. Tako je nastao metalni novac. Prednost su u prvom redu pokazivali plemeniti metali (zlato i srebro), a preuzimajući definitivno ulogu općeg ekvivalenta, postali su specifična novčana roba. Drugim riječima, novac je postao roba priznata na širem području koja trajno obavlja ulogu općeg ekvivalenta, te dolazi do nerobne razmjene.
1.2. Razvoj i oblici novca

Oblici novca su:
1) Naturalni (robni) novac
2) Metalni (kovani) novac
3) Novčanice (surogati novca)
– certifikati
– banknote
– papirni novac
4) Žiralni (depozitni) novac
1) Naturalni (robni) novac
Razvojem trampe razvile su se robe veće upotrebne vrijednosti koje predstavljaju robni novac. Takav novac (razne robe kao što su platno, koža …) odgovara prilikama u kojima je nastao. Ukratko, to su predmeti koji su izgubili upotrebnu vrijednost, pa postali simboli vrijednosti i sredstva koja služi za nabavku druge robe. Prometni procesi i ovdje su omogućili da se robni novac zamjeni simboličnim novcem, bez vlastite unutarnje vrijednosti, ali koji svoju vrijednost crpe iz odnosa reprezentacije prema pravom novcu. Više se nije mijenjalo cijelo krzno za veliku količinu žita već samo dio krzna za malu količinu žita. Ujedno, to su i prvi surogati novca.
2) Metalni (kovani) novac
Prvotno su to bili komadi metala koji su se upotrebljavali u robnom prometu kao sredstvo plaćanja. Pri svakoj pojedinačnoj razmjeni provjeravala se njihova kvaliteta (vaganjem težina, a ostalim mjerenjima finoća). To se nazivao penzatorijski sistem mjerenja vrijednosti novca, koji nije bio toliko dobar i pouzdan, a izazivao je i poteškoće u procesu razmjene. Da bi se one prevladale, pojedini trgovci stavljaju na komade metala koji kolaju u prometu svoje žigove kao potvrdu da ti metali imaju svojstva koja im se pripisuju. Kasnije to čini država koja pušta u promet kovani novac utvrđenog oblika i sadržaja. Pravo na kovanje novca imali su isključivo vladari (tzv. regalno pravo) još od antičkog doba. Pored vladara kovanjem se bave gradovi, feudalna gospoda, biskupi i pojedini plemići. Pobjedom apsolutizma, cjelokupna vlast i isključivo pravo na kovanje novca prelazi u ruke kralja. Od toga doba počinju se sistematski donositi propisi za jedinstveno kovanje i izdavanje novca.
Pravo povlačenja novca iz opticaja imaju samo vladari (renovatio monetarum). (U Hrvatskoj to pravo imao je ban i to se naziva luc rum camera.)
Metali koji se koriste jesu željezo, bakar, srebro i zlato. Izdvojio se zlatni novac zbog svojih vrijednosti, a naročito rijetkosti. Problematično ga je bilo pronaći i prerađivati. Općenito, karakteristike kovanog novca kao općeg ekvivalenta jesu:
1) trajnost
2) djeljivost
3) homogenost
4) identičnost
5) rijetkost

Posebne karakteristike zlata su:
1. zamjenjivost (proizlazi iz homogenosti materije)
2. djeljivost (dijelovi vrijede kao i cjelina)
3. trajnost (nema oksidacije)
4. kovnost (promjena oblika ne utječe na količinu i kvalitetu)
5. prenosivost (mala količina ima veliku vrijednost)
6. prepoznatljivost
7. korisnost (visok stupanj potražnje i laka zamjena za potrebni proizvod)

Počeci metalnog novca ne vežu se za plemenite metale. Prvi metal od kojeg se izrađivao novac bio je željezo (Sparta), a zatim bakar (Rim i Kina).
Tek naknadno se kovani novac transformirao u monetu – kovani novac od zlata i drugih metala sa od države propisanom i određenom finoćom, težinom i oblikom, te žigom države. S pojavom monete dolazi do numeratorskog načina plaćanja.
Država (kovnički sustav) određuje:
– valutu važenja – metal iz kojeg se kuje novac
– novčanu jedinicu – ime novca
– kovničku ili novčanu stopu – broj jedinica nekog novca koji se može iskovati iz jedne određene količine zlata ili srebra
– finoću – označava udio plemenitog metala u odnosu na neplemeniti
– toleranciju (remedium) ili granicu odstupanja – odstupanje od zakonski utvrđene težine i finoće kod koje novac i dalje vrijedi onoliko koliko iz žiga proizlazi
– prometnu ili dopuštenu težinu – zakonski najmanja dopuštena težina monete pri kojoj ona može poslužiti kao sredstvo prometa i plaćanja.