Rimsko pravo

Značaj rimskog prava 
Prvi razlog je značaj u istoriji uopšte. Rimsko pravo je dio nasljeđa iz antike, koje je bogato i raznovrsno, iako ima mišljenja da je ono danas nepotrebno. Rimska država je bila velika i dugovječna. Na njenom primjeru možemo uočiti kako nastaje jedan politički i pravni poredak, kojim se mehanizam prava prilagođava životu, kakav je odnos prava i privrede.
Drugi je razlog u značaju rimskog prava na ovim prostorima. Savremeni pravni sistemi dijele se na dvije grupe: oni koji su nastali na tradiciji rimskog prava (zemlje ”civilnog” prava) i koje su se razvile pod uticajem engleskog pecedentnog sistema (common law). Porodici civilnog prava pripada čitava kontinentalna Evropa. Zajedno sa grčkom filozofijom rimsko pravo predstavlja najviši domet najdragocjenije iskustvo antičke civilizacije. Ono je stvorilo jednu dobru pravnu tehniku i terminologiju, dalo rješenja problema koji se mogu pojaviti u svakom pravnom sistemu. Evropa je u srednjem vijeku preuzela (recipirala) rimsko pravo, a prve građanske kodifikacije su potomci zbornika rimskog prava , sastavljenog za vrijeme Justinijana (Corpus iuris civilis). Tako su do današnjih dana sačuvani neki institute rimskog prava: podjela stvari, zaštita svojine, državina, službenost, klasifikacija ugovora. Treći razlog: rimsko pravo je uvod u savremeno građansko pravo. Ono nam omogućava bolje shvatanje ustanova privatnog prava. I na kraju zahvaljujući rimskom pravu u jednom kontinuitetu počev od srednjeg vijeka, zbog njegovog autoriteta i prestiža, latinski pravni termini i pravne izreke su i danas u upotrebi. Jedna od prvih nauka koja je bila predmet univerzitetskih studija bilo je rimsko pravo i pravni fakulteti su nastali u XI vijeku u Italiji.

Uzroci pravničke genijalnosti Rima 

1. Rimljani su dosta rano otkrili neke pravne institute koje i vrlo civilizirani narodi starog vijeka tek naslućuju: službenosti, svojinu (kao pojam), posjed, krivicu, naknadu štete, testament.
Rimljani su uprkos sukobima između plemena, među patricijima i plebejcima, ostvarili državu koja je obuhvatala ne samo Latine, već gotovo sve narode Mediterana. Ta ogromna i trajna država, osvojena oružjem i političkom lukavošću, a održavana vještinom balansiranja i manipuliranja, bila je podloga, onaj korijen iz kojeg je izrastao najveličanstveniji pravni sistem koji do tada istorija poznavala. Rimljani su narod sa malo mašte. Njihova religija je dječački naivna u poređenju sa velikim sistemima koje je dao Istok. Ali su imale druge vrline: mudrost, lukavost, upornost, dobro poznavanje ljudske prirode, smisao za organizaciju i oporu duhovitost. Taj smisao za praktično dao je pečat svim elementima njihove civilizacije. Ali sve ili gotovo sve što su podigli Rimljani namjenjeno je ljudima.
2. Drugi razlog je u veličini i trajanju rimske države. Grci imaju veliki broj malih država, što je omogućilo njihovim misliocima da dođu do nekih saznanja o postojanju razlika ali i zajedničkih elemenata među pravnim sistemima. Ali je tek velika teritorija i znatan broj stanovnika na njoj bio temelj na kojoj je ponikao pravni system koji se izgrađivao tokom trinaest vekova.
3. U Rimskoj državi postojalo je tržište za koje svijet ranije nije znao. Rimljani su prekoračili granicu koja dijeli predistoriju od istorije u pogodno vrijeme i na pogodnom mjestu. Rimljani su uspjeli zavladati širokim područjem Sredozemlja, koje je od davnina upućeno na trgovinu. Veliki gradovi bili su potrošački centri. Luksuzne potrebe, specijalizacija provincija u proizvodnji – sve to je podiglo promet roba i usluga na neviđeni nivo.
4. Zahvaljujući tako razvijenom prometu dobara i usluga, rimsko pravo je razvilo odgovarajuće svojinske oblike i ugovore. Ono stvara pojam svojina, otkriva suštinu ugovora (pravnik Pedije), dolazi ne samo do pojma krivice, već i do tako iznijansiranih stepena nehata da savremena prava gotovo ništa nisu mogla da dodaju. Tokom svoje istorije rimska svojina je prošla kroz više oblika, ali je u prvom redu i najduže to tipična privatna svojina.
5. Rimsko društvo je imalo slojevitu i dinamičnu strukturi. Sam rimski narod razdirao je sukob između raznih interesa, u prvom redu između patricija i plebejaca. Kasnije se u okviru države uključuju Latini, pa tokom republike Etrurci, Grci, Egipćani, Iliri, Kelti, Jevreji i mnogi drugi.

6. I pored velikog doprinosa samih Rimljana pravo koje je nastalo u državi koju su oni stvorili nije bilo samo rimsko. Rimska imperija je bila tzv “melting pot” i različitih naroda i njihovih pravnih sistema. Rimljani su imali sluha za dostignuća drugih civilizacija. Osvajajući prostore i pokoravajući narode, oni su usvajali mnoge njihove tekovine. Tako je rimska država u izvjesnom smislu sinteza cjelokupnog antičkog iskustva u politici i pravu.
7. Jedan od razloga za veliki doprinos Rimljana u pravu je i važnost prava, veliki ugled pravne nauke u rimskom društvu. Rimljani ne uvažavaju filozofiju, ali pravo, politika, vojne vještine i govorništvo bili su na velikoj cijeni.
8. Rimski zakoni su dobijali ime po predlagaču. Tako su članovi Skupštine i Senata imali mogućnosti da svoje ime ovjekoveče ako uoče neku potrebu i predlože zakon koji će je zadovoljiti.
9. Jedan od osnovnih razloga za veličinu rimskog prava treba tražiti u strogom poštovanju zakona i starih običaja. Za njih je Zakon 12 tablica bio svetinja i nikada nije bio formalno ukinut. A život se mijenjao I u toj potrebi dad a prilagode stare propise novim potrebama rimljani su izgradili veliku vještinu tumačenje, čime nadograđuju pravni sistem.
10. I još jedan razlog koji nije baš najvažniji je da su Rimski pravnici rješavali samo praktične probleme, koje im je život nametnuo. Da bi učenicima pokazali domašaj nekog pravila u praktičnoj primjeni oni su izmišljali primjere.

Dvostruki karakter rimskog prava 
Rimsko pravo je robovlasničko ali ima neke odlike i rješenja koja imaju univerzalni karakter koji ga čini prihvatljivim i u srednjem vijeku i danas.
Rimsko pravo, moral i literatura, pružaju brojne dokaze o svom robovlasničkom karakteru. Materijalna osnova rimske civilizacije je gotovo cijela sagrađena robovskim radom, a njena kulturna nadgradnja isključivo radom slobodnih i to pripadnika najviših staleža. Rob je deo imovine, stvar. Rimsko pravo ne priznaje robu svojstvo lica u pravu servus nullum caput habet. Prema jednoj senatorskoj odluci (Senatus consultum Silanianum), ako se desi da rob ubije gospodara, a to se dešavalo, svi robovi koji se zateknu u zgradi osuđivani su na smrtnu kaznu. Zato što je fizički rad prepušten robovima, društvo prezire svaku proizvodnu aktivnost, naročito za naknadu. Tek krajnja bijeda primorava sirotinju na najmni rad. Rimljanima nije padalo na pamet da svoje izume koje su koristili u gladijatorskim igrama primjene da bi unaprijedili proizvodnju, jer kako kaže Ciceron njiva na kojoj kopa rob tu nema ništa dostojnog slobodnom čovjeku”. Osnovna proizvodna snaga od početka pa do kraja antičkog svijeta bile su mišice ljudi i životinja. I pravni režim nosi tragove ovakvog odnosa prema proizvodnom radu. Nijedan grčki ili rimski mislilac nije se pobunio protiv ustanove ropstva. Smatrali su je prirodnom pojavom, raširenom i prihvaćenom od svih naroda.
Međutim rimsko pravo ima i neke van klasne univerzalno prihvaćene osobine. U pravnom poretku nalazimo mawe normi koje imaju robovlasnički karakter. Odnos prema robu manje je regulisan pojedničanom pravilima, a više opštim pretpostavkama sistema. Jedna od njih je da rob nije subjekt, već objekt, predmet svojine. Druga je patria potestas. Porodični starješina je imao gotovo despotsku vlast prema ukućanima, a posebno prema robovima. Rimski normativni sistem ne reguliše samo odnose između klasa, već i unutar njih. Ona određuje prava i obaveze učesnika pravnog prometa, prodavaca i kupaca, zajmodavaca i zajmoprimaca, advokata i klijenata. Sve su to subjekti koji pripadaju robovlasničkoj klasi, pa zato ta pravila imaju vanklasni, tehnički karakter pa otuda je bila moguća njihova primjena i Vizantiji, u feudalnoj Evropi i građanskom društvu.