Savremeni međunarodni odnosi

Nova turska vanjska politika i pitanje Bosne i Hercegovine
Turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutglu posjetio je u dva uzastopna dana, 14. i 15. januara ove godine Zagreb i Beograd. Na oba sastanka – s hrvatskim ministrom vanjskih poslova Gordanom Jandrokovićem i sa srpskim ministrom Vukom Jeremićem – sudjelovao je i bosanskohercegovački ministar vanjskih poslova Sven Alkalaj. Radilo se o prvim sastancima dviju, za sada poluformalnih i uglavnom konsultativnih potencijalnih trilateralnih organizacija:Turska, Hrvatska, Bosna i Hercegovina Turska, Srbija, Bosna i Hercegovina
Osnivanje triju trilaterala tog tipa, rezultat je prethodnih intenzivnih komunikacija Ankare sa Beogradom, Sarajevom i Zagrebom. Kad je riječ o bosansko-turskim odnosima, oni već duže vrijeme imaju poseban karakter. Službena turska vanjska politika polazi od zaključka da je Bosna i Hercegovina jedna od onih zemalja koja predstavlja suštinsku zemlju od interesa u okviru turske politike medjunarodnih odnosa. Susret u Den Haagu koji se desio 10. decembra 2009. godine izmedju Gordana Jandrokovića s američkom državnom tajnicom Hillary Clinton. Ako se usporede analize koje je su o stanju u Bosni i Hercegovini 1999. i 2009. Objavila Medjunarodna krizna grupa (ICG), vidjet će se da je 1999. Kao glavni problem Bosne i Hercegovine, kao glavni problem isticano pitanje odnosa Srba i Hrvata, a 10 godina nakon toga Srpsko-bošnjački odnosi, te su zato podrazumjevani involviranost Ankare i Moskve, pa je politika prema Bosni i Hercegovini bila dobra prilika za Ankaru da uspostavi još jednu u nizu strateških poveznica koje bi joj osigurale alternativu u odnosu prema dosadašnjoj politici prevelikog osvajanja na Zapad. Postavljanje Bosne i Hercegovine visoko na listi prioriteta nove turske vanjske politike jeste indikator onoga što neutralni ili kritički analitičari te politike nazivaju obnovom Neosmanizma. Ministar Davutoglu je istakao da u Turskoj živi više Bosanaca nego u samoj Bosni i Hercegovini, što je nazvao ”osmanskim naslijedjem”.

Balkan je naime dugo nazivan i Turskom u Evropi, pa se svako negativno obilježavanje Balkana nužno reflektira i na percepciju Turske. Kada je riječ o Rusiji, u posljednjih pola godine, njezini su se odnosi s Ankarom popravili i to značajno. Turska i Rusija su u oktobru 2009. Postigli dogovor o suradnji, i na neki način podijelili interesne sfere u energetskoj politici.
Sigurnost režima: Dilema nesigurnosti slabe državeSlabe države obično karakteriše institucionalna slabost, politička nestabilnost, centralizacija moći, nekonsolidarna demokratija, ekonomska kriza, vanjska ranjivost, društvene podjele, nedostatak nacionalnog identiteta, te trajna kriza legitimiteta. Najvažnija karakteristika slabih država je njihov nedostatak monopola nad sredstvima prisile. Jedinstvena dilema nesigurnosti s kojom se suočavaju slabe države, uveliko je funkcija strukturalnih uvjeta njihovog postojanja. Slabim državama nedostaju najosnovnija državna obilježja, odnosno učinkovite institucije, monopol nad instrumentima prisile i konsenzus o ideji države. Shodno tome, kao nedovršene ili kvazi-države, one se suočavaju s brojnim izazovima svojem autoritetu koje predstavljaju moćni unutrašnji akteri.

Slabe države: Thomas razlikuje dva oblika državne moći:

1. Despotska moć – (Odnosi se na državnu sposobnost prinude i primjenjivanja sile kako bi civilima nametnula svoju vladainu)
2. Infrastrukturna moć – (Suprotno prvoj, ova moć se odnosi na učinkovitost i legitimitet državnih institucija i njenom sposobnosti da vlada putem Konsenzusa)

Države mogu biti slabe ili nepotpune u oba slučaja, ali u pravilu, jake države imaju manju potreb primjenjivati moć prinude, budući da njihova infrastrukturna moć to čini nepotrebnim. Suprotno tome, Buzan tvrdi kako se države sastoje iz 3 primarne sastavnice:

1. Fizičke osnove
2. Institucionalnog kapaciteta
3. Ideje o državi

Migdal nudi suprotno stajalište objema postavljenim formulacijama. On snagu države definirau smislu  kapaciteta države tj. nesposobnosti državnih vodja da državne organe koriste kako bi ljude u državi natjerali da čine ono što oni žele da čine. Najvažnija karakteristika slabih država jeste njihova česta nesposobnost uspostavljanja i održavanja monopola nad sredstvima prisile. Istovremeno, niz društvenih subjekata – politički rivali sa svojim vlastitim vojskama – Warlordi, kriminalne bande, lokalne organizirane milicije, naoružane i organizirane etničke i vjerske skupine i plaćenici ponekad su dovoljno moćni da se odupru državi u pokušajima njihovog prisiljavanja na pokoravanje državi.

Prijetnje slabim državama
Zbog njihovih oslabljenih strukturalnih karakteristika, slabe države se suočavaju sa nizom unutrašnjih i vanjskih sigurnosnih izazova. Iznutra – slabe države se suočavaju sa stalnom prijetnjom nasilne intervencije oružanih snaga u politiku i to su:

• Državni udari
• Pobune
• Revolt (ustanak)

Slabe države se još suočavaju i sa prijetnjama moćnika, pojedinaca ili skupina koji na temelju svojih kvalifikacija provode odredjeni stepen infrastrukturne moći, uz pomoć koje osporavaju autoritet države. Takodjer, može se raditi i o Ugroženim manjinama koje mogu biti uključene u razne sukobe sa državom. Slično tome, možemo navesti primjer Alžira, Egipta, Indonezije, Saudijske Arabije i u novije vrijeme Tajlanda. Kada se radi o Vanjskoj prijetnji – To možemo navesti primjere gdje se razne države miješaju u sukobe u drugm državama gdje finansiraju državni udar i na taj način utječu na političke promjene unutar te iste države. To su Irak, Iran, Somalija, Sudan itd.