Psihologija rada

NESREĆE I LJUDSKO DRUŠTVO
Često se ne poduzima ništa protiv nesreća, jer većina ljudi nesreće smatra „sudbinom“, koja se, ionako, ni na koji način ne može izbjeći. Činjenica je da su nesreće s vrlo belikim brojem faktora u izvjesnoj, obično maloj korelaciji. Brojni faktori izazivaju poteškoće pri proučavanju nesreća. a) Godine 1947., zaslugom Međunarodnog biroa rada, uvedena su dva najvažnija indeksa, kojih bi se morale pridržavati sve zemlje članice Ujedinjenih naroda. To su indeks frekvencije i indeks težine nesreća.
Indeks frekvencije je broj nesreća na milijun radnih sati, dakle
IF =broj nesreća x 1000000 / ukupni broj radnih sati
Indeks težine je broj nesreća izgubljenih radnih dana na hiljadu radnih sati:
IT= zbog nesreća izgubljeni radni dani x 1000 / ukupni broj radnih sati.
b) Posebne teškoće u diskusiji o nesrećama izaziva još postojeća konfuzija u nekim važnim pojmovima. Pojam „uzroka“ nesreće ima veoma različita značenja: dok neki pod tim pojmom razumijevaju ono što bi i trebali razumjeti, tj. uzroke (faktore) koji su uzrokovali nesreću, neki kao uzroke navode npr: rušenje predmeta, pad radnika, eksploziju kotla i sl., pri čemu je očito riječ o opisu vrste nesreće, a ne o njenim uzrocima. Jedne je O. Maček nazvala uzrocima (prve), a druge izvorima. Pojam nesreće ne treba miješati s pojmom ozljede. Jedna od najuspješnijih definicija nesreće:
U nizu događaja, koji su planirani i kontrolirani, dogodi se neplaniran događaj koji je rezultat neke neprilagođene čovjekove reakcije (uzrokovane različtim faktorim) i koji može ali ne mora, rezultirati ozljedom; to je nesreća. I zato – za vozača auta koji u 3 sata ujutro, kada nema prometa, prođe kroz nekoliko crvenih semafora, treba smatrati da je imao nesreću, iako ozljede nije bilo; naprotiv, ako neki čovjek u namjeri samoubistva, svojevoljno skoči s 10. sprata, to se neće smatrati nesrećom, iako je završilo smrtonosnom ozljedom. Prema tome, subjektivno uzrokovana nesreća je zapravo „kažnjena pogreška“. Nečije pogreške ostaju samo pogreške, i ne pretvaraju se u nesreću, dakle, u kažnjenu pogrešku.
c) Uspoređivanje različitih izvora otežavaju i različite službene definicije određenih stanja i situacija. Školski primjer za tu vrstu nesporazuma je činjenica je Jugoslavija bila otprilike na vrhu evropskih ljestvica po indeksu frekvencije nesreća u industriji, ali pri dnu ljestvice smrtnih nesreća. To sve jer je postojao interni propis po kojem e kao smrtna nesreća na radu mogla smatrati samo ona nesreća pri kojoj je unesrećeni umro prije ulaska u zdravstvenu ustanovu.
d) U proučavanju faktora koji djeluju na događanje nesreća, mi proučavamo one ljudi koji su imali nesreću. To ima 2 ozbiljna nedostatka – 1. je što tim postupkom katkada u analizu uzmemo ljudekoji s pravom uzrocima nesreće nisu imali nikakve veze: neki je radnik stradao jer je neki drugi radnik nepažljivo rukovao čekićem koji mu je pao i ozlijedio prvog radnika. Psihologa bi trebao zanimati taj prvi radnik. Drugi neodstranjivi nedostatak je što kao kriterij služi nesreća, a ne pogreška: na taj način gubimo golem broj situacija, jer jednostavno budući da se ništa nije dogodilo, za njih i ne znamo.
Hipoteze o nastanku nesreća
1. Nesreće su slučajne. NT
2. Bivše nesreće djeluju na buduće nesreće. Mogući smjerovi djelovanja su:
a) bivš nesreće imuniziraju za nove nesreće; NT
b) bive nesreće senzibiliziraju za nove nesreće; —
3. Ljudi se međusobno razlikuju po nečemu što bi se moglo nazvati „sklonost nesrećama“. (?)
Što se tiče sklonosti za nesreće – američki autori tvrde da su u svakom momentu i u svakoj nesreći prisutni drugi faktori, koji su doduše subjektivni, ali su nepredvidivi i neustanovljivi, pa se stoga protiv nesreća valja boriti ergonomskim pristupom, tj. poboljšanjem tehničkih svojstava vozila, ceste i strojeva. Mogli bismo reći da je sklonost za nesrećeneposjedovanje onih sposobnosti i svojstava koji su u danome momentu važni za sigurnost rada – ili posjedovanje onih karakteristika koje su u danome momentu nepoželjne za sigurnnost rada.
.